BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...

More documents

Recommendations

Info

14 BOŠNJAČKI GLAS esti nekoliko pristupa. Prvi, djelovanje JMO-a koja, ističući svijest o autonomiji Bosne i Hercegovine, ističe i svijest o postojanju bosanskih Muslimana, što će na identičan način izraziti Avdo Humo na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a održanom 30. juna do 2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu i reći: „U istoriji borbe naših naroda u Bosni i Hercegovini, jedine koje su zastupale ideju Bosne i Hercegovine bile su muslimanske mase.“ 49 U debati sa velikosrpskim i velikohrvatskim intelektualnim krugovima u tom razdoblju izlazio je i list „El-Hidaja“ koji je djelovao sa pozicija panislamizma. Međutim, najsnažnije i najubjedljivije djelovanje u afirmaciji i rješavanju nacionalnog pitanja Muslimana imao je lijevo orijentirani časopis „Putokaz“ čiji su urednici bili Skender Kulenović i Hasan Brkić. Nažalost časopis je izlazio samo dvije godine od 1937. do 1939. godine u svega 13 brojeva (1937. godine brojevi 1, 2, 3 i 4; 1938. godine tri dvobroja 5-6, 7-8 i 9-10 i 1939. godine jedan trobroj 11-12-13). 50 Snažan otpor unutar Komunističke partije Jugoslavije su davali M. Đilas, V. Masleša, dok s bošnjačke strane pored pomenutih, neprocjenjiva je uloga Hasana Brkića, Mustafe Muje Bašića i Ešrefa Badnjevića (pod pseudonimom Mustafe Oranovića). Iz tog perioda posebno je značajno istaći polemiku i odgovor na istupe Milovana Đilasa koje je dao Mostarac Mustafa Mujo Bašić. Ne treba zaboraviti ni ulogu Miroslava Krleže i drugih ljevičara koji su djelovali u Zagrebu i Beogradu. Kako su osporavanja Muslimana dolazila iz najelitnijeg političkog i intelektualnog vrha, Tito, zalažući se za ravnopravnost, će na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1946. godine kazati sljedeće: „Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, ako njeni narodi imaju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocijepali Srbiju (i Srbe) nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i Muslimane. Radi se samo o administrativnoj podjeli.“ 51 Na istoj konferenciji notiran je Titov stav koji kaže: „Bosna je jedno, zbog vjekovnog zajedničkog života, bez obzira na veru.“ 52 Ako se zna da je bio veliki broj članova KPJ koji su negirali Muslimane i bosanskohercegovačku posebnost, Titova odlučnost iskazana posebno u Beogradu ima svoju dalekosežnu važnost. Da ova velikosrpska ideja nije poražena i da treba Bošnjake držati u nacionalnoj magli u kontekstu nacionalne identifikacije pokazat će istup Husage Huseina Ćišića 18.1.1946. godine. Na njegov zahtjev za uvrštavanje šeste buktinje u grb, Đilas je rekao da je on iznio „karakterističan prijedlog jednog muslimana da bi trebalo unijeti šestu buktinju 49 Kasim Suljević, cit. djelo, str. 267. 50 Citirano prema: Hamdija Pozderac, Državnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, priređivači Mujo Demirović i Mulo Hadžić, Pravni fakultet u Bihaću, Bihać, 2008., str. 15. 51 Kasim Suljević, cit. djelo, str. 211. 52 Hamdija Pozderac, cit. djelo, str. 20. u naš grb.“ Kada je riječ o Husagi Ćišiću uglavnom se iznosi njegovo negodovanje, međutim riječ je o dubljem i dalekosežnijem značaju Ćišićevog istupa, te se ne može smatrati izdvojeno i incidentno. Stoga, za ovu priliku iznosimo njegov integralni tekst „Bosna Bosancima i nikako drugačije“. Kako je tada posebnost Bosanaca protumačena kao „teorijsko“ pitanje pa se ono ne može riješiti dekretom i kako Husagu Ćišića nisu podržali bosanski komunisti bez obzira na nacionalnu pripadnost, ostalo se, na osnovu oficijelne politike, na grbu s pet buktinja. 