nastava moderne historije jugoistočne evrope - Center for ...

NASTAVA MODERNE HISTORIJE JUGOISTOČNE EVROPE 

Dodatni nastavni materijal 

Nacije i države u jugoistočnoj Evropi

Izdavači: Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun i CPU, Sarajevo 

Za izdavače: Dževdet Tuzlić i Nenad Šebek 

Urednik bosanskog izdanja: Enes Milak 

Naslov originala: Teaching Modern Southeast European History, Alternative Educational Materials, 

The Nations and States in Southeast Europe, Thessaloniki 2005. 

Prijevod: Dženisa Bužimkić i Lejla Nuhodžić 

Lektura: Hadžem Hajdarević 

Korektura: Fahrija Šulejić 

Prijelom i štampa CPU Sarajevo 

Tiraž: 750 primjeraka 

Original English Edition: 

CDRSEE Rapporteur to the Board for the Joint History Project: Costa Carras 

Executive Director: Nenad Šebek 

Director of Programmes: Corinna Noack-Aetopulos 

Bosnian Project Director: Dževdet Tuzlić 

Project Co-ordinator: George Georgoudis i Biljana Meškovska 

Bosansko izdanje štampano uz velikodušnu pomoć: 

Current Copy based on the Original English Edition 

Sponsors: The United States Department of State, the United States Agency for International Development (USAID), the German 

Ministry of Foreign Affairs, and the Stability Pact for South Eastern Europe. 

Disclaimer: The designations employed and presentation of the material in this book do not imply the expression of any opinion 

whatsoever on the part of the publisher (Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe), nor on the part of the sponsors 

(the US State Department, USAID, the German Ministry of Foreign Affairs, and the Stability Pact for South Eastern Europe). This book 

contains the vienws expressed by the authors in their individual capacity and may not necessarily reflect the vienws of the CDRSEE and 

the sponsoring agencies. 

Copyright: Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe (CDRSEE) Krispou 9, Ano Poli, 54634 Thessaloniki, Greece 

tel.: +30 2310 960820-1, fax: +30 2310 960822 

email: info@cdsee.org, web: www.cdsee.org 

ISBN: 978-9958-9304-4-7

NASTAVA MODERNE HISTORIJE JUGOISTOČNE EVROPE 

Dodatni nastavni materijal 

HISTORIJSKA ČITANKA 2 

Nacije i države u 

jugoistočnoj Evropi 

Urednici izdanja: Mirela Luminiţa - Murgescu 

Urednica cjelokupnog projekta: Christina Koulouri 

Urednik serije na bosanskom jeziku: Enes Milak 

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun 

CPU Sarajevo 

Center for Democracy and 

Reconciliation in Southeast Europe 

w w w . c d s e e . o r g 

Sarajevo, 2007.

NACIJE I DRŽAVE U JUGOISTOČNOJ EVROPI 

Sadržaj 

Uvod ................................................................................................................................................................................................................... 11 

Hronologija ....................................................................................................................................................................................................... 15 

Karta 1: Prikaz novonastalih balkanskih država 1804.-1862. ..................................................................................................... 24 

Prvo poglavlje: Stvaranje nacionalnih država: ciljevi i uspjesi ............................................................................................... 25 

I-1. Odnos Grčke i Evrope, prema pisanju Josifa Mesiodaksa (1761.) ..................................................................................... 26 

I-2. Historijski temelji bugarske nacije, prema riječima Pajsija Hilandarca (1762.) ............................................................. 27 

I-3. Evgenije Vulgaris se zalaže za grčku državu (oko 1770.) ...................................................................................................... 27 

I-4. Dimitrije Katarcis objašnjava zašto su Grci nacija iako nemaju državu (1783.) ............................................................ 28 

I-5. Rumunska peticija za nacionalnu jednakost u Transilvaniji – Supplex Libellus Valachorum (1791.)...................... 28 

I-6. Turski dokument o Francuskoj revoluciji (1798.) ..................................................................................................................... 29 

I-7. Uticaj Francuske revolucije na učene ljude jugoistočne Evrope – Ratna pjesma Adamantiosa Koraisa (1800.) ........... 29 

I-8. Manifest Aleksandra Ipsilantija, Borba za vjeru i otadžbinu (1821.) ................................................................................. 30 

I-9. Konzervativni zahtjevi bosanskih spahija (1826.) ................................................................................................................... 30 

I-10. Hatišerif od Gilhane ......................................................................................................................................................................... 31 

I-11. Jon Kodru-Dragušanu o nacionalnoj državi (1844.) ............................................................................................................ 31 

I-12. Plan Ilije Garašanina za stvaranje srpsko-slovenskog carstva – Načertanije (1844.) ............................................... 32 

I-13. Nacionalni zahtjevi u revolucijama 1848................................................................................................................................. 33 

A. Slovenački zahtjevi .................................................................................................................................................................... 33 

B. Zahtjevanja naroda, usvojeno na velikoj narodnoj skupštini u Zagrebu ............................................................... 33 

C. Nacionalna peticija koju je prihvatila rumunska narodna skupština u Blažu, Transilvanija ............................ 33 

I-14. Nezadovoljstvo bosanskih kršćana pod turskom vlašću, iz pera franjevačkog fratra 

Ivana Frane Jukića (1850.) ............................................................................................................................................................ 34 

I-15. Osmanski carski dekret kojim se proglašava jednakost među podanicima, bez obzira na vjeru (1856.) ........ 34 

I-16. Neka mišljenja o planu za osnivanje dvojne bugarsko-turske države (1867.) ........................................................... 35 

A. Predstavka Centralnog tajnog bugarskog komiteta sultanu Abdulazizu .............................................................. 35 

B. Reakcija Fuad-paše, prema memoarima Hriste Stambolskog .................................................................................... 36 

I-17. Projekat ujedinjenja Bugara i Srba u južnoslavensko carstvo pod vlašću srpskog kneza 

Mihaila Obrenovića (1867.) .......................................................................................................................................................... 36 

I-18. Ruski izvještaj o planovima za zajedničku rusko-bugarsku državu (1867.) ................................................................ 37 

I-19. O odnosu političke slobode i nacije u XIX. stoljeću – urednički komentar Ljubena Karavelova u listu 

“Svoboda” (novembar 1869.) ....................................................................................................................................................... 37 

Sl. 1. Slovenija: Tabori (1869.)................................................................................................................................................................ 38 

I-20. Ferman kojim je osnovana Bugarska egzarhija (1870.) ...................................................................................................... 38 

I-21. Rezultati ispitivanja o pripadnosti crkvi u Skopskoj i Ohridskoj episkopiji (1874.) .................................................. 39 

I -22. Hristo Botev: Zašto Bugari treba da se bore za nacionalno oslobođenje (1875.) .................................................... 39 

I -23. Politički program Centralnog bugarskog dobrotvornog društva (Bukurešt, novembar 1876.) ......................... 39 

I -24. Albanska pjesma napisana u vrijeme Berlinskog kongresa (1878.) .............................................................................. 40 

I -25. Berlinski mirovni ugovor (1878.) ............................................................................................................................................... 40 

Karta 2: Balkanske države poslije Berlinskog kongresa, juli 1878. ........................................................................................... 42 

Sl. 2. Grčka između Turske i Evrope. Karikatura iz lista Aristophanes (1882.) ....................................................................... 43 

I-26. Zašto Albanci žele zasebnu albansku državu (1886.) ......................................................................................................... 44 

5

SADRŽAJ 

I-27. Sjećanja Ivana Hadži-Nikolova na razgovore iz 1892. godine, koji su doveli do stvaranja 

VMRO (1893.) ............................................................................................................................................................................................... 44 

I -28. Deklaracija kojom VMRO obavještava velike sile o odluci da započne oružani ustanak (1903.) ....................... 45 

I-29. Političko rješenje makedonskog pitanja mora se tražiti u okviru Osmanskog carstva. Stav Krste 

Misirkova (1903.) ........................................................................................................................................................................................ 45 

I-30. Plan Aurela C. Popovicija za pretvaranje Austrougarskog carstva u federalnu državu pod imenom 

„Sjedinjene Države Velike Austrije“ (1906.) ...................................................................................................................................... 46 

I-31. Britanski ambasador u Osmanskom carstvu piše o pokušajima Albanaca da dobiju vlastitu nacionalnu 

državu (1912.) ............................................................................................................................................................................................. 47 

Sl. 3. Proglašenje albanske nezavisnosti u Valoni (1912.) – gravura iz tog perioda .......................................................... 47 

I -32. Govor Kemal-paše u Damasku o odnosu Turaka i Arapa (1913.) ................................................................................... 47 

I -33. Projekat Dimitrija Čupovskog za stvaranj e savezne balkanske demokratske republike (Sankt 

Petersburg 1917.) ...................................................................................................................................................................................... 48 

I-34. Krfska deklaracija (1917.) o principima ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca ........................................................... 49 

I-35. Četrnaest tačaka iz govora američkog predsjednika Vudroa Vilsona (1918.) – odredbe koje se tiču 

jugoistočne Evrope ......................................................................................................................................................................... 50 

I-36. Rezolucija nacionalne skupštine u Alba Juliji, odluka o ujedinjenju Transilvanije s Rumunijom (1918.) ......... 50 

I-37. Govor Juliju Manijua u rumunskoj narodnoj skupštini u Alba Juliji (1918.) ................................................................ 51 

I-38. Prijedlog da se stvori makedonska država s kantonalnom organizacijom po uzoru na Švicarsku (1919.) .......... 52 

I-39. Ciriški sporazum Grčke i Turske o Kipru (1959.) .................................................................................................................... 52 

Karta 3: Jugoistočna Evropa poslije Konferencije mira u Parizu i ugovora u Lozani, 1923. ............................................ 53 

I-40. Franjo Tuđman se zalaže za to da svaka nacija ima pravo na vlastitu državu (1982.) ............................................. 54 

Karta 4: Evropa poslije I. svjetskog rata.............................................................................................................................................. 44 

Drugo poglavlje: Uređenje nacionalne države ...............................................................................................................................56 

IIa. Opći aspekti državne organizacije................................................................................................................................................. 56 

II-1. Nacrt ustava iz pera Rige od Fere (1797.).................................................................................................................................. 56 

II-2. Govor Bože Grujevića na prvom zasjedanju Praviteljstvujuščeg sovjeta (1805.) ....................................................... 57 

II-3. Pismo Vuka Karadžića knezu Milošu Obrenoviću (1832.) ................................................................................................... 58 

II-4. Srpski ustav iz 1835. godine – struktura vlasti ........................................................................................................................ 59 

II-5. Rumunski ustav iz 1866. godine – opće odredbe ................................................................................................................. 59 

II-6. Britanski ambasador u Istanbulu o stavu Turaka prema ustavu (1876.) ........................................................................ 60 

II-7. Turski ustav iz 1876. godine ........................................................................................................................................................... 60 

II-8. Prijestolna besjeda knjaza Nikole povodom proglašenja ustava Crne Gore (1905.) ................................................ 61 

II-9. Mladoturska proklamacija (1908.) ............................................................................................................................................... 62 

Tabela 1: Ustavi zemalja jugoistočne Evrope ................................................................................................................................... 63 

Tabela 2: Uvođenje općeg prava glasa u zemljama jugoistočne Evrope .............................................................................. 63 

Sl. 4. Trg ustava u Atini (1863.) ............................................................................................................................................................. 64 

IIb. Građansko društvo ................................................................................................................................................................................ 64 

II-10 Definicija državljana u grčkom Ustavu iz Epidaurusa (1882.) .......................................................................................... 64 

II-11. Definicija državljana u grčkom Ustavu iz Trezena (1827.) ................................................................................................ 65 

II-12. Definicija državljana u srpskom Ustavu iz 1835. godine .................................................................................................. 65 

II-13. Zakonik Danila I., kneza Crne Gore i Brda .............................................................................................................................. 66 

II-14. Promjena odredbe o državljanstvu u članu 7. rumunskog Ustava (1879.) ................................................................ 66 

6


II-15. Sporazum o manjinama koji su potpisale savezničke i pridružene države i Rumunija (1919.) .......................... 67 

II-16. Redefiniranje kategorije državljana u rumunskom ustavu iz 1923. ............................................................................. 68 

IIc. Nacija i crkva ............................................................................................................................................................................................. 69 

II-17. Carigradska vaseljenska patrijaršija osuđuje običaj da se djeci umjesto kršćanskih daju 

starogrčka imena (1819.) ........................................................................................................................................................................ 69 

II-18. Neka mišljenja o autonomiji grčke crkve u odnosu na Carigradsku vaseljensku patrijaršiju (1833.) ............... 69 

A. Teoklet Farmakides, pristalica autonomije ........................................................................................................................ 69 

B. Konstantin Ekonomos, protivnik autonomije .................................................................................................................. 69 

II-19. Dekret o uspostavljanju vlasti sinoda u Rumunskoj pravoslavnoj crkvi (1864.) ...................................................... 69 

II-20. Komentar francuskog novinara Šarla Irijartea na stavove pravoslavnih i katoličkih svećenika o odnosu 

između vjere i nacije u Bosni (1875.-1876.) ...................................................................................................................................... 70 

II-21. Bugarski ustav iz 1879. o položaju Bugarske pravoslavne crkve ................................................................................... 70 

II-22. Mišljenje Nikole Pašića o odnosu srpskog naroda i pravoslavne crkve (1890.) ........................................................ 71 

IId. Infrastruktura nacionalne države .................................................................................................................................................. 71 

II-23. Značaj razvoja zanata za malu naciju – primjer Grčke (1841.) ........................................................................................ 71 

Sl. 5. Povezanost državne privrede s predstavama o naciji – prva novčanica od 500 drahmi koju je izdala 

Nacionalna banka Grčke (1841.)........................................................................................................................................................... 72 

II-24. Uloga željeznice u jačanju nacionalne države – primjer Rumunije (1879.) ............................................................... 72 

II-25. Mišljenje bugarskog kneza Aleksandra Batenberga (1879.-1886.) o značaju željeznice (1879.-1881.) ........... 72 

II-26. Opis bugarske željeznice krajem XIX. stoljeća ...................................................................................................................... 72 

II-27. Bugarski zakon o mjerama (1889.) ........................................................................................................................................... 73 

Sl. 6. Nove tehnologije i nacionalni simboli – reklama za šivaće mašine (Grčka, kraj XIX. stoljeća) ............................ 73 

IIe. Stvaranje nacije ................................................................................................................................................. 74 

II-28. Zapostavljanje hrvatskog jezika, opaske Ivana Kukuljevića (1843.) ............................................................................. 74 

II-29. Značaj jezika za identifikaciju s nacijom – mišljenje Slovenaca (1861.) ...................................................................... 74 

II-30. O značaju jezika za identitet Rumuna, iz pera Titu Majoreskua (1866.) ...................................................................... 75 

II-31. Peticija hrvatskog Sabora Franji Josifu za osnivanje Južnoslavenske akademije nauka i 

umetnosti (1867.) ...................................................................................................................................................................................... 75 

Sl. 7. Nacionalno pozorište u Bukureštu – razglednica (kraj XIX. stoljeća) ........................................................................... 75 

II-32. Značaj jezika i književnosti u razvoju nacija – izvod iz statuta Društva za objavljivanje djela albanske 

književnosti (1879.) ................................................................................................................................................................................... 75 

II-33. Pismo makedonskih studenata u Sankt Petersburgu o makedonskom književnom jeziku (1902.) ................. 76 

II-34. Planovi da se pobude nacionalna osjećanja Rumuna u Transilvaniji – pismo dr. Drageskua upućeno 

Emiliji Raciju (1874.) .................................................................................................................................................................................. 76 

II-35. Plan za konsolidiranje albanskog nacionalnog pokreta – pismo novinara Faika Konice baronu 

Goluhovskom (Brisel, 1897.) .................................................................................................................................................................. 76 

II-36. Uputstva za predavanje historije u Grčkoj (1881.) .............................................................................................................. 77 

Sl. 8. Djeca odjevena u historijske nošnje (Grčka, oko 1875.) ................................................................................................... 77 

II-37. Pokušaj da Rumunija dobije svoj nacionalni sport (1898.) .............................................................................................. 78 

Sl. 9. Diploma učesnika u sportskom takmičenju srednjoškolaca u organizaciji lista „Gazet Sporturilor“ 

(Rumunija između dva rata) ........................................................................................................................................................ 78 

II-38. Albanski kralj Zogu I. o značaju vojne obaveze za stvaranje nacije (1928.) ............................................................... 78 

Sl. 10. Rumunski dječačić odjeven kao vojnik (1916.) ................................................................................................................. 79 

II-39. Cilj obrazovanja u Turskoj, prema shvatanju Zije Gokalpa (1914.) ................................................................................ 79 

7

SADRŽAJ 

II-40. Protivnici kritiziraju Ataturkovu politiku po pitanju historije i jezika 

(privatni dnevnik, 1932. godina) .......................................................................................................................................................... 80 

II-41. Mahmud Esad Bozkurt o nacionalističkoj suštini „Ataturkove revolucije“ ................................................................. 80 

Treće poglavlje: Nacionalne ideologije ............................................................................................................................................... 81 

IIIa. Šta je nacija? ............................................................................................................................................................................................ 81 

III-1. Prava i obaveze rumunske nacije, po shvatanju pjesnika i političara Dimitrija Bolintineanua (1869.) ............. 81 

III-2. Objašnjenje šta je narod prema jednom srpskom udžbeniku (1870.) .......................................................................... 82 

III-3. Određenje nacije prema Ziji Gokalpu (1923.) ........................................................................................................................ 83 

III-4. Poimanje nacije kod Mustafe Kemal-paše .............................................................................................................................. 83 

A. Značaj religije tokom rata (1920.) ......................................................................................................................................... 83 

B. Kultura (1922.) .............................................................................................................................................................................. 83 

C. Jedinstvo (1924.) ......................................................................................................................................................................... 83 

D. Uopćavanje i pojednostavljivanje (1929.) ......................................................................................................................... 83 

IIIb. Samoodređenje ..................................................................................................................................................................................... 84 

III-5. Biti Bugarin- pjesma Bugarin sam Ivana Vazova (1917) ...................................................................................................... 84 

