BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...

Rijeka, listopad 2013. Broj: 26

S A D R Ž A J 

BOŠNJAČKI GLAS 

informativno glasilo 

Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske 

Izdavač: 

Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske 

Za izdavača: 

Prof. dr. sc. Sead Berberović 

Glavni i odgovorni urednik: 

Ibrahim Ružnić 

E-mail: ibrahim.ruznic@gmail.com 

Mob: 098-9626-715 

Redakcija: 

Adem Smajić, Mirela Čaušević, 

Džemail Spahić, Enis Dugonjić, 

Sead Berberović 

Suradnici: 

Hidajet Hasanović, Zumra Jahić, 

Sabina Lović, Dževad Jogunčić, 

Mira Summeja Pavlaković, Ernedina Adžajlić, 

Jusuf Šehanović, Idriz Bešić, 

Sanela Halilović, Mirsela Čaušević, 

Aida Muratagić, Šemsudin Dugonjić, 

Azra Ruždija, Pero Škobo 

Grafička obrada: 

IO d.o.o. 

Adresa: 

51000 Rijeka, Vodovodna 15 B, 

Telefon/fax 051-337-284 

Žiro-račun Zagrebačka banka 

Br.: 2360000-11001413989 

Tiskano uz potporu 

Savjeta za nacionalne manjine 

Republike Hrvatske 

Naklada: 

1000 kom. 

NAPOMENA: 

Sadržaji tekstova su osobna stajališta 

njihovog autora. 

U susret popisu stanovništva 4 

O identitetu 4 

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu 

popisa stanovništva u BIH u 2013. godini 4 

Paradigma Bosne i bošnjaštva 5 

Saopćenje za javnost 20 

Otkrivanje spomen obilježja braniteljima - 

Bošnjacima PGŽ sudionicima domovinskog rata 20 

Vrata merhameta - 

otvorena za siromašne i donatore 22 

Ruka za Aldinu 23 

Riječke „Sevdalije" održale 

prvi cjelovečernji koncert 24 

Održana prva sjednica GO BNZH u novom sazivu 25 

Promocija knjige „Deseta vrata pakla" 28 

Islamska zajednica u Bosni I Hercegovini 

za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953) 30 

Islamska zajednica u bosni i hercegovini za 

vrijeme monarhističke jugoslavije (1918-1941) 33 

Promocija knjige „Demokratski izbori u Bosni i 

Hercegovini 1990- 2010" 35 

Obilježavanje 20-te godišnjice Bošnjačke nacionalne 

zajednice Hrvatske (BNZH) 38 

36. Smotra folklornih amatera Grada Zagreba 40 

Ansambl „Bosana" u Buzetu 41 

Otvorenje 8. Festivala bošnjačke kulture u Istri 43 

Labin, druga postaja 8. Festivala 

bošnjačke kulture u Istri 44 

Poreč, treća postaja 8. Festivala 


Rovinj, četvrta postaja 8. Festivala 


Raša, peta postaja 8. Festivala 


Završna svečanost 8. Festivala 


Održana redovna izvještajna Skupština NZBI 50 

Dani bošnjačke kulture - Buzet 2013. 51 

12. Sisački bajramski koncert 52 

O ezanu i njegovim vrijednostima 54 

Zbog čega se ne čuje Ezan s minareta riječke 

ljepotice? 55 

Islamski centar Rijeka - nakon otvorenja 56 

I dočekasmo 57 

Da se ne zaboravi 59 

poetski kutak 61


3 

Uvodnik 

Kad sam počeo pisati 

uvodnik za 25. broj 

Bošnjačkog glasa niti 

na kraj pameti mi nije bilo da 

će taj, jubilarni broj, doživjeti 

sudbinu kakvu je doživio. 

Najme, kako je mnogim 

čitateljima već poznato, 

njegovo tiskano izda-nje je 

Piše: Ibrahim Ružnić osvanulo u novom ruhe, u 

crno-bijeloj tehnici. Mnogi su 

me zvali i pisali mi s upitima šta se to dogodilo. 

Pa, ovo je prigoda da kažem tko je i za što „redizajnirao“ 

Bošnjački glas i zašto je naše glasilo 

zavijeno u crno. 

Dakle, Bošnjaci u Republici Hrvatskoj su sretan narod 

jer imamo pravo da izaberemo naše predstavnike 

koji će nas i naše udruge zastupati u državnim 

tijelima i tijelima područne i lokalne samouprave. 

Borit će se za nas ti naši „izabranici“, tako da za 

programe koji afirmiraju bošnjački nacionalni i kulturni 

identitet, nema „zime“, što bi naš narod rekao. 

To što ponekad naši „izabranici“ pobrkaju lončiće, 

pa poput antipoda Robina Hooda – Superhika iz 

Alana Forda, otimaju sirotinji pa daju bogatima, to 

je samo malecka greškica koja rezultira gašenjem 

već uhodanih programa, gušenjem već afirmiranih 

bošnjačkih udruga (BNZH i njenih županijskih 

organizacija), ili pak evolucija od kolora s četiri 

boje do crno-bijelog dizajna Bošnjačkog glasa. 

Naročitu uspješanost u potčinjavanju nepoćudnih 

bošnjačkih udruga pokazao je naš „izabranik“, 

saborski zastupnik i „vlasnik“ političke stranke tzv. 

BDSH, izvjesni Nedžad Hodžić. Taj naš „predstavnik“ 

se u Savjetu za nacionalne manjine svojski založio 

i izborio da BNZ za PGŽ od Savjeta kao potporu 

svojim programima, umjesto 65.000,00 kn koliko 

je dobivala dok nas je „zastupao“ Šemso Tanković, 

sada dobiva 30.000,00 kn. Sveo je Hodžić i BNZH 

– našu najbrojniju i najaču organizaciju Bošnjaka 

u Republici Hrvatskoj, sveo je sa 110.000,00 kn u 

prošloj godini na 50.000,00 kn u ovoj proračunskoj 

godini. Srezao je dotaciju Bošnjačkom glasu sa 

70.000,00 kn na svega 40.000,00 kn. I zbog toga 

je Bošnjački glas naglo poblijedio i doživio redizajn 

u „režiji“ našeg „zatupnika“. Dakle, politika „našeg 

zastupnika“, poput Superhika, da uzme aktivnima 

i siromašnima, te da daje bogatima i poslušnima, 

doživljava svoju kulminaciju. Dokle će tako ići – ne 

znam. Narod kaže da „ničija nije gorila do zore“, a 

hoće li njegova, vidjet ćemo. 

Nažalost, nije on sam. Naše udruge i aktivni pojedin- 

ci najčešće imaju opoziciju i u našim vijećima i 

predstavnicima na lokalnoj razini. Rijetko čujemo 

da su vijeća i predstavnici svoja sredstva usmjerili 

u potporu rad i opstanak naših udruga, kao i da su 

aktivni suport u realizaciji programa na očuvanju 

našeg identiteta i kulture. Dapače, većina sredstava 

dobivenih iz lokalnih proračuna troši se na 

„bedastoće“ koje nemaju veze s vezom. Tako smo 

ovih dana mogli svjedočiti jednom čudnovatnom 

proglasu kojeg prenosimo u cjelosti: 

„Poštovani, u sklopu svoga programa rada Vijeće 

bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba provodi 

projekt Darivanje bošnjačke novorođene djece. 

Pozivamo roditelje djece rođene tijekom 2012. i 

2013. godine da se za prigodni poklon prijave na tel. 

01/631-4109 ili adresu VBNMGZ, Trnjanska 35, 10 

000 Zagreb. Napominjemo da je uz prijavu potrebno 

dostaviti Izvod iz matice rođenih ili Rodni list. 

S radošću očekujemo susret s malim Bošnjacima.“ 

Treba li ovakvom razumijevanju rada i uloge vijeća 

uopće komentara? 

I kod nas u Primorju situacija ništa nije bolja. I 

kod nas predsjednik VBNM za PGŽ u suradnji s 

nekolicinom članova vijeća je pokrenuo inicijativu 

da se raskine Sporazum o sufinanciranju prostora 

kojeg za svoj rad koristi BNZ za PGŽ i Vijeće kojeg 

zajednički koriste već više od 8 godina i po kojem 

je vijeće sufinanciralo najam prostora najprije sa 

1500 kn mjesečno, a zatim sa 1000,00 kn, da bi 

prijedlog od našeg vrlog predsjednika došao da se 

prostor sufinancira sa samo 100 kn po satu ili 200 

kn mjesečno. I to samo što se „razišao“ u stavovima 

s predsjednikom BNZ za PGŽ. Dakle, spreman 

je ostaviti Vijeće bez sjedišta i adrese samo da 

bi napakostio bošnjačkoj udruzi u kojoj je donedavno 

obnašao funkciju dopresjednika. Nadalje, 

ovih dana pokrenuo je inicijativu da organizira 

izlet u Sarajevo i da svim vjećnicima troškove 

trodnevnog boravka u Sarajevu snosi vijeće 

iz programskih sredstava. I sve to iz razloga 

da napakosti BNZ za PGŽ koja tjedan dana prije, 

organizira dvodnevni izlet u gradove Hercegovine i 

koji članovi vijeća BNM za PGŽ financiraju iz svojih 

vjećničkih naknada. 

Iz ovih nekoliko primjera je jasno razvidno kako nam 

pojedini „izabranici“ aktivno rade na štetu onih koje 

bi, po difoltu, morali pomagati i afirmirati. S toga, 

moje iskustvo s našim zastupnicima mi govori da 

bi nam puno bolje bilo da nas prestanu zastupati. 

No, kako se u tom pogledu neće ništa bitno promijeniti, 

te će i dalje stvari funkcionirati na osob- 

BROJ 26

4 


noj razini i da se afirmaciji klijentelističkih odnosa 

na relaciji „izabranici“ – „poslušnici“ u dogledno 

vrijeme neće moći „dohakati“, ne ostaje mi ništa 

drugo doli da proglasim kapitulaciju. Predajem se 

gospodo „izabranici“. Predajem se u ime pokušaja 

da izazovem vašu milost da prestanete gušiti naše 

udruge i da konačno uvedete pravednu stratifikaciju 

programa i udruga i da usmjerite svoju moć na 

afirmaciju naših udruga, a ne njihovo potčinjavanje. 

Ovo je zadnji broj Bošnjačkog glasa kojeg uređujem 

i nadam se da će to rezultirati vraćanjem sredstva 

za sufinanciranje, jer list ima čitalačku publiku i on 

je Bošnjacima u RH potreban. Meni ne preostaje 

ništa drugo, doli da svojim povlačenjem pomognem 

udrugama čiji sam aktivni član bio dvadesetak 

godina i čije sam programe kreirao i nosio u dva 

četverogodišnja mandata. 

Zahvaljujem svima onima koji su me podržavali u 

ovih 26. brojeva Bošnjačkog glasa i pozivam ih da 

podrže novog urednika i redakciju lista, kao i BNZH 

i njene županijske organizacije. 

S poštovanjem, 

Ibrahim Ružnić 

U susret popisu stanovništva 

„Bosanac“.., je adresa, 

„Bošnjak“ je čovjek sa identitetom, 

„Bosanac“ postaje svatko ko se naseli u Bosni, a kada se odseli - ode iz Bosne, prestaje to biti. 

„Bošnjak“ ostaje „Bošnjak“ gdje god živio i koliko god puta mijenjao adresu. 

Razlika između „Bosanca“ i „Bošnjaka“ je kao između age i bega. Aga se postaje, beg se rađa. 

Ili kao između Britanca i Engleza. Britanac se postaje, Englez se rađa. 

Tako isto i „Bosanac“ se postaje, a „Bošnjak“ se rađa i ostaje to cijelog života, kao i njegova djeca i djeca 

njegove djece ostaju „Bošnjaci“. 

Prof. dr. Mujo Demirović 

Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću 

O identitetu 

Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu 

popisa stanovništva u BIH u 2013. godini 

„Neka oprosti gospođa Evropa, 

ona nema spomenike kulture. 

Pleme Inka u Americi ima spomenike, 

Egipat ima prave spomenike 

kulture. Neka oprosti 

gospođa Evropa, samo Bosna 

ima spomenike, Stećke. Šta je 

stećak? 

Oličenje gorštaka Bosanaca! Šta 

radi Bosanac na stećku? Stoji 

uspravno! 

Digao glavu, digao ruku! Ali 

nigdje, nigdje, nikad, niko 

nije pronašao stećak na kome 

Bosanac kleči i moli. Na kome 

je prikazan kao sužanj“. 

Miroslav Krleža 



5 

Dragi Jukiću! Razumio sam tvoje 

jade i da ležiš slab izvan domovine. 

Evo ti moj poruk i selam. Nijesam 

htio Tvojih poruka i savjeta slušati, 

a da slušah, ne bi se onolika krv po 

Bosni i Hercegovini prolila. Ona krv 

me uvijek uznemiruje i sve što se 

uspinjem na više časti, pričinja mi 

se, da sam manji od onog nesretnog 

pohoda u Bosnu. Nijesam htio vjerovati, 

da je nemoguće, da bi Bošnjaci 

postali pravi Turci. Ali tako doista 

jeste. Ovo uvjerenje ulila mi je u dušu 

neka kći Krajine, koja reče, da voli u 

Krajini u košari spavati i prohu jesti, 

nego u carskim dvorovima zlatom 

se ogrtati. A to je ona sila, koju mi 

ti spomenu; sila nad kojom veće sile 

nema. Dok poslove uredim, vratit ću 

se u Carigrad, izvojštit ću Ti slobodu, 

a dotlem neka ti bude muka manja; 

jer ju na pola u duši svojoj dijeli s 

Tobom Tvoj Omer-paša“. 

Pismo Omer-paše Latasa 

fra Ivanu Frani Jukiću, 

Bagdad, 30. 9. 1857. godine. 

PARADIGMA BOSNE I BOŠNJAŠTVA 

Bosna i Hercegovina povijesno je prebivala kao teritorijalni, običajno-kulturni, političko-pravni i državni 

identitet. No, taj identitet je bio, i jeste još uvijek, glavni „predmet“ i pobuđujući poriv srpskog agresivnog 

nacionalizma u cjelinu. Otuda, srpska nacionalna politika, u krajnjoj liniji, orijentirana je ka negaciji tog 

bosansko-hercegovačkog identiteta i povijesnog individualiteta. 

Na drugoj strani, znanstvena historiografija, 

oslobođena svakog etnocentrizma, naprimjer, 

historiografija jedne Nade Klaić, uvaženog 

historičara i poznavaoca Bosne, smatra da bi „rađanje 

srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati 

pažnju i to ne samo što je ona izgleda među svojim 

susjedima najstarija, nego i zato što se srpska i 

hrvatska formula nikako nisu dale primijeniti na 

Bosnu.“ 1 Šire elaborirajući povijesne procese što su 

se odvijali na državno-pravnom prostoru u okviru 

Južnih Slavena, Nada Klaić će jasno argumentirati 

svoj temeljni uvid, koji sa svoje strane svjedoči 

o dubokom povijesnom izvorištu i kontinuitetu 

državno-pravne i političke samostalnosti Bosne, koja 

kaže: „onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni 

politički razvitak, doduše u isto vrijeme kada i 

oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske 

zemlje, ali je ogromna razlika što samostalni bosanski 

politički razvitak nisu nikada prekidali niti Hrvati 

niti Srbi, koji su tek potkraj osmog stoljeća osvanuli 

u Dinarskim planinama“. 2 Jedna je to od mnogobrojnih 

historiografskih spoznaja, u čiju širu elaboraciju 

mi ovdje ne možemo ulaziti, kroz koje Nada Klaić 

pokazuje da je Bosna, najstarija balkanska država, 

graničila sa Srbijom i Hrvatskom te da je u toj državi 

živio jasno identificirani etnikum Bošnjaci, koji nisu 

bili niti Srbi niti Hrvati, te da je ona historijski, 

etnički i po svemu bila prepoznatljiva. 

Istina je, kako navodi i Noel Malkolm, Bosnom 

je uvijek vladao bosanski ban i ako bi ponekad 

morao privremeno napustiti svoju zemlju da susjedni 

vladari „prošeću po njoj“, takvi izleti su bili kratkotrajni 

i tada nisu značili ništa, jer tuđinski vladari 

1 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Еminex, Zagreb, 1994., str. 

28. 

2 Isto. 

mogli su doći i otići, dok su bosanski ostajali, borili 

se i gradili nezavisnost svoje zemlje Bosne. Iako su 

bosanski vladari, od Kulina bana pa dalje, formalno 

nosili različite titule i nazive, oni su, što je zajedničko 

obilježje svih njih, suvereno i potpuno samostalno 

vladali svojom državom Bosnom i svaki je imao 

onoliko vlasti koliko je raspolagao stvarnom moći u 

svojoj zemlji. 

Bosna je, iako su i ranije uspostavili svoj uticaj i 

uporište, prije 1430. godine, pala pod vlast Osmanskog 

carstva 1463. godine i „otada je Bosna izgubila 

mogućnost vlastitog državno-pravnog razvitka“. 3 

Naime, u periodu od 1448-1453. godine od osvojenih 

dijelova Bosne stvoreno je Bosansko krajište, koje 

„predstavlja prvu upravnu jedinicu na bosanskom 

tlu, koja se drugačije zvala Vilajet Hodidjed i Vilajet 

Saraj-ovasi, Polje oko dvora“, 4 da bi 1463. godine 

bio osnovan Bosanski sandžak. Međutim, pad Bosne 

pod osmansku vlast izazvao je dramatične obrte. 

Osvajanje bosanske teritorije, u njenim povijesnim 

okvirima, po mišljenju Muhameda Filipovića, 

„značilo je, istovremeno uništenje i cjelokupne prethodne 

strukture vlasti i socijalnih odnosa, koji su 

tada u Bosni vladali, te nosilaca te vlasti. Sve forme 

i funkcije te vlasti su nestale. Nestao je kralj i cijela 

njegova obitelj, nestale su vojvode i visoko plemstvo, 

nestala je Crkva bosanska i cijela ekonomsko-pravna 

struktura države Bosne“. 5 No, bosanska egzistencija 

3 Omer Ibrahimagić, „Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine“, 

Centrala Stranke demokratske akcije, Sarajevo, 1997. godine, 

str. 18 

4 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 

1997., str. 107. 

5 Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske 

demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact, 

Publishing House, Sarajevo, Sarajevo 1997., str. 77. 


6 


pod osmanskom, a kasnije i austrougarskom vladavinom 

nije izgubila svoj teritorijalni, običajno-kulturni 

i državno-pravni individualitet. 6 Parafrazirajući 

Noela Malkolma, uglednog engleskog historičara, 

prijatelja i pobornika istine o Bosni možemo reći 

sa izvjesnošću: Bosna ima jak i ubjedljiv kontinuitet 

zemlje same po sebi, veoma izražen kontinuitet 

svih elemenata države, historijskih, geografskih i 

političkih. Ona ima svoju specifičnost, kao specifičan 

entitet u oba carstva, kako u Otomanskom tako i 

Austrougarskom. Ona je imala svoj kontinuitet srednjovjekovne 

državne samostalnosti, duže nego i neke 

susjedne države, kao što je Srbija. Punih pet stoljeća, 

ne gubeći nadu u konačnu obnovu državnosti, Bosna i 

Hercegovina je u najvećoj mjeri sačuvala teritorijalni 

i političko-pravni kontinuitet. Kada je riječ o teritoriji 

Bosne i Hercegovine, bilo je određenih izmjena, 

korekcija, međutim, povijesni teritorij je, uglavnom, 

sačuvan, što je potvrđeno Berlinskim kongresom 

1878., kao i odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBIHa 

(1943.) i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća 

narodnog oslobođenja Jugoslavije, međunarodnim 

priznanjem Bosne i Hercegovine 6.4.1992., ali i potpisivanjem 

paketa mirovnih sporazuma postignutih 

u Dejtonu 14.12.1995. godine. Prema tome, da je 

Bosna vještačka titoistička tvorevina, čije su granice 

administrativne, pa onda mogu i nestati, dio je propagande 

i ekspanzionističke politike susjednih država. 

Međunarodno-pravno priznate granice, kao i rušenje 

velikosrpskog i velikohrvatskog političkog projekta, 

prihvatanje i čuvanje Bosne od strane Bosanaca, 

njena tradicija u bosanstvu i bošnjaštvu i teritorijalna 

cjelovitost i specifičnost Bosne, garancija su njenog 

postojanja i opstajanja. 

No, negacije teritorijalnog, običajno-kulturnog, 

državno-pravnog i političkog individualiteta Bosne, 

negacije koje se fanatično vrše svim sredstvima, 

pa i agresivnim ratovima i zločinima genocida, 

sa stanovišta velikohrvatske i velikosrpske nacionalne 

ideologije i politike, prirodno, uključuju u 

sebe i negaciju bošnjačkog nacionalnog individualiteta, 

kao njihove nerazrješive zagonetke, na kojoj 

padaju imperijalne pretenzije ovih nacionalističkih i 

nacifašističkih politika. 

Upravo ova negacija kao destrukcija bošnjačkog 

nacionalnog individualiteta ulazi u povijesne konstante 

srpske nacionalne politike prema Bosni i 

Bošnjacima. Riječ je o fantazmagoriji protiv koje 

govori čitava povijest bošnjačke nacionalne samos- 

6 Na taj specifičan položaj ukazao je dr. Omer Ibrahimagić, 

Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, (str. 18-28), zatim 

dr. Behija Zlatar, dr. Enes Pelidija u knjizi Bosna i Hercegovina 

od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata (str. 67- 

131), dr. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka (str. 95-354), 

Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, 

demografske, historijske, kulturne i političke činjenice (str. 

76-90) i drugi autori. 

vijesti i zbiljske povijesne egzistencije. 

Povijest ideje i različitih poimanja bošnjaštva nije, 

istina, još na sintetički način ni istražena, a time 

ni napisana. No, fragmentarne studije i pojedini 

pogledi u historiografskoj i politološkoj literaturi 

omogućavaju da se u konciznom obliku skiciraju 

glavne komponente u sadržini i genezi različitih koncepcija 

bošnjačke identifikacije. 

Iako srpska i hrvatska pseudoznanstvena historiografija, 

pogotovo onda kada se stavlja u funkciju 

ideološkog legitimiranja velikodržavnih politika 

prema Bosni i Hercegovini, to negira, povijesno je 

jasno da svijest o bošnjačkom identitetu potiče iz 

doba srednjovjekovne Bosne i da se ona izražava 

pojavom i afirmacijom imena „Dobri Bošnjani“. Ime 

Bošnjanin ili Bošnjak, u izvanbosanskim sredinama, 

koliko je do sada poznato, prvi put spominje se u 

carskoj tituli Manojla Komnena od godine 1166. Od 

tada, pa sve dok u drugoj polovini XIX stoljeća nisu 

prevladale nacionalne ideologije, ovo je ime stajalo 

jednako ravnopravno imenu Srbin ili Hrvat, tako da 

je teško naći teoriju iz koje bi se dalo zaključiti da bi 

tada bosanstvo bilo supsumirano u srpstvo ili hrvatstvo. 

7 

Potvrđuju to ne samo vanbosanski historijski izvori 

nego i sačuvani i pisani dokumenti u kojima stanovnici 

srednjovjekovne Bosne sebe označavaju kao narod 

„Dobrih Bošnjana“. Etnocentrička srpska i hrvatska 

pseudohistoriografija pokušava dokazati da se pod 

ovim imenom ne krije etnički individualitet nego 

oznaka za bosanski politički narod pojmljen u feudalnom 

smislu riječi. No, za takvu interpretaciju nema 

nikakvog historijskog izvora. Ime i pojam „Dobri 

Bošnjani“ sigurno označava i bosansku elitu moći 

toga doba, ali ono iskazuje i bosansko razumijevanje 

vlastitog narodnog individualiteta. 

Zapravo, iz sačuvanih dokumenata vidi se da ovim 

imenom Bosanci razgovijetno u narodnom smislu 

sebe razlikuju od drugih etničkih grupacija poput, 

npr. Vlaha, Srba, Hrvata, Ugara itd. Otuda se i pod 

imenom „Dobri Bošnjani“ podrazumijeva i svijest 

ljudi srednjovjekovne Bosne o vlastitom etničkom 

identitetu. Ona se oblikovala u protivrječnim historijskim 

procesima. Prvobitno etnički heterogeno 

stanovništvo Bosne (Iliri, Romani, Slaveni i sl.) historijskim 

procesima preoblikovalo se u konstituciju 

novog naroda – naroda „Dobrih Bošnjana“. U tom 

smislu se može „... doista govoriti o novom narodu, 

jer nakon dolaska Hrvata i Srba u bosanskim krajinama 

razvija se jedan novi narod; prisustvo Slavena 

ne znači nestanak starosjedilaca, stanovništva latinskog 

ili ilirskog govora već cjelina predstavlja ‘novi 

narod’“. 8 

7 Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, “Svjetlost”, 

Sarajevo, 1974. str. 16. 

8 Rudolf Martinus, Odnos srednjovjekovne Bosne prema Europi i 



7 

Ne možemo ulaziti u identifikaciju i analizu svih 

historijskih faktora koji su oblikovali etnički individualitet 

naroda Bošnjana, kako su sebe, u svim 

sačuvanim dokumentima, imenovali srednjovjekovni 

Bosanci. 9 No, apostrofirat ćemo, u sažetom obliku, 

neke od najvažnijih. 

Riječ je, prije svega, o pojavi, afirmaciji i razvoju srednjovjekovne 

države. Još je Ivan Kinamos, vizantijski 

pisac iz XII stoljeća, govoreći o Bosni bana Borića, 

prvog poznatog bana, prethodnika Kulina bana, uočio 

politički individualitet i neovisnost Bosne, pa će 

zapisati: „A Bosna nije podložna... nego je sama za 

se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom 

upravlja.“ 10 

Izvjesno je da je politička individualnost Bosne, kako 

je to bilo uobičajeno i u drugim srednjoevropskim 

državama, bitno sudjelovala u etničkom individualiziranju 

i samoosvješćavanju naroda Bošnjana. 

Mjestimice i suvremena, pa i srpska historiografija, 

prepoznaje i respektira tu međusobnu vezu između 

etničkog individualiteta i egzistencije bosanske 

države: „Čitav razvoj posebne bosanske države vodio 

je u pravcu stvaranja osjećanja povezanosti i solidarnosti 

stanovništva u njenim okvirima. Otuda se naziv 

Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko 

češće od srpskog imena i potiskuje ga čak u oblastima 

koje su iz sastava srpske države srazmjerno kasno 

ušle u sastav Bosne“. 11 U širenju osjećanja povezanosti 

i solidarnosti među „Dobrim Bošnjanima“, dakle, 

kao bitan faktor i izraz njihovog etničkog političkog 

individualiteta, presudnu ulogu odigrala je egzistencija 

bosanskohercegovačke države: „Jedva se može 

sumnjati da su kod nas, kao i u mnogim evropskim 

državama, državne tvorevina predstavljale ‘kalupe’ 

u kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem 

elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem, individualiziranjem 

dijelova iz cjeline istog porijekla.“ 12 

Da zaključimo: politička i vojno-ekonomska 

reprezentacija srednjovjekovne Bosne, imenom 

Bošnjani izražava dijelom srednjovjekovno poimanje 

političkog naroda kome ona pripada. No, istovremeno 

tim samoimenovanjem ova elita izražava etničku 

posebnost bosanskog stanovništva razlikujući ga od 

drugih etničkih entiteta što žive u drugim susjednim 

državama. Nije dakle riječ ni o regionalnom imenu ni 

odrazi kasne antike u hrišćanstvu srednjovjekovne Bosne, Vrhbosanska 

visoka teološka škola, Sarajevo, 1991. god., str. 118. 

9 Marko Vego, npr. iznosi smjelu hipotezu da su srednjovjekovni 

Bošnjani bili zasebno srednjovjekovno pleme koje se istovremeno 

sa srpskim i hrvatskim plemenima doselilo na prostor 

srednjovjekovne Bosne pa bi se u tom njihovom porijeklu mogao 

tražiti izvor njihovog etničkog individualiteta 

10 U knjizi Esad Zgodić, Građanska Bosna, Ritam Tuzla, 1996. god., 

str. 141. navedeno prema: Ivan Lovrenović, V dni bana velikog 

Kulina “Odjek”, broj 15-16, Sarajevo, 1989. god 

11 Sima Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 

1964. god. str. 35. 

12 Isto, str. 35. 

isključivo o oznaci za politički narod nego o oznaci i za 

etnički individualitet naroda Bosne. U transformaciji 

prvobitno etnički heterogenog stanovništva Bosne u 

„novi narod“ Bošnjana u bitnom smislu sudjelovala je 

afirmacija i moć srednjovjekovne bosanske države. 

No, od presudne je važnosti da u upotrebi imena 

Bošnjanin za stanovnike Bosne ne dolazi do diskontinuiteta 

nakon gubitka nezavisnosti i pada Bosne pod 

osmanlijsku vladavinu. Kao oznaka za etničku individualnost 

stanovništva Bosne, bez obzira na njegovu 

vjersku diferenciju (muslimani, katolici i pravoslavci), 

etničko ime Bošnjanin nastavlja da živi 

i u djelima vanbosanskih južnoslavenskih 

pisaca kao i u obrazovnoj svijesti bosanske 

elite i svijesti bosanskog naroda. 

Navešćemo nekoliko ilustracija figuriranja etničkog 

imena Bošnjaci u ovom periodu bosanske historije. 

Uz etničke Hrvate, Srbe, Bugare i sl., kao zasebnost 

figuriraju i Bošnjaci. Npr., u Predgovoru „Novom 

zavjetu“, čiji je autor jedan južnoslavenski i protestantski 

reformator, a koji je štampan 1562. godine, se 

kaže: „Jesmo s tim našim tumačenjem svim slovenskog 

jezika ljudem služiti hoteli, najprvom Hrvatom 

i Daltmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, 

Srbianim, Bulgarinom.“ 13 

I kasnije, uz etničke Hrvate, Srbe, Makedonce, 

svrstavaju se u ravnopravnom rangu i etnički 

Bošnjaci. Ivan Tonko Mrnavić će 1626. godine pisati 

kako je potrebno „učiniti u Iliriku osobu koja je 

vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i 

djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo 

potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje 

četvoricu i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog 

Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina“. 14 

I pjesnik Marko Marulić razlikuje etničke Bošnjane 

od drugih etničkih grupa pa će u jednoj svojoj pjesmi 

pisati: „Boj su bili s njimi Hrvati, Bošnjaci, /Grci 

ter Latini, Srbi ter Poljaci, Eto još biju bijanici, 

a nikih ni / a druži ne smiju jer im si gnjiva“. 15 I 

prvi južnoslavenski gramatičar Bartolomej Kašić u 

Predgovoru svog djela „Ritual“ iz 1640. godine, u 

kontekstu rasprave o jezičkim problemima, razlikuje 

i etničke Bošnjake od drugih etničkih grupa, te 

piše: „Ne mogasmo nikakva posobito naći s kojim bi 

se moglo ne samo sima rusagom pa čak ni jednom 

samom ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada 

govor i besidenje hvali, Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, 

Dubrovčanin, Serbjin“. 16 Bošnjačku etničku individualnost 

identificira i Andrija Jambrešić za koga je 

„riječ Illyrus isti što i Ilirijanac iliti Slovenec, Horvat, 

13 Matija Murko, O prethodnicima Ilirima, Nova Europa, Zagreb, 

II/3, 1920. str. 86. 

14 Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 16. 

15 Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, Matica Hrvatska – Zora, 

Zagreb, 1970. 

16 Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 130. 


8 


Dalmatin, Bošnjak etc“. 17 Posebno je, ističe Muhamed 

Hadžijahić, dubrovačka historiografija bila ta koja je 

afirmirala Bosnu i bošnjački narod. 18 

Navedene ilustracije nedvosmisleno govore da su vanbosanski 

južnoslavenski pisci jasno uočavali etnički i 

označavali individualitet naroda Bosne. 

No, za razumijevanje povijesti razumijevanja i recepcije 

Bošnjaštva, od posebne je važnosti i činjenica da 

su u doba osmanske vladavine nad Bosnom pripadnici 

katoličke obrazovne elite, koja je autohtono bila 

bosanska, također etnički individualitet bosanskog 

stanovništva označavali imenom Bošnjaci. 

I u ovom kontekstu ćemo sa nekoliko primjera ilustrirati 

i argumentirati ovo stanovište. 

U našu društvenu znanost, zapravo, Muhamed 

Hadžijahić je uveo dva pojma „nacionalnog 

Bošnjaštva“. Jedna koncepcija izražava bosanskokatoličko, 

a druga bosansko-muslimansko poimanje 

Bošnjaštva. 

Bez šireg upuštanja u suštinu učenja predstavnika 

Bošnjaštva bosansko-katoličke provenijencije, navest 

ćemo najznačajnije: fra Filip Laštrić, fra Antun 

Knežević, fra Ivan Frano Jukić, fra Jako Baltić. Riječ 

je, dakle, o paradigmatičkim likovima katoličkofranjevačke 

provenijencije Bošnjaštva, koji kao 

etnički Bošnjaci njeguju tradiciju srednjovjekovnog 

bosanskog kraljevstva, memoriraju prirodne i historijske 

granice Bosne i Hercegovine, stoje u odbrani 

samostalne, nezavisne državno-političke egzistencije 

Bosne. No agresivno importiranje hrvatske nacionalne 

ideologije ugasit će nacionalnu Bošnjačku 

samosvijest kod bošnjačkih katolika, odnosno izvršiti 

kroatizaciju. Kao potvrda ovoga je tekst Dubravka 

Lovrenovića „Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće 

hrvatskih lutanja poznatim putevima“, objavljenog u 

Oslobođenju – Pogledi, 20.II.2010, str. 25-27. Kada 

je riječ o predstavnicima etničko-bošnjačke identifikacije 

bošnjačkih pravoslavaca ističemo neka imena, 

kao što su Pero Tunguz, Aleksandar Šola, Prokopije 

Čokorilo. Zajedničko za njih je insistiranje na bosanskom 

jeziku, ali istovremeno širenje velikosrpske ideje 

i negiranje Bošnjaka. 

Bošnjačku nominaciju, kao i bosanski jezik možemo 

prepoznati i kod srbijanskih autora, kao što su: Ilija 

Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić… „... osim toga 

mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta 

narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti 

slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši 

Bošnjaka... na istočnog veroispovedenija Bošnjake 

veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više 

predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, 

da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje 

17 Iz Jambrešićevoga rječnika, štampanog 1742. godine u Zagrebu, 

citirano prema M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 17. 

18 Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 18- 

19. 

franjevački fratri“. 19 

No, mada „pravoslavno nacionalno bošnjaštvo“ nije 

u tolikoj mjeri artikulirano i samoosviješteno iskazivano, 

ipak se ne mogu ignorirati ili podcjenjivati 

svjedočanstva da su se do sredine devetnaestog 

stoljeća, pa i kasnije, bosanski pravoslavci identificirali 

kao Bošnjaci. 

Kako se ovdje, međutim, ne možemo baviti detaljnom 

rekonstrukcijom povijesti bošnjačke identifikacije 

Bosanaca pravoslavne vjere, to ćemo u ilustrativnom 

smislu naznačiti neke momente koji indiciraju tu 

povijest, i koju tek treba istražiti. 

Prije svega, treba istaći da meritorni srbijanski autori 

još sredinom devetnaestog stoljeća identificiraju 

bosanske pravoslavce kao Bošnjake, a ne kao etničke 

Srbe. Zapravo sve stanovnike Bosne, bez obzira na 

njihovu vjersku diferenciju, smatraju Bošnjacima. 

Tako će, npr. i Vuk Stefanović Karadžić, još 1832. 

godine, u jednom pismu Jerneju Kopitaru, govoriti o 

Bošnjacima različitog vjerozakona, a bosanske muslimane 

neće poistovjećivati sa „etničkim“ Osmanlijama, 

nego će ih smatrati etničkim Bošnjacima. Opisujući 

pokret Husein-bega Gradaščevića, on će npr. reći kako 

je „carskoj vojsci“ stigao „u pomoć stolački kapetan s 

Hercegovcima (i turskog i našeg zakona)“. 20 Dakle, 

„Hercegovce našeg zakona“ ne imenuje etničkim 

Srbima, kao što ni bosanske muslimane ne označava 

„Turcima“ ili „Osmanlijama“, nego Bošnjacima: „da 

su svi Bošnjaci bili složni, prije bi mi Sultana nadvladali 

nego on njih“. 21 I kasnije, kod Vuka Stefanovića 

Karadžića mogu se prepoznati tonovi vansrpske identifikacije 

stanovnika Bosne. Ilustrira to i činjenica da 

Vuk Stefanović Karadžić pismo koje se koristi u Bosni 

ne naziva srpskom ćirilicom, nego ga naziva „bosanska 

bukvica“. 22 

I nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 

u St. Petersburgu objavljen je tekst čiji će se autor 

potpisati kao „Pravoslavni Bošnjak“. 23 

ŠTA JE BILO SA BOŠNJACIMA I 

BOŠNJAŠTVOM? 

Krajem 18. stoljeća Bosna i Bošnjaci su izloženi 

raznim oblicima gušenja i destrukcije njenog 

državno-pravnog individualiteta. Već smo ranije 

iznijeli nacionaliziranje, odnosno srbizaciju bosanskih 

pravoslavaca i kroatizaciju bosanskih kato- 

19 Ilija Garašanin, cit. djelo, str. 74. 

20 Pismo citirano prema, Sadik Šehić, Zmaj od Bosne: Husein-Kapetan 

Gradaščevicì, Front slobode, Tuzla, 1991., str. 29. 