53 53 Milovan Đilas je 17. januara 1946. godine na sjednici Savezne Skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, kao zastupnik ministra za konstituantu (Edvarda Kardelja), govorio o prijedlozima koji su u javnoj diskusiji dati na Nacrt Ustava FNRJ, i između ostalog na kraju rekao: „Dolazilo je prijedloga sa više strana, ali je karakterističan prijedlog od jednog muslimana (ne kaže da je taj musliman narodni poslanik Husein Ćišić i riječ musliman piše malim slovom – O.I.) da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Prijedlog se motiviše time da su muslimani odobrili Nacrt Ustava u svim njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Ja mislim da parlament ne može pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu jer, na kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost ne zavisi od rješenja Narodne skupštine, jer ona je onakva kakva jest. To se ljudi mogu prepirati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se jedan takav prijedlog motivisao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste federacije (valjda federalne jedinice – O.I.), on bi mogao da bude predmetom pretresa. Ali, pošto se stalo na stanovište da svaka nacionalnost dobije svoju buktinju onda u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas postoje“. (Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembra 1945. - 1. februara 1946., stenografske bilješke, str. 187. Beograd). Đilas u svome izlaganju nije naveo ko je bio taj musliman. Iz stenografa se također to ne vidi. U podnesenom Izvještaju Ustavotvornog odbora Skupštine naroda navode se članovi odbora među kojima su bila i dva muslimana Murad Šećeragić (vjerovatno iz Sandžaka) i Mustafa Hodža, Albanac sa Kosova. Zanimljivo je da nije bilo ni jednog bosanskog muslimana. Zatim se navode imena članova Odbora koji su učestvovali u načelnom pretresu Nacrta Ustava, u kojoj je učestvovao i Murad Šećeragić, ali se ne kaže o čemu je govorio. Oba doma Ustavotvorne skupštine izabrala su po pet poslanika radi ujednačavanja teksta i to šest Srba i po dva Hrvata i Slovenca, bez ijednog bosanskog muslimana. Ovo najbolje govori o kakvoj je ravnopravnosti između naroda riječ. Kasnije je u javnost „procurilo“ da je Husein Ćišić bio taj musliman koji je tražio unošenje šeste buktinje u grb FNRJ. Navodim šire izvode iz njegovog ponovljenog pismenog podneska Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine, jer prvi podnesak je Đilasovim izlaganjem bio odbačen: „Moj prvobitni podnesak Ministarstvo za Konstituantu iz nekih svojih razloga nije uzelo u obzir, pa nije ga ni postavljalo Ustavotvornom Odboru na uvid i ocjenu, što se to već vidi iz izvještaja Ustavotvornog Odbora, kao i iz stilizacije čl. 3. projekta Ustava, koja je ostala kao i prije. Moj podnesak upućen Ministarstvu za Konstituantu glasi: U vezi sa nacrtom Ustava F.N.R.J., objelodanjenog u organu Komunističke partije Jugoslavije ‘Borba’ od 3. X11.1945. broj 293 imam da primjetim ovo: ‘Avnoj’ u svom drugom zasjedanju u Jajcu dne 29. novembra 1943. g. doneo je zaključke od velikog istorijskog značaja, po kojima se, na osnovu nacionalne ravnopravnosti Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, teritorijalno područje bivše Kraljevine Jugoslavije ima podijeliti na šest Federalnih jedinica i to: Federativnu Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Prema ovim zaključcima Avnoja, svaka federativna jedinica sa aktom toga svoga opredjeljenja stekla je pravo na svoje vlastito narodno ime, samo je to BROJ 26
