Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez
Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez
Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
40 VI/131, 3. lipnja 2,,4.<br />
kritika<br />
Patnja koja se ne razlikuje od blaženstva<br />
Steven Shaviro<br />
Jeziv je mir što ga donosi spoznaja<br />
da se obnova identiteta neće nikad<br />
dogoditi, da nas je preobrazba<br />
izručila silama kaosa i užasu čiste nerazlikovnosti<br />
Blonde Redhead,<br />
Misery is a Butterfly<br />
ovi album grupe Blonde Redhead<br />
Misery is a Butterfly apsolutno je<br />
fantastièan. Tonovi u molu, statièni<br />
ritmovi, polagane melodije, oštri,<br />
rasplinjujuæi rifovi, visoki, eterièni vokali<br />
Kazua Makinoa: sve to prenosi raspoloženje,<br />
a ne poruku. To nije uzbudljiva<br />
glazba, nego glazba koja je ispražnjena od<br />
osjeæaja. Pod tim ne mislim na bezosjeæajnost,<br />
nego na gotovo suprotno: osjeæaj<br />
ili intenzitet koji je toliko snažan da se<br />
èini kao da je “bez svojstava”, bez etiketa<br />
ili narativnih referencijskih toèaka. Stanje<br />
èistog osjeæaja, <strong>pri</strong>je nego stanje osjeæanja<br />
neèega (ili nekoga) odreðenog.<br />
Blonde Redhead, dakle, ne <strong>pri</strong>èaju<br />
<strong>pri</strong>èe: oni obavijaju, uvlaèe u zonu “èistog<br />
bivanja” (referencije na Giorgioa<br />
Agambena i Wallacea Stevensa), u stanje<br />
otriježnjenja, mirnog nemira (jedino takav<br />
oèajnièki oksimoron može ukazati na<br />
to koliko me ta glazba odjednom potresa<br />
i odgovara mi). Plutam, uvuèen u glazbu,<br />
dok me ljuljaju nježni valovi koji su odjeci<br />
ili naknadni udarci divljeg nemira duboko<br />
unutra.<br />
Ništa se odreðeno ne dogaða u toj glazbi,<br />
a ništa se i ne može dogoditi. Ne zato<br />
što se osjeæam sigurnim u tim zvukovima,<br />
nego upravo zato što sam apsolutno nesiguran,<br />
zato što se katastrofa veæ dogodila.<br />
Glazba Blonde Redheada potvrðuje i bilježi<br />
tu katastrofu; ona je ublažena samo<br />
zato što dolazi nakon što je oluja veæ<br />
uèinila svoje. Prekapam po emocionalnim<br />
ostacima, kupim raspršene fragmente<br />
svojega srca i osjeæam se smirenim: ne<br />
osjeæam onaj postojani mir odluènosti za<br />
obnovom, nego mir spoznaje da se takva<br />
obnova neæe nikad dogoditi, sigurnost da<br />
neæu nikad vratiti ništa od onoga što sam<br />
izgubio.<br />
Sve je to prekrasno, <strong>pri</strong>je nego hladno.<br />
Melankolija nikad nije bila toliko zavodljiva.<br />
Glazba Blonde Redheada zavodi<br />
me kao topla kupka, kupka zagrijana gotovo<br />
do nepodnošljive boli u koju se jedva<br />
<strong>pri</strong>siljavam uæi, ali jednom kada sam u nju<br />
uronjen, jednom kada se predam, preplavljen<br />
sam nekom vrstom patnje koja se<br />
ne razlikuje od blaženstva.<br />
Veæina je <strong>pri</strong>kaza koje sam proèitao<br />
o Misery is a Butterfly naglašavala koliko<br />
je taj album drukèiji od ranijih Blonde<br />
Redheadovih albuma: nestale su oštre<br />
disonancije gitare, ritmovi su izravniji, a<br />
osnovna postava – gitara, bubnjevi, vokali<br />
(bez basa) – zamijenjena je klavijaturama,<br />
rogovima i (èini mi se) strunama. No,<br />
mislim da te razlike nisu bitne. Produkcija<br />
je konvencionalnija nego na prošlim albumima,<br />
ali se raspoloženje ili osjeæaj nije<br />
promijenio: samo je produbljen, potpunije<br />
preobražen u sebe sama.<br />
Jeff Noon,<br />
Falling Out of Cars<br />
osljednji roman Jeffa Noona<br />
Falling Out of Cars jedna je od<br />
najboljih stvari koju je ikad napravio.<br />
To je atmosferska, poetièna<br />
knjiga smještena u gotovo suvremenu<br />
Englesku u kojoj èudna bolest zaražava<br />