21 Isto, str. 29. 

22 Vuk Stefanović Karadžić, Propisi srpskoslavenskog jezika, Beč, 

1957. 

23 M. Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, Pravni i Ekonomski 

fakultet Bihać, Bihać 1999, str. 31. 



9 

lika. 24 Iako su metodi i sredstva prividno različiti, 

zajednička im je matrica – nestanak Bošnjaka pa 

samim tim i Bosne. Brojni su programi velikosrpske 

politike: „Praviteljstvujušči sovjet serbski“, 

„Tradicionalno pjesništvo“, „Načertanije“, „Srbi svi i 

svuda“, „Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje“, 

„Homogena Srbija“, „Četničke instrukcije Draže 

Mihajlovića“, „Memorandum Milana Nedića von 

Ribentropu“, „Memorandum SANU“ i drugi. O ovim 

dokumentima sam opširnije i izvorno pisao u knjizi 

„Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ (str. 47-131). Iako 

ne predstavljaju poseban i konzistentan program, 

pisani i izgovoreni istupi „oca nacije“ Dobrice Ćosića 25 

po svom karakteru, sadržaju i namjeni su u funkciji 

negiranja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ne ulazeći 

šire u elaboraciju ovog pitanja „Načertanije“ je model 

srbocentrizma, srpskog hegemonizma i ideološka 

osnova za politiku etničkog čišćenja i ostvarenja projekta 

„Svi Srbi u jednoj državi“. Kratko kazano on je 

i antibošnjački i antimuslimanski i model za izradu 

svih kasnijih programa velikosrpske nacionalne politike. 

Sadržaj, u suštini svih izloženih programskih 

dokumenata, je da su oni u funkciji velikosrpske 

nacionalne politike u čijoj je razradi i realizaciji, 

pored oficijelne vlasti, ogroman doprinos dala srpska 

inteligencija. Osim časnih izuzetaka, sveukupna 

srpska kulturna i politička misao je bila u funkciji 

te politike; Programi velikosrpske ideologije i politike 

u osnovi su hegemonistički, ekspanzionistički i 

agresivni koji mobilizaciju svoga naroda sprovode na 

historijskim lažima, obmanama, fobiji od drugih kako 

bi dokazali da su njegovi projekti humani, historijski 

opravdani, plemeniti. Kosovski mit, epsko pjesništvo, 

san o „vaskrsavanju Dušanovog carstva“, istina, u 

proširenom obliku, zastupljeni su u svim programima; 

U svim programskim dokumentima Bosna i 

Hercegovina negira se kao suverena država, odnosno 

uključuje se u Srbiju kao „srpska zemlja“, pri čemu 

se posebno ističe antiislamski karakter te politike; 

Za realizaciju svojih ciljeva ova politika sebi daje za 

pravo korišćenje svih sredstava; negiranje kulturnog, 

jezičkog, etničkog i drugog individualiteta Bosne i 

Hercegovine i Bošnjaka, asimilacija, dehumanizacija 

„istorijsko“ i „prirodno“ pravo za izvršenje čina 

zločina genocida i etničkog čišćenja. Ovu velikosrpsku 

politiku kroz zločine genocida Bošnjaci iskušavaju 

24 Šire: Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet 

u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti 

i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 63-69. 

25 Djela Dobrice Ćosića: Daleko je sunce, (1951.), Koreni, (1954.), 

Deobe 1-3, (1961.), Akcija, (1964.), Bajka, (1965.), Moć i strepnje, 

(1971.), Vreme smrti 1-4, (1972.-1979.), Vreme zla - Grešnik, 

(1985.), Vreme zla - Otpadnik, (1986.), Vreme zla - Vernik, (1990.), 

Vreme vlasti 1, (1996.), Piščevi zapisi 1-4, (2001.-2002.), Srpsko 

pitanje 1-2, (2002.-2003.), Pisci moga veka, (2002.), Kosovo, 

(2004.), Prijatelji, (2005.), Vreme vlasti 2, (2007.), Piščevi zapisi 

1993—1999, (2008.), Piščevi zapisi 1999—2000: Vreme zmija, 

(2009.), Srpsko pitanje u XX veku, (2009.). 

od Prvog srpskog ustanka preko svih kasnijih ratova 

pa sve do otvorene agresije na našu državu 1992. 

godine. 26 

Zbog namjene i karaktera ovog teksta, koji će zasigurno 

biti dio obimnijeg rada, nismo ulazili u njihovu 

razradu, iako su oni razrađeni u mojoj pomenutoj 

knjizi. 27 

Profesor Omer Ibrahimagić u tekstu „Historijska 

svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa 

stanovništva u BiH, 2013.“ 28 navodi i praktične primjere 

srbizacije bosanskih pravoslavaca. Naime, razgovor 

koji je imao sa svojim mentorom H. Čemerlićem 

zbog indikativnosti navodimo u cjelini. „Kao svojevrstan 

odgovor na to prigušivanje, koncem 19. 

i početkom 20. stoljeća, dakle u vrijeme austrougarske 

uprave u BiH, pod uticajem Srbije i pravoslavne 

crkve iz Srbije, kod pravoslavnog stanovništva, 

počinje se razvijati nacionalna ideja srpstva, a kod 

katoličkog stanovništva, pod uticajem politike hrvatstva 

i katoličke crkve – nacionalna ideja hrvatstva. U 

tom kontekstu, sjećam se, kako mi je, svojevremeno, 

prof. Hamdija Ćemerlić (koji mi je bio mentor na 

doktoratu) pričao da su, koncem 19. i početkom 20. 

stoljeća, u BiH bila formirana posebna društva, čiji su 

predstavnici imali zadatak da na maltama (nekada, 

kontrolnim punktovima na ulazu u gradove) sačekuju 

seljake, koji su išli na gradske pijace, sa pitanjem: jesu 

li Srbi ili pravoslavci? Ako bi se izjasnili da su Srbi, 

dobijali su po dukat, a ako bi se izjasnili da su pravoslavci, 

nisu dobijali ništa. Slične akcije po bosanskim 

čaršijama u to vrijeme organizovali su i aktivisti 

hrvatskih nacionalnih društava. Bez obzira na 

osnovanost ove priče, činjenica je da su u to vrijeme 

poduzimane organizovane mjere iz Srbije i Hrvatske 

da se Bošnjaci pravoslavci, prevedu u nacionalne 

Srbe, a Bošnjaci katolici u nacionalne Hrvate. Dok se 

kod Srba to radilo više konspirativno, u dobroj mjeri 

uz prisustvo pravoslavne crkve, kod Hrvata se nastupalo 

puno otvorenije. Tako je, na primjer, od 3. do 

5. septembra 1900. godine, u Zagrebu održan veliki 

Katolički kongres sa oko 2000 učesnika, na kojem je 

tadašnji katolički biskup u BiH Štadler promovirao 

ideju Bosanski katolici = Hrvati.“ 29 

Presudan događaj na kroatizaciji bosanskih Hrvata 

izvršen 1900. godine pod uticajem bosanskog biskupa 

Štadlera, o čemu najbolje govori moj kolega Dubravko 

Lovrenović u tekstu „Godina 1900. – Godina 2010. 

Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima“. 30 Kada 

26 M. Demirović, cit. djelo, str. 128. 

27 M. Demirović, cit. djelo, str. 47-209. 

28 O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom 

popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj 

34/2012, str. 11. 

29 sto, str. 11. 

30 Dubravko Lovrenović, Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće 

hrvatskih lutanja poznatim putevima, Oslobođenje – Pogledi, 

20.2.2010., str. 25-27. 


10 


dolazi do kroatiziranja Bošnjaka, Štadler otvoreno 

kaže: „Želim da se što prije Bosna i Hercegovina 

sjedini s materom zemljom“. Dubravko Lovrenović 

smatra da je tada stradalo bosansko katoličanstvo 

kao remetilački faktor i nastavlja: „to govori da u 

mentalnom pogledu godina 1900. u katoličkoj crkvi 

još uvijek traje i da je budućnost u ponavljanju 

prošlosti. Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) 

na ovaj je proces integralizacije stavio (još jednu) 

točku. Bilo je pojedinaca i političkih stranaka koji 

su pokušali ponuditi jednu zdraviju opciju. Ona, 

međutim, upravo u crkvenim krugovima nikada nije 

naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usamljenih 

iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa 

svim svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres 

iz 1900., štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja 

b-h Hrvata pod skute ‘matere’ Hrvatske“. 31 

Privrženost Bosni i Hercegovini su u toku sukoba 

Armije BiH i HVO-a iskazali bosanski intelektualci 

Hrvati direktno se suprotstavivši politici predsjednika 

Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i pismeno 

i usmeno (Dubravko Lovrenović, Ivo Lovrenović, Ivo 

Komšić, fra Luka Markešić i drugi) što je itekako 

imalo odjeka kod intelektualne i humanističke inteligencije 

i građana Republike Hrvatske, a posebno 

BiH. Riječ je o istinskim intelektualcima, bosanskim 

patriotama. 

Tridesetih godina zbila su se dva značajna događaja 

koja su presudno uticala na historiju i sudbinu Bosne 

i Bošnjaka. Prvo, autonomija srpske kneževine 1830. 

godine koju je dobila od sultana što je ojačalo njenu 

državnost tako da će ona biti priznata na Berlinskom 

kongresu 1878. godine. I drugo, uslijedio je odgovor 

na taj turski potez od strane bosanskih ajana 

predvođenih Husein kapetanom Gradaščevićem koji 

će tražiti autonomiju za Bosnu istu onakvu kakvu je 

dobila i Srbija. Međutim, zbog izdaje hercegovačkih 

ajana (Smail-age Čengića, Rizvanbegovića i dr.), 

kao i vojnih represalija Turske, svebosanski pokret 

za autonomiju je ugušen, kao i autonomija kako 

je bilo predviđeno Sanstefanskim mirovnim ugovorom, 

a korigovano Berlinskim ugovorom 1878. 

godine. Glavni pokretači kao što su Husein kapetan 

Gradaščević i Hasan-aga Pećki su umrli u turskim 

kazamatima, a ostali mnogi završili po tamnicama ili 

pogubljeni. 

Posebno pogubnim za Bosnu i bošnjačke prvake 

je učinio pohod tiranina Omer-paše Latasa tako 

da Bosna ostaje bez svoje intelektualne, ulemske, 

vojne, plemićke i druge elite, a ostali dio Bošnjana 

ostali su na milost i nemilost dušmana (pogledati u 

uvodu teksta pismo ovog dželata velikom Bošnjaku 

fra Ivanu Frani Jukiću i njegovo „kajanje“ i nerazumijevanje 

bošnjačkog pitanja). Iako je njegov mandat 

bio smirivanje stanja u Bosni i Hercegovini, u 

31 Isto, str. 25-27. 

konačnici, što je vrijeme pokazalo, on je bio u funkciji 

slabljenja Bošnjaštva kroz eliminaciju plemićke, 

intelektualne i druge elite. Na taj način izvršen 

je pokušaj ostvarenja dugoročnog plana velikosrpskih 

i velikohrvatskih politika predvođenih pravoslavnom 

i katoličkom crkvom sa ciljem da se 

Bošnjaštvo na ovim prostorima ugasi. Ako se ovome 

doda Hercegovački ustanak (Nevesinjska puška) 

1875-1878. godine, neodređeno i oslabljeno držanje 

Otomanske imperije, poraz Turske od Rusije, doveli 

su da predstavnici velikih sila sazovu Berlinski 

kongres 1878. godine. O karakteru, namjerama i 

dalekosežnosti ovog ustanka piše Milorad Ekmečić. 

On je posebno pohvalno pisao o ustanku koji se zbio 

1871. kada su popaljeni Kulen Vakuf, Klisa, Ostrovica, 

Havala, a srušena je i džamija sultana Ahmeda II. O 

srpskom ustaničkom modelu i antiislamizmu govori 

i ovaj Ekmečićev stav: „Pokret pod vodstvom Goluba 

Babića nastavio se s manjim omjerima u novembru, 

a zatim se dolaskom zime smirio. ‘Malo bilo, dugo 

ne trajalo, ali zima dođe i snegovi padom i tako se 

Turci kao nešto male primire, a i ustanici se skupe u 

Tiškovac na zimnicu i pošto su snegovi veliki nestali, 

to gotovo ni oni nigde Turke ne napadaše, nego se sve 

kao malo prečuli’ ...velika mećava onemogućavala ih 

je da već tada izvrše napad na Turke, ali su se tokom 

cijele zime spremali: ‘Muji zapaliti dimije’. 32 Narod se 

bio podigao i u velikom broju stao stvarati ustaničke 

čete. Golub Babić nije te čete mogao držati dugo na 

okupu. Uzrok tome je djelimično nedostatak oružja, a 

djelimično što se seljaci na nekim mjestima ne žele da 

pokoravaju glavnoj upravi. Negdje seljaci neće da se 

bune. Ima više podataka da ustanici pale hrišćanska 

sela, ‘zato ti ljudi neće da budu učeti’... I na drugim 

mjestima ustanici iz istih razloga pale hrišćanska 

sela. Spominje se da ustanicima kod Grahova, ‘opasnost 

preti ne samo od Turaka, nego i od samih Srba 

Grahovljana’. Seljaci koji ustanike izdaju Turcima 

kažnjavaju se uobičajenim odsjecanjem ušiju“. 33 

O njegovom srbizmu možda je najbolji članak njegovog 

studenta i diplomca novinara Mladena Vasiljevića 

pisano u Oslobođenju, i to ćirilicom. 34 

32 Milorad Ekmečić, Ustanak u BiH, 1875-78. god, Veselin Masleša, 

Sarajevo 1960. god, str. 103. 

33 Milorad Ekmečić, cit. djelo, str. 204-205. 

34 „Miloradu Ekmečiću, sa žaljenjem 

E, MOJ PROFESORE! 

Vi ste sada, profesore Milorade Ekmečiću, opet u hladu nekog 

kabineta, beogradskog kabineta, što ste ga dobili za izuzetne 

zasluge u ovom krvavom piru koji se odigrava u Sarajevu i Bosni 

i Hercegovini. Oko mene, bivši moj profesore, padaju granate 

ubijajući žene i djecu, a svaki pedalj ove zemlje natapa se krvlju 

zaklanih Muslimana koje realizatori Vaših ideja revnosno uklanjaju 

kao „remetilački faktor“ u toj šizoidnoj etnički čistoj tvorevini 

koju ste i Vi zamislili. U veliki ste se belaj uvalili, nekad toliko 

cijenjeni profesore. Mi, studenti istorije gledali smo i Vas kao 

instituciju, kao vrhunskog korifeja nauke za koju smo se opredijelili. 

Upijali smo Vaša predavanja, ne znajući da u Vama spava pro- 



11 

Svi ovi događaji, kao i dogovor velikih sila učinili su 

da dođe do održavanja Berlinskog kongresa 1878. 

godine čime se Bosna stavlja u nezavidan položaj. 

Za nas je posebno značajan član XXV Berlinskog 

ugovora koji glasi: „Provincije Bosnu i Hercegovinu će 

zaposjesti i njima upravljati Austro-Ugarska. Budući 

da vlada Austro-Ugarske ne želi da preuzme upravljanje 

u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire 

između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na 

drugoj strani Mitrovice, otomanska administracija 

će tamo i dalje obavljati svoje funkcije. Međutim, da 

bi se obezbijedili održavanje novog političkog stanja, 

kao i sloboda i bezbjednost komunikacija, Austro- 

Ugarska zadržava pravo da u cijelom ovom dijelu 

nekadašnjeg vilajeta Bosne drži svoje garnizone i da 

koristi vojne i trgovačke puteve. U tom cilju, vlade 

Austro-Ugarske i Turske zadržavaju za sebe pravo 

da se dogovore o detaljima.“ Već 22.2.1880. godine 

predstavnici Austrije i Ugarske paralelno su usvojili 

Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom. 35 

Okupacijom 1878. godine, a kasnije i aneksijom 

1908. godine, Bošnjaci koji su 400 godina živjeli 

islamsku civilizaciju i kulturu doživljavaju civilizacijski 

haos i lom. Ovaj civilizacijski lom poslije gušenja 

pokreta Husein-kapetana i tiranije Omer-paše 

Latasa obezglavio je bošnjačku intelektualnu elitu, a 

ovim činom Bošnjaci preko noći postaju nepismeni 

jer arapski jezik nije više u upotrebi, čime se kod 

velikog broja stvara beznađe a samim tim i iseljavanje 

za Tursku. To posebno koriste velikosrpska 

i velikohrvatska politika proturajući neutemeljenu 

magluštinu da je Bosna bila uvijek srpska odnosno 

jekat čiji se pandan može naći samo u najmračnijim periodima 

ljudskog bivstvovanja. Vrlo brzo ste se, profesore Ekmečiću, „uklonili“ 

u političko podzemlje nacionalnog ekskluzivizma i razradili 

čudovišnu ideologiju ne shvatajući da su Vaše kabinetske tlapnje 

– put u pakao za sve. Primijenite neka znanja do kojih ste došli 

u svom proučavanju povijesti i doći ćete do sasvim egzaktnog, 

golim okom vidljivog saznanja da ste u stvari ideolog pokreta 

koji po metodama i sadržaju svog djelovanja predstavlja fašizam 

u njegovom izvornom obliku. Oganj i mač, krv i suze, koncentracioni 

logori, masovne deportacije, neviđeni zločini – sve je to 

„već viđeno“. Zar ne, profesore Ekmečiću? Ali, meni je jasan način 

Vašeg „istorijskog mišljenja“. Jedna, dvije ili tri generacije – deset 

ili sto hiljada pa i milion ubijenih, osakaćenih i unesrećenih 

ljudi – sve su to „sitnice“ na putu prema cilju koji će, po Vama, 

svakako biti ostvaren za 50, 100 ili 200 godina. 

Šteta je samo što to niste objasnili i srpskom narodu, čije su 

sadašnje ali i buduće generacije po Vašem projektu žrtvovane 

u ime „viših istorijskih ciljeva“. O Muslimanima i Hrvatima da i 

ne govorimo. Mislite li da se plač djeteta u vašim Prebilovcima, 

gdje je za vrijeme II rata izvršen stravičan zločin, razlikuje od 

ovog današnjeg dječijeg plača dok se vrše neviđena zvjerstva 

u Ahatovićima, Dobroševićima, Foči, Višegradu... Postoji samo 

jedna bitna razlika – ovog puta Vi ste na strani krvnika. E, moj 

profesore, univerzitetski! 

Sarajevo, 20. juna 1992. 

Mladen VASILJEVIĆ, novinar, Vaš student i diplomac“ 

Mladen Vasiljević, E moj profesore u: Alija Isaković, Antologija 

zla, Ljiljan, Sarajevo/Ljubljana, 1994., str. 87-88. 

35 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 

Autor, Sarajevo 1999., str. 277-278. 

hrvatska. Ova matrica ostaje do danas konstanta, 

jer kako objasniti prevaziđenu floskulu koja i danas 

traje da su Srbija i Hrvatska, Srbi i Hrvati, faktor 

stabilnosti ovog regiona. Istina je obrnuta, jer oni ustvari 

ispoljavaju svoj politički hegemonizam, a time i 

teritorijalni ekspanzionizam i ne samo Bošnjake nego 

i druge narode drže na margini. U takvoj situaciji 

izdaje, obezglavljenosti i agresivnosti Bošnjaci svoje 

historijsko ime „gube“ ali ga čuvaju u svijesti za bolja 

vremena i prihvataju vjersko određenje musliman. I 

pored mogućeg ustupka Bošnjaštvo i dalje ostaje u 

fokusu osporavanja i sa jedne i sa druge strane, ali 

tome doprinose i naša lutanja. Islamska zajednica 

kao jedina organizirana institucija u tom momentu 

bosanskih muslimana, polazeći od umetskog stajališta 

da su svi muslimani braća, preferira vjeru i zadovoljava 

se tim bez nacionalnog bošnjačkog identiteta. 

I danas se koristi takav pristup, čak i upotrebom 

arapskog jezika, a ne bosanskog i za to ne mogu biti 

amnestirani. Vjera je univerzalna kategorija, mnogo 

šira od nacije, adaptivnija i postojanija. I sada u ovom 

izuzetno značajnom trenutku popisa stanovništva 

poslije 23 godine nerijedak je ovakav pristup kada 

svoje sunarodnjake nominiramo religijski (muslimani), 

a ne Bošnjaci. Pod plaštom demokracije, 

nemali je broj intelektualaca koji to preferiraju i 

zato se ne treba čuditi onima koji su pročitali jednu 

ili nijednu novinu što ne razumiju i odriču se svog 

historijskog, političkog i etničkog identiteta, odnosno 

svoje historije preko hiljadu godina. Naravno da se 

na taj način otvara niz pitanja: nacija, jezik, religija, 

političko organiziranje, vlast itd. Najbolji odgovor na 

dilemu narod ili država u više navrata dao je profesor 

Ibrahimagić konstatacijom „i narod i država.“ 36 

Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta. Jezik 

Bošnjaka je bosanski. Jednonacionalne države imaju 

jedan službeni jezik ili još i jezik nacionalnih manjina, 

dok višenacionalne imaju više službenih jezika. 

Iako je pravilo da je jezik dobio ime po naciji, postoje 

izuzeci kao što su bosanski a ne bošnjački, ili makedonski 

jezik, kao i bosanski su dobili ime po geografskim 

pojmovima koji su stariji i od nacije i države. 

Stoga možemo kazati da jezik ima nadnacionalni a 

ne anacionalni karakter. Bošnjaci su bosanski jezik 

ljubomorno čuvali i u vrijeme Otomanske imperije. 

Tako je Muhamed Hevaija Uskufija sastavio turskobosanski 

rječnik 1631. godine. 

Ferid Muhić u svom intervjuu zastupa i obrazlaže 

vrlo utemeljeno tezu da je bosanski jezik činjenica 

koja je nesumnjiva i nastavlja: „Bez imalo ironije 

tvrdim da je bosanski jezik ustvari osnova i srpskog i 

hrvatskog jezika, da su to istočna i zapadna varijanta 

bosanskog jezika. Razumije se da su u međuvremenu 

i kroz književnost i kroz gramatičke i druge promjene 

36 Omer Ibrahimagić, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena, 

VKBI, Sarajevo, 2004., str. 52-56. 


12 


hrvatski i srpski jezik postali specifični jezici, ali u 

tom smislu bošnjački nacionalni interes je neupitnost 

svih atributa koji čine taj nacionalni identitet (kulturni, 

etnički, tradicionalni)…“ 37 

Izuzetan književni autoritet, koji je sebe čak ponekad 

nazivao Bosancem, Miroslav Krleža govorio je na 

sličan način i da su razlike ako i postoje u nekoliko 

deka – beznačajne. Bez obzira na sistem u kojem 

je živio on nije bio kritiziran. Međutim, prodorom 

velikodržavnih politika, a u Hrvatskoj posebno 

tuđmanizacijom i arhaizacijom hrvatskog jezika, kako 

standardni tako i narodni (organski) dio malo ko je 

razumio bez obzira na regionalizme i dijalekte što se 

reflektovalo i kod kvazi-intelektualaca u BiH. Kako 

nisam školovani jezičar ostavljam ovo lingvistima bez 

straha na polemiku. 

O snazi bosanskog jezika govori i rečenica Alije 

Isakovića poslije neslućenih napada Radio Beograda 

koja glasi: „Može izgledati bizarno, ali je tako, 

jer teže je pobijediti bosanski jezik, nego Bosnu i 

Hercegovinu.“ 38 

Iako je Bosna bila corpus separatum unutar Austro- 

Ugarske imperije, već prvim popisom 1879. godine, 

opredjeljujući se za religijsko-konfesionalni pristup, 

nastaje destrukcija Bošnjaka: svojom uredbom 

Austro-Ugarska je zabranila upotrebu bosanskog 

jezika 1907. godine, iako je Benjamin Kalaj sve do 

svoje smrti pokušavao sve tri vjere podvesti pod 

jedinstvenu naciju Bošnjaka. Austro-Ugarska, iako je 

zabranila bosanski jezik, 1892. stavila je u upotrebu 

„Gramatiku bosanskog jezika“ čiji autor je bio Franje 

Vuletić, vjerovatno etnički Hrvat, koja je bila u 

upotrebi sve do 1911. godine. Pod pritiskom srpske i 

hrvatske politike Austro-Ugarska uvodi srpskohrvatski 

jezik 1855. čime dvije varijante bosanskog jezika, 

istočna i zapadna, na ovaj način postaju službeni 

jezik, u raznim formama: pored srpskohrvatskog 

korišten je i naziv srpski i hrvatski jezik što je imalo 

odraza na srpsko-hrvatsku historiju, a posebno ovu 

prvu sve do raspada SFRJ. Ovoj jezičkoj politici su 

se protivili posebno franjevci. I pored različitog pristupa 

nacionalno-političkih grupa u Saboru nazivu 

jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum 

o jezičkom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji 

su prihvatili da se jezik zvanično nazove srpskohrvatski. 

Čini mi se da i poslije 50 godina bih mogao 

položiti ispit pred mojom tadašnjom nastavnicom 

i reprizirati lekcije kao što su srpski ustanci, bitka 

na Mišaru, Kolubarska bitka itd. U takvoj situaciji 

ove dvije agresivne politike čine i druge oblike nametanja, 

s tim što se Srbi više opredjeljuju na političko 

djelovanje, dok Hrvati djeluju na kulturnom planu. 

37 Ferid Muhić, Journal, br. 134, Zagreb, listopad 2011. (stranice 

nisu obilježene) 

38 Alija Isaković, cit. djelo, str. 376. 

ŠTA JE SA BOŠNJAČKOM 

INTELIGENCIJOM? 

Već naprijed smo rekli kakve su sve brutalnosti činjene 

prema bošnjačkoj inteligenciji i ulemi kao i njihova 

nastojanja da se suprotstave gušenju bošnjaštva. 

Mnogi bošnjački intelektualci opredijelili su se za 

srpsku ili hrvatsku nacionalnost (Safvet beg Bašagić 

– Hrvat, Osman Đikić – Srbin). Vjerujem da je to 

bilo iz praktičnih razloga kako bi mogli svoje radove 

objavljivati u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, jer u 

Bosni nije bilo adekvatnih časopisa. Nevjerovatnim 

mi se čini, ako nije riječi o ovom naprijed, da bečki 

doktorant historije, urednik Behara, predsjednik 

prvog bosanskog sabora, visoki intelektualac Safvet 

beg Bašagić nije znao svoje korijene i etničko porijeklo. 

Zar o tome ne govori i njegova pjesma „Od 

Trebinja do brodskije vrata, nije bilo Srba ni Hrvata“. 

Pa kao historičar on je zagovarao Bosnu i Bošnjake 

sa tri vjere – muslimansku, pravoslavnu i katoličku. 

Narod bi rekao: „Šta mu bi.“ Prvi koji je promovirao 

Bošnjaštvo bio je Mehmed beg Kapetanović 

– Ljubušak. Kao nacionalno svjestan i opredijeljen 

pokrenuo je list Bošnjak. On je vrhunski intelektualac, 

političar i historijska paradigma Bošnjaštva. I 

pored takvih osobina mnogi bosanski muslimani niti 

su shvatili niti su prihvatili identitet da su Bošnjaci. 

BOŠNJACI U OKUPACIONOM 

SISTEMU 1941-1945. GODINA 

Propašću prve Jugoslavije stvoreno je nekoliko okupacionih 

sistema koji nisu mimoišli u najrigidnijem 

smislu Bosnu i Hercegovinu (Italija, Njemačka, 

NDH, četnički pokret, djelovanje tzv. ustanika). 

Bosna i Hercegovina je ušla cijela na osnovu odluke 

okupatora u sastav NDH i već je 10. aprila 1941. 

godine uspostavljena ustaška vlast. U takvoj situaciji 

Bošnjaci se nalaze između „dvije vatre“. S jedne 

strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a s druge 

srpskim nasiljima ustanika i genocidnom politikom 

četnika. 39 Na ustaške zločine koji su vršeni nad 

Srbima i Jevrejima prvo je reagirala ilmija u augustu 

1941. godine, da bi već od septembra do decembra 

1941. godine bile usvojene i objavljene muslimanske 

rezolucije i osudile ova zvjerstva. 40 Kako ustaške 

i domobranske formacije nisu pružale zaštitu od 

četničkih genocida i „ustaničkih“ pokolja Bošnjaci 

formiraju lokalne milicijske snage. 

U cjelokupnom periodu rata Bošnjaci su bili izloženi 

masovnom genocidnom djelovanju četnika Draže 

39 Omer Hamzić, Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz 

1941. godine – Bijeljinsku i Tuzlansku, Gračanički glasnik, broj 

34, str. 110. 

40 Šire o tome: Muhamed Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz 

1941. godine, u zborniku: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, 

Sarajevo, Institut za istoriju radničkog pokreta, 1973. 



13 

Mihajlovića. Mustafa Imamović navodi tri navrata, 

kao što su juni 1941. godine i februar 1942. godine, 

drugi tokom augusta 1942. i treći početkom 1943. 

godine u kojem je stradalo preko 100.000 Bošnjaka. 

Brojna su mjesta gdje su izvršeni pokolji Bošnjaka, a 

kasnije je velikosrpska politika izvršila manipulaciju 

sa žrtvama i prikazala ih kao žrtve ustaša, Nijemaca i 

drugih okupatora. Navest ćemo samo jedan primjer o 

kojem sam i pisao u knjizi „Bosna i Bošnjaci u srpskoj 

politici“, pod naslovom „Exurs: Paradigma Kulen- 

Vakuf“, koja se može vidjeti na stranici Jasenovac 

Research Institute (http://www.jasenovac.org/), gdje 

su svi pobijeni Bošnjaci i Bošnjakinje prikazani kao 

žrtve Jasenovca. Kako znam da je majka mog oca 

bila prva žrtva prije masovnih pokolja sahranjena u 

Kulen-Vakufu, što svjedoči i njen nišan, to najbolje 

govori o manipulacijama i lažima srpske politike. 41 

Ako se zna da su najveće vojne operacije vršene u 

Bosni i Hercegovini, imajući u vidu naprijed kazano, 

nije ni čudo što su Bošnjaci, poslije Jevreja, procentualno 

imali najveći broj žrtava (8,1% ukupne tadašnje 

muslimanske populacije). 42 

Kako se većina ratnih operacija odvijala u Bosni 

i Hercegovini to su se i najznačajniji događaji i 

dokumenti formiranja nove vlasti donosili u njoj 

(ZAVNOBIH i AVNOJ). U svim bitnim dokumentima 

ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a Muslimani su tretirani 

kao narod sa velikim slovom „M“. Tako u 

Proglasu narodima Jugoslavije sa Prvog zasjedanja 

AVNOJ-a održanog u Bihaću 26. i 27. novembra 

1942. godine spominju se svih šest naroda, što znači 

da se Muslimani, Crnogorci, Makedonci kao i narodi 

koji su bili priznati u Kraljevini Jugoslaviji (Srbi, 

Hrvati, i Slovenci) priznaju kao politički narod, istina 

do 1946. godine, kada nestaje Muslimana. „U dokumentima 

AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a od 1942. do 1945. 

godine muslimani su se pisali velikim slovom M. Već 

u programu bosanskohercegovačke vlade Rodoljuba 

Čolakovića, koji je objavljen 3.5.1945. godine, nakon 

Trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a i Prvog zasjedanja 

Narodne Skupštine BiH, Muslimani se više ne pišu 

velikim slovom. Sljedeće, 1946. godine Rodoljub 

Čolaković je pisao da u BiH žive dva naroda – Srbi i 

Hrvati i da je prepušteno muslimanima, (znači malo 

„m“ – M.D.) da se opredijele za jednu od te dvije 

nacionalnosti.“ 43 

25. i 26. novembra 1943. godine održano je osnivačko 

41 Pošto mi je majka iz porodice Kosović, a otac Demirović, navest 

ćemo samo najbližu familiju: Demirović Mujo (djed), Demirović 

Bilka (nena), Demirović Muje Ahmet (stric), Demirović Omer 

(očev stric), Demirović Bajro (očev stric), Demirović Alije Dedo 

(očev stric) itd. Kosović Bege Turse (djed), Kosović Turse Bego, 

Kosović Bege Huse, Kosović Pašo itd. Ukupan broj ubijenih iz 

porodice Demirović i Kosović u Kulen-Vakufu je oko tristo. 

42 Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije, Jugoslovensko 

viktimološko društvo, Zagreb, 1989., str. 168. 

43 O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom 

popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj 

34/2012, str. 15. 

zasjedanje ZAVNOBIH-a, kada Bosna i Hercegovina, 

poslije 480 godina, obnavlja svoju državnost (1463- 

1943.), potvrđuje granice utvrđene Berlinskim ugovorom 

(što znači da nije riječ o izmišljenim titovskim 

granicama koje upotrebljavaju predstavnici 

velikodržavnih projekata ne samo u politici nego i 

u „ozbiljnim“ knjigama, kao npr. „Ustavno pravo“ 

Rajka Kuzmanovića 44 ). Na ovom zasjedanju iznijeta 

je vrlo interesantna i diskutabilna, mnogoznačno 

objašnjiva parola da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni 

muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska. 

45 Da li je to rezultat suprotstavljanja samobitnosti 

Bosne i Hercegovine jer sve federalne jedinice 

su označene imenima (što se vidi iz sljedećeg citata: 

„Zato je odlučeno da se Jugoslavija izgradi na federativnom 

principu koji će osigurati ravnopravnost Srba, 

Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, odnosno 

naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, 

Crne Gore i Bosne i Hercegovine“ 46 ). Vidljivo je da 

Muslimana nema uopće i da su svoj status federalne 

jedinice stekle na osnovu nacionalnog kriterija. 

Jedino Bosna i Hercegovina nije stekla svoj federalni 

status na tom kriteriju „nego kao historijska 

zajednica triju naroda koji u njoj stoljećima žive“. 

Pored nenavođenja da je Bosna i Hercegovina federalna 

jedinica Bosanaca i Hercegovaca, nenavođenje 

Muslimana išlo je na ruku onima koji su pokušali 

negirati i status Bosne i Hercegovine u okviru DFJ. 

Kako je zvanična politika priznala da u BiH žive 

samo dva naroda, Muslimanima, da bi sačuvali svoj 

identitet i opstojnost, preostalo je da se izjašnjavaju 

kao „neopredijeljeni“ što će trajati sve do popisa 1971. 

godine. 

VRAĆANJE BOŠNJAŠTVU 

Bošnjaci su u svakodnevnim pisanim i usmenim 

interpretacijama različito nominirani: a) Muslimani, 

b) Muslimani Bosne i Hercegovine, c) slavenski 

Muslimani, d) muslimansko stanovništvo Bosne 

i Hercegovine itd. 47 Slično će, iako je podržavao 

renominaciju Muslimana u Bošnjake, napisati Zlatko 

Topčić, koji kaže: „Muslimani, Bosanski Muslimani, 

Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci… Bože, ni manjeg naroda, 

ni više imena, što zbunjuje dobronamjerne, a 

raduje ostale.“ 48 Pored toga što je stvaralo pometnju 

postojalo je više pristupa nacionalnom pitanju 

Bošnjaka. Tako se u predratnom vremenu može nav- 

44 Rajko Kuzmanović, Ustavno pravo, Pravni fakultet, Banja Luka, 

1997. Šire: Omer Ibrahimagić, Srpsko osporavanje Bosne i 

Bošnjaka, Magistrat, Sarajevo, 2001. 

45 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 

Magistrat, Sarajevo, 2001., str. 338. 

46 Isto, str. 341. 

47 Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka, 

1981., str. 213. 

48 Zlatko Topčić, Bošnjaci, danas, Rubrika „U žiži“, Oslobođenje, 

Sarajevo, 1993., str. 1. Citirano prema: Šaćir Filandra, Bošnjaci 

nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 

193. 


14 


esti nekoliko pristupa. Prvi, djelovanje JMO-a koja, 

ističući svijest o autonomiji Bosne i Hercegovine, 

ističe i svijest o postojanju bosanskih Muslimana, što 

će na identičan način izraziti Avdo Humo na Drugom 

zasjedanju ZAVNOBIH-a održanom 30. juna do 2. 

jula 1944. godine u Sanskom Mostu i reći: „U istoriji 

borbe naših naroda u Bosni i Hercegovini, jedine 

koje su zastupale ideju Bosne i Hercegovine bile su 

muslimanske mase.“ 49 U debati sa velikosrpskim i 

velikohrvatskim intelektualnim krugovima u tom 

razdoblju izlazio je i list „El-Hidaja“ koji je djelovao 

sa pozicija panislamizma. Međutim, najsnažnije i 

najubjedljivije djelovanje u afirmaciji i rješavanju 

nacionalnog pitanja Muslimana imao je lijevo orijentirani 

časopis „Putokaz“ čiji su urednici bili Skender 

Kulenović i Hasan Brkić. Nažalost časopis je izlazio 

samo dvije godine od 1937. do 1939. godine u svega 13 

brojeva (1937. godine brojevi 1, 2, 3 i 4; 1938. godine 

tri dvobroja 5-6, 7-8 i 9-10 i 1939. godine jedan trobroj 

11-12-13). 50 Snažan otpor unutar Komunističke 

partije Jugoslavije su davali M. Đilas, V. Masleša, dok 

s bošnjačke strane pored pomenutih, neprocjenjiva je 

uloga Hasana Brkića, Mustafe Muje Bašića i Ešrefa 

Badnjevića (pod pseudonimom Mustafe Oranovića). 

