kazali?te 37/38 - HC ITI

Nove knjigeOzana IvekovićTeorija glume- od filozofije do prakseDubravka Crnojević-CarićGluma i identitet.O glumi i melankolijiDurieux, Zagreb, 2008.Ova studija objašnjava glumu sintetizirajućii na specifičan način interpretirajućimnogobrojne filozofijske iznanstvene spoznaje o raznovrsnimpojavama i problemima koji su premamišljenju Dubravke Crnojević-Carićključne za pristup tom fenomenu.Tako se autorica zanima za položajglumca u društvu, glumčev identitet,za ulogu tijela u glumčevu poslu, zaodnos između preuzimanja uloga usvakodnevnom životu i uloga u kazalištute napokon za melankoliju kojudrži bitnom karakteristikom glumčevapoziva.Postoji velik broj podudarnosti izmeđuglumca i melankolika. Melankolijaje povezana s umjetničkim genijem iumjetničkim činom, sa sklonošću izmicanjadruštvenim normama, okrenutošćuosjetilnom, nepovjerenjem uzadani identitet, estetiziranjem životai prepoznavanjem fluidnosti granica,povezivanjem s drugotnim pa tako isa ženskim. U glumačkoj se pozicijiuistinu prepoznaje specifično izmicanjeodredbama, neovisnost od službenih,tj. dominantnih znanstvenihstavova te neprihvaćanje prevlastiznanja koje obrazovni sustav njeguje.Glumac, nadalje, ono idejno, tj. duhovnoizražava putem tjelesnih manifestacijakoje dodatno svjedoče o pod -ručjima zapisanog teksta koja su riječimaneiskaziva. On se cijelom svojomtjelesnošću zalaže da se umjetničkii idejni sadržaj pretvori u zorni.Može se reći da je kazalište uvijek isvuda – dobrim dijelom upravo zbogtjelesnosti i osjetilnoga – pobuna pro -tiv utvrđenog poretka.Glumac je, nastavlja autorica, jedinkakoja hoće sve postići, sve proživjeti,mnoštvo duša sjediniti u jednomtijelu, a mnogostrukost duša podrazumijevai mnogostrukost istina, tj.relativiziranje dominantne društveneparadigme. Prema mišljenju onih teoretičarakoji zagovaraju čvrste i jasnedruštvene norme, takvo je umnažanjeistine blisko opsjeni i laganju.Naknadnost je jedna od kategorijakoja obilježava glumca budući da onistodobno živi sadašnjost i prošlost,odnosno sjećanje na proživljeno. Glu -ma nastaje i umire u trenutku, ali onataj trenutak realizira stalnim okretanjemk prošlim doživljajima (onimana pokusu, u životu ili svijetu mašte).Na taj način glumac estetizira stvarnostjer je može živjeti jedino tako dajoj se uvijek iznova vraća.Osjećajnost i tjelesnost koje donosesa sobom svijet slučajnog i pojedinačnogbitno su svojstvo glume, štomnogi teoretičari doživljavaju kaonepotrebno opterećenje i preprekuna putu k transcendentnom (stogarecimo Craig i zahtijeva da glumacbu de nadmarioneta i da utjelovljujeono opće).Već u glumačkoj okrenutosti prošlomi mrtvom možemo naslutiti prisutnosttuge i melankolije. Tuga je zapravoimplicitna glumačkom činu jer nostalgijaza izgubljenim različitim mogućnostimarealizacije sebe proizvodibol. Nostalgija u kojoj su udruženižudnja za nepoznatim i žal za nepovratnimtrenutkom jest najneodređenija,ali i najsnažnija i možda je upravoto razlog zbog kojega glumac uvijekpriziva mogućnost Drugoga usebi.Načinjući problem identiteta, autori-ca tvrdi da je pri teorijskom izučavanjuglume zanemareno pitanje je lirazotkrivanje koda uspostavljenograz ličitim postupcima u dramskomdjelu, tj. poniranje u njegovu strukturui u kontekst iz kojeg je tekst izrastao,važan i na planu glume. Drama -turške se postavke, naime, zrcale ina glumačku kreaciju i to ne samoposredstvom mizanscene ili redateljskogrješenja nego i načinom strukturiranjaunutarnje, glumačke svi -jesti.Upravo poniranje u kontekst iz kojegje izrasla neka drama omogućavaslo bodu nesmetanog istraživanja iproširivanja granica vlastitog identiteta.Istraživanjem predloška omogućavamosi da pojmimo unutar kakvogpogleda na svijet ovaj puta moramofunkcionirati te kojim se dijelom vlastitogja trebamo baviti. Različito stanjesvijesti proizvodi različite vrsteverbalnog, ali i tjelesnog govora. Usva kom liku koji igramo dominiraodređeni stav spram svijeta, a taj sestav i tjelesno manifestira.Ukoliko