BOŠNJAČKI GLAS 15 pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici naime, koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno, zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata i tako nešto. Ovom, vjerovatno, slučajnom omaškom Avnoja, učinjena je grdna nepravda našoj užoj otadžbini Bosni, Bosni, koja po svojoj istoriji i po ulozi odigranoj u ovom narodno-oslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama uloženim u ovaj rat, ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, odnosno pravo na svoje narodno ime, svakako toliko, koliko i svaka druga gore pomenuta federativna jedinica. Uostalom, kako u praksi izgleda ta tzv. nacionalna ravnopravnost Srba i Hrvata, mi smo Bosanci to već više mahova na svojoj kičmi osjetili, pa bi i suviše nepravično bilo, da se sa tim i takvim praksama ponovo otpočne. Svaka nacionalna misao uslovljava i svoje nacionalno područje svoj životni prostor, a kako i srpska i hrvatska nacionalna misao obuhvata i našu užu otadžbinu, Herceg-Bosnu, kao i svoj životni prostor, sukobi su među ovim nacijama suprotnog stava neizbježivi i nema načina da se pomire. Izvjesno je, međutim, da su se zbog suprotnog stava ovih nacija na našem terenu tokom posljednjih decenija odigravale skandalozne rabote, pa napokon i zločini, nepoznati u našoj bosanskoj istoriji. Događalo se već u svoje vrijeme, da se nađe neki modus u cilju izravnavanja nacionalnih sporova među Srbima i Hrvatima, ali bez zadovoljavajućih rezultata. Podjelom zemlje na banovine, rasparčana je bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, što se kaže, na varićake, a kako se pri toj podjeli nije vodilo računa ni o istorijskim, ni o geografskim, ni o ekonomskim razlozima, koji bi ma u kome pogledu pravdali te podjele, nego su te podjele diktovale samo i isključivo hegemonističke težnje izvjesnih vlastodržaca, razumije se, da one nisu mogle zadovoljiti skoro nikoga, a naročito ne one, na čiju su štetu te podjele izvedene. Ponovo se međutim, pokušalo sa sporazumom Maček-Cvetković udariti granice nacionalnim težnjama Srba i Hrvata i meta je ovog smetenjačkog sporazumijevanja ponovo bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina. Ovaj je sporazum izveden po nekom vjerskom ključu i po vjerskoj pripadnosti tako, da su oni bosansko-hercegovački srezovi, u kojima je katolički elemenat brojno pretežniji od pravoslavnog elementa, jednostavno dodijeljen Mačekovoj redo-državi, a ostali su srezovi ostavljeni na raspoloženje i daljnju eksploataciju beogradskoj hegemonističkoj klici, da s njima manipuliše, kako nađe za umjesno. Mi bosanskohercegovački starosjedioci, ni kod prve ni kod druge podjele naše uže otadžbine, navodno, kao anacionalni elemenat nismo uopšte došli u obzir. Iz gornjih napomena logički proizilazi, da bosanskohercegovačka federativna jedinica može da počiva na principu: Bosna Bosancima i nikako drugojačije. Uostalom nevjerovatno je, da ima ijednoga pravoga Bosanca, kome bi bilo zazorno, da se tim imenom zove, a ako neko već hoće da se i drukčije zove, prosto mu bilo. Zato molim naslov, da u Ustavu F.N.R.J., u osnovnim načelima njegovim u čl.3. u četvrtoj rečenici toga člana, ispravi: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd., da bi se faktički pravdi udovoljilo. Jer apstrahujući činjenicu da u našoj užoj otadžbini Herceg-Bosni, po njenoj istoriji pripada puno pravo na njeno vlastito ime; da je ona u etničkom pogledu jedna posebna narodna cjelina među jugoslavenskim narodima; pa šta više, apstrahujući činjenicu, da je na oltar naše zajedničke stvari