Iz tog perioda posebno je značajno istaći polemiku 

i odgovor na istupe Milovana Đilasa koje je dao 

Mostarac Mustafa Mujo Bašić. Ne treba zaboraviti 

ni ulogu Miroslava Krleže i drugih ljevičara koji su 

djelovali u Zagrebu i Beogradu. Kako su osporavanja 

Muslimana dolazila iz najelitnijeg političkog i intelektualnog 

vrha, Tito, zalažući se za ravnopravnost, će 

na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1946. godine 

kazati sljedeće: „Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, 

ako njeni narodi imaju federalnu jedinicu, 

onda mi nismo pocijepali Srbiju (i Srbe) nego smo 

napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i 

Muslimane. Radi se samo o administrativnoj podjeli.“ 

51 Na istoj konferenciji notiran je Titov stav koji 

kaže: „Bosna je jedno, zbog vjekovnog zajedničkog 

života, bez obzira na veru.“ 52 Ako se zna da je bio 

veliki broj članova KPJ koji su negirali Muslimane i 

bosanskohercegovačku posebnost, Titova odlučnost 

iskazana posebno u Beogradu ima svoju dalekosežnu 

važnost. Da ova velikosrpska ideja nije poražena 

i da treba Bošnjake držati u nacionalnoj magli u 

kontekstu nacionalne identifikacije pokazat će istup 

Husage Huseina Ćišića 18.1.1946. godine. Na njegov 

zahtjev za uvrštavanje šeste buktinje u grb, Đilas je 

rekao da je on iznio „karakterističan prijedlog jednog 

muslimana da bi trebalo unijeti šestu buktinju 

49 Kasim Suljević, cit. djelo, str. 267. 

50 Citirano prema: Hamdija Pozderac, Državnost i nacionalnost 

Bosne i Hercegovine, priređivači Mujo Demirović i Mulo Hadžić, 

Pravni fakultet u Bihaću, Bihać, 2008., str. 15. 

51 Kasim Suljević, cit. djelo, str. 211. 

52 Hamdija Pozderac, cit. djelo, str. 20. 

u naš grb.“ Kada je riječ o Husagi Ćišiću uglavnom 

se iznosi njegovo negodovanje, međutim riječ je o 

dubljem i dalekosežnijem značaju Ćišićevog istupa, te 

se ne može smatrati izdvojeno i incidentno. Stoga, za 

ovu priliku iznosimo njegov integralni tekst „Bosna 

Bosancima i nikako drugačije“. Kako je tada posebnost 

Bosanaca protumačena kao „teorijsko“ pitanje 

pa se ono ne može riješiti dekretom i kako Husagu 

Ćišića nisu podržali bosanski komunisti bez obzira na 

nacionalnu pripadnost, ostalo se, na osnovu oficijelne 

politike, na grbu s pet buktinja. 53 

53 Milovan Đilas je 17. januara 1946. godine na sjednici Savezne 

Skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, kao zastupnik ministra 

za konstituantu (Edvarda Kardelja), govorio o prijedlozima koji 

su u javnoj diskusiji dati na Nacrt Ustava FNRJ, i između ostalog 

na kraju rekao: „Dolazilo je prijedloga sa više strana, ali je 

karakterističan prijedlog od jednog muslimana (ne kaže da je taj 

musliman narodni poslanik Husein Ćišić i riječ musliman piše 

malim slovom – O.I.) da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš 

državni grb. Prijedlog se motiviše time da su muslimani odobrili 

Nacrt Ustava u svim njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni 

time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol 

muslimanske nacionalnosti. Ja mislim da parlament ne može 

pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu 

jer, na kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost 

ne zavisi od rješenja Narodne skupštine, jer ona je onakva kakva 

jest. To se ljudi mogu prepirati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom 

slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se jedan 

takav prijedlog motivisao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti 

kao simbol šeste federacije (valjda federalne jedinice – O.I.), 

on bi mogao da bude predmetom pretresa. Ali, pošto se stalo na 

stanovište da svaka nacionalnost dobije svoju buktinju onda u 

svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se, 

ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas 

postoje“. (Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembra 

1945. - 1. februara 1946., stenografske bilješke, str. 187. Beograd). 

Đilas u svome izlaganju nije naveo ko je bio taj musliman. 

Iz stenografa se također to ne vidi. U podnesenom Izvještaju 

Ustavotvornog odbora Skupštine naroda navode se članovi odbora 

među kojima su bila i dva muslimana Murad Šećeragić 

(vjerovatno iz Sandžaka) i Mustafa Hodža, Albanac sa Kosova. 

Zanimljivo je da nije bilo ni jednog bosanskog muslimana. Zatim 

se navode imena članova Odbora koji su učestvovali u načelnom 

pretresu Nacrta Ustava, u kojoj je učestvovao i Murad Šećeragić, 

ali se ne kaže o čemu je govorio. Oba doma Ustavotvorne 

skupštine izabrala su po pet poslanika radi ujednačavanja teksta 

i to šest Srba i po dva Hrvata i Slovenca, bez ijednog bosanskog 

muslimana. Ovo najbolje govori o kakvoj je ravnopravnosti 

između naroda riječ. Kasnije je u javnost „procurilo“ da je Husein 

Ćišić bio taj musliman koji je tražio unošenje šeste buktinje u grb 

FNRJ. Navodim šire izvode iz njegovog ponovljenog pismenog 

podneska Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne 

skupštine od 18. januara 1946. godine, jer prvi podnesak je 

Đilasovim izlaganjem bio odbačen: „Moj prvobitni podnesak Ministarstvo 

za Konstituantu iz nekih svojih razloga nije uzelo u 

obzir, pa nije ga ni postavljalo Ustavotvornom Odboru na uvid i 

ocjenu, što se to već vidi iz izvještaja Ustavotvornog Odbora, kao 

i iz stilizacije čl. 3. projekta Ustava, koja je ostala kao i prije. Moj 

podnesak upućen Ministarstvu za Konstituantu glasi: U vezi sa 

nacrtom Ustava F.N.R.J., objelodanjenog u organu Komunističke 

partije Jugoslavije ‘Borba’ od 3. X11.1945. broj 293 imam da 

primjetim ovo: ‘Avnoj’ u svom drugom zasjedanju u Jajcu dne 29. 

novembra 1943. g. doneo je zaključke od velikog istorijskog 

značaja, po kojima se, na osnovu nacionalne ravnopravnosti 

Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, teritorijalno 

područje bivše Kraljevine Jugoslavije ima podijeliti na šest Federalnih 

jedinica i to: Federativnu Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu 

Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Prema ovim zaključcima 

Avnoja, svaka federativna jedinica sa aktom toga svoga opredjeljenja 

stekla je pravo na svoje vlastito narodno ime, samo je to 



15 

pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici naime, 

koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno, zasnovana na nacionalnoj 

ravnopravnosti Srba i Hrvata i tako nešto. Ovom, vjerovatno, 

slučajnom omaškom Avnoja, učinjena je grdna nepravda 

našoj užoj otadžbini Bosni, Bosni, koja po svojoj istoriji i po ulozi 

odigranoj u ovom narodno-oslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama 

uloženim u ovaj rat, ima pravo na svoje narodno opredjeljenje, 

odnosno pravo na svoje narodno ime, svakako toliko, koliko i 

svaka druga gore pomenuta federativna jedinica. Uostalom, 

kako u praksi izgleda ta tzv. nacionalna ravnopravnost Srba i 

Hrvata, mi smo Bosanci to već više mahova na svojoj kičmi osjetili, 

pa bi i suviše nepravično bilo, da se sa tim i takvim praksama 

ponovo otpočne. Svaka nacionalna misao uslovljava i svoje nacionalno 

područje svoj životni prostor, a kako i srpska i hrvatska 

nacionalna misao obuhvata i našu užu otadžbinu, Herceg-Bosnu, 

kao i svoj životni prostor, sukobi su među ovim nacijama suprotnog 

stava neizbježivi i nema načina da se pomire. Izvjesno je, 

međutim, da su se zbog suprotnog stava ovih nacija na našem 

terenu tokom posljednjih decenija odigravale skandalozne rabote, 

pa napokon i zločini, nepoznati u našoj bosanskoj istoriji. 

Događalo se već u svoje vrijeme, da se nađe neki modus u cilju 

izravnavanja nacionalnih sporova među Srbima i Hrvatima, ali 

bez zadovoljavajućih rezultata. Podjelom zemlje na banovine, 

rasparčana je bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, što 

se kaže, na varićake, a kako se pri toj podjeli nije vodilo računa 

ni o istorijskim, ni o geografskim, ni o ekonomskim razlozima, 

koji bi ma u kome pogledu pravdali te podjele, nego su te podjele 

diktovale samo i isključivo hegemonističke težnje izvjesnih 

vlastodržaca, razumije se, da one nisu mogle zadovoljiti skoro 

nikoga, a naročito ne one, na čiju su štetu te podjele izvedene. 

Ponovo se međutim, pokušalo sa sporazumom Maček-Cvetković 

udariti granice nacionalnim težnjama Srba i Hrvata i meta je 

ovog smetenjačkog sporazumijevanja ponovo bila naša uža 

otadžbina Bosna i Hercegovina. Ovaj je sporazum izveden po nekom 

vjerskom ključu i po vjerskoj pripadnosti tako, da su oni 

bosansko-hercegovački srezovi, u kojima je katolički elemenat 

brojno pretežniji od pravoslavnog elementa, jednostavno dodijeljen 

Mačekovoj redo-državi, a ostali su srezovi ostavljeni na 

raspoloženje i daljnju eksploataciju beogradskoj hegemonističkoj 

klici, da s njima manipuliše, kako nađe za umjesno. Mi bosanskohercegovački 

starosjedioci, ni kod prve ni kod druge podjele naše 

uže otadžbine, navodno, kao anacionalni elemenat nismo uopšte 

došli u obzir. Iz gornjih napomena logički proizilazi, da bosanskohercegovačka 

federativna jedinica može da počiva na principu: 

Bosna Bosancima i nikako drugojačije. Uostalom nevjerovatno 

je, da ima ijednoga pravoga Bosanca, kome bi bilo zazorno, da se 

tim imenom zove, a ako neko već hoće da se i drukčije zove, 

prosto mu bilo. Zato molim naslov, da u Ustavu F.N.R.J., u osnovnim 

načelima njegovim u čl.3. u četvrtoj rečenici toga člana, 

ispravi: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd., da bi se 

faktički pravdi udovoljilo. Jer apstrahujući činjenicu da u našoj 

užoj otadžbini Herceg-Bosni, po njenoj istoriji pripada puno pravo 

na njeno vlastito ime; da je ona u etničkom pogledu jedna 

posebna narodna cjelina među jugoslavenskim narodima; pa šta 

više, apstrahujući činjenicu, da je na oltar naše zajedničke stvari 

u ovom četverogodišnjem ratu za narodno oslobođenje pridonijela 

više žrtava nego ma koja druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, 

ipak još treba iz praktičkih razloga staru čast povratiti, iz 

razloga, naime, kojima su se rukovodili naši vodeći krugovi, 

promovišući Makedoniju i Crnu Goru na čast narodnih država, s 

pravom na posebno narodno ime ... Sve bivše beogradske vlade 

u Jugoslaviji, od oslobođenja i ujedinjenja, pa do potpunog kraha 

stare Jugoslavije pod fašističkom okupacijom, nastojale su, svaka 

na svoj način, da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu 

njenu individualnost i da obesnaže svaki spomen na nekadašnju 

njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca, 

posve je bilo zabranjeno predavanje bosanske istorije na našim 

školama, pa šta više, imalo se odstraniti svako štivo iz školskih 

udžbenika, koje je bilo direktno, ili indirektno, potsjećalo na 

nekadašnju samostalnost bosansku, na njen individualitet, pa 

bilo u kome obliku, jer ta sjećanja, pa čak i insinuacije na ta 

sjećanja, nisu konvenirala onoj politici, koju je vodio nacionalni 

Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža domovina, obzirom na 

mentalitet zemlje i naroda, stvarno, predstavlja posebnu jednu 

etničku cjelinu među jugoslavenskim narodima i da je ona u 

svom vjekovnom zasebnom životu stekla i svoju vlastitu dušu; šta 

više, da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslavenskih 

zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji, nije 

im smetalo u njihovim nastojanjima, jer su za ta nastojanja nalazili 

podršku i u jednom dijelu samih Bosanaca, koji po svojim 

nacionalnim koncepcijama nalažahu, da svojom podrškom čine i 

neko nacionalno djelo. Jer, po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša 

uža otadžbina Bosna i Hercegovina spada u životni prostor srpske 

nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, 

te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, pa 

ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile 

u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni deo njegov. Odatle 

sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike koji se ponose 

tom i takvom nacionalnom ideologijom i doprinose da se na taj 

način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine. 

Sve beogradske vlade u predratnoj Jugoslaviji bile su po svojoj 

ideološkoj sadržini srpske, odnosno – srbijanske vlade, pa ukoliko 

su ponekada po obliku imale i drugi izgled, u stvari su reprezentirale 

srpsku nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost 

bila trn u oku, a riječi: Bosanac i bosanština, skoro isto što 

i pravo svetogrđe. Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku 

onih starih Bošnjaka ostavili su pravo, da se zovemo Muslimanima 

s prozirnom tendencijom, da nam u znaku toga, u svim danim 

zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim 

pitanjima uopšte, a napose u nacionalnim i državno-pravnim 

pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Ta se tendencija 

beogradskih vlada jasno očitovala prilikom podjele naše 

šire i uže otadžbine na banovine u šestojanuarskom režimu, a još 

jasnije se očitovala prigodom onog državničkog pakta, ili pravije 

onog političkog furtimaškog šišmarša Maček-Cvetković, po 

kome je naša otadžbina rasparčana, po nekom vjerskom ključu, i 

po vjerskoj pripadnosti. Mi ni kod prvog ni kod potonjeg slučaja 

podjele naše zemlje nijesmo došli u obzir, jer navodno, kao anacionalan 

elemenat, nijesmo imali tu šta da kažemo. Uostalom, 

beogradski vlastodršci tih svojih osnova u pogledu naše 

otadžbine nijesu ni najmanje skrivali ni za vrijeme tzv. parlamentarnog 

režima u nekadašnjoj našoj državi, ali kada je ovaj režim, 

oktroisanog Ustavom od 1931. g. zamijenjen sa tzv. ustavnim 

režimom, u kome je režimu uzeto pravo odbrane svim nepoćudnim 

elementima u zemlji, odnosno u kome su bile zabranjene sve 

stranke sa vjerskim, plemenskim i regionalnim obilježjem, beogradski 

su vlastodršci u svojim osnovama postali suviše bezobzirni 

te se nijesu zadovoljavali sa prostim manipulisanjem po 

pitanju administrativnog pomjeravanja granica u izvjesnim regionima 

i pokrajinama, nego su uzimali pod tisak sve što ne 

valja i što im je nepoćudno. Jednom rječju našom se užom 

otadžbinom upravljalo kao sa kakvom kolonijom, a sa nama kao 

sa urođenicima te kolonije. Nama se sada, u novoj oslobodilačkoj 

eri, sugerira da kažemo, da je naša uža otadžbina ravnopravna 

sa ostalim federativnim jedinicama u Jugoslaviji, a mi Bosanci, 

opet sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije 

dozvoljeno ni to, da se pravim imenom svojim zovemo. Na pr. ako 

neko od nas u ličnu listu ubilježi da je Bosanac, službujući činovnik 

ima zadatak, da ga urazumi, da te narodnosti nema i da tu narodnost 

Avnoj nije priznao; ako se neko ubilježi kao Jugoslaven, 

opet ima da primi sličnu lekciju, jer je navodno, to kolektivni naziv 

za sve Jugoslavenske narode; a kada se po nevolji kaže da je 

musliman, onda to pasira, valjda zato, što je to kolektivni naziv 

za muslimane razbacane na pet kontinenata, koji pripadaju svim 

mogućim narodima čovječijeg roda. S ovim naravno, ne mislim 

reći, da se Avnoj pri donošenju svojih zaključaka u Jajcu 1943. g. 

rukovodio istim mislima, kojima se u svoje vrijeme, rukovodio 

nacionalni Beograd u svojim osnovama, u pogledu naše uže 

otadžbine Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da nas i – sada, u 

narodnosnom pogledu, pored Srba i Hrvata, službeno titulira 

Muslimanima, što je za nas grdno poniženje, a jamačno ne služi 

na čast ni onima, koji nam to serviraju. Naš muslimanski elemenat 

u Bosni i Hercegovini nije neopredijeljen u narodnosnom pogledu, 

kako to neki hoće da kažu, on je veoma svjestan svoga 

slavenskog porijekla, on po svojim tradicijama i svojoj istoriji, po 

svojim pjesmama i pričama jednako dolazi do duhovnog 

ubjeđenja, da se on može zvati onako, kako su se i njegovi pradjedovi 

zvali kao nesumljivi izdanak onih starih Bošnjaka i Kulen- 


16 


70-tih godina u Savezu komunista, koji je bio 

obuhvaćen i krizom daljeg razvoja, kao i pritiscima 

demokratizacije koja je dolazila i izvana i iznutra, 

u jugoslovenskim republikama desilo se nekoliko 

dramatičnih događaja: 1. Partijski obračun sa 

politikom Aleksandra Rankovića 1966. godine, 2. 

Cestovna afera u Sloveniji, 3. Studentske demonstracije 

1968. godine, 4. Hrvatsko proljeće, 5. Srpski 

liberalizam, što je doprinijelo demokratizaciji samog 

Saveza komunista i jačanju autonomije republika. 

Tako i Savez komunista BiH na dnevni red stavlja 

nacionalno pitanje i ravnopravnost Bošnjaka- 

Muslimana. U Bosni i Hercegovini komunisti muslimani 

koji su do tada morali izjašnjavati službeno kao 

„Srbi“ ili „Hrvati“ vrlo hrabro otvaraju pitanje ravnopravnosti 

Muslimana. Naravno da su bili uloženi 

ogromni intelektualni i drugi napori jer već od 1946. 

oni ne postoje kao Muslimani nego kao Srbi, Hrvati 

i u najboljem slučaju neopredijeljeni. Znači, oživljava 

se muslimanska zasebnost koja ima svoj historijski 

kontinuitet. U tome je nezaobilazno ime Hamdije 

ova ... Zato, eto, nacionalistička propaganda, srpska i hrvatska, 

pored sveg svoga intenzivnog rada u tome smjeru nije do sada 

uspjela da kod njega poluči ma kakav uspjeh, a nema nikakva 

izgleda da će to ubuduće polučiti, jer on vrlo dobro znade, ko je i 

odakle je. Zato pri završetku ovoga svoga podneska apelujem na 

sve narodne poslanike u Skupštini, da uvaže moje napomene i da 

se solidarišu sa mojim prijedlogom: da se u čl. 3. četvrtoj rečenici 

toga člana Ustava umetne: mjesto pet – šest buktinja koso 

položenih itd. da bi se sa svim konzekvencijama, koje iz toga 

proizlaze, faktički pravdi udovoljilo“. Narodni poslanik H. Ćišić, 

Beograd 18. januara 1946. Husein Ćišić zbog neusvajanja prijedloga 

nije glasao protiv Ustava FNRJ, u stenogramu nema potvrde 

za to. Naime, prema stenogramu, Ustav je na kraju donesen bez 

i jednog glasa protiv (str. 851), a glasalo se na prozivku svakog 

poslanika poimenično. Kada je u grb unešena i šesta buktinja 

1963. godine tada su umjesto nacija bile predstavljene republike, 

i tada da bi se muslimanima izbjeglo dozvoliti nacionalno 

historijsko opredjeljenje Bošnjak u kome su prepoznavali svoj 

pravi identitet. Iako su za vrijeme rata komunisti tolerirali nacionalnu 

zasebnost muslimana i u svojim proglasima ih pozivali 

u borbu, pisali su musliman sa veliko „M“, pred kraj rata kada je 

pobjeda bila izvjesna, ponovo su počeli negirati nacionalnu 

posebnost muslimana. Čolaković, doajen bosanskih komunista o 

tome je imao decidan stav: „U Bosni i Hercegovini, kao što je 

poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su 

nesumljivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se 

mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele“ („Oslobođenje“, 

9.IV.1945., str.2.). Ovo je bilo političko stajalište Rodoljuba 

Čolakovića, prvog predsjednika bosanske vlade konstituirane 

aprila 1945., što je bilo i zvanično stanovište tadašnje KPJ i 

njenih vođa Milovana Đilasa, Moše Pijade i drugih. Kao što se 

vidi iz priloženog, odnos bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nije 

se ništa izmijenio, ako nije postao i rigidniji, u odnosu na Bosnu 

i Hercegovinu. Oba naroda preferiraju Srbiju odnosno Hrvatsku u 

odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To je dakle njihova historijska 

konstanta. Bosna je u ličnosti čestitog i visoko moralnog Huseina 

Ćišića još tada imala svoga uspješnog branitelja. Danas su 

Bošnjaci i domoljubivi bosanski Srbi i bosanski Hrvati postali 

dostojni sljedbenici političke misli i ideje Huseina Ćišića o identitetu 

i integritetu Bosne i njenih Bosanaca. To su pokazali i svojim 

otporom agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kada su za svoju 

domovinu bili spremni dati najvrjednije što su imali – svoj život, 

i davali su ga. Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, 

Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv 

čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 327- 

333. 

Pozderca i brojnih drugih. Pored svih otpora koje 

prate Muslimane u februaru 1968. godine CK SKBiH 

donosi odluku kojom će se Muslimani na popisu 1971. 

godine izjasniti kao narod. Neosporan je doprinos 

Atifa Purivatre, Kasima Suljevića i mnogih drugih, 

gdje je nezaobilazan svakako Muhamed Filipović. 

Atif Purivatra je imao izuzetno značajnu ulogu u popisu 

stanovništva i istrajavao je kod popisivača da u 

popisnicu upišu sljedeće podatke: „8. Nacionalna pripadnost: 

MUSLIMAN, 9. Maternji jezik: BOSANSKI, 

Vjeroispovijest: ISLAM.“ 54 Kako je Hamdija Pozderac 

bio intelektualac i vrlo obrazovan (profesor sociologije), 

a usput i sekretar CK SKBiH, naravno da je i artikulirao 

ovaj proces. Nezaobilazno je i ime Husein ef. 

Đozo iz Islamske zajednice koji je kao uticajna ličnost 

donio odluku da se u tematskom broju Preporoda 

(broj 13) od 15.3.1971. godine objave izlaganja pojedinih 

članova sa 26. sjednice CK SKBiH koja je nosila 

naslov „Muslimani – ravnopravnost i afirmacija“. 55 

Ovoj politici izuzetnu podršku, pored muslimanskih 

intelektualaca i političara, dali su i najistaknutiji 

funkcioneri iz reda drugih naroda, kao što su: Branko 

Mikulić, Rato Dugonjić, Boško Šiljegović, te Todo 

Kurtović, jer je kao predsjednik RKSSRN BiH imao 

snažan uticaj na medije. 

U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, u 

ljeto 1970. godine na ručku na Biogradskom jezeru 

Tito je rekao: „Evo sada će, na primjer, biti popis 

stanovništva kod nas. I tamo unutra imate nekoliko 

rubrika. Ja vam kažem. Za mene je sada problem šta 

ja tamo da pišem.“ „I oko identiteta i statusa muslimana 

se razgovara“, podsjetio je Veljko Vlahović. Na 

to će Tito: „Nema muslimanske nacionalnosti! Ne 

može se nacionalnost praviti vještački na religijskoj 

osnovi. Oni su tu, narod kao i svi drugi. Neka se zovu 

Bosanci. Dakle, narod! Ko hoće da bude Jugoslaven, 

neka bude Jugoslaven. Ali ne forsirati. Ne kao nacija, 

nego on je Jugosloven.“ 56 

Svoju podršku je u vrlo dramatičnoj situaciji pred 

sjednicu u Karađorđevu 1970. godine iskazao tada 

visoki partijski dužnosnik Miko Tripalo kazavši da: 

„najnovije ispoljavanje muslimanske nacije ne znači 

stvaranje nove nacije, nego da je to rezultat činjenica 

da su muslimani kao nacija kasnije politički priznati 

premda su kao nacija i ranije postojali.“ 57 

I sam sam sa jednom grupom krajiških studenata 

imao razgovor sa Hamdijom Pozdercem zašto se 

opredijelilo za nominiranje kao Musliman, zašto ne 

54 Atif Purivatra, Muslimani nacionalna stvarnost, Preporod, br. 

5/492, Sarajevo, 1. mart 1991. godine, str. 1. 

55 U povodu dvadesete godišnjice smrti Hamdije Pozderaca Mulo 

Hadžić i ja priredili smo knjigu „Hamdija Pozderac: Državnost 

i nacionalnost BiH“, koja svjedoči o tom vremenu bosanske 

državnosti. 

56 Vidjeti: Blažo Mandić, S Titom, Dan Graf, Beograd, 2012., str. 

178. 

57 Borba-Reflektor od 27. jula 1970. godine. 



17 

Bošnjak ili Bosanac. Iako je tema bilo vrlo ozbiljna 

naši razgovori su bili uglavnom opušteni. On nam je 

odgovorio: „To, zašto Muslimani nisu prije priznati 

kao nacija isto je da si me upitao zašto Kulin ban 

nije uveo samoupravljanje. A što se tiče imena, oni 

moćniji od nas nam nisu dali ime Bosanac, nama 

je bolan zemljače (Alaga Dervišević) bilo važno da 

nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas u 

Ustav stave, a ime je lako promijeniti kada se za 

to stvore uslovi, to je stvar plebiscita i bit će lakše 

kasnije rješavati pitanje imena naroda i nacije“, te 

dodao: „Evo vas mlađih, nastavite sa istraživanjima, 

dokazivanjima, moja generacija nije mogla više.“ 58 

Da je tako, potvrđuju i riječi Alije Isakovića izgovorene 

30.9.1993. godine poslije održanog historijskog 

Bošnjačkog sabora koji na pitanje: „Zašto je uveden 

termin Musliman sa velikim M?“, odgovara: „Da je 

tada neko predlagao termin Bošnjak smatralo bi se da 

zastupa tzv. kalajevštinu i bio bi politički deklasiran. 

Danas, u slobodi, nema više razloga za bilo kakvu 

političku mimikriju.“ 59 

Prema tome, nakon stoljetne borbe za očuvanje 

bošnjačke identifikacije, u ratnim uvjetima održava 

se 27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački 

sabor na kojem je prisustvovalo 377 sabornika, te 80 

poslanika koji su mogli doći u opkoljeno Sarajevo. 

Iako Dino Abazović kaže: „U promjeni imena svi 

dijelovi bošnjačkog naroda bili su jedinstveni“ 60 ipak 

nije bilo baš tako. Sabor je održan u dramatičnom 

vremenu kada se odlučivalo između pravednog rata 

i nepravednog mira, odnosno prihvatanju Ženevskog 

sporazuma u BiH. Na pitanje: „Da li po Vašem 

mišljenju treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskog 

paketa?“ 53 sabornika ili 15,18 odsto odgovorilo je 

sa „da“. Negativan odgovor dalo je 78 sabornika, 

što je 22,36 odsto, dok se 218 sabornika ili 62,46 

odsto opredijelilo za prihvatanje, ali pod uslovom 

vraćanja otetih teritorija silom. 61 Predsjednik radnog 

predsjedništva Sabora bio je prof. dr. Enes Duraković, 

koji je pozdravio goste i učesnike: predsjednika 

inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika 

Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, naibu-reisa 

Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, 

te ministra inozemnih poslova dr. Harisa Silajdžića. 

U ime inicijativnog odbora pozdravio je ambasadore, 

predstavnike vjerskih institucija i druge goste. 

U svom pristupnom govoru Alija Isaković je istakao: 

„Ne osjećam potrebu da sebi i vama objašnjavam 

naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika 

bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja 

ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradic- 

58 Alaga Dervišević, Bošnjaci u dijaspori, Bosanska riječ, Sarajevo 

– Vupertal, 2006., str. 243. 


60 Citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 192 

61 Prvi Bošnjački Sabor, 27.9.1993., str. 5. 

iju.“ 62 Iako je njegov govor utemeljen, može se reći 

da je bio emotivan i ushićen. Poslije njegovog govora 

redali su se govornici koji su podržavali renominaciju 

Muslimana u Bošnjake. Tu bi se moglo, i pored prihvatanja 

generalne ideje, iznijeti nekoliko stanovišta. 

Muhamed Filipović, za kojeg Šaćir Filandra kaže da je 

mogući autor Deklaracije, iako mi je on lično rekao da 

jeste, između ostalog, rekao je: „Draga braćo i sestre 

Bošnjaci. Konačno smo evo dočekali da se na jednom 

našem skupu (…) pozdravljamo i oslovljavamo našim 

pravim imenom Bošnjaci.“ 63 Njegov govor je bio 

uvjerljiv, pun nade i rađanja nečeg novog. Kao autor 

Deklaracije, koju navodimo u fusnoti, 64 on je suvereno 

vezao Bosnu i Bošnjake, bošnjačku historiju i 

tradiciju, državnopravni identitet naroda i države itd. 

O tome je šire govorio u tekstu „Smisao bošnjaštva“. 65 

Novoizabrani naibu-reis Mustafa ef. Cerić, iako je 

snažno potencirao bošnjačko ime, ipak se nije mogao 

odreći poistovjećivanja bošnjačkog i muslimanskog 

identiteta. Slično je i sa Džemaludinom Latićem. 

Svoju rezervu istakao je Adil Zulfikarpašić smatrajući 

„odluke Sabora o promjeni imena naroda etničkim 

redukcionizmom bošnjaštva, te samo formalnom 

zamjenom jednog imena drugim“. 66 Poseban značaj 

Šaćir Filandra pridaje pristalicama „uslovnog prihvatanja“ 

Owen-Stoltenbergovog mirovnog sporazuma 

o troetničkoj podjeli zemlje, o Bosni i Hercegovini 


63 Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 189. 

64 DEKLARACIJA BOŠNJAČKOG SABORA 

Bošnjaci, 

Nakon stotinu i petnaest godina, od ljeta 1878. godine kada su 

se Bošnjaci sastali u haremu Begove džamije da bi se dogovorili 

o odbrani svoje zemlje, sastali smo se nanovo i u znaku našeg 

narodnog imena, naše slavne tradicije i zbog interesa naše 

zemlje, naše država i njenog naroda. 

Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo 

kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu 

vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, da se na 

taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državnopravnu 

tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnu duhovnu 

tradiciju naše povijesti. 

U duhu tog vraćenog imena i potvrđenog identiteta, izjavljujemo 

da našu domovinu Bosnu vidimo kao slobodnu i demokratsku 

zajednicu, koja će čuvati i produbljivati stoljetne zasade 

tolerancije i međusobnog poštovanja svih ljudi i svih tradicija 

što u njoj žive. Pozivamo u tome za svjedoka cjelokupnu našu 

povijest. 

Da bismo produžili i produbili započeti posao potvrđivanja 

vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u svijetu 

u kojem živimo i afirmacije njegovih nacionalnih i državnih 

institucija, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi. 

Sabor će biti mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u 

slobodi mišljenja, poštovanja različitih uvjerenja i uz maksimalnu 

kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja 

bošnjačkog naroda i naše države, i utvrđivati pravci naše 

nacionalne akcije. 

Neka Allah bude svjedok naše iskrene namjere i podrži nas u 

njoj. 

65 Muhamed Filipović, Smisao bošnjaštva, Oslobođenje, Sarajevo, 

28. septembar/rujan 1993., str. 5. 

66 Intervju Adila Zulfikarpašića, Oslobođenje, evropsko izdanje, 22- 

29.12.1994., str. 8-9; citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, 

str. 197. 


18 


kao uniji triju republika, a takvih je na Saboru 

dosta bilo. Vjerovatno su smatrali da bi u Evropi 

pod muslimanskim imenom neumjesno bilo stvarati 

političku jedinicu, muslimansku državu, pa su se 

opredjeljivali za nacionalno bošnjačko ime. Kakve 

su tu bile kalkulacije i da li je bilo iskrenosti, to oni 

znaju. Dan iza održavanja Sabora, Alija Isaković je 

dao više intervjua. Posebno je interesantan razgovor 

sa novinarima Jasminom Durakovićem i Nerzukom 

Ćurkom „Bošnjaci – svoj sudac i presuditelj“. 

Indikativnim smatramo njihovo pitanje „Noć u kojoj 

je zasjedao Sabor bila je presudna: zaspali smo kao 

Muslimani, probudili se kao Bošnjaci. Šta se htjelo 

reći Deklaracijom i što ona može značiti za bošnjački 

narod?“ Alija Isaković je dao vrlo iscrpan odgovor, 

historijski i naučno utemeljen, apostrofirajući da termin 

„Bošnjak“ nije izmišljen na Saboru. 67 

Suština je ovog Sabora da se ime Musliman promoviše 

u nacionalno ime Bošnjak, tako da je donesen Ustavni 

zakon 6. aprila 1994. godine i u članu 7. koji glasi: „U 

Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – prečišćeni 

tekst riječ ‘Muslimani’ u različitim padežima zamjenjuju 

se riječju ‘Bošnjaci’ u odgovarajućem padežu.“ 

(Sl. list RBiH, broj 8/1994). Kao što smo već rekli, 

iako nisu bile povoljne historijske okolnosti u kojima 

se ovo realiziralo, suština ovog Sabora je borba 

kako za ideju Bosne tako i nacionalnu identifikaciju 

Bošnjaka. Sve ovo ukazuje da održavanje Bošnjačkog 

sabora 27.9.1993. godine kao i usvajanje Ustavnog 

zakona 6.4.1994. godine nije splet određenih povoljnih 

društveno-političkih okolnosti već da je ta ideja 

decenijama hranjena, razvijana, njegovana, i tek na 

kraju je formalizirana u uslovima u kojima se Bosna 

i Hercegovina nalazila. U tom smislu treba shvatiti i 

poruke Hamdije Pozderca, kao i nepravedne kritike 

da smo preko noći postali od Muslimana Bošnjaci. 

U želji da ne budem pogrešno shvaćen, pored eksponiranih 

prof. Muhameda Filipovića i Alije Isakovića, 

potrebno je istaći ulogu prvog predsjednika Alije 

Izetbegovića, u to vrijeme neospornog političkog 

autoriteta. Bez obzira što njegova životna filozofija 

i poimanje ovog pitanja ima umetski pristup, on je 

razumio i uvažio specifičnost Bošnjaka kao nacije, 

vezujući to za zemlju Bosnu i Hercegovinu i historijski 

kontinuitet. 

Završetkom Sabora zavjesa nije pala. Dostignuto i 

postignuto trebalo je razvijati. To punih 20 godina, 

a i prije Sabora, kao naučnik, angažirani intelektualac, 

pedagog, kroz svoje knjige, javne tribine, 

oglašavanja bez premca, čini moj mentor prof. dr. 

Omer Ibrahimagić i danas sa puno motiva i inspiracije. 

Kada sam ja u pitanju riječ mentor shvaćam 

u izvornom smislu. Koliko nas je takvih? Puno. Kako 

ga zdravlje i nepomućeni um služe, nije vrijeme za 

svođenje onog što je on učinio na tom planu do sada. 

Bošnjačko sjeme posijao je on i za života ušao među 

najznamenitije Bošnjake ovog vremena. 68 Ponosim se 

što sam izdanak i dio njegovih napora i angažmana. 

Danas možemo čuti mnoga lutanja kao i nominacije 

Bošnjaka. Međutim, poznato je da je krvavi 

rat završen potpisivanjem nepravednog Dejtonskog 

sporazuma. Sporazum su, osim Alije Izetbegovića, 

potpisali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, 

čija je politika bila negacija Bosne i Hercegovine i 

Bošnjaštva, njene nezavisnosti i suverenosti, bez 

obzira na hiljadugodišnju historiju. Isto su učinili i 

predstavnici oba entiteta u BiH. U Ustavu piše da 

Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali, kao i građani BiH donose 

ovaj Ustav. Znači, poslije više od 120 godina, iako 

im je historija hiljadugodišnja, Bošnjaci se tretiraju 

kao politički narod i imaju međunarodno priznanje. 

Kako se ovaj tekst piše pred popis stanovništva BiH 

2013. godine, koji će biti sproveden po Eurostatu, 

znači po evropskim demokratskim standardima, 

pred nama je vrlo odgovoran posao. Cijenim da je, 

pored ostalih pitanja, u popisu važno za nas istaći: 

a) Nacionalnost: BOŠNJAK, b) Jezik: BOSANSKI, i 

c) Vjera: ISLAM. U svojoj hutbi na Kurban bajram 

26.10.2012. godine, pored ostalog što priliči ovom 

muslimanskom činu, na popis se osvrnuo reis prof. 

dr. Mustafa ef. Cerić, što je imalo snažan utisak ne 

samo kod vjernika, već i kod onih koji su se možda 

kolebali, kao i šire muslimanske javnosti, što olakšava 

aktivnosti i razumijevanje budućeg popisa. 

