Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez

VI/131, 3. lipnja 2,,4.
29
cijenu. (Fotografirani ljudi zapravo su
primatelji pomoæi za obnovu kuæa koji
su uslijed malverzacija bili prisiljeni
slikati se s brojem vlastita sluèaja, falsificirajuæi
dokaz o propisno upotrijebljenom
novcu.) Osim razglednica, na
izložbi je moguæe uzeti i bojanku: rijeè
je o radu istoimenog naslova Senera
Ozmena i Ahmeta Oguta, svezak u kojem
su shematskim crtežom prikazani
nemili prizori surovih društvenih proturjeèja,
klasnog, rodnog i etnièkog nasilja.
Moguænost familijarizacije strahota
perverznim poigravanjem bojicama,
efektno nameæe osjeæaj odgovornosti
i sudioništva u prizoru, budi izvjesnu
kolektivnu grižnju savjesti.
Bezobrazluk kao mogućnost
odabira
Jednaku kolièinu crnog humora oslobaðaju
radovi fokusirani na traumatska
iskustva rata. U video-filmu Sokola
Bequirija potresna ispovijest samog
autora kolažirana je infantilnim, ali popularnim
animiranim filmom; sarajevska
umjetnica Šejla Kameriæ reklamira elementarne
životne potrebe, poput struje
i vode, kao da je posrijedi neki pomodni
artikl, a njezina sugraðanka Maja Bajeviæ
iskustvo ratnih strahota utjelovljuje u
nizu brutalnih viceva o Muji i Hasi u
okolnostima rata, koje hladnokrvno recitiraju
pojedinci ispod slike Josipa Broza
Tita.
Samo prièanje viceva je, dakako, ne
samo jedini modus spoznaje besprizornih
strahota, ljudske gluposti ili zla – koji
uvijek izmièu reprezentativnoj objektivaciji
u ma kako krvavoj slici užasa na koju
se navikavamo kao na portrete diktatora,
prizore zatvorskih muèenja ili teroristièkih
masakra – nego je ono upravo sredstvo
razgradnje svakog stabilnog identiteta:
ostvarivati vlastiti nacionalni identitet
kroz smijeh, toènije praksu smijanja,
znaèi odbaciti ga na razini reprezentacije
i prihvatiti kao taktiku opstanka u nemoguæim
okolnostima, kao umijeæe i znanje
djelovanja, tehniku prokazivanja laži
svakog simbolièkog utjelovljenja nacije.
Najmlaði naraštaj kosovskih umjetnika i
njihovih istomišljenika odluèio se smijati
ne zato jer želi proizvesti smiješnu i duhovitu
umjetnost, nego jer je to za njih
jedina etièki prihvatljiva politièka opcija.
Lakrdijanje, sofistièka lukavost, ponekad
i bezobrazluk – etièki je odabir izmeðu
neprihvatljivih, reduktivnih opcija, izbor
za koji u politièkoj stvarnosti ne postoji
niti æe postojati pravo mjesto i pravo
vrijeme. Za Kosovo, umjetnièka praksa je
politièka potreba – što možda nije u potpunosti
shvatio niti Renè Block, kada je
prilikom posjeta Kosovu senzacionalistièki
konstatirao da je kosovska umjetnost
“buduæa balkanska avangarda”. Sudeæi
prema radovima, tu tezu je prilièno teško
opravdati: avangarda, kao što znamo,
utopija je herojski kratkog životnoga vijeka,
koja realnu politièku emancipaciju
nostalgièno otpisuje u daleku buduænost,
ali na imaginarnoj razini pretpostavlja
njezinu ostvarivost. Kosovska avangarda
je meðutim, antiutopija preživljavanja
ovdje i sada, koja vlastitu radikalnu neostvarivost
svakodnevno prakticira kao
medij simbolièkog opstanka, neostvarivost
koja se ne može racionalizirati u
perspektivama realnog vremena i prostora,
nego samo u fiktivnoj, petoj dimenziji
smijeha. Ono što je za gospodina Blocka
avangarda osuðena na junaèku smrt za
vlastite ideale, za kosovske umjetnike
je tek nužan politièki kompromis kojem
su strani svaki megalomanski utopizam i
visoka retorika, koji nadasve nema svoju
idealnu projekciju (ni s nacionalnim ni
internacionalnim predznakom) i koji u
stvarnom simbolièkom prostoru Kosova
uspostavlja geto politièke i kulturne
alternative radi svakodnevnog mentalnog
preživljavanja.