III-6. Biti Albanac – mišljenje Paška Vase (1879.) ............................................................................................................................. 84 

Sl. 11. Nacija u slikama – slovenačka razglednica (početak XX. stoljeća) ............................................................................. 85 

Sl. 12. Nacija u slikama – rumunska razglednica (početak XX. stoljeća) ............................................................................... 85 

III-7. Biti Turčin – mišljenje dr. Rize Nura (1932.) ............................................................................................................................. 85 

III-8. Biti Slovenac – Dimitrije Rupel o naravi Slovenaca (1987.) ............................................................................................... 85 

III-9. Sjećanja Georga Jonesku-Giona (1889.) – rumunski seljaci se ne poistovjećuju sa svojom nacijom ................ 86 

III-10. Doživljaj H. N. Breilsforda (1905.) – u Makedoniji se ne poistovjećuju sa svojom nacijom ................................. 86 

Sl. 13. Bosanskohercegovački paviljon na Međunarodnoj izložbi u Parizu (1900.) ............................................................ 87 

IIIc. Nacionalna znamenja .......................................................................................................................................................................... 88 

III-11. Riga od Fere – prijedlog zastave i znamenja Grčke (1797.) ............................................................................................ 88 

Sl. 14. Zastava grčkog ostrva Psare tokom Rata za nezavisnost, na kojoj 

stoji parola „Sloboda ili smrt“, križ i simboli tajnog društva „Filiki eterija“ ............................................................................. 88 

Sl. 15. Rumunska zastava bukureštanske gradske garde za natpisom „Snaga izvire iz jedinstva“ (1867.) ............... 89 

Sl. 16. Zastava i grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Kraljevine Jugoslavije (od 1929.) ......................................... 89 

III-12. Značaj albanske zastave, govor episkopa Fan Stilijan Nolija na pogrebu Faika Konice (1942.) ........................ 89 

Sl. 17. Današnje zastave zemalja jugoistočne Evrope ................................................................................................................. 90 

III-13. Himne ................................................................................................................................................................................................ 91 

A. Grčka himna (1823.) .................................................................................................................................................................. 91 

B. Hrvatska himna (1835.) ............................................................................................................................................................. 91 

C. Albanska himna (1912.) ............................................................................................................................................................ 92 

Sl. 18. Historijat državnog grba Bugarske od 1741. godine do danas ................................................................................... 92 

Sl. 19. Srpski grb prema nacrtu Pavla Ritera Vitezovića (1701.)................................................................................................ 93 

Sl. 21. Crnogorski grb .............................................................................................................................................................................. 93 

Sl. 22. Monarhija i država – rumunska razglednica sa likom kralja Karola I. (1866.-1914.) ............................................. 93 

III-14. Pokušaj da se u Grčkoj uvede narodna nošnja (1843.) ..................................................................................................... 94 

Sl. 23. Srpska seljanka u tradicionalnoj nošnji (1865.) ................................................................................................................. 94 

Tabela 3: Državni praznici u sadašnjim državama jugoistočne Evrope .................................................................................. 95 

8


IIId. Nacionalna mitologija ........................................................................................................................................................................ 96 

Sl. 24. Slikovno predstavljanje nacije ................................................................................................................................................ 96 

A. Slobodna Bugarska – litografija Georgi Dančova (1879.) ............................................................................................ 96 

B. Francuske razglednice na kojima su predstavljene Srbija i Crna Gora .................................................................... 97 

III-15. Historijski korijeni makedonske nacije – Đorđi Pulevski, Za Makedonce (1879.) ................................................... 97 

Sl. 25. Heroji historije kao savremeni uzori ..................................................................................................................................... 98 

A. Leonida, kralj u drevnoj Sparti, poručuje Perzijancima da se neće predati: „Moλών λαβέ“ 

(„Dođite i sami uzmite“), slika iz grčkog udžbenika (1901.) ............................................................................................. 98 

B. Pogibija Vase Čarapića prilikom osvajanja beogradske tvrđave 1806. – slika Anastasa Jovanovića 

(1817.-1899.) ..................................................................................................................................................................................... 98 

III-16. Sjećanje dr. Rize Nura o uticaju narodnih priča o junacima ........................................................................................... 98 

Sl. 26. Simboličko predstavljanje političkih događaja................................................................................................................. 99 

A. Crnogorski ustanak – slika Đure Jakšića (1832.-1878.) ................................................................................................... 99 

B. Ujedinjena Bugarska – slika Nikolaja Pavloviča (1885.) .................................................................................................. 99 

III-17. Rumunski zakon o očuvanju uspomene na narodnu heroinu Ekaterinu Teodoroiju (1921.)...........................100 

Sl. 27. Rumunski plakat povodom 70 godina od osnivanja moderne države (1929.) ...................................................101 

Sl. 28. Hrvatska poštanska marka s likom slavnog košarkaša Dražena Petrovića (1994.) .............................................101 

III-18. Savremeni historičar o historiji albanskog grba (2000.) ................................................................................................102 

III-19 Sjećanje na Husein-kapetana Gradaščevića u Bosni ........................................................................................................102 

Četvrto poglavlje: Sukob nacionalističkih ideologija ................................................................................................................103 

IVa. Ideologije koje su doprinijele izazivanju sukoba ...............................................................................................................103 

IV-1. Nacionalne predrasude prema Nijemcima u Hrvatskoj (1866.) ....................................................................................103 

IV-2. Zašto je dr. Riza Nur odbio da se oženi strankinjom (1910.) ..........................................................................................103 

IV-3. Neki pogledi na grčku „megale idea“ (ideja velike Grčke) – razgovor profesora Nikolaosa Saripolosa 

i kralja Đorđa I. (1877.) ...........................................................................................................................................................................104 

IV-4. Historičar Aleksandru D. Ksenopol o rumunskom nacionalnom prostoru (1888.) ................................................104 

IV-5. Nacionalne podjele u turskom parlamentu (1908.-1914.) ..............................................................................................104 

IV-6. Proglasi antikolonijalne borbe kiparskih Grka (1955.) ......................................................................................................105 

IVb. Konkretni sukobi ................................................................................................................................................................................106 

IV-7. Stjepan Radić, Hoćemo našu hrvatsku domovinu unutar jugoslavenske zajednice (1918.) ..............................106 

IV-8. Proglas Srba, Hrvata i Muslimana iz Bosne (1943.) ............................................................................................................107 

IV-9. Deklaracija Prvog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Makedonije (1944.) ...................107 

IV-10. Teškoće antikolonijalne borbe na Kipru 1955.-1959., analiza Georgija Grivasa, vođe 

EOKA (Digenis) .........................................................................................................................................................................................108 

Sl. 29. Apel Kipra Ujedinjenim narodima (sredina XX. stoljeća) .............................................................................................108 

IV-11. Perspektive ljevičarske partije kiparskih Grka (AKEL) (1955.) ......................................................................................109 

IV-12. Kiparski Turci protiv EOKA, 1960. ...........................................................................................................................................109 

IV-13. Ciljevi „hrvatskog proljeća“, kako ih se sjeća pisac Vlado Gotovac ............................................................................110 

IV-14. Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), 1986. .........................................................................111 

IV-15. Stav Slovenaca o pitanju jezika u komunističkoj Jugoslaviji 1987. ...........................................................................112 

IV-16. Majska deklaracija Slovenačkog demokratskog saveza (1989.) .................................................................................113 

IV-17. Fudbal i nacionalizam – sjećanje jednog hrvatskog navijača o putovanju na utakmicu 

Partizan – Dinamo (1989.) ....................................................................................................................................................................113 

IV-18. Spisateljica Dubravka Ugrešić osuđuje podjele i ratove devedesetih .....................................................................114 

9

SADRŽAJ 

IV-19. Odnos hrvatskog i srpskog jezika – mišljenje hrvatskog lingviste Stjepana Babića (2003.) ............................115 

IV-20. Reakcija na prikazivanje srpskog filma s hrvatskim titlovima (1999.) ......................................................................115 

IV-21. Raspolućeni identitet jedne mlade žene ............................................................................................................................115 

IVc. Prevazilaženje nacionalizma .........................................................................................................................................................116 

IV-22. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (1995.) .......................................................................................116 

IV-23. Sporazum Mađarske i Rumunije o razumijevanju, saradnji i dobrosusjedskim odnosima (1996.)................117 

IV-24. Ohridski okvirni sporazum koji je okončao oružani sukob u Makedoniji (2001.) ................................................118 

IV-25. Izjašnjavanje Rumuna i Mađara o međusobnim odnosima u područjima s mješovitim stanovništvom 

(2001.) ...............................................................................................................................................................................................119 

IV-26. Sport kao način da se prevaziđe nacionalizam. Kiparski Grci navijaju za lokalni tim kiparskih Turaka 

(2003.) ...............................................................................................................................................................................................119 

Sl. 30. Linija razdvajanja („zelena linija“) u Nikoziji (2003.) ......................................................................................................119 

IV-27. Dva mišljenja o brisanju „zelene linije“ koja dijeli grčki od turskog dijela Kipra (23. april 2003.) ...................120 

A. Mišljenje Nikosa Anastasijua, postavljeno na internetu ............................................................................................120 

B. Turski učitelj iz Famaguste opisuje posjetu porodici kiparskih Grka (2003.) .......................................................120 

Bibliografija ...........................................................................................................................................................121 

Χάρτες ....................................................................................................................................................................145 

10

Uvod 

Modernu Evropu, kao i znatan dio neevropskog svijeta, čine nacije. Od XIX. stoljeća, nacionalističke 

ideologije toliko su snažne da usmjeravaju djelovanje velikih grupa ljudi i utiču na funkcioniranje država. 

U tom pogledu jugoistočna Evropa nije izuzetak. Na tom područuju je tokom XIX. stoljeća nastalo pet 

nacionalnih država. Neke su bile nove, stvorene na teritoriji koja je prethodno bila pod turskom vlašću – to su 

Srbija (gdje je borba za slobodu počela 1804. godine, državnost postepeno sticana od 1815. do 1830. godine, 

a formalna nezavisnost izvojevana 1878.), Grčka (gdje je oslobodilačka borba počela 1821., a nezavisnost 

stečena 1830.) i Bugarska (gdje je do ustanka protiv Turaka došlo 1876. godine, država proglašena 1878., 

a nezavisnost 1908.). Druge su nastale od vazalskih kršćanskih kneževina u okviru Osmanskog carstva – 

Rumunija (formirana ujedinjenjem Vlaške i Moldavije 1859., nezavisnost stekla 1877./1878.) i Crna Gora 

(autonomna teritorija na čijem je čelu od XVIII. stoljeća vladika, a koja 1852. postaje nasljedna kneževina, a 

nezavisnost stiče 1878.). 

Početkom XX. stoljeća nastale su još dvije nacionalne države: Albanija 1912./1913., poslije balkanskih 

ratova, i Turska, raspadom Osmanskog carstva poslije Prvoga svjetskog rata (od 1919. godine postoji 

nacionalna vlada, ali je Republika Turska zvanično proglašena 1923. godine). Britanska kolonija Kipar je 

nezavisna država od 1960. godine, a kada se raspala Jugoslavija, 1991. godine, nastalo je nekoliko novih 

država: Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina, dok su Srbija i Crna Gora formirale federaciju 

koja je 2002. godine redefinirana, da bi od 2006. godine Crna Gora provela referendum za nezavisnu 

Republiku Crnu Goru i postala samostalna država. 

Naravno, nacionalne države nisu bile ni ranije, kao što nisu ni sad jedini tip države u jugoistočnoj Evropi. 

Postojale su i višenacionalne države i drugi vidovi multietničkih država, a mnoge nacije dugo nisu imale 

vlastitu državu. Ipak, historiju tog područja oblikovao je složeni odnos između nacije i države, a nacionalne 

države postale su jedno od osnovnih obilježja jugoistočne Evrope. Uprkos činjenici da su te države relativno 

mlade u poređenju s drugim evropskim državama kao što su: Francuska, Španija i Britanija (mada su, i to treba 

spomenuti, Srbija i Grčka formirane kao nacionalne države prije Italije ili Nemačke), njihova nestabilnost i 

neprestani sukobi na nacionalnoj osnovi od ključnog su značaja za cjelokupni historijski razvoj jugoistočne 

Evrope tokom posljednja dva stoljeća. 

Većina stanovnika jugoistočne Evrope smatra da je etnički definirana nacionalna država „normalan“ 

oblik državne organizacije. Ljudi sa tog područja naučeni su da se poistovjećuju sa „svojom“ nacijom i 

da se bore za uspostavljanje i odbranu nacionalne države. Države jugoistočne Evrope nastale su veoma 

kasno, te su zato historičari i političari pokušavali osnažiti svoj legitimitet, dokazujući da postoji neprekinut 

kontinuitet između savremene države i antičke i/ili srednjovjekovne države i da na taj način, u ideološkom 

nadmetanju s nacijama koje su stvarni ili potencijalni rivali, dokažu da su „stariji“, to jest, da su „bili prvi...“. U 

tom kontekstu historija svakog naroda često je prikazivana kao borba za nacionalne ideale, borba s ciljem 

stvaranja nacionalne države; svi historijski događaji i procesi, kao i sve historijske ličnosti, procjenjivani su 

s obzirom na doprinos koji su dali ostvarenju nacionalnog ideala. Iskrivljene historijske povijesti korištene 

su za jačanje nacionalnog jedinstva i podsticanje modernizacije društva. Historijat modernizacije pun je 

značajnih uspjeha i katastrofalnih promašaja, i nacionalne države jugoistočne Evrope moraju preuzeti 

odgovornost za sve stavke u historijskom bilansu. Ipak, evidentno je da je historija i zloupotrebljavana kako 

bi se narod okrenuo protiv raznih unutrašnjih i/ili vanjskih neprijatelja, bili oni stvarni ili izmišljeni. Skorašnji 

događaji u bivšoj Jugoslaviji pokazuju da je takva politička zloupotreba historije doprinijela izbijanju rata i 

raspirivanju mržnje među pojedinim nacijama i etničkim grupama. 

11

UVOD 

Proučavanje nacionalizma je u posljednje vrijeme daleko odmaklo. Historičari i sociolozi istražuju 

strukturne komponente nacionalne države i njihov historijski razvoj. Formulirano je nekoliko teorija o 

prirodi nacije i nacionalizma: od teorija koje nacije uzimaju kao date i nepromjenjive cjeline pa sve do 

konstruktivističkih teorija koje tvrde da su nacije samo mentalne, tek nedavno „zamišljene“ konstrukcije. 

Iako se i dalje vode žučne rasprave, sve više stručnjaka slaže se s tvrdnjom da „nacije“ i nacionalni identiteti 

nisu „vječni entiteti“, već historijski promjenjivi fenomeni, vezani za određene historijske okolnosti, fenomeni 

koji tokom vremena evoluiraju, koje odlikuje diskontinuitet i koji se u datom trenutku mogu konstruirati, 

dekonstruirati i rekonstruirati. Moderne nacionalističke ideologije često posežu za drevnim etničkim 

osjećanjima i simbolima i daju im novo značenje, kombiniraju ih s novim elementima i sve to smještaju u 

nove mentalne i ideološke sklopove. U tom pogledu moderne nacije su zaista, kao što je to rekao Benedikt 

Anderson, „izmišljene zajednice“ (ali, nemojte ispustiti iz vida da riječ „izmišljene“ ovdje ne znači „fiktivne“). 

To, međutim, nije specifičnost jugoistočne Evrope, već obilježje čitavog modernog svijeta. 

Saglašavajući se u načelu s tezom da su moderne nacije „stvorene“, historičari su do mnogih novih 

saznanja došli raspravljajući o općim formama i posebnim elementima koji su uticali na pojedine 

nacionalne države. U poređenju s drugim dijelovima Evrope, nacionalne države jugoistočne Evrope 

nastale su relativno kasno. Dugotrajne i teške oslobodilačke borbe vođene su ili protiv postojećih 

višenacionalnih carstava, ili pak protiv rivalskih nacionalnih država. Zato se može reći da su neki oblici 

nacionalizma prethodili stvaranju nacionalnih država. Ipak, te hronološki starije nacionalne vrijednosti nisu 

bile dovoljne za uspješno funkcioniranje novijih država, pa su se nove političke i kulturne elite trudile da 

građanima nametnu „nacionalističke vrijednosti“. Pokušaj da se pod kapom države izgradi nacija također 

nije specifičnost jugoistočne Evrope. Naprotiv, u nekim dijelovima zapadne Evrope još je ranije vođena 

takva, pa čak i okrutnija politika. Čuvena knjiga Eugena Vebera ’’Kako su seljaci postali Francuzi’’ pokazuje 

da je u Francuskoj većina seoskog stanovništva počela sebe posmatrati kroz nacionalnu prizmu tek tokom 

XIX. stoljeća, i to pod uticajem osnovnog obrazovanja, obaveze služenja u vojsci i modernih sredstava 

komunikacije. 

Nema sumnje u to da je odnos između nacije i vjere izuzetno složen. Za veliki broj stanovnika jugoistočne 

Evrope vjerska pripadnost bila je i ostala pitanje od ključnog značaja – takav je slučaj, naprimjer, s 

pravoslavljem kod Grka i Srba, ili katoličanstvom kod Hrvata; za druge, recimo Albance, religija je manje 

značajna, a nacija bez nekih teškoća okuplja ljude različitih vjeroispovijesti. U ovoj historijskog čitanci 

dodatno su osvijetljeni i drugi specifični problemi, kao što je odnos između nacije i jezičkog identiteta. 

Osnovni cilj ovoga priručnika jeste da nastavnicima i učenicima ponudi historijska svjedočanstva koja 

im mogu pomoći da bolje razumiju prirodu složenog odnosa između nacija i država u jugoistočnoj Evropi. 

Da bi po obimu ostao u razumnim okvirima i mogao da posluži nastavnicima, učenicima i naučnicima, 

morali smo izdvojiti neke prioritete. 

