BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...

More documents

Recommendations

Info

10 BOŠNJAČKI GLAS dolazi do kroatiziranja Bošnjaka, Štadler otvoreno kaže: „Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom“. Dubravko Lovrenović smatra da je tada stradalo bosansko katoličanstvo kao remetilački faktor i nastavlja: „to govori da u mentalnom pogledu godina 1900. u katoličkoj crkvi još uvijek traje i da je budućnost u ponavljanju prošlosti. Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) na ovaj je proces integralizacije stavio (još jednu) točku. Bilo je pojedinaca i političkih stranaka koji su pokušali ponuditi jednu zdraviju opciju. Ona, međutim, upravo u crkvenim krugovima nikada nije naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usamljenih iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa svim svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres iz 1900., štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja b-h Hrvata pod skute ‘matere’ Hrvatske“. 31 Privrženost Bosni i Hercegovini su u toku sukoba Armije BiH i HVO-a iskazali bosanski intelektualci Hrvati direktno se suprotstavivši politici predsjednika Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i pismeno i usmeno (Dubravko Lovrenović, Ivo Lovrenović, Ivo Komšić, fra Luka Markešić i drugi) što je itekako imalo odjeka kod intelektualne i humanističke inteligencije i građana Republike Hrvatske, a posebno BiH. Riječ je o istinskim intelektualcima, bosanskim patriotama. Tridesetih godina zbila su se dva značajna događaja koja su presudno uticala na historiju i sudbinu Bosne i Bošnjaka. Prvo, autonomija srpske kneževine 1830. godine koju je dobila od sultana što je ojačalo njenu državnost tako da će ona biti priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine. I drugo, uslijedio je odgovor na taj turski potez od strane bosanskih ajana predvođenih Husein kapetanom Gradaščevićem koji će tražiti autonomiju za Bosnu istu onakvu kakvu je dobila i Srbija. Međutim, zbog izdaje hercegovačkih ajana (Smail-age Čengića, Rizvanbegovića i dr.), kao i vojnih represalija Turske, svebosanski pokret za autonomiju je ugušen, kao i autonomija kako je bilo predviđeno Sanstefanskim mirovnim ugovorom, a korigovano Berlinskim ugovorom 1878. godine. Glavni pokretači kao što su Husein kapetan Gradaščević i Hasan-aga Pećki su umrli u turskim kazamatima, a ostali mnogi završili po tamnicama ili pogubljeni. Posebno pogubnim za Bosnu i bošnjačke prvake je učinio pohod tiranina Omer-paše Latasa tako da Bosna ostaje bez svoje intelektualne, ulemske, vojne, plemićke i druge elite, a ostali dio Bošnjana ostali su na milost i nemilost dušmana (pogledati u uvodu teksta pismo ovog dželata velikom Bošnjaku fra Ivanu Frani Jukiću i njegovo „kajanje“ i nerazumijevanje bošnjačkog pitanja). Iako je njegov mandat bio smirivanje stanja u Bosni i Hercegovini, u 31 Isto, str. 25-27. konačnici, što je vrijeme pokazalo, on je bio u funkciji slabljenja Bošnjaštva kroz eliminaciju plemićke, intelektualne i druge elite. Na taj način izvršen je pokušaj ostvarenja dugoročnog plana velikosrpskih i velikohrvatskih politika predvođenih pravoslavnom i katoličkom crkvom sa ciljem da se Bošnjaštvo na ovim prostorima ugasi. Ako se ovome doda Hercegovački ustanak (Nevesinjska puška) 1875-1878. godine, neodređeno i oslabljeno držanje Otomanske imperije, poraz Turske od Rusije, doveli su da predstavnici velikih sila sazovu Berlinski kongres 1878. godine. O