Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez

More documents

Recommendations

Info

12 VI/131, 3. lipnja 2,,4. tema 400 udaraca ili struka umjetnika Smije li redatelj/koreograf ikad posegnuti za nasiljem U povodu “temperamente” agresivnosti facilitatora predstave unutar scenskih struka domaćega glumišta razgovaramo s plesnim i dramskim umjetnicama, kao i plesnim pedagoginjama Stihovima za ravnopravnu interakciju Sanja Tropp & Marianne Baillot, plesne umjetnice Plesati, birati razlièite naèine uspostavljanja kontakta. Kako postiæi razumijevanje unatoè razlièitim iskustvima? Kako izgraditi ravnopravnu interakciju? Dugi put vodi do postizanja obostranog slušanja, otvorenosti, nenasilnog djelovanja. Ali to je put kojim želimo hodati prema slobodi. Mi smo šesto èulo koje je iznad calculusa neposredne naplate užitka i boli, Mi smo za mir. Tko, kako i pod kojim uvjetima: vokabular profesionalnosti Tko, kako i pod kojim uvjetima: vokabular profesionalnosti Mirna Žagar, teatrologinja i umjetnička ravnateljica Tjedna suvremenog plesa tvorili ste iznimno osjetljivu temu jer moramo uzeti u obzir da je èesto rijeè o intimnom procesu stvaranja i o vrlo visokim emotivnim nabojima te da je ples i fizièki utemeljena umjetnost – nesporazumi èesto dolaze kada se ljudi suoèe s raznim manifestacijama ovih naboja unutar samog procesa, a da nisu pripremljeni za to i k tome dolaze u proces s razlièitim svjetonazorima. Prostor za manipulaciju u kreativnom procesu je golem, kao što je golem i prostor za raznolike insinuacije. Ne opravdavam bezobrazluk i fizièko nasilje, ali pitanje je tolerancije i pitanje je granica lagode i prihvaæanja pojedinaca s njegovim manama i vrlinama te na koje se sve naèine oni koji su ukljuèeni u ovaj proces doživljavaju sve ono što se u tom procesu stvaranja zbiva, pitanje je komunikacije procesa unaprijed te poznavanja i upoznavanje naèina rada pojedinog koreografa – dakle, jasno definiranih uvjeta pod kojima ulazimo u neki posao. Prostor kreacije je, nadalje, prostor u kojem se stapaju strasti i sukobljavaju volje i ambicije onih ukljuèenih u taj proces. To je, neizbježno, proces partnerstva, jednako koliko i proces kreativnog usuglašavanja raznolikosti temperamenata, promišljanja, ideja... Kad govorimo o plesu, moramo znati da je to iznimno zahtjevna umjetnost i zanat – profesija koja tijekom cijelog školovanja i kompletnog kasnijeg rada zahtijeva iznimnu disciplinu te povjerenje meðu sudionicima u procesu. Èesto je potrebna i subordinacija na raznim razinama (što zna biti izuzetan izazov svakom pojedincu, a pogotovo onima koji ulaze ili su tek ušli u proces). Smatram da je odgovornost na jednima i drugima, dakle na izvoðaèima i na autorima projekta (a pogotovo na onima koji su zaduženi za realizaciju projekta) da izgrade temelj meðusobne tolerancije, te je, naravno, poželjno da se unaprijed postave granice koje æe biti prihvatljive u naèinu rada. Umjetnici kad ulaze u projekt vjerojatno poznaju pretpostavke rada i moguæe znaju što mogu oèekivati od sudionika/ suradnika, dakle na njima je kao odraslim osobama da postave granicu gdje prestaje comfort zone (koji je za svakog pojedinca drukèiji...). Voljela bih vidjeti jednu kazališnu ili plesnu probu gdje se ne bi našlo osnove za tužbu protiv svih vrsta zlostavljanja (skrivenog, otvorenog, verbalnog, fizièkog, mentalnog), ali pitanje je tko, kako i kada prihvaæa raditi i pod kakvim uvjetima. Ništa, dakako, ne opravdava nasilje i prostakluk – ali granice tolerancije postavljaju sudionici u procesu rada, u onom prostoru gdje se proces odvija. Kad je u pitanju projekt, a ne institucionalni angažman, onda je jednostavnije jer ljudi jednostavno odu ili se dogovore. Problem je što se ova situacija s Bogdaniæem zbiva u nacionalnoj kuæi, u strukturiranoj organizaciji gdje se oèito komunikacija izmeðu sudionika u procesu odvija putem administrativnih procesa, a ne na naèin koji odražava vjeru i povjerenje meðu