kazali?te 37/38 - HC ITI

Držićevih drama u stihovima, 6 koje su nam jedine sačuvaneu potpunosti, samo dvije-tri potonje postave proznihkomedija uprizorenih prema izvornom Držićevu tekstumogu se pribrojiti Spaićevima. 7 U sedamdesetak godinaDržićeve nazočnosti na hrvatskim pozornicama, to je doistaporazna bilanca. Hrvatska kazališta desetljećima nisupokazivala ni znanje ni volju ozbiljno se posvetiti pripremanjuDržićevih predstava te se moglo zaključiti kao daga žele ponovno pospremiti u mrak i tišinu prašnjavihknjižnica.Od uspostave hrvatske države – zvuči paradoksalno, ali jeistinito – u tome se i uspjelo! Držić je vraćen u XVI. stoljeće,postao je ponovno lokalnim, dubrovačkim piscem.Brojke ne lažu! Od 1991. do početka velike kampanje zaproslavu petstote obljetnice rođenja (2008.), Držića suhrvatska kazališta izvan Dubrovnika prikazivala slovom ibrojem – u pet (5) navrata.A ni hrvatska književna znanost ili onaj njezin odvjetakkoji nazivamo držićologijom (bez obzira na to što sve tajpojam uključuje) – nije se iskazala. Karakterističan je primjersa Skupom. Desetljećima su hrvatski književni znanstvenicipriređivali za tisak to, uz Komedije od Pometa,najbolje Držićevo djelo – bez Kombolove nadopune. Takose dogodilo da hrvatski čitalac još uvijek ne može pročitatiSkupa do kraja (u inozemstvu ga – logično! – prevode stom nadopunom). Da se netko sjetio objaviti takvo izdanje,bilo bi u tome više smisla negoli u svim onim predstavama,simpozijima, stručnim knjigama i manifestacijamazajedno, kojima nas je obilato zasulo kampanjskomišljenje povodom jubilarne Držićeve godine.O svim tim prijeporima, književnim i teatrološkim činjenicamai neshvatljivim držićološkim propustima (da ne ka -žem sramotama kao što je ova sa Skupom) nema u Leksi -konu Marina Držića ni riječi, i to bi – u načelu – trebao bitinajveći prigovor koji se može uputiti jednom takvom leksikografskomizdanju. Ali, nije!U natuknici NADOPUNE, na primjer, Boris Senker ne spominjeni rekonstrukcije ni reskripcije, nego ih svodi na problemrazličitih pristupa problemu nadopuna, izbjegavajućipovijesni kontekst sukoba koji se zbivao pedesetih i šezdesetihgodina između Gavellina i Fotezova kruga, nesamo u kazalištu nego i u književnoj znanosti. Štoviše,kao da naknadno želi opravdati onaj apsurd hrvatskedržićologije s obzirom na dosadašnja izdanja Skupa, iznosikritičke prigovore rekonstrukciji izgubljena završetkaDržićeve komedije, nalazeći u njoj neke, tobože, upitneKombolove odluke. Bez obzira na vrstu Senkerovih prigovora,Kombolova nadopuna – nastala 1950. i sjajnopotvrđena u više kazališnih izvedbi, a osobito u onoj velikojSpaićevoj predstavi na Igrama – zaslužuje baremomanju znanstvenu raspravu i širu, bolje poduprtu kritičkuargumentaciju. Taj postupak što ga ne upotrebljavasamo Senker nego i neki urednici i autori Leksikona Ma -rina Držića – da po kratkom postupku, u skučenim leksikonskimnatuknicama i bez ozbiljne znanstvene argumentacijerelativiziraju ili čak obezvrijede djela i stavoveonih držićologa s kojima se ne slažu – novoizumljena jemetoda ovog leksikona, koju – priznajem – nisam još sreou novijim publikacijama sličnoga tipa, ali je dobro poznataiz kojekakvih pamfleta i brojnih kritika što se nalaze ponovinama u kojima se radi velikom brzinom te su stoga isudovi koji se na taj način izriču često jednako veliki promašaji.Druga je tu novoizumljena pseudoznanstvena i nazovileksikografskametoda (koja je, ipak, dobro poznata iz netako davne prošlosti) – da o današnjem poretku manjepodobnim držićološkim pojavama i ljudima pišu natuknicemlađi stručnjaci s drugih područja koji nisu dovoljnostručni u ovome.Tako se natuknice JELIČIĆ, ŽIVKO prihvatio novoimenovaniLeksov ravnatelj Bruno Kragić, da u brzini kojom je ovajleksikon očigledno sklapan, popuni prazninu koja se unjemu otvorila na zbilja značajnu, a neugodnu mjestu.Kragić ne propušta primijetiti Jeličićevu marksističku orijentaciju,ali inače ispisuje svoj članak moglo bi se rećisasvim korektno, kad bi se tu radilo o natuknici za kakavknjiževni leksikon općeg tipa. Budući da je riječ o Leksi -konu Marina Držića, potpuno je neprihvatljivo to što noviravnatelj ne ističe presudnu i prevratničku Jeličićevu ulo -gu u držićologiji, koji je tu granu književnoznanstvenih