karakteru, namjerama i dalekosežnosti ovog ustanka piše Milorad Ekmečić. On je posebno pohvalno pisao o ustanku koji se zbio 1871. kada su popaljeni Kulen Vakuf, Klisa, Ostrovica, Havala, a srušena je i džamija sultana Ahmeda II. O srpskom ustaničkom modelu i antiislamizmu govori i ovaj Ekmečićev stav: „Pokret pod vodstvom Goluba Babića nastavio se s manjim omjerima u novembru, a zatim se dolaskom zime smirio. ‘Malo bilo, dugo ne trajalo, ali zima dođe i snegovi padom i tako se Turci kao nešto male primire, a i ustanici se skupe u Tiškovac na zimnicu i pošto su snegovi veliki nestali, to gotovo ni oni nigde Turke ne napadaše, nego se sve kao malo prečuli’ ...velika mećava onemogućavala ih je da već tada izvrše napad na Turke, ali su se tokom cijele zime spremali: ‘Muji zapaliti dimije’. 32 Narod se bio podigao i u velikom broju stao stvarati ustaničke čete. Golub Babić nije te čete mogao držati dugo na okupu. Uzrok tome je djelimično nedostatak oružja, a djelimično što se seljaci na nekim mjestima ne žele da pokoravaju glavnoj upravi. Negdje seljaci neće da se bune. Ima više podataka da ustanici pale hrišćanska sela, ‘zato ti ljudi neće da budu učeti’... I na drugim mjestima ustanici iz istih razloga pale hrišćanska sela. Spominje se da ustanicima kod Grahova, ‘opasnost preti ne samo od Turaka, nego i od samih Srba Grahovljana’. Seljaci koji ustanike izdaju Turcima kažnjavaju se uobičajenim odsjecanjem ušiju“. 33 O njegovom srbizmu možda je najbolji članak njegovog studenta i diplomca novinara Mladena Vasiljevića pisano u Oslobođenju, i to ćirilicom. 34 32 Milorad Ekmečić, Ustanak u BiH, 1875-78. god, Veselin Masleša, Sarajevo 1960. god, str. 103. 33 Milorad Ekmečić, cit. djelo, str. 204-205. 34 „Miloradu Ekmečiću, sa žaljenjem E, MOJ PROFESORE! Vi ste sada, profesore Milorade Ekmečiću, opet u hladu nekog kabineta, beogradskog kabineta, što ste ga dobili za izuzetne zasluge u ovom krvavom piru koji se odigrava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Oko mene, bivši moj profesore, padaju granate ubijajući žene i djecu, a svaki pedalj ove zemlje natapa se krvlju zaklanih Muslimana koje realizatori Vaših ideja revnosno uklanjaju kao „remetilački faktor“ u toj šizoidnoj etnički čistoj tvorevini koju ste i Vi zamislili. U veliki ste se belaj uvalili, nekad toliko cijenjeni profesore. Mi, studenti istorije gledali smo i Vas kao instituciju, kao vrhunskog korifeja nauke za koju smo se opredijelili. Upijali smo Vaša predavanja, ne znajući da u Vama spava pro- BROJ 26
BOŠNJAČKI GLAS 11 Svi ovi događaji, kao i dogovor velikih sila učinili su da dođe do održavanja Berlinskog kongresa 1878. godine čime se Bosna stavlja u nezavidan položaj. Za nas je posebno značajan član XXV Berlinskog ugovora koji glasi: „Provincije Bosnu i Hercegovinu će zaposjesti i njima upravljati Austro-Ugarska. Budući da vlada Austro-Ugarske ne želi da preuzme upravljanje u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na drugoj strani Mitrovice, otomanska administracija će tamo i dalje obavljati svoje funkcije. Međutim, da bi se obezbijedili održavanje novog političkog stanja, kao i sloboda i bezbjednost komunikacija, Austro- Ugarska zadržava pravo da u cijelom ovom dijelu nekadašnjeg vilajeta Bosne drži svoje garnizone i da koristi vojne i trgovačke puteve. U tom cilju, vlade Austro-Ugarske i Turske zadržavaju za sebe pravo da se dogovore o detaljima.