sudionicima u procesu, što bi pak bilo tipièno kada je rijeè o projektima gdje ljudi sudjeluju prema vlastitom (uglavnom) izboru... Ponavljanje nasilja Nikolina Maraković, plesna umjetnica Samo mala primjedba: SMIJE LI SE potpuno je krivo pitanje. Jer naravno da se NE SMIJE fizièki i verbalno zlostavljati NIKOGA, pa tako ni plesne umjetnike ukljuèene u kreativni proces stvaranja predstave. Pitanje koje se treba postaviti je koliko se puta moraju ponoviti takvi odurni postupci pa da netko u toj našoj državi za njih napokon i odgovara. Pogađa nepovjerenje Ljiljana Zagorac, plesna umjetnica i koreografkinja Fizièko i verbalno nasilje u svim su mi umjetnièkim kontekstima podjednako neprihvatljivi. Postoje temperamenti redatelji, posebno u dramskom teatru, koji su u stanju izreæi psovku na raèun izvoðaèa ili ansambla, ali uvijek i pojedinac i ansambl znaju kada je u pitanju èin nasilja, a kada je u pitanju afekt ili osobni gubitak kontrole. Postoje, meðutim, kako redatelji tako i koreografi, koji imaju jaku samokontrolu i s kojima nikada ne dolazi do vrjeðalaèkih ekscesa, još manje onih fizièkih. S njima je znatno manje stresno raditi, a umjetnièki su rezultati èesto veæi od rezultata rada s ljudima koji se iskaljuju na umjetnicima. S druge strane, htjela bih naglasiti da u radnom procesu zaista postoje situacije koje nekome izvana grubo zvuèe, ali nisu nužno nasilne – nekad su odušak, ventil, prasak koji nikoga ne degradira. I, napokon, postoji redateljska i koreografska okrutnost ljudi koji nikada ne psuju niti udaraju, veoma su “fini”, ali su njihove opaske za umjetnika mnogo bolnije od bilo koje psovke, jer iznutra razaraju. Èak ne mislim da je ono što u njima razara vezano za kritiènost – naprotiv, svaka mi je kritika, a posebno negativna, uvijek dosad mnogo pomogla. Ono što razara je nepovjerenje u umjetnikove moguænosti, a ono može biti izraženo i na veoma pristojan naèin. Napuštanje projekta kao obrana od nasilja Zrinka Cvitešić, profesionalna glumica Ne postoji situacija u kojoj bih tolerirala fizièko nasilje redatelja. Verbalno nasilje – možda, ako je trenutak i moje i redateljeve nemoæi. Na Akademiji toga nije bio mnogo. Kad se dogodi trpiš, plaèeš i komentiraš s kolegama. Nekako preživiš. Ali bilo je kasnije, nakon Akademije, situacija kada sam odustala od projekta. Shvatila sam da mi projekt u kojem prolazim kroz degradaciju ne bi donio ništa osim novca, a ako moram raditi samo s tom motivacijom, pritom se grozno osjeæajuæi, onda mi se èini da je trenutak da se povuèem. Danas mi nije žao što sam izašla iz projekta o kome govorim. Danas mi je, naime, sve važnije u pravo s kim radim, manje nego što radim. Nasilje radi “ekskluzivnog” imena Maja Kovač, performer i pedagoginja Nikad nisam doživjela ponižavanje redatelja ili koreografa, ali to je zato što ne radim na takvim projektima. Da mi se dogodi nasilje, izašla bih iz projekta. I vjerojatno bih pokušala ljude oko sebe osvijestiti o tom problemu, jer on sigurno ne bi bio “samo moj”. Možda ljudi pristaju na nasilje zato što im se èini da inaèe ne bi imali s kime raditi ili, još gore, pristaju samo zato da bi radili s nekom “velikom” redateljskom facom. Naši umjetnici još pate od “zaštiæenog” imena, jer im nije dovoljno samo da su dobri, nego moraju biti ekskluzivni, i to ne sami po sebi, nego po nekome drugome. Nasilje: osobni poraz i osobe i umjetnika Maja Đurinović, plesna pedagoginja, umjetnica i publicistkinja Nasilje ne prihvaæam ni u kakvu obliku, kao ni onu starozavjetnu ideju da je šiba u raju izrasla. Ne postoji opravdanje za nasilje (jednako fizièko i psihièko), ono je samo pokazatelj nedostatka sigurnosti i autoriteta. Odnosno krive procjene vlastitih i tuðih moguænosti, i u svezi s time prevelikih ambicija. Kažu da je agresivnost “poziv u pomoæ odaslan naopako”. I kao roditelj i kao pedagog svako svoje vikanje (nije baš èesto, ali dogodi se, vezano uz vlastiti umor i tome slièno...) doživljavam kao osobni poraz.