Odlučili smo da se usredsredimo na nastanak nacionalnih država, na pitanja stvaranja nacije, na nacionalne 

ideologije i neke sukobe koje je nacionalizam podstakao. Takav izbor odredio je i hronološke granice u 

traganju za relevantnim izvorima. U centru pažnje je XIX. stoljeće, ali je dodato i nekoliko historijskih izvora 

o prosvijećenosti prije 1800. godine i odjecima Francuske revolucije u jugoistočnoj Evropi, a što je sve 

doprinijelo razmahu nacionalnih pokreta na tom području. Također smo uključili i jedan broj historijskih 

izvora iz XX. stoljeća kako bismo dokumentirali razmah novih nacionalnih država, nove obrte u odnosima 

između nacija i država, uticaj nacionalizma na tok nekih sukoba, ali i ponešto od onoga što svjedoči o težnji 

ka prevladavanju nacionalizma. Pritom smo se trudili da ne ponudimo materijal koji se već može naći u 

drugim historijskim čitankama koje se objavljuju o okviru ovoga projekta i koje se temeljno i detaljno bave 

balkanskim ratovima i Drugim svjetskim ratom. Obrađujući period poslije Drugoga svjetskog rata, pažnju 

smo prevashodno usmjerili na bivšu Jugoslaviju i sukobe koji su tokom devedesetih doveli do pojave novih 

nacionalnih država. Svjesni smo činjenice da su neki aspekti nacionalizma u XX. stoljeću ostali zanemareni, ili 

čak nespomenuti. Od onoga što uopće nije spomenuto, najznačajnija je kulminacija nacionalnih ideologija 

12


i politike diskriminacije u međuratnom periodu, kao i specifični vidovi jugoslavenskog, albanskog, 

rumunskog i bugarskog nacionalkomunizma. Naime, složenost tih tema zahtijeva uključivanje velikog 

broja dodatnih izvora; ako se uzme u obzir da je priručnik u ovom obliku preobiman u poređenju sa ostala 

tri iz ovoga projekta, spomenute teme morali smo ostaviti za neki drugi poseban poduhvat. 

Nadamo se da će historijski materijal iz zemalja jugoistočne Evrope ispuniti prazninu u znanju koje 

narodi ovoga regiona imaju jedni o drugima. U stvari, većina stanovnika jugoistočne Evrope o vlastitoj 

naciji i „glavnim“ nacijama (zapadnog) svijeta zna mnogo više nego o svojim susjedima koje ili zapostavlja 

ili pak o njima ima samo jednostrane predstave. 

Željeli smo da materijali koji čine ovaj priručnik podstaknu profesore i đake da historiju svoje zemlje 

uporede s historijom drugih zemalja jugoistočne Evrope, da pronađu zajedničke elemente, kao i one koji 

su specifični za neke zemlje ili historijske periode, i da proniknu u složenost historijskih promjena. Naravno, 

nismo mogli predstaviti gradivo iz svih zemalja u vezi sa svim aspektima odnosa između nacija i država 

tokom posljednja dva stoljeća. Morali smo napraviti neki izbor, dijelom uvjetovani raspoloživim relevantnim 

izvorima, a dijelom težnjom da se uspostavi ravnoteža i da u materijalima sve nacije ovoga područja nađu 

svoje mjesto. Uprkos svem uloženom trudu, moramo se pomiriti s činjenicom da bi neki čitaoci ovoga našeg 

priručnika bili skloni napraviti drukčiji izbor tekstova – no, ukoliko je tako, znači da je priručnik postigao 

jedan od svojih ciljeva, a to je da podstakne profesore, učenike i profesionalne historičare da još jednom, 

iznova, razmotre složene historijske odnose nacija i država na području jugoistočne Evrope. 

Uvjereni smo da će uravnotežen pristup historiji nacionalnih država u jugoistočnoj Evropi, zasnovan na 

svjedočanstvima, pomoći mlađim generacijama da budu tolerantne prema drugim nacijama i etničkim 

grupama, i da s više otvorenosti posmatraju savremene događaje. Na njima je, kao i na nama, da odluke 

donosimo na osnovu poznavanja stvari, i da se prilagodimo izazovima historijskih procesa koji su tek u 

povoju, a koji već određuju nove odnose između pojedinaca, zajednica, nacionalnih država i nadnacionalnih 

organizacija i institucija. 

13

UVOD 

14


Hronologija 

1762. 

1768.-1774. 

1797. 

1800.-1807. 

Pajsije Hiladarac piše historiju Slavena i Bugara u kojoj poziva 

na nacionalno osvještenje 

Rusko-turski rat; Grci podižu ustanak uz podršku Rusije 

(1770.-1774.) 

Riga od Fere piše ustav „Helenske republike“ 

Francuska osvaja Veneciju; Francuska i Habzburgovci između sebe dijele teritoriju 

Venecije na osnovu sporazuma u Kampo Formiju: Habzburgovci dobivaju Dalmaciju, 

a Francuska ostrva u Jonskom moru (kojima vlada do 1799.) 

„Jonska republika“, vazalska država Osmanskog carstva; pod britanskom okupacijom 

do 1807., a potom dobiva status britanskog protektorata sve do 1864. 

1804.-1813. Srbi pod vođstvom Karađorđa podižu Prvi srpski ustanak, koji Turci ubrzo guše 

1805.-1813. 

1806.-1812. 

1814. 

1815. 

1821. 

1822. 

1826. 

1827. 

Veliki dijelovi Dalmacije, Hrvatske i Slovenije potpadaju pod Napoleonovu vlast (ilirske 

pokrajine); poslije Napoleonovog poraza, te teritorije ponovo postaju austrijske 

pokrajine 

Rusko-turski rat; na osnovu mirovnog sporazuma potpisanog u Bukureštu, istočna 

Moldavija (Besarabija) pripojena Rusiji 

U Odesi se osniva tajno društvo „Filiki eterija“ (Društvo prijatelja) čiji je cilj oslobođenje 

Grčke od turske vlasti 

Drugi srpski ustanak pod vođstvom Miloša Obrenovića; 

decembra 1815. sultan priznaje Miloša za kneza Srbije (koja je tada obuhvatala samo 

Beogradski pašaluk) 

Tudor Vladimiresku predvodi revoluciju u Vlaškoj; revolucija u Grčkoj počinje tako 

što malobrojna grčka vojska pod komandom Aleksandra Ipsilantija osvaja Moldaviju; 

poslije ustanka na Peloponezu dolazi do ustanaka i na okolnim područjima 

Grčka narodna skupština u Epidaurusu proglašava Grčku republiku i donosi prvi grčki 

ustav 

Sultan Mahmud II. ukida janičarski red i tako otvara put za reforme u Osmanskom 

carstvu 

Velika Britanija, Francuska i Rusija otvoreno podržavaju Grke, njihova združena flota 

pobjeđuje tursko-egipatsku flotu kod Navarina 

1828.-1929. Rusko-turski rat; Rusi zauzimaju Moldaviju i Vlašku 

15

HRONOLOGIJA 

1829. 

1830. 

1831.-1832. 

1832. 

Edrenski mir; Srbija je priznata za vazalsku kneževinu s Milošem Obrenovićem koji 

stiče nasljedno kneževsko dostojanstvo; Vlaška i Moldavija ostaju pod turskom vlašću, 

ali su i pod zaštitom Rusije 

Londonski ugovor: Grčka je proglašena za nezavisnu monarhiju, čiji su garanti Britanija, 

Francuska i Rusija 

Organski statuti, doneseni u Vlaškoj i Moldaviji pod ruskim nadzorom; „konzervativna 

modernizacija“, moć knezova i bojara ostaje nedirnuta 

Na konferenciji u Londonu određene granice grčke države i donesena odluka da Oton, 

drugi sin Ludviga I. Bavarskog, postane kralj Grčke s nasljednim dostojanstvom 

1834. Atina postaje glavni grad Grčke umjesto Nafpliona 

1835. 

Srpski ustav (koji je sultan odobrio 1838.) ograničava vlast kneza u korist izabrane 

skupštine 

1837. U Atini osnovan univerzitet i Arheološko društvo 

1839. Hatišerif od Gilhane; zvanični početak tanzimata u Osmanskom carstvu 

1841. Osnivanje grčke narodne banke 

1834.-1844. 

1830.-1848. 

1848.-1849. 

1850. 

1852. 

Grčka postaje ustavna monarhija, uvodi se gotovo potpuno glasačko pravo za 

muškarce 

Period intenzivnih nacionalnih pokreta u Habzburškom carstvu, izražena borba da 

nacionalni jezici postanu zvanični; u tim okolnostima se hrvatski narodni preporod 

(ilirski pokret) bori za hrvatski jezik koji je postao službenim jezikom 1847. godine 

u Habzburškom carstvu, dok se u Transilvaniji Rumuni sukobljavaju sa Mađarima na 

nacionalnoj osnovi 

Revolucije širom Evrope, i u Habzburškom carstvu I rumunskim kneževinama: 

revolucionari postavljaju političke, socijalne i nacionalne zahtjeve; mađarski, hrvatski, 

rumunski i srpski revolucionari se sukobljavaju na nacionalnoj osnovi; Turci i Austrijanci 

uz pomoć Rusije guše revolucije 

Vaseljenska patrijaršija u Carigradu priznaje autokefalnost grčke crkve, proglašenu još 

1833. Godine 

Knez Danilo I. Petrović (1851.-1860.) proglašava Crnu Goru kneževinom i počinje 

modernizaciju 

16


1853.-1856. 

1858. 

1859. 

1856 – Krimski rat; Rusija trpi poraz od udruženih snaga Osmanskog carstva, Velike 

Britanije, Francuske i Sardinije; 

Pariskim mirovnim sporazumom Moldavija, Vlaška i Srbija dolaze pod zaštitu 

Saveznika 

Pariska konvencija; Saveznici pretvaraju Moldaviju i Vlašku u dvije odvojene države, 

ali pod zajedničkim imenom „Ujedinjene kneževine“ 

Aleksandru Joan Kuza izabran za kneza Moldavije i Vlaške; institucije dviju kneževina 

postepeno se objedinjuju sve do 1862.; nastanak moderne rumunske države 

1860. Osnovan univerzitet u Jašiju (1864. i u Bukureštu) 

1862. U Grčkoj izbija revolucija i princ Oton I. Primoran je napustiti zemlju 

1863. 

1866. 

1867. 

1866.-1869., 

1889. 

1869. 

1870. 

1872. 

Danski princ Georg od Holštajn-Sonderburg-Gluksburga izabran za kralja Grčke Đorđa 

I. (1863.-1913.); prema novom ustavu (1864.), narod je podanik Krune i suverene 

države; Velika Britanija Grčkoj prepušta jonska ostrva Masovna sekularizacija crkvene 

imovine u Rumuniji; sukob sa patrijarhom iz Istanbula (Konstantinopolja) 

Aleksandru Joan Kuza primoran je da abdicira; njemački princ Karl od Hoencolern- 

Sigmaringena postaje knez Rumunije 

(1866.-1914., kralj od 1881.); ustavom iz 1866. uspostavljena ustavna monarhija i 

garantirana građanska prava i slobode, ali je glasačko pravo ograničeno imovinskim 

cenzusom 

Na osnovu sporazuma dvije strane, stvoreno Austro-Ugarsko carstvo; Slovenija 

i Bukovina ostaju dio Austrije, a Transilvanija i Hrvatska postaju dio mađarske 

kraljevine; 

posebnim sporazumom (1868.), Hrvatska zadržava izvjestan stepen autonomije 

unutar Mađarske; ipak, mađarski centralizam i politika asimilacije izazivaju veliko 

nezadovoljstvo među Rumunima i Hrvatima 

Krićani zahtijevaju da se poštuju turske reforme, ali njihov krajnji cilj je ujedinjenje s 

Grčkom 

U Rumuniji osnovan Bugarski revolucionarni komitet sa Ljubenom Karavelovim na 

čelu 

Turskim dekretom stvorena Bugarska egzarhija; iako nemaju zasebnu državu, Bugari 

dobivaju crkvenu organizaciju koja je nezavisna od Carigradske patrijaršije 

Carigradska, Aleksandrijska i Antiohijska pravoslavna patrijaršija oglasile da će se 

smatrati za herezu svaka podjela crkvene nadležnosti zasnovana na naciji 

1875. U Bosni i Hercegovini ustanak protiv Turaka; početak „istočne krize“ 1875.-1878. 

17

HRONOLOGIJA 

1876. 

1877. 

1878. 

Turci guše Aprilski ustanak u Bugarskoj; Srbija i Crna Gora objavljuju rat Osmanskom 

carstvu i doživljavaju poraz; zbog sve većeg međunarodnog pritiska i unutrašnjih 

previranja, turske vlasti primorane su donijeti prvi osmanski ustav kojim se daju 

potpuna i jednaka prava svim podanicima Carstva, ali se Carstvo istovremeno 

proglašava za „nedjeljivu cjelinu“ 

U Istanbulu osnovan Centralni komitet za odbranu prava albanskog naroda 

Rusija objavljuje rat Otomanskom carstvu i okupira Bugarsku; 

Rumunija samoproglašava nezavisnost i pridružuje se Rusiji; 

Nakon upečatljivog otpora Osmanska vojska je poražena kod Plevne 

Mirovni ugovor u San Stefanu (3. mart); poslije intervencije Velike Britanije i Austro- 

Ugarske, Berlinski kongres završava s novim mirovnim ugovorom (1. jul); Rumunija, 

Srbija i Crna Gora priznate su za nezavisne države; Bugarska je podijeljena na 

vazalsku kneževinu Bugarsku i autonomnu pokrajinu Istočnu Rumeliju; Rumunija 

dobiva Dobrudžu u zamjenu za južnu Besarabiju, koju predaje Rusiji; Srbija i Crna 

Gora također dobivaju skromno teritorijalno proširenje; Bosna i Hercegovina su pod 

upravom Austro-Ugarske; prema zasebnoj tursko-britanskoj konvenciji, Kipar dolazi 

pod britansku vlast, ali ostaje pod turskom 

upravom (4. juni 1878.) 

Sultan Abdulhamid II. (1876.-1909.) ukida ustav iz decembra 1876., 

raspušta skupštinu i autokratski vlada do 1908. godine. 

Albanska liga u Prizrenu donosi nacionalni program 

1879. 

Prema ustavu iz Trnova. Bugarska postaje ustavna monarhija; 

prvi knez je Aleksandar od Batenberga (1879.-1886.) 

1880. Osniva se nacionalna banka Rumunije 

1881. 

1885. 

1886. 

Tesaliju i područje Arte u Epiru Osmansko carstvo predaje Grčkoj, u skladu s Berlinskim 

ugovorom 

Istočna Rumelija ujedinjuje se s Bugarskom kneževinom; pokušaj Srbije da dobije 

neku kompenzaciju za to propada u srpsko-bugarskom ratu 

Politička kriza u Bugarskoj; knez Aleksandar od Batenberga abdicira; Rusija prekida 

diplomatske odnose s Bugarskom 

1887. U Bugarskoj Ferdinand od Saks-Koburg-Gote izabran za kneza (1887.-1918.) 

1893. Osnovana VMRO (Vnatrešna makedono-odrinska revolucionarna Organizacija) 

1896. Prve međunarodne Olimpijske igre u Atini 

18


1897. Grčko-turski rat, Grčka doživljava poraz 

1898. 

1903. 

Krit postaje vazalna, djelomično autonomna država; za guvernera Krita postavljen 

grčki princ Đorđe 

Vojni puč u Srbiji; ubijeni kralj Aleksandar I. Obrenović i kraljica Draga; Petar I. 

Karađorđević (1903.-1921.) postaje kralj; srpska politika dobiva jasne nacionalističke 

crte 

Turci guše Ilindenski ustanak u Makedoniji. 

1907. Velika seljačka buna u Rumuniji 

1908. 

Mladoturska revolucija u Osmanskom carstvu; vraćen ustav iz 1876. i organizovani 

izbori za skupštinu; Bugarska proglašava nezavisnost; Austro-Ugarska anektira Bosnu 

i Hercegovinu („aneksiona kriza“ sa Srbijom i Rusijom) 

1911.-1912. Italijansko-turski rat; Italija osvaja Dodekaneska ostrva (i Libiju) 

1912. Albanski ustanak; oružani otpor organizovali su Ismail Kemal i Luiđ Guraki 

1912.-1913. 

Balkanski ratovi; većinu turskih teritorija u Evropi osvajaju Bugarska, Srbija, Grčka i Crna 

Gora; Albanija proglašava nezavisnost (28. novembra 1912.); teritorija Makedonije 

podijeljena između Bugarske, Srbije i Grčke; Rumunija osvaja sjevernu Dobrudžu od 

Bugarske 

1914. Princ Vilhelm od Vida prihvata prijesto kralja Albanije koji su mu ponudile velike sile 

1914.-1918. 

1917. 

Prvi svjetski rat; povod za izbijanje rata je atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda 

u Sarajevu, koji je izvršio jedan srpski nacionalist; u rat ulaze sve države jugoistočne 

Evrope, izuzev Albanije, koja je okupirana; Austro-Ugarska, Osmansko carstvo (1914.) 

I Bugarska (od 1915.) bore se na strani Centralnih sila, a Srbija, Crna Gora (od 1914.), 

Rumunija (od 1916.) i Grčka (od 1917., uprkos protivljenju kralja Konstantina) na strani 

Antante 

Srpska vlada i predstavnici Jugoslavenskog odbora donose na Krfu Deklaraciju o 

osnivanju zajedničke jugoslavenske države 

1917.-1918. 

Dok u Rusiji traje revolucija, u Besarabiji je proglašena demokratska republika, a onda 

je u skupštini izglasano ujedinjenje s Rumunijom (27. marta 1918.) 

19

HRONOLOGIJA 

1918. 

1919.-1920. 

