BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...
BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...
BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
BOŠNJAČKI GLAS<br />
DA SE NE ZABORAVI<br />
Sjećanja na djetinjstva su<strong>za</strong>, straha i boli!<br />
59<br />
Piše: Adnan, (Enesa i Irma) Bajrić<br />
Mi, koji smo rođeni prije 90-tih, živjeli smo u otetom i uništenom djetinjstvu, djetinjstvu su<strong>za</strong>, neopisivog straha koji<br />
se javi na sjećanje koje i danas boli. Iako sam bio dijete sa nekoliko godina, pamtim i danas osjećam gorčinu prvih<br />
tv snimaka agresije na Bosnu i Hercegovinu, zvukova raketa i udara granata, pamtim i teško se toga prisjećam,<br />
odnosno teško o tome pričam i pišem. Gorko je sjećanje na dane kada bi mi babo i amidže, dajdže i druga rodbina<br />
odlazila na “liniju”, iako nisam znao šta je “linija“, predosjećao sam da je nedaleko od kuće i da nas tu brane, da<br />
nedaju agresorima da nam priđu i da nas pobiju, siluju majke i sestre protjeraju nas sa ognjišta.<br />
Da, pamtim i to kako sam<br />
kasnije išao u školu gdje<br />
smo sjedili na trupcima, a<br />
da li je bilo table i udžbenika nisam<br />
siguran, bila je neka improvi<strong>za</strong>cija<br />
od škole, ali i života. Škola koja<br />
nije imala struje, a ustvari ko je<br />
imao struje kada smo svijeće palili<br />
i to kratko, jer smo bili primorani<br />
na mrak u kojem su strahovi i boli<br />
toliko ure<strong>za</strong>ne da svaki plač i jecaj<br />
u tišini tih nebrojenih noći i danas<br />
nosim u duši. Možda tada nisam<br />
znao šta se dešava, ali odavno<br />
sam shvatio, pamtim, pamtiću i ma<br />
koliko mi teško bilo pričaću, pisaću,<br />
podsjećaću i boriću se <strong>za</strong> istinu, jer<br />
šta je život bez borbe istine protiv<br />
laži, dobra ptoriv zla.<br />
Moja starija sestra Irma, rođena<br />
je 1985., i ona je to teže doživjela<br />
i prihvatila, a moja mlađa sestra<br />
Enesa, rođena je 1996., i nosi ime<br />
po mom rahmetli amidži koji je ubijen<br />
sa svojih 20 godina. Eh, kakva je<br />
to smrt, kome je trebala, šta je sa<br />
njegovim snovima, djevojkom koju<br />
je volio i koja je voljela njega, šta je<br />
sa njihovim željama i planovima?<br />
Mi se dobro sjećamo onog što smo<br />
doživjeli, a pamtimo priče koje su<br />
nam pričane i ta sjećanja neće<br />
isčeznuti, jer su ona dio nas, sa<br />
njima živimo svaki dan. Sjećamo se<br />
kako smo bježali od zvukova raketa<br />
i granata, kako smo se pitali šta<br />
ono stalo puca, kada će prestati,<br />
hoće li se babo vratiti živ ili mrtav,<br />
invalid ili...? Mi se dobro sjećamo<br />
i ta sjećanja čuvamo, ona su nam<br />
izvor snage, ona su nam motivacija<br />
da budemo najbolji kao sinovi i<br />
kćeri, kao učenici, kao pripadnici<br />
državne i nacionalne <strong>za</strong>jednice, kao<br />
borci <strong>za</strong> kulturu pamćenja i sjećanja,<br />
da jeseni i proljeća, godine ne budu<br />
godine <strong>za</strong>borava, da se pamti, priča<br />
i opominje, da se nikada i nikome<br />
ne dogovodi agresija i genocid koji<br />
se dogodio nama u Bosni od 1991.<br />
do 1995.<br />
Roditelji tek danas priznaju da im<br />
je bilo teško objasniti <strong>za</strong>što tako<br />
malo moramo jesti, <strong>za</strong>što smo više<br />
gladni nego siti, <strong>za</strong>što nema babe,<br />
<strong>za</strong>što se ne vraća, kakvi su ovo<br />
ljudi i <strong>za</strong>što ispraćaju amidžu, kuda<br />
ga odnesoše i <strong>za</strong>što svi plaču?<br />
Zašto nas puno živi u kući, spava u<br />
istoj sobi, istu odjeću nosimo, <strong>za</strong>što<br />
molimo <strong>za</strong> konzerviranu hranu i piće<br />
u prahu, <strong>za</strong>što crtamo svoje ruke i<br />
šaljemo pisma umrljana su<strong>za</strong>ma?<br />
Žašto, djeca nemaju djetinjstvo,<br />
<strong>za</strong>što se ne igramo igračkama<br />
nego praznom ali ponekad i punom<br />
municijom pa zbog neopreznosti<br />
i tako p/ostajemo invalidi? Žašto<br />
nam mine uništavaju noge i poslije<br />
toga nikada više ne igramo nogomet,<br />
šta je ovo i zbog čega sve<br />
ovo traje i traje, <strong>za</strong>žto nam odvode<br />
najmilije, a onda ih dovoze mrtve ili<br />
invalite pa tako žive do svoje smrti,<br />
kada če prestati i kako će poslije<br />
biti, hoćemo li živjeti bez sraha i<br />
tuge? I još puno teških pitanja na<br />
koje još nismo našli odgovore ili ih<br />
nismo našli od tog straha i tuge.<br />
Relevantne činjenice svjedoče<br />
o agresorima (na RBiH Srbija i<br />
Crna Gora, a kasnije i Hrvatska)<br />
i žrtvama čemu svjedoče ubijeni,<br />
silovani i mučeni civili, žene i djeca,<br />
logori, masovne grobnice, raseljeni<br />
i izbjegli širom svijeta, a nažalost<br />
<strong>za</strong>dnjih godina trend je da se istina<br />
prikriva, minimizira i relativizira, te<br />
da se <strong>za</strong>mjenjuju teze, da zbog ličnih<br />
interesa kazuju i vrijeđaju žrtve, a i<br />
sami su na neki način žrtve, ali<br />
imaju potrebu da se dodvoravaju<br />
drugima, političkim i ekonomskim<br />
BROJ <strong>26</strong>
Change language