VI/131, 3. lipnja 2,,4. 13 tema 400 udaraca ili struka umjetnika Po/ravnanje zagrebačkog Baleta: Bogdanićeva metoda Ivana Slunjski Umjetnost je mnogo više od finalnog proizvoda te se ne procjenjuje i ne vrednuje samo gotov umjetnički produkt, nego i cijeli proces nastajanja tog produkta kspresija tijela kao objekta manipulacije i iskazivanja moæi u zapadnjaèkoj kulturi nezaobilazna je još od klasiènog doba. Umješnost nadzora nad tijelom standard je pokornosti i poslušnosti tijela izdrilanog brojnim zabranama i regulativama koje odreðuju kako bi tijelo trebalo izgledati, kako ga oblikovati, kako ga pokretati, kako ga podvrgnuti voljnom djelovanju. Nadzor nad tijelom koji jamèi stalnu podložnost njegovih snaga i postavlja relaciju pokornost-korisnost, kako u Nadzoru i kazni istièe Foucault, naziva se disciplinom. Dalje prema Foucaultu, disciplina tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeæa postaje opæim obrascem dominacije, a takav se stav zadržao sve do danas. Disciplina razdvaja vlast od tijela poveæavajuæi njegovu prikladnost i izvræe energiju (moæ) prevodeæi je u strogu podèinjenost. Shematiènost podložnosti sadržana u viziji vojnika/stroja kao nekoga/neèega tko/što se od bezoblièna tijesta, nevješta tijela proizvodi po potrebi (prema uredbi iz 1764.) i danas je prisutna u mnogim kategorijama tjelesnog. Premda podliježe sofisticiranijim primjenama privole (prisile), klasièni balet rasadnik je manifestacija preuzimanja prevlasti nad tijelom. Toliko dugo dok plesni/a umjetnik/ca sâm/a upravlja procesima aktivnosti tijela ne bi li dosegao/la djelotvornu funkcionalnost tijela koja se odnosi na preciznost, vještinu i dosljednost, s time da balans korisnosti i pokornosti ne prelazi na stranu pokornosti u smislu namjernog sakaæenja i unakazivanja tijela, manipulativne radnje još se priklanjaju granicama etiènosti. Ljudi ispred umjetnosti No kad tijelo plesaèa/ice ili pravo na manipulaciju tuðim tijelom svojevoljno prisvaja druga osoba koja se u trenutku prisvajanja nalazi na poziciji moæi, možemo raspravljati o ropstvu i vazalstvu. Stav veæine hrvatskih plesaèa/ica, i to ne iskljuèivo baletnih, nažalost je takav, u što sam se u nekoliko navrata osobno uvjerila, da normalnim angažmanom smatraju kašnjenje na probe od kojih sat vremena ili, još gore, nedolaskom koji potom opravdavaju isprikama u rangu bijega anakonde iz zoološkog vrta zbog koje se zaustavio sav promet na relaciji od Maksimira do HNK. Slažem se da je za kvalitetan rad ansambla nužna disciplina, ali ne u gore navedenom znaèenju, nego u znaèenju koje se drži svog latinskog korijena: poduke. Takva se disciplina-poduka vježba kroz ravnopravnu komunikaciju onih koji uèe i onoga koji poduèava i njihovu obostranu nadogradnju, gdje se istodobno podrazumijeva zamjenjivost pozicija. Na taj naèin podiže se samosvijest svih sudionika kreativnog procesa i tek tada zaista poèinju cijeniti sebe, svoj trud i znanje koje ulažu u pojedini projekt. Nasilnim se gestama na kratke staze može od plesaèa/ica islijediti poslušnost, ali gledano dugoroènije, nasiljem se stvara još veæi otpor prema onome što se izrièito pod svaku cijenu od njih zahtijeva. Definicija umjetnosti od samih zaèetaka do danas nailazila je na razlièite, èesto i opreène, interpretacije, ali njezina se idejna okosnica i dalje vrti, bilo kroz prihvaæanje, bilo kroz negiranje, oko toga da èovjek kroz ono što je oznaèeno kao umjetnost