Slom Centralnih sila; Osmansko carstvo i Bugarska kapituliraju; Austro-Ugarska se 

raspada; u južnim dijelovima bivše Austro-Ugarske proglašena je Država Slovenaca, 

Hrvata i Srba; Vojvodina i Srem su se priključili Srbiji; Narodno vijeće Države Slovenaca, 

Hrvata i Srba odlučilo se za ujedinjenje sa Srbijom i formiranje Kraljevine Srba, Hrvata 

i Slovenaca; Rumuni u Bukovini i Transilvaniji pridružuju se Rumuniji 

Mirovna konferencija u Parizu; sporazumima iz Sen-Žermen-an-Lea (s Austrijom), Neija 

(s Bugarskom) i Trijanona (s Mađarskom) postavljaju se nove granice u jugoistočnoj 

Evropi; teritoriju Banata među sobom dijele Rumunija i Kraljevina Srba, Hrvata i 

Slovenaca; Bugarska predaje Grčkoj zapadnu Trakiju; Grčka, Rumunija i Jugoslavija, a 

kasnije i Bugarska i Turska, morale su potpisati posebne ugovore kojima se garantiraju 

prava nacionalnih manjina u okviru njihovih granica 

1919. 

1920. 

1922. 

1923. 

Uz pristanak Francuske, Velike Britanije i SAD-a, Grci osvajaju zapadni dio Male Azije 

(Izmir), postavljajući tako branu italijanskoj ekspanziji u tom regionu; Kurdi i Ermeni 

pokušavaju stvoriti vlastite nacionalne države; početak turskog narodnog otpora u 

Maloj Aziji, pod vođstvom Mustafe Kemal-paše (kasnije nazvan Ataturk) 

Mirovni ugovor iz Sevra; sultan Mehmed VI. prihvata raspad Osmanskog carstva 

(gubitak arapskih zemalja, Ermenije i Trakije; poslije pet godina grčke uprave u Izmiru 

će biti održan referendum; mogućnost nezavisnosti Kurdistana; uticaj Velike Britanije, 

Francuske i Italije u Maloj Aziji); turski nacionalisti odbijaju prihvatiti sporazum i 

napadaju Ermene i Kurde 

Turska pobjeđuje grčku vojsku; turske snage preuzimaju kontrolu nad Izmirom/ 

Smirnom, Istanbulom/Carigradom i istočnom Trakijom 

Mirovni ugovor u Lozani; prisilna razmjena stanovništva Grčke i Turske 

Kraj Osmanskog carstva i zvanično proglašenje Republike Turske 

1924. U Grčkoj ukinuta monarhija i stvorena Prva grčka republika 

1928. 

Na zasjedanju skupštine srpski nacionalistički poslanik iz Crne Gore ubija hrvatskog 

političkog vođu Stjepana Radića 

1939. Italija okupira Albaniju 

1939.-1945. 

Drugi svjetski rat; 1940. godine Rumunija ostaje bez Besarabije i sjeverne Bukovine, 

koje zauzima Sovjetski savez, zatim bez južne Dobrudže, koju osvaja Bugarska, i 

sjeverne Transilvanije, koja potpada pod mađarsku vlast (da bi 1944. opet postala 

dio Rumunije); Sile osovine 1941. godine okupiraju Jugoslaviju i Grčku; na teritoriji 

Hrvatske i Bosne i Hercegovine formira se marionetska fašistička država pod imenom 

„Nezavisna država Hrvatska“ (postoji do 1945. godine); u Jugoslaviji, Grčkoj i Albaniji 

rađa se partizanski pokret; Bugarska i Rumunija postaju saveznice Sila osovine i 

suprotstavljaju se saveznicima, a 1944. godine okupira ih Sovjetski savez; po završetku 

rata, komunisti dolaze na vlast u Albaniji, Bugarskoj, Rumuniji i Jugoslaviji, ali ne i u 

Grčkoj i Turskoj 

20


1943.-1946. 

Jugoslavija postaje federacija šest republika (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, 

Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija) i dvije autonomne pokrajine (Kosovo i 

Vojvodina, obje u sastavu Srbije); prema ustavu iz 1946. godine, savezno rukovodstvo 

ima ogromna ovlaštenja, čak i dodatno ojačana ključnom ulogom koju ima 

centralizirana Komunistička partija Jugoslavije (od 1952. godine pod imenom Savez 

komunista Jugoslavije) 

1946.-1949. Građanski rat u Grčkoj 

1950. 

Neformalni referendum na Kipru, na kojem Grci traže ujedinjenje s Grčkom; Velika 

Britanija na to ne pristaje 

1955. Početak oružanog sukoba s Britancima na Kipru 

1958. Teški etnički sukobi na Kipru 

1959. 

Velika Britanija, Grčka i Turska dogovaraju se o stvaranju nezavisne kiparske države, u 

kojoj će živjeti Grci i Turci 

1960. Na Kipru stvorena nezavisna država 

1963. 

U Jugoslaviji donesen novi savezni ustav; republike dobivaju nova ovlaštenja, a 

partijske strukture odvajaju se od državnih; relativna liberalizacija i jačanje pozicija 

republičkih funkcionera omogućavaju uzlet nacionalizma, naročito na Kosovu i u 

Hrvatskoj („hrvatsko proljeće“), što je Tito ugušio 1972. godine 

Kiparski Turci izlaze iz vlade zbog rasplamsavanja etničkih sukoba 

1967. U Grčkoj vojna hunta 

U Jugoslaviji se donosi novi ustav, kojim jugoslavenske republike dobivaju veću 

autonomiju 

1974 

Grčki vojni puč na Kipru, čiji je cilj prisajedinjenje tog ostrva Grčkoj; turske trupe 

zauzimaju sjeverni dio Kipra 

U Grčkoj ponovo uspostavljena demokratija 

1980. 

Umire Tito, privreda propada, a uprkos rotacionom sistemu vlasti, savezne institucije 

u Jugoslaviji gube na legitimitetu 

1981. Grčka postaje članica Evropske zajednice 

21

HRONOLOGIJA 

1983. 

Proglašena „Turska Republika Sjeverni Kipar“, koju priznaje samo Turska, a odbacuje 

Vijeće sigurnosti UN-a 

1987. U Srbiji Slobodan Milošević dolazi na vlast 

1989. 

1991.-1992. 

1991. 

1991.-1995. 

Pad komunizma u Istočnoj Evropi; u Bugarskoj Todor Živkov mirno silazi s vlasti, dok 

u Rumuniji izbija revolucija; uspostavljaju se demokratski višepartijski sistemi i prelazi 

se na tržišnu privredu 

Raspad Jugoslavije i formiranje nezavisnih nacionalnih država Slovenije, Hrvatske 

(1991.), a potom (1992.) i Bosne i Hercegovine, Bivše Jugoslavenske Republike 

Makedonije, Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) 

U Albaniji uveden višepartijski sistem Raspada se Sovjetski savez; Besarabija postaje 

nezavisna (Republika Moldavija) 

Poslije kratkog rata u Sloveniji, počeo rat između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, sa izraženim 

učešćem Jugoslavenske armije 

1991. Reorganizacija Evropske zajednice u Evropsku uniju (sporazum iz Mastrihta) 

1992.-1995. Rat u Bosni i Hercegovini, uz učešće Jugoslavenske narodne armije, a kasnije i Srbije 

1994.-1999. 

U EU donesena odluka o početku pregovora o pridruživanju postkomunističkih 

zemalja Istočne Evrope 

1995. Dejtonski i Pariski sporazum, kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini 

1996. 

Sporazum Rumunije i Mađarske kojim se poboljšavaju međudržavni i međuetnički 

odnosi 

1998. Na Kosovu rat između albanske Oslobodilačke vojske Kosova i Vojske Jugoslavije 

1999. 

2000. 

NATO vodi rat protiv Jugoslavije, predsjednik Slobodan Milošević prinuđen je Kosovo 

predati pod upravu UN-a 

Uspješna revolucija u Jugoslaviji protiv režima Slobodana Miloševića; počinje tranzicija 

ka demokratskom političkom sistemu 

2000.-2001. 

Oružani sukobi između snaga sigurnosti Makedonije i NLA (Nacionalna oslobodilačka 

vojska). Uz međunarodno posredovanje, rat je prekinut sklapanjem sporazuma, a ustav 

je izmijenjen tako da štiti prava Albanaca i ostalih manjina u Republici Makedoniji.” 

22


2002. 

2003. 

2004. 

Dogovor Srbije i Crne Gore o privremenom održanju zajednice, uz mogućnost 

razdvajanja poslije tri godine 

Uklonjena „zelena linija“ koja dijeli Kipar; prvi put od 1974. godine grčki i turski Kiprani 

slobodno komuniciraju 

Na Kipru se održava referendum o Ananovom planu za ujedinjenje; turski Kiprani 

plan prihvataju, ali ga grčki odbacuju; Slovenija i Kipar (odnosno samo područja pod 

kontrolom kiparskih Grka) postaju članice Evropske unije; 2005. godine Hrvatska i 

Turska započinju pregovore o pridruživanju Evropskoj Uniji; 2006. godine Crna Gora 

postaje nezavisna, odvaja se od Srbije; Makedonija postaje zemlja kandidat za prijem 

u EU; 2007. godine Bugarska i Rumunija postaju članice EU, Crna Gora potpisala 

sporazum o pridruživanju Evropskoj Uniji. 

23

Karta 1: Prikaz novonastalih balkanskih država 1804. - 1862. 

24

PRVO POGLAVLJE: 

Stvaranje nacionalnih država: ciljevi i uspjesi 


Nacionalne države nisu vječne. One postoje tek odnedavno, uglavnom u posljednja dva stoljeća. 

Devetnaesto stoljeće u Evropi se smatra stoljećem nacija, jer je tada postojala jaka veza između rađanja 

nacija i političkih procesa. Ipak, ni u XIX. stoljeću nacionalne države nisu bile ni jedini, ni dominantan oblik političkog 

organizovanja – značajna je bila i pripadnost grupama koje su manje od nacije, regionalnim/lokalnim 

ili nekim drugim društvenim grupama. Religija je, također, za većinu ljudi i dalje bila od ključnog značaja, iako 

je postepeno počela potiskivati zainteresiranost za materijalno blagostanje. Nisu svi na isti način doživljavali 

svoju pripadnost naciji, niti se smatralo „normalnim“ da svaka nacionalna grupa ima svoju državu. Različiti 

stavovi i političke opcije uticale su na historiju XIX. stoljeća u većoj mjeri nego što smo mi to danas spremni 

priznati. Ipak, nacionalizam je vremenom polako jačao, višenacionalna carstva su slabila i na kraju se raspala, 

a sve više političkih entiteta dobivalo je obličje nacionalne države. 

Jugoistočna Evropa nije izuzetak u pogledu tog općeg evropskog obrasca. Iako su najvećim dijelom tog 

područja od 1800. godine vladala nadnacionalna carstva, tokom XIX. stoljeća javili su se nacionalni pokreti, 

a po završetku Prvoga svjetskog rata preovladavale su nacionalne države. Historija se nezaustavljivo kretala 

ka konačnom trijumfu nacionalne države. Ipak, historijska evolucija bila je mnogo složenija nego što je to 

prikazano u pojedinim verzijama historije. Samo su neke nacionalne grupe uspjele stvoriti vlastite nacionalne 

države. Druge u tome nisu uspjele, čak i one uspješne kolebale su se između različitih političkih opcija, a za 

konačan ishod nisu bili presudni samo potezi samih aktera već i miješanje velikih sila i uticaj svjetskih historijskih 

procesa. 

U ovom poglavlju obrađuju se sljedeće teme: uzroci nezadovoljstva pojedinim carskim režimima; širenje 

nacionalističke ideologije; međunarodni odnosi i miješanje velikih sila; učesnici u borbi za nacionalno 

oslobođenje, njihovi motivi i programi: načini borbe za izgradnju nacije/države; ishodi te borbe, s posebnim 

naglaskom na različite kompromise koji su uticali na konkretne rezultate. Pošto su ove teme u stvarnosti isprepletene, 

one su isprepletene i u historijskim izvorima odabranim za ovaj priručnik, pa smo zato izvore naveli 

hronološkim redom, ne nastojeći da se držimo nekog tematskog shematizma. Ali, predlažemo vam ipak da 

tabelu na kraju ovoga poglavlja popunite temama koje se tiču pojedinih historijskih izvora. 

Ovim izborom tekstova ne možemo, naravno, obuhvatiti sve elemente i doprinose u procesu stvaranja 

nacionalnih država u jugoistočnoj Evropi. Uvjereni smo da će nastavnici i učenici u svakoj zemlji i sami moći 

dodati značajne podatke o tom procesu, i mi ih ohrabrujemo da uz pomoć ovoga priručnika raspravljaju o 

relevantnim izvorima. Cilj ovoga poglavlja jeste da pokaže kako je u XIX. i početkom XX. stoljeća bilo mnogo 

različitih prijedloga za političko rješenje nacionalnog pitanja. Uvjereni smo da će uvid u tu raznolikost pomoći 

da se bolje pripremimo za političke odluke koje ćemo morati donositi u XXI. stoljeću. 

25

STVARANJE NACIONALNIH DRŽAVA 

I-1. Odnos Grčke i Evrope, prema pisanju 

Josifa Mesiodaksa (1761.) 

Evropa je zaista potrebna Grčkoj 1 jer ona danas 

raspolaže mnogim važnim znanjima iz raznih 

oblasti koja Grčkoj nedostaju.[...] Nova Grčka mora 

s dostojanstvom prihvatiti ono što joj Evropa poklanja. 

Evropa je Grčkoj zahvalna, ona se ne odriče 

ni svjetlosti koju joj je Grčka darivala, niti svog 

duga prema Grčkoj. Spremna je Grčkoj pružiti razne 

vrste znanja. 

[...] Čitava Evropa sažalijeva Grčku i saosjeća s njom 

ne samo zato što robuje već i zbog toga što joj nedostaje 

obrazovanja. Smijete li zanemariti patnje 

svoje zemlje, vi koji ste iskreni i stvarni potomci 

Grčke, one koja je bila uzor i mjerilo za čitav svijet? 

Gdje vam je osjećaj časti koji su imali vaši preci? 

Gdje je domišljatost vaših očeva koji su umjeli savladati 

svaku prepreku? Gdje je taj grčki duh koji 

zbog svog istančanog ukusa nije znao za drugi cilj 

osim ljepote? Danas su sve evropske nacije učene 

i kulturne, a Grci i Rimljani su mnoge od njih, ako 

ne i sve, nazivali barbarskim. 

[...] Treba li da vi, potomci tih uzvišenih Grka, prvih 

učitelja ljepote i mudrosti, budete jedini koji 

će podnositi nepismenost, jedini koji će trpjeti 

neznanje i tamu umjesto svjetlosti znanja – to 

jest, hoćete li, kao što poslovica kaže, baciti zlato 

a zadržati bakar? Ne, ne. Grčka sad mora raspiriti 

svoj žar, povratiti svoju odlučnost da se usmjeri ka 

savršenstvu, sjetiti se svoje slavne prošlosti – drugim 

riječima, mora pokazati svijetu da, ako ništa 

drugo, u njoj još uvijek žive Grci. 

. 

Moesiodax, „Filozofija morala“ (1761.), 

u: Kitromilides, str. 331., 338.-340. 

. 

Josif Mesiodaks (oko 1725.-1800.), jedan 

od vodećih intelektualaca XVIII. 

stoljeća u jugoistočnoj Evropi. „Mesiodaks“ nije 

prezime, već oznaka etničkog porijekla („Dačanin 

iz Mezije“). Iako je porijeklom iz vlaške porodice 

a maternji jezik mu je rumunski, Mesiodaks 

se obrazovao na grčkom, kao što je i bilo 

uobičajeno za balkanske pravoslavce u XVIII. 

stoljeću. Poslije studija u Solunu i Izmiru, Mesiodaks 

je obrazovanje nastavio kod Evgenija 

Bulgarisa u Atonias školi na Svetoj gori (1754.- 

1755.). Napisao je udžbenik u kojem se osjeća 

uticaj ideja Džona Loka (1779.), zatim „Teoriju 

geografije“ (1781.) i „Apologiju“ (1780.), a bio 

je i učitelj sinovima Aleksandra Ipsilantija, vladara 

Vlaške. U „Moralnoj filozofiji“ Mesiodaks 

ističe „balkansku dimenziju“ grčke kulture u 

XVIII. stoljeću i zalaže se za kosmopolitski humanizam 

prosvjetiteljstva. Svoje djelo on je 

posvetio širenju zapadnih ideja na Balkanu 

posredstvom grčkog obrazovanja, radio je 

na uzdizanju obrazovanja među ostalim balkanskim 

narodima, emotivno i intelektualno 

prihvatajući pojam „grčki“ kao označitelj šireg 

kulturnog kruga. Njegovo djelo je na područje 

jugoistočne Evrope još prije 1780. godine 

uvelo društvenu kritiku i politički skepticizam 

tipičan za prosvjetiteljstvo. 

Kakav je odnos Evrope i Grčke u Mesiodaksovoj 

viziji? 

Zašto Mesiodaks naglašava izuzetnost stare 

Grčke? 

1 Mesiodaks upotrebljava izraze „Helada“ i „Heleni“, dok drugi učeni ljudi iz njegovog vremena koriste „Gραικοί“. Kada se misli na modernu grčku državu, onda u prijevodu 

koristimo izraze „Grci“ i „Grčka“. 

26


I-2. Historijski temelji bugarske nacije, prema 

riječima Pajsija Hilandarca (1762.) 

Slušajte pažljivo, čitaoci i slušaoci, bugarski narode, 

vi koji svoj narod i svoju otadžbinu volite i čuvate 

u srcu; vi, koji biste voljeli da naučite i znate šta je 

utvrđeno o vašem bugarskom porijeklu, vašim 

očevima, precima i carevima, patrijarsima i svecima, 

kako su oni živjeli i provodili dane. Potrebno je 

i korisno imati u pameti šta se zna o djelima vaših 

očeva, kao što i narodi drugih plemena znaju svoje 

porijeklo i jezik, imaju historiju i svako ko umije 

čitati zna tu historiju, prepričava je i ponosan je na 

svoje porijeklo i jezik. 