skoro svaèiju percepciju. Ljudi više ne<br />
mogu odvojiti signal od šuma; postoji<br />
blokada negdje izmeðu pošiljanja i<br />
<strong>pri</strong>jema; slike i zvukovi zaraženi su<br />
nejasnoæom i statikom; postaje teško<br />
razumjeti tekstove i satove; zrcala su<br />
opasna...<br />
S takvom bolešæu svijet je preblizu.<br />
Postaje sve teže razlikovati stvari. Èak se<br />
poèinje gubiti osjeæaj vlastita identiteta:<br />
subjekt više nije odvojen od svijeta, sebstvo<br />
više nije odvojeno od objekta ili promatraèa.<br />
Sve je izmiješano u prekrasan,<br />
ali i tjeskoban kaos.<br />
Postoji <strong>pri</strong>vremeni protuotrov toj pošasti<br />
u obliku droge pod imenom Lucidity ili,<br />
skraæeno, Lucy. Jedan šut Lucyja vraæa<br />
svijet na <strong>pri</strong>stojnu distancu i više-manje<br />
neko vrijeme omoguæuje funkcioniranje.<br />
No, Lucy nije dugotrajan lijek; kako bolest<br />
napreduje, potrebno je sve više i više droge<br />
kako bi se ostalo minimalno normalnim.<br />
Takoðer, uzimanje previše Lucyja ima<br />
nepoželjne posljedice: povlaèenje u solipsistièki<br />
oklop, ne<strong>pri</strong>mjeæivanje ili slabo komuniciranje<br />
s vanjskim svijetom, potiskivanje<br />
svih osjeæaja osim samozadovoljnog,<br />
bezumnog polublaženstva.<br />
Falling Out of Cars nema baš neki zaplet,<br />
jer stanja koja opisuje jedva dopuštaju<br />
linearni razvoj dogaðaja. Umjesto<br />
toga, sve struji i treperi. Pripovjedaèica i<br />
njezini pomagaèi, koje je pokupila usput,<br />
voze se Engleskom u beskrajnoj potrazi<br />
s <strong>pri</strong>vidnim ciljem, ali jedva znaju gdje i<br />
kuda idu. Umjesto linearne <strong>pri</strong>povijesti<br />
dobivamo nizove promjena, opsesija i<br />
halucinacija, uglavnom narko-stanja. Ta<br />
su promijenjena stanja svijesti prekrasna,<br />
iako tako ne bi baš bilo ugodno živjeti.<br />
Noonova proza ima prekrasan psihodelièan<br />
sjaj, iako su mu reèenice po<strong>pri</strong>lièno<br />
kratke i izravne, i iako je ovo melankolièna<br />
knjiga prožeta osjeæajima gubitka,<br />
pasivnosti i paralizom.<br />
Svijet je estetiziran gubitkom konvencionalnih<br />
kategorija i moguænostima<br />
za djelovanjem. Taj se estetizam, tu<br />
komunikacijsku bolest koju knjiga tako<br />
prekrasno opisuje, ne može uistinu voljno<br />
<strong>pri</strong>hvatiti zato što svaki takav pokušaj<br />
vodi u tugu. No, kako <strong>pri</strong>povjedaèica ne<br />
može izmaæi tom gubitku kontrole, koji<br />
je ujedno i gubitak svega što voli i cijeni,<br />
<strong>pri</strong>siljena je pokušati izvuæi iz toga najbolje:<br />
nositi se s neèim što je prema njoj<br />
ravnodušno i što joj onemoguæuje èak i<br />
moguænost htijenja koju bi morala imati,<br />
èak i trebala moæi <strong>pri</strong>hvatiti. Noonovi<br />
su se <strong>pri</strong>jašnji romani bavili èudnim neljudskim<br />
obrisima imaginativne fantazije<br />
(Vurt) i glazbe (Needle in the Groove), ali u<br />
Falling Out of Cars on odlazi dalje u istraživanju<br />
cijene ljepote (što je upravo ono što<br />
se ne može procijeniti).<br />
Thomas Ligotti,<br />
Songs of a Dead Dreamer<br />
ongs of a Dead Dreamer zbirka je<br />
kratkih <strong>pri</strong>èa Thomasa Ligottija.<br />
(DJ Spooky je iskoristio taj naslov<br />
za jedan od svojih najboljih albuma.)<br />
Malo me sram što se dosad nisam<br />
nikad susreo s Ligottijevim djelima<br />
zato što su genijalna. Ligotti se specijalizirao<br />
za kratke <strong>pri</strong>èe strave (mislim<br />
da nikad nije objavio roman).<br />
S jedne strane, te su <strong>pri</strong>èe <strong>pri</strong>lièno<br />
klasiène: u smislu maštovitosti i sadržaja<br />
bliže su Lovecraftu nego, recimo,<br />
Stephenu Kingu. Što se tièe njihova jezika,<br />
