kazali?te 37/38 - HC ITI

TeorijaBartabas, osnivač i redatelj francuske jahačke trupe Théâtre Zingaro, s jahaćim pastuhom, Opera Equestre,Antwerpen, 1993. god.MICHAEL PETERSONŽivotinjski aparat:od teorije životinjske glumedo etike životinjskih izvedbi162 I KAZALIŠTE 37I38_2009Pozornosti koja je bila posvećena na -padu na Roya Horna 2004. godinezbog napada bijelog tigra, koji jesudjelovao u dugogodišnjem cirkus -kom nastupu “Siegfried and Roy atthe Mirage” u Las Vegasu, uglavnomje nedostajao podatak da su Roy itigar tada glumili – za publiku stvaraliiluziju događaja koji su bili lažni.Novinari, komentatori, a kasnije ifoto: Roz NeaveSiegfried i Roy, trudili su seistaknuti da mačka, Monte -co re, nije bila pri sebi kad jenapadala, da mu nije “htjela”učiniti ništa nažao. 1 Alisve te izjave nisu uspjeledo kazati da ta životinja imanaviku prikazivati nasilnosti,“glumiti” opasnosti. Tajdogađaj također je nakratkousmjerio pozornost na kritikuaktivista za prava životinja s obzirom na životinjskenastupe. Ovaj esej bavi se razmatranjima životinjske glu -me (koristeći primjere iz zapadne povijesti kazališta) idonosi jednostavan prijedlog kako ocijeniti etiku životinjskihnastupa (osvrćući se na suvremene nastupe životinja,uključujući Siegfrieda i Roya).Općenito govoreći, etici uporabe neljudskih životinja uizvedbama možemo prići na dva načina. Prvo, treba istaknutiprava svojstvena životinjama i usporediti ih s onimšto je poznato iz iskustva životinja pri nastupu – treba ga,tako reći, “čitati kao životinja”. Ovaj pristup je neizbježan,ali pun opasnosti i ograničenja zbog ograničenosti etičkogaistraživanja i znanosti o životinjama.Drugi pristup, onaj za koji su istraživači izvedbenih umjetnostidobro opremljeni, ističe da su životinjske točke konstruktidruštvenih odnosa ljudi i životinja. Taj pristup morazapočeti s primjerima na koji način ljudi doista koriste ži -votinje u izvedbama i zahtijeva razmatranje sadržaja pro -izvedenoga tim odnosima. Ali iza referencijalnog i tematskogsadržaja prikaza postoje pitanja vezana za njihovooblikovanje. Analiza životinje kao objekta izvedbe zahtijevaistragu kako prave životinje nastupaju. Ukratko, značenježivotinjskog nastupa prvo proizlazi iz “životinjskogaparata”.Općenito, teorija “aparata” inzistira na značaju fizikalne,tehničke infrastrukture, ali koristi zastarjele postupke prilikomprodukcije kako bi izbjegla tehnički determinizam. 2Istraživanje životinjskog aparata uključuje pitanja kakoneljudske životinje postaju dio sredstava kazališne produkcije,ali i kako izvedba može proizvesti koncepte “životinje”ili “životinjskoga”. Kako se životinje navodi na glu -mu? Ogrlice, uzde, žvale, bičevi, hrana, kotači, dio su togaparata, poput svjetla, ljuljačke, pa čak i koncepta prostoraunutar i van pozornice. “Kako se životinje navodi napredstavljanje?” složenije je pitanje, i uz osnovna pitanjasemioze, ono uključuje apstrakcije poput divljine, prirode,slobode, servilnosti pa čak i “velikog lanca postojanja”, ilikoncepta duše.No na najjednostavnijoj razini većina životinjske glumeuključuje oblikovanje treniranog ponašanja u “neživotinjskojpripovijetki”, putem onoga što je Michael Kirby usvom utjecajnom eseju iz 1972. “O glumi i neglumi” opisaokao “kalupljenje” (matrixing). Kirby je razvio kontinuumglume i njegova analiza kako jednostavno ponašanjei nastupanje mogu proizvesti značenje bez konačne isvjesne namjere izvođača opisuje kako se pretpostavljada životinjska gluma funkcionira. Životinjski glumci ilifunkcioniraju po “simboličkoj matrici” u kojoj “izvođač neglumi, ali njegov ili njezin kostim predstavlja nešto ilinekoga”, ili po Kirbyjevoj sljedećoj fazi, “prihvaćenoj”glumi: “Kad su matrice snažne, ustrajne i pojačavajujedna drugu, mi vidimo glumca, bez obzira koliko uobičajenobilo ponašanje” (5).Iako se klasik Circus and Culture: A Semiotic Approach(1976.) Paula Bouissaca neznatno bavi životinjskom glumomsamoj po sebi, opsežno se bavi značenjem točakacirkuskih životinja, povezuje ponašanje životinja s općimjezikom cirkusa i osnovnomkulturnom dinamikom kao što Istraživanje životinjskogje pretpostavka o ljudskoj su - aparata uključuje pitanjaperiornosti. Kao semiotičar i kako neljudske životinjecirkuski insider Bouissac us - postaju dio sredstavapješno iznosi detalje o treniranjuživotinjskih izvođača. Dokkazališne produkcije, alii kako izvedba možedrugdje ističe da je procesproizvesti koncepte “ži-stvaranja cirkuskih točakavo tinje” ili “životinjskoga”.Kako se životinjemanje važan za njegovo istraživanjeod čitanja točke kaonavodi na glu mu? Ogr -teksta – “drugim riječima, problemse najviše svodi na dekodiranje”(1976:19) – u svojim hrana, kotači, dio su toglice, uzde, žvale, bičevi,raspravama o točkama s konjimaon daje detaljan prikaz o ljuljačke, pa čak i kon-aparata, poput svjetla,tome kako se velik broj znakovakoji razmjenjuju trener i van pozornice.cepta prostora unutar iživotinja postupno smanjuje.U točki koja je izvedena pred publikom, trenerove uputesu prikrivene tako da se čini da se životinja ponaša inteligentnoi samostalno (53-57).Dok nudi prikaz oblikovanja “tajnog” koda koji omogućavaživotinjskim točkama da funkcioniraju, Bouissac favorizirasimboličko čitanje rezultata, umanjujući ulogu kojeznanje o treniranju ima u percepciji gledatelja.Čak će se i loše informirana publika sa svojom konstrukcijomznačenja životinjskih točaka baviti saznanjima i/ilipretpostavkama o tome kako su te izvedbe nastale: ljudskapublika “čita” životinjski aparat kao i simboličkumatricu. Usmjerenost na aparat povezuje drugi niz pitanja– o značenjima proizvedenim društvenim odnosima izmeđuljudskih i neljudskih životinja – s prvim: osnovnim pitanjemo postupanju prema životinjskim izvođačima.163