u ovom četverogodišnjem ratu za narodno oslobođenje pridonijela više žrtava nego ma koja druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, ipak još treba iz praktičkih razloga staru čast povratiti, iz razloga, naime, kojima su se rukovodili naši vodeći krugovi, promovišući Makedoniju i Crnu Goru na čast narodnih država, s pravom na posebno narodno ime ... Sve bivše beogradske vlade u Jugoslaviji, od oslobođenja i ujedinjenja, pa do potpunog kraha stare Jugoslavije pod fašističkom okupacijom, nastojale su, svaka na svoj način, da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individualnost i da obesnaže svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca, posve je bilo zabranjeno predavanje bosanske istorije na našim školama, pa šta više, imalo se odstraniti svako štivo iz školskih udžbenika, koje je bilo direktno, ili indirektno, potsjećalo na nekadašnju samostalnost bosansku, na njen individualitet, pa bilo u kome obliku, jer ta sjećanja, pa čak i insinuacije na ta sjećanja, nisu konvenirala onoj politici, koju je vodio nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža domovina, obzirom na mentalitet zemlje i naroda, stvarno, predstavlja posebnu jednu etničku cjelinu među jugoslavenskim narodima i da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i svoju vlastitu dušu; šta više, da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslavenskih zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji, nije im smetalo u njihovim nastojanjima, jer su za ta nastojanja nalazili podršku i u jednom dijelu samih Bosanaca, koji po svojim nacionalnim koncepcijama nalažahu, da svojom podrškom čine i neko nacionalno djelo. Jer, po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, pa ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni deo njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike koji se ponose tom i takvom nacionalnom ideologijom i doprinose da se na taj način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Sve beogradske vlade u predratnoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj sadržini srpske, odnosno – srbijanske vlade, pa ukoliko su ponekada po obliku imale i drugi izgled, u stvari su reprezentirale srpsku nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječi: Bosanac i bosanština, skoro isto što i pravo svetogrđe. Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo, da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom, da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima uopšte, a napose u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Ta se tendencija beogradskih vlada jasno očitovala prilikom podjele naše šire i uže otadžbine na banovine u šestojanuarskom režimu, a još jasnije se očitovala prigodom onog državničkog pakta, ili pravije onog političkog furtimaškog šišmarša Maček-Cvetković, po kome je naša otadžbina rasparčana, po nekom vjerskom ključu, i po vjerskoj pripadnosti. Mi ni kod prvog ni kod potonjeg slučaja podjele naše zemlje nijesmo došli u obzir, jer navodno, kao anacionalan elemenat, nijesmo imali tu šta da kažemo. Uostalom, beogradski vlastodršci tih svojih osnova u pogledu naše otadžbine nijesu ni najmanje skrivali ni za vrijeme tzv. parlamentarnog režima u nekadašnjoj našoj državi, ali kada je ovaj režim, oktroisanog Ustavom od 1931. g. zamijenjen sa tzv. ustavnim režimom, u kome je režimu uzeto pravo odbrane svim nepoćudnim elementima u zemlji, odnosno u kome su bile zabranjene sve stranke sa vjerskim, plemenskim i regionalnim obilježjem, beogradski su vlastodršci u svojim osnovama postali suviše