kazali?te 37/38 - HC ITI

ljudske perspektive, odnosno ono što mi ljudi zovemo“psine”, što je isti slučaj i kod djece. Moj je pas napraviotoliko psećih gluposti upravo iz razloga jer je želio da sebavim njime. Ponekad mi priđe i laje bez prestanka jer želida mu posvetim pažnju. Nikad ne bih razdvajao etiku odestetike. Danas kad je sve estetizirano, onda bi etikamorala svakako ući u estetiku, ako je uopće moguće pronaćiprostor da se njome bavimo. Istina je i da ne mogusvaku predstavu koncipirati na način da duboko propitujeetiku, što je naravno možda i pretežak zadatak i u životu,to da uvijek budeš pravovjeran. Ponekad napraviš predstavukoje je upravo i samo to – predstava, a da nisi otišaokorak dalje i preispitao svoje pozicije. Mislim da jeupravo idealno da se ponekad postaviš to pitanje – otome što mi to točno reprezentiramo – ako pričamo o teatru,o tome može li teatar imati neke implikacije osim naono što je čisto estetsko. Predstavu Timbuktu osobnodoživljavam kao vrlo sretan spoj etike i estetike. Upravome Auster nadahnuo pričom o Williju i Mr. Bonesu, gdje jenjegov narativ dovoljno jasan da pas nije ništa drugo odnas i nudi dovoljno da taj početni stav možeš radikalizirati.To što je Guillermo Vargas Habacuc rekao – dakle, dabi taj pas lutalica, kojega je iskoristio za svoj projekt ukojemu ga je prepustio izgladnjivanju, IONAKO UMRO, najgoraje moguća izjava koju je dao. To je zapravo jedna odnajgorih izjava koje sam čuo, jer je upravo mogućnost danešto učiniš ono što nam pruža umjetnost. On je odabraonajgoru moguću opciju – prepustiti ga umiranju najgore ješto umjetnost može (ne) činiti. Naime, kako se Lajka spominjeu Austerovu romanu kao pas koji je umro za znanost,učinilo nam se da svakako pored psa koji je umro zaznanost moramo u našoj predstavi spomenuti i tog psakoji je umro za umjetnost.Građanska salonska drama sa psimaPovodom pitanja koliko je bordercollie Cap u ulozi Koste(Mr. Bones) svjestan za njega neuobičajene situacije –vlastite glume, glumstvenosti – na kazališnoj sceni, Ca -pov trener Alen Mareković, istaknuo je: “Iako bih mo gaoodgovorno tvrditi da tu glume uopće nema, nego da se unjegovoj glavi sve svodi na niz zadataka koje treba izvoditi,ipak ponekad imam osjećaj da baš zna da ‘glumi’.Njegova interakcija sa Svenovim glasom, njegovo predviđanjesljedeće scene čak i mene ponekad fascinira.”Dakle, zanima me koliko životinje mogu biti svjesne vlastiteglume, iako Aldo Milohnić ističe kako životinje nascenu donose sa sobom minimalni djelić “realnog” i zatosu “najčistiji mogući destilat ‘prezencije’ u kazalištu”,čime dokazuje da životinje nisu glumci (Frakcija, 5,1997.). Osim toga, u dramatizaciji/ adaptaciji romanaspominješ kako su u Nizozemskoj prije nekoliko godinaneki njemački ovčari s pedigreom igrali dvosatnu salonskudramu sa sretnim završetkom. O kojem je projekturiječ?Riječ je o Wimu T. Schippersu, nizozemskom umjetniku,fluksusovcu, koji je devet mjeseci trenirao šest policijskihnjemačkih ovčara, za građansku salonsku dramuGoing to the dogs (1986.), koji su čitali novine, gledaliteleviziju, lajali na ekran kada bi vidjeli nekog drugog psana ekranu, gledali kroz prozor, a pritom glumaca uopćenije bilo. Takav je koncept u to vrijeme bio iznimno radikalan.Inače, predstava je izvedena dva puta i čak je BBCizvijestio o toj salonskoj psećoj drami u pet činova. Ovčareje, čini se, najjednostavnije utrenirati. O toj predstavi udramatizaciji upravo govori Kosta. Nisam bježao od referenci.Osim toga i volim naglasiti tu činjenicu, da se ne bimislilo da smo mi to prvi napravili.O (ne)odgovornosti i oslobođenju životinja = ljudiNadalje, Jasna Žmak u svome je zooeseju povodompredstave, a kao dramaturginja, istaknula ovo pitanje:“Je li neozbiljno, površno, neodgovorno boriti se za pravaživotinja u vrijeme kad se ne poštuju ni ljudska prava?