nadvladava vlastitu smrtnost i doseže besmrtnost. Umjetnost stoga nikad i ni pod koju cijenu ne bi smjela biti važnija od èovjeka jer se tada poništava i njezin znaèaj. Zato se s lakoæom može odbaciti svaka indicija koja bi išla u prilog tomu da cilj opravdava sredstvo, odnosno tomu da neki neetièki postupak u konaènici kao dio neèeg veæeg može postati etièki. Umjetnost je mnogo više od finalnog proizvoda te se ne procjenjuje i ne vrednuje samo gotov umjetnièki produkt, nego i cijeli proces nastajanja tog produkta. Manipulacija plesaèima/ cama, eksplicitno verbalno i neverbalno nasilje kao i perfidni, naoko neprimjetni oblici nasilja, evidentni kroz dugotrajnu presiju, ni po èemu ne ulaze u domenu etièkog. Loši izgovori Ne postoji nijedan razlog iz kojeg bi ljudsko (i ne samo ljudsko) biæe moralo podnositi ispade tuðe agresije, a pogotovo pod izlikom humanosti i ukupne dobrobiti društva. Èvrsto stojim na stajalištu da nijedan produkt, ma koliko energije i mukotrpnog rada u njega bilo uloženo, nije umjetnost ako je nastao pod okriljem nasilnog èina. Drugi problem koji je zapravo veæi od nasilnog djelovanja pojedinca, makar bila rijeè i o poziciji ravnatelja Baleta, jest taj da plesaèi/ce šutke pristaju na izvjesnu dozu nasilja, plesaèi/ce odrièuæi se sebe kao beživotna tijela/marionete spremni/e su na ispunjavanje svake redateljeve ili koreografove zamisli bez moguænosti odmaka unutar te zamisli. Je li moguæe da plesaèi/ce pristaju na realizaciju onoga što se od njih traži iako to nije u skladu s njihovim uvjerenjima samo zato što im to osigurava odreðeni status unutar postojeæih Pitanje koje već neko vrijeme bezuspješno traži odgovor je pitanje autorstva koreografija, krenuvši od Labuđeg jezera pa nadalje, koje Bogdanić smiono potpisuje kao koreograf, redatelj i dramaturg, nimalo ne dvojeći u vezi s tim. No da bi se koreografija mogla proglasiti vlastitom tvorevinom, međutim, potrebno je uložiti mnogo više mašte od preslagivanja pojedinih dijelova ili dionica već postojeće koreografije plesnih struktura? Ili je rijeè o tome da su plesaèi/ce obespravljeni/e do te mjere da im podizanje glasa protiv ravnateljevog može donijeti samo iskljuèenje i trajnu izolaciju iz plesne zajednice ili, u krajnjim konzekvencama, doživotnu nemoguænost zapošljavanja u struci na podruèju hrvatske države? Ipak, najveæi problem u cijeloj toj prièi proizlazi iz posljednje postavke, a to je zabrinjavajuæa razina društvene svijesti koja ne samo da tolerira i podržava nasilje nego uz to i nagraðuje nasilnike, a da se unaprijed ne preispitaju sve raspoložive èinjenice. Nije samo jasno èini li se to da bi se zataškali postupci koji su nedolièni za svakog uzornog ravnatelja ili se nagraðuje upravo njegova predanost nasrtljivosti kao dobro pogoðena metoda uštimavanja plesalaèkog aparata. No u èemu leži vrijednost Bogdaniæeva ravnanja Baletom, osim postizanja skladnog mehaniziranog, tehnièki usavršenog kretanja ansambla scenom na svaki mig njegova oka? Bogdanićevi dosezi, umjetnička razina Zar u broju realiziranih godišnjih premijera? Ne vidim previše smisla provoditi režim fizièki teško podnošljivih napora radi postavljanja što veæeg broja koreografija koje se nakon premijere izvedu još svega nekoliko puta, što se da potkrijepiti podacima dostupnim na websiteu HNK: Bajadera premijerno izvedena 8. svibnja 2002. do danas je imala tri reprize, Romeo i Julija s premijerom 7. prosinca 