“ Već 22.2.1880. godine predstavnici Austrije i Ugarske paralelno su usvojili Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom. 35 Okupacijom 1878. godine, a kasnije i aneksijom 1908. godine, Bošnjaci koji su 400 godina živjeli islamsku civilizaciju i kulturu doživljavaju civilizacijski haos i lom. Ovaj civilizacijski lom poslije gušenja pokreta Husein-kapetana i tiranije Omer-paše Latasa obezglavio je bošnjačku intelektualnu elitu, a ovim činom Bošnjaci preko noći postaju nepismeni jer arapski jezik nije više u upotrebi, čime se kod velikog broja stvara beznađe a samim tim i iseljavanje za Tursku. To posebno koriste velikosrpska i velikohrvatska politika proturajući neutemeljenu magluštinu da je Bosna bila uvijek srpska odnosno jekat čiji se pandan može naći samo u najmračnijim periodima ljudskog bivstvovanja. Vrlo brzo ste se, profesore Ekmečiću, „uklonili“ u političko podzemlje nacionalnog ekskluzivizma i razradili čudovišnu ideologiju ne shvatajući da su Vaše kabinetske tlapnje – put u pakao za sve. Primijenite neka znanja do kojih ste došli u svom proučavanju povijesti i doći ćete do sasvim egzaktnog, golim okom vidljivog saznanja da ste u stvari ideolog pokreta koji po metodama i sadržaju svog djelovanja predstavlja fašizam u njegovom izvornom obliku. Oganj i mač, krv i suze, koncentracioni logori, masovne deportacije, neviđeni zločini – sve je to „već viđeno“. Zar ne, profesore Ekmečiću? Ali, meni je jasan način Vašeg „istorijskog mišljenja“. Jedna, dvije ili tri generacije – deset ili sto hiljada pa i milion ubijenih, osakaćenih i unesrećenih ljudi – sve su to „sitnice“ na putu prema cilju koji će, po Vama, svakako biti ostvaren za 50, 100 ili 200 godina. Šteta je samo što to niste objasnili i srpskom narodu, čije su sadašnje ali i buduće generacije po Vašem projektu žrtvovane u ime „viših istorijskih ciljeva“. O Muslimanima i Hrvatima da i ne govorimo. Mislite li da se plač djeteta u vašim Prebilovcima, gdje je za vrijeme II rata izvršen stravičan zločin, razlikuje od ovog današnjeg dječijeg plača dok se vrše neviđena zvjerstva u Ahatovićima, Dobroševićima, Foči, Višegradu... Postoji samo jedna bitna razlika – ovog puta Vi ste na strani krvnika. E, moj profesore, univerzitetski! Sarajevo, 20. juna 1992. Mladen VASILJEVIĆ, novinar, Vaš student i diplomac“ Mladen Vasiljević, E moj profesore u: Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo/Ljubljana, 1994., str. 87-88. 35 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Autor, Sarajevo 1999., str. 277-278. hrvatska. Ova matrica ostaje do danas konstanta, jer kako objasniti prevaziđenu floskulu koja i danas traje da su Srbija i Hrvatska, Srbi i Hrvati, faktor stabilnosti ovog regiona. Istina je obrnuta, jer oni ustvari ispoljavaju svoj politički hegemonizam, a time i teritorijalni ekspanzionizam i ne samo Bošnjake nego i druge narode drže na margini. U takvoj situaciji izdaje, obezglavljenosti i agresivnosti Bošnjaci svoje historijsko ime „gube“ ali ga čuvaju u svijesti za bolja vremena i prihvataju vjersko određenje musliman. I pored mogućeg ustupka Bošnjaštvo i dalje ostaje u fokusu osporavanja i sa jedne i sa druge strane, ali tome doprinose i naša lutanja. Islamska zajednica kao jedina organizirana institucija u tom momentu bosanskih muslimana, polazeći od umetskog stajališta da su svi muslimani braća, preferira vjeru i zadovoljava se tim bez nacionalnog bošnjačkog identiteta. I danas se koristi takav pristup, čak i upotrebom arapskog jezika, a ne bosanskog i za to ne mogu biti amnestirani. Vjera je univerzalna