kazali?te 37/38 - HC ITI

knjigu-labirint na nekim razinama ruše ispod prihvatljivogaleksikografskog minimuma, u navedenom Predgovoruna specifičan način ipak peru ruke, ističući tko je najzaslužnijiza konačan izgled prvotno zamišljene koncepcije:Tekstološkom upućenošću da svi sadržaji budu izričitoutemeljeni u Držićevu tekstu urednički je posebno pridonioMilovan Tatarin. 103.I doista, od gotovo 900 natuknica što ih leksikon donosi,Tatarin je ispisao 242 (četrdesetak u suradnji s drugimautorima, pokušavajući one opće pojmove povezati spredmetima držićologije). Dodamo li 113 Rafoltovihnatuknica te one što ih zajednički potpisuje uredništvo(35), kao i natuknice koje potpisuju članovi uredništva S.P. Novak (23) i M. Mataija (8), razvidno je da su gotovopola leksikona ispisali urednici (421 natuknicu), dok jedruga polovina rezultat doprinosa 103 vanjskih suradnika.Takav nerazmjer pokazuje da je leksikon površno pripremljen,da poslovi nisu dobro raspodijeljeni te da se –po tko zna koji put kod nas – nije mislilo dovoljno znanstvenoi leksikografski stručno, nego prije svega jubilarno.Kad je predsjednik vlade Ivo Sanader proglasio 2008.jubilarnom, Držićevom godinom, počela je u Hrvatskojutrka kulturnih i znanstvenih ustanova i pojedinaca zadodatnom, jubilarnom lovom. Bacalo se, izgleda, šakom ikapom, veliki su zgrabili puno, manji manje. Kad su protutnjalisvi mogući simpoziji, govorancije, predstave, knjigei manifestacije, od te je jubilarne izmaglice ostalo malokoristi. Ipak, podjelom jubilarnoga kolača svi su manjevišezadovoljni; nastradao je jedino Marin Držić. I kad bisad on nekim sebi svojstvenim negromantskim čudomustao pa ispred maloga puka zatražio transparentno polaganjeračuna za sve te velike, a uzaludne troškove, buditesigurni – svi vi koji čitate ove retke – da mu ni Sanaderni korisnici svega onoga što se besmisleno trošilo, tiskalo,predstavljalo, jelo, pilo i trunfalo, ne bi ni smjeli ni znaliodgovoriti. Poredak koji su nekada predstavljali milosnicipartije, a danas držićološki autoriteti bliski izvorima financijskemilosti, prohujao je Držićevom godinom po starojhrvatskoj navadi: Ko je jamio – jamio je!Na toj blatvijskoj socijalnoj pozadini Leksikon Marina Drži -ća bio je izniman projekt za koji se unaprijed moglo rećida ima smisla. I da se S. P. Novaku radilo, da je umjesto23 ispisao, recimo, 123 natuknice, možda bi ideja o knjizi-labirintubila i ostvarena. U najmanju ruku dobili bismokudikamo zanimljiviji i intrigantniji leksikon, bez obzira naNovakove teze o Držiću kao čovjeku žednu vlasti i čak –špi junu. Umjesto toga, zaposlio je mlađe književne znanstvenike– Lea Rafolta i Milovana Tatarina.Iz spomenutoga priznanja što ga Novak i Bogišić odajuTatarinu u Predgovoru, jasno je da se našao u ulozi nesamo radilice nego i jedinoga stvarnoga glavnog urednikaleksikona. A temeljno je područje njegova zanimanja –kao što u natuknici o njemu piše M. Mataija – nabožnaknjiževnost XVIII. st. u Slavoniji. Kao profesoru stare hrvatskeknjiževnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku,držićološka znanja nisu mu bila strana; kad je 2006.napokon utvrđena urednička jezgra, postala su mu,samim tim činom, ta znanja temeljnim područjem zanimanja.I već 2007. pojavila se Tatarinova studija Držić iMachiavelli (Nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma)11 u kojoj je pokušao ispraviti poznate Čaline teze oPometovu maki javelizmu: Pometov makijavelizam zapravoje antimakijavelizam – piše Tatarin – uzaludno je trsitise i proučavati slavne primjere vladanja, graditi utvrde,biti lisica i lav, biti okrutan, sve to ništa ne vrijedi. TakoPomet pred gledateljima Dunda Maroja ironiziraMachiavellijev traktat koji bi trebao poučiti o umijeću vladanja.12Da bi što bolje potkrijepio svoju tezu, Tatarin je iznio niztvrdnji kojima zapravo osporava u novoj držićologiji (Jeli-čić, Košuta, Bogišić, Čale) odavno prihvaćene paradigmešto se u tumačenju Držićeva djela – bez obzira na znatnerazlike među spomenutim držićolozima – poglavito oslanjajuna vezu utopijskog govora Dugog Nosa i Urotničkihpisama, te na Držićeve učestale sukobe s dubrovačkomvlastelom.Tatarin ne misli tako. On pokušava uvesti novu paradigmuprema kojoj je Držić – upravo suprotno – većim dijelomsvojega života i rada bio u dobrim odnosima s vlastelom.U činjenici da je Dundo Maroje – a mislim da je tako biloi s Pometom – piše Tatarin – prikazan baš u Vijećnici, ane, primjerice, Prid Dvorom, treba vidjeti osobit znak vlasteleprema Držiću. 