Ja sam vam, dakle, hronološki predstavio sve što je 

otkriveno o vašem porijeklu i jeziku. Čitajte i učite 

kako vam se ne bi podsmijavala i zadirkivala vas 

druga plemena i drugi narodi. Prepisujte ovu knjižicu 

ili platite onima koju umiju pisati kako bi vam 

je prepisali, i nemojte dozvoliti da je nestane! Da, 

ima ljudi koji zanemaruju svoje bugarsko porijeklo, 

okreću se stranoj kulturi i stranom jeziku i ne brinu 

o svome bugarskom jeziku. Oni uče da čitaju i 

pišu na grčkom i stide se da priznaju da su Bugari. 

O, ti smiješni izrodi! Zašto se stidite da kažete da ste 

Bugari i zašto ne pišete i ne govorite maternjim jezikom? 

Mislite li da Bugari nisu imali svoje carstvo 

i svoju zemlju? Mnogo su godina oni vladali i bili 

slavni, poznati u čitavom svijetu, i mnogo puta su 

im moćni Romani i mudri Grci plaćali danak. A carevi 

i kraljevi su davali svoje kćeri našim carevima 

za žene da bi živjeli u miru s bugarskim carevima. 

Bugari su bili prvi od slavenskih plemena koji su 

sebi postavili careve, prvi koji su imali patrijarhe, 

koji su primili kršćanstvo i osvojili najveće teritorije. 

Prvi slavenski sveci su bili Bugari i bugarsko pleme 

je bilo najmoćnije i najuglednije od svih slavenskih 

plemena; tako je bilo i sa bugarskim jezikom, kao 

što sam i opisao hronološkim redom u ovoj historijskoj 

knjizi. U historiji mnogih drugih naroda Bugari 

se spominju zato što je sve što sam o Bugarima rekao 

potpuna istina. 

2 Krimu i Rumuniji. 

Paisiy, str. 19.-20. 

Pajsije Hilandarac (1722.-1773.), monah 

manastira Hilandar na Svetoj gori. Prvi 

je iznio ideju bugarskog nacionalnog preporoda 

pišući Istoriju slavjanobugarsku 1762. godine. 

Zašto je Pajsije napisao tu knjigu? Kako 

mi danas možemo razumjeti njegove 

riječi?Kakva je bila uloga grčkog jezika u jugoistočnoj 

Evropi XVIII. stoljeća? Da li je za nacionalni 

identitet važnija vjera ili jezik? 

I-3. Evgenije Vulgaris se zalaže za grčku 

državu (oko 1770.) 

Osmansko carstvo je trenutno slabo ne samo zbog 

toga što je njegova vojska neiskusna i nedovoljno 

uvježbana već i zbog nezadovoljstva njegovih podanika. 

Ako ono prvo ishodi iz toga što se ne umije 

vojskom rukovoditi, ovo drugo je proizašlo iz plime 

nezadovoljstva. U Carstvu žive Grci koji su kao toliki 

mnogi dugo tiranisani, i koji, kad vide da stege i 

patnje bivaju veće, mogu na svoje tirane da gledaju 

samo sa još većom ogorčenošću. 

[...] A ako barbarska i tiranska turska vlast bude morala 

da dâ slobodu Tatarskoj i Dakiji tamo, i Peloponezu 

ili nekom drugom kutku Grčke ovdje, i to 

postane utočište i mjesto gdje će se odmoriti podjarmljeni 

Grci, onda će se, navodno, poremetiti 

ravnoteža moći u Evropi! Svaka nedaća neprijatelja 

kršćanstva bit će na štetu kršćanskog svijeta! 

Voulgaris, str. 38., 41. 

Evgenije Vulgaris rođen je na Krfu 1716. 

godine, dugo je živio kao učitelj lutajući 

od mjesta do mjesta, potom je bio episkop u Rusiji, 

a umro je kao monah 1806. godine. Zalagao 

se za upotrebu starogrčkog jezika, bio je liberalnih 

nazora, prevodio Voltera na grčki i objavio 

jedan esej o toleranciji. Tokom rusko-turskog 

rata 1768.-1774. zalagao se za oslobođenje Grčke 

uz pomoć Rusije, a 1772. godine ruska carica 

Katarina II. pozvala ga je u Sankt Petersburg. 

27


Šta autor misli o ulozi grčke države u Evropi? 

Šta autor misli o odnosu nacije i države? 

Zašto se poziva na historijske ličnosti? 

I-4. Dimitrije Katarcis objašnjava zašto su Grci 

nacija iako nemaju državu (1783.) 

Moram priznati da smo mi danas potčinjeni moćnijoj 

naciji i da nismo nacija koja ima svoju državu; 

onda nas neki Franci, preuzimajući od Aristotela 

definiciju građanina, optužuju da nemamo otadžbinu; 

ali nije tako: Aristotel koristi [spomenutu definiciju] 

da bi označio razliku između građana i robova, 

helota i perijeka, koji su bili sluge Spartanaca 

i Krićana. 

Mi, međutim, Božjom voljom, nismo takvi, jer iako 

možda ne sudjelujemo na svaki način u upravljanju 

državom naših gospodara, ipak nismo ni potpuno 

iz toga isključeni. Stoga jesmo nacija, međusobno 

povezani i povezani sa višom upravom preko crkvenih 

poglavara koji su po mnogo čemu i naše političke 

vođe. 

[...] Dakle, možemo reći: kada Grk 3 pomisli da je potomak 

Perikla, Temistokla i drugih Grka njihovog 

ranga, ili porodica Teodosija, Vejsarija, Narsasa, Vulgaroktonosa, 

Cimiskija i drugih znamenitih Vizantinaca, 

ili da potiče od nekog sveca ili iz porodice sveca, 

kako može da ne voli potomke tako velikih ljudi? 

Kako može da mu ne bude mila patnja u društvu 

takvih ljudi? Kako može da ne voli tle koje je njih 

othranilo? A dok raskida okove ropstva, kako može 

da ne natopi suzama mjesto na kojem su oni prolili 

svoju krv, neki slave radi, a drugi da bi se spasli? 

Katartzis, str. 44., 45. 

Dimitrije Katarcis (1730.-1807.), učen 

Fanariot. Rođen u Istanbulu i živio u Bukureštu, 

gdje je bio sudija na visokom položaju. 

Nadahnut prosvjetiteljskim idejema, zamišljao 

je grčki svijet u skladu sa zapadnim mjerilima 

iznesenim u Didroovoj Enciklopediji. Predložio 

je obiman program obrazovnih reformi, čije je 

provođenje trebalo da bude „značajan nacionalni 

poduhvat“, a rezultat obrazovanje na narodnom 

jeziku. 

I-5. Rumunska peticija za nacionalnu 

jednakost u Transilvaniji – Supplex 

Libellus Valachorum (1791.) 

Blagosloveni care Avguste! 

[...] Rumunski narod je najstariji od naroda koji danas 

žive u Transilvaniji. Kao što je opće poznato, 

historija, neprekinuta tradicija i srodnost jezika, navika 

i običaja svjedoče o tome da nju čine potomci 

rimskih doseljenika i mnogobrojnih veterana koje 

je početkom drugog vijeka car Trajan u više navrata 

slao ovdje, u Dakiju, da čuvaju provinciju. 

[...] Rumunski narod se najponiznije klanja pred 

prijestolom Vašeg Veličanstva i, uz sve poštovanje 

i poniznost, moli sljedeće: 

1. Da se uvredljivi i prezrivi izrazi kao što su mora 

se trpjeti, mora se nekako prihvatiti, ali ne i ubrajati 

među staleže, i drugi te vrste, koji su kao vanjska 

ograničenja nezakonito i nepravedno utisnuti na 

čelo rumunskog naroda, potpuno uklone, opozovu 

i javno zabrane kao nepravedni i sramni; tome 

zahvaljujući, milošću Vašeg svetog Veličanstva, rumunska 

nacija će biti ponovo rođena i opet uživati 

u svim građanskim i civilizacijskim pravima [...] 

2. Svi okruzi, sede, 4 oblasti i gradske zajednice u 

kojima je broj Rumuna veći od broja ostalih treba 

da nose rumunske nazive, dok tamo gdje su drugi 

narodi u većini treba biti njihov ili pak zajednički 

naziv, mađarsko-rumunski, saksonsko-rumunski 

ili neki drugi, ili treba potpuno ukloniti naziv koji 

je došao iz ovoga ili onoga naroda i ti okruzi, sede 

i oblasti treba da sačuvaju nazive koje su imali i do 

sada, prema rijekama i tvrđavama, i treba učiniti 

da svi njihovi stanovnici, bez obzira na naciju i vjeru, 

koriste i uživaju, u zavisnosti od imanja i uvjeta 

„svih“, iste slobode i pogodnosti, i da imaju iste 

obaveze, opet prema svojim mogućnostima. Sve 

što je rečeno u potpunosti dokazuje da su ovi zahtjevi 

zasnovani na prirodnom pravu i principima 

3 U originalu „Romios“. 

4 Administrativne jedinice u oblastima Transilvanije u kojima žive Saksonci i Sekelji. 

28


građanskog društva, kao i na zaključenim sporazumima. 

Prodan, str. 453.-466. 

U XVIII. stoljeću Transilvanija je bila kneževina 

pod austrijskom vlašću. Njen politički 

sistem, naslijeđen s kraja srednjeg vijeka, 

predviđao je da u vlasti učestvuju predstavnici 

tri političke grupacije (mađarskog plemstva, 

Sekelja i Saksonaca), a isključivao brojnije Rumune, 

kojima je priznato pravo „tolerancije“. 

Vodeći rumunski učenjaci su 1791. godine, zajedno 

s predstavnicima unijatske i pravoslavne 

crkve, podnijeli peticiju u kojoj su od cara Leopolda 

II. tražili ravnopravnost za transilvanske 

Rumune; kako bi se izbjegao sukob s političkim 

staležima, car je peticiju poslao transilvanskom 

Dijetu (skupštini) da o njoj donese odluku. Dijet 

ju je odbacio. 

Koje argumente iznose transilvanski Rumuni? 

Da li uočavaš uticaj Francuske revolucije 

na ovaj tekst? 

I-6. Turski dokument o Francuskoj revoluciji 

(1798.) 

Dobro je poznato da osnova reda i stabilnosti u svakoj 

državi leži u čvrstoj vezanosti za korijene i grane 

svetog zakona, vjere i doktrine, a da politička sredstva 

nisu dovoljna da bi se postigao mir u zemlji i vladalo 

podanicima, već je nužan i strah pred Bogom [...]; i u 

davna vremena i sad, svaka država i svaki narod imali 

su svoju vjeru, bila ona istinita ili lažna. Ipak, vođe pobune 

i zla koje se pojavilo u Francuskoj su, na način 

nikad viđen, kako bi što lakše ostvarili svoje zle namjere, 

i uz potpuno zanemarivanje teških posljedica, 

lišili obične ljude straha od Boga i očekivanja zaslužene 

kazne, učinili su zakonitim svakovrsna gnusna 

djela, otvoreno odbacili svaki sram i pristojnost i tako 

otvorili put da se čitav narod francuski spusti na nivo 

stoke. Ali ni to im nije bilo dovoljno, već su našli sebi 

bliske saveznike svuda po svijetu kako bi se druge 

zemlje zabavile odbranom vlastitih režima i tako prestale 

s napadima na njih. Pobunjeničku deklaraciju 

koju nazivaju O pravima čovjeka preveli su na sve 

jezike i svuda je objavili, i hoće da običan svijet svih 

nacija i vjera podstaknu na pobunu protiv vladara čiji 

su podanici. 

Lewis, str. 66.-67. 

Pismo je sastavio Ahmed Atif-efendi, 

glavni pisar (zadužen i za odnose s inozemstvom), 

u ime Carskog savjeta (Divana) u 

proljeće 1798. godine. Turska se za događaje 

u Francuskoj naročito zainteresirala pošto je 

Francuska 1797. godine zauzela jonska ostrva 

koja su ranije pripadala Veneciji, kao i zbog 

francuske propagande u Grčkoj, Napoleonovih 

priprema za pohod na Egipat, i poziva Britanije 

i Rusije da se pridruži koaliciji protiv Francuske. 

Zašto je došlo do uzbune u vrhu turske 

vlasti? Misliš li da su ideje Francuske revolucije 

mogle da zaraze i podanike Osmanskog 

carstva u jugoistočnoj Evropi? Da li bi zvanična 

osuda od Carstva mogla da stane na put takvoj 

ideološkoj zarazi? 

I-7. Uticaj Francuske revolucije na učene 

ljude jugoistočne Evrope – Ratna pjesma 

Adamantiosa Koraisa (1800.) 

α. Drugovi, zemljaci, 

Dokle ćemo mi robovati 

Tim muslimanima, hudim 

Tiranima grčkim? 

Kucnuo je čas osvete, 

O prijatelji; 

Krik otadžbine svete 

Doziva nas. 

Djeco moja, hrabri Grci, 

Požurite, i muškarci i dječaci; 

Kao jedan, zajedno 

U zagrljaj 

Da vam čujem glas. 

Dosta tiranije! 

Živjela sloboda! 

29


θ. Čudotvorci, Francuzi hrabri 

Niko vam od Grka sličniji nije 

Jer i mi smo s patnjom srasli. 

Dok nam je Francuza 

Što slobodu vole, 

Kao i Grka spas, 

Šta nam drugi znače? 

Francuz i Grk, 

U prijateljstvu jedno, 

Više su no Francuz i Grk, 

Jer nacija jedna, francusko-grčka, 

Uzvikuje sada: prokleto ropstvo! 

Nestani s lica zemlje! 

Živjela sloboda! 

Dimaras, str. 88.-91. 

Adamantios Korais (1748.-1833.), obrazovani 

Grk, inspiriran Francuskom revolucijom, 

vjerovao je da se do slobode može 

doći kroz obrazovanje. Priznat kao intelektualni 

vođa koji je svojim književnim radom dao 

doprinos grčkoj borbi za nezavisnost. Njegova 

Ratna pjesma poziva sunarodnike na borbu 

protiv tiranije (1800.). 

Koje ideje, bliske idejama Francuske revolucije, 

možemo pronaći u ovoj pjesmi? 

Kako su ideje Francuske revolucije uticale na 

nacionalne pokrete u jugoistočnoj Evropi? 

I-8. Manifest Aleksandra Ipsilantija, Borba za 

vjeru i otadžbinu (1821.) 

Grci, kucn’o je čas! Evropski narodi, koji su se borili za 

prava i slobodu, odavno nas pozivaju da činimo što i 

oni, koji, iako već slobodni, sve svoje moći koriste da 

povećaju svoju slobodu, a time i svoju sreću. 

Naša braća i prijatelji, svuda, u Srbiji, narod iz Sule i 

čitavog Epira, naoružan je i čeka nas; pridružimo mu 

se s oduševljenjem! Otadžbina nas zove! 

Evropa gleda i čudi se našoj tromosti, pa neka onda 

grčke planine opet zatrepere od zvuka naših truba, 

neka doline zabruje od zveketa našeg oružja. Evropa 

će se diviti našoj hrabrosti, a neprijatelji će pred 

nama bježati, drhteći i preblijedi od straha. Prosvećeni 

evropski narodi rade na obnavljanju svoje sreće; puni 

zahvalnosti za sve što su im dali naši preci, oni žele 

slobodu i za Grčku. Dokazavši da smo dostojni vrlina 

naših predaka, kao i ovoga vijeka, nadamo se njihovoj 

podršci i pomoći; mnogi slobodni duh među njima 

doći će i pridružiti se našoj borbi. Pokrenite se, prijatelji, 

i vidjet ćete kako uzvišena sila brani naša prava! 

Vidjet ćete i kako mnogi među našim neprijateljima, 

nadahnuti našom časnom stvari, okreću leđa neprijatelju 

i pridružuju nam se; prepoznajući njihov iskren 

duh, naša otadžbina će ih prigrliti. [...] 

Došlo je vrijeme da zbacimo taj jaram koji više nema za 

šta da se drži, da oslobodimo otadžbinu, da uklonimo 

polumjesec i uzdignemo znamenje koje nas je uvijek 

vodilo u pobjedu – mislim na križ – i tako uzvratimo 

nevjernicima koji su se s bezbožničkim prezirom odnosili 

prema našoj otadžbini i pravoslavnoj vjeri. [...] 

Oružje u ruke, prijatelji, otadžbina nas zove! 

Aleksandar Ipsilanti 

24. februar 1821. Glavni štab u Jašiju 

IEE, vol. 12, str. 23. 

Manifest je u Jašiju objavio Aleksandar 

Ipsilanti (1792.-1828.). Sin nekadaš njeg 

grčkog kneza Vlaške, inače visoki oficir u ruskoj 

vojsci i pripadnik grčke revolucionarne organizacije 

Filiki eterija, Aleksandar Ipsilanti poveo 

je oslobodilačku borbu protiv Turaka i februara 

1821. na čelu malobrojne grčke vojske pobjednički 

umarširao u rumunske kneževine. 

Kome se ovaj manifest direktno obraća? 

Analiziraj retorička sredstva koja se koriste 

da bi se sunarodnici pokrenuli i uvjerili da 

treba da se pridruže borbi. Šta misliš, zašto autor 

spominje Evropu? 

I-9. Konzervativni zahtjevi bosanskih spahija 

(1826.) 

Od Omer-efendije smo dobili carski ferman u kojem 

se traži ukidanje janičara. 

Od kada su Turci osvojili Bosnu, naši djedovi poštuju 

30


sveti muslimanski Božji zakon [šerijat] i carski zakon 

[kanun]. Uvijek smo slušali i poštovali carske fermane. 

Nikada im se nismo suprotstavljali, niti bili neposlušni. 

Nećemo ni sada. U ratu smo četrdeset godina 5 

žrtvovali živote i imetak. U prethodnom ratu sa Srbijom, 

koji je trajao 15 godina, upotrijebili smo sve što 

imamo i da bi osvojili beogradsku tvrđavu platili smo 

s deset hiljada života, a nekoliko hiljada nas je ranjeno. 

Uvijek smo se molili za sultanovo zdravlje i uvijek 

se nadali njegovoj milosti. I sada, kada se raspuštaju 

janičari, mi se nadamo da će sultan raširiti svoje milostive 

ruke i zaustaviti sve te promjene, da će zadržati 

stari poredak u Bosni i sve stare vojne formacije i tako, 

još jednom, pokazati svoju dobrotu prema nama. 

