kazali?te 37/38 - HC ITI

njegove naredbe sakriti, ali ipak smo željeli da taj mehanizampostane vidljiv. Nismo željeli da kao u cirkusu cijelitaj proces naredbi ostane sakriven, nastojali smo sve todekonstruirati upravo Alenovom prisutnošću u prvomredu gledališta. Time smo otvorili principe i mehanizmena kojima teatar funkcionira te problematizirali niz odnosa:tu je glumac (Sven Medvešek), pa je tu negdje i treniranipas (Cap kao Kosta, odnosno Mr. Bones), pa su tunegdje i neki drugi psi koji nisu utrenirani (psi beskućniciiz Gradskog azila za napuštene životinje u Dumovcu), pase onda pojave i ljudi beskućnici iz udruge Zagrebačkibokci i Gradskog prihvatilišta u Heinzelovoj ulici, a međunjima je i jedan glumac (Mario Kovač, Vili Matula ili BojanNavojec) kao njihov predstavnik. Naime, svakako samželio da umjesto njih govori glumac, dakle, učinilo mi seprikladnijim da ne izdvajam jednog od njih. Istina, bilo je ikomentara da sam ih trebao prošetati iza žice i da svi laju,ali ta vrsta naivne doslovnosti uopće me nije zanimala.Meni je to uistinu imbecilno. Osjetio sam da je najbolje rješenjeda svi uđu u tihoj procesiji s naglim zatvaranjemulaznih vrata, a netko tko je glumački školovan da budenjihov glasnogovornik i da igra Willija. Ne kažem da je toidealna situacija, ali sada mi se čini da je bila u tim uvjetimanajbolja moguća i taj dio nikako ne bih mijenjao.Istina, bila je ideja da ih na svakoj izvedbi zastupa nekidrugi glumac, ali imali smo samo spomenuta tri glumcana tih jedanaest izvedbi. Time sam ipak postigao da nebudu vezani samo uz jednoga glumca kao glasnogovornika,nego da budu reprezentirani višekratno, tako da se utim razinama mogu povući i neke distinkcije. Isto takoneki su komentirali da se prizor sa psima beskućnicamakoji se pojavljuju iza čelične žice uz pjesmu Iggyja Popa Iwanna be your dog trebao odvijati uz neku drugu pjesmujer da je to S/M pjesma. Pjesmu sam odabrao upravozbog teksta, a i zbog činjenice da ta glazba idealno reprezentiranastalu atmosferu.Između nature i kultureTeatrolog Nicholas Ridout (Stage Fright, Animals andOther Theatrical Problems, 2006.), propitujući iskorištavanjescenskih životinja, ističe da u okviru kazališne ekonomiječudnovatost životinje na pozornici ne proizlazi iztoga što joj tamo nije mjesto, nego iz toga što slutimo daodjednom u tome zapravo nema ničega čudnog, odnosnoda može tamo biti iskorištena kao i ljudski izvođač.Misliš li da je u toj kazališnoj ekonomiji životinja ipakpodložna manipulativnijem iskorištavanju s obzirom dana scenu dakako ne dolazi vlastitom voljom, nego odlukomredatelja kao i njegova trenera? Odnosno, kakonadalje kazuje Ridout: “Kad se radi o iskorištavanju životinja,postoji nelagodan osjećaj da je životinja na pozornici,osim ako nije vrlo čvrsto vezana uz ljudsko biće kojedjeluje kao da je posjeduje, ondje protiv svoje volje ili,ako se ne radi o volji, onda barem nije ondje za svojedobro.”Razinu želim-ne želim pas ili životinja općenito nemogu formulirati. Osjetio sam da se Cap vrlo brzo prilagodiona prostor i pozornica mu je bio vrlo zanimljiva, a zapse beskućnike radilo se tek o novom prostoru za zapišavanje,što su neki od njih upečatljivo demonstrirali.Odnosno, kao što smo Jasna Žmak i ja označili u dramatizaciji,u dijelu koji izgovara Kosta: “Meni ove daske neznače život, meni su one samo novi teritorij za zapišavanje.Jer vjerujem da je svima prisutnima poznata osnovapseće filozofije. Osnova pseće filozofije? Ona glasi: Akonešto ne možeš pojesti ili poševiti, na to se popišaj.”Inače, Tatjana Zajec, voditeljica Azila, upravo je komentiralakako je pozornica za pse beskućnike tek nova livada.Tako sam shvatio da su oni na pozornici zaigrani i veselijer su u tom prostoru ipak bili pušteni s lanca i konačnoizvan kaveza: kao što je poznato – ti su psi u azilu uvijekna lancima ili su pak smješteni u kavezima. Shvatio samda im je sudjelovanje u predstavi bilo relativno ugodnoiskustvo. Po logici – ako su psi čista priroda, oni zapravone bi željeli ni živjeti s nama. Međutim, istina je da se psinalaze točno na granici između prirode i kulture, prirodnogi ljudskog, u tom prostoru između. Oni su ipak u potpunostiorijentirani na čovjeka. Dakako, možemo raspravljatio tome jesu li oni svjesni što se od njih očekuje u timokolnostima, što