kazali?te 37/38 - HC ITI

voljeti predstavu da bi je mogli dobro igrati. A na - Homo ludenskon kritičke reference na ulogu redatelja u kazalištu,slijedi i autoreferencijalni moment – poslje-S obzirom da Anočićev teatar s jedne strane počiva na izvorimaupregnutim u nevino i vehementno osjećanje svijeta najsnažnijednjim songom i hepiendom Kauboja Anočićeviprisutno u djetinjstvu i mladenaštvu, a s druge strane u izvedbenomsmislu na glumcu i njegovu umijeću, dakle na homo luden-glum ci zapravo gromko slave vlastitu mogućnoststvaranja nekoga drugog svijeta, šansu da u kazalištutraže smisao, da i dalje sanjaju nedosanjane su – čovjeku igre, posve mi se prirodnim čini da takav teatar usnove. Stoga svršetak Kau boja nije tek puki hepi - sebi ima upisanu i naglašenu ludičku di menziju igre, a sa mimend, nego svojevrsna oda vlastitom umjetničkom time i zabavljač ku di menziju (u koju nije apriorno upisan pe -stvaranju koje je kod Anočića uvijek vezano uz da - jorativni predznak). Da pače, pravo je majstorstvo poigravati sene djetinjstva, uz potragu za nevinim osjećanjem trash poetikom, balansirati na skliskim rubovima klišeja i ske -svijeta.To samo Bog zna Teatar Exit, Zagreb i NUS Barutana iz Osijeka, 2004.40 I KAZALIŠTE 37I38_2009čeva, a ne upasti u jeftinu vul garizaciju umjetnosti.Navedena dimenzija igre prisutna je u svimAnočićevim predstavama, ali najeksplicitnije jedošla do izražaja u još jednoj nezaboravnoj predstaviTeatra Exit – To samo Bog zna (premijernoizvedenoj 2004. godine u koprodukciji s NUSBarutanom iz Osijeka). Predstava je postala pravihit, posebno među mlađom, alternativnijom populacijom,a temeljila se na razmatranju međuljudskihodnosa od djetinjstva do starosti. Valja napomenutida je predstavi u kritičkim osvrtima zamjeranopredugo trajanje i preraspršena dramaturgijakoja je rezultirala s čak nekoliko svršetaka (svi suelementi učestalo prisutni u Anočićevim predstavama,ponekad se čini kao da se on njima namjernopoigrava te su postali njegov svojevrsni zaštitniznak). Poveznica raspršene, fragmentarne dramaturgijebila je – igra, a funkcionirala je po principimakoje navodi Huizinga. Igra kao borba, natjecanjei kao predstava. Tri su glumca tijekom cijelepredstave tri homo ludensa, a njihova je igra pružalamnogostruka zrcaljenja – glumci igraju da sudjeca koja se igraju odraslih, a ti su odrasli dramskalica koja se igraju privatnosti glumaca…Snažno naglašena dimenzija infantilizma, budalastedječje naivnosti, ludizma, lakrdijaštva i glumačkogagega ponovno je prizivala Anočićeve idolenijemog filma, njihovu slapstick komiku čije jepodrijetlo cirkusko-vodviljsko, te subverzivnu burleskukorištenu kao osnovni komunikacijski modelkojim se izruguje ozbiljnim društveno-socijalnimtemama. Već u ovoj je predstavi do izražaja došloi učestalo Anočićevo korištenje takozvanog “guzičnog”humora (koji uključuje i obilno psovanje, pljuvanje,prdeže…), što se posve harmonično uklapau mozaik njegove eklektičke poetike. Prisjetimo seda je jedna od njegovih prvih režija Jarryjev KraljUbu, drama koja je na praizvedbi izazvala skandalzbog učestale i tada u kazalištu posve nepojmljiveGlumci se moraju osjećatiuporabe riječi merde (sranje).Također, identično kao ipo sve slobodnima na probi,mo raju svoje probleme do -kod Jarryja, i kod Anočića jenijeti sa so bom. Na primjer,snažna grotesknost tolikodok smo radili predstavu Topodvučena da prelazi u tragičnost.Vezano za navedenisamo Bog zna veza Darije iRakana se klimala, pa su nadruštveno-socijalni segment,probe dolazili sjebani, mrzovoljni,neraspoloženi… Počeovalja naglasiti da Anočić nijeautor koji se bavi političkimsam ih koristiti baš takve ka -kazalištem – njegova društ -kvi su bili, iskoristio samveno-socijalna kritika ne manjihov privatni problem, osje -utemeljenja u poznavanju ićaje koje su do nijeli i ugradiopropitivanju društveno-političkesituacije, nego uvijek iz-ih u predstavu. Redatelj jezapravo neka vrsta lopova.rasta i ostaje u okvirima pričatakozvanih malih ljudi čijim je sudbinama okružen i kroz čijeoči promatra svijet.Moćna glumačka gomilicaS druge je strane predstava To samo Bog zna sadržala i izrazitosnažne dramske sekvence propitivanja intime međuljudskihodnosa, za koje su u velikoj mjeri bilo zaslužno troje tada vrlomladih glumaca, koji su uz Anočića punokrvni autori tekstapredstave – Darija Lorenci, Bojan Navojec i Rakan Rushaidat,koji će postati više od Anočićeve glumačke uzdanice – njegovscenski alter-ego. Teško mi je raditi predstavu bez Rakana skojim se “kužim na mig”. Među nama vlada beskrajno povjerenje.Svako moje promišljanje predstave i uloge ide kroz njega.Iako je Rakan središnja silnica većine Anočićevih predstava,tijekom posljednjih godina Anočiću je uspjelo nešto o čemu jeoduvijek sanjao – okupiti svojevrsnu kazališnu trupu, sastavljenuuglavnom od glumaca njegova matičnog kazalištaTrešnja, koje je u posljednjih desetak godina okupilo takvumoćnu glumačku gomilicu da bi je moglo poželjeti svako kazališteza odrasle. U radu na predstavi najvažniji mi je odnos sglumcima. Ljudi se trebaju poznavati da bi zajedno stvarali.Glumci se moraju osjećati posve slobodnima na probi, morajusvoje probleme donijeti sa sobom. Na primjer, dok smo radilipredstavu To samo Bog zna veza Darije i Rakana se klimala pasu na probe dolazili sjebani, mrzovoljni, neraspoloženi… Počeo41