kazali?te 37/38 - HC ITI

azvijanja kritike u pravcu potvrđivanja bipolaritetaizmeđu visoke i niske kulture na kojoj HNK počiva ifunkcionira, aktivirati i naglastiti određene institucionalnemehanizme koji će inzistirati na jasnijem potvrđivanjuspomenute razlike koja ostaje konstitutivna za ovu instituciju.No dogodila se situacija u kojoj je institucijapokazala da svaku kritiku svojih institucionalnih mehanizama,pa i onu koja se, kao u ovom slučaju, događalakroz odsustvo eksplicitne kritike, može usisati, neutraliziratii učiniti operativnom za sebe. Turbo folk je predstavakoja jasno ostaje unutar okvira određenog, sustavomdopuštenog mišljenja i problematiziranja i njome senajbolje pokazuje da inkluzivni karakter institucija možepuno učinkovitije neutralizirati njihovo izvođenje negorigidne zabrane, o kojima više u splitskoj epizodi.Poziv kazališnog festivala Splitsko ljeto i rad na predstaviBakhe označen je pokušajem korištenja festivalskog okvirai predstave kao instrumenta za izravnu društvenu akciju.Angažman na ovom projektu pošao je od jasne ideje dapravljenje predstave koja će problematizirati koncept festivalai njegove procedure depolitizacije, a i dalje ostatiunutar njegovih dominatnih procedura proizvodnje, distribucijei recepcije, neće postići onu razinu učinkovitostiza koju mi se, nakon iskustva rada na Turbo folku, činiloda kazalište ipak ima potencijal, ukoliko misli svoju pozicijuu promijenjenom medijskom krajoliku. Zbog toga sampokušao vidjeti kako i kroz što predstava može generiratiproces u kojem se mobilizira šira društvena zajednica istavlja u situaciju aktivnog odlučivanja. Bilo je potrebnonaći mehanizme kroz koje će se dogoditi različita medijskaumnažanja predstave, tako da ona uđe u puno širirecepcijski i interesni okvir od onog uspostavljenog kroznjezinu primarnu gledateljsku zajednicu. Korištenje televizijskihvijesti koje su pratile proces za ratne zločine utzv. Slučaju Lora te audiozapisa govora aktualnog premijeraIve Sanadera koji je kao član ondašnje oporbe održaona splitskoj Rivi 2001. godine, imali su taj potencijal.Najprije su isprovocirali reakciju direktora Splitskog ljetaMilana Štrljića koji je zabranio predstavu, potomSanaderov odgovor koji se mimo svakog protokola i156 I KAZALIŠTE 37I38_2009funkcije premijera oglasio kao građanin RepublikeHrvatske, nakon čega je zabrana promptno povučena.Kroz sve to predstava je, i prije nego što je zvanično bilaprikazana, započela svoju medijsku izvedbu koja je otvorilaranije spominjani prostor mobilizacije šire društvenezajednice. Ako se treba i može govoriti o političnostiBakhi, ona nije rezultat eksplicitne ili implicitne kritikekoja se pojavljuje na njezinoj sadržajnoj razini, nego činjeniceda je predstava počela proizvoditi mjerljive političkeučinke i prije svoje javne izvedbe. I dok svaka kritikakoja se pojavljuje na sadržajnoj razini ostaje unutarnormiranih reprezentacijskih modela koji realitet kazališnesituacije uvijek proizvode u reprezentanta onog iz -vankazališnog, u slučaju Bakhi dogodila se jedna drugačijaoznačiteljska ekonomija u kojoj je realna, izvankazališnazabrana postala reprezent predstave koju nitko, pa nionaj koji je zabranu izrekao, nije vidio. Dakle, predstavakoja je u odnosu na ono što ću označiti primarnom gledateljskomzajednicom još uvijek virtualna posredstvomzabrane počinje djelovati u širem političkom prostoru isvojom nerealizacijom stvarati konkretne političke učinke.Upravo ta političnost Bakhi bit će pobrisana u trenutkukad zabrana bude povučena, kad se predstava izvedejavno i kad se njezina političnost počne percipirati prvenstvenokroz kritiku koja se pojavljuje na sadržajnoj