Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez

VI/131, 3. lipnja 2,,4.
41
esej
Gledanje kako se boja suši
Godišnji natječaj izdavačke kuće The Bookseller’s
pod nazivom Najčudniji naslov godine, također se
temelji na dosadi, ali onoj drukčije vrste, onoj koja
se temelji na opskurnosti. Tko bi mogao zaboraviti
pobjednika natječaja 1996. godine, Grčki seoski
poštari i njihovi brojevi opoziva
Paul Sieveking
Dosada je uzbudljiva – tisuće ljudi prati program
u kojem kamere snimaju ribice u akvariju, pljesnivi
stari kruh ili kako slupani stari auto truli u dvorištu,
čitaju knjige o listi čekanja u bolnicama u Cardiffu
1953-54 i stvaraju web-stranice o dalekovodnim
stupovima
ekoliko mjeseci prije poèetka emitiranja
Science Fiction Channela, tvrtka kabelske televizije
iz Južne Karoline prikazivala je u svome
programu akvarij s ribicama. Kad je SF Channel napokon
poèeo s emitiranjem u rujnu 1992., tisuæe ljutitih
gledatelja telefonski je protestiralo, argumentirajuæi
da su ribice bile bolje od novog programa, te zahtijevajuæi
ponovni povratak akvarija. On je tada dobio
vlastiti kanal, koji je do svibnja 1993. postigao visoku
gledanost, te je emitiran èetrnaest sati dnevno.
Akvarijski triler
Još obuhvatnija usluga zapoèela je u travnju
1994. pokretanjem Goldfish Channela, japanske
kabelske postaje, koji je dvanaest tisuæa kuæanstava
u Asahikavi, drugome po velièini gradu na otoku
Hokkaido, nudio prijenos riba u akvarijima uživo,
dvadeset èetiri sata dnevno (bez promidžbenih poruka).
Tijekom dana pojavljivala se glumaèka ekipa
koju je saèinjavalo šest zlatnih ribica, a drugi akvarij,
u kojem je bilo pet tropskih ribica, emitiran je tijekom
noæi. Glazba u pozadini bila je ona emitirana na
dvadesetèetverosatnom Weather Channelu. U vrijeme
sastavljanja izvješæa, pet mjeseci nakon poèetka
emitiranja, televizijska postaja primala je nekoliko
poziva dnevno. Pjegava zlatna ribica maltretira ostale.
Molim vas, riješite je se!, prosvjedovao je jedan uzbuðeni
gledatelj.
Nešto nazvano M25: Film, što je režirao John
Spring, prikazuje nedjeljnu, 300 kilometara dugaèku
vožnju u smjeru kazaljke na satu, po makadamskoj
cesti. Nema nikakva komentara, i èuje se samo zvuk
motora, a vrhunac je kratak prizor kad èovjek popravlja
svjetiljku. Usprkos tomu, u veljaèi 1993., putem
poštanske narudžbe prodalo se u dva tjedna tri stotine
video-kopija po cijeni od 9,99 dolara. Nastavak
tog filma, koji je prikazivao èudesno kruženje u suprotnom
smjeru, sadržavao je i povremenu govornu
zvuènu pozadinu, i oèito mu je nedostajao ozbiljan
formalizam izvornika. Doživio je potpuni neuspjeh.
Godine 1996. sve su oèi – zapravo barem neke
– bile uprte prema Šišanju trave, sedamnaestominutnom
filmu francuskoga avangardnog redatelja Yvesa
Blanca. Film prikazuje èovjeka koji kosi travu, a kritièari
su to djelo opisali kao “osjeæajno”, “snažno” i
“dirljivo”. Film prikazuje èovjekovu borbu za svladavanje
problema koji se stalno pojavljuju u njegovu životu, objasnio
je redatelj, nominiran za nekoliko nagrada.
Dosadne razglednice
Svi ti pokušaji mogu se sada objasniti kao nagovještaji
uporabe web-kamera, zamjenskih meditativnih
rekvizita elektronièkog doba. Tipièan primjer te nove
pomodnosti dosade je web-program Grass Cam, koji
emitira Steven Mack iz Brisbanea. Postavio je kameru
koja u krupnom planu prikazuje travu u njegovu
dvorištu, ažurirajuæi stranicu svakih šezdeset sekundi.
Na web-stranici ustrajava se na tome da je sadržaj
barem jednako zanimljiv kao i onaj svih drugih web-kamera.
Sudeæi prema broju posjeta, èini se da se surferi s
time slažu. Mack planira postaviti još dvije stranice:
Kameru koja snima pljesnivi stari kruh i Kameru koja
snima kako slupani stari auto truli u dvorištu.
Kad vam dosadi trava u Brisbaneu, možete se spojiti
na stranicu IowaFarmer.com, na kojoj se neprekidno
motri polje kukuruza Jima i Sharon Greif u Iowi.
