skripta za pisanje eseja iz hrvatskog jezika
skripta za pisanje eseja iz hrvatskog jezika
skripta za pisanje eseja iz hrvatskog jezika
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
SKRIPTA IZ<br />
HRVATSKOG JEZIKA<br />
ZA ESEJ NA DRŽAVNOJ MATURI<br />
1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić<br />
Razdoblje: hrvatska renesansna književnost<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Dundo Maroje – o djelu<br />
2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić<br />
Razdoblje: hrvatski barok<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Suze sina razmetnoga – o djelu<br />
3. OTAC GORIOT ~ Honore de Bal<strong>za</strong>c<br />
Razdoblje: reali<strong>za</strong>m<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Otac Goriot – o djelu<br />
4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor Mihajlovič Dostojevski<br />
Razdoblje: reali<strong>za</strong>m<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Zločin i kazna – o djelu<br />
5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić<br />
Razdoblje: hrvatski reali<strong>za</strong>m<br />
Biografski podaci o autoru<br />
U registraturi – o djelu<br />
6. MOJA PREOBRAŽENJA ~ Antun Branko Šimić<br />
Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929.<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Moja preobraženja – o djelu<br />
7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka<br />
Razdoblje: moderna književnost<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Preobražaj – o djelu<br />
8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža<br />
Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929.<br />
Biografski podaci o autoru<br />
Baraka pet be – o djelu
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić<br />
Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST<br />
pod utjecajem renesansne umjetnosti u Italiji<br />
od sredine 14.st. do kraja 16.st.<br />
u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) –<br />
slobodna Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija<br />
oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na<br />
latinskom jeziku – usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije<br />
human<strong>iz</strong>ma<br />
afirmacija <strong>hrvatskog</strong> narodnog <strong>jezika</strong><br />
načelo oponašanja estetski vrijednih uzora<br />
OSLANJANJE NA:<br />
klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije,<br />
Ovidije...)<br />
klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio,<br />
Petrarca)<br />
suvremene talijanske književne autoritete<br />
iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska<br />
se renesansa u nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu<br />
književnost i na tijekove domaće usmene književnosti<br />
OKOLNOSTI: turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i<br />
talijanski utjecaj na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji<br />
renesanse su pripadnici imućnoga patricijsko-građanskog sloja<br />
primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom vlašću<br />
Biografski podaci o autoru: Marin Držić<br />
rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji<br />
klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra<br />
u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom<br />
gradu Sieni<br />
nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije<br />
u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de'<br />
Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva <br />
ostavši bez odgovora i odaziva na bunt, vratio se u Veneciju i<br />
nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla)<br />
književni rad <strong>za</strong>počeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu<br />
petrark<strong>iz</strong>ma, no ubrzo se posve posvetio drami (okušao se u svim<br />
tada poznatim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali<br />
i tragediji)<br />
najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada<br />
Plauta), pokladna igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA<br />
(prerada Euripida) te pastirska igra TIRENA<br />
DUNDO MAROJE<br />
SADRŽAJ:<br />
Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u<br />
2
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa<br />
slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori<br />
da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe.<br />
On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov<br />
vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno <strong>za</strong>ljubljen u Lauru, no ona ga mrzi.<br />
Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju <strong>za</strong>boli srce kad čuje kako<br />
njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i<br />
njegova <strong>za</strong>ručnica Pera, <strong>za</strong>jedno s Dživom. Prerušena je u muškarca.<br />
Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na<br />
njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s<br />
Marom i da ne želi čuti <strong>za</strong> Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao<br />
Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže<br />
Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura<br />
njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem<br />
pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje <strong>iz</strong> krčme<br />
primjeti Maru i dolazi do njega vičući <strong>iz</strong> sveg glasa. No, Maro se pravi da<br />
ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri<br />
odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći<br />
Maroju i<strong>za</strong>ći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da<br />
će doći <strong>za</strong> sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti<br />
sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet <strong>iz</strong>vlači Maroja <strong>iz</strong> tamnice.<br />
Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro<br />
žali što se pojavio njegov otac i boji se da će <strong>iz</strong>gubiti Lauru. Sadi dolazi po<br />
novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je<br />
Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj<br />
novac i Maro ga <strong>za</strong>tim tjera. Maro moli Popivu <strong>za</strong> pomoć, a ovaj mu govori<br />
da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara<br />
Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli<br />
da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je<br />
nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli<br />
Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju<br />
jamstvo <strong>za</strong> svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi<br />
da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li<br />
Maru, ona odgovori da je on <strong>za</strong>ručen s njenom gospodaricom Laurom i<br />
Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva<br />
savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na<br />
cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu<br />
Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj<br />
spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti<br />
Mandolijenu, <strong>iz</strong>gubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla<br />
s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će nagradu onome tko ju nađe.<br />
Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva<br />
Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena.<br />
Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi<br />
shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin<br />
Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja.<br />
Petrunjela govori Lauri da je Maro <strong>za</strong>ručen <strong>za</strong> drugu i Laura se užasno<br />
razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro<br />
je dužan na sve strane, a Pomet likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho,<br />
3
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u<br />
Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove.<br />
Sve se <strong>za</strong>vrši Pometovim djelovanjem: Maro i Pera <strong>za</strong>vrše <strong>za</strong>jedno, isto<br />
tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u<br />
svoj grad.<br />
TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost<br />
<strong>za</strong>ljubljenih<br />
pet činova<br />
dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora<br />
(govori o radnji komedije, likovima, mjestu radnje...)<br />
satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena<br />
politička satira, osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih<br />
likova (Pomet, Tripče) najveća Držićeva inovacija i posebnost u<br />
komediografskom opusu<br />
tridesetak najrazličitijih likova<br />
vrlo opsežna i dramaturški složena komedija<br />
sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurti<strong>za</strong>nu<br />
Lauru)<br />
mjesto radnje – Rim<br />
središnji motivi: novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne,<br />
škrte starosti<br />
Držić krit<strong>iz</strong>ira sveopću pokvarenost i lakomost<br />
Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna<br />
vlastela i dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i<br />
LJUDE NAZBILJ (bistri, duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi)<br />
POMET – <strong>za</strong>okupljen ovozemaljskim užicima renesansni čovjek;<br />
<strong>za</strong>pleće radnju, vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat<br />
na svijetu“ – tko hoće vladati, mora biti pun vrlina); gospodar<br />
smijeha u komediji<br />
afirmacija sposobnih i pametnih (sluge) pobjeda čovjekove<br />
inteligencije<br />
bogatstvo <strong>jezika</strong> – dubrovački, nedubrovački, talijanski<br />
ismijava konvencije petrark<strong>iz</strong>ma – kurti<strong>za</strong>na LAURA<br />
2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić<br />
Razdoblje: HRVATSKI BAROK<br />
trajanje: od početka 17.st. do druge polovice 18.st.<br />
književni jezik je nejedinstven – prilagođen govorima regija<br />
postoji određena razmjena književnih utjecaja <strong>iz</strong>među hrvatskih<br />
kulturnih središta<br />
mnogocentričnost manji regionalni krugovi:<br />
četiri manje ili više samostalna regionalna književna kruga:<br />
4
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
1. DUBROVNIK – najplodonosniji; dubrovački autori utjecali na<br />
pisce u Splitu, Zadru...; utjecaj štokavskog, ijekavskog...<br />
2. DALMACIJA<br />
3. BANSKA HRVATSKA – dvije struje: 1.) književne djelatnosti<br />
plemića oko Petra Zrinskoga (svjetovni karakter, miješanje<br />
čakavskog i kajkavskog: OZALJSKI KRUG – Juraj Križanić, Ivan<br />
Belostenec, Fran K. Frankopan, Katarina Zrinska...); 2.)<br />
nabožna književnost (kajkavski)<br />
4. SLAVONIJA – nakon 1700. oslobođena od Turaka kulturni<br />
procvat (Antun Kanižlić)<br />
utjecaj četiriju civili<strong>za</strong>cijskih i političkih krugova: mletačkoga,<br />
austrijskog, turskog, dubrovačkog te utjecaj katoličke<br />
protureformacije kao djelovanje isusovačkog reda<br />
književnici školovani u isusovačkim kolegijima<br />
humani<strong>za</strong>m i latini<strong>za</strong>m u 17.st. – latinski i dalje u uporabi u crkvi,<br />
upravi i znanosti, a postoji još i tzv. učena (dijačka) književnost na<br />
latinskome<br />
Biografski podaci o autoru: Ivan Gundulić (Dživo)<br />
1589. – 1638.<br />
plemić, pravnik, diplomat, senator, konavoski knez, poslanik u Bosni<br />
nadimak Mačica<br />
<strong>iz</strong> dubrovačke plemićke obitelji, obrazovao se u školama rodnoga<br />
grada<br />
obavljao razne državničko-administrativne službe u Dubrovniku i<br />
okolici, kasnije postao senator i član Malog vijeća<br />
velik utjecaj Torquata Tassa (Oslobođeni Jeru<strong>za</strong>lem)<br />
književni rad <strong>za</strong>počeo s <strong>pisanje</strong>m drama, i vjerojatno pjesama<br />
najpoznatija djela: pastirske drame s ljubavnim i mitološkim<br />
temama (PROSERPINA UGRABLJENA, DIANA, ARIADNA), religijskoepski<br />
spjev SUZE SINA RAZMETNOGA, DUBRAVKA, pastirska igra,<br />
OSMAN, epski spjev<br />
SUZE SINA RAZMETNOGA<br />
SADRŽAJ:<br />
PLAČ PRVI – SAGRJEŠENJE<br />
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira<br />
se s njim te u su<strong>za</strong>ma i plaču želi ispričati o su<strong>za</strong>ma i plaču razmetnog<br />
sina.<br />
Invokacija - pjesnik <strong>za</strong>ziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju.<br />
Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s<br />
postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.<br />
Opis pej<strong>za</strong>ža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme<br />
litice, snježni vrhovi planina.<br />
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu<br />
je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je<br />
nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći.<br />
Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi.<br />
5
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se<br />
pita koga žena nije prevarila, <strong>iz</strong>dala.<br />
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen<br />
(kosu), svjetlost joj sja <strong>iz</strong> očiju, usta koraljna, lice kao ružica, g<strong>iz</strong>dav smijeh,<br />
svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.<br />
Antite<strong>za</strong> - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene<br />
koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odre<strong>za</strong>la s mrtvaca<br />
i otela ju crvima <strong>iz</strong> usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila<br />
rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena<br />
prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafra<strong>za</strong> stihova <strong>iz</strong><br />
Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde<br />
oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.<br />
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost.<br />
Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši<br />
opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo<br />
mu je samo kajanje i žalost.<br />
PLAČ DRUGI - SPOZNANJE<br />
Prva je strofa parafra<strong>za</strong> Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem<br />
stvaranju svijeta.<br />
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života,<br />
sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe <strong>za</strong><br />
grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je<br />
živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt<br />
duše. Znameniti su gradovi <strong>iz</strong>gorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova<br />
(misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).<br />
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a<br />
dijete se uspoređuje s leptirom koji <strong>iz</strong>gori na ognju. Spoznaja je vlastitog<br />
grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one<br />
kakva mu je bila.<br />
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava.<br />
Smrt je jednaka svima.<br />
PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE<br />
Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda <strong>iz</strong> Starog <strong>za</strong>vjeta: 1. Aronova palica<br />
procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i<br />
pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati <strong>za</strong> rep, postane štap; 3.<br />
Lotova se žena pretvori u stup soli.<br />
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa <strong>iz</strong> pepela,<br />
tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin<br />
plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope<br />
njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što<br />
se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.<br />
Pjesnik f<strong>iz</strong>ičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, f<strong>iz</strong>ička je ljepota odsjaj<br />
slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka,<br />
Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu<br />
sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje<br />
se slijevaju u more.<br />
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se<br />
6
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu.<br />
Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten <strong>za</strong> znamen<br />
ljubavi.<br />
epski spjev, religiozna poema<br />
TEMA: grijeh i kajanje, snaga vjere i nade<br />
simbolika djela je protureformacijska: u kontekstu vremena razmetni<br />
se sin može shvatiti kao pristaša reformacije koji se vraća u okrilje<br />
Katoličke crkve<br />
predložak – biblijska parabola o razmetnom sinu i dobrom ocu <strong>iz</strong><br />
Evanđelja po Luki<br />
tri plača: SAGRIJEŠENJE, SPOZNANJE, SKRUŠENJE<br />
monološko-ispovijedno govorenje<br />
motivi: život ↔ smrt, grijeh ↔ pokajanje, svjetlost ↔ tama <br />
suprotnosti, antiteze<br />
katolički svjetonazor<br />
istinski kršćanski osjećaji<br />
prolaznost vremena<br />
verbalne igre<br />
temeljna funkcija baroknog teksta: pro<strong>iz</strong>vesti čuđenje (uz pomoć<br />
končeta, hiperbola, antite<strong>za</strong>...)<br />
KONČETO – metafora (osobito jaka), hiperbola, antite<strong>za</strong>, domišljat i<br />
oštrouman način <strong>iz</strong>ražavanja, šala, duhovitost<br />
3. OTAC GORIOT ~ Honore de Bal<strong>za</strong>c<br />
Razdoblje: REALIZAM<br />
trajanje: od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st.<br />
vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost<br />
najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena<br />
(Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racional<strong>iz</strong>ma i<br />
pozitiv<strong>iz</strong>ma i enciklopedista<br />
cilj – što istinitije i što <strong>iz</strong>vornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi<br />
njegova poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti<br />
(„objektivni“ pripovjedač – er form)<br />
pojačano <strong>za</strong>nimanje <strong>za</strong> prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih<br />
filozofija<br />
naglašavanje odnosa književnosti i zbilje<br />
roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“<br />
fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi<br />
jedini estetski kriterij real<strong>iz</strong>ma je istinitost<br />
Stendhal – <strong>za</strong>četnik real<strong>iz</strong>ma – „Crveno i crno“ usporedio roman s<br />
ogledalom koji nosi cestom<br />
obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema <br />
djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve<br />
<strong>iz</strong>vorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove<br />
7
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje<br />
<strong>za</strong>kon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on<br />
<strong>za</strong>ista jest)<br />
Biografski podaci o autoru: Honore de Bal<strong>za</strong>c<br />
1799. – 1850.<br />
francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar<br />
studirao pravo i filozofiju na Sorbonni u Par<strong>iz</strong>u<br />
s 20 godina počeo pisati slabe pustolovne romane bez uspjeha,<br />
odustaje od pisanja<br />
pisanju se vraća tek 1829., kada kreće n<strong>iz</strong> njegovih uspjeha<br />
neiscrpna mašta i nevjerojatna radna sposobnost golem opus od<br />
90-ak romana, 5 drama, pripovjesti, novele...<br />
1842. objedinjuje sva djela što ih je napisao od 1829. u jedinstven<br />
ciklus „Ljudska komedija“ namjeravao dati sliku suvremenog<br />
francuskog društva i <strong>iz</strong>nijeti svoje poglede na svijet<br />
krit<strong>iz</strong>ira francusko društvo – prika<strong>za</strong>o razvoj kapitalističkih društvenih<br />
odnosa i propadanje tradicionalnih moralnih vrednota<br />
novac – osnovna pokretačka snaga u svim njegovim djelima<br />
koncepcija djela – <strong>za</strong>pletene i često nevjerojatne intrige, jednostavno<br />
ocrtani karakteri...<br />
utemeljitelj europskog realističkog romana<br />
OTAC GORIOT<br />
SADRŽAJ:<br />
Pansion<br />
Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Par<strong>iz</strong>u građanski pansion,<br />
poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, i<strong>za</strong> kuće je dvorište<br />
gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica.<br />
Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić <strong>za</strong> jelo. Ispod njega<br />
otječu splačine <strong>iz</strong> kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica <strong>iz</strong>bacuje<br />
smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s<br />
nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama,<br />
gdje penzionisti sjede <strong>za</strong> vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to<br />
imovno stanje dopušta... U pr<strong>iz</strong>emlju je salon koji je pove<strong>za</strong>n s<br />
blagovaonicom. Taj salon <strong>iz</strong>gleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima<br />
<strong>za</strong> okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba <strong>za</strong>udara na plijesan,<br />
užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i<br />
sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje.<br />
Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu<br />
može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i<br />
konačno tu vlada bijeda i to ona zgusnuta <strong>iz</strong>li<strong>za</strong>na štedljiva bijeda. Ujutro<br />
oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a<br />
onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom<br />
kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa.<br />
Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50<br />
godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje<br />
sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje<br />
8
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je<br />
živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani<br />
Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji<br />
brkove, bivši trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje<br />
su dvije <strong>iz</strong>dane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga<br />
bivšem pro<strong>iz</strong>vođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se<br />
<strong>iz</strong>davale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno.<br />
Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u<br />
velikoj neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Par<strong>iz</strong>u. Zvao se<br />
Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad<br />
i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih,<br />
da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan <strong>za</strong> sušenje rublja<br />
i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i<br />
kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente<br />
medicine i 2-3 stanovnika <strong>iz</strong> obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su<br />
siromašni, koji su ve<strong>za</strong>li jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim<br />
odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali<br />
su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene,<br />
svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau<br />
umornih očiju da čovjeka hvata je<strong>za</strong> od njezinog pogleda. Gospodin Poiret<br />
bio je kao neki stroj, <strong>iz</strong>gledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine<br />
Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna <strong>iz</strong>gleda, a<br />
sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s<br />
drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i <strong>za</strong>nosna. Njoj je<br />
nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije<br />
htio pr<strong>iz</strong>nati <strong>za</strong> kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke, brinula se o<br />
djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački<br />
tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je <strong>iz</strong> plemićke obitelji.<br />
Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub<br />
ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah<br />
pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim<br />
pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina.<br />
Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao<br />
je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni<br />
srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne<br />
obveznice, ona se je odmah <strong>za</strong>gledala u njegov novac: "kao jarebica u<br />
slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi<br />
mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario <strong>za</strong><br />
nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot<br />
je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka<br />
godišnje. Svi su bili <strong>iz</strong>nenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac<br />
Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno <strong>iz</strong>država ženu, pa je<br />
prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje <strong>iz</strong>datke.<br />
Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana,<br />
otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok<br />
nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u<br />
pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile.<br />
Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred<br />
mnogim <strong>za</strong>prekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim<br />
9
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio<br />
plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim ve<strong>za</strong>ma. Uskoro dobije<br />
poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je<br />
<strong>za</strong>viriti u sve salone Pari<strong>za</strong> i naći <strong>za</strong>štitnicu kako bi uspio u životu. Na balu<br />
upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u<br />
Par<strong>iz</strong>u. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca<br />
Goriota.<br />
Dva posjeta<br />
Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon<br />
<strong>za</strong>čuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom<br />
Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina<br />
ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja<br />
obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste<br />
č<strong>iz</strong>me, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao<br />
kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i<br />
visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i<br />
pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof<br />
Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon<br />
posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti<br />
svoju rođakinju, kako bi <strong>za</strong>dobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine<br />
bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića<br />
mark<strong>iz</strong>om de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu<br />
morganatsku (ne<strong>za</strong>konitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se<br />
mark<strong>iz</strong> ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti<br />
takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog<br />
obzira otkrije joj da će se sutra objaviti <strong>za</strong>ruke gosp. de Ajuda – Pinto i<br />
gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de<br />
Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana <strong>za</strong> baruna de<br />
Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati<br />
miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu<br />
uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali <strong>iz</strong> svojih domova kao posljednjeg<br />
bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što<br />
hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko<br />
i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se <strong>za</strong>uzimati <strong>za</strong> vas. Ona treba<br />
biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga <strong>za</strong>volite, dobro čuvajte tu<br />
tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo <strong>iz</strong>među dviju sestara. Restaud<br />
je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali<br />
druga sestra udana <strong>za</strong> bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od<br />
žalosti i <strong>za</strong>visti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao<br />
što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen <strong>za</strong> večerom u pansionu: “grofica<br />
mu je <strong>za</strong>tvorila vrata, <strong>za</strong>to što sam joj rekao da njezin otac jede <strong>za</strong> našim<br />
stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle<br />
gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne<br />
barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i<br />
<strong>za</strong>traži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i<br />
ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i<br />
gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno <strong>za</strong> uspjeh. Ili ću<br />
postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu<br />
žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te <strong>za</strong>tražio njihovu ušteđevinu. Ti<br />
10
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da<br />
se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud.<br />
Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita.<br />
Odlučio je platiti upisninu <strong>za</strong> 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku<br />
sve naučiti na<strong>iz</strong>ust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u<br />
Par<strong>iz</strong>u, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.<br />
Ula<strong>za</strong>k u otmjeno društvo<br />
Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita.<br />
Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako<br />
hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene<br />
pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi<br />
svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i<br />
tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i<br />
osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i<br />
ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš<br />
predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i <strong>za</strong>čas<br />
stigoše u ka<strong>za</strong>lište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da<br />
sanja. I kćeri oca Goriota bile su u ka<strong>za</strong>lištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno.<br />
Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed<br />
njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi<br />
prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do<br />
kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča<br />
mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca<br />
Goriota i nije mogao sakriti svoje <strong>za</strong>prepaštenje kada je vidio tu rupu u<br />
kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije<br />
bilo <strong>za</strong>stora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao<br />
na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun<br />
prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo<br />
da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod<br />
njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od<br />
radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko<br />
bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je<br />
u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji.<br />
Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to<br />
krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo<br />
moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100<br />
franaka ili <strong>iz</strong>gubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100.<br />
- franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je<br />
3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju.<br />
Promatrači su ga <strong>za</strong>vidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. -<br />
franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu<br />
bankar. “Vi ste me spasili !” <strong>za</strong>grli ga presretna Delphine. Govorila mu je<br />
kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi<br />
daje samo <strong>za</strong> moje osobne <strong>iz</strong>datke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali<br />
sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i<br />
radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete<br />
objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (ka<strong>za</strong>lište).<br />
Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade<br />
mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u<br />
11
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.<br />
Bježismrt<br />
Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe.<br />
Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad<br />
mnogo gubio!”. Želio je iseliti <strong>iz</strong> pansiona. Katkad je ostao bez i jednog<br />
novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu<br />
i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Bježi-<br />
Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp.<br />
Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i<br />
stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo<br />
naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom <strong>za</strong> 3000. -<br />
franaka: “da u vino sipa napitak koji će i<strong>za</strong>zvati njegovu prividnu smrt.<br />
Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite<br />
hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče<br />
Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje.<br />
Moj će mu momak <strong>za</strong>dati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio<br />
<strong>za</strong>prepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je<br />
odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot<br />
pr<strong>iz</strong>na Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu:<br />
“Sve je sređeno <strong>za</strong> njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo<br />
posla <strong>za</strong> jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka<br />
rente godišnje, a od svoga mira<strong>za</strong> od 800000. - franaka uložiti će u dobre<br />
nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic<br />
de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u<br />
kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče<br />
Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo<br />
djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je<br />
bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste <strong>za</strong>radili 3000. - franaka”<br />
reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na<br />
vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime <strong>za</strong>kona i kralja” – reče<br />
policajac – ostalo se <strong>iz</strong>gubi u galami. “Pr<strong>iz</strong>najem da sam Jacques Collin<br />
(Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko<br />
me <strong>iz</strong>dao?” – <strong>za</strong>pita Collin. “Ti si me <strong>iz</strong>dala stara gaduro, ti si mi priredila<br />
onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da <strong>iz</strong>bjegnemo<br />
ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van<br />
uhodo “ - i <strong>iz</strong>baciše cinkarošicu <strong>iz</strong> pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele<br />
se <strong>iz</strong> pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja<br />
ću vas uvijek mnogo voljeti”.<br />
Dvije kćeri<br />
Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i<br />
svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u<br />
inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti<br />
plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz<br />
kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” –<br />
govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče:<br />
“Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov<br />
život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je<br />
mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”.<br />
Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan <strong>za</strong> nižu svotu i treba još<br />
12
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i<br />
da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. -<br />
franaka doživotne rente. Potrošili smo novac <strong>za</strong> uređenje stana. U ovoj<br />
nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi<br />
voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću<br />
zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – <strong>za</strong>jeca otac. Eugene<br />
uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu<br />
mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota<br />
gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko<br />
dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se<br />
odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga<br />
čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke<br />
spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao<br />
mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao<br />
postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas<br />
da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori<br />
Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant <strong>za</strong>moli Rastignaca da ode do<br />
marki<strong>za</strong> de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio<br />
vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i<br />
plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”.<br />
Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i<br />
to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu<br />
postelju na kojoj leži otac Goriot.<br />
Očeva smrt<br />
Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno<br />
blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još<br />
jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne<br />
bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od<br />
kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine<br />
spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi<br />
se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo<br />
što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao<br />
blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno<br />
srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o<br />
čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi<br />
prodavale neko sitno <strong>za</strong>dovoljstvo. I tako su me kćeri <strong>iz</strong>bacile <strong>iz</strong> svojih<br />
domova. Ja sam <strong>za</strong> sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti<br />
moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac<br />
jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja <strong>iz</strong>dišem, mene strašno<br />
boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Al<strong>za</strong>šaninu.<br />
Oni su moji ubojice !” Padne na <strong>za</strong>glavlje kao da ga je malj udario.<br />
“Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se<br />
sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire:<br />
“Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj<br />
rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne<br />
držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir<br />
moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema<br />
meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i <strong>za</strong>tekne je u<br />
postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem<br />
13
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k<br />
svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko<br />
bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala<br />
pogibeljnom zbog toga <strong>iz</strong>laska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”.<br />
“Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime<br />
kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo<br />
nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što<br />
može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor<br />
operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio<br />
posljednji lijek <strong>za</strong> koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više<br />
pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i<br />
promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot<br />
nema više ni santima. Ako bih dala plahte <strong>za</strong> čovjeka koji samo što nije<br />
<strong>iz</strong>dahnuo, a i jedna se mora dati <strong>za</strong> pokrov. Tko će meni nadoknaditi<br />
troškove ?” – udovica kao da nije u stanju <strong>iz</strong>gubiti. “Uzmi prevrnute plahte<br />
<strong>iz</strong> sobe br. 7, one su dobre <strong>za</strong> mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!”<br />
reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer<br />
se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud<br />
ipak je došla i kad ugleda oca br<strong>iz</strong>nu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me<br />
mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je<br />
umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca<br />
na odar <strong>iz</strong>među dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo<br />
barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko<br />
pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt.<br />
Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio<br />
svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da<br />
ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si<br />
dao, <strong>za</strong>povijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT<br />
OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O<br />
TROŠKU DVOJICE STUDENATA”<br />
U<strong>za</strong>lud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro<br />
otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je <strong>za</strong>plakao<br />
kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom,<br />
stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je<br />
umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka<br />
smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika,<br />
pjevač i crkvenjak obaviše pogreb <strong>za</strong> 70 franaka, jer crkva nije bila bogata<br />
da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše<br />
dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali<br />
prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše<br />
tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se<br />
pokupiše sa svećenikom, kada je <strong>za</strong>molio kratku molitvu koju je platio<br />
student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati<br />
napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20<br />
santima. Tužno se <strong>za</strong>gledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju<br />
suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.<br />
uz Eugenie Grandet najslavniji Bal<strong>za</strong>cov roman<br />
tema: uspon u visoko društvo; očinska ljubav; društveni život Pari<strong>za</strong><br />
14
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
vrlo složena i dramski koncipirana kompozicija, u kojoj se paralelno<br />
razvijaju i međusobno isprepliću tri fabularne osnove, sve tri ve<strong>za</strong>ne<br />
uz stanare pansiona gospođe Vauquer – J.J.Goriota, nekoć bogatog<br />
tvorničara tjestenine, Eugena de Rastignaca, sirmomašnog plemića<br />
koji je <strong>iz</strong> pokrajine došao u Par<strong>iz</strong> na studij i tajanstvenog Vautrina,<br />
nekadašnjeg robijaša, koji je vješto upravljao sudbinama ljudi<br />
karakteristična kompozicija – čitateljevu pozornost usmjerava na<br />
uvodni dio romana, a rasplet mu je vrlo kratak i uključuje obrat u<br />
radnji<br />
novac kao osnovna pokretačka snaga<br />
najčešći realistički postupci:<br />
portretiranje (f<strong>iz</strong>ički, socijalni i psihološki portret)<br />
portretiranje s pomoću ambijenta (opis portreta, mnoštvo<br />
detalja) teorija sredine (miljea)<br />
detaljno i prec<strong>iz</strong>no opisivanje i pripovijedanje<br />
Bal<strong>za</strong>cova tehnika opisivanja sadrži barem 3 elementa: v<strong>iz</strong>ualni<br />
(detaljan vanjski opis likova i prostora), psihološki (ugođaj,<br />
karakterne osobine), sociološki (imovinsko stanje, socijalno<br />
podrijetlo, klasna pripadnost)<br />
čiča Goriot „Vječni otac“, „Krist očinstva“<br />
svi važniji likovi žrtve su opsjednutosti jednom strašću ili fiksnom<br />
idejom<br />
4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski<br />
Razdoblje: REALIZAM<br />
v. Otac Goriot<br />
Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski<br />
1821. – 1881.<br />
ruski romanopisac, uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog real<strong>iz</strong>ma<br />
studirao vojno inžinjerstvo na Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu<br />
sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog<br />
čega je osuđen na smrt, <strong>za</strong>tim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je<br />
proveo deset godina<br />
na početku svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva real<strong>iz</strong>ma i<br />
<strong>za</strong>stupao napredne društvene poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.) –<br />
nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima <strong>iz</strong> mrtvog doma,<br />
1861.), napušta i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni,<br />
1871.), te <strong>za</strong>pada u mistici<strong>za</strong>m i mesijani<strong>za</strong>m, propovijeda<br />
neprotivljenje zlu silom, traži <strong>iz</strong>laz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz<br />
cari<strong>za</strong>m i slavenofilstvo<br />
mijenja se i tematika njegovih djela moralni aspekti ljudske<br />
egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti<br />
15
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
<strong>za</strong>nimljiv kriminalni <strong>za</strong>plet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će<br />
raspravljati o problemu zločina i kazne kao takvome, u želji da otkrije<br />
tajne pobude ljudskih postupaka<br />
prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe, a u traganju <strong>za</strong><br />
odgovorima na pitanja koja ga muče, razvija dugotrajne rasprave i<br />
diskusije o moralnim, etičkim i filozofskim problemima<br />
dvije vrste likova – s jedne strane cinici i buntovnici protiv društva,<br />
razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane požrtvovne,<br />
nesebične ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i<br />
pasivne podložnosti<br />
snažno djelovao na razvoj moderne <strong>za</strong>padnoeuropske proze 20.<br />
stoljeća<br />
glavna djela: PONIŽENI I UVRIJEĐENI, ZLOČIN I KAZNA, IDIOT, BRAĆA<br />
KARAMAZOVI (sve romani)<br />
ZLOČIN I KAZNA<br />
SADRŽAJ:<br />
Prvi dio<br />
Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni<br />
student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa<br />
svoje dvadeset i dvije godine <strong>iz</strong>bjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio<br />
stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne <strong>za</strong>ložiti džepni sat, a<br />
ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji<br />
prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara<br />
razbojnički plan.<br />
Kasnije saznajemo (<strong>iz</strong> njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi<br />
čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se<br />
bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi <strong>za</strong> male<br />
novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri L<strong>iz</strong>veti<br />
koja radi <strong>za</strong> nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao<br />
stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio<br />
početak kovanja planova o ubojstvu i krađi.<br />
Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona<br />
ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova<br />
koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio <strong>za</strong>pivši<br />
sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale<br />
dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio<br />
pet dana, a žena ga poče vući <strong>za</strong> kosu i tući. Raskoljnikov <strong>iz</strong>vuče i ostavi<br />
50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega.<br />
U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi<br />
koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je <strong>iz</strong>vjestila o teškom životu Dunje,<br />
njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se <strong>za</strong>ljubio u nju<br />
pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju,<br />
pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo<br />
rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i<br />
polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj<br />
svadbi <strong>za</strong> dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan,<br />
ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio<br />
<strong>iz</strong>van sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale <strong>za</strong> mišljenje o<br />
16
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put <strong>za</strong> S. Petersburg škrinju "na<br />
svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio<br />
Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral<br />
ljudi i vremena.<br />
SAN - umoran je <strong>za</strong>spao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli<br />
željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući <strong>za</strong>pregu. U snu je<br />
Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga<br />
odvlači nemoćno. Probudivši se <strong>za</strong>klinje se kako on ne može učiniti "ono",<br />
ali <strong>za</strong>tim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je<br />
čuo razgovor trgovca s L<strong>iz</strong>vetom da će sutradan u sedam sati navečer doći<br />
trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika <strong>za</strong><br />
ubojstvo.<br />
U kaputu je <strong>za</strong>šio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru <strong>iz</strong><br />
kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je<br />
<strong>za</strong>virio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata,<br />
no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je<br />
Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu.<br />
Pružio je starici čvrsto sve<strong>za</strong>ni smotuljak koji je trebao biti srebrna<br />
tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i <strong>za</strong>tim u sobi <strong>iz</strong> škrinje<br />
natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je <strong>za</strong>čuo korake u<br />
susjednoj sobi, <strong>za</strong>prepastio se kad je ugledao L<strong>iz</strong>vetu i potom ju je ubio.<br />
"Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim<br />
neočekivanog umorstva."<br />
Kad je htio pobjeći, <strong>za</strong>čuo je korake i <strong>za</strong>kračunao vrata - dvojica su lupala i<br />
shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se<br />
drugi nakratko <strong>iz</strong>gubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu<br />
kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga <strong>za</strong>pazili. "Znoj je curio s<br />
njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio<br />
je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile<br />
su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije<br />
mogao <strong>za</strong>držati, koliko se god trsio.."<br />
Drugi dio<br />
Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene<br />
stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je.<br />
No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U<br />
stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je<br />
inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest.<br />
U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se<br />
ponašao (ušao kod Razmihina i odmah i<strong>za</strong>šao, buncao je, sanjao da je Ilja<br />
istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem<br />
Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli<br />
komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare!<br />
Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući<br />
komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako<br />
slab pobjegao je <strong>iz</strong> sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim<br />
novcem nagradio neku prostitutku <strong>iz</strong> čistog hira. Za šankom je drsko<br />
i<strong>za</strong>zivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i i<strong>za</strong>zovno ga gledajući u oči. Na<br />
vrh <strong>jezika</strong> mu je bilo da pr<strong>iz</strong>na. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i<br />
L<strong>iz</strong>vetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo<br />
17
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li<br />
ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.<br />
Na cesti je čuo graju i približio se - <strong>za</strong>prega s konjima je pregazila pijanog<br />
Marmeladova. Raskoljnikov se <strong>za</strong>uzeo <strong>za</strong> nastradalog i pomogao da ga<br />
odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je <strong>iz</strong>van sebe. Pop ga je<br />
ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv pr<strong>iz</strong>or kada žena pomaže mužu, a pop moli<br />
da mu oprosti. "Ma ta je pijanica <strong>za</strong>pila sve što je imala... upropastio mi je<br />
život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je<br />
davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na<br />
vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su <strong>za</strong>suzile oči. Raskoljnikov je<br />
<strong>za</strong>divljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je<br />
Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad<br />
je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita <strong>za</strong> adresu.<br />
Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali<br />
on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih <strong>za</strong>grli - nije mogao."<br />
Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa.<br />
Treći dio<br />
Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti <strong>za</strong><br />
Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se<br />
on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući<br />
ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled<br />
<strong>za</strong>ljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa<br />
Zosimovim i održao obećanje.<br />
Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod<br />
uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome<br />
usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor<br />
svejedno <strong>za</strong>pinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao<br />
sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti<br />
Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se<br />
rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.<br />
Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on <strong>za</strong>lagao neke predmete kod<br />
stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču,<br />
inspektoru. Porfirij se poka<strong>za</strong>o lukavac i šalama i pitanjima je provocirao<br />
Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na <strong>za</strong>motuljcima kod<br />
starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova.<br />
Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova i<strong>za</strong>šlom u<br />
"Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov <strong>iz</strong>ložio misao o običnim i<br />
neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako<br />
to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to pove<strong>za</strong>o s psihičkim stanjem<br />
zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij<br />
namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći -<br />
Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija.<br />
Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno <strong>za</strong><br />
babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali<br />
nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti<br />
granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam <strong>za</strong>ista ubio, ali<br />
nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra,<br />
koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj bl<strong>iz</strong>ini.... Grliti<br />
je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu<br />
18
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota<br />
Li<strong>za</strong>veta! Zašto se ona morala tamo <strong>za</strong>teći? Čudno je ipak <strong>za</strong>što na nju i ne<br />
mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih<br />
očiju....Mile moje!"<br />
- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova<br />
postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog<br />
romana.<br />
Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje<br />
puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.<br />
Četvrti dio<br />
Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati<br />
Dunju kad je radila <strong>za</strong> njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj<br />
ponudio 10000 rubalja <strong>za</strong> Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov<br />
je bio <strong>iz</strong>van sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je<br />
Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje <strong>za</strong> Lužina jer<br />
je nitkov! Na <strong>iz</strong>lazu ga je vidio Razmihin.<br />
U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin<br />
je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju<br />
velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio<br />
spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i <strong>za</strong>jedno s bratom otjerala<br />
<strong>iz</strong>nenađenog Lužina. Lužin je čak <strong>za</strong>tražio da mu vrate troškove puta.<br />
Raskoljnikov se odmah <strong>za</strong>tim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj<br />
<strong>iz</strong>gleda konačan. Razmihin ga je pokušao <strong>za</strong>ustaviti, ali Raskoljnikov ga je<br />
nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin<br />
lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo <strong>iz</strong>meĐu njih.... Nekakva<br />
misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica<br />
shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita<br />
Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!"<br />
Iznenada se okrene i ode.<br />
Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat.<br />
Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je<br />
ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim <strong>iz</strong>gledom, sudbinom i<br />
žrtvovanjem <strong>za</strong> dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako<br />
on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju -<br />
uskrsnuće La<strong>za</strong>rovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja <strong>za</strong><br />
životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas<br />
raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo <strong>za</strong>jedno...<br />
Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje <strong>za</strong>jedno!" Ako sutra opet dođe reći će<br />
joj tko je ubio Li<strong>za</strong>vetu - bila je <strong>za</strong>prepaštena.<br />
Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati.<br />
Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je <strong>za</strong>vikao da to<br />
ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom.<br />
Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao <strong>za</strong> krv. Porfirij<br />