iteatrologijskih zanimanja u odnosu na znanja koja su muprethodila doslovce i u prenesenom smislu izvrnuonaglavce, pa shvatili to u Zavodu u Krležinu, Hegelovu ili– zašto ne? – Lenjinovu smislu, ili kako im drago. Takođerje nedopustivo u natuknici ne spomenuti kako su i najznačajnijinovi držićolozi i kad su se sporili s Jeličićem(Leo Košuta) i kad su ublažavali ili modificirali njegoveteze (Rafo Bogišić, Frano Čale) jednako zadržavali i svakina svoj način zapravo potvrdili Jeličićevu paradigmukojom se taj zaslužni držićolog prvi suprotstavio paradigmicjelokupne stare držićologije, koja je bivše naraštajepodučavala o Držiću veseljaku i zabavljaču. Svi potonjinaraštaji progledali su – kad je o Držiću riječ – Jeličićevimočima, i tu mu golemu zaslugu nikakva leksikonski podobnanatuknica ne može i ne smije oduzeti a da time isama ne upadne u svojevrsni, modificirani marksizamlenjinizam.E, ali to su već znanja do kojih se ne dolaziobnašanjem neke važne funkcije, nego dugotrajnim,držićološkim studijem.2.Na početku Predgovora izdanju koje broji gotovo tisućustranica, a trebalo bi sadašnjim i budućim naraštajimapredstaviti sumu znanja o Marinu Držiću, njegovi priređivači– Vlaho Bogišić, glavni ravnatelj Leksikografskogza voda i Slobodan P. Novak, autor prvotne koncepcijeovo ga leksikona – ne bez izvjesne samohvale nakonobavljena posla i s neskrivenim samozadovoljstvomističu: Ovaj je enciklopedijski leksikon izrađen uleksikografskom za vodu Miroslav Krleža u Zagrebu teposvećen djelu i životu najboljeg i najpoznatijega hrvatskogadramskog pisca. Naš je leksikon osim toga do sadanajobuhvatniji prikaz renesansne epohe i tadašnje kultureu hrvatskom jeziku. Premda bez ostatka izveden u tradicijii metodi moderne hrvatske leksikografije, zamišljenje i organiziran kao samosvojan i osebujan enciklopedijskikrajolik; u našoj publicističkoj praksi, osim srodnogprojekta o Miroslavu Krleži, nema prethodnice. Po mnogočemu ova knjiga opravdava nekoć uobičajenu atribucijutakvih izdanja – Leksikon Marina Držića svojevrsni jeenciklopedijski theatrum. Njegovim autorima i urednicima,onima koji su ga zamislili i oblikovali, bila je nakanau interakciji tekstualnoga i likovnoga očuvati dijalogičnostpredočenih sadržaja, kako izvornu Držićevu tako i doživljajnui transcendiranu. Željelo se, koliko je to bilomoguće, redakturom ne prikriti sadržajnu i idejnu raznovrsnostrukopisa. 8Treba reći – ukoliko se htjelo napraviti leksikon o povijesnim,antropološkim, poetološkim, kulturološkim i mnogimdrugim renesansnim pojmovima, onda se u tome iuspjelo – mnogo bolje, a ponegdje i opširnije negoli s pojmovimao samom Marinu Držiću i njegovu djelu. Tko godpažljivije prolista leksikon, primijetit će da takvi opći pojmoviidu svojim putem, a oni iz oblasti držićologije – svojim.Svjesno smo željeli stvoriti knjigu-labirint – ističu sponosom priređivači – koja se neće čitati kao jedna knjiga,nego kao zbroj posve različitih knjiga. 9Nije da među stotinjak autora leksikonskih natuknicanema i onih koji su uspješno ispisali poveznice tih općihpojmova i konkretnih spoznaja o Držićevu djelu, ali u velikombroju prevladavaju tek načelne veze gdje se pojmovimarenesansnoga ili šire – europskoga konteksta, metodomnabrajanja i akumulacije pridodaju pojedine crteDržićeva opusa.Najgore leksikon stoji s najbrojnije zastupljenom tematskomrazinom – natuknicama koje opisuju pojedine likoveiz Držićevih dramskih djela. Tu je, uz nekoliko iznimki,posve izostala i obrazovanost i upućenost. Uglavnom sečini da je te natuknice ispisao razred nezainteresiranihsrednjoškolaca koji o junacima Držićevih komedija nabrajasve ono što se može znati iz prvog (i posljednjeg) čitanjameštrova kazališnog djela. Uz gomilanje citata što ihpojedino dramsko lice izgovara, tanku psihološku karakterizacijui rijetku uputnicu na neki srodan Držićev lik iliproblem, nema tu gotovo ničega što ovu različitu knjigu –među Novakovim predmnijevanim knjigama koje bi trebaločitati kao zbroj – ne bi pretvorilo u običnu školskuzadaću.Ako je točna vijest nedavno iznesena u televizijskoj emisijiPola ure kulture – kako je Leksikon Marina Držića koš -tao oko dva milijuna kuna – onda je razumljiva bojazanpriređivača, koji valjda svjesni slabosti što njihovu željenu70 I KAZALIŠTE 37I38_200971