Vezanje kao način oslobađanja
Anita Kojundžić
Izložba Ivana Midžića bavi se
upravo aspektom (intelektualnog)
umreživanja, suvremenog oblika
komunikacije u kojem biti off ili online
poprima mnoga značenja
Internet – špaga kroz glavu, izložba Ivana
Midžića, Galerija SC, Zagreb, od 12. do 26.
svibnja 2004.
zložba Internet – špaga kroz glavu
nastavak je zamisli koju umjetnik
Ivan Midžiæ kontinuirano
razvija od 2001.: korištenja konopca
kao gradidbenog materijala, kojim
povezuje predmete (umjetnièke ili
svakodnevne, ili kamenje u prirodi...)
u specifiènu cjelinu “mreže”.
Niz takvih akcija i javnih radova veæ
obuhvaæa: Vezanje linije, Vezanje dvorišta,
Zagreb; Vezanje gromaèe, Marjan,
Split; Vezanje stana, Zagreb; Vezanje u
medijima, Zarez; Vezanje cipela; instalacija
u šumi, Jabukovac; instalacija na
Cvjetnom trgu, Zagreb. Bez sumnje
je projekt vezanja/vezivanja proces u
tijeku.
Iako navedeni radovi nisu jedine
autorove preokupacije u dvije godine
staža diplomiranog kipara, oni svakako
najbolje prikazuju dva vrlo zanimljiva
aspekta njegova umjetnièkog
djelovanja: duhovnost i izvaninstitucionalnost.
O duhovnom u umjetnosti
Povijest odnosa umjetnosti i duhovnosti
(ne nužno religiozne naravi)
dovodi do zakljuèka da je rijeè o svevremenoj
simbiozi. Donekle se situacija
promijenila s tekovinama dvadesetog
stoljeæa u kojem je umjetnost nerijetko
(èesto?) rezignirana, nihilistièka i namjerno
površna. Ipak, veliki umjetnici
Kandinsky, Maleviè i Mondrian su vrlo
eksplicitno progovarali o duhovnoj
komponenti umjetnosti, strpljivo je
tražeæi u svojim apstraktnim kompozicijama
(s dosljednim jezikom asketizma
u radu i životu potonje dvojice).
Iako u radovima Ivana Midžiæa zaista
nema nimalo pretencioznosti, ne
mogu se oteti dojmu da je i njegova
kontinuirana potraga i istraživanje
voðena istim ciljem. Jezik je naravno
drukèiji, ali vezanjem kamenja, vanjskog
prostora ili predmeta kuæanstva
kao da materijalizira mikroskopsku
povezanost svijeta; otkriva nedjeljivost
i jedinstvo èestica od kojih se sve sastoji.
Iako manje oèita, ta potreba za
obuhvaæanjem i obgrljivanjem vidljiva
je i u radovima poput Glavnog kolektora
(Galerija proširenih medija, HDLU,
Zagreb, 2004.), kada je duhovitom
smicalicom smještanja simulacije tako
vizualna kultura
neestetskih predmeta u prostor galerije
poželio imaginarno usisati i nataložiti
prostor, umjetnièke vibracije i energiju
svih djela koja su tu bila izložena
(unutarnji prsten HDLU-a izvrsno je
poslužio scenografiji usisavanja).
S druge je strane umjetnikova zaigranost:
poput djeteta ne boji se dotaknuti,
probijati granice racionalne distanciranosti.