glumac jest kreator, a nereproduktivac, kako to da u zadanomtrenutku može ponoviti tzv. kreativnostanje, u kojem se rađaju osjeti, emocije,riječi? Kako je moguće istodobnostvarati i ponavljati? Glumčev jezadatak na svakoj probi ili predstaviponoviti trenutke neposrednosti i na -dahnuća, a tu vještinu stječe pomoćuglumačkih vježbi. Cijelo jedno poglavljeknjige bavi se različitim područjimakoje glumac mora vježbati kakobi mogao kontrolirati nadahnuće (re -laksacija, dah, osjetilno i emocional -no pamćenje, glas, prevladavanje na -petosti tijela pa time i rješavanje unutarnjihblokada koje se na tijelu odražavaju).Dosta prostora u studiji posvećeno jeglumčevoj tjelesnosti, pri čemu se in -zistira na novim nalazima neuroznanostipo kojima su ljudski osjećaji ispoznaja tjelesno uvjetovani. Buđe -njem organskih funkcija budimo iosje ćajne procese koji su s njima ne -raskidivo povezani. Emocije ne možemokontrolirati na izravan način; ukolikosmo selektirali odgovarajućiobjekt, on će zasigurno izazvati određenuemociju. Postoje vježbe koje po -kazuju kako unutarnji rad na posredannačin može proizvesti psihološkepromjene pa tako i osjećaje.Glumac se nastoji prisjetiti događajakoji mu je uzrokovao neku emociju,ali ne kroz priču koja se dogodila, ne -go osjetilnim prisjećanjem okusa, mi -risa ili zvuka. Kad glumac razvije po -vje renje u sebe zahvaljujući rekreacijiosjetilne stvarnosti, tek tada možezapočeti kreirati istinosan i uvjerljivživot karaktera koji portretira.Gluma je zapravo korištenje imaginacijekako bi se gradio osjećaj vjerodostojnogkoji djeluje i prema planu ne -svjesnog, kako u glumca, tako i u gledatelja.Potrebno je proizvesti osjećajvjerodostojnosti jer se u tom slučajubude osjeti, što pak otvara vrata pre -ma nesvjesnim iskustvima i ponašanju.Osjetilnim radom možemo prićipodručjima za koje se drži da nepodliježu svjesnoj kontroli. Otvaranjeorganskom olakšava doticaj sa zonamanesvjesnog: prilikom djelovanjana organsko utječemo i na nesvjes -no. Otkrivanje vlastite nesvjesnostinije intelektualni čin, nego osjećajnoiskustvo koje je teško izraziti riječima.Tako iskustvena spoznaja zapravoanulira tradicionalnu zapadnjačkuodvojenost subjekta i objekta. Su -bjekt i objekt se spajaju pri snažnojemociji i to omogućuje spoznaju. Da -nas je sve glasniji stav kako k spoznajine vodi um, nego rad na tijelu.Govoreći o glumi u kazalištu i glumi usvakodnevnom životu, autorica za -ključuje da te dvije pojave predstavljajusuprotnost. Naime, na sceni želimobiti vidljivi, dok se u životu želimosakriti iza uloge. Gluma u kazalištuotkriva osobnu istinu, dok gluma usvakodnevnom životu teži tome daprikrije i zataji. Glumac pokazujemnoštvu kakav je kad je sam, u in -timnoj, privatnoj situaciji. Prokazujeproces preuzimanja uloga za kojedruštvo pretpostavlja da se podrazumijevajui koje želi predstaviti stabilnim.Istodobno, upozorava i na onajdio bića koji ostaje izvan društvenekontrole.Knjiga čitatelju nedovoljno informiranomo glumi pruža dobro polazište nadaljnje bavljenje ovom temom, astručnjaku zanimljive spoznaje i in -terpretacije na koje se može pozivati,ali i polemizirati s njima. Osim teorijskepotkovanosti i erudicije, autoricapokazuje i poznavanje kazališne praksei glumačkog obrazovanja (što seposebno vidi u poglavlju o glumačkimvježbama) i upravo to daje studiji po -sebnu vrijednost jer iskustveno osnažujeteorijske uvide, dok sami teorijskiuvidi na specifičan način osvjet -ljavaju svakodnevnu realnost glumačkeprofesije.Naša teatrološka literatura dosadase malo bavila, kako ističe VladimirBiti kao jedan od recenzenata knjige,problemom glume i stoga je knjigaDubravke Crnojević–Carić značajandoprinos domaćoj teatrologiji. U svakomće slučaju biti nezaobilazna re -fe renca za hrvatske teatrologe kojibu du istraživali glumu, taj fenomenkoji je, barem ako je riječ o kazalištu,teško uhvatljiv pa je svaki pokušaj daga se teorijski artikulira dobar načinda ga se otme zaboravu.234 I KAZALIŠTE 37I38_2009235