on je gotièan kao i Lovecraftov, iako<br />
je suptilan, suzdržan i ekonomièan tamo<br />
gdje je Lovecraft uvijek tekstualno prezasiæen.<br />
To se može èiniti gotovo oksimoronski<br />
(kako nešto suptilno i suzdržano<br />
može uopæe biti slièno Lovecraftu?), ali<br />
to je najbolje što mogu smisliti. Recimo<br />
to ovako: reèenicu po reèenicu i metaforu<br />
po metaforu, Ligottijev je jezik pojaèan<br />
na gotovo slièan naèin kao Lovecraftov.<br />
No, tamo gdje æe Lovecraft tipièno napisati:<br />
Životinjski bijes i orgijastièka sloboda<br />
bièevali su se do demonskih visina urlajuæim i<br />
krièeæim ekstazama koje su prodirale i odjekivale<br />
kroz te noæne šume kao pogubna oluja iz<br />
ponora pakla... (što je, <strong>pri</strong>znajem, jedna od<br />
mojih najdražih reèenica na engleskom<br />
jeziku), Ligotti æe <strong>pri</strong>je težiti nekoj vrsti<br />
hiperbolièke umjerenosti (da ponovno<br />
iskoristim još jedan oksimoron), npr.: On<br />
još uvijek kleèi pred lijesom dok njegove crte<br />
lica poèinju doživljavati uništavanje razlièitih,<br />
oèito suprotstavljenih, faza osjeæaja. Oèi, usta,<br />
èitava je struktura lica pozvana izvesti straviène<br />
akrobacije izraza. Te reèenice opisuju<br />
ekstremnost, ali se od nje istovremeno i<br />
suzdržavaju.<br />
Ligottijeve su teme estetske i metafizièke,<br />
i po tome ne slièi Lovecraftu.<br />
Nema Cthulhua i ribolikih ljudi iz<br />
Innsmoutha u Ligottijevu svijetu, niti<br />
Lovecraftova užasa od Drugoga. No,<br />
Ligottijeva strava nije ni psiho-kulturalna,<br />
kao Kingova ili kao u veæini mainstream<br />
horora. Ligottijev užas <strong>pri</strong>je ukazuje<br />
na unutarnjost, na klaustrofobiènu zonu<br />
patnje u kojoj nema vanjskog ni Drugog,<br />
ali ni sebstva, identiteta i kulture. Mnoge<br />
<strong>pri</strong>èe <strong>pri</strong>povijedaju u prvom licu konfuzni<br />
i nesigurni <strong>pri</strong>povjedaèi, koje (kao i<br />
protagoniste <strong>pri</strong>kazane u treæem licu)<br />
uništavaju preobrazbe koje im oduzimaju<br />
identitet i predaju ih silama kaosa<br />
i entropije, ali ne omoguæujuæi im osloboðenje<br />
u potpunom nestajanju. Oni se<br />
ne suoèavaju s nekom višom stvarnošæu,<br />
nego s nekom vrstom nestvarnosti koja<br />
(ponekad polako ali sigurno, a ponekad<br />
s uznemirujuæom brzinom) nagriza sve<br />
temelje, referencijske toèke i èvrstoæu,<br />
kako bi za sobom ostavila neku vrstu<br />
fotografskog negativa onoga što Giorgio<br />
Agamben naziva štogod-bivanje: nešto bez<br />
kvaliteta, razlikovnih obilježja, samo užas<br />
samog (ne)razlikovanja: Ti vriskovi, oni iza<br />
vrata na vrhu stubišta, <strong>pri</strong>padaju samo lutki<br />
koja sada osjeæa tople kapljice krvi kako joj se<br />
gusto slijevaju preko lakiranih obraza, lutki<br />
koja je bila ostavljena – sama i živa – u sjenkama<br />
napuštena tavana.<br />
Ligottijeve su <strong>pri</strong>èe kao male tempirane<br />
bombe: veoma su jezive kada ih<br />
se prvi put èita, ali njihov dublji uèinak<br />
oèuðenja postaje oèitiji kasnije, kada se o<br />
njima razmišlja i kada se otkrije da je njihove<br />
obrise zabrinjavajuæe teško shvatiti.<br />
Horor je žanr koji više nego bilo<br />
koji drugi muèe nezanimljiva ponavljanja.<br />
(Pomislite koliko se èesto Poea,<br />
Lovecrafta ili Georgea Romeroa stalno<br />
iznova oponaša.) Nasuprot te opæe tendencije<br />
smatram da je Ligotti jedan od<br />
najoriginalnijih pisaca horora u posljednjih<br />
dvadeset ili trideset godina (a možda i<br />
dulje). Samo se Kathe Koja, koja èini se<br />
više ne piše horore, može s njime <strong>pri</strong>bližno<br />
usporediti po originalnosti.<br />
S engleskoga prevela Mirna Belina