kazali?te 37/38 - HC ITI

Jednostavno čini upravo ono što i izgovara uAlaska Jacku – podcrtava činjenicu da je smrtsastavni i neizbježan čimbenik života. Anočić je uumjetničkom stvaranju prvenstveno intuitivac imotivi njegovih predstava proizlaze iz životnihiskustava koja su ga trajno obilježila. Tako i lajtmotivsmrti ima duboke veze s činjenicom da jeAnočić dio ratnih godina proveo na frontu.Smijmo se besmisluJa vidim patnju, bol, strah od samoće, strah odsmrti, ali – smijmo se tom besmislu, još je jednaod rečenica koju Anočić izgovara u Alaska Jacku.Ona gotovo paradigmatski sadrži jedan od temeljnihprincipa njegove poetike, a koji izvire iz tradicijeapsurda i miješanja žanrova u umjetnosti dvadesetogastoljeća. Način na koji se Anočić smijebesmislu, način na koji koristi humor u potpunostiizvire iz poetike apsurda (od Ionesca do montipajtonovaca):u Alaska Jacku često se koristi efektkontrasta između ozbiljnoga teksta i nijeme slikekojom dominira apsurdno-komični geg, a povremenose koristi i dekonstrukcija govora toliko bliskateatru apsurda. Teme koje opsjedaju Anočića,pa ih dovodi do apsurdnih situacija, uglavnom suvezane uz posve narušene odnose među ljudima,kako one u intimnoj, tako i u društvenoj sferi. UAlaska Jacku secira i temeljnu jedinicu društva –obitelj, prikazujući tragične posljedice njezinaraspada: posvemašnje otuđenje jedinke.Redatelj autsajder u ZagrebuUbrzo nakon uspjeha predstave Alaska Jack, već2001. godine, na poziv tadašnjeg ravnateljaZeKaeMa Slobodana Šnajdera, Anočić seli uZagreb. No, po dolasku u ansambl jednoga od najpropulzivnijihhrvatskih kazališta, on povlači posveneočekivan i neobičan potez – 2003. godine odlaziiz ZeKaeMa u ansambl Kazališta za djecu iDavor Špišić / Saša Anočić, Badnjak u garaži,Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, 1999.mlade Trešnja. U relativno kratkom razdoblju Anočić se iz višestrukepozicije redatelja autsajdera (osječki student glume uZagrebu; glumac koji režira) uspio vinuti do dobitnika Vjesnikovenagrade za kazališnu umjetnost Dubravko Dujšin za 2008. godinu,te do laureata Nagrada hrvatskoga glumišta za 2008. godinui Marulovih dana 2009. (njegova je predstava Kauboji u produkcijiTeatra Exit na oba festivala proglašena najboljom predstavom,a Anočić najboljim redateljem). Usprkos priznanjimakojima je obasipan nakon Kauboja i činjenici da je krajem ožujkapostao ravnateljem svoga matičnog kazališta, Anočić i daljezadržava autsajdersku poziciju unutar hrvatskoga glumišta tesvoje predstave radi izvan kazališnih institucija i izvan većinekazališta smještenih u samome središtu Zagreba – uglavnom uTeatru Exit i u KNAP-u.Često ga se, zbog sličnog načina rada na predstavama kojeuglavnom nastaju kroz glumačke improvizacije, a bez unaprijedstrogo zadanoga dramskog teksta, spominje uz imena ReneaMedvešeka i Bobe Jelčića / Nataše Rajković. Već na prvi pogleduočljiva je i jedna tematska odrednica svih navedenih autora:zanimanje za takozvane male ljude i za “sitnice koje život zna -če”. No, umjetničke poetike i svjetonazorski stavovi kojima pristupajusvojim malim ljudima i sitnicama uvelike su različiti.U Anočićevoj se hibridnoj poetici križaju naokonespojivi utjecaji i krajnosti – njegove predstaveuvijek balansiraju na granici grotesknog i tragičnog,pretjerano karikaturalnog i mračnog, razuzdanoveselog i pesimističnog: s jedne su strane unjima lako uočljivi utjecaji filmske umjetnosti (štone iznenađuje ukoliko znamo da je prije studijaglume Anočić čak dva puta pokušao upisati studijfilmske režije u Zagrebu), po sebno velikana filmskihkomedija (Chaplina, Keatona, Tatija) i ani mi -ranog