bezobzirni te se nijesu zadovoljavali sa prostim manipulisanjem po pitanju administrativnog pomjeravanja granica u izvjesnim regionima i pokrajinama, nego su uzimali pod tisak sve što ne valja i što im je nepoćudno. Jednom rječju našom se užom otadžbinom upravljalo kao sa kakvom kolonijom, a sa nama kao sa urođenicima te kolonije. Nama se sada, u novoj oslobodilačkoj eri, sugerira da kažemo, da je naša uža otadžbina ravnopravna sa ostalim federativnim jedinicama u Jugoslaviji, a mi Bosanci, opet sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije dozvoljeno ni to, da se pravim imenom svojim zovemo. Na pr. ako neko od nas u ličnu listu ubilježi da je Bosanac, službujući činovnik ima zadatak, da ga urazumi, da te narodnosti nema i da tu narodnost Avnoj nije priznao; ako se neko ubilježi kao Jugoslaven, opet ima da primi sličnu lekciju, jer je navodno, to kolektivni naziv za sve Jugoslavenske narode; a kada se po nevolji kaže da je musliman, onda to pasira, valjda zato, što je to kolektivni naziv za muslimane razbacane na pet kontinenata, koji pripadaju svim mogućim narodima čovječijeg roda. S ovim naravno, ne mislim reći, da se Avnoj pri donošenju svojih zaključaka u Jajcu 1943. g. rukovodio istim mislima, kojima se u svoje vrijeme, rukovodio nacionalni Beograd u svojim osnovama, u pogledu naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da nas i – sada, u narodnosnom pogledu, pored Srba i Hrvata, službeno titulira Muslimanima, što je za nas grdno poniženje, a jamačno ne služi na čast ni onima, koji nam to serviraju. Naš muslimanski elemenat u Bosni i Hercegovini nije neopredijeljen u narodnosnom pogledu, kako to neki hoće da kažu, on je veoma svjestan svoga slavenskog porijekla, on po svojim tradicijama i svojoj istoriji, po svojim pjesmama i pričama jednako dolazi do duhovnog ubjeđenja, da se on može zvati onako, kako su se i njegovi pradjedovi zvali kao nesumljivi izdanak onih starih Bošnjaka i Kulen- BROJ 26
Page 1 and 2: Rijeka, listopad 2013. Broj: 26
Page 3 and 4: BOŠNJAČKI GLAS 3 Uvodnik Kad sam
Page 5 and 6: BOŠNJAČKI GLAS 5 Dragi Jukiću! R
Page 7 and 8: BOŠNJAČKI GLAS 7 Ne možemo ulazi
Page 9 and 10: BOŠNJAČKI GLAS 9 lika. 24 Iako su
Page 11 and 12: BOŠNJAČKI GLAS 11 Svi ovi događa
Page 13: BOŠNJAČKI GLAS 13 Mihajlovića. M
Page 17 and 18: BOŠNJAČKI GLAS 17 Bošnjak ili Bo
Page 19 and 20: BOŠNJAČKI GLAS 19 nejednakost i n
Page 21 and 22: BOŠNJAČKI GLAS 21 RIJEKA Piše: E
Page 23 and 24: BOŠNJAČKI GLAS 23 „Merhameta“
Page 25 and 26: BOŠNJAČKI GLAS 25 Održana prva s
Page 27 and 28: BOŠNJAČKI GLAS 27 Zagreb, 22.07.2
Page 29 and 30: BOŠNJAČKI GLAS 29 sa iskustvenim
Page 31 and 32: BOŠNJAČKI GLAS 31 sedam hronološ
Page 33 and 34: BOŠNJAČKI GLAS 33 Adnan Jahić 1
Page 35 and 36: BOŠNJAČKI GLAS 35 ljanje postoje
Page 37 and 38: BOŠNJAČKI GLAS 37 je na izborima
Page 39 and 40: BOŠNJAČKI GLAS 39 Zbor i orkestar
Page 41 and 42: BOŠNJAČKI GLAS 41 Podmladak Folkl
Page 43 and 44: BOŠNJAČKI GLAS 43 ISTRA Piše: Mi
Page 45 and 46: BOŠNJAČKI GLAS 45 da se brinu o s
Page 47 and 48: BOŠNJAČKI GLAS 47 KUD „Bosna“
Page 49 and 50: BOŠNJAČKI GLAS 49 Himzo Đonko i
Page 51 and 52: BOŠNJAČKI GLAS 51 Piše: Aida Mur
Page 53 and 54: BOŠNJAČKI GLAS 53 prisustvovali i
Page 55 and 56: BOŠNJAČKI GLAS 55 mogao ni pomisl
Page 57 and 58: BOŠNJAČKI GLAS 57 I dočekasmo Pi
Page 59 and 60: BOŠNJAČKI GLAS DA SE NE ZABORAVI
Page 61 and 62: BOŠNJAČKI GLAS 61 POETSKI KUTAK P
Page 63 and 64: IN MEMORIAM Odlazak maestra Fuada A

BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?

BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...