Slobodno izražavanje je pretpostavka svakog 

demokratskog društva, ali treba napomenuti 

da su neznanje, a ponekad i inat, razlozi da 

se Bošnjaci izjašnjavaju kao Musliman, Bosanac, 

Bosanac i Hercegovac. O značaju i osjetljivosti popisa 

stanovništva u BiH govori i pisano pitanje koje su 

24.8.2012. godine uputile evropske parlamentarke 

Tanja Fajon i Marija Cornellisen Evropskoj komisiji 

ukazujući na značaj tog pitanja za BiH. 

Najgorljiviji su predstavnici koji zastupaju 

izjašnjavanje da smo mi Bosanci i Hercegovci u 

nacionalnom smislu. Međutim, Bosanca i Hercegovca 

treba shvatiti kao političku zajednicu građana Bosne i 

Hercegovine, kao patriotsko i teritorijalno pripadanje. 

Treba kazati da svako izjašnjavanje osim Bošnjak, 

upućuje da je jedan Bošnjak manje, i da takvo 

izjašnjavanje nije u skladu sa ustavnom nominacijom. 

Ako se zna u kakvoj specifičnoj zemlji živimo, 

kakvo imamo ustavno uređenje i da se vlast uspostavlja 

i dijeli na osnovu nacionalnog ključa iz posljednjeg 

popisa, onda bi nam trebalo biti jasno. Međutim, 

brojnost ne znači i odobravanje majorizacije, niti 

67 Razgovor Alije Isakovića sa Jasminom Durakovićem i Nerzukom 

Ćurkom, Večernje novine, 30.9.1993. 

68 Atif Kujundžić, Bosna i Hercegovina u knjizi zauvijek ili autor 

koji može imati mirnu savjest spram svoje domovine, Gračanički 

glasnik, broj 34, Sarajevo, 2012., str. 184-210. 



19 

nejednakost i neravnopravnost ostalih građana. 

Ovim pitanjem u zadnjih dvadesetak godina, pored 

navedenih u tekstu, bavili su se i drugi autori, a ako 

nije neskromno i autor ovog članka. Zašto? Zato što se 

drugi bave Bošnjacima, a mi često naivno razmišljamo 

šta drugi kažu o nama, a ne što mi stvarno jesmo. To 

možemo smatrati normalnim odgovorom i na pitanje 

zašto baš toliko pažnje o ovome pitanju i pripremi 

popisa u 2013. godini. 

UMJESTO ZAKLJUČKA 

Čovjek koji je sav svoj intelektualni, a rekli 

bismo i emotivni život uložio u Bošnjaštvo 

je Alija Isaković. Stoga navodimo Bošnjačke 

zablude koje imaju historijsku vrijednost i 

pouku. 

Alija Isaković u svojim esejima iznosi pet 

razloga za dotadašnje bošnjačke zablude 

prema sebi i drugima. Prvi je bošnjačka 

umjerenost. Nismo gladni ni vlasti, ni zemlje 

ni bogaćenja, postoje finese dobroćudnosti 

i gradacije tolerancije između dobrih 

Bošnjana i „duševnih aga“. Drugi razlog je 

u tome što su i bosanski krstjani i bosanski 

muslimani „konzekventni vjernici“. Treći 

razlog je iskrenost, bili smo „najiskreniji 

Jugosloveni i najodaniji Bosanci“. Četvrti 

razlog je nepostojanje straha od drugog, 

nismo se „nikada bojali drugog i drugačijeg“, 

nikada nismo posezali za tuđim materijalnim 

i duhovnim dobrima, niti smo drugome 

željeli nametnuti svoj pogled i stil. I peti 

razlog je u tome što smo mi na svojoj zemlji, 

koju smatramo cjelovitom i zajedničkom, 

dok su naši susjedi „tradicionalno odgajani 

u uvjerenju da mi treba da budemo oni“ i ta 

gramzivost se proteže od bosanskih heretika 

do danas. 69 

69 Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod, 

Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 365. 


20 


BOŠNJAČKI POKRET ZA RAVNOPRAVNOST NARODA 

SAOPĆENJE ZA JAVNOST 

Poštovani, 

Sejfudin Tokić, predsjednik 

Bošnjačkog pokreta i koordinator 

koalicije „Bitno je biti 

Bošnjak“, povodom različitih 

medijskih nastupa u kojima 

Bošnjake pokušavaju dovesti 

do lažnih dilema i zabuna 

uoči predstojećeg popisa 

stanovništva, izdao je slijedeće 

saopćenje za javnost: 

Nema sumnje da je glavni 

centar negiranja identiteta 

Bošnjaka i bosanskog jezika, te 

sistematski pokušaja zbunjivanja 

i stvaranja lažnih dilema 

bošnjačkom narodu nalazi 

upravo u RS-u. U ovom dijelu 

BiH se svakodnevno drastično 

narušavaju ljudska prava, gdje 

smo svjedoci napada na vjernike 

prilikom odlaska u džamije, a 

slave se i veličaju ratni zločinci 

i politika genocida, vrši nasilna 

pravoslavizacija u obrazovnom 

sistemu i strukturama državne 

administracije. A, ovih dana je 

podignuta i optužnica protiv 

novinara Federalne televizije 

BiH u čijem radu su navedene 

istine o načinu nastanka i funkcionisanja 

pomenutog entiteta. 

Također, upravo iz ovakve 

RS mjesecima se negira postojanje 

Bošnjaka kao naroda, ali 

pri tome se agresivno istom 

narodu sugeriše da ne postoji 

bosanski jezik nego bošnjački 

jezi. 

Sve ove činjenice ukazuju na 

dramatičnost situacije u kojoj 

se nalazi Bosna i Bošnjaci. 

Najbolji način da se ojača BiH 

i stvori predpostavka za njenu 

punu integracije i afirmaciju kao 

matične države svih Bošnjaka 

jeste odaziv na popis. Bošnjaci 

su kroz historiju pokazali nebrojeno 

puta da su najbolji pripadnici 

svoje države tj., da su 

najbolji Bosanci. S tim u vezi, 

nema dilema za izjašnjavanje 

pripadnosti bošnjačkom narodu 

i da govorimo maternjim 

jezikom, bosanskim jezikom. 

Nema BiH bez Bošnjaka niti 

Bošnjaka bez matice BiH, i zato 

pozivamo sve članove koalicije 

BBB, sve njene aktiviste da 

intenziviraju svoj rad za pripremu 

i provođenje historijski 

značajnog popisa stanovništa u 

periodu od 01. do 15. Oktobra 

2013. godine. 

Imajući u vidu značaj ovog 

stanja i aktivnosti, nadamo se 

da će te objaviti Saopćenje. 

Unaprijed hvala. 

S poštovanjem! 

Sarajevo, 15. 09. 2013. god. 

PREDSJEDNIK BPRN 

SEJFUDIN TOKIĆ 



21 

RIJEKA 

Piše: Ernedina Adžajlić 

Otkrivanje spomen obilježja 

braniteljima-Bošnjacima PGŽ 

sudionicima domovinskog rata 

Dana 07.09.2013. godine na platou ispred 

riječkog Islamskog centra, otkriveno je 

spomen obilježje palim braniteljima 

Bošnjacima PGŽ sudionicima Domovinskog rata 

RH. 

Svojom prisutnošću svečanost su uveličali brojni 

gosti među kojima su: ministar branitelja 

Republike Hrvatske Predrag Matić, riječki 

gradonačelnik Vojko Obersnel, župan PGŽ Zlatko 

Komadina, predsjednik UBBDR RH Hamdija Malić, 

predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja – ogranak 

grada Rijeke Avdo Ahmetović, glavni imam MIZ 

Rijeka Hajrudin ef. Mujkanović, a ujedno i 

izaslanik muftije dr. Aziza Hasanović, predsjednik 

MIZ Rijeka Ekrem Budimlić, predstavnici Udruge 

poginulih branitelja RH, te predstavnici bra- 

niteljskih udruga BBDR iz Zagreba, Siska, Splita 

i Pule. 

Svečanost je započela intoniranjem himne 

Republike Hrvatske i Federacije Bosne i 

Hercegovine. Nakon toga ministar branitelja DR 

RH, gradonačelnik Rijeke, župan PGŽ i predstavnici 

udruga branitelja Bošnjaka DR RH ispred 

spomenika položili su vijence. 

Ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić zajedno 

s donatorima gradnje Džemilom Husić i 

Harisom Muminović otkrili su spomen obilježje. 

Na spomen obilježju uklesana su imena 27 poginulih 

Bošnjaka-branitelja Domovinskog rata. 

U svojim pozdravnim govorima svi su se uglavnom 

dotakli onog što je ponos i karakteristika ovoga 

kraja, a to je tolerancija i suživot, bez obzira na 

nacionalnu i vjersku pripadnost. Iako Rijeka i ovaj 

kraj nisu bili izloženi ratnim opasnostima, njeni 

stanovnici odlazili su diljem Hrvatske braneći 

je od agresora. Nažalost mnogi su dali svoje 

živote, među kojima i veliki broj Bošnjaka, koji 

su pokazali veliko srce i ljubav prema Republici 

Hrvatskoj. Voljeli su je, radili tu, želeći ostvariti 

svoje životne snove. Zajedno s mnogim drugim 

palim braniteljima i Bošnjaci su dali život za 

slobodu, kako bi mi u miru ostvarili svoje snove 

i živjeli bolje. Zato je ovaj spomenik znak da ih 

nismo i nikada nećemo zaboraviti. 

Nakon završenih pozdravnih obraćanja Udruga 

BBDR RH dodijelila je zahvalnice onima koji su 

pomogli u izgradnji spomenika; donatorima: Husi 

Žlibanović, Džemilu Husić, Harisu Muminović i 

Sufretu Čočić. 

Kao i mnogo puta do sada vrijedne žene, članice 

VŽIZ Rijeka, pripremile su domjenak, čime su 

počašćeni svi gosti. 

Počasni gosti iskoristili su priliku te pogledali i 

prostorije Islamskog centra. 

Nakon klanjanja podne namaza, proučen je jasin 

za poginule branitelje Bošnjake. 

Kao što je rekao glavni riječki imam Hajrudin 

ef. Mujkanović: „Spomenik Bošnjacima, braniteljima 

Hrvatske, nije tek sjećanje na poginule 


22 


branitelje i izraz zahvalnosti za njihov doprinos obrani od 

agresora i uspostavi slobodne, suverene Hrvatske, nego i 

zalog budućnosti ove hrvatske nacije, čiji su sastavni dio i 

pripadnici bošnjačkih i drugih zajednica u Hrvatskoj.“, te je 

naglasio; „Oni nisu mrtvi, oni su živi, samo ih mi ne vidimo.“ 

Kameni spavač 

................. 

Čovjek si u jednom prostoru i vremenu 

Što živi sada i ovdje 

I ne zna za bezgranični 

Prostor vremena 

U kojem se nalazim 

Prisutan 

Od dalekog jučer 

Do dalekog sjutra 

Misleći 

O tebi 

Ali to nije sve. 

(Mak Dizdar) 

VRATA MERHAMETA – OTVORENA ZA 

SIROMAŠNE I DONATORE 

Akcija nazvana „Neka i oni osjete blagodati 

Ramazana“ i ove godine uspješno je provedena 

u toku mjeseca Ramazana. Prilikom 

provođenja akcije „Merhamet“ je obavijestio 

veliki broj imućnih i dobrostojećih obitelji, od 

kojih se odazvalo svega 25 pojedinaca, koji su 

donirali najnužnije namirnice za preživljavanje. 

Pred sam Ramazanski Bajram podjeljeno je 105 

porodičnih paketa postačima i ostalim socijalno 

ugroženim grada Rijeke i Primorsko-goranske 

županije. Po dolasku sa godišnjeg odmora, za 

čijeg je trajanja bilo organizirano dežurstvo svakog 

ponedeljka od 9 do 14 sati, M.D.D „ Merhamet“ 

donatorima akcije uručio je prikladne zahvalnice 

i zahvalio na dobročinstvu. Donatori su obećali 

nastavak suradnje sa korisnicima Merhametovih 

usluga u hrani, odjeći i obući. 

Otvorivši vrata, „Merhamet“ je na traženje 

roditelja koji nisu u mogućnosti u potpunosti 

opremiti svoje školarce pokrenuo akciju prikupljanja 

i raspodjele školskih knjiga, bilježnica, 

torbi i pribora za osnovne i srednje škole, te 

dječje zimske odjeće i obuće. Akcija traje već 

15. godinu zaredom, a ove godine traje od 26.08 

do 26.09. u toku akcije zabilježen je svjetli 

primjer bračnog para Dubravke i Muhameda 

Rajića, koji su na vlastitu inicijativu, posredstvom 



23 

„Merhameta“, financirali kompletno opremanje 

udžbenicima, bilježnicama, priborom, odjećom 

i obućom, odličnu učenicu osmog razreda Amelu 

Japić. 

Zahvaljujući odličnoj suradnji s Gradom Rijekom, 

koja već 15 godina ustupa prostor bez naknade, u 

kojem oni koji imaju obilje, uz pomoć volontera 

„Merhameta“, mogu pomoći onima koji oskudjevaju. 

Kako je „Merhamet“ udruga koja nema izvornih 

sredstava već posreduje između onih koji imaju 

i onih koji nemaju, i ovom prilikom apeliramo na 

sve ljude dobre volje da otvore srca i doniraju u 

skladu sa svojim mogućnostima odjeću, obuću, 

higijenske potrepštine, ortopedska pomagala i/ 

ili hranu koja je svakodnevni gorući problem za 

mnoštvo građana na rubu egzistencije koji svakodnevno 

dolaze na vrata „Merhamet“-a. 

„Sit gladnom ne vjeruje“, pa su malobrojni ti 

svijetli primjeri naših Bošnjaka, koji se sjete da i 

mrvice sa njihova stola nekome život znače. 

Kako bi se senzibilizirala socijalna svijest Bošnjaka 

i Bošnjakinja i svih ljudi dobre volje svih nacija i 

vjeroispovijesti na području grada Rijeke i PMŽ, 

„Merhamet“ u suradnji s najčitanijim Bošnjačkim 

glasom najavljuje veliku akciju prikupljanja 

prehrambenih namirnica ususret nastupajućeg 

najvećeg blagdana Kurban Bajrama u godini 

1434,/35. (2013.). 

Apeliramo na sve koji ovo čitaju da iskoriste ovu 

priliku i pozovu svoje obitelji, prijatelje i radne 

kolege na nesebičnost i prikupljanje osnovnih 

potrepština poput : brašna, riže, ulja, pašte, 

konzervi, šećera, kafe, higijenskih potrepština za 

djecu i odrasle, zimske obuće i odjeće... 

Svatko neka se za sebe sjeti da je važno činiti 

dobro – svi su pozvani ! 

Piše: Ernedina Adžajlić 

Dana 19.04.2013. održan 

je humanitarni koncert 

za bolesnu djevojku 

Aldinu Sarajlić iz Kalesije u Bosni i 

Hercegovini. Aldina ima tek dvadeset 

i četiri godine i bori se za život 

protiv teške bolesti, akutne leukemije. 

Humanitarni projekt, hvale vrijedan, 

organizirali su hor „Selsebil“ iz 

Rijeke i OKM Rijeka, a glavna organizatorica 

projekta bila je Sanela 

Muminović. 

U prepunoj dvorani Filodramatike, 

s početkom u 19,30 sati, svojim 

sudjelovanjem, tu humanu gestu, 

uveličali su gosti iz Sarajeva. Hor 

„Hilal“ što u prijevodu ima značenje 

Ruka za Aldinu 

Najvrednije što se posjeduje je ŽIVOT, a najvrednije što za života svatko od nas može razviti 

je LJUBAV.., LJUBAV prema bližnjem. 

Za vrijeme održavanja ovog humanitarnog koncerta „Bošnjački glas“ je već bio dat na tiskanje, 

zatim je nastupila ljetna pauza, ali nikad nije kasno za podsjetiti se na ovako nešto hvale 

vrijedno. 

mladi mjesec; djeluje kroz Hilal 

Group, a nastao je 2009. godine. 

Čine ga studenti Univerziteta u 

Sarajevu. Nastupali su na prigodnim 

manifestacijama u Sarajevu 

i diljem Bosne i Hercegovine. Već 

dvije godine za redom učesnici 

su poznate manifestacije „Mošus 

Pejgamberov“, koji se održava u 

Zetri u Sarajevu. 

Svojim odazivom, posebno nas 

je oduševio komorni zbor „Schola 

Cantorum“, pod vodstvom već dobro 

poznatih Ingrid i Roberta Haller. 

Osnovani su početkom 2008. godine 

sa željom za izvođenje duhovne 

glazbe uz riječki komorni orkestar. 

Zbor plijeni svojom neposrednošću 

i pažljivo osmišljenim programima 

od ranih (jednostavnih) accapela 

do zahtjevnih duhovnih skladbi 

s kraja 20-og stoljeća. Skladbe 

izvode na nekoliko jezika, među 

njima na hrvatskom, talijanskom, 

njemačkom, engleskom, ruskom i 

latinskom. 

Tu su bili još i gosti iz Bužima, 

svirački duo, kojeg čine Edvin 

Šahinović na tarabuku i Edin Vučelj 

na klarinetu. Nekoliko sevdalinki 

izveo je i nedavno osnovani KD 

„Ljiljan“ s ansamblom „Šadrvan“ iz 

Viškova, te Edvin Kujović i domaćini 

- hor „Selsebil“. Voditelji koncerta 

bili su: Emira Adžajlić i Dajan Delić. 

Koncertu su se odazvali mnogi 


24 


Riječani koji su pokazali humanost 

prema onima kojima je pomoć 

potrebna. Ponosno je biti dio zajednice, 

koja u ovim teškim vremenima 

ima želju pomoći najpotrebnijima. U 

divnoj glazbenoj večeri koja je trajala 

sat i pol vremena, svi su uživali. 

Izmjenjivale su se poezija, duhovne 

pjesme i nezaobilazna bosanska 

sevdalinka. 

Na kraju koncerta uspjelo se prikupiti 

6.200 kuna ulaznicama od 

svega 20 kuna. Svi koji žele, a nisu 

mogli prisustvovati humanitarnom 

koncertu i dalje mogu novčani prilog 

uplatiti na žiro račun OTP banke: 

2407000-1100045660. 

Voditeljica Emira, u ime svih prisutnih, 

poručila je Aldini kako joj svi 

želimo, da uz Božju pomoć ustraje i 

pobijedi u borbi s opakom bolešću, 

kako bi sretna nastavila uživati u 

ljepotama života. Zatim je pozvala 

organizatoricu ovog humanitarnog 

koncerta, Sanelu Muminović, da se 

s par riječi obrati publici. 

Sanela se zahvalila svim sudionicima, 

donatorima i publici te poručila 

svima: „Prijatelji su kao zvijezde, ne 

vidiš ih uvijek, ali znaš da su tu i u 

dobru i u zlu“. 

Posebna zahvala ide gostima koji su 

došli iz BiH i uljepšali tu večer, zatim 

komornom zboru „Schola Cantorum“, 

te velike zahvale Islamskoj zajednici 

Rijeke, VBNM-PGŽ, BNZ-PGŽ 

i omladini Rijeke koji su pomogli u 

pripremi i organizaciji ove akcije. 

Veliko hvala i svima koji su došli, 

te kupnjom ulaznice doprinijeli da 

dokažemo da imamo veliko srce 

i da svi znamo za ono…“Dobro se 

dobrim vraća“. 

Riječke „Sevdalije“ održale prvi 

cjelovečernji koncert 

U 

sklopu projekta Vlade Republike Hrvatske 

pod nazivom „Dani otvorenih vrata udruga 

2013.“, BNZ za PGŽ je u Rijeci organizirala 

večer sevdalinke i zabave. Koncert je održan u 

petak, 14. 06. 2013. godine Rijeci, Vodovodna 15 

B s početkom u 19 sati. 

Bila je to prigoda da Mješoviti pjevački zbor BNZ 

za PGŽ „Sevdalije“ po prvi put predstavi uvježbani 

cjelovečernji program najljepših sevdalinki i to u 

novoj formi i potpuno novom izdanju. 

Naime, prvotna ideja o formitanju mješovitog 

pjevačkog zbora je, zbog spleta okolnosti, ali 

i zbog osobnih sklonosti i afiniteta tadašnjeg 

voditelja, pomalo je „otklizala“ u vokalno instrumentalni 

sastav s nekoliko dobrih interpretatora 

sevdalinki i kvalitetnim instrumentalistimasviračima. 

Međutim, izostla je masovnost, ali i 

smanjeni dotok financijskih sredstava izazavao je 

trzavice i novo stanje kojeg je tadašnji voditelj 

okarakterizirao kao „stanje hibernacije bez 

mogućnosti i izgleda da pređe u stanje buđenja“. 

Kako nije prihvatio zadatak da iznađe kompromisno 

rješenje, te iskoristivši priliku da, povodom 

jedne trzavice u međuljudskim odnosima 

na relaciji s predsjednikom Zajednice, podnese 

ostavku, tako su „Sevdalije“ došle u fazu traženja 

nove organizacijske forme. 

Rezultat toga je angažman profesorice Učiteljskog 

fakulteta u Rijeci Sanje Šamanić koja je 

„Sevdalijama“ udahnula novi život. Četrdesetak 

članova zbora redovito dolazi na probe, pjeva, 

druži se i veseli. Pjevamo bez muzičke pratnje 

(klapski način pjevanja), a kako to zvuči, mogli 

su se uvjeriti mnogi posjetitelji koji su ove noći 

pohodili prostorije Bošnjačke nacionalne zajednice 

u PGŽ. 

Nakon koncerta publika se nastavila zabavljati uz 

muzički repertuar velikog maga zabave i veselja 

Lutve Lanjgića sa svojim gostima pjevačima 

Mujom Memićem i drugima. Veselje i zabava je 

nastavljena do kasnih noćnih sati. 



25 

Održana prva sjednica GO BNZH 

u novom sazivu 

Piše:I.Ružnić 

U 

subotu 29.6.2013. s početkom u 15:00 sati 

u Domu hrvatskih branitelja, Pula, Leharova 

1, održana je prva sjednica (1/13) Glavnog 

odbora BNZH u novom sazivu. Pod presjedanjem 

prof.dr.sc. Seada Berberovića koji će dužnost predsjednika 

BNZH obavljati slijedeće četiri godine, 

razmotrena je problematika s kojom se BNZH i 

njene županijeske organizacije susreću u svom svakodnevnom 

radu. 

Središnja tema rasprave se odnosila na raspodjelu 

sredstava od starane Savjeta za nacionalne manjine 

Republike Hrvatske i svih nedosljednosti i 

nelogičnosti koje tu problematiku prate. Napravljen 

je komparativni prikaz dodjele 

sredstava pojedinim bošnjačkim 

udrugama, te su uočene tendencije 

koje BNZH i neke njene 

županijske organizacije stavlja u 

potpuno diskriminirajući položaj. 

Također, ocjeneno je kao apsurdna 

tvrdnja Savjeta za nacionalne 

manjine o tzv. uočenim propustima 

u financijskom izvješću u 

2011. godini, te da je to razlog 

za drastično smanjenje financijskih 

sredstava u 2013. godini. 

Apsurdnost cijele „alibi“ priče je 

vidljiva iz korespodencije između 

Savjeta i BNZH koju ojavljujemo 

kao dokaz borba između bahatog 

Goliata (Savjeta i našeg zastupnika) 

i nemoćnog Davida (BNZH i 

pojedinih županijskih organizacija). 


26 


REPUBLIKA HRVATSKA 

Savjet za nacionalne manjine 

10000 Zagreb 

Mesnička 23 

Predmet: 

Dopuna godišnjeg izvješća o izvršenju programa i 

utrošku sredstava za 2012. godinu 

Poštovani, 

temeljem Vašeg dopisa klasa: 016-02/13-03/01, Urbroj: 50438-13-159 od 23. svibnja 2013. godine 

dostavljamo sljedeću dopunu godišnjeg izvješća o izvršenju programa i utrošku sredstava za 2012. 

godinu 

Iz 2011. godine u 2012. godinu prenesena su sredstva u iznosu od 12.954,69 kn. Radi se o rezerviranim 

sredstvima i to: 

• sredstva Fonda za stipendiranje (uplate članova): 6.275,00 kn 

• neisplaćeni putni nalozi iz 2011. za sjednicu Glavnog odbora 

i redakcije časopisa „Bošnjački glas“ održane u Sisku 1.10.2011. 

(Hase Salihović: 1.509,00 kn, Ibrahim Ružnić: 

920,00 kn, 

Senad Pršić: 1.588,00 kn) – isplaćeni 25.1.2012.: 

4.017,00 kn 

• rezervirana sredstva za plaćanje režijskih troškova za 

prostor BNZ, Zagreb, Ilica 54 za prosinac 2011. 

2.662.69 kn 

UKUPNO: 

12.954,69 kn 

U prilogu Vam dostavljamo kopije putnih naloga. 

Također Vam dostavljamo rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 7. lipnja 2013. o upisu promjena 

ovlaštenih osoba za zastupanje BNZH. 

Srdačan pozdrav! 

Predsjednik BNZH 

Prof.dr.sc. Sead Berberović 

Nadalje, zaključeno je da se iznađu mogućnosti da se zacrtani programi Zajednice realiziraju u reduciranim 

mogućnostima, te da se Bošnjački glas radi smanjenja troškova tiska u crno-bijeloj tehnici i da 

se u 2013. iznađe mogućnost da izađu tri broja. 

Također GO BNZH je obavezao predsjednika Berberovića da uputi dopis saborskom zatupniku Nedžadu 

Hodžići u vezi s diskriminatornim odnosom naspram sufinanciranja rada i programa BNZH, te da od 

istog zatraži očitovanje po tom pitanju. 



27 

Zagreb, 22.07.2013. 

BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE 

Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREB 

tel: 48 19 377; fax: 48 48 201; e-mail: bnzh@zg.htnet.hr 

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE 

G. Nedžad Hodžić – zastupnik 

Trg Sv Marka 6 

10000 ZAGREB 

Poštovani gospodine zastupniče, 

na sjednici Glavnog odbora 

Bošnjačke nacionalne zajednice 

Hrvatske održanoj u Puli, 29.6.2013. 

godine analizirano je sufinanciranje 

programa udruga bošnjačke nacionalne 

manjine u Republici Hrvatskoj 

iz Državnog proračuna posredstvom 


Republike Hrvatske. 

Pomnom analizom Odluke o visini 

potpore pojedinim manjinskim udrugama 

koju je za 2013. godinu donio 

Savjet za nacionalne manjine RH, 

jednoglasno je zaključeno da se već 

drugu proračunsku godinu nastavlja 

tendencija očite diskriminacije prilikom 

određivanja visine financijske 

potpore programima BNZH i nekim 

županijskim organizacijama BNZH. 

Naime, poznato nam je da Odluku o 

visini potpore pojedinim manjinskim 

udrugama donosi Savjet za nacionalne 

manjine RH, ali odlučujuću 

ulogu imaju izabrani saborski 

zastupnici i imenovani predstavnici 

u Savjetu za pojedinu manjinu. U 

Savjetu bošnjačku manjinu predstavljate 

Vi pa je za pretpostaviti 

da ste aktivno sudjelovali u tome 

i predložili visinu financijske potpore 

za svaku bošnjačku udrugu i 

njene programe. Uostalom, to je 

Vaša obaveza i odgovornost prema 

bošnjačkoj nacionalnoj manjini i 

njenim udrugama, koju imate kao 

saborski zastupnik i predstavnik u 

Savjetu. 

Sasvim je jasno da nema argumenata 

kojima bi se obrazložilo zašto su 

programi BNZH i njenih županijskih 

organizacija kao najorganiziranije 

i najmnogobrojnije organizacije 

Bošnjaka u Republici Hrvatskoj 

doživjeli umanjivanje sredstava sa 

707.000,00 na 620.000,00 (za 12,3 

%) a u slučaju BNZH za 56,5 %, već 

se radi o očitoj diskriminaciji BNZH 

i županijskih organizacija BNZH. 

Argumente ne nalazimo niti u dopisu 


Klasa 400-06/13-01/04, Urbroj 

50438-13-02 od 17. srpnja 2013. 

u kojem se navode kriteriji kao vjerodostojnost 

programa, kvaliteta i 

održivost programa, broj članova, 

prethodni rezultati, administrativna 

sposobnost, upravljanje financijskim 

sredstvima, izvješća o radu i 

financijska izvješća. Smatramo da 

smo sve te kriterije u velikoj mjeri 

zadovoljili a svima koji poznaju rad 

bošnjačkih udruga, teško je uočiti 

konzistentnost primjene navedenih 

kriterija u raspodjeli sredstava za 

2013. godinu. Svojom odlukom, a 

za koju ste Vi najodgovorniji, Savjet 

za nacionalne ma-njine Republike 

Hrvatske destruktivno utječe na 

očuvanje bošnjačkog nacionalnog 

identiteta u Republici Hrvatskoj, 

a što je protivno intenciji Vlade 

Republike Hrvatske koja izdvaja 

značajna sredstva za očuvanje 

nacionalne i etničke posebnosti pripadnika 

nacionalnih manjina u RH. 

Zbog naprijed navedenog, tražimo 

od Vas, kao našeg predstavnika 

u Savjetu za nacionalne manjine 

Republike Hrvatske čija je zadaća 

štititi interese i podupirati manjinske 

udruge koje se bave programima 

očuvanja nacionalnog i 

kulturnog identiteta, da pokrenete 

preispitivanje Odluke o raspodjeli 

sredstava za 2013. godinu čime 

bi se otklonili negativni utjecaji 

ovakve nepravedne raspodjele sredstava, 

a što za krajnju posljedicu 

ima gušenje „očito proskribiranih“ 

bošnjačkih udruga. 

Srdačan pozdrav! 

Predsjednik: Prof. dr. sc. Sead 

Berberović 

Co/- Savjet za nacionalne manjine RH 


28 


ZAGREB 

Promocija knjige „Deseta vrata pakla“ 

U okviru manifestacije „Dani bijele trake – Zagreb“ kojom se u Zagrebu obilježilo stradanje Bošnjaka 

prijedorske općine, u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju održana 

je 27.6.2013. promocija knjige „Deseta vrata pakla“ Rezaka Hukanovića, u izdanju izdavačke kuće 

„Buybook“ Sarajevo - urednik Goran Samardžić. Knjigu su promovirali književnik Ervin Jahić, književnik 

Muhidin Šarić i autor Rezak Hukanović. 

Iz recenzije: “Rezak Hukanović je u ljeto 

1992. pola godine proveo kao zarobljenik 

u logorima smrti Omarska i Manjača. Svoja 

iskustva svojedobno je zabilježio u knjizi koja je, 

ovih dana, dvije decenije nakon događaja u njoj 

opisanih, doživjela svoje drugo, prošireno izdanje. 

Knjiga „Deseta vrata pakla“ dokumentarno je 

svjedočenje sudionika događaja koji danas tonu u 

zaborav. Prirodnost i lakoća sa kojom sjećanja 

hlape, žudnja za zaboravom, uljuljkanost u tranzicijsku 

anesteziju, sve to se odupire postojanju 

i čitanju ove knjige, njenom ponovnom objavljivanju. 

I sve to je, dakako, čini nužnom.” 

Ervin Jahić, autor Rezak Hukanović i Muhidin Šarić 

Kratki pojmovnik ljudskog beščašća 

„Ova knjiga je rezultat jedne užasne noćne 

more nastale zbog velike mržnje prema precima, 

stalno prisutne i veoma ubjedljive mržnje. Ovdje 

govorimo o ljudima koji su se dobro poznavali, 

bili su komšije koje su se pozdravljale na ulici, 

a onda odjednom otrovani patriotskim i etničkim 

fanatizmom, postali su žestoki i ljuti neprijatelji. 

Kako objasniti takve okrutnosti, takav sadizam 

prema ljudima koji su do jučer živjeli u bratstvu 

sa svojim današnjim žrtvama? Zašto je među 

njima takva potreba da povrijede, ponize čovjeka 

čija je jedina krivnja, čiji je jedini ‘zločin’ bio 

vjerovanje u Muhammeda a ne u Isusa? U ovoj 

priči nalazimo scene terora koje ispisuje ludilo...“ 

Tako u predgovoru knjige „Deseta vrata 

pakla“ Rezaka Hukanovića, čije je drugo izdanje, 

ravno dva desetljeća nakon prvoga, promovirano 

prošli tjedan u organizaciji BNZ u Zagrebu, piše 

i sam zatočenik nekih od zloglasnih koncentracionih 

logora Drugoga svjetskog rata, pisac i 

nobelovac Elie Wiesel. I dodaje: „Pakao, prema 

Rabbi Nahmanu iz Bratzlava, velikom hasidiku, 

pripovjedaču i misliocu, nije na svijetu koji će 

doći, nego je na ovom. Dovoljno je samo da se 

osvrnemo na događanja u Bosni i Hercegovini 

u periodu okupacije od 

strane Srba i uvjerit 

ćemo se da je to istina.“ 

Kao da u tome prepoznajemo 

odjeke onog 

pesimističnog pogleda 

Sartrea: „S jedne strane, 

same sebe možemo 

spoznati samo u prisutnosti 

Drugog i na tome 

opstaju pravila suživota 

i blagosti. No, ovoga 

Drugog radije smatramo nepodnošljivim jer u 

određenoj mjeri nije Mi. Tako, svodeći ga na 

neprijatelja, stvaramo vlastiti pakao na zemlji...“ 

A imati neprijatelja, smatra Umberto Eco, važno 

je ne samo „kako bismo definirali vlastiti identitet 

nego i kako bismo iznašli prepreku prema 

kojoj ćemo odmjeriti svoj sustav vrijednosti i, 

sukobivši se s njom, dokazali vlastitu vrijednost. 

Stoga, kada takav neprijatelj ne postoji, valja ga 

konstruirati...“ 

O knjizi je, veoma nadahnuto i ponesen porukama 

i istinama njenog sadržaja, govorio Muhidin 

Šarić, književnik: „Ovo je knjiga o dobrim i 

lošim ljudima, ili o ljudima i neljudima. Rezak 

Hukanović, pjesnik, novinar, pripovjedač, logoraš, 



29 

sa iskustvenim darom zaronio 

je u svoja još friška sjećanja i 

stranice knjige ispisao krvlju. 

Ova knjiga od početka otkriva 

na jedan dostojanstven način 

bol i patnju ljudi, autorovih 

sugrađana, koje ljudi – neljudi 

provode kroz pakao Omarske 

i Manjače. Rezak Hukanović, i 

sam zatočenik, mada u knjizi 

priča u trećem licu, vrlo vješto 

uobličava i razobličava surovu 

stvarnost zločina nad svojim 

sugrađanima, nad Bošnjacima 

i nad Bosnom i Hercegovinom. 

Ovo je knjiga koja nad čitaoca 

ostavlja neku vrstu jeze i 

groze. S jedne strane su ljudi, 

zatočenici dovedeni iz svojih 

kuća, sa svojih njiva, radnih 

mjesta, istrgnuti iz porodica, 

a s druge strane su ljudi – 

bogovi, koji ne žive na nebu 

nego na zemlji, tu, među nama, 

svemoćni, nadmeni, surovi, 

neumoljivi. I poput hobotnice 

čija je glava negdje u Beogradu 

a pipci tu, naoružani do zuba, 

ljigavi i hladni, svakodnevno 

sišu nam krv. Čitajući ovu knjigu 

zaista ćete doći do spoznaje 

da je rat stanje u kojem je za 

sve dobre ljude život pakao, u 

kojem je za sve zle ljude život 

raj. Svjestan toga, Hukanović, 

koji je i glavni junak ove priče, 

ulaže maksimalne napore da 

nam prikaže što više sudbina; 

svojih poznanika, jer to su 

njegovi rođaci, prijatelji, susjedi, 

znanci, sugrađani koje je 

zadesila ista zla sudbina. On 

želi, makar krajičkom oka, da 

ih registruje u desetim vratima 

pakla, a ta pričanja su životne 

istine o nama od kojih ne smijemo 

bježati, koje ne smijemo 

nijekati, koje moramo zapisivati 

i pohranjene u knjigama ostavljati 

budućim generacijama kao 

opomenu i amanet...“ 

O tom stvaranju neprijatelja 

od dojučerašnjih sugrađana, 

susjeda i poznanika sa kojima 

smo se pozdravljali svako 

jutro, smatrali ih neodvojivim 

dijelom vlastitoga svijeta, na 

promociji knjige govorio je i 

književnik Ervin Jahić: „Događa 

se maj – svibanj 1992. godine, 

događa se programirano društvo 

straha, stvaraju se neprijatelji 

preko noći samo zato što su 

drukčije vjere, drukčije nacije, 

drukčijeg imena. Stavljaju im 

se bijele trake na ruke, na 

kućama su im bijele zastave, 

označeni su, oni su markirani i 

to je granica koja govori o lojalnosti. 