filma (Toma i Jer ry ja), potom utjecaj poetikeapsurda (od Jarryja pre ko Ionescova teatra apsurdapa sve do montipajtonovaca i trash poetike), as druge je strane uočljiva Anočićeva naklo nost kromantičarskom osjećanju svijeta (motiv suvišnogčovjeka, odnos ugroženog pojedinca i neprijateljskinastrojenog svijeta), k mračnom romantizmu(nadahnuće gotskim romanima koji sadrže snažnonaglašene elemente horora), kao i k američ -koj književnosti o gubitnicima koja učestalo propitujei narušene međuljudske odnose (što u nekeod Anočićevih predstava uvodi i snažan momentdramskoga).Mitski prostor djetinjstvaNo, usprkos svim navedenim filmsko-književnimstrujanjima u njegovu autorskom rukopisu, Anočićna pitanje o utjecajima bez puno razmišljanjaodgovara samo jednom riječju: djetinjstvo.U djetinjstvu smo živjeli punim plućima: sve smodoživljavali prvi put, sve je bio događaj. Govorim orazdoblju besmrtnosti kada je sve imalo smisao. Asada, kao odrasli ljudi, moramo ga tražiti. Mi smosi u kazalištu pružili šansu da tražimo smisao, ada bismo ga našli – moramo posegnuti u djetinjs -tvo i prizvati te izvorne spoznaje i osjećaje, shvatitisvu veličinu svakodnevnih, danas nama beznačajnihstvari. Cijela draž i ljepota je u sitnicama, ujednoj riječi, u pogledu… U danu… Vjerojatno sto -ga, uglavnom intuitivno, u mojim predstavamasve vrvi od tih sitnica koje U djetinjstvu smo živjeli punimpo mome mišljenju život plućima: sve smo doživljavaliznače. Ili znače u životu prvi put, sve je bio događaj. Go -upravo onoliko koliko ih vorim o periodu besmrtnostipostajemo svjesni – koliko kada je sve imalo smisao.smo sposobni ponovno iponovno ih prepoznati, osjetiti, a onda iskreno uživati u izvornostii neponovljivosti trenutka. To je ono – istodobno i tuga i sreća– mješavina koja daje jedinstven okus. Bolno prepoznatljiv isvima zajednički… I danas se sjećam svojih odlazaka na pecanje.Imao sam otprilike devet godina. Bio sam kod dede. Svakogjutra uzeo bih štap koji je imao crveni vrh, gliste i crve, kanticu.Točno se sjećam mirisa jutra, škripe vrata, tišine, svojih koraka,tupog pada pokoje šljive… Brojio sam rupe na putu, prolaziopored klaonice… Sjećam se smrada… Tada sam tako išao napecanje. A kada bih danas išao na pecanje, opisao bih to ovako:Danas sam išao na pe-canje.Iz Anočićeva djetinjstva proizlazi i njegova ljubav prema filmukoja također spada u potragu za izgubljenim vremenom nevinogosjećanja svijeta, za vremenom besmrtnosti i smisla.Sjećam se svoga prvog odlaska u kino. Vodila me mama. Gledalismo Bambija. Nakon filma sjeo sam na stepenice (još uvijektočno znam kako su izgledale) i plakao, plakao, plakao. Nije mibilo jasno zašto ljudi snimaju tako tužne filmove. Bio sam ljut ina mamu jer me vodila da gledam tako tužan film. Nisam joj htiodati ruku kad smo se vraćali kući pa sam još dobio i batina…Tada su postojala samo dva TV programa i dnevno bi se zavrtiojedan ili nijedan film. Stoga je svaki film bio poseban doživljaj.Film mi je tada bio sve, a ponajviše bijeg, polazna točka od kojeje kretala moja djetinja mašta. To je doba najviše obilovalo ves -ternima i nijemim filmovima. Tati, Chaplin i Keaton bili su mojiidoli. Prva scena u predstavi Niko i Ništ posveta je caru finekomedije – Jacquesu Tatiju.Kauboji √ oda vlastitoj potrazi za smislomNakon Anočićevih sjećanja na djetinje dane, neke od njegovihpredstava bivaju osvijetljene iz još jednog kuta – posvećenja djetinjstvu,mašti, snovima. Primjerice, rijetke kritike upućivaneinače iznimno hvaljenom i nagrađivanom step-mjuziklu vesternikonografije Kauboji referirale su se na njegov primarno zabav-36 I KAZALIŠTE 37I38_200937