Pozvani ste da klièete dok se moæni klipovi kukuruza suprotstavljaju
vjetru, tuèi i olujnim pljuskovima. U jednome
jedinom danu u lipnju više od dvadeset tisuæa ljudi
spojilo se na stranicu. Postoje planovi za web-kamere
koje æe biti posveæene soji, stoci i svinjama.
Nekontrolirani uspjeh luksuznog ilustriranog
izdanja knjige Boring Postcards (Dosadne razglednice)
iznenadio je èak i samu izdavaèku kuæu Phaidon. Bila
je rasprodana u samo tri tjedna, i do prošlog travnja
doživjela je treæe izdanje. Stvari dovoljno dosadne
proizvode takvu neizrecivu fascinaciju i neodoljiv
humor. U mojoj kolekciji razglednica postoji jedna
stara, crno-bijela fotografija rekreacijskog podruèja u
Leistonu, u Suffolku. Na njoj prikazana kombinacija
betonskih stupova, bezliènih gredica s cvijeæem i
jednoliène trave, doslovno je zaprepašæujuæa.
Udice za ribe u Africi i njihova distribucija
Godišnji natjeèaj izdavaèke kuæe The Bookseller’s
pod nazivom Najèudniji naslov godine takoðer se temelji
na dosadi, ali onoj drukèije vrste, onoj koja se temelji
na opskurnosti. Tko bi mogao zaboraviti pobjednika
natjeèaja 1996. – Grèki seoski poštari i njihovi brojevi
opoziva.
Ranih osamdesetih radio sam na novom izdanju
britanskog knjižnièkog kataloga tiskanih knjiga, što je
bio gargantuanski zadatak olakšan otkriæima naslova
poput: Udice za ribe u Africi i njihova distribucija, koju
je napisao Sture Lagercrant 1934.; Prièa o cementu;
te klasika Freda Grundyja iz 1956. pod nazivom
Istraživanje liste èekanja u bolnicama u Cardiffu 1953-54. U
akademskom radu neizbježan je trend uvijek sve veæe
specijalizacije, zbog koje znanstvenici i istraživaèi
svih vrsta nalikuju na oboljele od Aspergerova sindroma
– na ljude koji imaju neobièno uske interese, popraæene
nesnalaženjem u društvu – što je blagi oblik
autizma, koji je prvi put zabilježio austrijski pedijatar
Hans Asperger prije šezdeset godina.
Doktorica Uta Frith iz Vijeæa za medicinska istraživanja
navela je neke primjere Aspergerova sindroma:
na primjer, èovjeka koji je znao sve što se može znati
o pedeset vrsta mrkve, zatim sluèaj kad je èovjek
zapamtio boju vrata svih sudova za prekršaje u svome
susjedstvu. Kad su ga pitali zašto nije pamtio boju
vrata sudova za maloljetnike, odgovorio je da mu je to
smrtno dosadno.
Galerija ukrajinskih autobusnih skloništa
Les Stewart iz Queenslanda zaslužio je ulazak u
Guinnessovu knjigu rekorda kad je priveo kraju svjetski
maraton u strojopisu. Potrošio je šesnaest godina života,
sedam ruènih strojeva za pisanje, tisuæu vrpci za pisanje
i 19.999 listova papira, ispisujuæi rijeèima brojeve
od jedan do milijun. To mi je ispunilo vrijeme, objasnio je.
Harvey Brant, skretnièar na kolodvoru u Bristolu,
1999. je – nakon što mu je dosadila prièa kolega o
trainspottingu – postao spotter iliti “promatraè” stupova
elektriènih dalekovoda. Stvorio je web-stranicu o
dalekovodnim stupovima, prepunu èinjenica, brojki i
slika. Njegov je omiljeni stup 4YX183, u blizini željeznièkog
èvora u Almondsburyju. Savršenog je dizajna i
linije. Okolina bi bez njega bila prenježna.
Ovdje moram skrenuti pozornost na jednu drugu,
delirièno opskurnu web-stranicu. To je galerija ukrajinskih
autobusnih skloništa.
Nedavno je na Internetu pokrenut mjeseènik,
nazvan Èasopis svjetovnog ponašanja, koji baca sociološki
pogleda na banalno, ni po èemu posebno ponašanje,
diljem svijeta. Èlanci u prvom broju ukljuèuju i studiju
ponašanja Japanaca u liftovima. Kao i u vezi s
veæinom djela iz društvenih znanosti, ljudima se mora
malo pojašnjavati da to nije nikakvo domišljato štivo.
Za razliku od toga, humorna namjera Kluba budala
posve je oèita. U njemu je, naime, nedavno objavljena
kritika izložbe vješalica za kapute na Manhattanu. Ima
i preporuka za promatranje traktora (tzv. tractor-spotting)
za one kojima je trainspotting prenapet. Kalendar slavnih
obljetnica u neposrednoj je blizini “zanimljivog”:
doznat æemo, na primjer, da je 10. travnja bila obljetnica
patenta Waltera Hunta za prvu zihericu, iz 1849.
S engleskog prevela Lada Furlan.
Pod naslovom Watching paint dry objavljeno u
časopisu nthposition,
www.nthposition.com/watchingpaintdry.php