Sjetite se, dakle, kako 

je Hitlerova Njemačka tretirala 

Židove... Ono što je strašno, 

zaista strašno – ono što je izazvalo 

kod mene zaista gotovo 

fiziološku mučninu, jeste cijeli 

taj repertoar torture, čega se 

sve čovjek, nakarad, zločinački 

um može prisjetiti, što može 

potencirati i na koji način uopće 

pamet može biti suspendirana. I 

tu uočavam vrlo ozbiljan problem 

kojim se ova knjiga bavi, a 

to je: kako je moguće da susjed 

nasrne na susjeda, i teško da 

je itko od nas ovdje prisutnih 

kompetentan da odgovori na 

to pitanje koje zalazi zapravo 

u sferu psihijatrije – kako 

je moguće da se takve stvari 

dogode, da susjed krene na 

susjeda, pretvarajući ga u 

neprijatelja. Jedna paralelna 

povijest ovih prostora, siguran 

sam, bila bi upravo povijest 

nasilja na ovom tlu. I sigurno će 

biti i takvih knjiga koje će reći 

da to nije više eksces, da je to 

vrlo programirano, osviješteno, 

do kraja provedeno načelo, a 

sve u ime tobože nekih viših 

ideja koje suspendiraju sve što 

je normalnom čovjeku normalno. 

Tako da ovdje imate prikaz 

različitih tipova sadističkog 

mučenja, gotovo jednu strategiju 

mučenja. Zato su knjige 

poput ove važne, jer to su prave 

male antologije koje popisuju 

ljudsko beščašće, one popisuju 

ljudsko zlo. A riječ je tu o vrlo 

stvarnim ljudima, one ih na neki 

način memoriraju za kulturno 

pamćenje jednog naroda koji 

ne smije sebi dopustiti luksuz 

da ne zna što mu se dogodilo 

– ne treba zaboraviti da je 

ovdje riječ o dvanaestom genocidu 

na ovom tlu u posljednjih 

150 godina. Tu vrstu nemara, 

tu vrstu zaboravnosti ovakve 

knjige ispravljaju, ne daju tom 

mentalitetu da postaje sindrom, 

ovakve knjige suprotstavljaju se 

toj amneziji...“ 

Sam autor reći će da se 

knjige obično pišu olovkom, 

ili u današnje, moderno doba, 

kompjuterom, ali da je njegova 

knjiga pisana krvlju, kostima 

i kožom njegovih prijatelja i 

njegovom. Knjiga „Deseta vrata 

pakla“ čiji je podnaslov – pola 

godine u logorima smrti Omarska 

i Manjača – započinje posvetom: 

„Ova knjiga je tek mali spomenik 

svim stradalnicima logora smrti, 

sagrađen od najtvrđeg mermera 

i usađen u moje srce.“ O samom 

njegovom psihičkom i tjelesnom 

stanju, nakon torture u logoru, 

dovoljno je navesti sadržaj 

zdravstvenog kartona koji autor 

navodi u knjizi: „Prijelom lijeve 

ruke, jedno polomljeno rebro, 

naprsnuće lobanje i nekoliko 

hematoma sa krvnim podlivima. 

Nekoliko polomljenih zuba. 

Potrebna ljekarska njega.“ 

Precizno,vjerodostojno, jasno 

do krajnosti, dokument koji ne 

ostavlja mjesta ravnodušnosti. 

Popis jednog od opisa užasa svakodnevice: 

„Užasan je bio taj 

zvuk lobanje koja puca, prska, 

kostiju koje se lome. Taj zvuk, 

izmiješan sa jaucima i kricima 

bola, duboko se zavlačio u 

utrobe ljudi unutra, pekao im 

bubne opne i, kao crni gavra- 


30 


ni u jatima, nadlijetao cijelo 

Potkozarje. Ta ledena strava, 

ta krvava stvarnost, kao pečat, 

ostavlja duboke tragove na 

duši. Strah se zavlačio ljudima 

pod kožu, prodirao duboko u 

kosti, pa se po žilama rastakao 

po cijelom tijelu, a onda izlazio 

u sitnim graškama znoja po licu 

i tijelu. Kao da se zlo ukopalo 

u svaki grumen ove zemlje 

krajiške...“ 

Kaže, da mu se još jednom 

vratimo, Umberto Eco: „Čini 

se da se bez neprijatelja ne 

može. Razvoj civilizacije ne 

može ukinuti lik neprijatelja. 

Potreba za neprijateljem 

prirođena je čak i blagom 

čovjeku sklonom miru...“ Blagi 

čovjek Rezak Hukanović napisao 

je ovu knjigu, odmah po izlasku 

iz tog mučilišta i bezumlja ne 

zbog mržnje i osvete, već zbog 

istine i protiv zaborava – to se 

može osjetiti na svakoj njezinoj 

stranici, to je njeno poslanje i 

naum – ona je svjedočanstvo i 

dio našeg kolektivnog pamćenja 

nečega što se, odjednom i 

neočekivano, dogodilo tu, među 

nama, što nismo znali na vrijeme 

prepoznati. Knjiga poput 

ove, možda, pomogne, nama 

ili nekome drugome, sutra ili u 

nekim drugim danima nesreće, 

da se slične strahote više ne 

ponove... 

Mladen Bićanić 

Dr. sc. Denis Bećirović 1 , 

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za 

vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953) 

Izdavač: Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamska 

zajednica u Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), Zagreb, 2012. str. 628 

Adnan Hadžiabdić, prof. 

Historija Islamske zajednice 

u Bosni i Hercegovini 

još nije dovoljno obrađena u 

bosanskohercegovačkoj i stranoj 

historiografiji. Teme iz te oblasti 

obrađene su fragmentarno ili su 

obrađivane u okviru izučavanja 

pojedinih tema historije Bosne 

i Hercegovine. U posljednje vrijeme 

pojavilo se više knjiga i 

radova koje obrađuju Islamsku 

zajednicu u Bosni i Hercegovini 

hronološki kroz pojedine njene 

periode, što će upotpuniti 

naučna i historijska znanja o toj 

temi. 

Jedna od naučnih knjiga na temu 

Islamske zajednice je i djelo dr. 

sc. Denisa Bećirovića Islamska 

zajednica u Bosni i Hercegovini 

za vrijeme avnojevske Jugoslavije 

(1945-1953). Knjiga predstavlja 

prerađenu doktorsku disertaciju 

koju je odbranio 2010. godine 

pod naslovom Islamska vjerska 

zajednica u Bosni i Hercegovini 

1945-1953. godine. 

Autor je na veoma stručan 

i naučan način koristio bogatu 

historijsku i arhivsku građu 

kako objavljenu tako i neobjavljenu. 

Koristeći arhivsku građu 

različite provenijencije autor 

je „kopao“ po neobjavljenim 

fondovima, vezanim za navedenu 

temu po arhivima: Arhiv 

Jugoslavije (Beograd), Arhiv 

Bosne i Hercegovine (Sarajevo) 

i Arhiv Rijaseta Islamske zajednice 

u Bosni i Hercegovini. 

Autor je jednim djelom koristio 

i arhivsku građu koja se 

nalazi u regionalnim arhivskim 

ustanovama: Istorijski arhiv u 

Sarajevu, Arhiv Tuzlanskog kantona 

i Arhiv Unsko-sanskog kantona 

što je upotpunilo njegov 

istraživački rad. 

Pored dostupne arhivske građe 

autor je je veoma stručno koristio 

ondašnju štampu i časopise, 

posebno vjersku štampu i periodiku, 

u kojoj su objavljeni brojni 

izvještaji, informacije, stavovi i 

pogledi u vezi sa brojnim aktuelnim 

pitanjima i temama. 

Za izradu ovog važnog naučnog 

rada autor je koristio historijski 

metod koji podrazumijeva 

analitičko-sintetički 

pristup, zatim komparativnu 

i kvantitativnu metodu, kao i 

metode indukcije, dedukcije, 

generalizacije itd. Ali, tokom 

istraživačkog rada prednost je 

dana analizi i historijskoj kritici 

izvora. 

Knjiga Islamska zajednica u Bosni 

i Hercegovini za vrijeme avnojevske 

Jugoslavije (1945-1953) autora 

Denisa Bećirovića podijeljena je, 

pored Predgovora str. 11-22, u 

1 Denis Bećirović rođen je u Tuzli 1975. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta 

u Tuzli 1988. godine. Magistrirao je 2004. godine i doktoriraao 2010. godine Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. 

Predmet njegovog naučnog istraživanja je historija Bosne i Hercegovine i Jugoistočne Evrope i odnosa države i vjerskih zajednica u XX 

stoljeću. Pored naučnog rada aktivno je uključen u društveni i politički život Bosne i Hercegovine. Objavio je više naučnih radova i knjiga 

u prestižnim časopisima u zemlji i inostranstvu. Pored angažmana u zakonodavnom organima Bosne i Hercegovine, izabran je u naučnonastavno 

zvanje docenta za užu naučnu oblast Savremeno doba na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli 2010. godine. 



31 

sedam hronološki podijeljenih 

cjelina, glava, koje predstavljaju 

jednu cjelinu. 

U glavi I, Islamska zajednica 

do 1945. godine, str. 

27-104, autor na naučan način 

hronološki obrađuje period od 

1878. do 1945. godine kroz koji je 

prošla IZ u Bosni i Hercegovini. 

Baveći se Islamskom zajednicom 

do 1945. godine, dr. sc. Bećirović 

sumarno i na način pružanja 

preliminarnih informacija kroz 

više podnaslova obrađuje djelatnost 

IZ u Austro-Ugarskoj 

monarhiji (1878-1918), zatim u 

periodu Kraljevine Srba, Hrvata 

i Slovenaca, odnosno IZ u okviru 

Kraljevine Jugoslavije (1918- 

1941), te na kraju IZ u periodu 

tzv. Nezavisne Države Hrvatske 

(1941-1945). 

U ovom periodu Islamska 

zajednica prolazila je kroz 

različite društvene sisteme 

izložena različitim pritiscima i 

iskušenjima ali ih je uspješno 

prebrodila. 

U glavi II, Sumiranje materijalnih 

i ljudskih gubitaka 

Islamske zajednice u 

Drugom svjetskom ratu, 

str. 109-117, autorovog djela 

posvećeno je stradanju IZ u 

Drugom svjetskom ratu. U 

njemu je autor na pregledan i 

dokumentaran način ponudio 

„sumiranje materijalnih i ljudskih 

gubitaka“ IZ u ovoj strašnoj 

ratnoj kataklizmi. Na bazi historijske 

građe prikazane su brojne 

historijske činjenice u vezi sa 

štetama na objektima Islamske 

zajednice kao i stradanje njenih 

službenika. Kroz dva podnaslova 

autor nas uvodi u novi period u 

kojem se našla Islamska zajednica 

u Bosni i Hercegovini. 

U Glavi III. Globalne 

promjene, Avnojevska 

Jugoslavija i odnos komunista 

prema religiji, str. 

121-183., autor stupa u užu, a 

i striktnu, temu svoje knjige. 

Na veoma stručan način on 

obrađuje stanje jedne totalitarne 

ideologije tj. komunizma. Autor 

u ovom poglavlju, na objektivan 

način, iznosi teorijske i ideološke 

razloge zašto su se jugoslovenski 

komunisti obračunavali sa 

religijama i njihovim institucijama. 

Kroz četiri teme ovog 

poglavlja autor prati pitanja 

komunističke politike prema 

religiji u Sovjetskom Savezu i 

Istočnoj Evropi kao i teorijski i 

praktični odnos KPJ/SKJ prema 

religiji nakon 1945. godine. 

U glavi IV Važnije zakonodavne 

mjere koje su uticale 

na oduzimanje prava i 

nadležnosti Islamske zajednice 

u Bosni i Hercegovini, 

str. 187-316, autor analitički prikazuje 

zakonodavnu regulativu 

socijalističke države i kritički 

predstavlja „zakonske mjere“ 

koje su u avnojevskoj Jugoslaviji 

znatno uticale na oduzimanje 

prava nadležnosti svim vjerskim 

zajednicama, pa i IZ u BiH. 

Garancije dane ustavom avnojevske 

Jugoslavije su bile jedno, 

a stvarnost sasvim nešto drugo, 

kako tvrdi autor dr. sc. Bećirović. 

Dometi Zakona o pravnom 

položaju vjerskih zajednica bili 

su uslovljeni komunističkom ideologijom, 

pa tako i rad komisije 

za vjerska pitanja, koja je bila 

neka vrsta tutora nad vjerskim 

zajednicama i sprovodila politiku 

režima. 

Kroz deset različitih poglavlja 

autor hronološki prati donošenje 

važnijih zakonodavnih mjera 

koje oduzimaju prava IZ. Autor 

sistematično govori o mjerama 

avnojevske Jugoslavije prema 

IVZ. A te mjere su: oduzimanje 

vakufske i druge imovine, 

ukidanje šerijatskih sudova, 

eliminisanje vjeronauke iz obrazovanja, 

oduzimanje nadležnosti 

po pitanju braka i vođenja 

matičnih knjiga, nepoštivanje 

vjerskih prava u Zakonu o vojnoj 

obavezi, nasilna zabrana zara 

i feredže i donošenje zakona 

o tome, zatvaranje mekteba, 

medresa i tekija, itd. 

Petu Glavu Islamska zajednica 

u Bosni i Hercegovini 

– organizacija, infrastruktura 

i aktivnosti, str. 321- 

415, ove knjige autor je posvetio 

organizaciji, infrastrukturi i 

aktivnostima IZ u avnovjevskoj 

Jugoslaviji. Kroz deset poglavlja 

autor je obradio djelatnost 

IZ u najtežim uslovima njenog 

djelovanja. 

Ovo poglavlje je, veoma zanimljivo 

jer opisuje Ustav IZ iz 1947. 

godine i govori organizacijskoj 

mreži koju je IZ prihvatila. Autor 

se unutar ovog poglavlja pregledno 

i analitički bavi formiranjem 

Udruženja ilmije u BiH čiji je 

primarni zadatak, ispostavljen 

od strane komunističkog režima, 

bio da se izvrši diferencijacija 

na progresivne i reakcionarne 

elemente među imamima i 

službenim osobljem IZ. Za vrijeme 

avnojevske Jugoslavije dolazi 

do opadanja broja vjerskih 

službenika u IZ, tvrdi autor na 

temelju brojnih arhivskih i do 

sada nepoznatih dokumenata na 

koje se poziva. Velikom broju 

imama oduzet je dekret je nisu 

imali školsku spremu, neki su 

otišli u zatvor, a treći su otpali 

po različitim načinima i programima. 

Autor je posvetio veliki broj 

stranica pitanjima rapidnog 

smanjivanja prostornog ambijenta 

i smještaja IZ, devastaciju 

njenih objekata, islamskih kulturno-historijskih 

spomenika, 

islamskog obrazovanja i prosvjetnih 

institucija (ovdje autor 

dokumentarno bilježi sljedeće: 

U avnojevskoj Jugoslaviji došlo je, 

po prvi put u dugoj historiji BiH, 

do konačnog ukidanja svih medresa 

izuzev Gazi Husrev-begove u 

Sarajevu, a ni ona u ovom periodu 

nije davala svoje svršenike). 

U sklopu V poglavlja također 

je riječ i o statusu javnog 

obilježavanja islamskih praznika, 

kao i pokretanja islamske 

štampe. Glasnik IZ je pokrenut uz 

mnogo peripetija, a istu sudbinu 

dijelile su druge aktivnosti IZ, kao 

npr. da se oživi normalno obavljanje 

hadža. U avnojevskoj 


32 


Jugoslaviji organiziran je samo jedan odlazak 

na hadž (pet članova IZ je obavilo hadž 1949. 

godine), a i ovaj se hadž odnosio ekskluzivno na 

najviše predstavnike IZ; bila je to manje ili više 

delegacija hadžija sa reisu-l-ulemom Ibrahim ef. 

Fejićem na čelu. Autor je, koliko je nama poznato, 

prvi naučno meritorno progovorio o pragmatizmu 

avnojevske Jugoslavije prema aktivnostima IZ na 

vanjskopolitičkom polju i u islamskom svijetu. Sa 

Informbiroom i raskidom sa SSSR-om došlo je do 

naglog zaokreta u jugoslovenskoj politici, a dolazi 

do ideje o Pokretu nesvrstanih, pa je rukovodstvo 

IZ bilo pogodno i poslušno sredstvo da se diljem 

svijeta o socijalističkoj Jugoslaviji raznese dobar 

glas i reputacija slobodne zemlje, u kojoj su zastupljene 

sve religije i vjere, pa i islam. 

U glavi VI Izvori finansiranja i socijalno 

osiguranje službenika Islamske zajednice 

u Bosni i Hercegovini, str. 419-447, autor se 

detaljno bavi finansijskim sektorom IZ. Tu se na 

objektivan način prikazuje bahato oduzimanje 

vakufske imovine iz okrilja IZ. Autor je također 

analizirao materijalno propadanje džamijskih 

i džematskih prihoda, a veoma dokumentirane 

stranice napisane su o bolnom i prezrenom stanju 

kadra IZ, prije svega hodža u selima i manjim 

mjestima. 

Štaviše, došlo je i do zabrane prikupljanja dobrovoljnih 

priloga u naturi, što je posebno doživljeno 

kao obespokojavajuća mjera po IZ. Čak su i propisi 

o socijalnom osiguranju službenika IZ nekoliko 

puta bili mijenjani, a sama IZ je, usljed vlastitog 

siromaštva, participirala sa malim sredstvima da bi 

se održalo socijalno osiguranje njenih službenika. 

Sve to opisano je u tri podnaslova ove glave. 

Glavu VII Represivni postupci prema 

članovima Islamske zajednice u Bosni i 

Hercegovini, str. 451-488, autor je posvetio 

represivnim postupcima prema članovima IZ u 

BiH kroz tri podnaslova. U ovom dijelu svoje 

knjige, autor je, na temelju arhivske građe i dokumenata 

pokazao koji su i kakvi izgredi lokalnih 

vlasti protiv IZ bili poduzimani. Na velikom broju 

stranica autor govori o hapšenju i kažnjavanju 

službenika IZ, gdje su navedeni primjeri hapšenja 

imama i muslimanskih vjernika. (Npr. autor govori 

o zabrani Ajvatovice, donosi imena kažnjenih 

imama i vjernika itd.) 

Veoma zanimljiv odjeljak u VII poglavlju govori 

o obračunu komunističke vlasti sa organizacijom 

Mladi muslimani. 

U Zaključnim razmatranjima, str. 491-522, 

na bosanskom i engleskom jeziku, autor naglašava 

da je prilikom istraživanja došao do zaključka 

kako se u periodu od 1945. do 1953. godine dogodila 

jedna od najvećih prekretnica u cjelokupnom 

razvoju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. 

Teške ratne posljedice, poslijeratno oduzimanje 

brojnih prava i nadležnosti, represija državnih 

i partijskih organa prema Islamskoj zajednici, 

njenim službenicima i organima, zaustavili su 

razvoj ove zajednice. Cjelokupna zajednica bila je 

izložena mukotrpnom procesu adaptacije rada u 

novim uslovima. 

Na kraju ove veoma vrijedne knjige dati su Prilozi, 

str. 525-549, Fotografije, str. 551-579, Indeks 

ličnih imena, str. 581-603 i Izvori i literatura, 

str. 605-623. 

Djelo autora dr. sc. Denisa Bećirovića opremljeno 

je dobrim pregledom rezultata istraživanja, 

doneseni su brojni prilozi, podaci o stradalim 

džamijama i drugim islamskim vjerskim objektima 

tokom II.svjetskog rata, a posebno je važan popis 

stradalih imama, muallima, matičara, mujezina.... 

tokom tog perioda. 

Posebnu notu ovoj knjizi daje odjeljak, koji se odnosi 

na fotografije dvojice reisu-l-ulema, Ibrahima 

ef. Fejića i Sulejmana ef. Kemure, kao i njihovih 

saradnika i prijatelja. 

O kakvom obimnom radu se govori može se vidjeti 

iz navedenih 805 fusnota u knjizi. 

Recenzenti navedene knjige bili su prof. dr. sc. 

Ismet Bušatlić i prof. dr. sc. Zijad Šehić. 

Knjiga dr. sc. Denisa Bećirovića Islamska zajednica u 

Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije 

(1945-1953) popunila je na naučan način jedan 

segment još nedovoljno istražene historije Bosne 

i Hercegovine zbog čega je preporučujem široj 

naučnoj, stručnoj i kulturnoj javnosti sa područja 

Balkana. 



33 

Adnan Jahić 1 , 

ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI 

ZA VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE 

(1918-1941) 

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Islamska zajednica u 

Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Zagreb 2010. str. 664. 

Hadžija Hadžiabdić – Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine 

Knjiga doc. dr. Adnana Jahića „Islamska zajednica 

u Bosni i Hercegovini za vrijeme 

monarhističke Jugoslavije (1918-1941.)” nastala 

je kao dio istraživanja za izradu doktorske disertacije 

pod nazivom „Organizacija i rad Islamske zajednice 

u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata”, 

koja je i odbranjena 2007. godine na Filozofskom 

fakultetu Univerziteta u Tuzli. 

Analizirajući radove objavljene o Islamskoj zajednici 

u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata autor 

ove knjige došao je do zaključka da je ova tema nedovoljno 

istražena i sagledana u bosanskohercegovačkoj 

historijskoj nauci. Da bi se došlo do kompletne slike 

u sagledavanju Islamske zajednice u monarhističkoj 

Jugoslaviji autor je analizirao dostupnu arhivsku 

građu, službenu dokumentaciju, onodašnju štampu, 

periodiku, knjige, fotografije i drugo. 

Korišteni su fondovi i zbirke neobjavljene građe 

iz: Arhiva Jugoslavije, Arhiva Bosne i Hercegovine, 

Arhiva Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i 

Hercegovini, Arhiva Hercegovačko-neretvanskog 

kantona, Tuzlanskog kantona, Istorijskog arhiva u 

Sarajevu, ličnih arhiva pojedinih značajnih ličnosti 

čiji podaci su korišteni za razumijevanje i izradu 

nacionalne, političke i kulturne historije Bosne i 

Hercegovine. 

Knjiga doc. dr. Adnana Jahića „Islamska zajednica 

u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke 

Jugoslavije (1918-1941.)” dobro je hronološki 

podijeljena u pet međusobno povezanih poglavlja. 

Svako od tih pet zasebnih poglavlja sa više podnaslova 

obuhvatilo je segmente hronološke djelatnosti 

Islamske zajednice između dva svjetska rata. Svako 

poglavlje završava se Zaključkom i Bilješkama. 

U prvom poglavlju „Islamska zajednica u Bosni 

i Hercegovini posljednjih godina austrougarske 

uprave”, str. 23-53, autor kroz deset 

hronoloških podnaslova govori o Islamskoj zajednici 

koja se posljednjih godina austro-ugarske uprave 

suočavala sa različitim problemima kadrovske, organizacijske 

i finansijske prirode uvjetovanih ratnim 

neprilikama, ali i novim konceptom njene djelatnosti 

nakon proglašenja autonomnog statuta. 

Centralna vakufska uprava (Vakufski sabor i Saborski 

odbor) koristili su prednosti autonomije onako kako 

je smatrala da je najbolje za opće narodne interese, 

bez mogućnosti da u ratnim uslovima sagleda ukupne 

potencijale zajednice. 

U drugom poglavlju „Bošnjaci i nastanak 

Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”, str. 

55-85, autor kroz deset podnaslova, zaključkom i 

bilješkama, govori da se tokom Prvog svjetskog rata 

ponovo aktuelizira pitanje državno-pravnog statusa 

Bosne i Hercegovine. Tako su političari, državnici i 

stranke iz Austro-Ugarske, ali i iz bosanskog susjedstva, 

nudili različite opcije za rješavanje bosanskog 

pitanja. 

Bošnjački političari nisu razvili vlastiti pristup spornom 

problemu već su bili za neko od prisutnih 

rješenja, pri čemu se većina izjašnjavala za ugarsku 

ili jugoslovensku opciju. Odsustvo artikulisane 

bošnjačke platforme u navedenoj oblasti udaljilo je 

1 doc. dr. sc. Adnan Jahić zaposlen na Filozofskom fakultetu u Tuzli na grupi Istorija 


34 


Bošnjake od političkih i diplomatskih tokova koji 

su uticali na rješavanje južnoslavenskog pitanja pod 

kraj Prvog svjetskog rata. U oblikovanju političke 

sudbine Bosne i Hercegovine bošnjački predstavnici 

učestvovali su simbolično. 

Novoformirana kraljevina obećala je Bošnjacima sva 

vjerska prava i slobode, ali obaveze u pogledu efikasne 

zaštite bošnjačkih života, domova i posjeda, 

nisu preuzete. Što se tiče prava na etnonacionalni 

(plemenski) identitet, ono je bilo zagarantovano 

samo narodima istaknutim u nazivu nove državne 

zajednice. 

U trećem poglavlju „Izazovi autonomije: 

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini 

do Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 

Kraljevine Jugoslavije (1918-1930)”, str. 

87-340, autor kroz tri povezane teme i tridesetšest 

međusobno povezanih cjelina govori o Islamskoj 

zajednici u navedenom periodu. 

Državna vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 

nije žurila sa ujedinjenjem vjerskih zajednica muslimana 

u Kraljevini. Vladajućim krugovima je smetalo 

prisustvo JMO u autonomnim tijelima u Bosni i 

Hercegovini, najmanje im je trebala slična afirmacija 

u Sandžaku, Kosovu i Makedoniji. 

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ušla je u 

Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca bez vakufske 

ušteđevine. Akutna finansijska kriza centralne vakufsko-mearifske 

zaklade onemogućila je muslimanske 

autonomne vlasti da nastave sa reformom vjerskoprosvjetnog 

sistema u Bosni i Hercegovini. 

Društveni, ekonomski i kulturni procesi u novoj 

državi navodili su Islamsku zajednicu u Bosni i 

Hercegovini na opsežne unutrašnje reforme, na novo 

razumijevanje islama i vjerskog života muslimana. 

U četvrtom poglavlju „Između kontrole i 

autonomije: Islamska zajednica Bosne i 

Hercegovine u doba šestojanuarskog zakonodavstva 

(1930-1936)”, str. 342-517, autor 

Adnan Jahić kroz tri teme i tridesetdvije međusobno 

povezane cjeline govori o uspostavi Šestojanuarskog 

režima 1929. godine kada su stvorene bitne pretpostavke 

za promjenu pravnog položaja i organizacionog 

ustrojstva Islamske zajednice u Bosni i 

Hercegovini. 

Abolicijom Vidovdanskog ustava nestalo je pravnih 

i političkih smetnji za ukidanje vjersko-prosvjetne 

autonomije – država je imala odriješene ruke da 

uredi muslimansko vjersko pitanje u skladu sa svojim 

optimalnim željama i interesima. 

Ambicije prisutne preko deset godina da se ujedine 

dvije zajednice dobila je svoj konačni epilog 

u uspostavi Islamske vjerske zajednice Kraljevine 

Jugoslavije, koja je izmirivala dvije krajnje oprečne 

orijentacije u organizacionom uređenju zajednice. 

Raspuštanjem političkih stranaka, u slučaju vjerske 

zajednice Bošnjaka, značilo je sistemsko potiskivanje 

članova JMO iz njenih organa i tijela. Istovremeno su 

vrata zajednice, diktatom ministra pravde, otvorena 

prorežimskoj ulemi i svjetovnoj inteligenciji, istaknutim 

oponentima Spahine partije tokom dvadesetih, 

sa jasnom namjerom da se izgradi lojalni upravni 

aparat kojim bi država kontrolisala svako društveno 

raspoloženje muslimana. 

Novim ustavom uspostavljena je nova organizacijska 

struktura gdje je ulema dobila uticaj u svim vjerskim 

i vakufsko-mearifskim strukturama. 

U petom poglavlju „Autonomija po volji politike: 

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini do 

kraha Jugoslavije (1936-1941)”, str. 521-624 

prof. Jahić kroz tri međusobno povezane teme sa 

dvadesettri podnaslova, govori o oskudnim političkim 

promjenama nastalim nakon petomajskih izbora 

1935. godine u Kraljevini Jugoslaviji. 

Sporazumom Spaho-Stojadinović, na osnovu člana 

55. Finansijskog zakona 1935/1936, propisana je 

Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama 

Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine 

Jugoslavije – pravni akt kojim je abolirano oktroirano 

zakonodavstvo iz 1930. godine, razriješena postojeća 

vjerska i vakufsko-mearifska uprava a sjedište reisul-uleme 

premješteno iz Beograda u Sarajevo. 

Novim zakonskim aktom obnovljena je autonomija 

Islamske vjerske zajednice, ali i udareni temelji 

novom konceptu organizacije i uprave – laicizmu. 

Laički koncept se ponajprije očitovao u ukida-nju 

muftijstava, prevlast svjetovnika u tijelu koje je biralo 

reisul-ulemu i članove Ulema-medžlisa, kao i zabrani 

kandidiranja zaposlenih vjerskih službenika za 

predstavničke organe zajednice. 

Eksponent novouspostavljenog režima bio je Fehim 

ef. Spaho koji je, pored ostalog, ušao u kandidaturu 

za reisul-ulemu i u izbornoj proceduri porazio glavne 

kandidate. 

Kraj prve jugoslavenske države Islamska zajednica 

u Bosni i Hercegovini je dočekala kao kvalitetno 

ustrojena vjerska organizacija ali bez programa koji 

bi afirmirao islamske vrijednosti u okvirima savremenih 

društvenih i civilizacijskih vrijednosti. 

U šestom poglavlju „Zaključak”, str. 627-639, na 

bosanskom i engleskom jeziku, autor doc. dr. sc. 

Adnan Jahić dao je sažetak svoje knjige „Islamska 

zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke 

Jugoslavije (1918-1941)“. 

Autor navodi da je period prve jugoslavenske države 

bio turbulentno vrijeme za vjersku zajednicu koja 

je, s obzirom na veliku vlast države, direktno ovisila 

o političkim zbivanjima koja su uticala na život 

društvenih grupa i institucija. U takvim okolnostima 

glavni prioritet Islamske zajednice u Bosni i 

Hercegovini bio je tek održavanje postojećih vjerskih, 

kulturnih i društvenih realiteta. 

Ostali ciljevi ovisili su, ponajprije, o inicijativama 

odlučnih pojedinaca, koji su bili svjesni da je ponav- 



35 

ljanje postojećeg nedovoljna 

garancija za dugoročni napredak 

naroda i zajednice u uslovima 

političkih, socijalnih i kulturnih 

promjena u njihovom užem i 

širem okruženju. 

Na kraju ove veoma vrijedne knjige 

dani su „Izvori i literatura”, 

str. 64-650, kao i „Kazalo ličnih 

imena”, str. 651-663. Nabrojana 

je neobjavljena građa, korištena 

iz osam različitih ustanova arhiva, 

instituta i medžlisa na dvije stranice, 

zatim objavljena građa na tri 

stranice, novine, časopisi, i ostala 

periodika na tri stra-nice, kao i 

knjige i brošure na pet stranica, 

što govori da je autor konsultirao 

ogroman broj arhivske građe i 

dostupne lite-rature za pisanje ove 

vrijedne knjige. 

Recenzenti ove veoma stručne i 

naučne knjige „Islamska zajednica 

u Bosni i Her-cegovini 

za vrijeme monar-hističke 

Jugoslavije (1918. 1941)”, 

autora doc. dr. sc. Adnana Jahića 

su dr. sc. Vjekoslav Perica i dr. sc. 

Husnija Kamberović. 

Navedena knjiga na stručan i 

naučan način obradila je i popunila 

još jednu nedovoljno istraženu 

temu vezanu za nacionalnu historiju 

Bosne i Hercegovine – rad 

Islamske vjerske zajednice, zbog 

čega će dobro doći svima onima 

koje interesuje historija eks 

Jugoslavije, pa je preporučujem 

široj naučnoj i kulturnoj javnosti. 

Promocija knjige „Demokratski izbori u 

Bosni i Hercegovini 1990- 2010“ 

Dževad Jogunčić 

U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 19.4.2013. godine u prepunoj 

velikoj dvorani BNZ, uz prisustvo značajnih ličnosti iz društvenog i znanstvenog miljea grada Zagreba i Hrvatske, 

održana je promocija knjige g. Amira Zukića „Demokratski izbori u Bosni i Hercegovini 1990- 2010“. G. Amir Zukić 

je predsjednik kluba Bošnjaka u Federalnom parlamentu BiH i generalni sekretar stranke SDA. Promotori su bili: 

prof.dr.sc. Ivo Komšić, gradonačelnik Sarajeva, dr.sc. Dino Mujadžević, stručni suradnik na Hrvatskom institutu za 

povijest Zagreb i dr.sc. Filip Škiljan, znanstveni suradnik Instituta za migracije i narodnosti, Zagreb, te autor Amir 

Zukić. 

Prije početka promocije mješoviti zbor ansambla 

„Bosana“ izveo je kompoziciju „Ima jedna modra 

rijeka“ koju je na stihove Mehmedalije Maka 

Dizdara uglazbio Fuad Ahmetspahić, prof. 

U nadahnutom izlaganju gradonačelnik Sarajeva prof. 

dr.sc. Ivo Komšić je na početku rekao: „Ovo je moj prvi 

izlazak iz Sarajeva nakon izbora za gradonačelnika 

Sarajeva. Drago mi je da sam sa vama, a nakon ove 

predivne pjesme, meni se čini da ovdje ima više Bosne 

nego kod nas“, pa nastavio: „Kao recenzent ove knjige 

istaknuo bih nekoliko važnih činjenica koje brojevima 

dokazuju stereotipe i zablude o političkom životu u 

Bosni i Hercegovini. Jedna od tih stalno ponavljanih 

neistina je npr. da su dva HDZ-a Bosne i Hercegovine 

dobila politički legitimitet od 90 % hrvatskih glasova na 

posljednjim izborima u Bosni i Hercegovini. To se stalno 

ponavlja i ovdje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. 

To jednostavno nije tačno. Na posljednjim izborima 

od 400.000 upisanih birača Hrvata na izbore je izašlo 

50 % tj. 200.000, a od toga su oko 100.000 glasova 

osvojila dva HDZ-a, što predstavlja 25 % političkog 

kapaciteta Hrvata u BiH. Važno je još naglasiti da 

je HDZ 1990 na izbore išao samostalno i da mu se 

predizborna kampanja temeljila na drugačijim postavkama 

nego kampanja HDZ BiH, a tek nakon izbora je 

došlo do njihovog približavanja. Postoji još jedna zabluda 

s velikim reperkusijama na politički život u Bosni 

i Hercegovini a stvorila ju je međunarodna zajednica. 

Ja sam kao političar bio sudionik pregovora u Dejtonu. 

Međunarodna zajednica je u početku inzistirala da se 

izbori u BiH odvijaju svake dvije godine, kako bi se, po 

njihovom uvjerenju, razvili demokratski procesi. Mislim, 

a to i ova knjiga dokazuje, da su se time samo još više 

razvijale nacionalističke tenzije. Retorika u predizbornoj 

kampanji je bila nacionalistička. Dokaz tome je 


36 


da je SDS gubio glasove kad je 

smanjio nacionalističku retoriku, a 

SNSD Milorada Dodika je dobijao 

glasove upravo nacionalističkom 

politikom čiji je cilj razbijanje 

Bosne i Hercegovine. Dokaz tome 

da je trebalo raditi suprotno je 

stanje u Distriktu Brčko; tu se sve 

odvijalo pod strogim nadzorom 

međunarodne zajednice, birani su 

ljudi po stručnim sposobnostima, 

po klasičnom receptu stručnog 

kadroviranja. Zato tu i ima napretka. 

Ova knjiga je pokazala golu 

istinu političkog stanja BiH. Takvo 

istraživanje u Hrvatskoj još nije 

napravljeno. Primjer Švicarske bi 

mogao biti ogled šta treba uraditi 

u BiH. U Švicarskoj, nakon 

105 godina rata, kada su susjedne 

zemlje prestale da se miješaju u 

njen politički život, sami Švicarci 

su uspjeli, bez miješanja sa strane, 

izgraditi jedan od najstabilnijih 

državnih sistema na svijetu uz 

poštivanje svih nacionalnih prava i 

razlika u jeziku“. 

Na kraju je o razlozima koji su ga 

opredijelili da uradi ovu knjigu govorio 

i g. Amir Zukić. Rekao je: „Ideja 

je bila da se na jedan egzaktan 

način pokaže i dokaže osnovna linija 

političkog hoda BiH u posljednjih 

20 godina. U njoj se kriju i uzroci 

svih tragedija u vrijeme zlosretnog 

rata, kao i miješanje susjednih 

država u politički život BiH. Iz ovih 

brojeva i analitike se mogu vidjeti 

osnovni pravci političkog razvoja 

BiH u prošlih 20 godina, što sigurno 

može pomoći u stvaranju i kreiranju 

društvenog i državotvornog projekta 

Bosne i Hercegovine“. 

Na kraju je komorni zbor Bosana, 

izveo tri pjesme. Poseban dojam na 

gradonačelnika Sarajeva ostavile 

su pjesma o Kulinu Banu i pjesma 

„Kiseljak“ o njegovom rodnom 

Kiseljaku. 

U nastavku donosimo recenziju 

knjige dr.sc. Filipa Škiljana. 

„Knjiga Amira Zukića Demokratski 

izbori u Bosni i Hercegovini 1990- 

2010. uistinu je prava riznica za 

istraživače novije prošlosti Bosne i 

Hercegovine. Nije mi poznato da li 

je u Hrvatskoj uopće izišlo takvo 

izdanje koje bi obuhvaćalo rezultate 

svih izbora od početka demokratske 

Hrvatske do današnjih dana. 

Situacija u Bosni i Hercegovini nije 

ni u kojem slučaju jednostavna kao 

u Hrvatskoj, pa je stoga posao koji 

je uradio Zukić daleko veći od posla 

koji bi uradio neki politolog koji bi 

se bavio izborima u Hrvatskoj od 

početka devedesetih do danas. 