“što je i pitanje Martina Puchnera, kojim otvara svoj esejo glumcima, životinjama i filozofima Performing theOpen (TDR: The Drama Review 51:1, T193, 2007.). Čestose, naime, vjeruje i tvrdi da se aktivisti za prava, odnosnooslobođenje životinja više brinu o životinjama nego o lju-dima. To bez sumnje, kako je istaknuo Peter Singer uOslobođenju životinja, vrijedi za neke pojedince.Međutim, po vijesno gledano, aktivisti za prava, odnosnooslobođenje životinja mnogo su se više brinuli o ljudskimbićima nego neki drugi pojedinci koji uopće ne mare zaživote životinja. Naime, poznato je da su društva za zaštituživotinja koja su nastala u 19. stoljeću inicirali isti društveniaktivisti koji su osnovali društva za ukidanje ropstvai za žensko pravo glasa. Tako nam povijesno brojnipojedinci pokazuju svojim primjerom da postoji podudaranjeaktivističkih oponiranja protiv potlačivanja crnaca ižena kao i potlačivanja životinja, čime se otvara paralelizamizmeđu rasizma, seksizma i specizma. Stoga čestoaktivisti za prava, odnosno oslobođenje životinja ističuovaj slogan: “Oslobođenje životinja oslobođenje je ljudi!”Dakle, s obzirom na slogan o istodobnom, očito jedinomogućem oslobođenju i ljudske i neljudske životinje,koliko je spomenuto Puchnerovo pitanje opravdano i tragomnavedenoga, kakav je tvoj stav prema životinjskimegzistencijama u svakodnevici što se tiče onoga najosnovnijegaprava na život, dakle, u pitanju prehrane i upitanju odjeće životinjskoga podrijetla?Kao što sam već naglasio, napuštene životinje poslužilesu mi kao posredovanje za govor o napuštenim ljudima.Naravno, nije nipošto neozbiljno baviti se pravima životinja,to je efektna izjava, ali mislim da ne smijemo tretiratiživotinje kao životinje, jer se vrlo lako može početi tretiratiljude kao životinje.Inače, prema jedenju mesa imam ambivalentan stav.Osobno jedem meso. Ambivalencija proizlazi iz ovoga: vjerujemda je ljudska vrsta genetski predodređena da jedemeso, ali drugo je pitanje što to danas čine industrijskeklaonice i na kojim su nehumanim principima organizirane.Taj me problem užasava, a većinom si i ne dopuštamda ga u potpunosti osvijestim. Ipak, posljednjih godinasve manje jedem meso jer mi se teže nositi s tim problemom.Možda je zanimljiva priča da sam jednom na nizozemskojautocesti slučajno pregazio patku. Od tog činanadalje više nikad nisam okusio patku, sprečava mesama činjenica da sam jednoj osobno nesretnim slučajemoduzeo život. Svjesno ne bih nikad mogao ubiti životinju,najmanje radi prehrane. Ipak, nisam se još u potpunostiodlučio za prekid konzumacije mesa, ali pritom razumijemi podržavam ljude koji su tog uvjerenja. Pokušaosam svojoj kćeri razviti svijest o tome kroz intenzivne razgovorejer djeca dok su mala ne razumiju na koji načinmlijeko dolazi na njihov stol, ne povezuju mlijeko s kravom,a još manje razumiju način na koji meso dolazi nanjihov stol. Ipak, po tradicionalističkoj varijanti opet mi sečini da je za ljude prirodno i poželjno da jedu meso jersmo ipak svejedi. I prema tom svom shizofrenom stavučesto i funkcioniram, tako da ponekad imam istinskogađenje prema mesnom obroku za stolom, a ponekad seponašam potpuno ignorantski. Bojim se odgojiti dijetekao vegetarijanku ili pak veganku, mislim da joj na raspolaganjemoram ponuditi obje mogućnosti.O navodnoj društvenoj odgovornosti korporacija/kapitalaI dok s jedne strane Austerovim romanom iznosite oštrukritiku američkoga sna o liberalnom kapitalizmu i globalnojamerikanizaciji, ipak je svakoga pojedinog gledatelja/gledateljicuironijski dočekala i svenazočna plastičnaboca Coca-Cole na sjedištima dvorane Scene Travno,s obzirom da je riječ isto tako o jednom od sponzoravašeg udomiteljsko-kazališnoga projekta. Zbog čega steipak ušli u okrilje sponzorstva s tom korporacijom kojase često dovodi u vezu s kršenjima ljudskih prava, kao is ekološkim zagađenjima? Istina, s druge pak stranepoznata je činjenica da su i najveće svjetske organizacijeza zaštitu okoliša, npr. Friends Of The Earth i WWF,osnovane upravo donacijama naftnih kompanija kako bise borile protiv nuklearne energije koja je tada – sedamdesetihgodina – bila u usponu, kao što ističe WilliamEngdahl u Stoljeću rata.Kako je to, ponavljam, predstava o beskućnicima ipsima, predstava s beskućnicima i psima, vrlo se brzopokazalo da s većinom korporacija uopće ne možeš raz-184 I KAZALIŠTE 37I38_2009185