razini.Je li potrebno Bakhe nakon zabrane i povlačenja zabranedoista i izvesti, bilo je pitanje oko kojeg se autorski timnikada nije usuglasio. Ostavljajući po strani kompleksetičkih problema koje je izvođenje uključivalo, postavilose čisto dramaturško pitanje: što sama predstava, uz svumedijsku eksploataciju i učinke koje je na taj način u jednomširem prostoru njezina nerealizacija polučila, možeovom izvedbom napraviti, osim demonstrirati jedan zapravodosta konzervativan tip kazališnog mišljenja u kojemuspostava ontološke razlike između žive i medijatiziraneizvedbe u korist ove prve ostaje dominantna i izvedbenoformativna. Moje neslaganje s izvođenjem Bakhi bilo jerezultat pokušaja poop ćavanja jednog modela društveneakcije u kojoj kazališna predstava ostaje primarni instrument.Zbog grupne dinamike i prevladavajućeg mišljenjaDobra institucija je ona institucijakoja krizu vlastitih mehanizamafunkcioniranja može uključiti kaonovi mehanizam funkcioniranja.da predstava ne može bitisredstvo ili instrument,nego samo cilj (ovo nikadanije bilo eksplicitnorečeno, ali je bilo implicirano u različitim iskazima tipa:“Predstava je ipak najvažnija” i sl.), ona je na kraju, trajnouklanjajući mogućnost uspostavljanja šireg, učinkovitijegmodela kojim bi se apstrahiralo ono što se pojavljuje nanjezinoj sadržajno-formalnoj razini, izvedena.Predstava Gospođica Julija, nastala u koprodukciji Centraza dramsku umjetnost i Zagrebačkog kazališta mladih,nastavila se na iskustva subjektivizacije izvođača iz projektaDidona i Eneja/Smrt u Veneciji u smislu stvaranjaizvedbene situacije u kojoj se kod izvođača razvija jednadrugačija vrsta odgovornosti. Ključni pomak sastojao se uotvaranju mogućnosti da izvođač umjesto provedbeunaprijed donesenih, donosi, provodi i snosi konze -kvence, estetske i etičke, odluka koje donosi tijekomsame izvedbe. Započinjući od kompleksa mišljenjaizvođačkog subjekta unutar koncepta psihološkog realizma,kroz formu durational performancea 1 i sukcesivnogaponavljanja predstave, pokušalo se doći do psihofizičkogkolapsa izvođača kao prostora u kojem je mogućaosmoza plana fikcije dramske situacije i realiteta izvedbenesituacije. Koliko je umor, pad koncentracije i prodorrealnog nagrizao izvođački subjekt, toliko se više otvaraoprostor u kojem su izvođači mogli odlučiti kako da održeili ponovno uspostave narušeni plan konzistencije fikcionalnog.Međutim, puno značajniji prostor izvođačkesubjektivizacije otvarao se kroz činjenicu da su izvođačibili ti koji su isključivo odlučivali o prekidu predstave.Naime, predstava nije imala fiksirano trajanje niti se u ciklusuproba pokušalo raditi unutar forme durational performancea.Javnoj izvedbenoj situaciji nije prethodilanikakva vrsta pripreme za ekstendirani psihofizički napori zapravo se u predstavi izvođački subjekt najizrazitijekonstituirao kroz odluku da unutar svojih psihičkih i fizič -kih mogućnosti predstavu u uzastopnom ponavljanju nastaviili zaustavi.Koliko su svi ovi pokušaji ostavili traga u samim institucijama,je li potrebno mijenjati postojeće institucije iliGospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazbaproizvoditi nove, pitanja su na koja je teško iz ovog iskustva,sada i ovdje odgovoriti. Dobra institucija je ona institucijakoja krizu vlastitih mehanizama funkcioniranjamože uključiti kao novi mehanizam funkcioniranja. U tomsmislu svaki pokušaj i rezultat proizvođenja disfunkciona -liteta biva od dobre institucije prisvojen u zalihu institucionalnogznanja.1 Izvedbena forma koja u trajanju nadilazi uobičajeno vrijemekazališne predstave te često radikalizira pitanje odnosadurabiliteta i izvođačkog subjekta.Bakhe157