Knjiga je strukturirana vrlo jasno i 

omogućuje lagano praćenje pojedinih 

izbora od 1990. do 2010. 

Zukić uz svake izbore daje ilustrativan 

materijal koji nam omogućuje 

uvid u svaku pojedinu općinsku i 

kantonalnu strukturu vlasti. Zukić 

započinje svoju knjigu s kratkim 

povijesnim uvodom i statističkim 

podacima za razdoblje od početka 

dvadesetog stoljeća do 1990. Time 

daje mogućnost uvida u razvoj 

političkih ideja u Bosni i Hercegovini. 

Zukićev stil je vrlo nedvosmislen, 

objektivan i čitak, tako da knjiga 

nije namijenjena samo za usku 

stručnu, odnosno znanstvenu publiku. 

On piše tako da i širi slojevi 

stanovništva mogu čitati ovaj tekst 

i dobiti sliku o posljednjih dvadeset 

godina politike u Bosni i Hercegovini. 

Zukić ne ulazi dubinski u temu rata 

u Bosni i Hercegovini, što njegov 

tekst lišava nepotrebnih i suvišnih 

informacija koje bi na neki način 

samo opterećivale podatke o 

političkim strankama, izbornim 

rezultatima i okolnostima izbora u 

Bosni i Hercegovini. Zukić svoju 

knjigu započinje s informacijama o 

izborima u Bosni i Hercegovini 

1990. Osobno mi je ovaj dio bio 

osobito zanimljiv. Naime, autor 

ovdje donosi okolnosti oko izbora u 

Bosni i Hercegovini, okolnosti oko 

buđenja nacionalizama koji su se 

pojavili kod svih triju naroda koji 

nastavaju Bosnu i Hercegovinu. 

Zukić donosi informacije o formiranju 

HDZ BIH, SDA i SDS-a, tri 

glavne nacionalne stranke, ali govori 

i o svim drugim strankama koje 

su se na tim izborima pojavile u 

Bosni i Hercegovini. Donosi osnove 

njihovih političkih programa i imena 

njihovih lidera. Vidljivo je da su SDS 

i HDZ BIH bile instrumentalizirane iz 

Srbije, odnosno iz Hrvatske, te da su 

za cilj imale razbijanje jedinstvene 

Bosne i Hercegovine. Zukić se, da bi 

prekinuo statističku monotonost, ali 

nužnost u ovakvoj vrsti znanstvenog 

rada, služi brojnim citatima iz 

tadašnjih dnevnih novina, s televizije 

i iz literature, što stvara dojam 

dinamičnosti i protočnosti teksta. 

Posebno opširno se bavi izbornim 

rezultatima. Oni su te 1990. 

predznak budućeg rata u Bosni i 

Hercegovini. Najveći broj glasova 

dobili su među Bošnjacima Fikret 

Abdić i Alija Izetbegović, među 

Srbima Nikola Koljević i Biljana 

Plavšić, među Hrvatima Franjo 

Boras i Stjepan Kljujić, a među 

redovima ostalih i nacionalno neopredijeljenih 

Ejup Ganić. Vidljivo je 

također da je SDA imala 86 poslanika 

u Vijeću građana i u Vijeću 

općina što je iznosilo 35,85%, SDS 

je imala 30%, odnosno 72 

poslanika,HDZ je imao 44 poslanika 

ili 18,35%, a ostale stranke su imale 

preostalih 38 poslanika. Zanimljiv je 

podatak da je npr. Srpski pokret 

obnove imao samo jednog poslanika 

iz općine Nevesinje gdje su dobili 

najveći broj glasova. Promatrajući 

izborne rezultate po općinama 

moguće je ustanoviti da se oni u 

etnički čistim krajevima (kao što je 

Cazinska krajina što se tiče 

Muslimana, drvarski, grahovski i 

petrovački kraj što se tiče Srba ili 

zapadna Hercegovina što se tiče 

Hrvata) djelomično podudaraju s 

etničkom strukturom tih krajeva te 

da su 84% glasova u tim izborima 

dobile upravo stranke s nacionalnim 

predznakom. Podatke koje Zukić 

donosi u tabelama vrlo su precizne i 

daju potpunu informaciju svakom 

istraživaču i interpretatoru. Zukić u 

poglavlju koje se tiče postizbornog 

perioda piše ukratko o političkoj 

situaciji tijekom rata u Bosni i 

Hercegovini, odnosno o formiranju 

paradržava Hrvatske Republike 

Herceg Bosne i Republike Srpske. 

Zukić o tome periodu piše sažeto ne 

opterećujući čitatelja nepotrebnim 

podacima o ratu koje može pročitati 

i na drugim mjestima. Činjenica da 



37 

je na izborima 1996. sudjelovalo 

čak 99 stranaka govori o disperziranosti 

glasova. Zukić otvoreno piše 

o problemima s kojima su se tada 

susreli građani Bosne i Hercegovine 

bošnjačke nacionalnosti od kojih je 

preko 600.000 bilo izvan zemlje 

prilikom izbora, problemom postojanja 

Republike Srpske i potrebom 

ukidanja Hrvatske Republike Herceg 

Bosne, odnosno etničkim čišćenjem 

pojedinih zona u Bosni i Hercegovini 

i takozvanim humanim preseljenjima 

stanovništva, te najrazličitijim 

vrstama predizborne kampanje. 

Vidljivo je da su u to vrijeme još 

uvijek primat imale nacionalne 

stranke (SDA, HDZ, SDS). Odaziv 

birača na ovim izborima bio je 

iznimno visok (86,6%). Zukić ne 

štedi prilikom pisanja o političkim i 

životnim prilikama u BIH pred pojedine 

izbore nikoga. On piše o korupciji 

i kriminalu, o velikoj nezaposlenosti, 

o niskim plaćama, o problemima 

povratka u Federaciju BIH 

i RS. On raspravlja i o tome zašto su 

pojedine stranke izgubile popularnost 

među biračima, odnosno kako 

je pao njihov izborni rezultat, ali i o 

utjecaju međunarodne zajednice na 

političku situaciju u Bosni i 

Hercegovini. Autor se u knjizi bavi 

lokalnim izborima u 1997., izvanrednim 

izborima u Republici Srpskoj 

1997., općim izborima 1998., lokalnim 

izborima 2000., općim izborima 

2000., općim izborima 2002, lokalnim 

izborima 2004., općim izborima 

2006., lokalnim izborima 2008. i 

općim izborima 2010. godine. 

Nasilne demografske promjene koje 

su se zbile na području Bosne i 

Hercegovine promijenile su i izborne 

rezultate u pojedinim dijelovima 

države. Etničko čišćenje stanovništva 

u pojedinim zonama BIH bilo je 

razlogom održavanja lokalnih izbora 

1997., zbog toga što su se vladajuće 

strukture nadale da će do toga vremena 

doći do povratka stanovništva 

u njihove primarne zone naseljavanja, 

odnosno u njihove domove. U 

vrijeme nakon rata jedna od rijetkih 

multietničkih stranaka u BIH, SDP je 

slabio zbog stvaranja novih malih 

stranaka koje su odnosile SDP-u 

glasove, a koje su nastale u poslijeratnom 

periodu. U RS-u je dolazilo 

do razmimoilaženja unutar SDS-a 

koji se raspao u Srpski demokratski 

savez Biljane Plavšić i Srpsku 

demokratsku stranku Momčila 

Krajišnika. Nastale su i druge brojne 

stranke sa srpskim predznakom koje 

su, kako piše Zukić, otvarale šanse 

da se razobliči odgovornost za rat 

kod SDS-a, stranke koja se svim 

silama borila za rušenje cjelovite 

Bosne i Hercegovine. U izborima 

1998. vidljivo je, prema Zukiću, da 

slabe utjecaji nekadašnjih liderskih 

nacionalnih stranaka SDA, HDZ-a i 

SDS-a budući da su se pojavile 

snage koje su im počele uzimati 

glasove. Međutim, unatoč tome što 

je SDP u izborima 2000 ojačao, 

budući da među svojim simpatizerima, 

članovima i glasačima nije imao 

multietnički kapacitet, stranke s 

hrvatskim i srpskim predznakom 

iskoristile su tu činjenicu i učinile 

blokadu multietničkom povezivanju. 

U tom kontekstu valja promatrati i 

SDP-ovu stagnaciju 2002. godine. 

Kod Srba tada jača SNSD, a među 

Bošnjacima SBIH. U vremenu do 

2006. godine ojačao je Haris 

Silajdžić sa svojom strankom SBIH 

koja se protivila ustavnim amandmanima, 

te je tako propuštena 

mogućnost za napredak i stabiliziranje 

prilika u Bosni i Hercegovini, 

kako piše Zukić. Na izborima 2010. 

Silajdžićeva stranka je kažnjena 

zbog počinjenih grešaka gubitkom 

glasova. Na izborima 2010. HDZ i 

HDZ 1990. izašli su ujedinjeni na 

izbore, ali njihov rezultat nije valoriziran 

učešćem u vlasti, pa je to 

produbilo sukob između Bošnjaka i 

Hrvata, budući da su Hrvati 

optuživali Bošnjake da im biraju 

njihove predstavnike u vlasti. Zukić 

zaključuje da su sve političke stranke 

u Bosni i Hercegovini jednonacionalne, 

ali neke od njih teže tome 

da imaju multietničko članstvo i 

simpatizere. Najviše takvih stranaka 

ima među Bošnjacima, dok kod 

Hrvata i Srba postoje jake 

nacionalističke težnje koje 

onemogućuju razvijanje takvih 

stranaka. Zukić u knjizi uspoređuje 

snage pojedinih stranaka u vrijeme 

devedesetih i njihov razvitak u kasnijem 

razdoblju. Interesantni su 

pogledi na Stranku demokratske 

akcije, čiji je član od 1990., gdje 

Zukić vidi kontinuirani pad broja 

glasača od 1998. do 2010. Zanimljiv 

je podatak da je SDP čak 9 od 11 

puta bila snažna opozicijska stranka. 

Interesantan je Zukićev pogled 

na pojedine marginalne stranke 

poput Bosanske stranke, Bosanskohercegovačke 

patriotske stranke, 

Građanske demokratske stranke, 

Liberalno - demokratske stranke, 

Demokratske stranke penzionera i 

Demokratske narodne zajednice za 

koje uglavnom tvrdi da zamaraju i 

razvodnjavaju političku scenu u BIH 

budući da nemaju dovoljno simpatizera 

koji bi im dali svoj glas. 

Hrvatska demokratska zajednica 

pobjeđivala je kontinuirano u svim 

situacijama. Zukić pravilno zaključuje 

da se pad broja glasova HDZ-u 

treba sagledati i u vezi sa posljedicama 

demografskih promjena u 

BIH. Ostale stranke poput HDZ-a 

1990, Nove hrvatske inicijative i 

Hrvatske seljačke stranke nisu 

postizale veći broj glasova. Srpska 

demokratska stranka je stranka 

koja je bila nosilac vlasti u RS do 

2002. i koja je kreator rušenja 

Bosne i Hercegovine kao države 

osnivanjem tri Srpske autonomne 

oblasti i proglašavanjem Republike 

srpskog naroda BiH u siječnju 1992. 

Savez nezavisnih socijaldemokrata 

na čelu s Miloradom Dodikom ostvario 

je pobjede na izborima od 

2006. do 2010., dok su Srpska radikalna 

stranka i Partija demokratskog 

progresa stabilne opozicione 

stranke. Zukić nam na kraju svoje 

knjige daje pregledne tablice izbornih 

rezultata za svaku pojedinačnu 

stranku za sve izborne godine što 

nam omogućuje uvid u kretanje 

popularnosti pojedinih stranaka. 

Zukićeva knjiga je vrijedno štivo 

za svakoga tko se bavi poviješću, 

demografijom, sociološkim pitanjima 

i politologijom Bosne i 

Hercegovine u posljednjih dvadeset 

godina. Ono što nam Zukić 

u tablicama i u svojim komen- 


38 


tarima donosi vrijedan je doprinos 

istraživanju uzroka i posljedica rata 

u Bosni i Hercegovini, kao i okolnosti 

u kojima su se pojedini događaji 

dešavali. Bilo bi vrlo korisno kada bi 

Bosna i Hercegovina obavila i popis 

stanovništva, koji nije učinjen od 

1991. godine, čime bi dobili potpunu 

sliku o tome kako pojedini krajevi 

glasuju u odnosu na njihovu etničku 

strukturu. Knjiga Amira Zukića može 

biti ogledan primjerak kako bi trebale 

biti pisane knjige o izborima 

na području bivše Jugoslavije. Kada 

bi postojale takve knjige za svaku 

od bivših republika Jugoslavije dobili 

bismo ukupan pogled na način 

raspadanja i posljedice raspadanja 

nekadašnje države. 

Piše: Sead Berberović 

Obilježavanje 20-te godišnjice 


Hrvatske (BNZH) 

U Zagrebu je u prepunoj dvorani BNZ 11.6.2013. godine prigodnom izložbom fotografija pod nazivom „Bošnjaci u 

Hrvatskoj“ svečano obilježena 20-ta godišnjica Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. U glazbenom programu 

nastupili su mali folklor, solisti, zbor i orkestar „Bosana”. 

Izložba je obuhvatila 40-ak karakterističnih fotografija 

izabranih između brojnih fotografija iz 

života i rada BNZH i njenih županijskih organizacija: 

promocija, znanstvenih skupova, izložbi, kulturnih 

manifestacija,..... Najveći broj fotografija odnosi se na 

aktivnosti Zagrebačke organizacije, ali su uključene 

i fotografije iz rada ostalih županijskih organizacija: 

Istarska, Sisačko-moslavačka, Primorsko-goranska, 

Karlovačka, Zadarska županija. Izložene su također 

fotografije sastava prva dva Glavna odbora BNZH 

birana 1993. i 1997. godine, svih 29 knjiga iz biblioteke 

„Bosana“ tiskanih u izdanju BNZ, 11 godišnjaka 

časopisa „Bošnjačka pismohrana“ i primjerci časopisa 

„Bošnjački glas“. Posjetitelji su također imali priliku 

vidjeti i zahvalnice koje je ansambl „Bosana“ dobio 

na svojim brojnim gostovanjima u Hrvatskoj i Bosni i 

Hercegovini, te radove nastale za vrijeme djelovanja 

kreativne radionice pod vodstvom g-đe Suade Banjan. 

Za vrijeme svečanosti projicirano je još oko 300 fotografija 

koje nisu mogle naći svoje mjesto na zidovima 

galerije BNZ. Pored brojnih uzvanika, svečanost je 

svojim prisustvom uveličao i zagrebački gradonačelnik 

Milan Bandić, koji se na kraju prigodnim pozdravnim 

govorom obratio prisutnima i bio pozdravljen burnim 

pljeskom. 

Predsjednik BNZH prof. dr. sc. Sead Berberović u svom 

govoru istaknuo je važne događaje iz života i rada BNZH 

u proteklih 20. godina. Podsjetio je da je Bošnjačka 

nacionalna zajednica Hrvatske osnovana 22.5.1993. 

godine, a da je u posljednjim promjenama Statuta 

BNZH za Dan BNZH određen 22.5. Prvi predsjednik 

BNZH bio je rahmetli prof. dr. Nedžat Pašalić, a njega je 

zamijenio rahmetli prof. dr. Muradif Kulenović. Na čelo 

BNZH nakon njega došao je prof. dr. Sead Berberović 

Sead Berberović i Milan Bandić 

i na tu dužnost je ponovo izabran na Skupštini BNZH 

2013. U periodu 2010-2013. predsjednik BNZH bio je 

Senad Pršić iz Pule. 

Sead Berberović je nadalje rekao sljedeće: „BNZH, kao 

temeljna institucija bošnjačkog naroda u Republici 

Hrvatskoj, ustrojena je kao savez županijskih organizacija 

preko kojih ostvaruje djelovanje. Osnovano je 11 

županijskih organizacija u svim županijama u Hrvatskoj 

u kojima živi brojnije bošnjačko stanovništvo koje su 

samostalne u svom radu, a samo se glavne smjernice i 

prioriteti djelovanja BNZH u cjelini, te ključne aktivnosti 

zajednički definiraju i koordiniraju. BNZH je uvijek bila 

nositelj i glavni pokretač svih aktivnosti u bošnjačkoj 

zajednici u Hrvatskoj. Organizirali smo prve izbore za 

vijeća i predstavnike nacionalnih manjina 2003., kada 

su Bošnjaci izabrali i konstituirali najveći broj vijeća 

od svih nacionalnih manjina i po prvi puta u novijoj 

povijesti nismo propustili šansu za pravovremeno 

nacionalno organiziranje. Kontinuiranim djelovanjem 



39 

Zbor i orkestar „Bosana“ s dirigentom Fuadom 

Ahmetspahićem, prof. 

između dva popisa stanovništva 2001. i 2011. uspjeli 

smo broj Bošnjaka u RH podići za 52 % (sa 20.755 na 

31.479), čime su povećana ukupna prava na izbor Vijeća 

i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine, te prava 

na zastupljenost Bošnjaka u predstavničkim tijelima 

jedinica samouprave. Našim sveukupnim djelovanjem 

također smo značajno doprinijeli da se u javnom i 

političkom životu u RH prihvatio i ustalio naziv Bošnjak, 

da se u popisu stanovništva 2011. kao materinski jezik 

deklarira „bosanski“ a ne „bošnjački“ itd. 

Županijske organizacije BNZ ispunjavaju svoje ciljeve 

kroz različite forme djelovanja: promocije knjiga, 

tribine, održavanje koncerata i kazališnih predstava, 

izložbe, organizaciju znanstvenih skupova, kulturne 

manifestacije s predstavljanjem bošnjačke kulture i 

tradicije, obilježavanje značajnih datuma iz povijesti 

i državnih praznika BiH itd. O radu BNZH i njenih 

županijskih organizacija ne bih puno govorio. Imali ste 

priliku da pratite naš rad na koji vas dijelom podsjećaju 

izloženi eksponati i projekcija fotografija. Izdvojio 

bih samo nekoliko važnijih projekata. Pokrenuli smo 

2006. godine Fond za stipendiranje kojim pomažemo 

školovanje nadarenih bošnjačkih studenata slabijeg 

imovnog stanja. Fond je do sada stipendirao 26 studenata 

i dodijelio 38 godišnjih stipendija u ukupnom 

iznosu od 199.700,00 kn. Od 2006. izdajemo časopis 

„Bošnjački glas“, koji je pokrenut kao glasilo BNZ PGŽ a 

ubrzo je prerastao u časopis BNZH. Najaktivnija u radu 

je BNZ ZG i ZGŽ koja je 2005. godine izdvojena iz BNZH 

i preuzela njene programske aktivnosti. Težište rada 

BNZ ZG i ZGŽ nekoliko posljednjih godina usmjereno 

je na strateške projekte razvoja i očuvanja bošnjačkog 

nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj, posebno 

kroz obilježavanje značajnih događaja i ličnosti iz 

naše povijesti. Od 1999. godine u okviru izdavačke 

djelatnosti kontinuirano izlazi časopis – godišnjak 

„Bošnjačka pismohrana“. U biblioteci „Bosana“ objavljeno 

je do sada 29 knjiga bošnjačkih pjesnika i pisaca, 

te povjesničara koji žive i djeluju u R Hrvatskoj i Bosni 

i Hercegovini. Među njima i tri kapitalne knjige izdane 

u suradnji s Medžlisom IZ Zagreb: 2010. godine knjiga 

„Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme 

monarhističke Jugoslavije (1918-1941)“, autora prof. 

dr.sc. Adnana Jahića, 2011. godine knjiga dr.sc. Zlatka 

Hasanbegovića „Jugoslavenska muslimanska organizacija 

1929.-1941. (u ratu i revoluciji 1941.-1945.)“ 

i 2012. knjiga doc.dr.sc. Denisa Bećirevića „Islamska 

zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske 

Jugoslavije (1945-1953)“. Knjige su promovirane u 

Zagrebu, te u BiH, od čega izdvajamo promocije u 

Bošnjačkom institutu u Sarajevu, te su izazvale veliku 

pozornost javnosti i akademske zajednice. 

Održali smo više znanstvenih skupova: 2006. povodom 

100.-te godišnjice osnivanja Muslimanske narodne 

organizacije, prve političke stranke koja je okupljala 

Bošnjake i nastojala artikulirati njihove interese 

u rasponu od pitanja vjersko-prosvjetne autonomije 

do problema državno-pravnog statusa; 2009. povodom 

130.-te godišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog 

političara, intelektualca i patriote 

Huseina Husage Čišića iz Mostara održan je skup 

„Uloga Huseina Husage Čišića u razvoju i afirmaciji 

Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“, kojim je obnovljeno 

sjećanje na njegovo političko djelovanje; 2010. povodom 

60-te godišnjice Cazinske bune skup „Cazinska 

krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji ...“ 

na kojem je 25 eminentnih znanstvenika iz Bosne i 

Hercegovine, Slovenije i Hrvatske prikazalo zbivanja s 

početka XX stoljeća, II svjetski rat, Cazinsku bunu 1950. 

godine i obrambeni rat 1992-1995. godine u Cazinskoj 

krajini; 2011. skup „Europski identitet Bošnjaka – od 

minulog iskustva do suvremene afirmacije“ na kojem je 

sudjelovalo 27 znanstvenika iz cijele regije, a skup su 

pozdravili i obratili se prigodnim izlaganjima predsjednik 

Republike Hrvatske prof.dr.sc. Ivo Josipović i član 

Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović; 

2012. skup „Bošnjačko iskustvo antifašizma“ u kojem 

je sudjelovalo 19 znanstvenika iz Bosne i Hercegovine 

i Hrvatske, koji su kroz referate osvijetlili, do sada u 

historiografiji ignorirano i prešućivano, antifašističko 

opredjeljenje Bošnjaka u II svjetskom ratu. Napomenut 

ću da su posljednja tri skupa organizirana u suradnji s 

Medžlisom IZ Zagreb. 

BNZH su posjetili i dali joj podršku u radu najviši 

politički i vjerski dužnosnici Bosne i Hercegovine članovi 

Predsjedništva Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović, 

predsjedavajući Vijeća Ministara Adnan Terzić, reisululema 

Mustafa ef. Cerić, ambasadori BiH i drugih 

zemalja, predsjednici RH Stjepan Mesić i Ivo Josipović, 

puno puta gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, brojni 

ugledni znanstvenici i javni djelatnici koji su sudjelovali 

u našim aktivnostima itd.“ 

U nastavku S. Berberović se podsjetio nekih 

karakterističnih i važnih događaja i osoba koji su mu 

ostali zabilježeni u osobnom sjećanju: osnivača i prvog 

predsjednika UBBDRH umirovljenog brigadira Mesuda 


40 


Šabanovića i predsjednika udruge 

„Branitelji Hrvatske“ umirovljenog 

brigadira mr.sc. Damira Čurika, koji 

su početkom 2002. godine primili 

BNZH u svoje prostorije i osigurali 

im daljnji rad; g. Ljube Manojlovića, 

izvršnog direktora SDF-a i prof. 

dr.sc. Šandora Dembitza, gradskog 

vijećnika SDP-a koji su pomogli da 

se 2004. godine dobije prostor u Ilici 

54; entuzijazma, dobrovoljnog rada, 

materijalnih i financijskih priloga 

da se devastirani prostor dovede 

u red, te doprinosa gradonačelnika 

Milana Bandića; prvih izbora za 

Vijeća i predstavnike nacionalnih 

manjina 2003. godine; upornih 

nastojanja kod državnih organa 

da se problem dvojnosti određenja 

Bošnjak/Musliman riješi itd. Također 

je rekao: „ Sjećam se također s 

radošću entuzijazma kad smo u 

periodu 2003. do 2005. osnovali 5 

novih županijskih organizacija BNZ 

za Karlovačku, Sisačko-moslavačku, 

Vukovarsko-srijemsku i Varaždinsku 

županiju, te za Grad Zagreb i 

Zagrebačku županiju. Sretali smo 

se s puno dragih ljudi, koji su kao 

i mi, imali veliku volju i želju da 

učine nešto na organiziranju i podizanju 

bošnjačkog naroda. Zapravo 

se sjećam iz cijelog prethodnog 

perioda brojnih skromnih, tihih i 

nenametljivih ljudi koji su pomagali 

naš rad i bili važni kotačići u našem 

funkcioniranju“. 

Na kraju svoga govora rekao je 

i sljedeće: „Ne bih želio kvariti 

svečanu atmosferu ali moram ipak, 

radi cjelovitosti prikaza našeg rada 

reći i sljedeće. BNZH je cijelo vrijeme 

u proteklih 20 godina uspjela 

očuvati poziciju pokretača, promotora 

i zaštitnika bošnjačke manjine 

u R Hrvatskoj, neovisno od 

utjecaja formalnih i neformalnih 

centara moći, interesnih grupa, 

političkih aspiracija, osobnih interesa 

i ambicija kojima smo bili 

izloženi. Uvjereni smo da smo uvijek 

bili na pravom putu jer smo vođeni 

samo i isključivo iskrenim nijetom/ 

namjerom za poboljšanje položaja 

Bošnjaka u Hrvatskoj u okviru vrlo 

širokih mogućnosti koje nam daje 

zakonodavstvo RH i na tome ćemo 

ustrajati. Ta pozicija je imala i 

ima svoju cijenu: od nepravednih 

optužbi i kleveta kojima smo bili 

izloženi, diskvalifikacija, upućenih 

teških i ružnih riječi, osporavanja i 

omalovažavanja uloge, rada i rezultata 

koje smo postigli do nedostatnog 

financiranja i stalnog smanjenja 

sredstava za rad. Pa su tako 

i u ovogodišnjoj raspodjeli Savjeta 

za nacionalne manjine, u skladu s 

redukcijom proračunskih troškova, 

ukupna sredstva za bošnjačke udruge 

smanjena za 4,2 % u odnosu 

na 2012. godinu, pri čemu je svim 

organizacijama BNZ smanjenje bilo 

12,3 %, a BNZ ZG i ZGŽ 9,1 %. 

Nije prvi puta i neće nas pokolebati. 

Kao i do sada, isključivo predanim 

volonterskim radom, nastavit 

ćemo svoju misiju. Vjerujem da će i 

ubuduće, nove osobe koje će voditi 

BNZH i njene županijske organizacije, 

očuvati takvo opredjeljenje. 

Bošnjačku nacionalnu zajednicu ne 

doživljavamo kao udrugu članova, 

već kao zajednicu svih Bošnjaka 

u Republici Hrvatskoj. Čestitam 

Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici 

Hrvatske, svim županijskim organizacijama, 

svim članovima i svim 

Bošnjacima Dan BNZH 22.5. Želim 

svima puno uspjeha i napretka u 

budućem radu.“ 

36. SMOTRA FOLKLORNIH 

AMATERA GRADA ZAGREBA 

Piše: Sanela Halilović 

Narodno sveučilište Dubrava bilo je domaćin ovogodišnje 36. Smotre folklornih amatera Grada Zagreba, a u okviru 

Smotre 13.4.2013. održan je koncert rekreativnih i folklornih skupina nacionalnih manjina Grada Zagreba na 

kojem je po četvrti put nastupila Folklorna skupina ansambla „Bosana“ BNZ Grada Zagreba i Zagrebačke županije. 

Svakako da je čast i ponos biti dijelom ovakve kulturne manifestacije obzirom da organizator upućuje poziv folklornim 

skupinama koje su se dokazale kvalitetom svoga rada. 

36. 

Smotra folklornih amatera grada Zagreba ni ovoga puta nije zaobišla one 

koji imaju talent, umijeće i koji ljubav gaje prema folkloru, pa su tako svi 

sudionici bili nagrađivani pljeskom prilikom izlaska na pozornicu i posebno 

nakon svojih nadasve besprijekornih izvedbi. Prvi je nastupio podmladak Folklorne skupine 

„Bosana“ koji je izvedbom dječje igre i brojalice iz Sarajeva „Đuzel nam je u kolu“, 

pod voditeljskom palicom Sanele Kurjaković, na tren vratio dašak mladosti u srca starijih 

i to u najljepšem mogućem vidu! Ta vesela, zaigrana lica naših najmlađih osvježila su 

nam sliku koju smo zasigurno zaboravili iz doba našeg djetinjstva. U dvorani je bilo puno 

ponosnih roditelja čija su se djeca uključila u rad folklorne skupine „Bosana“ i najbolja su 

garancija uspješne budućnosti Ansambla. 



41 

Podmladak Folklorne skupine „Bosana“ 

Svi koji su nastupali nakon njih također su vrijedni 

spomena jer je u njihovim izvedbama utkan napor i 

trud koji ne smije ostati nezamijećen: Folklorna skupina 

Češke besede „Zahrebske sluničko“ iz Zagreba 

koja je izvela češke plesove, Srpsko kulturno društvo 

„Prosvjeta“ – Pododbor Zagreb koji su izveli atraktivne 

„Igre iz Šumadije“, zatim Plesna skupina „Or Hašemeš“ 

Židovske općine Zagreb sa plesom „Jakovljeve ljestve“, 

Grupa za međunarodni folklor SKUDA-a Ivan Goran 

Kovačić sa „Plesom duž Skandinavije i Baltika“ koja je 

unijela bar nakratko duh daleke nam Finske, Danske, 

Švedske, Norveške itd, te na kraju Folklorna skupina 

„Jeteliček“ Češke besede iz Zagreba koji su izvedbom 

Folklorna skupina „Bosana“ 

četiri plesa Ribari, Remesla (zanatski plesovi), Divči 

čardaš (djevojački čardaš) i Krajino, krajino zaključili 

bogatu veče. Negdje u sredini programa nastupila je 

Folklorna skupina „Bosana“ koja je pomno odabranom 

koreografijom i izvrsnom izvedbom pjesama i igara sa 

ženskog sijela iz gradske sredine Sarajeva pod nazivom 

„Na đerđefu vezak vezla Fata“, u koreografiji Ajše 

Ruždije, plijenila pozornost prisutnih a izvrsno promovirala 

kulturnu baštinu koja krasi našu domovinu Bosnu. 

Lijepo je da se na ovakav način čuva i njeguje ono što 

se od davnina prenosilo i prenosi na današnje generacije. 

Ansambl „Bosana“ u Buzetu 

Piše: Sanela Halilović 

Na putu ka još jednoj u nizu destinacija - gradu Buzetu, svatko od nas je, osjetivši uzbuđenje bio motiviran 

da i ovoga puta trenuci provedeni u zajedništvu, prijateljstvu prije svega velikih ljudi, ispunjenog dobrim 

raspoloženjem, ostanu svevremeni. 

U 

malom 

gradu Buzetu, srcu Istre, koji sa 

svojom okolicom poznatom kao Buzeština, 

čini komadić Istarske županije, 27.04.2013. 

u prostorijama Narodnog doma dočekali su nas 

domaćini, širokog osmijeha i prepuni radosti kako 

bi svi zajedno obilježili za njih svakako značajan 

dan. Razlog našeg posjeta gradiću u kojem živi 220 

Bošnjaka ili 3,6 % stanovništva jesu dani Bošnjačke 

kulture grada Buzeta koji se održavaju povodom 

Dana oslobođenja grada Buzeta, kada se stanovnici 

Buzeta prisjećaju svojih 606 mladih sugrađana koji 

su dali svoje živote za slobodu. 

Svečanosti su prisustvovali visoki uzvanici: 

gradonačelnik grada Buzeta g. Valter Flego, saborski 

zastupnik g. Nedžad Hodžić i predsjednik BNZH 

prof. dr. sc. Sead Berberović, koji su izabranim 

riječima pozdravili prisutne. Istaknuli su kako se 

između dva popisa stanovništva dogodio rapidni 

porast Bošnjaka na tim prostorima, što ukazuje na 

tradicionalnu multietičnost, multikulturalnost i toleranciju 

u otvorenoj sredini kao što su grad Buzet 

i Istarska županija. Posebni gosti na svečanosti 

bili su Mila Lazić i Massimiliano Schiozzi - predstavnici 

kulturne udruge Cizerouno iz Trsta koja je 

u suradnji s Nacionalnom zajednicom Bošnjaka 

Buzet i Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Grada 

Zagreba i Zagrebačke županije organizirala izložbu 

slika Alije Akšamije u Trstu. 

BKUD „Srma“ iz Buja 


42 


Svečanost je započela nastupom KUD-a „Srma“ iz 

Buja koji je izvedbom koreografije „Lijepa Fata“, pod 

vodstvom Almira Bektića, prikazao publici sliku jedinstvenog, 

složnog sastava i zaslužio veliki pljesak. 

Orkestar, zbor i solisti ansambla „Bosana“ iz Zagreba 

izveli su svoj standardni repertoar sevdalinki koji je 

na svakom novom koncertu obogaćen s par novopripremljenih 

sevdalinki. Nastup je započet upečatljivom 

brdom“, Donat Orlić s pjesmom „Modra rijeka“, 

mlada voditeljica programa Ghalia Hammad s pjesmom 

„Oj djevojko Anadolko“ i Ferid Bešić s pjesmom 

„Opančići pleteni“. Solističke izvedbe su obogaćene 

višeglasnom pratnjom mješovitog zbora. 

Nakon nastupa zbora i solista „Bosana“ obratio nam 

se dragi domaćin Muhamed Muratagić, predsjednik 

Nacionalne zajednice Bošnjaka grada Buzeta i zah- 

Mješoviti zbor „Bosana“ i Edo Pavišić 

kompozicijom „Zemlja Tvrtka i Kulina bana“ čiji su 

autori teksta i muzike Fuad Ahmetspahić, prof. i dr. 

Izedin Fazlagić. Posebno ističem ove stihove: 

„Bosanci su ljudi umiljate ćudi, 

merhametli srca, što za svakog kuca. 

Ako dušman dođe zemlju im uzeti, 

Bosanci su spremni za nju i umrijeti“. 

Pjesma nas podsjeća na Kulina bana koji je davne 

1204. godine u gradu Zenici na Bilinu polju, održao 

svoj čuveni Sabor na kojem se tobože odrekao 

bogumilstva. Pjesmu su izveli zbor i solista Edo 

Pavišić. 

Na pozornici su se smjenjivali solisti i nizale sevdalinke: 

Zdenka Ahmetspahić - „Kraj tanana šadrvana“, 

„Željno čekam tvoje pismo“, „Oj golube“ i „Mene 

majka jednu ima“; Edo Pavišić s pjesmama „Tešanj“, 

„Kiseljak“, „Da ja imam ata svog“ i „Oj djevojko pod 

Zdenka Ahmetspahić 

valio se svim izvođačima, iskoristivši priliku da izrazi 

zadovoljstvo izvedenim programom. Na skupštini 

NZB Buzeta odlučeno je da se podijele priznanja 

osobama koje su dale svoj doprinos razvoju 

bošnjačke zajednice i njenom uspješno djelovanju 

u gradu Buzetu. Priznanje su među ostalima dobili 

Ansambl „Bosana“ za uspješnu suradnju i potporu 

u radu te gradonačelnik Buzeta Valter Flego koji 

se svima zahvalio na učešću u obilježavanju Dana 

bošnjačke kulture grada Buzeta. 

Poslije svečanosti dodjele priznanja nastupile su 

folklorna skupina „Bosana“ BNZ Grada Zagreba i 

Zagrebačke županije i BKUD „Srma“ iz Buja. Nakon 

programa druženje se nastavilo uz ukusne bosanske 

specijalitete koje su priredili ljubazni i gostoljubivi 

domaćini a završilo je uz neizostavnu harmoniku i 

kolo u koje su se, osim izvođača programa, uključili 

i brojni posjetitelji. 



43 

ISTRA 

Piše: Mirsela Čaušević, 

univ.bacc.philol.croat. 

Foto: Elvis Malagić 

Otvorenje 8. Festivala bošnjačke 

kulture u Istri 

Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre još jednom 

je pokazala svoju veličinu građenu skoro 20 

godina. Ovaj put imali smo čast u okviru 8. 

Festivala bošnjačke kulture u Istri ugostiti poznatog 

sarajevskog autora Esada Bajtala, doktora znanosti, 

sociologa, psihologa, filozofa, političkog analitičara, 

a prije svega velikog čovjeka. Oduševio je posjetitelje 

predstavljanjem svoje nove knjige “Sevdalinka, alhemija 

duše”, održane 11.05.2013. u Domu hrvatskih branitelja. 

Drugi dio naziva knjige alhemija duše privlači 

pažnju čitatelja, alkemija ta drevna vještina preobrazbe 

neplemenitog u plemenito i dragocjeno u čovjeku te 

otkrivanje univerzalnog lijeka protiv jada, koji zemaljski 

život na neodređeno vrijeme produžuje. Izlaganju su 

prisustvovali brojni intelektualci. Nakon uvodnog pozdrava 

predsjednika NZBI-a Senada Pršića, prisutne 

su pozdravili Miodrag Čerina predstavnik Istarske 

županije, koja je i glavni sponzor otvorenja 8. Festivala 

bošnjačke kulture u Istri. Voditelj predstavljanja bio je 

naš zajednički prijatelj poznati glumac Igor Galo koji 

nas je na vrlo šarmantan način vodio kroz ovu posebnu 

noć. 

neostvarenoj ljubavi opjevanoj 1574. na sevdalinski 

način tog vremena. Njezini akteri bili su mladi trgovac 

Adil i Marija (Mara) Vornić. Događaj je zabilježen 

u spisima ondašnjeg splitskog kneza. Inspiriran time, 

Franjo Bokatuli spjevat će epitaf “bidnoj Mari”, a 

Splićanin Luka Botić, tri stoljeća poslije, spjevat će o 

tom događaju spjev “Bijedna Mara”, istaknuo je prof. 

