kazali?te 37/38 - HC ITI

Mnoge od njih postale su pravi hitovi, a zanimljivo je iprimijetiti kako je veći dio istih nastao u režiji ljudi kojimarežija i nije bila osnovni poziv. Odnosno, na njihovoj diplomi(ako su je uopće imali) nije pisalo “akademski re -datelj”, što je poneko kritičarsko pero znalo zlobno istak -nuti, a kuloarska kolutanja očima do tada nedodirljivih“moćnika teatra” s pripadajućom diplomom da i ne spo -minjemo. No, ostavivši sitne taštine po strani, mogli smosvjedočiti kako se pojavila cijela jedna plejada glumaca--redatelja (meni znatno draži naziv bi bio kazališni ljudi –“homo teatralis”) koji su na daske postavljali neke novepredstave neopterećene striktnom dramskom formom.Mislim da nema potrebe čitatelja podsjećati na uspješ -nice Renea Medvešeka ili Saše Anočića, da spomenemsamo najuspješniji dvojac. Kao najekstremniji slučaj od -ma ka od teksta mogli bismo navesti i predstavu koja jepotpisana kao dramatizacija romana, a u kojoj nije izgo -vorena ni jedna jedina riječ (Božanska glad).Filip Šovagović je još jedan od tih glumačkih “otpadnika”koji se prvo, izrazito uspješno, okušao kao dramski pisac,da bi autorski projektom Ilijada 2001 debitirao i kao kazališniredatelj. Nebrojeno puta smo se uvjerili da dobartekst ili dobra ideja ne znače nužno i dobru predstavu ibojim se da je ovoga puta Šovagović podlegao tom sindromu.Naime, za stvaranje i izvođenje ovako raskošnokompleksne ideje osnovni preduvjet je kompaktan iuigran ansambl koji diše kao jedan. Prisjetimo se da jespomenuti dvojac imao tu formulu uspjeha: Medvešek jesvoje najbolje predstave ostvario u ZKM-u koji je nesumnjivonajjači domaći ansambl, možda ne toliko po pojedinačnimimenima, ali zasigurno po sinergiji koju ostvarujuu zajedničkom radu. S druge strane, Anočić svoje najbo ljerežije ostvaruje s manjim brojem vjernih suradnika s kojimaočito ima “kemiju”. Ali čim se maknu od tih idealnihuvjeta rada ili od “domaćeg terena”, i kod jednoga i koddrugoga kvaliteta predstava počne varirati. Stoga nije ničudo da se i Filip Šovagović nije baš idealno snašao uuvjetima rada s ansamblom “Gavelle” koji do sada nijeimao iskustvo takvoga skupnog rada.Podjela predstave mahom se sastoji od provjerenih iprokušanih glumaca, ali u ovom slučaju zbroj kvalitetapojedinačnih članova daje slabiji rezultat od očekivanog.Predstava pati od prevelike razlike u glumačkim energijamapa sam po završetku imao dojam kao da sam gledaoniz solo točaka, a ne predstavu kolektiva. Neki glumci suse u toj situaciji snašli bolje, neki lošije, ali sveukupnidojam nije bio baš blistav. Za početak, glavni lik ArterijeFraz Vraz Filipović, kojeg tumači Janko Rakoš, neodoljivopodsjeća na Anočićeve “junake” kao što su Lojtrica iliNiko i Ništ. U pitanju je tzv. “mali čovjek” izgubljen u raljamanepodnošljive egzistencije u svakodnevici: nagomilaniračuni i dugovi, nefunkcionalna obitelj, bizarni prijatelji...Osnovna razlika između Arterija i Lojtrice krije seu blagoglagoljivosti prvoga koji ponekad izgovara pravebujice samosažalnih žalopojki. Neosporne su velika željai energija koje u svoju glumu ulaže Rakoš, ali sve vrijemese kod njega osjeća grč koji, držim, negira spontanostkojom bi takav lik trebalo igrati. Možda će tečnost i opuštenostglumačke igre steći u kasnijim izvedbama kada sepredstava uhoda, ali na izvedbi koju sam gledao njegov likje više izgledao kao skica nego kao zaokruženo djelo.Nekim članovima ansambla je pak očito takav način radapuno bolje odgavarao pa su njihovi likovi na pozornici izgledaliznatno prirodnije i opuštenije. Ranko Zidarić jeulogu Leopoldija sv. Munivrane odigrao tako suvereno ilako da se laiku može pričiniti da uopće ne “glumi”, negoda, poput nekoć Zorana Radmilovića, ležerno improvizirana zadanu temu poigravajući se s jezikom (veći dio predstavegovori svojevrsni pidžin slovenski) i formom. Takvanepodnošljiva lakoća igre mogla se osjetiti i kod kreacijaMirjane Majurec (Arterijeva supruga Irena), Enesa Vejzovića(Mrkva) i Nataše Janjić (Arterijeva kći Maja). Oni susvoje uloge odigrali zaigrano i s guštom glume naočigledbez većih naprezanja, ali iza toga se sigurno krije potpunoprihvaćanje ludističkih mehanizama Šovagovićeve dramaturgijei režije koje definitivno nisu tiranski neraspoloženeza dijalog s glumcem. Upravo suprotno, daju imveliku slobodu za rad na ulozi. Kao što dobro znamo, tavrsta slobode može se i zloupotrijebiti ili odvesti na kriviput. Sa slobodom treba biti odgovoran! Kao loš primjertoga naveo bih Đorđa Kukuljicu čiji Pizo Tetejac ZvanTesla upada u zamku prvoloptaškog rješenja lika kojižestoko otvara prvim pojavljivanjem na sceni, ali potomstagnira u stalnom ponavljanju već viđene manire. I IvanaBolanča u ulozi S. Habib upada u zamku pretjerane afektacijezaboravljajući da dvostruka negacija (ona i igra likafektirane glumice) često zapravo znači pojačanu afirmaciju.Franjo Dijak je u predstavi izolirani slučaj: njegovakreacija lika Arterijeva malog sina Mirka glumačkim seizrazom toliko razlikuje od ostatka ansambla da sam imaoosjećaj kao da gledam predstavu u predstavi. Snažan fizičkiteatar baziran na precizno osmišljenoj “masci”, Dijakigra precizno i energično kroz cijelu predstavu, što nijeU pitanju je tzv. “mali čovjek” izgubljenu raljama nepodnošljiveegzistencije u svakodnevici: nagomilaniračuni i dugovi, nefunkcionalnaobitelj, bizarni prijatelji...Franjo Dijak, Janko Rakošnezanimljiv eksperiment, ali baš ta vrsta odudaranjaostavlja mjestimično dojam “soliranja” i ironičnog odmakaod ostatka predstave.Iako zvuči kao nenadahnuta floskula i tipičan kritičarskiklišej, za Sinišu Ružića i Anu Kvrgić rekao bih da su svojeuloge odigrali korektno, dok su Dragoljub Lazarov, MarinoMatota i Nenad Cvetko onaj “nevidljivi” dio predstave kojine ostavlja snažan dojam, ali daje protutežu izraženijimličnostima. Sam autor predstave također se glumačkiprovlači kroz predstavu u pomalo hičkokovskim cameopojavljivanjima od kojih je najistaknutiji dio svirka s BorisomLeinerom.Scenografija Veronike Radman uklopila se u neobvezni14 I KAZALIŠTE 37I38_2009 15