Aličić, str. 166.-167. 

Sultan Mahmud II. (1808.-1839.) ukinuo 

je 1826. godine jeničarski red, uklonivši 

tako i najveću prepreku na putu ka reformiranju 

Osmanskog carstva. Zahvaljujući tome, 

mogao je ojačati centralnu vlast i otvoriti put 

za tanzimat. 

Prokomentiraj stav bosanskih spahija u 

pogledu odnosa sa Osmanskim carstvom. 

Šta misliš, zašto je raspuštanje jeničara i pokret 

za reforme carstva kod njih izazvalo negodovanje? 

I-10. Hatišerif od Gilhane 

Oslanjajući se na pomoć Svevišnjega, posredovanu 

našim Prorokom, želimo poboljšati upravu nad 

pokrajinama Osmanskog carstva uvođenjem novih 

mjera. Te mjere moraju se provoditi uz nužno poštovanje 

tri principa: 1. da sigurni budu život, čast i 

imanje podanika, 2. da je uređen sistem prikupljanja 

i određivanja poreza, 3. da je isto tako uređen sistem 

popunjavanja vojske i trajanja vojne službe... 

Odsad pa nadalje svakome ko je optužen sudit će se 

javno prema našem Božjem zakonu, poslije ispitivanja 

i utvrđivanja činjenica, i sve dok se ne izrekne presuda 

niko ne smije tajno ili javno da drugoga otruje 

ili ubije na koji drugi način. Niko nema pravo udariti 

na čast drugog čovjeka iz bilo kog razloga. 

Svako može imati bilo koju vrstu posjeda i njime raspolagati 

slobodno i neće ga drugi primoravati da ga 

otuđi ili ga u tome sprečavati [...] 

Ove carske naredbe tiču se svih podanika bez obzira 

na vjeru i sektu; oni će u njima uživati bez izuzetka. 

Mi u našem Carstvu jamčimo potpunu sigurnost života, 

časti i imetka, kao što su zajamčeni i svetim slovom 

našeg Zakona... Pošto svi službenici Carstva dobivaju 

odgovarajuću plaću (a plaće za te dužnosti sve 

do danas nisu na zadovoljavajući način preračunate 

i to treba urediti), donijet će se strogi zakon protiv 

podmićivanja i tajnih dogovaranja koje i sveti zakon 

osuđuje i koji je jedan od glavnih uzroka propadanja 

Carstva.. 

Vucinich, str. 160.-161. 

Carsko naređenje, izdato u paviljonu 

Gilhana carskog saraja u Istanbulu u 

ime novog sultana Abdulmedžida I. (1839.- 

1861.), smatra se zvaničnim početkom unutrašnjih 

reformi koje su imale za cilj modernizaciju 

Osmanskog carstva. 

Koje je probleme ovaj hatišerif trebalo da 

riješi? Šta misliš o ciljevima ovoga akta? 

Da li je to bio način da se modernizira država, 

ili je u pitanju pokušaj da se ublaži nezadovoljstvo 

podanika? 

I-11. Jon Kodru-Dragušanu o nacionalnoj 

državi (1844.) 

Jedino će nacionalna država stvoriti naciju. Gdje 

nema nacionalne države, tu nema ni nacije, a gdje 

nema narodne vlasti, tu je država nacionalna himera, 

a nacija tek zbir pojedinaca sa nekim zajedničkim 

osobinama. Stvarna nacija može postojati samo 

tamo gdje vlada dobro predstavlja svoj narod, ona 

može biti samo tamo gdje sva osjećanja, sve moći i 

sva djela služe jednoj jedinoj svrsi, slavi i ugledu, poštovanju 

i veličini naroda, kada se gleda izvana, i do- 

5 Odnosi se na Tursko-austrijski rat 1787.-1791., poslije kojeg su uslijedili brojni nemiri u Osmanskom carstvu, posebno ustanak Srba 1804. 

31


brobiti i zadovoljstvu svih društvenih slojeva, i duše 

svakog pojedinca... 

Codru-Drăguşanu, str. 253.-254. 

Jon Kodru-Dragušanu (1820.-1884.), rođen 

je u Faragašu, u Transilvaniji, koja je 

bila pod austrijskom vlašću. Mnogo je putovao 

po evropskim zemljama, od Engleske do Rusije, 

i bio aktivan u politici i u kulturnom životu. 

Prokomentiraj tvrdnju da samo „nacionalne 

države mogu stvoriti naciju“; da li ona 

ima veze sa činjenicom što su Rumuni u to vrijeme 

bili isključeni iz političkog sistema Transilvanije? 

I-12. Plan Ilije Garašanina za stvaranje srpskoslovenskog 

carstva – Načertanije (1844.) 

Već je počelo komešanje i talasanje među Slovenima 

[…] Iz tog shvatanja proizilazi i specifičnost i osnova 

srpske politike: da ne treba biti ograničena svojim sadašnjim 

granicama, nego težiti da sav srpski narod u 

njenom okruženju bude obuhvaćen. […] 

Tursko carstvo (mora se) raspadati i to raspadanje 

može se samo na dva načina dogoditi: 

1. ili će carstvo to biti razdeljeno; ili 

2. bit će ono na novo sazidano od svojih hristijanskih 

žitelja. [...] 

Srbska država koja je već srećno počela, no koja se 

rasprostirati i jačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi 

u carstvu srbskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj 

i slavnoj srpskoj istoriji. [Po istoriji ovoj zna se da] su 

srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i 

skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg 

istočnorimskog carstva srbsko-slovensko carstvo 

postavili i ovo naknadili. Car Dušan Silni primio je već 

grb carstva grčkog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu 

promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, 

no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako 

reći, treba da počne isti onaj duh dejstvovati, prava 

svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti. 

[...] Ako se novo preporođenje srbskog carstva s ove 

tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju 

ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti, jer valjda 

ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen 

istoričeske prošlosti kod naroda kao kod Slovena 

turskih [...] I zato se može sigurno računati da će posao 

ovaj u narodu dragovoljno primljen biti i nisu 

potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi 

on samo korist i polzu ovoga samostalnog vladanja 

razumeti mogao. 

Srblji su se među svima Slovenima u Turskoj prvi sobstvenim 

sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; 

sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome 

da ovaj posao i dalje upravljaju [...]. 

Nova srbska država na jugu odavala bi Evropi sve 

garancije da će ona biti vrsna i krijepka država i koja 

će se moći među Austrijom i Rusijom održati. Geografičesko 

je položenije zemlje, površina zemaljska, 

bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, 

dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako 

poreklo, jedan jezik – sve to pokazuje na njenu stalnost 

i sjajnu budućnost. 

Da bi se bilo u stanju utvrditi šta se može uraditi i 

kako, vlada mora biti upoznata sa situacijom stanovništva 

u različitim provincijama koje okružuju Srbiju. 

[…] Šta više, vlada prije svega treba poslati oštroumne 

[…] i lojalne ljude da ispitaju situaciju ovih ljudi 

i zemalja u kojima su i podnesu precizne pisane izvještaje 

po povratku. Vlada naročito treba biti upoznata 

sa situacijom u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori 

i sjevernoj Albaniji. U isto vrijeme, potrebno je steći 

tačno stanje situacije u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, 

i, bez da se i kaže, ovo uključuje i stanovništvo 

Srema, Banata i Bačke. 

Ljušić 1993., str. 151.-163. 

lija Garašananin (1812.-1874.), jedan od 

vodećih srpskih političara i državnika u 

XIX. stoljeću. Pod raznim uticajima, ali najviše 

pod uticajem savjetovanja sa češkim političkim 

emigrantom Franjom Zahom (koji je bio u kontaktu 

s poljskim političkim emigrantima u Parizu), 

Garašanin je 1844. godine napisao Načertanije, 

plan buduće srpske vanjske i nacionalne 

politike. U njemu je iznio glavne ciljeve dugoročne 

srpske politike na Balkanu, zasnovane na 

ujedinjenju i oslobađanju teritorija na kojima 

žive Srbi, uključujući i susjedne balkanske zemlje 

koje su još pod turskom vlašću. Susjedne 

zemlje Načertanije su smatrale imperijalističkim 

planom Srbije. 

32


Šta je svrha ovoga teksta? Pronađi historijske 

argumente koje autor koristi kako bi 

potkrijepio svoje ideje i uvjerenja. 

I-13. Nacionalni zahtjevi u revolucijama 1848. 

A. Slovenački zahtjevi 

1. Da se svi Slovenci okupe u jednu naciju i naprave 

vlastitu skupštinu [...] 

2. Da na slovenačkoj teritoriji slovenački jezik bude 

ono što je njemački na njemačkoj a italijanski na italijanskoj 

teritoriji [...] 

3. Da se omogući uvođenje slovenačkog jezika u svaku 

instituciju na slovenačkoj teritoriji kada i ako mi 

to želimo [...] 

4. Da svaki službenik zaposlen na slovenačkoj teritoriji 

potpuno vlada slovenačkim jezikom [...] 

Prunk, str. 56. 

B. Zahtijevanja naroda, usvojeno na velikoj 

narodnoj skupštini u Zagrebu 

Budući da se u izvanrednom položaju nalazimo i za 

povratjenje zakonitog stanja potrebito je da imademo 

zakonitu verhovnu glavu: zato izabrasmo jednodušno 

za bana trojedne kraljevine barona Josipa 

Jelačića Bužimskog, muža svega naroda povérenje 

imajućega, kojemu banu ima se predati i zapovéd 

nad vojskom granice i pravo raspisivanja sabora. 

Da se naš deržavni sabor sazove najkasnije do 1. svibnja 

ove godine u glavni grad Zagreb. 

Krepko i novo sjedinjenje u svakom smislu naše po 

zakonu i dogodovštini k nama pripadajuće kraljevine 

Dalmacie s kraljevinom hervatskom i slavonskom, 

kao također naše vojničke granice. 

Vlastiti nezavisni, našemu saboru odgovorni ministerium 

kojega članovi imadu biti ljudi narodu povoljni 

i od noviega duha napretka i slobode. 

Uvedenje narodnog jezika u unutarnje i izvanjsko 

upravljanje kraljevina naših i zajedno sve višje i manje 

učionice. 

Utemeljenje sveučilišta u Zagrebu. 

Slobodu štampe, vére, učenja i govora. 

Tako na prvom dojdućem kako i na svih budućih deržavnih 

sabora naših zastupanje (representaciu) naroda 

na temelju jednakosti bez razlike stališa. 

Jednakost nošenja tereta ili plaćanja štibre i daće sviuh 

bez razlike stališa. 

Podignutje narodne banke. 

Ukinuće celibata i uvedenje narodnog jezika u crkvu 

polag starinskoga hrvatskog prava i običaja. 

Horvat, tom I., str. 107.-108. 

C. Nacionalna peticija koju je prihvatila 

rumunska narodna skupština u Blažu, 

Transilvanija 

1. Rumunska nacija, utemeljena na principima slobode, 

jednakosti i bratstva, zahtijeva da bude nacionalno nezavisna 

u političkoj sferi kako bi mogla ostvariti svoja 

prava kao rumunska nacija, da srazmjerno broju svojih 

pripadnika ima i predstavnike u Dijetu 6 , da ima svoje 

zvaničnike u svim organima državne uprave, pravosuđa 

i vojske u istoj srazmjeri i da može koristiti svoj jezik 

u svim poslovima koji je se tiču, uključujući i pravosuđe 

i javnu upravu. Rumunska nacija zahtijeva [pravo da saziva] 

godišnju općenacionalnu skupštinu. [....] 

3. Rumunska nacija, postavši svjesna prava pojedinaca, 

zahtijeva momentalno ukidanje kmetskog sistema, bez 

obaveze kmetova da plate bilo kakvu nadoknadu [...] 

7. Rumuska nacija zahtijeva slobodu govora, pisanja i 

objavljivanja bez cenzure [...] 

8. Rumunska nacija zahtijeva jemstvo slobode pojedinca; 

niko ne smije biti uhapšen iz političkih razloga. Osim 

toga, zahtijeva slobodu okupljanja: nikome se ne smije 

nauditi zbog okupljanja i rasprave koja mirno vodi do 

sporazuma [...] 

10. Rumunska nacija zahtijeva naoružavanje naroda, 

ili nacionalnu gardu koja će biti garant i vanjske i unutrašnje 

sigurnosti zemlje. U rumunskoj miliciji treba da 

budu Rumuni. 

13. Rumunska nacija zahtijeva otvaranje rumunskih 

škola u svim selima i gradovima, otvaranje rumunskih 

gimnazija, vojnih i tehničkih instituta, bogoslovija, kao 

i rumunskog univerziteta koji će država finansirati od 

poreza koji se ubira od naroda, kao i potpunu slobodu 

u izboru direktora i profesora i sistematizaciji nastavnih 

planova [...] 

14. Rumunska nacija zahtijeva da se ukinu privilegije i 

da teret javnih troškova padne na sve, u zavisnosti od 

imanja i bogatstva pojedinca. 

6 Narodna skupština Transilvanije. 

33


15. Rumunska nacija zahtijeva da novi ustav Transilvanije 

donese ustavotvorna skupština [...]; taj ustav 

mora biti zasnovan na principima pravde, jednakosti 

i bratstva, kojih se moraju držati i novi građanski, krivični 

i trgovinski zakoni. 

Murgescu, str. 191.-192. 

Godine 1848. revolucije su izbile u više 

evropskih zemalja, uključujući i Habzburško 

carstvo i rumunske pokrajine, ali ne i 

u Srbiji, Grčkoj i Osmanskom carstvu. U Habzburškom 

carstvu, poslije brze smjene apsolutističkog 

režima sa Meternihom na čelu, svaka 

nacija pokušala je definirati i nametnuti vlastite 

interese; od marta do maja 1848. godine održano 

je nekoliko nacionalnih skupština na kojima 

su usvojeni nacionalni politički programi. Ipak, 

borba za politička prava i ustavnu vladavinu 

ubrzo je pala u sjenu nacionalnih sukoba koji 

su unijeli razdor među revolucionare i omogućili 

da Habzburgovci, uz pomoć Rusije, revoluciju 

uguše 1849. godine. 

Koji su glavni zahtjevi Slovenaca, Hrvata 

i Rumuna? Kako objašnjavaš činjenicu da 

su mnogi zahtjevi međusobno slični? Izdvoj zahtjeve 

koji su u tvojoj zemlji danas ispunjeni. 

Koji su to zahtjevi i zašto su ispunjeni? 

I-14. Nezadovoljstvo bosanskih kršćana pod 

turskom vlašću, iz pera franjevačkog fratra 

Frane Jukića (1850.) 

Ako se u Bosni hrišćanin sudi s Turčinom, to ne može 

biti pravedno suđenje, a naročito ukoliko je Turčin 

već sijede brade, jer svjedočenje hrišćanina ništa ne 

znači. Sudija uvek kaže: Slušaj ti, Vlaše, jedan Turčin 

zna više od hiljadu Vlaha! Ovo je turska zemlja i vi ste 

njeni podanici, ovdje se ne čuju crkvena zvona, već 

se propovijeda turska vjera“, itd. Takve su i presude 

carskog suda. Danas hrišćanin ne može dobiti nikakvo 

namještenje u državnoj službi jer je to samo za 

Turke. Ako hrišćani u Bosni hoće da podignu neku 

novu crkvu, ili da obnove staru, neće to moći i jadni 

ljudi će morati da se okupljaju pod vedrim nebom i 

da golih glava izgovaraju molitve! 

Jukić, str. 307.-308. 

Koje elemente nezadovoljstva autor naglašava? 

Misliš li da je pristrasan? Ako jeste, 

da li ovaj odlomak možemo posmatrati kao 

historijsko svjedočanstvo? Do koje mjere? 

I-15. Osmanski carski dekret kojim se 

proglašava jednakost među podanicima bez 

obzira na vjeru (1856.) 

Neka bude kako je ovdje određeno. 

Veliki Veziru, Mehmed Amin Ali-pašo, koji si odlikovan 

carskim ordenom Međidije prvog reda i ordenom za 

lične zasluge, neka te Bog učini velikim i uveća tvoju 

moć!... 

Želja mi je da obnovim i proširim novouvedene mjere 

[...] uz ljubaznu i prijateljsku pomoć velikih sila, naših 

plemenitih saveznika [...] Jemstva koja smo dali 

Hatišerifom od Gilhane, i u skladu sa tanzimatom 

[...], danas su potvrđena i ojačana, i primijenit ćemo 

djelotvorne postupke da bi ona imala puni i stvarni 

učinak. 

Sve privilegije i jemstva nepovredivosti duhovnog života 

koje su moji preci dali ab antiquo, i nekih kasnijih 

vremena, svim kršćanskim zajednicama i drugim 

nemuslimanskim grupama koje su pod našom zaštitom 

stvorene u Carstvu, bit će potvrđene i zadržane. 

Sve kršćanske i druge nemuslimanske zajednice su 

obavezne da u roku koji će se odrediti, a zajedno sa 

komisijom koju će sačinjavati njeni pripadnici, uz 

moje odobrenje i pod nadzorom Visoke porte, ispitaju 

koje privilegije i imunitete oni zapravo uživaju, i da 

to onda razmotre i Porti podnesu zahtjev za reforme 

koje su potrebne s obzirom na napredak civilizacije 

i novo doba. Vlast koju je kršćanskim patrijarsima i 

episkopima dao sultan Mahmud II. i njegovi nasljednici 

treba uskladiti sa novim položajem koje te zajednice 

sada imaju zahvaljujući našim velikodušnim i 

dobročiniteljskim namjerama. 

[...] Pravila po kojima se patrijarh imenuje doživotno 

bit će promijenjena i vršit će se upravo onako kako to 

odredi odgovarajući ferman. 

Crkvene takse, kakve god vrste i prirode bile, bit će 

34


ukinute i zamijenjene unaprijed utvrđenim prihodom 

za patrijarha i velikodostojnike. 

[...] U gradovima, varošima i selima u kojima su svi 

stanovnici jedne vjere neće se postavljati nikakve 

prepreke za ponovno podizanje, prema prvobitnim 

planovima, građevina koje su namijenjene bogosluženju, 

zatim škola, bolnica i grobalja... 

