Untitled - Županijski sud u Vukovaru

odluči sud), te ostavljajući samo tzv. treću fazu, gdje bi se preciziralo da
odluku o službenoj dužnosti donosi sud koji je u prvom stupnju izrekao
presudu, naravno po službenoj dužnosti.
Još nešto, činjenica da čak 94% ispitanika nije znala što u kazneno
– pravnom smislu znači „rehabilitacija“, nameće se potreba razmišljanja
educiranja osuđenika tijekom izdržavanja kazne zatvora, što bi zasigurno
pozitivno djelovalo na njih,na njihovu resocijalizaciju.
Upravo ovakvim pristupima društvo bi se potvrdilo kao naglašeno
brižno za pojedinca, dakle, i za osuđene osobe. Apstraktna brižnost, a
zašto ne reći i licemjerna brižnost, pretvorila bi se u realno opipljivu
brižnost.
Predloženim izmjenama sudovi bi dobili dodatni posao, on nije velik,
nemjerljiv je s načelom demokratskog društva, da je građanin na prvom
mjestu, pri čemu se jasno misli i na osobe koje su izdržale kazne zatvora.
ZAKLJUČAK
Jesu li odredbe o rehabilitaciji formalne, same sebi cilj, pa čak i
suvišne, kada ih i tako ne razumiju oni zbog kojih su ugrađene?
Zadovoljava li se društvo licemjerno navodnim demokratskim
dostignućima? Gdje se pogriješilo?
Iskorak ka novim formulacijama nameće se kao nužnost. Rješenja
Zakona o kaznenom postupku i Zakona o krivičnom postupku mogu se
ocijeniti u osnovi slični, dakle, nisu bila na tragu proklamovane brige
društva za interesom pojedinca, za interesom osuđene osobe.
Budući da se i po navedenim Zakonima u konačnici uvijek
pojavljivao / pojavljuje sud, a sagledavajući površnost Ministarstva
pravosuđa u obavljanju svog dijela posla, cijeli postupak treba
pojednostaviti i taj dio posla staviti u nadležnost sudu koji je u prvom
stupnju izrekao presudu.
36