Hadžiselimović. 

O ljepoti i čarima sevdalinke pisao je i poznati njemački 

pisac Heinrich Heine, a autor je i jedne od najljepših 

sevdalinki Der Asra (Kraj tanana šadrvana) koja je prevedena 

na bosanski jezik i bezbroj put opjevana. 

Prisutnima se obratio i naš prof.dr.sc. Jusuf Šehanović, 

potpredsjednik NZBI, a prema njegovim riječima svatko 

ima dušu, ali da bismo je osjetili, treba slušati 

sevdalinku, a da bismo je razumjeli treba pročitati 

knjigu, te je na vrlo duhovit način profesor promovirao 

knjigu. 

Kao što prof. Bajtal kaže riječi nisu dovoljne da iznesu 

težinu sevdalinke te je stoga potrebna i melodija. 

Sevdalinku su upotpunili i prisutnima približili Amir i 

Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće Rabic, prof.dr. Esad 

Bajtal i prof.dr.sc. Jusuf Šehanović 

Izlaganje je započeo prof. Dževdet Hadžiselimović, 

jedan od osnivača naše zajednice, poznati psiholog i 

intelektualac. Ova knjiga govori o potrazi za vlastitim 

identitetom koji se spominje u sevdalinkama. U knjizi 

se govori o interpretaciji pjevanja, ali i o tome kako se 

sevdalinka sluša. Sevdalinka također nije narodna pjesma 

kao što se misli jer su autori dobro poznati, ali je 

narod pomogao da se ona održi, a nije nastala u Bosni 

nego u Splitu. Veza sevdalinke i Splita je genetska, a 

to znači vrlo stara i važna. Govori o prvoj nesretnoj, 

Svirač saza Zanin Berbić 

Alen Rešidović na gitarama iz Poreča, Šejla Kotorić na 

harmonici iz Pule i svirač saza Zanin Berbić iz Bosne 

i Hercegovine. Svirači su svojim osebujnim glasom i 

emotivnim prebiranjem po žicama i tipkama svojih 

instrumenata ganuli oduševljenu publiku do suza. 

Uistinu, bila je ovo posebna večer, večer puna emocija 

i ponosa, ponosa što smo Bosanci i što svojim 

sugrađanima imamo priliku pokazati našu bogatu kulturnu 

baštinu. 


44 


Promociji je prisustvovalo više od 150 posjetitelja 

ISTRA 



Foto: Ramiza Vugdalić 

Labin, druga postaja 8. Festivala 

bošnjačke kulture u Istri 

Po uzoru na prošlu godinu i ove godine Festival 

smo održali na otvorenom, odnosno na Trgu 

labinskih rudara. Svrha održavanja na otvorenom 

je i da se naši sugrađani i svi posjetitelji osjećaju 

dobrodošlo. Tako je zaista i bilo. Na trgu se okupilo oko 

200 posjetitelja, a dobra atmosfera osjećala se cijelu 

večer. 

Prisutne su pozdravili Senad Pršić, predsjednik 

Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, predsjednica 

Ogranka Labin Mevlida Mujdžić i poseban gost Abdulah 

Šistek zamjenik načelnika općine Ključ. 

Ove godine imali smo čast, pored naših domaćih 

snaga, folklorne sekcije „Merak“ iz Raše, naše stalne 

recitatorice Enise Buljubašić i Šejle Džaferović ugostiti 

KUD „Stari grad“ iz Ključa. Bogat program ispunjen 

sevdalinkom i spletom igara iz Bosne i Hercegovine 

ispunio je sva naša očekivanja. Sofra je bila puna naših 

tradicionalnih jela koje su pripremile naše vrijedne 

članice iz ogranka Labin, ali i iz drugih ogranaka. I ove 

godine naši labinjani pokazali su da imaju veliko srce i 

KUD „Stari grad“ Ključ 

Bosanska sofra u Labinu 



45 

da se brinu o svojim sugrađanima, pa je Festival imao 

i humanitarni karakter. Prikupljali smo novčane priloge 

za našeg Predraga Mihića koji je nažalost obolio od 

teške bolesti. 

Folklorna sekcija „Merak“ iz Raše 



Foto: M. čaušević 

ISTRA 

Poreč, treća postaja 8. Festivala 


Na Trgu slobode u subotu, 08. lipnja/juna 2013. 

godine kroz naš Festival bošnjačke kulture 

u Istri podijeli smo komadić Bosne s našim 

sugrađanima i u Poreču. Prisutne posjetitelje i goste, 

naše prijatelje predstavnike albanske nacionalne 

zajednice i slovenske nacionalne zajednice pozdravili 

su voditeljica programa Lejla Unkić i potpredsjednik 

Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i predsjednik 

Ogranka Poreč prof. dr. sc. Jusuf Šehanović istaknuvši 

da je održavanje na otvorenom najbolji način da se 

sugrađani upoznaju s našom kulturom, tradicijom i 

običajima. 

Sa velebne pozornice na Trgu slobode u Poreču mogli su 

se čuti zvuci sevdalinke, ilahija, kasida i drugih bosanskih 

pjesama. Degustirala su se tradicionalna bosanska jela 

kao što su bureci, pite, baklave i hurmašice. Program 

je začinio hor Kalb iz Pule koji djeluje u okviru Islamske 

zajednice, zatim folklorna sekcija Nacionalne zajednice 

Bošnjaka Istre „Merak“ iz Raše i poznati „Mrga Band“ 

iz Labina. Po uzoru na prošlogodišnji i ovaj Festival je 

humanitarnoga karaktera, a ove godine prikupljali smo 

novčane priloge za našeg prijatelja Miralema Kavgića iz 

Raše koji je nažalost obolio od teške bolesti. 

Humanitarna akcija za Miralema Kavgića 

Hor „Kalb“ 


46 


Trg slobode u Poreču 

Predsjednik NZBI Ogranak Poreč, prof.dr.sc. Jusuf 

Šehanović 

ISTRA 

Rovinj, četvrta postaja 8. Festivala 




Foto: M. čaušević, A. Jukić 

Na red došao i jedan od 

najljepših gradova na obali 

Istre, Rovinj. Po uzoru na 

prošlogodišnji Festival i ovaj smo 

održali na otvorenom, odnosno na 

Trgu maršala Tita. Nakon kratkog 

vremena trg je bio pun zainteresiranih 

posjetitelja koji su pomno 

pratili bogat program Festivala. 

Prisutnima je zaželjela dobrodošlicu 

i ugodnu večer voditeljica programa 

Jasmina Huskić Brenelli, Edin 

Omerhodžić predsjednik Ogranka 

Rovinj i predsjednik Nacionalne 

zajednice Bošnjaka Istre Senad 

Pršić koji je istaknuo osmogodišnju 

tradiciju promocije bošnjačke kulture, 

običaja i tradicije kroz program 

Festivala čiji je cilj upoznati 

sugrađane sa našom bogatom kulturnom 

baštinom. 

Raskošan program začinili su mlada 

i sada već iskusna folklorna sekcija 

Nacionalne zajednice Bošnjaka 

Istre „Merak“ iz Raše, Kulturnoumjetničko 

društvo „Bosna“ 

Istarske županije, Amir Rešidović 

iz Poreča koji je senzibilnim pjevanjem 

najljepših sevdalinki uz pratnju 

gitare oduševio sve prisutne. 

Osim bogatog glazbenog dijela programa 

uslijedila je i degustacija 

bosanskih tradicionalnih jela, a posjetitelji 

su mogli degustirati bureke, 

pite, hurmašice i baklave. Na kraju 

programa dodijeljene su zahvalnice 

članicama koje su pripremile bosanske 

delicije. 

Jasmina Huskić Brenelli, Senad Pršić, Edin Omerhodžić 

Amir Rešidović 



47 

KUD „Bosna“ Istarske županije 



Foto: M. čaušević, A. Jukić 

ISTRA 

Raša, peta postaja 8. Festivala 


Pretposljednja večer 8. Festivala 


održana je 22. lipnja/ juna 

u Raši. Program je održan pred 

dvoranom RKUD „Rudar“, a brojni 

posjetitelji mogli su uživati u bogatom 

programu. 

Prisutne su pozdravili predsjednik 

Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre 

Senad Pršić, načelnica općine Raša 

Glorija Paliska Bolterstein i predsjednik 

NZBI Ogranak Raša Elvis 

Kavgić. 

Novom koreografijom predstavila 

se i mlada folklorna sekcija „Merak“ 

iz Raše, dok je sada već svima 

poznata Enisa Buljubašić iz Raše 

recitirala stihove „Ne zastidi se“ 

bosanskohercegovačkog autora 

Nijaza Salkića. Svoje umijeće pokazala 

je amaterska zborna skupina 

„Raške bulbulice“, a u mlađoj postavi 

nastupio je i hor Islamske zajednice 

„Kalb“ iz Pule izvodeći jedne 

od najljepših ilahija. Raskoš folklora 

i folklornih nošnji prikazali su specijalni 

gosti iz Brčkog KUD „Azra“ te 

su izvođenjem kola i spleta igara 

oduševili sve prisutne. 

Posjetitelji su mogli uživati i u bogatoj 

bosankoj sofri koje su pripremile 

vrijedne rašanke. 

Nakon kulturno -umjetničkog programa 

dobru zabavu do dugo u noć 

osigurao je „Mrga band“. 

Bosanska sofra u Raši 

„Raške bulbulice“ 


48 


KUD „Azra“ Brčko 

KUD „Bosna“ Istarske županije 

ISTRA 

Piše: Mirsela Čaušević, univ.bacc.philol.croat. 


Završna svečanost 8. Festivala 


Završna svečanost 8. Festivala bošnjačke kulture 

u Istri objedinila je najbolje što smo mogli 

ponuditi ovogodišnjim posjetiteljima. Prva večer 

Festivala održana je u petak, 28.06.2013. na Trgu 

Portarata nastupom naših dragih prijatelja KUD „Kolo 

Dubravsko“ iz Mostara, a mnogi okupljeni kako turisti 

tako i domaći nisu krili oduševljenje slušajući sevdalinke 

u izvođenju poznatog Himze Đonka i Merime Berberović 

mlade i talentirane pjevačice sevdalinki. Članovi KUDa 

mimohodili su do Trga Forum, a kasnije izvedbom 

spleta igara nikoga nisu ostavili ravnodušnim. 

Centralna svečanost održana je dan kasnije, 29.06.2013. 

u Domu hrvatskih branitelja, a kako je cilj i svrha 

postojanja Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre da 

kroz programe, a osobito Festival bošnjačke kulture u 

Istri prezentira i očuva našu kulturu, običaje i tradiciju, 

održali smo u svim ograncima u kojima djelujemo i to 

na glavnim gradskim trgovima kako bi se svi osjećali 

dobrodošli. Kao i prošlogodišnji i ovaj Festival je 

humanitarnog karaktera, a prikupljali smo novčane priloge 

za našeg dragog prijatelja Miralema Kavgića koji 

je nažalost obolio od teške bolesti. Posebnost Završne 

svečanosti je i naš doprinos ulasku RH u EU. Prisutne su 

pozdravili voditeljica programa Jasmina Huskić Brenelli 

i predsjednik NZBI Senad Pršić kao i predstavnici 

Istarske županije i Grada Pule gđa. Patricija Smoljan i 

gdin. Erik Lukšić. 

Smisao narodne izreke „Kroz Bosnu ne pjevaj, ako ne 

znaš“ potvrdili su izvođači i svojim znanjem pokazali 

Nastup KUD „Kolo Dubravsko“ na Trgu Portarata 

da su zaista vrhunski izvođači sevdalinki. Nastupile su 

„Raške bulbulice“ iz Raše, amaterska vokalna skupina 

koja djeluje već 5 godina njegujući sevdalinku kao i 

specijalni gosti večeri Nedžad Imamović sin legendarnog 

Zaima Imamovića i otac Damira Imamovića, a čija 

se porodica već tri generacije bavi sevdalinkom, kao i 

Zanin Berbić, mladi talentirani sazlija, a osim saza svira 

violinu, violu, violončelo i harmoniku, a osim što svira 

on i pjeva, kako sam kaže isključivo sevdalinke, pa je 

prvi nastup imao sa 7 godina. Dosada je imao preko 

500 nastupa, kao što je solistički koncert u Bosanskom 

narodnom pozorištu u Zenici uz veliki orkestar srednje 

muzičke škole u Zenici. Zbog fenomenalnog nastupa na 

otvorenju našeg 8. Festivala bošnjačke kulture u Istri 



49 

Himzo Đonko 

i reakcije prisutnih imali smo čast ugostiti ga i u ovoj 

posebnoj večeri. 

Svojim nastupom oduševili su prisutne i KUD “Kolo 

Dubravsko” koje je nastalo 1977. godine i održalo se na 

samom vrhu na promicanju kulture, kulturnog nasljeđa 

svih naroda u Bosni i Hercegovini. Društvo je osnovano 

u malom, ali lijepom hercegovačkom gradu Čapljini 

u svom sastavu ima četiri folklorne sekcije, jednu 

dramsko recitatorsku, pjevačku i svoj vlastiti orkestar. 

Broji 310 aktivnih članova svih uzrasta. Iza sebe ima 

desetine snimljenih televizijskih emisija, kako unutar 

BiH tako i u R Turskoj i R Rumuniji. 

Od gostovanja mogu se pohvaliti gostovanjem u desetinama 

gradova širom bivše nam države, zatim u imali 

su nekoliko nastupa u SR Njemačkoj. Bili su gosti na 

desetinama svjetskih festivala poput R Rumunije, R 

Turske, R Grčke, R Slovenije. Ono sa čim se posebno 

ponose su desetine samostalnih koncerata širom Bosne 

i Hercegovine, a kruna njihovog rada je organizacija 

i realizacija tradicionalne Manifestacije “Dubravsko 

ljeto” u njihovom mjestu. 

Zahvaljujemo se pokroviteljima Festivala; Savjetu za 

nacionalne manjine RH, Istarskoj županiji, Gradovima 

Pula, Rovinj, Poreč, Labin i općini Raša. Zahvaljujemo 

se i medijskim partnerima Glasu Istre, Radio Puli, Radio 

Maestralu, Radio Rovinju, Radio Labinu, TV Nova, 

5 Portalu i svima koji su pomno pratili ovogodišnji 

Festival. Posebnu zahvalu upućujemo našim vrijednim 

Zanin Berbić 

članovima i članicama koji su svojim nesebičnim radom 

pomogli da se održi 8. Festival bošnjačke kulture u 

Istri. 

KUD „Kolo Dubravsko“ Mostar 

Nedžad Imamović 


50 


ISTRA 




Održana redovna izvještajna 

Skupština NZBI 

Nacionalna zajednica 

Bošnjaka Istre u subotu, 

11. svibnja/maja 2013. 

godine u Domu hrvatskih branitelja 

u Puli održala je Redovnu 

izvještajnu Skupštinu. Delegatima 

Skupštine predstavljen je Izvještaj 

o prošlogodišnjim realiziranim programima 

kojih je bio zaista zavidan 

broj, a Skupštini je izložen i izvještaj 

Nadzornog odbora, financijski 

izvještaj i na koncu usvojene su izmjene 

i dopune Statuta NZBI što je u 

skladu sa odlukom Glavnog odbora 

BNZH čija smo članica. Skupština je 

izabrala i tri nova članova Izvršnog 

odbora Mustafu Suljanovića iz 

Rovinja, Husejna Mujkanovića iz 

labina i Mirelu Čaušević iz Pule. 

U nastavku Vam prenosimo izvješće 

o radu predsjednika i IO NBZI: 

Poštovani članovi i članice 

Skupštine, 

i prošla 2012. godina je obilježena 

brojnim aktivnostima NZBI. Unatoč 

organiziranim napadima na vodstvo 

zajednice od strane nekih interesnih 

skupina uspjeli smo realizirati sve 

naše usvojene programe. Ostali su 

bez očekivanih rezultata pokušaji 

da se zajednica potpuno destabilizira, 

otjera vodstvo zajednice i da 

je preuzmu oni kojima je osobni 

interes jedini motivirajući faktor. 

Hrabro smo se odbranili od ovih 

napada precizno, poimenično i javno 

razotkrivajući nositelje ovih aktivnosti. 

I ne samo to, nego smo napravili i 

korak naprijed organizirajući naš 7. 

Festival bošnjačke kulture u Istri na 

trgovima u gradovima: Labinu, Raši, 

Poreču,Buzetu, Rovinju i Puli. Ovaj 

potez je pobrao i brojne simpatije 

kod naših sugrađana. U realizaciji 

programa smo nastupili jednistveniji 

nego ikad što se pokazalo izuzetno 

motivirajuće na naše članstvo. Da 

smo još uvijek bošnjačka organizacija 

sa ubjedljivo najviše realiziranih 

programa manjinskog djelovanja 

najbolje svjedoče brojne aktivnosti 

opisane u „Kronološkoj analizi rada 

za razdoblje siječanj- prosinac 2012“ 

u privitku. 

Pravovremeno izvješće o radu 

popraćeno sa odgovarajućom dokumentacijom 

institucijama koje su 

sufinancirale naše programe osiguravaju 

nam nastavak sufinanciranja 

kako od gradova, županije tako i 

od Savjeta za nacionalne manjine 

RH. Čak smo ušli i u proračun nekih 

gradova u kojima do sada nismo 

imali pristup kao što Labin, a vratio 

se i Poreč koji je ove godine naš 

Ogranak uvrstio u sufinanciranje. To 

su najbolji dokazi da se odobrena 

sredstva troše transparentno za odobrene 

programe. 

Zajednica u svom radu prolazi kroz 

razne faze organizacijskog djelovanja. 

Tako smo organizirali ogranke 

po gradovima u Istri unatrag nekoliko 

godina. Neki ogranci su u 

međuvremenu raspušteni kao što 

je to bio slučaj u Umagu gdje je 

osnovana samostalna zajednica za 

to područje. Zatim smo raspustili 

ogranak u Kršanu budući da nije ušao 

u proračun općine za financiranje te 

nismo uspjeli dobiti vodstvo koje bi 

ispunjavalo kriterije obrazovne strukture 

koji je zajednica usvojila. Krajem 

prošle godine došlo je do prerastanja 

ogranka Buzet u samostalnu zajednicu. 

Odnose između naše zajednice i 

bivšeg ogranka Buzet, odnosno nove 

NZB Buzet smo riješili sporazumno. 

Cilj nam je objedniti rad i zajednički 

djelovati sa novoformiranim zajednicama 

koje nisu stranačke zajednice, 

odnosno čije vodstvo nije i stranačko 

i u vodstvu neke političke stranke. 

Isto tako, u našu zajednicu na nivou 

Istre ćemo nastojati učlaniti sve 

bošnjačke asocijacije kako bi stvorili 

koordinaciju naših asocijacija 

radi postizanja jednistva oko javnog 

djelovanja u cilju očuvanja naših 

specifičnosti kao bošnjačke manjine 

u Istri. U tom smijeru idu i današnji 

prijedlozi za izmjenu našeg Statuta 

kako bi se još više otvorili prema 

bošnjačkim organizacijama, ali i naš 

Statut uskladili u bitnim odrednicama 

sa Statutom BNZH što nam je kao 

članici BNZH obveza. 

Isto tako, nastavit ćemo suradnju sa 

drugim manjinama u Istri na svim 

poljima jer se to pokazalo uspješnim 

modelom djelovanja u multikulturalnom 

okruženju kao što je naša Istra u 

kojoj živimo istaknuo je predsjednik 

NZBI Senad Pršić. 



51 

Piše: Aida Muratagić 

Foto: K.Begović 

DANI BOŠNJAČKE KULTURE - 

BUZET 2013. 

Dani bošnjačke kulture započeli su u Buzetu 27. travnja 2013. u Narodnom domu Buzet, koncertom sevdalinki 

u izvođenju folklornog ansambla „Bosana“ iz Zagreba kao poklon Bošnjaka Buzeta svojem gradu povodom 

oslobođenja. 

Otvorenje ove manifestacije zapravo je održano 21. 

lipnja 2013. u Zavičajnom muzeju Buzet i to izložbom 

slika pod nazivom „BIH kroz objektiv Edina Jahića“ dok 

je zatvaranje Dana bošnjačke kulture bilo 1. rujna 2013. 

na Trgu Fontana. Na zatvaranju ove manifestacije 

sudjelovali su Bošnjaci Buzeta zajedno s Bošnjacima 

Buja, Umaga, Rovinja, Labina i Kršana te se predstavili 

svojim sugrađanima, prijateljima i mnogobrojnim turistima 

recitacijom, pjesmom – sevdalinkom, plesom, 

folklornim stvaralaštvom, bošnjačkom nošnjom, rukotvorinama, 

starinama, pripremanjem i degustacijom 

bošnjačkih jela i slastica. 

odsvirao na starom instrumentu „sazu“. 

Svojim prisustvom završne Dane bošnjačke kulture 

u Buzetu uveličali su i Istarski župan Valter Flego, 

dožupanica Giuseppina Rajko, gradonačelnik grada 

Buzeta Siniša Žulić, dogradonačelnica Ana Pernić, 

predstavnici udruge Ciceron iz Trsta Mila Lazić i 

Massimiliano Schiozzi kao i predstavnici bošnjačkih 

asocijacija Istarske županije i Primorsko-goranske 

županije. 

Dane bošnjačke kulture u Buzetu, koji su se istovremeno 

pretvorili i u dane Bošnjaka Istre, koji su po koncepciji 

U zanimljivom i bogatom kulturnom programu ispred 

hotela Fontana nastupio je Denis Alićajić koji je na harmonici 

odsvirao „Nizamski rastanak“, Elma Muratagić 

na fruli je izvela „Brkicu“, a Igor Muratagić predstavio 

se recitacijom „Una“. Nastupili su i KUD „Bosna“ 

Istarske županije, KUD „Srma“ iz Buja, KUD „Đulistan“ iz 

Labina, KUD „Kršanski ljiljani“ iz Kršana, KUD „Đerdan“ 

iz Rovinja i folklorno društvo „Pazin“ sa starim istarskim 

tradicionalnim običajima, plesom i pjesmom. 

Dani bošnjačke kulture po prvi su puta uklopljeni u 

program obilježavanja gradskog praznika i rujanske 

Subotine te su na taj način ušli u turističku ponudu 

grada Buzeta. Međutim po prvi se je put na otvorenom 

organiziralo i pripremanje te degustacija bošnjačkih 

jela i slastica poput bosanskog lonca, bamije, sarajevskog 

čevapa, bureka, pita, hurmašice, kadaifa te 

baklave kojom su gosti bili posebno oduševljeni. 

Održan je i koncert Ibrice Jusića na kojem su se pretežno 

izvodile sevdalinke, a dio pjesama ovaj je kantautor 

jedinstveni, a po programu dosta bogati i jako zanimljivi 

organizirala je Bošnjačka nacionalna zajednica 

Buzet i Predstavnik bošnjačke nacionalne manjine pod 

pokroviteljstvom grada Buzeta, turističke zajednice 

Buzet i Istarske županije. 


52 


Priznanja i zahvalnice svim sudionicima programa 

uručili su predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice 

grada Buzeta Muhamed Muratagić i župan Istarske 

županije Valter Flego koji su na sljedeći način prokomentirali 

završnicu Dana bošnjačke kulture „Buzet 

2013“: „Važno je da svojim ponašanjem, razmišljanjem, 

govorom te djelima pokazujemo da smo multietnički 

i multikulturalni. Naša različitost zapravo je prednost 

pred drugim regijama Europe. Dani bošnjačke kulture 

u Buzetu kruna su svih manifestacija bošnjačke kulture 

u Istri. Ovo je manifestacija koja svake godine privlači 

sve veći broj posjetitelja koji žele uživati u balunu i u 

sevdalinkama. I upravo je to naša Istra koja je satkana 

od mnogobrojnih različitosti koje ćemo ne samo čuvati 

već i učvršćivati jer su rodna, vjerska i svaka druga 

ravnopravnost u Istri sadržane u jednoj riječi, a to je 

suživot“, istaknuo je Istarski župan Valter Flego. 

Dok se je predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice 

grada Buzeta Muhamed Muratagić zahvalio svima 

na sudjelovanju, osobito pokroviteljima, uzvanicima, 

gostima i medijima (Radio Zona, TV Istra, Glas Istre, 

Bošnjački glas) koji su pomogli i omogućili da se 

na kvalitetan način predstavi i prezentira kulturno 

stvaralaštvo Bošnjaka Buzeta i Istre. Posebno mu je bilo 

drago što se je tih dana u Buzetu dogodila najljepša 

stvar, ljubav između sevdalinke i „Brkice“. 

SISAK 

„Dar Siščanima – 

12. Sisački bajramski koncert“ 

Piše: Emir Fetibegović 

Pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske uz potporu grada Siska, Sisačkomoslavačke 

županije, te medijskog pokrovitelja, radio Qurinusa , održan je „12. Sisački bajramski koncert“ 

Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Koncert je održan u dvorani „Kristalna 

kocka vedrine“ Sisak u subotu 10. kolovoza 2013 godine. Prepunu dvoranu posjetitelja zabavljali su sudionici programa, 

učači ilahija i kasida, KUD „Stijena“ Stijena-Cazin BiH, Ženski pjevački zbor „Sevde“ uz promotore pjesme 

sevdalinke Melihe Klopić i Pavla Anića. 

Predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice grada 

Siska i Sisačko-moslavačke županije, gosp. Alija 

Avdić, pozdravio je uzvanike, goste i posjetitelje te 

čestitajući Ramazan Bajram svim vjernicima islamske 

vjeroispovjesti , zahvalio se pokroviteljima , suradnicima 

na uspješnoj organizaciji kulturne manifestacije, 

ističući da je cilj kulturne manifestacije „12. Sisačkog 

bajramskog koncerta“ promicanje ideje očuvanja 

bošnjačke baštine, običaja isprepletenih vjerskim i kulturno 

zabavnim programom, uz naglasak prisutnima da 

„Svojom nazočnošću dokazuju da poštuju različitosti i 

tradiciju kulture Bošnjaka što je važno međunacionalne 

odnose punih poštovanja i uvažavanja.“ 

Koncertu su bili nazočni uzvanici i gosti, Veleposlanik 

Republike Indonezije, njegova ekselencija Agus 

Saradjana, a veleposlanik Republike Turske, nj. ekselencija 

Nejat Zafer Menevse i veleposlanica Republike 

BiH u Zagrebu, nj. ekselencija Azra Kalajdžisalihović i 

predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike 

Hrvatske gosp. Aleksandar Tolnauer, ispričali svoje 

odsustvo zbog ranije preuzetih obveza. Koncertu su 



53 

prisustvovali i saborski zastupnik Republike Hrvatske, 

gosp. Nedžad Hodžić, pročelnik Odjela za kulturu i šport 

Sisačko-moslavačke županije, gosp. Ivan Lovreković, 

potpredsjednik vijeća grada Siska, gosp. Milan 

Branković, zamjenik načelnika općine Cazin, gosp. 

Refik Lelić, savjetnik načelnika općine Cazin, gsp. Said 

Samardžić, vjećnica općinskog vijeća Cazin, gospođa 

Asima Sadiković te drugi predstavnici bošnjačkih 

Asocijacija i predstavnika nacionalnih manjina grada 

Siska i Sisačko-moslavačke županije. Uzvanici i gosti, 

čestitali su Ramazan Bajram sa riječima „BAJRAM 

ŠERIF MUBAREK OLSUN“ ističući uspješnu suradnju 

sa BNZ GS I S-M Ž, a posebno ističemo čestitku 

veleposlanika Republike Indonezije njegove ekselencije 

Aguusa Saradjana, koji je uz čestitke istakao i dobre 

namjere ulaganja Republike Indonezije u gospodarstvo 

Republike Hrvatske što su posjetitelji dugotrajnim 

aplauzom podržali. 

Kulturno-zabavni program otvorile su ŽPZ „Sevde“ sa 

pjesmom „Nek mirišu avlije“ a nastavili učači Ilahija 

i kasida, Almina Bajrić, Šaha Memić, Halid Salačević 

i Horska sekcija uspješno izvodeći vjerske pjesme, 

koreografije „Đerđef, Igre s Kosova i Kosmet“ dramska 

sekcija „Hasanaginica“ članova KUD-a „Stijena“ iz 

Stijena – Cazin a nastavili promotori pjesme sevdalinke 

Meliha Klopić, Pavao Anić i ŽPZ 

„Sevde“. 

Na kraju programa predsjednik 


grada Siska i Sisačko-moslavačke 

županije, Alija Avdić uručio je prigodne 

poklone učesnicima kulturne 

manifestacije, čestitajući im na 

uspješnosti a posjetitelje pozvao i 

na slijedeću kulturnu manifestaciju 

„Festival bošnjačke kulture i kuhinje“ 

koja se održava 24. listopada 2013 

godine u Sisku. 

Sve učesnike kulturne manifestacije „12. Sisačkog 

bajramskog koncerta“ posjetitelji su dugotrajnim aplauzom 

nagradili za izvrsne nastupe. 

Temeljem ocjene posjetitelja, uvaženih uzvanika i gostiju 

može se kazati da je kulturna manifestacija „12. 

Sisački bajramski koncert“ najbolja kulturna manifestacija 

manjina održanih tijekom 2013 godine, što 

daje obvezu Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici veću u 

organiziranju slijedećih manifestacija jer to javnost sa 

pravom očekuje. 


54 


POGLEDI 

O ezanu i njegovim vrijednostima 

Piše: Adem Smajić 

„Nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se 

Allaha boje.“ (Alu Imran,133.) Ezan (ar. adan), najava,vjerski naziv za poziv na službu Božju u petak i na pet dnevnih 

namaza (salata). Prema muslimanskoj predaji, Poslanik je, došavši u Medinu nakon Hidžre, rapravljao sa svojim 

ashabima koji bi bio najbolji način da se vjernicima navijesti čas molitve. Neki predložiše da se svaki put zapali vatra 

ili oglasi rog ili nagus (tj.da se dugim komadom drveta udara o drugo drvo, kao što su kršćani na Istoku najavljivali 

čas molitve. Jedan ashab po imenu Abdullah ibn Zejd ispriča da je u snu vidio kako netko s krova džamije pozivao 

na molitvu. 

Omer, r.a., preporuči da usvoje 

taj način najve salata, 

s čime se složiše i ostali. 

Poslanik naredi da se koristi takav 

ezan. Od tog je vremena Bilal, r.a., 

pozivao vjernike, a sve do danas 

se na salat poziva ezanom. Ezan 

pravovjernih muslimana sastoji se 

od sedam univerzalnih formula, od 

kojih je šest ponavljanje prve: 

„Allah je nejveći“ 

„Svjedočim da nema Boga do 

Allaha“ 

„Svjedočim da je Muhammed, a.s., 

Allahov Poslanik“ 

„Pristupite molitvi“ 

„Priđite spasu“ 

„Allah je najveći“ 

„Nema Boga do Allaha“ 

Muslimani trebaju, čuvši ezan, 

ponavljati njegove formule, ali 

umjesto četvrte i pete oni izgovaraju: 

„Snaga i moć su samo u Allaha“. 

A u jutarnjem ezanu kažemo: „Ti si 

govorio pravo i istinito“. Svaki ezan 

može po volji intonirati na osnovu 

neke postojeće melodije pod uvjetom 

da ne dolazi u pitanje da se 

naruši izgovor riječi. Svaki musliman 

koji sam ili s porodicom obavlja 

namaze kod kuće ili vani na polju 

mora izgovarati ezan glasno, kako 

je to propisano pravilima. Mujezinu 

se opraštaju manji grijesi onliko 

koliko njegov glas dopire, a oprost 

za njega moli sve suho i sirovo, a 

kada prisustvujete i skupnom klanjanju 

ubilježi mu se dvadeset i pet 

dobrih djela i oproste manji grijesi 

koje je počinio između tog i prethodnog 

namaza. Učenjem ezana 

očitujemo, potvrđujemo i prakticiramo 

islamsko učenje i izvršavamo 

drugu temeljnu obvezu propisanu 

u Kur’anu na mnogo mjesta. On 

sadrži visoki smisao islamskog 

monoteizma proklamovanu od 

strane svih vjerovjesnika, koji su 

došli s Božjim objavama da potvrde, 

objasne, pouče svoju sljedbu 

pravovjernih. Čuveni mufessir Ibn 

Abbas, r.a., veli da je ezan kao poziv 

za namaz utvrđen prve godine po 

Hidžri u Medini prilikom objavljivanja 

ajeta sure Džumu’a. „O pravovjerni, 

kada budete pozvani u petak 

na namaz, požurite na spominjanje 

Allaha i ostavite trgovanje. To vam 

je bolje tko zna.“ (sura Džumu’a, 

9.) Vjerovjesnik Muhamed, a.s., o 

vrijednostima učenja ezana: „Vidim 

da voliš stado i pustinju, pa kada 

budeš sa svojim stadom ili u pustari, 

uči ezan za svaki namaz i 

podigni glas pri učenju namaza, jer 

nema ni duhovnog bića ni osobe, 

a niti ima što drugo što bude čulo 

mujezinovo rastezanje glasa a da 

mu neće posvjedočiti na Sudnjem 

danu. Ebu Seid je rekao: „Ovaj hadis 

čuo sam od Allahova Poslanika, 

s.a.v.s.“ (Bilježi Buhari) „Mujezinu 

se opraštaju manji grijesi onoliko 

koliko njegov glas dopire, a oprost 

za njega moli sve i suho i sirovo, a 

kada prisustvujete i skupnom klanjanju 

ubilježi mu se 25 dobrih djela i 

oproste manji grijesi koje je počinio 

između tog i prethodnog namaza.“ 

(Bilježi Ahmed) „Zaista će mujezini 

biti sa najdužim vratovima na 

Kijametskom danu.“ (Bilježi Ahmed) 

„Kada čujete ezan, govorite isto 

ono što govori i mujezin.“ (Bilježi 

Buhari) „Allahu moj, Gospodaru 

ovog vječno savršenog poziva i 

zauvijek postojane molitve, podari 

Muhammedu vesilu, položaj visokog 

stepena i uputi ga na hvale vrijedno 

mjesto koje si mu obećao - dostojan 

je mog zagovora na Sudnjem 

danu.“ (Bilježi Buhari“ „Tko izgovori, 

slušajući mujezina: ‘Nema drugog 

Boga osim jedinog Allaha, koji 

neme sudruga, a Muhammed je 

njegov rob i Poslanik, zadovoljan 

sam Allahom kao Gospodarom, 

Muhammedom kao poslanikom i 

islamom kao vjerom,’ bit će mu 

oprošteni grijesi.“ (Bilježi Tirmizi) 

„Dova proučena između ezana i ikameta 

neće biti odbijena.“ (Prenosi 

Ahmed) „Kome se rodi dijete pa mu 

prouči ezan na desno, a ikamet na 

lijevo uho dijete neće oboljeti od 

padavice.“ Ebu Hurejre, r.a., priča 

da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

„Kada se uči ezan za namaz, šejtan 

okrene leđa i pobjegne puštajući 

vjetar kako ne bi čuo učenje ezana, 

a kada mujezin završi sa ezanom, 

on se ponovo vrati. Kasnije, kada 

se počne učiti ikamet za namaz, on 

opet okrene leđa pa kad mujezin 

dovrši učenje ikameta, on priđe i 

stane čovjeku odvlačiti pažnju od 

namaza govoreći: ‘Sjeti se toga, 

sjeti se ovoga, što čovjek ranije nije 



55 

mogao ni pomisliti, tako da čovjek 

više ne zna koliko je klanjao.“ Božji 

vjerovjesnik, s.a.v.s., je prakticirao 

učenje ezana, preporučivao ga svojim 

ashabima u raznim prigodama 

prije obavljanja fard namaza propisanih 

u Kur’anu do raznih prigoda, 

stimulirao je ashabe i bodrio na 

izvršenje tog vrijednog ibadeta. 

Sagledamo li pažljivo ove hadise 

koji govore o blagodatima i vrijednostima 

ezana, obavezuje svakog 

pojedinca da učenje ezana prati i 

da u sebi ponavlja uzvišene riječi 

koje mujezin uči. Nesumnjivo je da 

je učenje ezana ibadet i zikr. Među 

islamskim pravnicima raspravlja 

se je li valjano oglašavanje ezana 

pomoću elektronskih pomagala? 

Većina njih takvu praksu uvažava, 

smatrajući da je to, ipak, izvorni 

glas koji se samo prenosi preko 

određenih elektronskih uređaja. 

Međutim, svi su jednoglasni u 

tome da se oglašavanje namaza 

putem audiokazete ili na sličan 

način, ne može smatratiti valjanom. 

Uostalom, ispravnost takvog stava 

potvrđuje činjenica da se ezan na 

taj način ne uči nigdje u svijetu 

osim kod balkanskih muslimana. 

Sunnet je da mujezin bude dobra 

ahlaka, moralan, vjernik praktičar 

koji zna po sunnetu obaviti učenje 

ezana, da je s abdestom i početkom 

učenja okrenut licem prema Kibli. 

Prilikom učenja ezana treba u sebi 

ponavljati za mujezinom, potrebno 

je pomno pratiti, prekinuti svaki 

posao, nazivanje selama, učenje 

Kur’ana i svaki drugi razgovor. 