Svako nazivanje pogrdnim imenima ili prozivanje koje 

za cilj ima da bilo koju grupu podanika Carstva proglasi 

manje vrijednom od neke druge, i to zbog vjere, 

jezika ili rase, zauvijek će biti izbrisano iz upravnih protokola. 

Donijet će se zakon protiv upotrebe uvredljivih 

riječi, i među privatnim svijetom i od strane vlasti. 

Pošto se sve vjere mogu slobodno ispovijedati, nijedan 

podanik neće biti onemogućivan u služenju svojoj vjeri 

[...] Niko neće biti primoravan promijeniti vjeru [...] i 

[...] svi podanici Carstva, bez obzira na naciju kojoj pripadaju, 

i bez ikakve razlike, bit će primani u državne civilne 

i vojne škole... Štaviše, svaka zajednica ima pravo 

otvarati javne škole za nauku, umjetnost i zanate [...] 

Svi krivični, trgovinski i prekršajni postupci koji se 

vode između muslimanskih i kršćanskih ili drugih 

nemuslimanskih podanika, ili između kršćana i drugih 

nemuslimana koji pripadaju nekoj drugoj grupi, 

vodit će se na mješovitim sudovima. 

Suđenja na tim sudovima bit će javna: suprotstavljene 

strane će se suočiti i dovesti svoje svjedoke čije će 

se svjedočenje prihvatati jednako ukoliko se zakunu 

prema vjerskim zakonima svoje zajednice. [...] 

Porezi će se razrezivati isto za sve podanike Carstva, 

bez obzira na to kom staležu i vjeri pripadaju. Za nadoknadu 

štete u slučaju nepoštenog prikupljanja 

poreza, a naročito desetka, koristit će se najbrža i 

najenergičnija sredstva. Sistem direktnog prikupljanja 

poreza će postepeno, i što je brže moguće, što se 

tiče svih državnih prihoda biti zamijenjen porezom 

prema zemljišnim planovima. 


Šta je bio cilj turskih vlasti kada su izdale 

ovaj dekret? Uporedi konkretne mjere 

ovoga dekreta s primjedbama koje su iznesene 

u prethodnom dokumentu (I-14). Misliš li da je 

dekret uspio ojačati lojalnost nemuslimanskih 

naroda osmanskoj državi? 

I-16. Neka mišljenja o planu za osnivanje 

dvojne bugarsko-turske države (1867.) 

A. Predstavka Centralnog tajnog bugarskog 

komiteta sultanu Abdulazizu 7 

Dopis, 

Njegovom Visočanstvu sultanu Abdulazizhanu, 

našem uzvišenom gospodaru i ocu, 

Od Centralnog tajnog bugarskog komiteta 

Vaše Visočanstvo! 

Sudbina pojedinca i svake nacije je u rukama svemoćnog 

Boga koji upravlja svijetom. 

Prije četiri stoljeća sudbina je nas, Bugare, i našu dragu 

otadžbinu stavila pod vlast slavnih osvajača koji 

su u Evropi stvorili Osmansko carstvo [...] 

Od Vas molimo ljubaznu dozvolu da Vam iznesemo 

razloge zbog kojih bugarski narod od Vas ponizno 

traži da se objavi njegova nezavisnost. 

Politička nezavisnost 

Član 1. Da se formira narodna, na ustavu zasnovana 

vlast. 

Član 2. Da se Bugarska, i sva područja naseljena Bugarima, 

proglase za nezavisne i nazovu Bugarskim 

carstvom. 

Član 3. Da Bugarsko carstvo bude politički vezano 

za Osmansko carstvo i da njime vlada car imperator, 

Njegovo Visočanstvo sultan Abdulaziz i njegovi nasljednici, 

koji će tituli „osmanski sultan“ dodati i „bugarski 

car“. [...] 

Član 6. Da carev namjesnik bude drugi poslije Njegovog 

Visočanstva kao vladara države, poslije vlade i izvršne 

vlasti, vrhovnog komandanta bugarske vojske 

i vrhovnog sudije. 

Član 7. Da carev namjesnik vlada uz pomoć Vijeća 

sastavljenog samo od Bugara koje bira Narodna 

skupština. Članovi tog Vijeća treba među sobom da 

podijele vlast tako da svaki ima svoj resor. Oni imaju 

pravo predlagati zakone i prave nacrte državnog 

budžeta koje će, pošto ih prihvati Narodna skupština, 

biti podnošeni carevom namjesniku na usvajanje. Svi 

oni zajedno odgovaraju za svoja djela, tako da nijedna 

odluka carevog namjesnika neće stupiti na snagu 

ukoliko je ne potpišu članovi Vijeća. [...] 

Član 9. Zvanična vjeroispovijest u zemlji je pravoslavlje. 

7 Sultan od 1861. do 1876. godine 

35


Član 10. Da se pravda provodi u skladu s posebnim 

bugarskim zakonima koje će donijeti Narodna skupština. 

[...] 

Član 11. Da Bugarsko carstvo ima svoju vojsku, organizovanu 

po novom sistemu i prema posebnom 

zakonu. [...] 

Član 13. Da bugarski jezik bude zvanični jezik. 

Član 14. Da budu osigurana sva građanska i politička 

prava, naprimjer: sloboda štampe, pravo na slobodan 

govor, pravo na održavanje javnih skupova i 

rasprava o političkim i društvenim pitanjima itd., a da 

bude osigurana i lična sloboda, pravo da svako bude 

gospodar u svome domu, i vjerska tolerancija. 

Hρистоматия, str. 400.-409. 

Nekoliko tekstova dokazuju napore 

kojima se želi zasnovati nacionalna država. 

Međutim, nacionalna država nije jedini 

predviđeni oblik političke organizacije – zbog 

specifičnih političkih okolnosti izneseni su i 

drukčiji prijedlozi, koji su zapravo bili alternativa 

nacionalnoj državi. 

bi onda bila druga stvar, ali tu su i Grci, Ermeni, Albanci, 

Kurdi, Arapi i mnoge druge nacije i svaka od 

tih nacija treba da ima ista politička i nacionalna prava 

i privilegije... Ne mogu samo Turci, Grci ili Bugari, 

kako što se kaže u predstavci, da podržavaju tursku 

državu, već to moraju činiti svi ravnopravno; ali sve 

te nacije moraju imati i razumne razloge da to čine. 

Zato vam kažem“, zaključio je ministar, „sastavljači 

ove predstavke su sebični i nezreli.“ 

Stambolski, str. 292.-293. 

Dr. Hristo T. Stambolski (1843., Kazanlik 

– 1932., Sofija), ljekar i javna ličnost. 

Profesor anatomije na Carskoj medicinskoj 

školi u Istanbulu, jedan od organizatora zdravstvene 

zaštite u Bugarskoj nakon 1878. godine. 

Bio je aktivan u pokretu za stvaranje zasebne 

bugarske crkve koja će biti nezavisna od grčke 

patrijaršije. 

Analiziraj način na koji bi Bugarska trebalo 

da bude organizovana u okviru dvojne 

tursko-bugarske države. Kakav bi bio odnos 

prema osmanskoj državi? Pokušaj razumjeti zašto 

članovi Tajnog komiteta iznose ovakav, a ne 

nekakav drukčiji prijedlog. Da li znaš za neku 

dvojnu državu u Evropi? 

B. Reakcija Fuad-paše, 8 prema memoarima 

Hriste Stambolskog 

Posjeta Fuad-paši. – Istog tog dana, 2. aprila 1867., 

drugog dana Bajrama, Hristo je otišao Fuad-paši, 

danas ministru vanjskih poslova, pod izgovorom da 

želi da mu čestita praznike i predstavi se... Tokom 

razgovora ministar je govorio o dopisu i rekao da se 

vlada ‘a fait sourde oreille’ [pravi gluha] i niko od ministara 

to nije ni spomenuo. „Ako su Bugari to zaista 

napisali“, dodao je Fuad-paša, „onda su vrlo sebični; 

da u Osmanskom carstvu žive samo Turci i Bugari, to 

Prokomentiraj stav Fuad-paše. Iz kojih 

razloga on kritizira predstavku? Misliš 

li da je to bio i zvanični stav Osmanskog carstva? 

Organizujte raspravu: Podijelite se u dvije 

grupe – jedna neka pronađe razloge kojima 

bi se mogao braniti prijedlog za stvaranje 

dvojne tursko-bugarske države, a druga neka 

razmotri stanovište koje zastupa Fuad-paša. 

Uzimajući u obzir specifične historijske uvjete, 

možete pokušati raspravljati o sličnom prijedlogu 

koji se tiče etničke grupe s kojom se vi 

identificirate. 

I-17. Projekat ujedinjenja Bugara i Srba u 

južnoslovensko carstvo pod vlašću srpskog 

kneza Mihaila Obrenovića (1867.) 

Protokol 

Pošto u današnjim okolnostima narodi pod Turcima 

moraju krenuti u oslobodilačku borbu, mi, Bugari 

8 Fuad-paša (1817.-1869.), jedna od vodećih ličnosti tanzimata, u pet navrata ministar vanjskih poslova i dva puta veliki vezir. 

36


koji živimo u Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, okupili 

smo se da razmislimo i nađemo način da oslobodimo 

voljenu otadžbinu kako bismo se pridružili porodici 

slobodnih zemalja i svijetu pokazali da postojimo. 

Da bismo uspjeli u tako važnom poduhvatu, moramo 

odabrati neki od susjednih naroda s kojim bismo mogli 

doći do slobode na obostranu korist i nismo mogli 

odabrati drugi narod do Srbe, s kojima smo povezani 

nacionalno, po vjeri i geografskom položaju. 

Srbi i Bugari treba da se bratski ujedine u Južnoslovensko 

Kraljevstvo. 

Južnoslovensko Kraljevstvo će se sastojati od srpskog 

i bugarskog kraljevstva (bugarsko obuhvata 

Bugarsku, Trakiju i Makedoniju). 

Na čelu novoformirane vlade bit će sadašnji srpski 

knez Mihailo Obrenović, s nasljednim pravom. 

To kraljevstvo treba da ima jednu zastavu, i na njoj 

treba da budu simboli oba naroda. 

Isto važi i za novac. 

Obje zemlje zadržat će svoj jezik kao zvanični, a zvaničnici 

će biti iz odgovarajućeg naroda i govoriti tim 

jezikom. 

Mi ćemo prihvatiti današnje srpske zakone i prevesti 

ih na bugarski. Sve regulative Južnoslovenskog Kraljevstva 

bit će, bez izuzetka, objavljene na oba jezika, 

to jest i na srpskom i na bugarskom. 

Dokumenti, 1, str. 434.-435. 

Šta misliš, zašto su Bugari odabrali uniju 

sa Srbijom, a nisu tražili vlastitu nacionalnu 

državu? Kako su planirali sačuvati svoj nacionalni 

identitet? 

I-18. Ruski izvještaj o planovima za zajedničku 

rumunsko-bugarsku državu (1867.) 

U pismu br. 1 od 15. aprila imao sam čast da obavijestim 

Vašu ekselenciju da su u takozvanom Tajnom 

bugarskom komitetu uglavnom mladi ljudi, da je on 

osnovan sa ciljem da pomogne stvaranju pozitivnog 

narodnog raspoloženja prema Bugarima u Evropi i 

da istovremeno podstakne Bugare na pobunu protiv 

turskog jarma. 

Podaci koje sam prikupio ukazuju da je Komitet 

osnovan dogovorom rumunske stranke Crvenih (liberala) 

i nekih Bugara. 

Osim toga, prema tom dogovoru, Rumuni su se obavezali 

da Bugarima pomognu da se oslobode turske 

vlasti i proglase Bugarsku za zemlju nezavisnu od 

sultana. 

Nema sumnje da su Rumuni, dogovarajući se sa Bugarima, 

u potaji željeli da ponovo stvore vlaško-bugarsku 

državu, što bi njima išlo u prilog, koristeći to 

što će bugarski ustanak stvoriti probleme turskimvlastima. 

Oni bi onda mogli da proglase nezavisnu 

Rumuniju, a što se tiče Bugara – njih će ostaviti da se 

sami snađu. 

Ali zato su i Bugari imali na umu samo korist koju bi 

mogli da izvuku od svojih sunarodnika s one strane 

Dunava [....] 

Dokumenti, 1, str. 436. 

Koji su pravi ciljevi Bugara i Rumuna, prema 

tvrdnjama ruskog diplomate? Uporedi 

tekstove I -16, I -17 i I-18. Šta misliš, koji bi projekat 

bio najbolji za Bugare? Uporedi tekstove 

I-12, I-16, I-17, I-18 i I-38. Koji su politički modeli 

u njima predloženi? 

I-19. O odnosu političke slobode i nacije u 

XIX. stoljeću – urednički komentar Ljubena 

Karavelova u listu Svoboda (novembar 1869.) 

Kao što je suhozemnim životinjama potreban zrak a 

ribama voda, tako je čovjeku najpotrebnija i najpreča 

sloboda. Bez slobode, čovjek ne može biti čovjek, 

već samo pola čovjeka; bez slobode, čovjek ne može 

biti ono što je priroda od njega načinila, pa dakle ne 

može biti ni sretan. 

Sve što je potrebno pojedincu, potrebno je i čitavoj 

naciji. Jedino nacija koja ima svoj historijski život, i 

unutrašnju i vanjsku slobodu, to jest ona koja je 

politički i intelektualno nezavisna, može da živi i da 

prosperira. Svaka nacija koja nema političku slobodu 

uvijek je, čak i kad ima najliberalniju vladu, izložena 

neprimjetnom uticaju centralizma i vladajuće nacije, 

i rijetko kada taj uticaj pozitivno djeluje na porobljenu 

naciju. 

Karavelov, str. 165. 

37


 

Ljuben Karavelov (1834./1835.-1879.), 

pisac, novinar, organizator i ideolog bugarskog 

nacionalnog oslobodilačkog pokreta. 

Osnovao je najveću bugarsku revolucionarnu 

organizaciju i bio urednik njenih novina. Smatra 

se jednim od utemeljivača nove bugarske 

književnosti. 

Analiziraj tvrdnju da je „sve što je potrebno 

pojedincu, potrebno je i čitavoj naciji“. 

Uporedi ovaj tekst sa tekstom III-1 koji je napisao 

Dimitrije Bolintineanu. Šta ovi autori žele 

da nam saopće? Šta misliš, zašto oni ističu ideju 

nacije? 

Sl. 1. Slovenija: Tabori (1869.) 

Slovenska, str. 232. 

Liberalno orijentirani Slovenci slijedili 

su primjer Čeha i organizovali „tabore“, 

sastanke na otvorenom, u znak podrške programu 

za ujedinjenu Sloveniju. Tokom dvije 

godine, sve dok Beč nije zabranio te javne forume, 

Slovenci su se okupljali na raznim mjestima, 

slušali govornike i donosili odluke o nacionalnim 

pitanjima. 

Šta je svrha čitave ove slike? Kakav je smisao 

fotografije u centru? Kakva je veza između 

pejzaža i nacionalnih vrijednosti? 

I-20. Ferman kojim je osnovana Bugarska 

egzarhija (1870.) 

Svi naši poslušni podanici i građani našeg Carstva 

uživaju punu i stalnu slobodu vjeroispovijesti i sva 

druga prava, žive u uzajamnom skladu i prijateljstvu, 

kao što i treba da bude sa sugrađanima i u obrazovanom 

narodu... Ipak, na našu veliku žalost, vidjeli 

smo neslogu i nesporazume do kojih je, uprkos našoj 

dobroj volji, došlo između bugarskih kršćana i grčke 

patrijaršije... 

1. Osniva se „Bugarska egzarhija“, teritorija sa zasebnom 

vjerskom vlašću. Ona će obuhvatiti dolje navedene 

episkopije i eparhije i neka druga mjesta. Egzarhija 

će imati pravo baviti se svim crkvenim pitanjima 

u toj vjeroispovijesti. 

2. Najviši čin među svećenicima nosit će zvanje „egzarh“ 

i bit će kanonski predsjedavajući bugarskog 

Svetog sinoda, čije će sjedište uvijek biti tamo gdje 

je on. [...] 

3. Prema crkvenim kanonima, taj egzarh, postavljen 

našim beratom (ukazom), mora u liturgiji spomenuti 

ime carigradskog patrijarha. 

Prije nego što se odabere osoba podobna da postane 

egzarh prema crkvenim kanonima, treba tražiti 

mišljenje i pristanak moje vlade. [...] 

[....] 

Ukoliko svi, ili barem dvije trećine kršćana koji žive 

van spomenutih mjesta, žele preći u nadležnost te 

egzarhije, i ako se to dokaže, njima će biti dopušteno 

da to učine. 

Христоматия, str. 268.-271. 

Bugarska egzarhija bila je zasebna organizacija 

u okviru pravoslavne crkve, 

osnovana februara 1870. godine turskim fermanom 

(sultanovim ukazom). Postojala je sve 

do 1953., kada je uzdignuta na stepen patrijaršije. 

38


Šta misliš, zašto su turske vlasti prihvatile 

stvaranje autonomne Bugarske egzarhije? 

Iz kog su razloga, prema tvome mišljenju, pravoslavni 

Bugari željeli imati svoju autonomnu 

crkvenu organizaciju, odvojenu od Carigradske 

patrijaršije? 

I-21. Rezultati ispitivanja o pripadnosti crkvi u 

Skopskoj i Ohridskoj episkopiji (1874.) 

Poslije ispitivanja povodom postavljanja bugarskih 

episkopa u Skopsku i Ohridsku eparhiju prema tački 

10. fermana o osnivanju Bugarske egzarhije, utvrđeno 

je da od 8.698 kršćanskih porodica u Skopskoj 

eparhiji samo 567 želi ostati u okviru grčke patrijaršije, 

a preostalo 8.131 domaćinstvo opredijelilo se za 

Bugarsku egzarhiju. 