mu je obećao <strong>iz</strong>nenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s<br />
pr<strong>iz</strong>nanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi<br />
i uzvratio mu:"Nećete mi poka<strong>za</strong>ti ono naše malo <strong>iz</strong>nenađenje?!"<br />
U stanu, u trenutku kad je htio <strong>iz</strong>ići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek<br />
koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je <strong>iz</strong>nikao <strong>iz</strong> zemlje"<br />
Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane <strong>iz</strong>vinjavati što ga je krivo<br />
19
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
optužio i proka<strong>za</strong>o Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je<br />
<strong>za</strong>vitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, <strong>iz</strong> iste veže i nije<br />
htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to <strong>iz</strong>nenađenje o kojem<br />
je Porfirij pričao, stajao je i<strong>za</strong> vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj<br />
pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i<br />
zloće." Raskoljnikov je i<strong>za</strong>šao <strong>iz</strong> sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još<br />
ogledati." reče smješeći se pakosno.<br />
Peti dio<br />
Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa<br />
studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u<br />
komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po<br />
Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je<br />
skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred<br />
svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred<br />
Dunjinim i majčinim očima i vratio <strong>iz</strong>gubljeno povjerenje. Srećom je na<br />
daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije<br />
došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut<br />
Lužinovim postupkom <strong>iz</strong>rekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove<br />
porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se<br />
počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila<br />
ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji pr<strong>iz</strong>nati zločin. Dok joj je s mukom<br />
govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je<br />
uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila <strong>za</strong> ruke, objesila mu se<br />
oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u<br />
nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću <strong>za</strong><br />
tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I <strong>za</strong>što, <strong>za</strong>što te prije<br />
nisam upoznala!"<br />
Raskoljnikov se lomio u sebi <strong>za</strong>što joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti<br />
motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio<br />
zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se<br />
domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva.<br />
Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam<br />
drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam<br />
čovjek? Hoću li moći preskočiti <strong>za</strong>preku ili neću. Jesam li pu<strong>za</strong>v stvor ili<br />
imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula<br />
je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi<br />
zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri<br />
strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život.<br />
Hoćeš li?"<br />
Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić<br />
da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio.<br />
Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu,<br />
jer ju je gazdarica istjerala <strong>iz</strong> stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila<br />
novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti<br />
okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov<br />
obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako<br />
utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo<br />
<strong>za</strong>prepaštenje <strong>iz</strong>rekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov <strong>iz</strong>rekao Sonji. I<br />
Svidrigajlov mu je pr<strong>iz</strong>nao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao<br />
20
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!"<br />
Sad ga je imao u šaci.<br />
Šesti dio<br />
"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila<br />
magla i <strong>za</strong>točila u bez<strong>iz</strong>laznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već<br />
mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad<br />
mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe.<br />
Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u<br />
paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov.<br />
S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva<br />
majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna<br />
da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u<br />
nedoumici - što Porfirij sprema? I <strong>za</strong>ista, inspektor mu je sam došao na<br />
vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu<br />
je <strong>za</strong>dao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i<br />
psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji<br />
su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije<br />
Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno,<br />
slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe<br />
smatra <strong>za</strong> poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anĐeo, ne<br />
dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo <strong>za</strong>drhtao kao<br />
da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva<br />
dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa<br />
vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom,<br />
duboko uvjerenim glasom."<br />
Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj<br />
pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život<br />
je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od<br />
par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti.<br />
Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom<br />
svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama <strong>iz</strong><br />
života (<strong>za</strong>vođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani -<br />
neutaživoj gladi <strong>za</strong> ženama), poka<strong>za</strong>o se u svijetlu razuzdanog i<br />
perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je <strong>za</strong>prijetio da će, bude li dirao<br />
Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni<br />
sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo<br />
o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju<br />
je, kujući u glavi plan, namamio u dobro <strong>iz</strong>olirani stan <strong>za</strong>ključavši <strong>za</strong> njom<br />
vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio<br />
joj je da će čuvati tajnu, a <strong>za</strong> uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja<br />
je istrgla i <strong>iz</strong>vadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula.<br />
On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila<br />
oružje, a on ju je <strong>za</strong>grlio. Dunja ga je <strong>za</strong>molila da ju pusti.<br />
"Ne voliš me dakle? - tiho priupita.<br />
Ne.<br />
I ne bi mogla? Nikad?<br />
Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da<br />
i<strong>za</strong>đe."<br />
Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao<br />
21
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
je u neko svratište i pokušao <strong>za</strong>spati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku<br />
je i<strong>za</strong>šao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio<br />
potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema<br />
mjesta.<br />
E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im<br />
da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.<br />
Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, <strong>za</strong>tim od sestre<br />
kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i <strong>za</strong>grlila ga. Pobjegao<br />
je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga,<br />
poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi<br />
su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada<br />
je shvatio da će ostati s njim do kraja.<br />
Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno<br />
primio, nije mogao pr<strong>iz</strong>nati zločin i i<strong>za</strong>šao je van. No, tada je ugledao Sonju<br />
na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda<br />
ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Li<strong>za</strong>vetu." I<br />
Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana.<br />
Epilog<br />
Zbog olakotnih okolnosti (sam je pr<strong>iz</strong>nao zločin <strong>za</strong> koji je drugi već<br />
okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od<br />
tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam<br />
godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla<br />
vjerovatno znajući <strong>za</strong> strašnu istinu, Dunja se udala <strong>za</strong> Razmihina, a Sonja<br />
je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici<br />
mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u <strong>za</strong>tvorskoj<br />
bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od<br />
povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i<br />
slijepo, što se mora pon<strong>iz</strong>iti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar<br />
sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je<br />
jedino on držao <strong>za</strong> svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam pr<strong>iz</strong>nao<br />
svoju krivnju."<br />
Nije shvaćao kako su svi kažnjenici <strong>za</strong>voljeli Sonju (posredovala je u slanju<br />
pisama i posjetama kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u<br />
bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli.<br />
Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ula<strong>za</strong><br />
"kao da ga je nešto ujelo <strong>za</strong> srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se<br />
razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno<br />
raspitivao <strong>za</strong> nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako<br />
snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo.<br />
Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni<br />
sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i<br />
bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah<br />
strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i <strong>za</strong>gledala se u<br />
nj drščući. Ali, <strong>za</strong>čas u isti tren, sve pojmi. U očima joj <strong>za</strong>sja beskrajna<br />
sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj<br />
čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne <strong>iz</strong>vore<br />
života <strong>za</strong> srce drugog."<br />
Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga<br />
nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao<br />
22
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
sedam dana. Bili su sretni.<br />
"Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te<br />
kako skupo stajati, da će platiti <strong>za</strong> nj velikim pothvatom u budućnosti... -<br />
ali to je već nova pripovijest."<br />
najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga<br />
žanrovski teško odrediti kriminalistički, društveni, psihološki, ali<br />
prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo čitak način<br />
raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka <strong>iz</strong> Sibira i<br />
koja će otad postati njegovom glavnom preokupacijom (problemi<br />
zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde)<br />
sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova, koji se<br />
<strong>iz</strong> „viših ciljeva“ odlučio na zločin (ubojstvo starice lihvarke čijim je<br />
novcem namjeravao pomoći svima potrebnima – obitelji,<br />
Marmeladovoj obitelji...)<br />
realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i<br />
osiromašenog plemstva<br />
psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko<br />
vlastitih postupaka, s težištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima,<br />
čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela na taj način, kao<br />
i čestom uporabom unutarnjih monologa Dostojevski anticipirao<br />
moderni europski roman 20. stoljeća<br />
radnja se odvija u 9 dana<br />
snovi, halucinacije, bolesna svijest<br />
preteča modernog psihološkog romana toka svijesti<br />
„Ne ubij!“ – temeljna poruka romana evanđelje<br />
5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić<br />
Razdoblje: HRVATSKI REALIZAM<br />
trajanje: od oko 1880. (Šenoina smrt 1881.) do otprilike 1895. <br />
realistički stil pisanja prostire se i <strong>iz</strong>van tog vremenskog okvira,<br />
duboko u razdoblje moderne<br />
kulminacija real<strong>iz</strong>ma kao stila u Hrvatskoj bila je 80-ih godina 19.st.,<br />
vrijeme obilježeno propadanjem plemstva koje je, nakon ukidanja<br />
kmetstva, ostalo bez svojih tradicionalnih prihoda<br />
osiromašivanje seljaka, zbog populacije i dijeljenja zemlje; migracije<br />
stanovništva <strong>iz</strong> sela u grad, a kreće i prvi val hrvatskih iseljenika u<br />
prekomorske zemlje<br />
provođenje mađari<strong>za</strong>cije<br />
časopisi – donosili prijevode svjetskih klasika real<strong>iz</strong>ma, davali<br />
smjernice real<strong>iz</strong>mu i natural<strong>iz</strong>mu te stvarali polemičko, kritičko<br />
mišljenje, ali najvažnije od svega je što su u njima objavljivani svi<br />
važni romani <strong>hrvatskog</strong> real<strong>iz</strong>ma (Zlatarovo zlato, U registraturi...) <br />
Vijenac (tada glavni književni list, afirmirao ga je sam Šenoa),<br />
Hrvatska vila (strogo pravaško usmjerenje), Balkan<br />
23
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
dvije koncepcije:<br />
1. STARČEVIĆEVSKA (pravaška) – prikaz života kakav stvarno<br />
jest, sa svim njegovim dobrim i lošim strana, pri čemu je<br />
naglasak ponajprije na kritičkome odnosu prema društvenoj<br />
realnosti<br />
2. ŠENOINSKA (narodnjačka) – smisao književnosti je u isticanju<br />
moralnog aspekta <strong>hrvatskog</strong> čovjeka; pisac mora prika<strong>za</strong>ti<br />
život onakvim kakvim bi on idealno – s građanskih moralnih<br />
stajališta – trebao biti, a ne onakvim kakav jest<br />
TEMATSKI KRUGOVI: nacionalno-politički (odnos prema strancima,<br />
nacionalna otuđenost, mađari<strong>za</strong>cija, germani<strong>za</strong>cija); socijalnoekonomski<br />
(propadanje plemstva, prodor kapital<strong>iz</strong>ma, migracije<br />
seoskog stanovništva u grad...); univer<strong>za</strong>lne, psihološke, etičke i<br />
