kazali?te 37/38 - HC ITI

TematAndrej MirčevIzvedba, aurai kamera110 I KAZALIŠTE 37I38_2009Je li teatar konačno priznao prednost filma ili je ipak našao modusintegracije ekranske slike, dokazujući neuništivost, vitalnost i adaptibilnostsvog medija?Dezintegrirajući premise klasičnogadramskog teatra, fun -diranog na mi me tičko-fikcionalnommodelu igranja uloge, suvremenaje postdramska praksa – pouzoru na body art i umjet nost perfor -mansa – u fokus svojih istra živanjastavila “čistu” prisutnost. U okolnostimagdje je neposred(ova)na ma -terijalnost tijela sve više bivala ugroženatelevizijskim slikama, re kla -mama i invazijom ekranskoga tijela,scenom je zagospodarila fragilnaputenost raspršenih subjekata, eks -poniranih u svojoj surovoj liminalnosti.Ipak, kako bi očuvali tragove svojihizvedbi/akcija, umjetnici su moraliposegnuti za filmskih vrpcama, fo -tografijama te – od 1965. godinekada je patentirana prva Sony videokameraPortapak – i za videom. Susret (pa i simbioza)performansa i medija za re produkciju (film, fotografijai video) imala je dalekosežne konzekvence zarazvoj ne samo umjetnosti performansa i body artanego i cjelokupne izvedbe. Žanrovski heterogeni imedijski hibridni oblici što na staju sintezom živeizvedbe i različitih analogno-digitalnih tehnologija,gledatelja često dovode u ne doumicu: radi li se tu orealnosti ili pak o udvajanju realnog koje se raslojavana “(u)živu”, neposrednu i na medijski posredovanu,virtualiziranu stvarnost? Je li teatar konačnopriznao prednost filma ili je ipak našao modus integracijeekranske slike, dokazujući neuništivost,vitalnost i adaptibilnost svog medija? Je li plauzibilnateza po kojoj teatar, time što inscenira ekrane,također otvara prostor kritiziranju me hanizama pokojima su ustrojeni televizija i današnje društvospektakla? Gdje je granica između videa, instalacijei umjetnosti performansa? Na ove i slične disjunkcije kojeproishode iz miješanja filma, videa i izvedbe, nastojatćemo odgovoriti ovim tekstom.Eksperimenti avangardeU svojoj sada već kultnoj knjizi, RoseLee Goldberg “uspostavljanjeperformansa kao posebnoga umjetničkogžanra” pripisuje futuristima. 1 Intencija brisanja razlikeizmeđu života i umjetnosti inicirala je kreiranje varijetetskogteatra kojim F. T. Marinetti inaugurira ideju o izvedbizasnovanoj na simultanosti, slučaju, improvizaciji i sintezirazličitih medija. U manifestu objavljenom 1913. godine,Marinetti piše: “Varijetetsko pozorište je danas jedinopozorište koje se koristi filmskom projekcijom i time stičenebrojne mogućnosti prikazivanja inače neostvarljivihvizija i prizora (bitke, gužve, trke, automobilski i aeroplanskisaobraćaj, putovanja, prekookeanski brodovi, perspektivegradova i pejzaža, nebeska i morska prostranstva).”2 Suprotno od tada uobičajenog, binarnog mišljenjakoje ustraje na separaciji i nespojivosti teatarskog i filmskogmedija, Marinetti pledira za njihovu sintezu, svjestannovog prostora i novih scenskih rješenja koji se tom sintezommogu otvoriti.Utjecaj filma na teatar može se pratiti i kod AntoninaArtauda, s tom razlikom, međutim, što Artaud ne govoriizravno o uporabi filma na sceni, nego o tome da glumacsvoju izvedbu treba modelirati shodno glumi u nijemim,točnije ekspresionističkim filmovima u kojima je i samostvario zavidan broj uloga. S druge strane, Artaud u filmuvidi umjetnost koja, kao i teatar za kojim je težio, ostvarujeizravnu komunikaciju s gledateljem. Christoper Innestim povodom tvrdi: “Zbiljski film za njega nije bio reprezentacijani pripovijedanje priče. Također, nije bio utemeljenna psihologiji ili na apstrakciji. Ono što je Artaudu bilobitno je mogućnost kamere da fokusira objekte koji naprvi pogled nisu imali nikakvoga značaja.” 3 Fokus na efemernoi prolazno, izvedba koja ima silovit fizički učinakprisutnog tijela čija energija transformira doživljaj publike,sve je to naslijeđe Artaudova bavljenja filmom u teatru.Svoju će ponovno inkarnaciju Artaud doživjeti s umjetnicimaperformansa, happeninga i body arta šezdesetih isedamdestih, koji su utjelovili ideje okrutnog teatra i zasobom ostavili šokantno iskustvo poniženog i iscrpljenogtijela, čiji je “krik” zabilježen na filmskim vrpcama, fotografijamai videu.U knjizi koja temeljito analizira uporabu filma u teatru,Greg Gieskam piše: “Piskator je bio prvi redatelj koji jefilm regularno integrirao u teatar i koji je ekstenzivnijeistraživao njegove potencijale. Za razliku od bavljenja fantastičnimu ranijim radovima, zaokupljenost političkimpitanjima usmjerila ga je u pravcu inicijalno dokumentarističkefilmske tradicije koja je tada nastajala, a koju je jeon koristio kako bi historizirao akcije u svojim produkcijama...”4 Situacija u kojoj je došlo do fuzije dokumentarnopovijesnihprojekcija i žive izvedbe, kod kritičara, međutim,nije izazvala oduševljenje te su Erwinu Piscatoru upućeniprigovori i danas aktualni u raspravama o odnosunovih me dija i žive izvedbe. Osnovna invektiva bila je daPiscator ne posvećuje dovoljno pozornosti glumcima i dase film doimlje nadmoćnim u odnosu na živu izvedbu.Međutim: “Usprkos kritikama i problemima, Piscatorovieksperimenti značajno su unaprijedili uporabu filma uteatru i anticipirali različite načine na koje današnji umjetnicikoriste video.” 5Iskustvo avangarde ogleda se, dakle, u pokušaju stvaranjasinteze ekrana i scene, što dovodi do intenziviranjaekspresivnosti same izvedbe i izravnijeg utjecaja na gledateljevumaštu. U pokušaju suprotstavljanja naturalističkojtradiciji i teatru koji ustraje na mimetičko-fotografskomdupliciranju svijeta na sceni, eksperimentiMarinettija, Artauda i Piscatora simptom su ozbiljnih frakturakoje se manifestiraju na sustavu reprezentacije.Logika fragmentacije 6 implicirana filmskim medijem savršenozrcali zbilju raspršenog subjekta, čija ontologija sveviše biva podvrgnuta virtualizaciji (a od devedesetih godinaprošloga stoljeća i digitalizaciji) i izravan je odgovor nadezintegraciju mimetičke tradicije. Ne odbacujući, negoinkorporirajući film i video u izvedbu, umjetnici performansaVito Acconci, Bruce Naumann, Dennis Oppen -heim, kazališne grupe The Wooster Group, Forced Enter -tain ment, redatelj Robert Lepage i Ex Machina te koreografiMeg Stuart, William Forsythe i Vincent Dunoyersnastavljaju dijalog između filma, videa i teatra, demonstrirajućimeđuovisnost medija, odnosno mogućnost njihovekreativne interakcije.111