13Svojim pretpostavkama, kojima pokušava potkrijepiti glavnutezu, Tatarin se često vraća Milanu Rešetaru i staroj,pozitivističkoj držićologiji, nastavljajući na onim mjestimana kojima su stari držićolozi posustali. On čak revitaliziraRešetarove pretpostavke o izvedbi Pometa u Vijećnici odkojih je i sam Rešetar odustao nakon pomnijeg studijaočiglednih Držićevih argumenata: 14Ja što jesu tri godine, ako se spomenujete, putujući posvijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od mojenegromancije ukazah vam što umijeh. Scijenim da nijestezaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavomovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote… 15U navedenim Negromantovim riječima krije se jedna odnajvećih antinomija teatrologije držićijane. Iz njih se možezaključiti kako je Dundo Maroje trebao biti prikazan naPlaci, pred Kneževim dvorom, gdje je – kako Negromantpodsjeća gledatelje – prije tri godine prikazan i Pomet(prvi, izgubljeni dio Držićeve komediografske duologije,kojoj je Dundo Maroje drugi dio). I bilo bi tako da u staromrukopisu iz 16. stoljeća (takozvanom Praškom rukopisu,jedinom sačuvanom izvoru Držićevih proznih komedija)nije zapisano da je Dundo Maroje prikazan u Vijećnici.Davno je Kolendić 16 to protuslovlje između Negromantovagovora i podatka u Praškom rukopisu pokušao objasnitivremenskim neprilikama koje su Pomet-družinu nagnaleda Dunda Maroja, umjesto na Placi, pred Kneževim dvorom,prikaže u zatvorenoj Vijećnici. Mira Muhoberac, unovije vrijeme, objašnjavajući kako su vlastodršci htjeliugušiti Držićev teatarski projekt, samu enigmu razrješujeonemogućivanjem izvedbe Dunda Maroja pred Dvorompred golemim mnoštvom i premještanjem predstave uVijećnicu za mali broj gledatelja. 17Tatarin, naprotiv, iz podatka da je Dundo Maroje prikazanu Vijećnici te iz Pometovih dugih monologa protkanih talijanštinom,latinštinom i aluzijama na Machiavellija koje –prema njemu – ne bi imalo smisla iznositi na Placu, predširoku publiku koja to ne razumije, kao i iz vlastitoga nalazao Držićevoj relativnoj konkordanciji s vlastelom – izvodidoista posve nov i neočekivan zaključak: Dundo Marojeje od samoga početka i bio namijenjen za Vijećnicu, a neza otvoreni prostor Prid Dvorom. 18Tatarin, na žalost, ni jednom riječju ne razrješuje onu prijespomenutu antinomiju – zagonetno protuslovlje izmeđuNegromantovih riječi i podatka o mjestu izvedbe DundaMaroja navedenoga u Praškom rukopisu. I ako još smijemodvojiti oko mjesta izvedbe Dunda Maroja, nesumnjivoje da je prvi dio Komedija od Pometa (tako sam Držić,posredno, naziva svoju duologiju) prikazan na Placi, predKneževim dvorom, tri godine prije drugoga dijela. Ili moramoreći da Negromant izmišlja, a Držić laže svojim gledateljima.To se, ipak, Tatarin nije usudio reći pa je cijela njegovanova paradigma o većem suglasju Marina Držića idubrovačke vlastele ostala na staklenim nogama nedorečenihdokaza.I ne bih ja ovdje raspravljao o Tatarinovu radu da taj nijepostao paradigmom iz koje se u Leksikonu Marina Držićavrednuju radovi ostalih držićologa koji nemaju tu čast pripadativladajućem držićološkom lobiju, a imaju tunesreću da se njihove teze suprotstavljaju Tatarinovim ili(ne daj Bože!) – Novakovim tezama. Ili kako to ljepšeformuliraju S. P. Novak i V. Bogišić u Predgovoru:Znanstvena i kritička proučavanja Držićevih djela sustavnosu obrađena, u Leksikonu je detaljno opisan, a gdjegdjei vrednovan, razvoj znanja o piscu i o njegovimdjelima. 19Tako je, na primjer, u leksikonskoj natuknici MUHOBE-RAC, MIRA (koju potpisuje uredništvo) ta znanstvenica iteatrologinja prijekorno vrednovana, valjda samo zato štoje imala tu nesreću da iste godine kad i Tatarin o istompredmetu iznese suprotne tvrdnje, koje se, eto – ne slažus novootkrivenom Tatarinovom paradigmom – konkordancijomDržića i vlastele: U radu Dramski i kazališni prostoriDržićevih drama (2007) razrađuje već poznate tezeo identifikaciji teatra i grada (…) iznoseći pritom i ekskluzivnije,a ničim argumentirane pretpostavke…72 I KAZALIŠTE 37I38_200973