kategorija, mnogo šira od nacije, adaptivnija i postojanija. I sada u ovom izuzetno značajnom trenutku popisa stanovništva poslije 23 godine nerijedak je ovakav pristup kada svoje sunarodnjake nominiramo religijski (muslimani), a ne Bošnjaci. Pod plaštom demokracije, nemali je broj intelektualaca koji to preferiraju i zato se ne treba čuditi onima koji su pročitali jednu ili nijednu novinu što ne razumiju i odriču se svog historijskog, političkog i etničkog identiteta, odnosno svoje historije preko hiljadu godina. Naravno da se na taj način otvara niz pitanja: nacija, jezik, religija, političko organiziranje, vlast itd. Najbolji odgovor na dilemu narod ili država u više navrata dao je profesor Ibrahimagić konstatacijom „i narod i država.“ 36 Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta. Jezik Bošnjaka je bosanski. Jednonacionalne države imaju jedan službeni jezik ili još i jezik nacionalnih manjina, dok višenacionalne imaju više službenih jezika. Iako je pravilo da je jezik dobio ime po naciji, postoje izuzeci kao što su bosanski a ne bošnjački, ili makedonski jezik, kao i bosanski su dobili ime po geografskim pojmovima koji su stariji i od nacije i države. Stoga možemo kazati da jezik ima nadnacionalni a ne anacionalni karakter. Bošnjaci su bosanski jezik ljubomorno čuvali i u vrijeme Otomanske imperije. Tako je Muhamed Hevaija Uskufija sastavio turskobosanski rječnik 1631. godine. Ferid Muhić u svom intervjuu zastupa i obrazlaže vrlo utemeljeno tezu da je bosanski jezik činjenica koja je nesumnjiva i nastavlja: „Bez imalo ironije tvrdim da je bosanski jezik ustvari osnova i srpskog i hrvatskog jezika, da su to istočna i zapadna varijanta bosanskog jezika. Razumije se da su u međuvremenu i kroz književnost i kroz gramatičke i druge promjene 36 Omer Ibrahimagić, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena, VKBI, Sarajevo, 2004., str. 52-56. BROJ 26
Page 1 and 2: Rijeka, listopad 2013. Broj: 26
Page 3 and 4: BOŠNJAČKI GLAS 3 Uvodnik Kad sam
Page 5 and 6: BOŠNJAČKI GLAS 5 Dragi Jukiću! R
Page 7 and 8: BOŠNJAČKI GLAS 7 Ne možemo ulazi
Page 9: BOŠNJAČKI GLAS 9 lika. 24 Iako su
Page 13 and 14: BOŠNJAČKI GLAS 13 Mihajlovića. M
Page 15 and 16: BOŠNJAČKI GLAS 15 pravo uskraćen
Page 17 and 18: BOŠNJAČKI GLAS 17 Bošnjak ili Bo
Page 19 and 20: BOŠNJAČKI GLAS 19 nejednakost i n
Page 21 and 22: BOŠNJAČKI GLAS 21 RIJEKA Piše: E
Page 23 and 24: BOŠNJAČKI GLAS 23 „Merhameta“
Page 25 and 26: BOŠNJAČKI GLAS 25 Održana prva s
Page 27 and 28: BOŠNJAČKI GLAS 27 Zagreb, 22.07.2
Page 29 and 30: BOŠNJAČKI GLAS 29 sa iskustvenim
Page 31 and 32: BOŠNJAČKI GLAS 31 sedam hronološ
Page 33 and 34: BOŠNJAČKI GLAS 33 Adnan Jahić 1
Page 35 and 36: BOŠNJAČKI GLAS 35 ljanje postoje
Page 37 and 38: BOŠNJAČKI GLAS 37 je na izborima
Page 39 and 40: BOŠNJAČKI GLAS 39 Zbor i orkestar
Page 41 and 42: BOŠNJAČKI GLAS 41 Podmladak Folkl
Page 43 and 44: BOŠNJAČKI GLAS 43 ISTRA Piše: Mi
Page 45 and 46: BOŠNJAČKI GLAS 45 da se brinu o s
Page 47 and 48: BOŠNJAČKI GLAS 47 KUD „Bosna“
Page 49 and 50: BOŠNJAČKI GLAS 49 Himzo Đonko i
Page 51 and 52: BOŠNJAČKI GLAS 51 Piše: Aida Mur
Page 53 and 54: BOŠNJAČKI GLAS 53 prisustvovali i
Page 55 and 56: BOŠNJAČKI GLAS 55 mogao ni pomisl
Page 57 and 58: BOŠNJAČKI GLAS 57 I dočekasmo Pi
Page 59 and 60: BOŠNJAČKI GLAS DA SE NE ZABORAVI
Page 61 and 62:
BOŠNJAČKI GLAS 61 POETSKI KUTAK P
Page 63 and 64:
IN MEMORIAM Odlazak maestra Fuada A
show all

BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...