Rezultat promišljenosti,
njegovi radovi nikad nisu suhoparno
intelektualiziranje o umjetnosti, nego
idealistièko zapitkivanje èija je jedina
potreba komunikacija. On shvaæa
umjetnost kao prostor i vrijeme za igru,
za pomake. Vezanje može biti metafora
odnosa: umjetnost-život, umjetnostpriroda,
umjetnost-institucija. Tako
stvorena forma linearne konstrukcije
krhka je – jer je konopac podložan
svim mehanièkim “ozljedama” – a time
i prolazna. Ivan se, dakle, ne veže za
formu. Divna je ta moguænost prihvaæanja
prolaznosti svog materijalnog
djela zbog shvaæanja postojanosti ideje,
duha.
Institucije za disciplinu
umjetnosti
Povijest vezanja pokazuje da Ivanu
nije previše važno gdje se odvija, sve
dok je veza uspostavljena. Za pohvalu
je takva neoptereæenost institucijom,
njezinim pokroviteljstvom i zaštitom.
Mladom umjetniku je feedback važan:
izložbe, publika, kritike. No, aspekt
“unutarnje nužnosti” takoðer je važan.
Povijest izvaninstitucionalne umjetnosti,
tj. propitivanja odnosa umjetnièkog
djela i institucije muzeja takoðer poèinje
s prijelazom stoljeæa. Istraživanja
su rezultirala razlièitim rješenjima,
nerijetko i osnivanjem paralelnih institucija
samih umjetnika koji su se
tako borili protiv selektivnog ukusa
establišmenta. Ipak, danas možda više
nego ikad institucija ponekad postavlja
iskljuèive kriterije što je umjetnièko
djelo, a što nije.
Umjetnièka grupa Gorgona jedna je
od moguæih izvora Ivanova koncepta
zbog anarhiènog stava prema instituciji
koji se oèitovao u izdavanju antièasopisa
ili postavljanja Izložbe bez izložbe
Vezanje može biti
metafora odnosa:
umjetnost-život,
umjetnost-priroda,
umjetnost-institucija
(Vaništa i Bašièeviæ); ideje kontinuiranog
procesa stvaranja (Knifer je najradikalniji
primjer); i svakako, duhovnog,
prije nego stilskog, jedinstva grupe.
Naravno, i širi kontekst europske
umjetnosti s poèetka šezdesetih poput
grupa Zero, Azimuth & Azimuth,
fluksus èinio je koliko-toliko sustavnu
umreženost tadašnjih umjetnièkih
htijenja.
Ivanova posljednja izložba bavi se
upravo aspektom (intelektualnog)
umreživanja, suvremenog oblika komunikacije
u kojem biti off ili on-line
poprima mnoga znaèenja. Kako novi
naèini kontakta utjeèu na naše razmišljanje
i ponašanje? Špaga utjelovljuje
tu inaèe nevidljivu mrežu, i mijenja
znaèenje ovisno o kontekstu: za lik koji
se sagnuo svezati je, ona postaje obièna
vezica na cipeli. Duhovito, taj lik je
jedini neumrežen s ostalima. Što priziva
i staru problematiku odnosa visoko-nisko
u umjetnosti.
No, èini mi se da Ivanova ideja vezanja
mnogo adekvatniji kontekst ima u
okolišu, tj. izvan institucije, jer unutar
galerije nema rizika: kao sustav discipliniranja
galerija ne dopušta spontanost
ili iskrenost reakcije. Na ulici je
Ivanova instalacija bila potrgana i završila
je u smeæu (što je umjetnik prihvatio
kao dio procesa). U galeriji æe ona
vjerojatno ostati netaknuta, saèuvana,
izolirana do kraja izlaganja. Možda zato
što je autohtonost vezanja pojaèana u
vanjskom javnom prostoru, a možda i
zato jer oni koji imaju vandalske sklonosti
ne zalaze u galerije? Svejedno,
jer su obje moguænosti dokaz da su
umjetnièke institucije prostori discipliniranja.
Ivan Midžić - Galerija SC