je to odnos s publikom… A opet, sreosam nažalost i previše ljudi koji su pak po nekoj inercijiugode ili neugode u teatru i ostaju pritom u teatru, iako jeupitno žele li to uopće raditi. Tako je manipulacija u teatruprisutna na svim razinama i nisam siguran može li seona pripisati isključivo redateljima. Naime, želim naglasitida je kod nekih glumaca ipak riječ o čistoj ekonomskojlogici i pitanju razmjene – radim pa dobivam plaću. Očitoje da ti ljudi to ne rade iz čistog užitka, nego su prisiljeniraditi u teatru kako bi preživjeli, prehranili se. Dakle,možda je ovaj problem teorijski zanimljivo postavljen, kaošto ga je postavio Ridout, ali čini mi se da isti problem pronalazimoi kod ljudi. Pritom pored pasa beskućnika, istopitanje možemo postaviti i za ljudske beskućnike; dakle,koliko oni žele biti scenski izloženi i žele li uopće u tomtrenutku biti scenski izloženi?Etika i/ili estetika ili o psu koji je umroza umjetnostU samoj je dramatizaciji/adaptaciji romana jasno kakosi kako redatelj etički uznemiren oko uporabe životinjakao objekata u umjetnosti. Tako spominješ slučajGuillerma Vargasa Habacuca koji je 2007. godine uzeopsa lutalicu, vezao ga konopcem i, prema jednoj medijskojverziji, prepustio smrti izgladnjivanju u galeriji.Naime, izložio ga je u galeriji i to tako da mu je hranu staviou jedan kut galerije, vodu u drugi, a lanac rastegnuotaman toliko da životinja ne može ni do jednog ni do drugog.Tako su umjetnik i posjetitelji galerije nekoliko danapromatrali agoniju tog bezimenoga psa sve dok na kraju,ponavljam, prema jednoj medijskoj verziji, nije umro. Utekstu predstave/adaptaciji romana ti i Jasna Žmaknavodite kako je Willy spomenutu životinjsku žrtvunazvao Pas koji je umro za umjetnost, koji je umro napodu te galerije, dok je publika jela kanapee za obližnjimstolom. Kakav je tvoj stav prema žrtvovanju životinjskihživota u ime umjetnosti kao što je to učinila npr. VlastaDelimar u svome performansu Marička (2006.), gdjeoduzimanje pijetlova života spomenuta multimedijalnaumjetnica opravdava konceptom ŽIVOT = UMJETNOST, ilipak kako je istaknula povodom performansa Tražimženu iz 1996. godine, gdje je kao žrtva pala kokoš, da jetoga dana imala što jesti.S tim se konceptima uopće ne slažem, ni na umjetničkojni na etičkoj razini. Nisam vidio te performanseVlaste Delimar, ali jednostavno ih ne mogu razumjeti. Štose mene tiče, ovaj slučaj sa psom lutalicom, čak i u slučajuda predstavlja vrlo radikalnu gestu ili da obrana togčina počiva na činjenici da se njime navodno učinkovitoukazuje na određeni problem, nije mi jasno zbog čega nijeizgladnjivao samoga sebe: tek bih tada mogao vjerovatitom čovjeku kao umjetniku. U pogledu toga sam okrutan,dakle, izgladni sebe, ti crkni – pa će poruka biti još izravnijai dalekosežnija. Meni je taj čin doista degutantan iuopće te tzv. radikalne, tzv. umjetničke geste ne želim i nemogu razumjeti ili opravdavati. Ako se ta gesta misli inverzno,i njegov etički dio potpuno pada u vodu, jer uzimašmoć koju provodiš nad nečijim životom. Zašto taj koncept– ako doista želiš bitidosljedan – ne provedešnad vlastitim živoljeni,ubrzo nakon njih došlo biUostalom, da su i svi psi udomtom?I još je odvratno u dvanaest novih pasa, tako da tusvemu tome da posjetiteljigalerije pored tog ti, ponavljati, ali probleme jed-predstavu možemo stalno radi-jadnog psa koji umire nostavno ne možemo riješiti jerjedu i čavrljaju. A o je njihovo ishodište izvan kazališta.Mi smo samo malo poprav-samoj ideji da se cijeličin ponovi na Biennaleu ljali ono što se popraviti ne da. Iu Hondurasu mogu poslije svega, da stvar budemisliti sve najgore. gora, osjećam se vrlo jadno,Možeš to misliti kaonemoćno.umjetnost, možeš stavitikao framing, možda je to čak i umjetnost, ali meni jetakva umjetnost odbojna. Ne mogu prihvatiti ni ranjavanježivotinja, tako da i performanse Vlaste Delimar s klanjemživotinja, koje se i inače svakodnevno kolju, smatramodbojnim. Mislim da je sasvim drugo kad ih instrumentalizirašna način da strgnu neku zastavu, iako neki ljudi i stim imaju problem, kao što je Cap “spustio” američku.Čak mogu zamisliti da je Capu bilo sasvim O. K. Možešreći da je to moja projekcija, ali kod pasa je zanimljivo daupravo žele dobiti pažnju kad rade neke nepodopštine iz182 I KAZALIŠTE 37I38_2009183