kazali?te 37/38 - HC ITI

TeorijaRazgovor s redateljem Bo -rutom Šeparovićem povodompredstave Timbuktu √monolog za psa na pozornici(koji izgovara glumacu publici) Montažstroja,adaptacija romana: JasnaŽmak i Borut Šeparović,Zagreb, Za grebačko kazalištelutaka √ ScenaTravno, 3. √ 19. listopada2008.O vidljivostinapuštenih egzistencija– životinjskih i ljudskihRazgovarala SUZANA MARJANIĆEvo, na početku – željela bih otvoritiovaj razgovor rečenicom/molitvomJanusza L. Wiśniewskog koju je napisaona svojoj web-stranici (http://www.wisniewskis.de/index_JLW.html): “Gospode, pomozi da budemtakav čovjek za kakvog me drži mojpas.” Što misliš – kakav si čovjek uočima svoga psa labradora Maxa,kojemu si, kako si istaknuo (usp.Globus, 26. rujan 2008.), i posvetioovu predstavu?To je toliko dobra misao da je trenutačno nemogu racionalizirati; potpuno je osjećam. Zapravo,tom predstavom sa psima manje sam se bavio svojimvlastitim psom, a više nekim drugim psima.Doduše, na predstavu me ponukao moj pas Max.Kad sam davno prije čitao Austerov romanTimbuktu, koji me rasplakao prvi put, ali i u svimnaknadnim čitanjima, koji me potpuno obuzeo,odmah mi se učinilo kako bi ga bilo dobro uprizoriti.Međutim, tada se na takav pothvat nisam usudio. Akako je sad moj pas Max došao u određenu dob,kako se prije dvije godine vrlo teško razbolio i uspostavilose da možda ima nešto na prostati, što je tipičnastvar za muškog psa koji nije kastriran, ali sesrećom uspostavilo da nema tumor, i kako je cijelata situacija za mene bila emotivno neizdrživo iskustvo– počeo sam razmišljatio danu kada jednoga od nasdvojice više neće biti. I tadasam odlučio napraviti predstavukojom ću svladavatisvoje emocije. Sad – vidi lion mene zbog toga kaoboljeg čovjeka, to, naravno,ne znam. Kad nije siguranšto osjećam i mislim, ondame samo onjuši i nakon togaje prilično siguran u ishod zajedničkoga druženja i unačin na koji ćemo provesti dan. Max i ja se sjajnorazumijemo i toleriramo – s njim funkcioniram čestobolje nego s ljudima. (Smijeh.) Pas, naime, o tebiima najbolje moguće mišljenje. Psi nas ne vide kaološe osobe, odnosno sve naše slabosti i mane mogutolerirati i trpiti jer su ovisni o nama. Nadovezao bihna to da mi je Timbuktu bilo jako bolno raditi zbogiskustva tih pasa iz prihvatilišta i ljudi beskućnika –ostao je osjećaj užasne gorčine i nemoći jer nisammogao učiniti ništa što se konkretno tiče njihoveegzistencije.Borut ŠeparovićIstina, Timbuktu nijepreds tava samo o psima,nego je to predstava oljudima i psi ma. Očigled -no se većina fokusiralana pse, tako da je problems ljudima beskućnicimaostao prilično potisnut.176 I KAZALIŠTE 37I38_2009177