2002. èetiri reprize, Giselle od 19. travnja 2003. šest repriza, Apolon Muzaget, Pas de deux i Serenada od 1. veljaèe 2003. tri reprize. Veæi broj izvedbi (šesnaest) dopao je jedino Labuðem jezeru. Sljedeæe pitanje koje veæ neko vrijeme bezuspješno traži odgovor je pitanje autorstva koreografija, krenuvši od Labuðeg jezera pa nadalje, koje Bogdaniæ smiono potpisuje kao koreograf, redatelj i dramaturg, nimalo ne dvojeæi u vezi s tim. Svim poznavateljima klasiènog baleta jasno je da su autori, primjerice, koreografije Giselle Jean Coralli i Jules Perrot. Da bi se koreografija mogla proglasiti vlastitom tvorevinom potrebno je uložiti mnogo više mašte od preslagivanja pojedinih dijelova ili dionica veæ postojeæe koreografije ili umetanja pokojeg koraka izmeðu da bi ih se povezalo nekim logiènim slijedom. Smatram da se nièiji rad ne minorizira ako se kaže da se koreografija prenijela po pravom autoru, kao što je to mudro uèinila Brigitte Thom, postavljajuæi na scenu HNK Balanchineovo djelo. Sljedeæa zamjerka koju bih uputila Bogdaniæu tièe se angažiranja svjetskih baletnih velikana u domaæim postavama. Kvaliteta domaæih produkcija, a ni napredak hrvatskih baletnih ansambala ili edukacija publike, neæe porasti dovede li se princ plesa savršene tehnike i zadivljujuæe scenske ljepote Roberto Bolle kako bi nastupio u premijernoj i jednoj repriznoj izvedbi Giselle. Po èemu je premijerna publika vrednija od one koja ne obilazi premijerne domjenke da je jedino ona zaslužila poslasticu vrijednu svjetske slave? Trebalo bi razmisliti koliko takva gostovanja pridonose razvoju hrvatske kulture, a koliko udaraju po džepovima poreznih obveznika koji u veæini sluèajeva ipak ostaju golih ruku. Još bih samo kratko dodala, ako su Bogdaniæ i njegovo (ne)djelo ovdje toliko omraženi, a vani toliko omiljeni, što ga je zapravo nagnalo na to da se vrati ovamo, gdje mu je svaki korak onemoguæen krivim postavljanjem èinjenica i nedovoljno poslušnim balerinama? Temu priredila Nataša Govedić
Page 1 and 2: ISSN 1331-7970 dvotjednik za kultur
Page 3 and 4: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 3 Individua
Page 5 and 6: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 5 satira Cr
Page 7 and 8: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 7 kolumna K
Page 9 and 10: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 9 razgovor
Page 11: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 11 tema Jo
Page 15 and 16: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 15 esej Vol
Page 17 and 18: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 17 esej Jes
Page 19 and 20: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 19 vizualna
Page 21 and 22: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 21 festival
Page 23 and 24: VI/131, 3. lipnja 2,,4. 23 festival
Page 25 and 26: 26 VI/131, 3. lipnja 2,,4. festival
Page 27 and 28: 28 VI/131, 3. lipnja 2,,4. vizualna
Page 29 and 30: 30 VI/131, 3. lipnja 2,,4. kolumna
Page 31 and 32: 32 VI/131, 3. lipnja 2,,4.
Page 33 and 34: 34 VI/131, 3. lipnja 2,,4. glazba B
Page 35 and 36: 36 VI/131, 3. lipnja 2,,4. kritika
Page 41 and 42: 42 VI/131, 3. lipnja 2,,4.
Page 43 and 44: 44 VI/131, 3. lipnja 2,,4. kolumna
Page 45 and 46: 46 VI/131, 3. lipnja 2,,4. @nimal p
Page 47: Prošli su me tjedan neki tipovi pr

Europska kratka pri Europska kratka priča - Zarez

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?