Zbog čega se ne čuje Ezan s minareta riječke ljepotice? 

Živimo u demokratskoj državi 

Republici Hrvatskoj, sekularnoj, 

gdje je sloboda govora slobodna, 

odnedavno postala članica obitelji 

Europske unije. Ustav Republike 

Hrvatske garantira velike demokratske 

slobode svojim građanima, slobode 

vjerskog ispoljavanja svakom 

građaninu, te velika prava vjerskim 

zajednicama, udrugama svih vrsta, 

poštujući dominantnu povijesnu kulturu 

stoljetnu i kršćansku vjeru dominantnog 

hrvatskog naroda. Međutim 

Ustav Republike je jasano definirao 

prava za svakog pojedinca, široka 

platforma za svakog pojedinca, sloboda, 

samoopredjeljenje, do izbora 

što kome odgovara, vodeći računa 

da nekome ne bi što nažao učinili, 

a ne dao Bog nekoga omalovažili 

ili uvrijedili. U takvom ozračju nakon 

nekoliko desetljeća sagrađena je i 

riječka ljepotica, odnosno prekrasna 

džamija na riječkom Kvarneru gdje 

je proteklo sve u najboljem tijeku tok 

izgradnje. I danas, kada bi se trebao 

čuti zov s minareta (u određenim decibelima), 

mi ga ne čujemo od petog 

mjeseca. Unutar molitvenog svoda 

se natječemo učeći ezan s različitim 

vrstama glasova i tonovima, pa se 

nekada stječe dojam da je većina onih 

koji su došli na molitvu gluhi, što izaziva 

pretjeranost. O, kako bi bilo divno 

da se čuje ezan s minareta umjereno 

i produhovljeno, vjerujem da i svi 

koji su na platou ili u blizini džamije 

podigli svoje glave prema nebu te 

ponavljali izgovorene uzvišene riječi, a 

oni koji nisu mslimani isto bi razmišljali 

o Bogu ili u najmanju ruku usmjerili 

misli razmišljajući o vjeri onostranom 

svijetu ili svom načinu duhovnog 

življenja. Ovako je van džamije tišina, 

razmišljanje o objektu, skulpturi čije 

je idejno riješenje dao čuveni svjetski 

kipar sada pokojni Dušan Džamonja. 

Sjećam se razgovora i pregovora 

prije desetak godina na kojima je 

učestvovao pokojni akademski kipar 

Dušan Džamonja, kada je bilo razgovora 

o minaretu, oglašavanju molitve s 

minareta te visini i ostalim detaljima… 

Njegovi su stavovi i riječi bile jasne: 

„Džamija bez minareta nije džamija, 

crkva bez tornja nije crkva, ja ne želim 

da učestvujem u radu na ovom projektu 

ako neće biti minareta i ako minaret 

neće služiti svojoj svrsi.“ Kojem svjetonazoru 

ili ideološkom opredjeljenju 

pokojni akademski kipar Dušan 

Džamonja je pripadao, nije iznosio, 

to zna Dragi Bog, ali njegov stav je 

bio objektivan, pravedan i vrlo dobar. 

Zbog čega se ne čuje ezan s minareta 

u granicama dozvoljenog, jer nam to 

omogućava i dozvoljava demokratski 

Ustav R Hrvatske u kojem su utkani 

članci o vjerskim slobodama, osobno 

ne znam kao i ogromna većina 

praktičara muslimana. Liberalni muslimani, 

nepraktičari ili oni koji dođu 

od bajrama do bajrama radi druženja, 

osobno me ne interesiraju, oni na 

to imaju pravo jer im to omogućava 

širina demokratskog Zakona utkana u 

Ustav. Ali, nas vjernike vrijeđa i smeta 

nam da se naše pravo ne poštuje 

i ne izvršava se oglašavanje ezana 

s minareta. Za vrijeme ovogodišnjeg 

ramazana i ramazanskih iftara koji su 

bili mnogobrojni i vrlo kvalitetno organizirani 

zahvaljujući mobilnosti Vijeća 

žena i Mulimskog vijeća, te MIZ-e 

Rijeka, ostao mi je u sjećanju iftar 

kojeg je donirao Katar, na tom iftaru 

bio je i predstavnik Katara. Bilo nas 

je na iftaru preko dvjesto, sve je bilo 

na nivou. Pitanje koje nam je uputio 

katarski predstavnik: „Zašto se ne 

uči i ne čuje ezan preko minareta?“ 

Uslijedio je odgovor osobe zadužene 

za održavanje i funkcioniranje objekta: 

„Pokvaren je razglas.“ Kakav skeptičan 

odgovor, nova instalacija, tek pušteno 

u funkciju, a pokvareno! Kakvo je 

mišljenje ponio u Katar uvaženi predstavnik, 

Allah zna! Želja vjernika je da 

se čim prije čuje ezan s minareta ili u 

suprotnom neka ovlaštene osobe ili 

osoba objasni džematu zbog čega se 

ne čuje ezan s minareta i dokle ćemo 

čekati? 


56 


Islamski centar Rijeka 

– nakon otvorenja 

Piše: Ibrahim Ružnić 

U našem narodu ima jedna izreka koja glasi:“Top puče – bajram prođe“, a što bi se odnosilo na prolaznost svega pa 

i svih velikih manifestacija i velikih svečanosti. Tako je prošla i dugo očekivana manifestacija otvaranja Islamskog 

centra Rijeka. O tom dom događaju izvjestili su svi mediji u Hrvatskoj, BiH i šire, pa nema smisla ponavljati temu. 

Za nas, riječke muslimane mnogo je važnije kako novom i velebnom zdanju udahnuti sadržaj dostojan i građevine, 

ali i ogromnih financijskih sredstava koje su u to zdanje ugrađena. Važno je to pitanje, jer bez pravog sadržaja, 

Islamski centar Rijeka će ostati samo još jedna u nizu skulptura akademskog kipara Dušana Džamonje. 

S 

toga, 

na riječkim muslimanima stoji ogroman 

zadatak. Vodstvo, prije svega Izvršni odbor 

Medžlisa, mora pod hitno otkloniti sve nedostatke 

koji su se „potkrali“ u skupom i preskupom projektiranju 

samog objekta. Prije svega, treba osmisliti i preraditi 

abdestahane jer su ove potpuno nefunkcionalne 

i nedostojne najmanje seoske provincije, a kamo li 

riječkog islamskog centra. Također, od iznimne važnosti 

je da se društveni sadržaji islamskog centra stave u 

funkciju. Život i živost islamski centar dobit će svoj 

pravi smisao tek onda kad njegovi prostori u svoj svojoj 

punini postanu mjesto okupljanja, molitve, stjecanja 

znanja, druženja, zbližavanja, pa u nekom segmentu i 

zabave. Islamski centar mora postati destinacija u kojoj 

će muslimani i ne samo oni, svakodnevno navraćati 

i doživljavati ga kao svoj dom. Nadalje, sva imovina 

kojom islamska zajednica raspolaže mora dobiti komercijalne 

sadržaje, jer bez financijskih sredstava teško je 

očekivati da ćemo moći održati standard usluge našim 

vjernicima i posjetiteljima Centra. 

Ne manji zadatak stoji na imamskom kadru i mualimskom 

vijeću. Oni su odgovorni za tzv. duhovno ozračje 

Islamskog centra Rijeka, koji će islam i islamske 

vjernike kontekstualizirati kao ravnopravne činitelje 

ukupne duhovne paradigme Rijeke i Primorsko-goranske 

županije. U to ime, molimo Svevišnjeg da nas 

pomogne da budemo dostojni nositelji misije i zadaće 

koju smo dobili otvorenjem Islamskog centra Rijeka. 

A kako je teklo samo otvorenje iz vizure insajderaorganizatora 

jednog važnog segmenta, redarske službe 

i osiguranja, Ishaka Junuzovića, pročitajmo u daljnjem 

tekstu. 



57 

I dočekasmo 

Piše: Ishak Junuzović 

Ideja da se u Rijeci izgradi džamija živi od sredine 70-ih XX. Vijeka. Inače, u prošlom vijeku u Republici 

Hrvatskoj podignute su četiri Allahove kuće (Bejtulah). 

Godine 1915. prvu džamiju je Austro-ugarska monarhija dala izgraditi u Puli u kasarni „Marije Terezije“. 

Dušebrižnik je bio Ismet ef. Muftić. Treba napomenuti, da je 1912. g. Visoko carsko vijeće priznalo vjersku 

organizaciju Islama u državama monarhije Hrvatskoj, Češkoj, Madžarskoj i Bosni. Daljnjim slijedom, Hrvatski 

sabor će prvi u Evropi priznati islamsku vjeroispovijest, a to se dogodilo 27.4.1916. g. Tek, puno kasnije to će 

učiniti Portugal godine 1974., a Španija je to uradila 1992. g. 

Neka se zna, da su se 

prve grupe Muslimana, 

Ismalijićani, Kazije, Kumani 

i dr. naselili u Slavoniju od X.-XII. 

Vijeka i prije dolaska Turaka. 

U toku Drugog svjetskog rata, 

godine 1943. poglavar Nezavisne 

države Hrvatske dr. Ante Pavelić 

je naredio izgradnju u Zagrebu 

u Tomašićevoj ulici br. 12. 

Izgradjena je sa tri minareta 

(munare) visine po 45 metara, a 

proklanjavanje je bilo u augustu 

sljedeće godine. Nakon dvije 

godine gradska vlast je naredila 

da se sruše munare a naredne 

1947. g. zgrada džamije je preimenovana 

u muzej Socijalističke 

revolucije. 

Muslimani nastavljaju sa doseljavanjem 

u Republiku Hrvatsku, u 

Slavoniju,u Gunju i okolna mjesta. 

Prvi val se zbio 1942. g. prilikom 

bježanja iz okolice Goražda, Foče 

i Rudog. Drugi val je bio 60-tih 

prošlog vijeka a zbog ekonomskih 

razloga. To je bio sevep-razlog da 

se 1969. g. sagradi Božja kuća. 

I gle čudne podudarnosti. Prvi 

imam je bio Hasan ef. Suljkanović 

iz Gradačca, nakon što je zadnjih 

devet godina službovao u mom 

rodnom selu Ratkovići koje se 

nalazi na 18-om km južnije od 

Brčkog. 

U medjuvremenu vrše se pripreme 

oko izgradnje Islamskog centra u 

Zagrebu. I u decembru 1961. g. 

je osnovan i izabran Odbor za 

nika Darka Vlahovića i Branka 

Vučinovića koji su dipl. ing. arhitekture, 

izgradi „GP Krk“ koji je 

osnovan 1956. godine. 

Odbor za izgradnju s predsjednikom 

Medžlisa Islamske zajednice 

u Rijeci hadži Ekremom 

Budimlić i organizatoricom protokola 

Erminom Duraj mag. 

iur., organizovaše i izvršiše sve 

potrebne pripreme. Zadužiše 

osobe koje će odgovorno 

izvršavati odredjene poslove. Na 

izgradnju sa predsjednikom dr. 

Salimom Šabić. Kamen temeljac 

je postavio tadašnji Reis ul-ulema 

Naib ef. Abdić, u septembru 1981. 

g. Nakon izvjesnih problema 

proklanjavanje je izvršeno u septembru 

1987. g. 

Obistini se ona narodna: „Bolje 

ikada nego nikada“. I eto, nakon 

38 godina od prve ideje sagradi 

se Islamski centar u Rijeci. Sve 

je spremno za svečano otvorenje 

u subotu 0 4. Maja 2013. g. ili 

24. džumade-l-uhra 1434. h. g. 

Ovaj monumentalni objekat po 

zamisli umjetničkog virtuoza akademskog 

kipara rahmetli-pokojnog 

Dušana Džamonje i suradraspolaganju 

je bilo oko 200 volontera. 

U pripremnom roku održano je 

više sastanaka kao i u policiji 

i gradskoj vijećnici uz pomoć i 

koordinaciju g.Darka Kralja. U 

ime Medžlisa veliki posao oko 

planiranja šireg prostora odradi g. 

Neđad Tokalić. U organizaciju su 

uključeni hadži Senad Duraković, 

odvijetnik Samir Ilijazi i Husein 

Žlibanović 

Ogroman posao u organiziranju 

poziva dolazaka, akreditacija 

i smještaja musafira odradiše, 

riječki imam Hajrudin ef. 

Mujkanović, hadži Adem ef. 

Smajić, efendije Adnan Đikić i 

Hidajet Hasanović. Tu su uvijek 

pri ruci hanume Sarija Mahmić i 

Edina Muminović,koje su obavile 

sve administrativne poslove. 

Inače, svečanost otvorenja započela 

je prošlog dana odnosno u 

petak klanjanjem džume namaza 

i učenjem Mevluda u večernjim 

satima. Po završetku, mnogim 

musafirima i ostalima večeru 

su dijelile hanume iz udruge 

„Žena Bošnjkinja“ u koordinaciji 

sa hadžinicom Dinom Jahić i 


58 


Sabinom Pitarević. 

Jutro je friško. Još mladi mjesec 

obasjava Učku i Riječki 

zaljev kada pristigoše redari za 

održavanje reda i mira. Za sigurnost 

bili smo zaduženi Emsudin 

Bešić i ja kao koordinatori s policijskom 

upravom PGŽ. Kao i voditelj 

redarske službe,rasporedio sam 

redare i upoznao ih sa kodeksom 

ponašanja u kojem su navedene 

i odredbe Zakona o javnom okupljanju 

iz 1999.g. sa kasnijim izmjenama 

i dopunama. Pomagali 

su mi vođe rajona Alija Durić, 

Zurahid Banić, Selim Gračić, 

Senad Mahmić, Kadir Begović i 

Neveit Čauš. 

Po izlasku iz autobusa,ali i iz drugih 

vozila, gostima organizirano 

su dijelili hranu članovi Bošnjačke 

nacionalne zajednice PGŽ koje 

je organizirao predsjednik prof. 

Ibrahim Ružnić i volonteri MD 

„Merhamet- Crveni polumjesec“ 

koje je organizirao Kadir Begović 

, a za sprovedbu je bio odgovoran 

Hidajet efendija. 

Sunce polahko osvjetljava 

Kvarner ali i kupole i minaret : 

„Jadranske i Europske ljepotice“ 

kako su je opisai mediji. Nebo je 

čisto ko suza. Vidjelo se da će biti 

sunčano i lijepo vrijeme. Ovom 

svetioniku dobrote posvjedoči 

negdje oko 25 000 vjernika i 

uzvanika što doputovaše organizirano 

i individualno sa svih 

strana Balkana,Europe i arapskih 

zemalja. Učenjem Sura zahvaljuju 

se uzvišenom Allahu dž.š. što 

omogući da se izgradi Centar. U 

molitvama od dragog Boga traže 

da podari zdravlja i rahatluka svima 

onima koji pomogodoše. Božiji 

blagoslov upućuju i Muslimanima 

u islamskim zemljama, a posebno 

najvećem donatoru Nj. E. Šeiku 

Hamad bin Khalifa Al Thani Emiru 

države Katar. 

U osiguranju su bili zaštitari firme 

„Protect“ sa vođom g. Goranom 

Mikić, a vatrogasnom jedinicom 

je zapovijedao mr. sc. Mensur 

Ferhatović. 

Svečanost uveličaše i brojni 

uzvanici, a bilo ih različitih statusa, 

od Uleme do državnika-političara 

i predstavnika društvenog, kulturnog 

i vjerskog života. Obradovaše 

nas svojim učešćem u programu. 

Poslije pjevanja duhovnih pjesama 

i učenja Kur-anskih ajeta, sve 

prisutne poselamiše-pozdraviše 

već spomenuti prof. Hajrudin ef. i 

hadži Ekrem. 

Ovu manifestaciju uživo je prenosila 

televizija, a vjernici su mogli 

pratiti preko dva video zida. Mnogo 

je i novinara koji će otvaranje opisati 

u raznim listovima, a sve je to 

organizirala gđa. Nađa Berbić. 

Za pružanje liječničke pomoći 

bila je na raspolaganju liječnica 

Esma Halepović-Đečević sa kolima 

hitne pomoći i volonterima 

Crvenog križa. 

Sve prisutne su pozdravili 

mnogi uzvanici među kojima 

u ime Republike Hrvatske, 

predsjednik dr. Ivo Josipović i 

Član predsjedništva Bosne i 

Hercegovine Bakir Izetbegović, 

te muftija dr. Aziz ef. Hasanović. 

Treptaj i toplinu vjerničkih duša 

izazvao je u ime donatora katarskog 

Emira, ministar Vakufa i 

Islamskih poslova dr.Ghaith bin 

Mumbarak Al Kuwari. 

Za sergije i prikupljanje dobrovoljnog 

priloga bio je zadužen 

Muhamed Šabić sa određenim 

osobama, a VIP goste su razvozili 

Ibro Mešić i Sabahudin Pitarević. 

Skupu se obratili i msgr. Enzo 

Rodins u ime Hrvatske Biskupske 

konferencije i g. Paul Vandoren 

šef delagacije Europske komisije. 

I šećer na kraju. Sve je selamio 

Reis-ul-ulema mrsc. Husein 

ef. Kavazović koji je posebno 

naglasio: „Hrvatska iz Rijeke šalje 

poruku Europi i Islamskom svijetu 

da svima njima podjednako pripadaju 

i Istok i Zapad“. 

Poslije svečanog dijela, vjernici u 

grupama ulaze u molitveni prostor 

gdje klanjaju i ponizno se 

pokoravaju svome Gospodaru. 

I tako redom. Sve do večeri. I 

sunce se sakri iza planine Učka. 

Vjernici i gosti napuštaju prostor 

i svako sa sobom nosi nezaboravne 

utiske i doživljaje. I zato im 

od srca hvala što dođoše i s nama 

podijeliše radost i oduševljenje. 

Savjesno i odgovorno izvršismo 

sve poslove, pa zbog toga i nije 

bilo nikakvih neželjenih slučajeva. 

Zat i velika hvala svima koji su 

bili uključeni po bilo kom osnovu 

u organizaciju ove nezaboravne 

svečanosti. Od omladine do onih 

najstarijih. Uostalom, svi smo mi 

bili samo po zrno u klasu. Amin ! 

U Rijeci, 12.5.2013. godine 

Ishak Junuzović, mag.iur. 



DA SE NE ZABORAVI 

Sjećanja na djetinjstva suza, straha i boli! 

59 

Piše: Adnan, (Enesa i Irma) Bajrić 

Mi, koji smo rođeni prije 90-tih, živjeli smo u otetom i uništenom djetinjstvu, djetinjstvu suza, neopisivog straha koji 

se javi na sjećanje koje i danas boli. Iako sam bio dijete sa nekoliko godina, pamtim i danas osjećam gorčinu prvih 

tv snimaka agresije na Bosnu i Hercegovinu, zvukova raketa i udara granata, pamtim i teško se toga prisjećam, 

odnosno teško o tome pričam i pišem. Gorko je sjećanje na dane kada bi mi babo i amidže, dajdže i druga rodbina 

odlazila na “liniju”, iako nisam znao šta je “linija“, predosjećao sam da je nedaleko od kuće i da nas tu brane, da 

nedaju agresorima da nam priđu i da nas pobiju, siluju majke i sestre protjeraju nas sa ognjišta. 

Da, pamtim i to kako sam 

kasnije išao u školu gdje 

smo sjedili na trupcima, a 

da li je bilo table i udžbenika nisam 

siguran, bila je neka improvizacija 

od škole, ali i života. Škola koja 

nije imala struje, a ustvari ko je 

imao struje kada smo svijeće palili 

i to kratko, jer smo bili primorani 

na mrak u kojem su strahovi i boli 

toliko urezane da svaki plač i jecaj 

u tišini tih nebrojenih noći i danas 

nosim u duši. Možda tada nisam 

znao šta se dešava, ali odavno 

sam shvatio, pamtim, pamtiću i ma 

koliko mi teško bilo pričaću, pisaću, 

podsjećaću i boriću se za istinu, jer 

šta je život bez borbe istine protiv 

laži, dobra ptoriv zla. 

Moja starija sestra Irma, rođena 

je 1985., i ona je to teže doživjela 

i prihvatila, a moja mlađa sestra 

Enesa, rođena je 1996., i nosi ime 

po mom rahmetli amidži koji je ubijen 

sa svojih 20 godina. Eh, kakva je 

to smrt, kome je trebala, šta je sa 

njegovim snovima, djevojkom koju 

je volio i koja je voljela njega, šta je 

sa njihovim željama i planovima? 

Mi se dobro sjećamo onog što smo 

doživjeli, a pamtimo priče koje su 

nam pričane i ta sjećanja neće 

isčeznuti, jer su ona dio nas, sa 

njima živimo svaki dan. Sjećamo se 

kako smo bježali od zvukova raketa 

i granata, kako smo se pitali šta 

ono stalo puca, kada će prestati, 

hoće li se babo vratiti živ ili mrtav, 

invalid ili...? Mi se dobro sjećamo 

i ta sjećanja čuvamo, ona su nam 

izvor snage, ona su nam motivacija 

da budemo najbolji kao sinovi i 

kćeri, kao učenici, kao pripadnici 

državne i nacionalne zajednice, kao 

borci za kulturu pamćenja i sjećanja, 

da jeseni i proljeća, godine ne budu 

godine zaborava, da se pamti, priča 

i opominje, da se nikada i nikome 

ne dogovodi agresija i genocid koji 

se dogodio nama u Bosni od 1991. 

do 1995. 

Roditelji tek danas priznaju da im 

je bilo teško objasniti zašto tako 

malo moramo jesti, zašto smo više 

gladni nego siti, zašto nema babe, 

zašto se ne vraća, kakvi su ovo 

ljudi i zašto ispraćaju amidžu, kuda 

ga odnesoše i zašto svi plaču? 

Zašto nas puno živi u kući, spava u 

istoj sobi, istu odjeću nosimo, zašto 

molimo za konzerviranu hranu i piće 

u prahu, zašto crtamo svoje ruke i 

šaljemo pisma umrljana suzama? 

Žašto, djeca nemaju djetinjstvo, 

zašto se ne igramo igračkama 

nego praznom ali ponekad i punom 

municijom pa zbog neopreznosti 

i tako p/ostajemo invalidi? Žašto 

nam mine uništavaju noge i poslije 

toga nikada više ne igramo nogomet, 

šta je ovo i zbog čega sve 

ovo traje i traje, zažto nam odvode 

najmilije, a onda ih dovoze mrtve ili 

invalite pa tako žive do svoje smrti, 

kada če prestati i kako će poslije 

biti, hoćemo li živjeti bez sraha i 

tuge? I još puno teških pitanja na 

koje još nismo našli odgovore ili ih 

nismo našli od tog straha i tuge. 

Relevantne činjenice svjedoče 

o agresorima (na RBiH Srbija i 

Crna Gora, a kasnije i Hrvatska) 

i žrtvama čemu svjedoče ubijeni, 

silovani i mučeni civili, žene i djeca, 

logori, masovne grobnice, raseljeni 

i izbjegli širom svijeta, a nažalost 

zadnjih godina trend je da se istina 

prikriva, minimizira i relativizira, te 

da se zamjenjuju teze, da zbog ličnih 

interesa kazuju i vrijeđaju žrtve, a i 

sami su na neki način žrtve, ali 

imaju potrebu da se dodvoravaju 

drugima, političkim i ekonomskim 


60 


svjetskim moćnicima i medijima. To 

je nedopustivo, nemoralno i ljigavo, 

pogotovo od ljudi koji su bili na sigurnom 

i sa strane gledali našu bol 

pa se danas usuđuju i kazuju kako 

su svi krivi, a jasna je razlika između 

žrtve i zločinaca kao i između sunca 

i mjeseca. Nažalost, ima i onih koji 

su podlegli ovim i drugim raznim 

uticajima i strahvima, pa sumnjaju 

u svoje ideale kao i to da se kaju 

što su sudjelovali u odbrani države i 

nacije od agresora. 

Želimo jasno poručiti da ne sumnjaju 

u sebe i svoje ideale, da ima 

onih koji pamte, pričaju i žele da 

se oduže nanama, majkama, sestrama, 

suprugama koje su također 

dale nemjerljiv doprinos od rađanja 

djece, do brige o djeci i familiji, 

žrtvovanja sebe i svojih potreba 

radeći teške fizičke poslove kako bi 

nadomjestile nedostatak muškarca. 

One su naše heroine nacije i mi 

im ljubimo čestite i ispucale ruke, 

ponosno ih gledamo u blaga lica 

koja su često suze kvasile, a oči 

ostale mnoge noći budne i tako 

godinama, ljubimo im ponosna čela 

vjerujući da će bar u Bosanskoj 

Krajini odnosno u Bihaću, koji je bio 

Sigurna zona UN-a, u opsadi 1201 

dan, okružen sa pet agresorskih 

korpusa, nadležni izgraditi spomenik 

u gradskom parku u znak zahvalnosti, 

da im bar tako simbolično 

kažemo veliko vam hvala na svemu 

MAJKE NAŠE. 

Također, želimo da se zahvalimo 

odužimo i ljudima koji su ostali invalidi, 

koji su žrtvovali svoje dijelove 

tijela, koji su mučeni u logorima, 

djeci koji su ostali bez roditelja i 

tako zauvijek izgubili babin stisak 

ruke i majčin zagrljaj, tu toplinu 

oko srca, koji ne osjećaju životne 

uspjehe i radosti kao oni koji imaju 

roditelje. 

Ako se u Sarajevu i na Univerzitetu 

u Sarajevu ili pod okriljem državnih 

ili nacionalnih institucija ili organizacija 

ne osnuje „muzej genocida“ 

nadamo se da će se to realizirati 

na Univerzitetu u Bihaću gdje bi se 

trebao osnovati i „muzej opsade 

i odbrane Bihaćkog okruga 1201. 

dan“ sa raznim multimedijalnim 

sadržajima, sjećanjima i iskustvima 

opsade i odbrane. Svakako, 

našim dedama, očevima, sinovima 

u znak zahvalnosti, bar na značajne 

pojedince, bitne datume i bitke, 

treba biti ustupljen medijski prostor, 

pažnja i podrška, a našim 

generalma, Dudakoviću, Ćuskiću, 

Alagiću, komandantu Naniću, te 

Ljubijankiću i drugima u znak zahvalnosti 

trebaju se imenovati, ulice, 

trgovi, institucije, jer to je naša 

obaveza, a ako se obaveza ne ispuni 

grijeh je i za svaku generaciju koja 

dođe poslije nas. 

Vjerujemo da se mnogi žele odužiti 

onima koji su se borili i, hvala Bogu 

ostali živi i bez invaliditeta, nije 

borba uzaludna, izdržite još malo 

jer izrastaju oni koji se žele odužiti i 

biti odgovorni prema vama i onima 

koji dolaze poslije nas. Izrastaju 

oni koji se neće samo u suzama 

sjećati značajnih pojedinaca, bitnih 

datuma, bitki i događaja, koji neće 

izrastati naivno i nesigurno, niti sa 

mislima i planovima da bol koju su 

doživjeli dožive drugi. 

Ipak sve vremenom biva i vremenom 

prolazi, nestaje, ali ostaju 

sjećanja na tragičnu historiju Bosne 

i Bošnjaka ”scene iz pakla, napisane 

na najmračnijim stranicama ljudske 

historije” (ICTY). Ostaje trajna 

obaveza čovječanstva da veliki 

prostor između nebesa i zemlje 

ne ispunjava šutnja i zaborav o 

ovom planetarnom zločinu - zločinu 

GENOCIDA! 

Ostaje obaveza da na dane 

velikih žrtava, u Bijeljini, Zvorniku, 

Višegradu, Foči, u gradovima rijeke 

Une i Sane, na dan obilježavanja zloglasnih 

logora, na dan Srebrenice, na 

dane „pečata slobodi“ provjeravamo 

lični i kolektivni razvoj i napredak na 

svjetskoj ljestvici, nauke, tehnike, 

umjetnosti i sporta, i da se time 

ponajbolje odužimo i zahvalimo na 

hrabroj, dostojanstvenoj i historijskoj 

borbi za Bosnu. 



61 

POETSKI KUTAK 

Piše i uređuje: Pero Škobo 

Melek od Bejtulaha 

Onda kada se malešni zračak 

Spustio s neba 

Da malo posvijetli niz vrelo grešno, 

Duša se moja pridignula bješe hirovita 

Pojilu njenom 

Na čari bajne 

Na Zem-Zem vrelo. 

Ponese mi je večernji dašak 

Tako u letu; 

Susretoše se putnici vječni 

Moji i njeni 

u Bejtulahu 

U jesen ranu 

Na usni mednoj, 

Na uvojcima, 

na njenom čelu, 

Aman divnom… 

Što su pričali 

Ne mogu znati 

Tu tajnu samo vrelo znade, 

Ali od tada 

Čim svjetlost na lice padne grešno 

Bilo da sunce igru stvara 

Ili da nebom zvijezde vrte 

U gnijezdu mi se razbudi duša 

Pa se pridigne; 

Ponudi očima rosu sjetnu, 

Grudima slabost, 

Pa tiho doziva lijepu Hadžeru 

Gnijezdo joj nudi 

Zašto mjesecu sve čari nudi 

A oku mome mira ne stvara 

Niti spokoja nejaku biću 

Davati kani, 

Aman aman 

Karasevdaha… 

Palestino ljubavi moja 

نيطسلف 

Tamo daleko uz Mrtvo more još diše ljubav 

nevina na križ razapeta. 

Sa Golgote pogledom ispraća sunčeve zalaske zemljom 

Abrahamovom. 

Oni što je kamenovaše oslijepiše od njene velike 

ljepote, 

pomahnitaše od pogroma velikoga. 

Ispružila se usnula Sibila od Judeje do Galileje 

pa jordami visinom na križu okovana; 

uz more duša bole bolovala, 

uz Mrtvo. 

Njena djeca još praćkom kamenčić na čelične kule 

hitnu, 

kao njini djedi, 

kao njini oci. 

Proplakala zemlja gorku suzu, 

nigdje mezarju više mjesta nije, 

zalomilo tamu na široko i na dugačko. 

Kroz Judeju i Galileju plač se do neba nevinih duša 

čuje, 

uznici njeni bijelu danu zatrli svaku nadu; 

sa kula zemlju svetu Saladinovu oskvrnuše, 

sa čeličnih. 

Plač živih razliježe se uz Mrtvo more 

i vapaji nevinih nebu streme. 

Njive im ostadoše ne uzorane pola vijeka, 

drage ne milovane. 

Zovu sinovi svoju zemlju dok je na opancima nose 

tuđinom, 

osluškuju, 

a ona im se stalno javlja, 

zove. 

I s neba po Sibili pada suza umjesto kiše sa Jordana, 

i kletva ljudskom rodu ispod majčina crna zara stalno 

stiže, 

pokrila se zbog rastanka od djeteta prvorođenog 

pod čempresima Galilejskim; 

uz more mu u dlanove dovu šaputala, 

uz Mrtvo. 


62 


Irem from Rub’ al Khali 

( ljubav ismijavice ) 

Kad me pogledaše njene oči 

Onda kad me pogledaše njene oči 

Kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji 

Onda kad me opiše njene smijavice 

Njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore 

A dvije vjeđe kao anadolske dimiskije posjekoše grešna 

stvora. 

Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice 

Zaječa u sutonu nejač ljudska, 

Aman aman, 

Te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice. 

Aman aman aman aman… 

Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu 

Onda za savjet upitah nju 

Moju voljenu upitah tada za spas, 

Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce 

Rekoh joj, 

Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na 

dušu navali, 

I kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene 

Voljena moja Irem 

Moj grade od tisuću stupova 

Umrijeh ti od ljepote silne. 

Usnuo sam čudan san 

Usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše 

Usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše 

Aman aman, 

Čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali, 


Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne 

Nježnost u očima prede duši tananu košulju 

Usnuo sam čudan san na tvojim grudima 

Voljena moja Irem. 

Ona se primače moja voljena tada meni 

Moja mila koju voli moja duša 

Ona mi šapatom odgovori tada 

Ona što je ljubih 

Ona što je ljubim 

Ona tada šapatom reče meni: 

On uzdiše- ja mirišem, 

On me sanja- ja mu dišem, 

Aman aman, 

On mi pjeva- ja ga njišem. 



IN MEMORIAM 

Odlazak maestra 

Fuada Ahmetspahića 

Dana 26. rujna 2013., nakon kraće bolesti, na Ahiret je preselio jedan od osnivača Ansambla „Bosana“ , 

voditelj orkestra i zbora, Fuad Ahmetspahić, prof. 

Dženaza će se klanjati u ponedjeljak 30. rujna 2013. na zagrebačkom groblju Miroševac u 15:50 sati. 

RAHMETULLAHI ALEJHI REHMETEN VASIATEN 

Fuad Ahmetspahić rođen je 1937. godine u 

Zenici. Osnovnu školu i Nižu gimnaziju završio je u 

Zenici a 1948. upisuje Nižu muzičku školu u kojoj 

je učio svirati violinu. Srednju muzičku školu u 

Sarajevu upisao je 1953. na teoretskonastavničkom 

odsjeku, a nakon završetka upisuje 

se na Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao 

1961. godine na teoretsko-nastavničkom 

odsjeku. 

Svoj dugogodišnji uspješni pedagoški rad 

započeo je nakon diplomiranja zapošljavanjem u 

Zenici u Nižoj muzičkoj školi, a nastavio u 

Gimnaziji te Srednjoj muzičkoj školi na kojoj je 

predavao solfeđo, teoriju muzike, violinu, klavir 

te sviranje horskih partitura. Bio je profesor 

brojnim učenicima ovih škola, od kojih su neki 

postali vrhunski muzički stručnjaci i pedagozi. U 

svojoj knjizi „Bosana – Zbirka kompozicija za 

zborove i vokalne grupe“ izdanoj 2008. napisao 

je: „U Osnovnoj muzičkoj školi u Zenici bio sam 

prvi učenik, a u Srednjoj – prvi profesor, tako da 

su moj život i ovih dviju škola neumitno i od samih 

početaka usko povezane, a što nas svrstava 

zajedno u historiju razvoja muzike i muzičke 

kulture na ovim prostorima. Danas, kad vidim 

nastavnike obiju škola, od kojih su većina bili moji 

učenici, izuzetno mi je drago da su postali vrsni 

stručnjaci. Moje zadovoljstvo je tim veće što i 

sada, kada sam zaokružio svoj radni vijek, znam 

da sav trud i znanje, ali i ljubav za muziku, nije bio 

uzaludan. Muzika koja je prožimala cijeli moj 

život vidim da sada „teče“ i njihovim venama, 

stvarajući onaj prepoznatljiv entuzijazam i strast 

sa kojima sada oni podučavaju nove generacije i 

stvaraju nove talente.“ 

U jesen ratne 1992. godine iz zdravstvenih 

razloga napušta Zenicu i s obitelji dolazi u Zagreb. 

Sa suprugom Zdenkom radio je u osnovnoj i 

srednjoj školi za izbjegličku djecu iz BiH koje je 

organizirala Ambasada BiH u Zagrebu, a zatim 

kao nastavnik solfeđa u Osnovnoj muzičkoj školi u 

Ivanić gradu i profesor muzičkog obrazovanja u 

Zagrebačkoj medresi. 

Vodio je brojne zborove i orkestre u općini Zenica, 

u svim školama u kojima je radio, u raznim KUDovima 

u Sarajevu, u KUD-u Željezare Zenica, KUDu 

„Ibrahim Perviz“ Zenica. Za svoj rad dobio je 

brojna priznanja i nagrade, između ostalih 

Nagradu grada Zenice za razvoj kulture i Zlatnu 

značku „Muzičke omladine“. Osvojio veliki broj 

prvih, drugih i trećih mjesta na takmičenjima 

zborova u BiH i bivšoj Jugoslaviji sa zborovima 

Željezare Zenica, Gimnazije Zenica i Muzičke 

škole u Zenici. Proglašen je najboljim profesorom 

solfeđa od strane profesora Muzičke akademije u 

Sarajevu. Dodijeljene su mu diplome Gimnazije, 

Muzičke škole i Kamernog simfonijskog orkestra u 

Zenici za doprinos u razvoju tih institucija. 

Bio je jedan od inicijatora i osnivača Ansambla 

„Bosana“ u kojem je bio voditelj orkestra i zbora, 

dirigent i aranžer. Neumorno je, s velikim 

entuzijazmom i strašću, unatoč poodmakloj dobi, 

radio i kreativno doprinosio radu Ansambla. 

Svima će nam jako nedostajati.

„Bosanac".., je adresa, 

„Bošnjak" je čovjek sa identitetom, 

„Bosanac" postaje svatko ko se naseli u Bosni, 

a kada se odseli - ode iz Bosne, prestaje to biti. 

„Bošnjak" ostaje „Bošnjak" gdje god živio 

I koliko god puta mijenjao adresu. 

Razlika između „Bosanca" i „Bošnjaka" je kao između age i bega. 

Aga se postaje, beg se rađa. 

Ili kao između Britanca i Engleza. 

Britanac se postaje, Englez se rađa. 

Tako isto i „Bosanac" se postaje, a „Bošnjak" se rađa 

I ostaje to cijelog života, kao i njegova djeca 

I djeca njegove djece ostaju 

„BOŠNJACI".

BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

BoÅ¡njaÄki glas 26 - BoÅ¡njaÄka nacionalna zajednica za Grad Zagreb ...