kazali?te 37/38 - HC ITI

U skladu s uvriježenimnačinom funkcioniranjaautorskog dvojca, William -sov komad tek je širokraspon dramskog materijalaiz kojega se kirurškompreciznošću uzima onoesencijalno, u ovom slučajuopora atmosfera poremećenihobiteljskih odnosakojima je tek okoštaladruštvena konvencija preprekaza nezaustavljivuprovalu očaja.Sav Williamsov oporiverbalizam prije dolaskačovjeka koji bimogao unijeti maloradosti u njihov život,u ovoj koncepciji po -staje višak, pa Mena -žerija počinje in medi -as res, dolaskom go -sta.No, sav Williamsov opori verbalizam prije dolaska čovjekakoji bi mogao unijeti malo radosti u njihov život u ovoj koncepcijipostaje višak pa Menažerija počinje in medias res,dolaskom gosta. Na taj način članovi obitelji onemogućenisu u pokušaju da izravno publici saopće što ih muči pase ti izljevi ekstremnih emocija događaju unutar glumljenesrdačnosti i gostoprimstva.Da bi dodatno naglasila potisnuti očaj koji kulja iz likova,redateljica osmišlja začudan glumački stil, u kojem usiljenei lažne rečenice čavrljanja za stolom stalno prekidajuekspresivne grimase koje glumci izvode unisono, na tajnačin postupno podižući tenziju do potpunog emocionalnogsloma svakog od njih. Ta dramaturški vrlo preciznoizvedena struktura u kojoj svatko u nekom trenutku bivadoveden do provale emocija upotrebljena je i u spomenutojZKM-ovoj predstavi istih autorica, ali je u Menažerijiprovedena uvjerljivije i životnije. Neugodna imitacijadomaćinske atmosfere u susretu s gostom potpuno prirodnoi bešavno omogućuje provale emocija: Laurine vrištećearije o ocu koji ih je napustio, Amandinog žala za mladošćui Tomove zaštrašujuće “pjesme” o poslu i životu.Williamsovo dramsko pismo na taj je način riječkojMenažeriji posudilo tek osnovne odnose i pokoji tekstualniputokaz kroz radnju, puštajući autoricama da stvorepotpuno originalnu, iznimno potresnu studiju velegradskeusamljenosti i obiteljskih nesreća koje se najčešćeprešućuju, iako su sveprisutne. Tomovim riječima: U ovojzgradi ima na stotine takvih stanova, u ovoj zemlji ima nastotine takvih zgrada.Dramaturška struktura dosljedno je na scenu postavljenai vještim režijskim rješenjima. Predstava se igra napraznoj sceni, sa stražnjim zidom koji praktikablima iscenskom opremom ne skriva da je dio kazališne zgrade.Tu ogoljelost scene i dokidanje iluzije dodatno pojačava iuloga inspicijentice, koja je u predstavi i priručni rekviziteri sluškinja i povučeni sudionik zbivanja, kao da namtime duhovito poručuje da se i za likove u kazališnimpredstavama netko treba brinuti, kad to oni sami za sebenisu sposobni. Motiv staklenih figurica izbrisan je izradnje i naslova samog komada, ali je u svakodnevniživot obitelji umetnuta zvučna kulisa opernih arija, kojemajka i njezina djeca slušaju eskapističkim žarom. Na tajnačin vrlo je domišljato postignuta i opora atmosfera,izvrsno odabranim opernim intermezzima od Verdija doBizeta koje glazbeni suradnik Frano Đurović efektnoobrađuje u jezivom tremolu. Izvrsno je riješen i scenskipokret na vrlo maloj sceni pa likovi često u dva kvadratnametra putuju od kuhinje do terase, pokušavajući ukretanju naći ono što je izgubljeno u prostoru. Predstavukrasi i znalački provedena dinamika zbivanja pa se tako,od ispraznih smješkanja i chit-chata u početku, radnjapostupno dinamizira spomenutim individualnim provalamaemocija, da bi na samom kraju u nekoliko vješto odabranihrečenica likovi objasnili svu pretpovijestWilliamsove drame, koja je do tog trenutka više bila pokazivanagestom i grimasom nego izrečena riječima.Glumački ansambl ovoj je kazališnoj avanturi prionuo svelikim žarom, što je rezultiralo ujednačenim i dojmljivimglumačkim kreacijama. Ponajbolju ulogu ostvario jeDamir Orlić, igrajući sina Toma sa zavidnim rasponomemocionalne uvjerljivosti, od plahog mladića do zaštrašujuće,agresivne maske očaja u trenucima kada sluđenoponavlja rečenice koje kao da su skinute s usana radnikanekog od današnjih trgovačkih lanaca: Mislite li da ludujemza skladištem? Mislite li da sam zaljubljen u tvornicucipela? Više bih volio da mi netko maljem razbije glavu,prospe mozak, iščupa nokte i polomi kosti nego da seonamo vraćam svakog jutra... Edita Karađole sjajna jekao Amanda, jednako potresna kao posesivna majka ikao zarobljenik vlastite bolje prošlosti. Andreji Blagojevićkao Lauri ne treba Williamsova proteza na nozi ni maskaneugledne djevojke da bi u punoj mjeri glumačkom sugestivnošćudočarala beskrajne dubine vlastitih frustracija inesigurnosti. Dražen Mikulić također je ostvario dojmljivuulogu, namjerno igrajući stišano i postupno otkrivajući filigranskimglumačkim radom da i gost nije lišen unutarnjihpreviranja, što se posebno potresno otkriva u završnomprizoru u kojem Mikulić psihički krah vlastitog lika izvodigotovo neugodno uvjerljivo i iskreno. Marija Geml kaoinspicijentica u pojedinim scenama samo svojim licemkaže više no što bi se moglo izreći bujicom riječi.***U pjesmi znakovita naslova Kuća nije dom (“House is nota home”), koja u formi trominutnog noir-countryja sažimaosnovne motive Menažerije, Robert Fischer, mračni kantautorizražajnog baritona potmulo rezonira: Svaka jesoba gotovo prazna. Jer se ni duhovi ne vole sjećati. Ninoć puna oblaka. Ni vjetar nam neće pomoći. Nit skrivenmjesec odozgora. No, za razliku od Fischerove kuće kojanije dom, u kojoj ukućani završavaju u smrti i plamenu, uriječkoj Menažeriji nesretnu obitelj i njihova gosta sascene ispraća teatarska inspicijentica, brišući im suze itješeći ih. Kazalište je tako ipak našlo načina da olakšamuku vlastitim likovima, a završni šmrcavi zagrljaj riječkihglumačkih doajenki Edite Karađole i Marije Geml prerastaoje samu predstavu, pokazujući kako nas ponekadteatar može uvjerljivo utješiti, iako nam prije toga saspe ulice ono što nikako ne bismo htjeli čuti.30 I KAZALIŠTE 37I38_2009 31