filozofske teme (ljudske sudbine, psihološka anali<strong>za</strong>...)<br />
REGIONALNI KRUGOVI: Hrv. <strong>za</strong>gorje (Kovačić, Gjalski, Leskovar),<br />
Senj, Primorje, Istra (Kumičić, Novak); Slavonija (Ko<strong>za</strong>rac); Lika<br />
(Turić, Draženović)<br />
STILSKA OBILJEŽJA: miješanje različitih stilskih postupaka, u znaku<br />
prevladavanja romantičarskih stilskih karakteristika, kritika<br />
društvene stvarnosti, psihološko portretiranje<br />
Biografski podaci o autoru: ANTE KOVAČIĆ<br />
1854. – 1889.<br />
rodio se kao ne<strong>za</strong>koniti sin Rauchova vincilira Ivana Kovačića i Ane<br />
Vugrinec, bivše služavke<br />
djetinjstvo proveo u Oplazniku, a pučku školu polazio u Mariji Gorici;<br />
maturirao u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu<br />
od studentskih dana vatreni pristaša Stranke prava i ideja Ante<br />
Starčevića<br />
svojim plodnim novinarskim, feljtonističkim i književnim radom<br />
uzdržavao je brojnu obitelj<br />
književni rad <strong>za</strong>počeo još u školskim klupama<br />
najvažnija djela: travestija (satirička preradba) SMRT BABE<br />
ČENGIĆKINJE, feljtoni IZ BOMBAJA, romani BARUNIČINA LJUBAV,<br />
FIŠKA, MEĐU ŽABARI i U REGISTRATURI<br />
U REGISTRATURI<br />
SADRŽAJ:<br />
Ovaj veliki roman <strong>za</strong>počinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se<br />
kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički<br />
razobliči hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od siromašnih seljaka i<br />
pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije<br />
svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljaka, u<br />
čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva<br />
životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović, sin seljaka Jožice, veseljaka<br />
koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali<br />
"Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer<br />
Anicu i sinove Peru i Mihu, a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvila se<br />
24
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
<strong>za</strong>vist i suparništvo. Ivica odlično <strong>za</strong>vrši osnovnu školu i uz pomoć Mecene<br />
nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova<br />
„kumordinara" Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima<br />
na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je<br />
obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k<br />
Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još<br />
čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica<br />
pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera <strong>iz</strong> svog dvorca.<br />
Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka <strong>za</strong>vist obitelji susjeda "Kanonika",<br />
kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u<br />
međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši prije toga <strong>iz</strong> jednog<br />
pisma da joj je on <strong>za</strong>pravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati.<br />
Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da <strong>iz</strong>gradi novu kuću. Seljani su ih<br />
ogovarali zbog divljeg braka, ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije<br />
pošalje Ivicu natrag da <strong>za</strong>vrši školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom,<br />
sve dok njegova žena Justa ne premine zbog neobjašnjivih okolnosti, uz<br />
asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s<br />
"Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje<br />
je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim<br />
ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali<br />
kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajdučica Laura ipak želi ponovo<br />
osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije, ona s razbojnicima provali na njegove<br />
svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme<br />
Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj,<br />
pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih<br />
grudi ne kapnu ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali<br />
ubrzo poludi, <strong>za</strong>pali sve spise i sam <strong>iz</strong>gori u tom plamenu.<br />
LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:<br />
Glavni likovi romana pripadaju dvama <strong>iz</strong>razitim Kovačićevim miljeima:<br />
seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla,<br />
feudalci te raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari,<br />
poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena<br />
s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni<br />
opredjeljuju <strong>za</strong> Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica<br />
nema ono što karakter<strong>iz</strong>ira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac<br />
svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost,<br />
samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela.<br />
Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna<br />
ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je<br />
nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici?<br />
Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?<br />
Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i<br />
pametan mladić koji, <strong>za</strong> vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi<br />
u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obećavao, s toga ga otac<br />
u dogovoru sa učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog,<br />
poletnog, dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu<br />
mnogo obećavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne<br />
uspjeva, jer <strong>za</strong> tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i<br />
sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Odla<strong>za</strong>k u grad ga mijenja. Prisilno<br />
25
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne<br />
pronalazi svoj unutrašnji mir.<br />
Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: <strong>iz</strong>rasta u lijepog, stasitog<br />
mladića ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom<br />
voljom i htjenjima, a ne <strong>iz</strong>razom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa<br />
prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on je<br />
"objekt na kome se provodi tuđa volja" i koji ovisi o ljudima što ih je<br />
upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi <strong>iz</strong> dna duše,<br />
(kao npr. Mecenu), ismijava i iron<strong>iz</strong>ira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali<br />
ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori<br />
protiv njihovih poroka <strong>za</strong> svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini.<br />
Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid<br />
kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je<br />
<strong>za</strong>branjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost, nemoralnost mu se gade<br />
te se vraća u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali<br />
je uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju <strong>za</strong>vršava kao nesretni<br />
alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena <strong>za</strong> koju je mislio da je<br />
ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život,<br />
ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko<br />
mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja,<br />
havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te <strong>za</strong>vršava tragično.<br />
Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s<br />
Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali<br />
samouvjerena, a <strong>za</strong>tim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim<br />
likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu<br />
superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji<br />
Kovačićeva djela pa, prema tome, i tumači njegovih likova govore o Lauri<br />
kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva,<br />
tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, <strong>za</strong> razliku od Ivice pokretač<br />
radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne<br />
žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun<br />
suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.<br />
U romanu se pojavljuje kao štićenica “milostivog gospodina” Mecene, s<br />
njim je intimna, a on joj je <strong>za</strong>pravo otac, riječ je o incestu. U očevom domu<br />
upoznaje đaka Ivicu u kojeg se <strong>za</strong>ljubljuje. Zbog <strong>iz</strong>vrsnog tjelesnog <strong>iz</strong>gleda,<br />
očarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne<br />
njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju<br />
ostaje ne<strong>za</strong>dovoljna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi <strong>iz</strong><br />
osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog ,<br />
nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i<br />
likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba,<br />
osoba <strong>iz</strong>igranih osjećaja i nesretne ljubavi.<br />
Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku<br />
promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu <strong>za</strong><br />
oprost i pr<strong>iz</strong>nala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta.<br />
Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana<br />
životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i<br />
zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom<br />
26
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
čovjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih<br />
tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji pr<strong>iz</strong>vuk. Laura ima<br />
motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu <strong>iz</strong> slučajne<br />
porodice.<br />
Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne<br />
miri se sa svojom prošlošću, te u ispunjavanju svoje neograničene želje da<br />
posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna<br />
nemoralna djela, u početku su to sidne krađe, koje prerastaju u sve veće,<br />
počinje <strong>za</strong>gorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici,<br />
Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te počinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje<br />
hajdučica koja sa skupinom razojnika harači, pljačka, ubija po selima.<br />
Završava tragično, kao većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te<br />
biva ustreljena, pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi.<br />
Laura je <strong>za</strong>pravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima<br />
Kovačićevih junaka.<br />
Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar<br />
Žorž (Jurić). Jedan je među najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra<br />
se jednim od najznačajnijih likova književnosti <strong>hrvatskog</strong> real<strong>iz</strong>ma.I on je<br />
potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu,<br />
počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se “ul<strong>iz</strong>uje”,<br />
dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj <strong>za</strong>sljepljuje seljake, dok je<br />
on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom<br />
gospode što stvara brojne komične situacije, <strong>iz</strong>vrčući riječi (lustrišimuš –<br />
illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je oličenje nesklada <strong>iz</strong>među<br />
želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da bude ono<br />
što nije. Kada u selu ljudi ostanu <strong>za</strong>panjeni trgivcem Mihom, njegovim<br />
odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te<br />
<strong>za</strong>kuha najkomičniju situaciju u romanu, tučnjavu u seoskoj krčmi, u kojoj<br />
<strong>za</strong>dovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog mađarskog odjela. U duši je pošten,<br />
dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se <strong>za</strong> zlu ženu koja ga<br />
teror<strong>iz</strong>ira, vrijeđa, ali on to sve trpi, on uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti<br />
te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.<br />
Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji<br />
su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan,<br />
Kanonik, Anica, Miho i dr. <strong>za</strong> koje pisac ima razumijevanja, te one <strong>iz</strong> grada:<br />
Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…, koje pisac osuđuje, i<br />
okrivljava <strong>za</strong> većinu nemoralnih djela načinjenih u djelu). Sporedni likovi su<br />
vrlo važni, stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisije i cijelim<br />
odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho,<br />
Konjski trgovac i njgova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg ljepog<br />
dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene,<br />
ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad<br />
da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao<br />
gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo<br />
ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem<br />
žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja<br />
nemorala i pokvarenonsti.<br />
Ipak mada ima razumijevanja <strong>za</strong> seljake, selo i seljake vidi kao primitivne,<br />
27
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
praznovjerne i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u<br />
nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu<br />
života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina g<strong>iz</strong>dave<br />
vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene):<br />
prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selu, zbog kojih seljak postaje<br />
pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino<br />
mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu<br />
npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom<br />
kćerkom Justom ne <strong>iz</strong> ljubavi nego <strong>iz</strong> interesa): seljakovu napuštanju<br />
zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva<br />
"pogospođena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije<br />
<strong>iz</strong> redova seljaka koji u moralno iskvarenoj gradskoj cjelini često, bez<br />
obzira na darovitost, ne uspijevaju nego tragično <strong>za</strong>vršavaju (poput<br />
glavnog lika u romanu - Ivice Kičmanovića).<br />
KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:<br />
Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organ<strong>iz</strong>irani i<br />
raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja<br />
pisac prekida retrospektivnim ep<strong>iz</strong>odama. Takvim pripovijedačkim<br />
postupkom unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje<br />
kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim<br />
previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana<br />
retrospektivan - počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić<br />
oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora<br />
Ivice Kičmanovića i <strong>za</strong>počinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam<br />
srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko:<br />
njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava<br />
fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje<br />
se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja<br />
prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi,<br />
ep<strong>iz</strong>oda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu<br />
itd.). Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U<br />
registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost<br />
zbog ep<strong>iz</strong>oda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski<br />
nepove<strong>za</strong>no pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što<br />
pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne<br />
podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil<br />
romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivičine psihe". U prilog<br />
tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim<br />
kri<strong>za</strong>ma, delirijum tremensu) i jezično- stilske, odnosno pravopisne<br />
karakteristike (npr. autentična varijanta teksta <strong>iz</strong> "Vijenca" krcata je<br />
točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti pravopisni<br />
znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastr<strong>za</strong>nost<br />
Kovačićeva ("Ivičina"), stila i nehomogenost Kovačićeve ("Ivičine")<br />
kompozicije.<br />
Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana<br />
- Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva do smrti (Ivičina tragičnog <strong>za</strong>vršetka<br />
u požaru koji je <strong>za</strong>hvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji,<br />
ve<strong>za</strong>noj <strong>za</strong> životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr.<br />
28
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji ve<strong>za</strong>ni <strong>za</strong> gazdu Medonića,<br />
odnosi <strong>iz</strong>među Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je<br />
razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki n<strong>iz</strong> događaja, tj. glavni<br />
fabularni tok ve<strong>za</strong>n <strong>za</strong> životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida<br />
retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature,<br />
scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, ep<strong>iz</strong>odom u registraturi s Ivicom<br />
kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim<br />
radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o<br />
djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje ve<strong>za</strong>ne <strong>za</strong> seoskog bogataša<br />
Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu<br />
romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a <strong>za</strong>tim (u drugom i<br />
trećem dijelu romana) ulogu pripovjedaća preuzima pisac. Fabula se<br />
temelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji.<br />
poluautobiografski roman, velika freska u tri dijela<br />
ponajbolji hrvatski roman 19. stoljeća<br />
karakteristično ispripovijedan u prvome licu (samo 1. dio – 2. i 3. dio<br />
u trećem licu)<br />
tematska osnovica – životni put i tragična sudbina Ivice Kičmanovića,<br />
darovitoga i bistroga seljačkoga djeteta i mladića koji u dodiru s<br />
gradom i gradskim životom tijekom školovanja doživljava krah svojih<br />
iluzija i ambicija da bi kao službenik registrature <strong>za</strong>vršio život u<br />
njezinu plamenu doživjevši, prije svega, tjelesni i duševni slom<br />
Kičmanovićeva sudbina uzdignuta do simboličnog značenja kao slika<br />
rađanja moderne hrvatske inteligencije u 19.st., koja iskorijenjena <strong>iz</strong><br />
jedne, tj. seoske sredine ne postiže ukorijenjenost u drugu, tj.<br />
gradsku sredinu<br />
obilježja: REALIZMA (opisi eksterijera, interijera, portretiranje likova,<br />
govorna karakteri<strong>za</strong>cija), ROMANTIČNO-PUSTOLOVNA (lik<br />
Laure/hajdučice Lore, tragičan kraj – „krvava svadba“)<br />
registratura – kancelarija u kojoj radi Ivica Kičmanović, temeljni je<br />
motiv cijeloga romana; pripovjedač je <strong>za</strong>pravo jedan od spisa u<br />
registraturi<br />
elementi humora (selo) i ironije (grad)<br />
problem i odla<strong>za</strong>k ljudi sa sela u grad<br />
seoski primitivi<strong>za</strong>m školovanje, obrazovanje<br />
opisi likova: vanjski opis, socijalna karakteri<strong>za</strong>cija, etička (moralna)<br />
karakteri<strong>za</strong>cija, govorna karakteri<strong>za</strong>cija<br />
kompozicija – 3 dijela, uokvirena<br />
višeslojna fabularna zbivanja<br />
prstenasta fabula<br />
retrospekcija, introspekcija<br />
plastičnost likova – najuvjerljivi su likovi koji nisu nositelji radnje<br />
(kumordinar Žorž)<br />
Laura – fatalna žena<br />
29
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
6. PREOBRAŽENJA ~ A.B.Šimić<br />
Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929.<br />
kraj hrvatske moderne 1914., smrt A.G. Matoša (do 1916. djeluju<br />
Matoševi sljedbenici)<br />
1914. - HRVATSKA MLADA LIRIKA – antologija koju je <strong>iz</strong>dalo Društvo<br />
hrvatskih književnika; <strong>za</strong>stupljeno dvadesetak pjesnika rođenih oko<br />
1890.: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Fran Galović, Janko Polić Kamov,<br />
Nikola Polić, Tin Ujević, Ljubo Wiesner... svi (osim Kamova)<br />
ostvaruju kult forme; prevladava pejsažna lirika<br />
novi se naraštaj kritički postavlja prema tradicionalnom stvaralaštvu,<br />
posebno prema modernoj<br />
dvije struje:<br />
1. skupina jugoslavenski orijentiranih književnika okupljeni oko<br />
Vladimira Čerine (časopisi „Val“ i „Vihor“) – ne<strong>za</strong>dovoljni<br />
tadašnjom hrvatskom kompromiserskom i neučinkovitom<br />
politikom (Vladimir Nazor, Ivan Meštrović) više političkopolemički<br />
nego književni karakter<br />
2. značajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom<br />
programskim člancima i manifestima, počeli javno iskazivati<br />
ne<strong>za</strong>dovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj književnosti,<br />
njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti <br />
borbeno i buntovno su se postavili prema svemu što je u tom<br />
trenutku predstavljalo pisanu riječ; predstavnik: Ulderiko<br />
Donadini (<strong>iz</strong>davač i urednik časopisa „Kokot“, 1916.) – „Dolje<br />
estetike!“ – suprotstavlja se građanskom učmalom ćudoređu<br />
Biografski podaci o autoru: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ<br />
1898. – 1925.<br />
rođen u Drinovcima u Hercegovini<br />
osnovnu školu <strong>za</strong>vršio u rodnome mjestu, gimnaziju polazio u<br />
Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu<br />
školovanje napušta nakon što je objavio prvi broj časopisa „Vijavica“<br />
(1917.) bilo je <strong>za</strong>branjeno <strong>iz</strong>davati vlastite novine<br />
od 1915., kada se preselio u Zagreb, bavi se isključivo književnošću<br />
aktivist pokreta katoličke mladeži<br />
središnji predstavnik novih književno-programskih intencija;<br />
najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze* hrvatske književnosti<br />
na početku stvaralaštva negirao tradiciju i bilo kakvu pove<strong>za</strong>nost<br />
književnosti s društvenim problemima<br />
svoje programatske tekstove objavljivao u vlastitim časopisima:<br />
„Juriš“ (1919.), „Književnik“ (1924.)<br />
gotovo istovjetan s Donadinijevim stavovima o umjetnosti<br />
umjetnost po Šimiću ne teži ni <strong>za</strong> čim, ona „teži jedino da bude<br />
umjetnost“ shvaća ju kao reali<strong>za</strong>ciju nečeg tipično ljudskog u<br />
smislu spiritualnog, kao poseban, duboki unutarnji doživljaj svega<br />
onoga što je ve<strong>za</strong>no <strong>za</strong> čovjekovo osjećanje života i svijeta, ali<br />
30
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno <br />
traži bit, čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja, a ne<br />
neku apstraktnu ljepotu<br />
*STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA:<br />
škrtost <strong>iz</strong>ra<strong>za</strong>, racionali<strong>za</strong>cija riječi, odbacivanje deskriptivnog<br />
dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta što se<br />
ostvaruje naglašenom uporabom glagola, rečeničnih n<strong>iz</strong>ova,<br />
eliptičnim <strong>iz</strong>razom<br />
slobodan stih, išče<strong>za</strong>vanje interpunkcije<br />
v<strong>iz</strong>ualan <strong>iz</strong>gled, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna<br />
kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, koloristički kontrasti<br />
boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava boja koja otvara<br />
obrise metaf<strong>iz</strong>ičkoga svijeta<br />
najčešće stilske figure – sinestezija, hiperbola, metafora<br />
uranjanje u sadržaje svijesti: v<strong>iz</strong>ije, halucinacije, slutnje, nestvarne<br />
slike...<br />
PREOBRAŽENJA<br />
prva i jedina pjesnička zbirka (1920.) prepustio magiju poetske<br />
riječi govoru boje, zvuka i ritma; unio u hrvatsku poeziju slobodni,<br />
neve<strong>za</strong>ni stih, a <strong>iz</strong>ostavljajući interpunkciju, dao i v<strong>iz</strong>ualnu snagu<br />
svojim lirskim motivima<br />
više misaon nego emocionalan pjesnik (<strong>za</strong>četnik „pojmovne“<br />
umjesto „slikovne“ poezije)<br />
spustio se u mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojanja i<br />
na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt; pokušao prodrijeti<br />
u dubinu, u „beskrajno unutra“ ljudskoga bića<br />
nemoćni revolt protiv neumitnosti pronalaženja neobično sažetim<br />
<strong>iz</strong>razom u temama ljubavi i smrti pokušao je tipičnim<br />
egzistencijalnim motivima naslutiti neke osnovne ljudske tajne i<br />
nemoćan da dokuči bit – pobunio se protiv svega sputanog i<br />
nedorečenog u čovjeku<br />
TEHNIKA PJESME:<br />
dva ritma u lirici: mehanički i ekspresivni<br />
<strong>za</strong> ekspresivni ritam najpriličniji je slobodni stih ritam još<br />
nije ekspresivan ako je svaka riječ u pjesmi ritmički na svom<br />
mjestu<br />
rimovati treba ono što se rimuje nije svejedno koja će se<br />
riječ rimovati, koja će <strong>za</strong>zvučati najjače u stihu, kao što nije ni<br />
svejedno koja će se riječ s kojom rimovati<br />
rima jače djeluje ako je rjeđa što je nešto rjeđe, to je<br />
vrjednije<br />
PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE:<br />
31
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
PJESNICI<br />
Pjesnici su čuđenje u svijetu<br />
Oni idu zemljom i njihove oči<br />
velike i nijeme rastu pored stvari<br />
Naslonivši uho<br />
na ćutanje što ih okružuje i muči<br />
pjesnici u vječno treptanje u svijetu<br />
pjesničko umijeće (ars<br />
poetica)<br />
čuđenje<br />
slobodni stih<br />
prvi stih <strong>iz</strong>dvojen <strong>za</strong>sebna<br />
ritmička, značenjska i<br />
sintaktička cjelina<br />
odsutnost interpunkcije<br />
OPOMENA<br />
Čovječe pazi<br />
da ne ideš malen<br />
ispod zvijezda!<br />
Pusti<br />
da cijelog tebe prođe<br />
blaga svjetlost zvijezda!<br />
Da ni <strong>za</strong> čim ne žališ<br />
kad se budeš <strong>za</strong>dnjim pogledima<br />
rastajo od zvijezda!<br />
Na svom koncu mjesto u prah<br />
pređi sav u zvijezde!<br />
uzvišenost duha<br />
temeljni motivi – čovjek,<br />
svjetlost, prah<br />
funkcionalnost riječi<br />
zvijezde kao simbol uzvišene<br />
duhovnosti<br />
uskličnik nakon motiva<br />
zvijezde – pjesnički krik<br />
pažljivo grafičko<br />
(geometrijsko) organ<strong>iz</strong>iranje<br />
pjesme<br />
SMRT I JA<br />
Smrt nije <strong>iz</strong>van mene. Ona je u meni<br />
od najprvog početka: sa mnom<br />
raste u svakom<br />
času<br />
Jednog dana<br />
ja <strong>za</strong>stanem<br />
a ona raste dalje<br />
u meni dok me cijelog ne proraste<br />
i stigne na rub mene. Moj svršetak<br />
njen pravi je početak:<br />
kad kraljuje dalje sama<br />
individualni, subjektivni<br />
doživljaj smrti i smrtnosti<br />
slobodni stih<br />
<strong>iz</strong>ostanak interpunkcijskih<br />
znakova na kraju smrt i<br />
dalje vlada<br />
odnos i jedinstvo života i smrti<br />
MOJA PREOBRAŽENJA<br />
32
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Ja pjevam sebe kad <strong>iz</strong> crne bezdane i mučne<br />
noći<br />
<strong>iz</strong>nesem blijedo meko lice u kristalno jutro<br />
i pogledima plivam preko polja livada i voda<br />
Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj<br />
puta<br />
i bezbroj puta uskrsnem<br />
O bože daj me umorna od mijena<br />
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i<br />
vječnu zvijezdu<br />
što s dalekog će neba noću sjati<br />
u crne muke noćnih očajnika<br />
grafički organ<strong>iz</strong>irana<br />
pjesma<br />
<strong>iz</strong>ostanak interpunkcijskih<br />
znakova<br />
čovjekova težnja <strong>za</strong><br />
stalnošću i unutarnjim<br />
mirem<br />
bijeg od svakodnevnih<br />
promjena<br />
RUČAK SIROMAHA<br />
Jedno pred drugim stide se da sjednu<br />
<strong>za</strong> takav ručak<br />
i dokle jedu boje se<br />
da ne bi jedno drugom život pojeli.<br />
Kad ustanu od stola<br />
tišina i težina<br />
Gađenje pred samim sobom<br />
unakazi obadvoma lica<br />
i svako misli da je drugomu ubica<br />
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo<br />
krv drugog<br />
(kao da je jedno drugo jelo)<br />
33
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
POVRATAK<br />
Ti i ne slutiš<br />
moj povratak i moju bl<strong>iz</strong>inu<br />
U noći kad šumi u tvom uhu tiha<br />
mjesečina<br />
znaj:<br />
ne korača mjesečina oko tvoje kuće<br />
Ja lutam plavim sta<strong>za</strong>ma u tvojem vrtu<br />
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo<br />
podne<br />
staneš<br />
preplašena krikom čudne tice<br />
znaj:<br />
to krik je moga srca s bl<strong>iz</strong>ih obala<br />
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se<br />
miče<br />
s onu stranu mrke mirne vode<br />
znaj:<br />
ja koracam uspravan i svečan<br />
kao pored tebe<br />
HERCEGOVINA<br />
Ja koracam livadama plav od sutona<br />
Na rubu livada je kuća parnog mlina<br />
Iz daljine<br />
to je krvlju namrljana uglasta i gruba<br />
slikarija na nebu<br />
I štogod bliže stižem sve glasnije viču<br />
nebrojene užasne opeke<br />
Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave<br />
kakvu slavu<br />
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče<br />
odmjereno udara<br />
i vrišti<br />
svoj dolaz još daleko nevidljivoj stanici<br />
Noć i ja na brdu<br />
Poda mnom na čas <strong>iz</strong>rone <strong>iz</strong> mraka<br />
kuće stabla dvorište i njive<br />
I opet utonu u mrak<br />
ko u svijesti<br />
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih<br />
bijelih prozora:<br />
ko nekoliko bijelih svečanih časova<br />
<strong>iz</strong> crnog života ljudi<br />
7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka<br />
Razdoblje: MODERNA KNJIŽEVNOST<br />
posljednja velika književna epoha<br />
političko obilježje koje je prethodilo modernoj književnosti ponajprije<br />
je n<strong>iz</strong> revolucija koji je pratio povijest Europe više od cijelog stoljeća:<br />
od Francuske revolucije u 18.st., preko revolucija 1848. i 1871. do<br />
Oktobarske revolucije 1917. godine<br />
kulturni život – obogaćen Einsteinovom teorijom relativnosti, obnova<br />
olimpijskih igara, pokretanje svjetskih <strong>iz</strong>ložbi, stvaranje filmske<br />
industrije, razvoj radija<br />
znanost i tehnika – do početka 1. svjetskog rata <strong>iz</strong>umljen je<br />
automobil, radio, avion, današnji sustav pro<strong>iz</strong>vodnje i distribucije<br />
električne energije te film i gramofon, tj. <strong>za</strong>pis slike i zvuka<br />
pojava apstraktnog slikarstva i atonalne glazbe<br />
34
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta<br />
Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, drami Henrika<br />
Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarrya, prozi Henrya Jamesa i<br />
Fjodora M. Dostojevskog (u filozofiji to su bile <strong>za</strong>misli F. Nietzchea i<br />
Henrya Bergsona, a u psihologiji nauk Williama Jamesa i Sigmunda<br />
Freuda)<br />
mijenja uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene<br />
kulturne vrijednosti<br />
futuristički manifest „Pljuska društvenom ukusu“, 1912.<br />
mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice<br />
poezije i drame (ekspresioni<strong>za</strong>m, futuri<strong>za</strong>m, dadai<strong>za</strong>m, nadreali<strong>za</strong>m,<br />
imažini<strong>za</strong>m, vortici<strong>za</strong>m, akmei<strong>za</strong>m, simboli<strong>za</strong>m itd.) svjedoče da<br />
moderna književnost nije samonikli antitradicionalistički odgovor<br />
prvih desetljeća 20.st., već složena, višeznačna kulturna pojava koja<br />
uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i<br />
svakidašnjega društvenog života<br />
AVANGARDA (franc. l'avant garde – predstraža, prethodnica) –<br />
književno-povijesna odrednica koja <strong>za</strong>jednički označava neke<br />
smjerove i strujanja koja nisu ve<strong>za</strong>na isključivo <strong>za</strong> jednu nacionalnu<br />
književnost (ekspresioni<strong>za</strong>m, futuri<strong>za</strong>m, dadai<strong>za</strong>m, nadreali<strong>za</strong>m) <br />
obilježja:<br />
stalna težnja da se nadmaše prethodnici<br />
isticanje individualnosti i originalnosti<br />
osporavanje tradicije ili njeno tumačenje na nov način<br />
novi formalni postupci: odbacivanje ve<strong>za</strong>nog stiha,<br />
interpunkcije i sintakse<br />
antiestetici<strong>za</strong>m<br />
depersonali<strong>za</strong>cija umjetnosti<br />
stapanje različitih književnih žanrova<br />
razbijanje sintakse dosadašnjeg pjesničkog <strong>iz</strong>ra<strong>za</strong><br />
fragmentarni tekstovi otvorene strukture<br />
MODERNA PROZA:<br />
strukturna složenost<br />
napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim <strong>za</strong>pletom<br />
prikazivanje unutarnjeg stanja svijesti unutarnji monolog,<br />
pripovijedani monolog, struja svijesti<br />
junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima<br />
(snovi, sjećanja, uspomene, opisi...); često im<br />
predmet/boja/okus služi kao povod <strong>za</strong> priču, retrospekciju<br />
vrijeme radnje je kratko, ali zbog usmjerenosti na svijest lika<br />
događajno <strong>iz</strong>nimno bogato<br />
Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA<br />
1883. – 1924.<br />
austrijski pripovjedač<br />
rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji nesretno djetinjstvo<br />
pod nesmiljenim autoritetom oca, koji će ostaviti ne<strong>iz</strong>brisiv pečat na<br />
35
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti<br />
živjeti kao osamljenik<br />
opus sadrži elemente ekspresion<strong>iz</strong>ma (osjećaj straha i<br />
usamljenosti, protest protiv društvenog mehan<strong>iz</strong>ma koji ugrožava<br />
slobodu pojedinca i <strong>za</strong>htijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske)<br />
i nadreal<strong>iz</strong>ma (halucinantne v<strong>iz</strong>ije)<br />
književnu ostavštinu sredio i većim dijelom objavio Max Brod<br />
djela imaju obilježja aktualne društvene kritike, ali prije svega<br />
odražavaju vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost<br />
i nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu<br />
i religiji, njegov strah i košmarske v<strong>iz</strong>ije kojima je bio podložan<br />
„Živim stranije od stranca.“<br />
kristalno jasni stil i jednostavni reali<strong>za</strong>m kojim opisuje građansku<br />
stvarnost, u koju smještava fantastične događaje svojih junaka<br />
„kafkijanstvo“ – opći pojam <strong>za</strong> stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu<br />
svijetu<br />
DJELA: „Preobražaj“ (1915.), „Umjetnik u gladovanju (1922.),<br />
„Proces“ (1925.), „Dvorac“ (1926.), „Amerika“ (1927.)<br />
PREOBRAŽAJ<br />
SADRŽAJ:<br />
Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po<br />
<strong>za</strong>nimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao,<br />
no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja.<br />
Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on,<br />
odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno<br />
jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako <strong>iz</strong>vući <strong>iz</strong> kreveta. Čuđenje i<br />
sumnja ukućana zbog <strong>za</strong>ključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a<br />
uskoro stiže i prokurist <strong>iz</strong> njegove tvrtke provjeriti <strong>za</strong>što Gregora nema.<br />
Zbog toga se Gregor mukom <strong>iz</strong>vuče <strong>iz</strong> kreveta.<br />
Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava<br />
umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne<br />
razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri<br />
prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u<br />
nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene <strong>za</strong> njim u namjeri<br />
da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera na<strong>za</strong>d u sobu. Provlačeći se<br />
kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer<br />
probudio <strong>iz</strong> nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više<br />
ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati<br />
strahom.<br />
Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi<br />
<strong>iz</strong>gled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita<br />
njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela <strong>za</strong>hvaćena<br />
truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i<br />
prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela.<br />
Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma<br />
svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi<br />
na noge sad kad je <strong>iz</strong>gubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je<br />
odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao pu<strong>za</strong>ti po zidovima. I kada<br />
36
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku<br />
prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom<br />
pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada<br />
u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava<br />
ga jabukom, koja ostaje duboko <strong>za</strong>rivena u njegovom tijelu. Rana zbog<br />
koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da<br />
može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.<br />
Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno <strong>za</strong>poslio, te majku<br />
i sestru <strong>za</strong>bavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora<br />
<strong>iz</strong> svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da<br />
obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane <strong>iz</strong> njegove sobe<br />
uklonila jednim <strong>za</strong>mahom metle.<br />
Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve<br />
suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i<br />
uvečer <strong>za</strong>tvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su<br />
njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju<br />
vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti<br />
tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra <strong>iz</strong>javljuje da ga<br />
se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se <strong>za</strong> njim<br />
okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre.<br />
Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima<br />
laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na <strong>iz</strong>let <strong>iz</strong>van grada<br />
razmišljajući o povoljnim perpektivama <strong>za</strong> budućnost koje su im se otvorile<br />
Gregorovom smrću.<br />
pripovijetka<br />
napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.)<br />
jedno od malobrojnih djela objavljeno <strong>za</strong> njegova života<br />
otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa<br />
simboličnost kukca<br />
prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva<br />
„Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“<br />
<strong>za</strong>čudna priča<br />
in medias res: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon<br />
nemirnih snova, primjetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog<br />
kukca.“<br />
ukidanje prirodnoznanstvenih <strong>za</strong>konitosti i uzročno-posljedičnih<br />
odnosa<br />
osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha<br />
groteskna i halucinantna stanja prika<strong>za</strong>na realistički vjernim i jezično<br />
jasnim iskazom<br />
pripovjedač u trećem licu<br />
bacanje trupla na smetlište obitelj razmišlja o budućnosti<br />
osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici<br />
slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa)<br />
u tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo<br />
surovo društvo otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu<br />
obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, <strong>za</strong> koju se<br />
37
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje <strong>iz</strong><br />
dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno pr<strong>iz</strong>nati<br />
8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža<br />
Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929.<br />
v. Preobraženja – Antun Branko Šimić<br />
Biografski podaci o autoru: MIROSLAV KRLEŽA<br />
1893. – 1981.<br />
osnovnu školu i nižu gimnaziju <strong>za</strong>vršio u Zagrebu, kadetsku školu<br />
polazio u Pečuhu, a vojnu akademiju u Budimpešti<br />
nakon neuspjeha da se javi kao dobrovoljac u srpsku vojsku, vraća<br />
se u Zagreb – 1915. mobil<strong>iz</strong>iran u pričuvnoj časničkoj školi<br />
poslije rata, politički opredijeljen <strong>za</strong> lijevu, komunističku opciju, živi<br />
uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR (1924.), te Prag i<br />
Varšavu (1932.)<br />
1950. imenovan direktorom Leksikografskog <strong>za</strong>voda u Zagrebu, na<br />
čijem čelu ostaje do smrti<br />
ratna lirika – ozračje nokturalnih neljudskih manifestacija života u<br />
ratnom vrtlogu (ključne riječi: noć, smrt, krv) <strong>iz</strong>ravni <strong>iz</strong>raz<br />
pjesnikova duševnog stanja u tim apokaliptičnim danima<br />
kvantitativne drame – ne gradi scenu na psihologiji likova, nego<br />
razbija prostor i vrijeme, i scenu gradi na <strong>iz</strong>razito v<strong>iz</strong>ualnom,<br />
vanjskom efektu, na kvantiteti (scenskoj monumentalnosti)<br />
ratna pro<strong>za</strong> – HRVATSKI BOG MARS: jedna od najsnažnijih<br />
antiratnih knjiga u europskoj književnosti Krleža pod povećalo<br />
stavlja <strong>hrvatskog</strong> seljaka i intelektualca u uniformi austrougarskoga<br />
vojnika; prodire duboko u psihologiju svojih likova; prikazuje<br />
apsurdnost ljudskog i međusobnog klanja uopće (tragedije<br />
pojedinaca i cijelih skupina koje ginu, a da <strong>za</strong>pravo ne znaju <strong>za</strong>što)<br />
DJELA:<br />
Poezija: „Pan“, „Tri simfonije“, „Pjesme I., II., III.“, „Lirika“,<br />
„Balade Petrice Kerempuha“, „Pjesme u tmini“<br />
Novele: „Hrvatska rapsodija“, „Hrvatski bog Mars“ (1922.),<br />
„Novele“<br />
Drame: „Legenda“, „Saloma“, „Kraljevo“ (1918.),<br />
„Michelangelo Buonarotti“, „Golgota“, „Vučjak“, „Gospoda<br />
Glembajevi“ (1928.), „U agoniji“<br />
Romani: „Povratak Filipa Latinovic<strong>za</strong>“ (1932. – prvi moderni<br />
hrvatski roman), „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“,<br />
„Zastave“<br />
Putopisi, polemike, eseji: „Vražji otok“, „Izlet u Rusiju“, „Moj<br />
obračun s njima“, „Deset krvavih godina“<br />
BARAKA PET BE<br />
38
~ Skripta <strong>iz</strong> <strong>hrvatskog</strong> <strong>jezika</strong> <strong>za</strong> esej na državnoj maturi ~<br />
SADRŽAJ:<br />
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8<br />
u baraku dolazi ranjenik Vidović <strong>za</strong> kojeg je progno<strong>za</strong> smrt u roku od<br />
jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili<br />
neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji<br />
obilazi ranjenike.<br />
Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno<br />
pijančevanje u baraci, iako je to strogo <strong>za</strong>branjeno. Front je probijen (radi<br />
se o I. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s<br />
Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od<br />
njih udalji.<br />
Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast<br />
pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola<br />
mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do<br />
Vidovića, umire, a tada se Vidović diže <strong>iz</strong> postelje i zove doktora da<br />
pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.<br />
pripovjetka<br />
sudbina hrvatskih ljudi u Prvome svjetskom ratu<br />
sudbina studenta Vidovića koji je kao ne<strong>iz</strong>lječiv ranjenik dospio u<br />
vojnu bolnicu koju vodi grof Maksimilijan Axelrode<br />
Maksimilijan Axelrode – grof; kontur Suverenog malteškog reda <br />
ironija, groteska<br />
Vidović – student; broj osam dramski oblikovan lik (unutarnji<br />
konflikt koji se temelji na postavljanju bitnih nacionalnih, osobnih i<br />
vjerskih pitanja); u<strong>za</strong>ludni monolozi<br />
naturalističke i ekspresionističke slike (prostor, ugođaj)<br />
masovne scene – pijanstvo, mimohod apsurd<br />
apsurd i besmislenost rata<br />
kaos, umiranje<br />
simbolika blatne mrlje na bijelome platnu<br />
Prvi svjetski rat: bolnica = Austro-Ugarska<br />
39