Prema podacima od 21. muharema 1291. (27.februara 

1874) iz Solunskog vilajeta, rezultati ispitivanja 

u gradu Ohridu i okolnom području pokazuju da je 

samo 139 muškaraca reklo da bi ostalo u grčkoj patrijaršiji, 

a 9.387 se izjasnilo za prelazak pod nadležnost 

Bugarske egzarhije. 

Христоматия, str. 280. 

Kako komentiraš rezultate ispitivanja? Koji 

su nam još podaci potrebni da bismo bolje 

razumjeli te rezultate? Da li je u XIX. stoljeću 

bilo neobično da se samo muškarci izjašnjavaju? 

Da li je pravično to što je u Skopskoj eparhiji 

čitavo domaćinstvo imalo samo jedan glas? 

I-22. Hristo Botev: Zašto Bugari treba da se 

bore za nacionalno oslobođenje (1875.) 

Historija našeg naroda je tužna i mračna, a njegova 

sadašnja situacija teška i mučna. Drugim riječima, 

Bugari su robovi Turaka, robovi samih sebe, robovi 

oruđa kojim rade, pa čak i vlastitog obrazovanja i 

kulture. Ako pogledate kako rade, vidjet ćete da rade 

kao tegleća marva, samo jedan pogled na njihove 

neprirodne patnje, i njihova lica, i odmah ćete se 

uvjeriti da zaista „rade kao konji, skupljaju kao pčele 

i žive kao svinje“. 

Istina je da su mnogi stranci pisali, i da još uvijek pišu 

mnogo o našoj vrednoći, našoj nadarenosti i kulturnom 

napretku. No, gotovo svaki od tih spisatelja je 

dokazao, ili matematički dokazuje da mi, kako bismo 

razvili svoje još neiskorištene sposobnosti i postali 

„Prusi juga“ ili „Englezi istoka“, moramo zbaciti barbarski 

turski jaram, osloboditi se tog neljudskog ropstva 

koje sputava sve naše moći, i izgraditi bosforski 

bulevar slobodne južnoslovenske konfederacije. 

Botev, str. 85.-86. 

Hristo Botev (1847.-1876.), nacionalni 

heroj, pjesnik, novinar i revolucionar. 

Živio i radio uglavnom u Rumuniji. Bio vođa 

bugarskog nacionalnog oslobodilačkog pokreta 

1874.-1875. Maja 1876. godine prešao 

Dunav s malobrojnim odredom ustanika i poginuo 

u sukobu s turskom vojskom. Napisao je 

samo dvadeset pjesama, ali to je bilo dovoljno 

da postane klasik bugarske književnosti. 

Šta je cilj ovoga teksta? Kako je pisac pokušao 

naglasiti ponos Bugara? Šta misliš, 

zašto pisac insistira na ideji da bi Bugari mogli 

biti „Prusi juga“, odnosno „Englezi istoka“? Na 

koga se u tvojoj zemlji najčešće misli kad se 

kaže “Evropljanin”? 

I-23. Politički program Centralnog bugarskog 

dobrotvornog društva 

(Bukurešt, novembar 1876.) 

Da bi došlo do mira na istoku, da bi se zaustavilo 

neprestano nasilje Turaka koji ne poštuju nikakvo 

ljudsko pravo, i da bi se ispunile pravične želje bugarskog 

naroda, Evropa mora pomoći u provođenju 

sljedećeg programa: 

1. Treba ponovo uspostaviti bugarsku državu koja 

obuhvata Bugarsku, Makedoniju i Trakiju i u kojoj Bugari 

preovlađuju. 

2. Bugarska država treba imati nezavisnu vladu i 

ustav koji će donijeti zakonodavno tijelo, izabrano 

od strane naroda. 

39


3. Sve oblasti života treba urediti posebnim zakonima 

koji će biti u skladu s ustavom i potrebama naroda. 

4. Sve manjine koje žive među Bugarima treba da 

imaju ista politička i građanska prava. 

5. U bugarskoj državi treba vladati potpuna sloboda 

savjesti. 

6. Svi građani moraju biti obavezni služiti vojsku i pohađati 

osnovno obrazovanje. 

Христоматия, str. 609. 

Pošto je u Bugarskoj augusta 1876. ugušen 

Aprilski ustanak, bugarske izbjeglice 

u Rumuniji osnovale su Centralno bugarsko 

dobrotvorno društvo, političku organizaciju 

čiji se glavni politički zahtjev tiče nacionalnog 

oslobođenja Bugara. 

Kako objašnjavaš izraze koji su ovdje upotrijebljeni 

protiv Turaka i Osmanskog carstva? 

Misliš li da oni imaju neke veze s tim što 

su Turci ugušili Aprilski ustanak 1876. godine, 

ili su to jednostavno uopćeniji retorički argumenti? 

Kako su autori ovoga teksta planirali 

stvoriti bugarsku državu? Kako su oni zamislili 

organizaciju te nove države? 

I-24. Albanska pjesma napisana u vrijeme 

Berlinskog kongresa (1878.) 

Molim vas, oprezni budite 

S Albanijom, 

Nemojte je poderati 

Kao da je siroče, 

Jer nismo mi ni Grci, ni Bugari, 

Pa ni Crnogorci 

Mi smo samo Albanci 

I želimo jedino slobodu... 

Brahimi, str. 62. 

Kao ni druge balkanske nacije, tako ni 

Albanci nisu imali svog predstavnika 

na Berlinskom kongresu, ali i albanske vođe su 

pokušavale definirati nacionalne ciljeve i pridobiju 

javno mnjenje za te ciljeve. 

Kakva je svrha ove pjesme? Šta pjesnik 

želi reći time što nabraja nazive naroda 

koji žive na području gdje i on? 

I-25. Berlinski mirovni ugovor (1878.) 

Ugovor između V. Britanije, Austro-Ugarske, 

Francuske, Njemačke, Italije, Rusije i Turske. 

Berlin, 13. jula 1878. godine 

Član I. Bugarska se konstituira kao autonomna i zavisna 

kneževina pod vrhovnom vlašću njegovog carskog 

veličanstva Sultana. Kneževina će imati kršćansku 

vladu i nacionalnu miliciju. 

Član XXIII. Visoka porta preuzima obavezu da na 

ostrvu Krit dosljedno primjenjuje Organski zakon iz 

1868. godine uz modifikacije koje se mogu smatrati 

pravičnim. Slični zakoni prilagođeni lokalnim potrebama, 

osim u pogledu oslobođenja od plaćanja poreza 

koje je priznato Kritu, uvest će se i u drugim dijelovima 

Turske u njenom evropskom dijelu, za koje ovim 

ugovorom nije predviđena posebna organizacija. Visoka 

porta će uputiti posebne komisije, u kojima će 

u znatnoj mjeri biti zastupljen domaći element, koje 

će razraditi detalje novih zakona u svakoj pojedinoj 

provinciji. Planovi organizacije koji proisteknu iz ovih 

aktivnosti podnijet će se Visokoj porti na razmatranje 

koja će se, prije proglašavanja akata na osnovu kojih 

će oni stupiti na snagu, konsultirati s Evropskom komisijom 

ustanovljenom za Istočnu Rumeliju. 

Član XXV. Provincije Bosne i Hercegovine zaposjest 

će i njima upravljati Austro-Ugarska. Budući da vlada 

Austro-Ugarske ne želi preuzeti upravljanje u Novopazarskom 

sandžaku, koji se prostire između Srbije i 

Crne Gore u pravcu jugoistoka na drugoj strani Mitrovice, 

osmanska administracija će tamo i dalje obavljati 

svoje funkcije. Međutim, da bi se osiguralo održavanje 

novoga političkog stanja, kao i sloboda i sigurnost 

komunikacija, Austro-Ugarska zadržava pravo da u 

cijelom ovom dijelu nekadašnjeg vilajeta Bosne drži 

svoje garnizone i da koristi vojne i trgovačke puteve. 

S tim ciljem, vlade Austro-Ugarske i Turske zadržavaju 

za sebe pravo da se dogovore o detaljima. 

Član XXVI. Visoka porta, kao i sve one Visoke strane 

ugovornice koje to do sada nisu učinile, priznaju nezavisnost 

Crne Gore. 

40


Član XXXIV. Visoke strane ugovornice priznaju nezavisnost 

Kneževine Srbije, u zavisnosti od uvjeta izloženih 

u sljedećem članu. 

Član XXXV. Ni za jedno lice u Srbiji razlika u vjerskoj 

opredijeljenosti ili konfesiji ne smije biti povod za isključenost 

ili nemogućnost u pogledu uživanja građanskih 

ili političkih prava, rada u javnim službama, 

obavljanja javnih funkcija i ukazivanja počasti, kao ni 

u pogledu obavljanja pojedinih profesija i djelatnosti, 

u bilo kom mjestu. Sloboda i javno praktikovanje 

svih oblika ispovijedanja vjere osigurat će se svim 

domaćim licima u Srbiji, kao i strancima, i neće biti 

nikakvih prepreka u pogledu hijerarhijske organizacije 

pojedinih zajednica niti u pogledu njihovih odnosa 

s njihovim duhovnim poglavarima. 

Član XLIII. Visoke strane ugovornice priznaju nezavisnost 

Rumunije, pod uvjetima izloženim u sljedećim 

članovima. 

Član XLIV. Ni za jedno lice u Rumuniji razlika u vjerskoj 

opredijeljenosti ili konfesiji ne smije biti povod za 

isključenost ili nemogućnost u pogledu uživanja građanskih 

ili političkih prava, rada u javnim službama, 

obavljanja javnih funkcija i ukazivanja počasti, kao ni 

u pogledu obavljanja pojedinih profesija i djelatnosti, 

u bilo kom mjestu. Sloboda i javno praktikovanje svih 

oblika ispovijedanja vjere osigurat će se svim domaćim 

licima u Rumuniji, kao i strancima, i neće biti nikakvih 

prepreka u pogledu hijerarhijske organizacije 

različitih zajednica niti u pogledu njihovih odnosa s 

njihovim vjerskim poglavarima. 

Podanici i državljani svih Sila, trgovci i druga lica, bit će 

u Rumuniji ravnopravno tretirani bez obzira na vjeru, 

na temelju potpune jednakosti. 

Član XLV. Kneževina Rumunija vraća njegovom veličanstvu 

ruskom Caru onaj dio teritorije Besarabije koji 

je odvojen od Rusije Pariskim ugovorom iz 1856. godine, 

koji je na zapadu ograničen srednjim tokom rijeke 

Prut a na jugu srednjim tokom rukavca Kilija i ušćem 

Stari Stambol (današnja država Moldavija). 

Član LVIII. Visoka porta ustupa Ruskoj carevini teritorije 

Ardahan, Kars i Batum (današnje Ermenija i Gruzija, 

s malim dijelom sjeveroistočne Turske) u Aziji, zajedno 

s lukom ove posljednje spomenute teritorije. 

Član LIX. Njegovo veličanstvo Car Rusije izjavljuje svoju 

namjeru da Batum bude slobodna luka, uglavnom 

trgovačka. 

Član LXII. Budući da je Visoka porta izrazila namjeru 

održavati načelo vjerske slobode, kao i da mu da najšire 

tumačenje, Strane ugovornice primaju k znanju ovu 

spontanu izjavu. Vjerska razlika ne smije ni u kojem 

dijelu Osmanskog carstva biti povod za isključenost 

ili nemogućnost bilo kojeg lica u pogledu uživanja 

građanskih ili političkih prava, rada u javnim službama, 

obavljanja javnih funkcija i ukazivanja počasti, ili 

obavljanja pojedinih profesija i djelatnosti, u bilo kom 

mjestu. Sloboda i javno praktikovanje svih oblika vjere 

osigurat će se svima i neće biti nikakvih prepreka u 

pogledu hijerarhijske organizacije pojedinih zajednica 

niti u pogledu njihovih odnosa s njihovim duhovnim 

poglavarima. 

Duhovna lica, hodočasnici, kao i monasi svih nacionalnosti 

koji putuju u evropski dio Turske, ili u njen azijski 

dio, uživat će ista prava, povlastice, kao i privilegije. 

Gore spomenutim licima i njihovim vjerskim, dobrotvornim 

i drugim ustanovama u svetim mjestima i 

drugdje priznaje se pravo na službenu zaštitu od strane 

diplomatskih ili konzularnih agenata Sila u Turskoj. 

Izričito se zadržavaju prava koja ima Francuska, i u potpunosti 

se podrazumijeva da se 

ne mogu vršiti nikakve izmene kada je u pitanju status 

quo svetih mjesta. Monasi na Svetoj gori, bez obzira 

na to iz koje zemlje potiču, zadržat će svoje ranije posjede 

i povlastice i uživaju, bez ikakvog izuzetka, potpuno 

jednaka prava i prerogative. 

www.fordham.edu/halsall/mod/1878berlin.html, prijevod 

preuzet sa http://www.mfa.gov.yu/History/1878_s.html 

Nacrtaj tri karte: jednu sa situacijom prije 

1878. godine, drugu koja će prikazati teritorijalne 

pretenzije svake od etničkih grupa i 

treću na kojoj se vidi ishod sporazuma u Berlinu. 

Šta primećuješ? 

Igra: Zamisli da si na mjestu drugoga 

Napiši sastav od 400 riječi u kojem ćeš iznijeti 

vlastite prijedloge za rješenje situacije na Balkanu. 

Izaberi jednu od sljedećih uloga – budi Rus, 

Nijemac, Francuz, Britanac, Austromađar, ili pak 

diplomat, predstavnik Osmanskog carstva, Albanac, 

Bugar, Rumun, Srbin, Hrvat, Crnogorac, 

Slovenac, Grk, ali svakako izaberi identitet koji 

nije tvoj. Obrazloži svoj izbor. 

41

Karta 2: Balkanske države poslije Berlinskog kongresa, juli 1878. 

42


Sl. 2. Grčka između Turske i Evrope – karikatura iz lista Aristophanes (1882.) 

Louvi, str. 230. 

Turska: „Pusti me, pojest ću novorođenče.“ 

Evropa: „Nazad, gospođo Turska, zahvaljujući 

meni ti uopće postojiš.“ 

Zašto je Grčka predstavljena kao novorođenče? 

Opiši ukratko kako su predstavljene 

ove tri figure. Po tvom mišljenju, šta je autor 

karikature htio poručiti čitaocima? 

43


I-26. Zašto Albanci žele zasebnu albansku 

državu (1886.) 

Mi želimo ono što želi svaka nacija: „zasebnu državu 

u kojoj će se svi ljudi iste krvi okupiti kao što se porodica 

okuplja u jednoj kući“. 

Kondo, str. 126. 

Odlomak iz teksta koji je objavio Jeronim 

(Đirolamo) de Rada (1814.-1903) u 

dvojezičnom časopisu Fiamuri i Arbrit – La Bandiera 

dell’Albania (Albanska zastava). Jeronim je 

bio pjesnik i izdavač drugog dvojezičnog časopisa 

L’Albanese d’Italia. Živio je u Italiji. 

Zašto pisac upoređuje porodicu i naciju? 

Pokušaj zaključiti kako takva vizija na dugi 

rok utiče na odnos prema drugim narodima 

koji žive na istoj teritoriji. 

I-27. Sjećanja Ivana Hadži-Nikolova 9 na 

razgovore iz 1892. godine, koji su doveli do 

stvaranja VMRO (1893.) 

Jula 1892. godine došao sam u Sofiju da potražim Kostu 

Sahova koji je izdavao makedonske novine, tražio 

sam uglednog Makedonca koji će u Solunu stati na 

čelo revolucionarne organizacije čiji je cilj oslobođenje 

Makedonije. 

Pošto me je saslušao, Sahov je rekao: „Shvatam šta 

hoćete, ali ovdje nećete pronaći prave ljude. Ovdje 

samo pričaju, a kada treba nešto uraditi, onda nema 

nikog. Samo s jednim čovjekom možete ozbiljno razgovarati 

o makedonskom pitanju. To je učenik vojne 

škole Goce Delčev.“ 10 

Dogovorili smo se da Kosta Sahov poruči Goce Delčevu 

da se želim sresti s njim i da bismo mogli da se 

vidimo u nedjelju u dva popodne kod Sahova. U dogovoreno 

vrijeme stigao sam u štampariju i tamo ih 

zatekao kako razgovaraju u jednom ćošku. 

Plan za stvaranje organizacije: 

1. Organizacija treba biti osnovana u Makedoniji, a 

ne u Sofiji, jer ako bude osnovana u Sofiji, onda bi 

Grci i Srbi mogli reći da ju je stvorila bugarska vlada, 

a zatim i da sami stvore slične organizacije i na kraju 

ništa od svega ne bi bilo. Osim toga, organizacija treba 

biti tajna. 

2. Osnivači moraju biti iz Makedonije kako bi neprestano 

bili u dodiru s makedonskim stanovništvom, 

izlagali se istim opasnostima kojima će biti izloženi njihovi 

sljedbenici i tako lakše zadobili povjerenje ljudi. 

3. Moto treba biti: „Autonomija za Makedoniju“.Da 

bi bilo neke nade u uspjeh, naši se zahtjevi moraju 

pozivati na član 23. Berlinskog ugovora. Da bi bila 

samostalna, Makedonija se mora iščupati iz ruku ne 

samo Turaka, već i Srba i Grka. Kada budu određene 

granice autonomne Makedonije, tada Srbi i Grci više 

neće biti u prilici da traže neke njene dijelove, ali ako 

budemo htjeli spojiti se s Bugarskom, onda će i Srbi 

i Grci željeti neki dio. Naš zadatak treba biti očuvanje 

Makedonije kao cjeline, a to će se ostvariti jedino ako 

Makedonija bude samostalna. 

4. Organizacija treba biti nezavisna i samosvojna, ne 

smije imati bilo kakve veze ili izvršavai bilo kakve zadatke 

koje bi joj dale vlade susjednih zemalja, jer bi 

tako potpala pod njihov uticaj. Ona također ne smije 

biti oruđe bilo koje vlade koja bi željela izazvati reakciju 

neke druge susjedne vlade. 

5. Od Makedonaca u Bugarskoj i bugarskog naroda 

mi tražimo samo materijalnu i moralnu podršku, bez 

uplitanja u naše poduhvate. 

Poslije četiri sata razgovora, Kosta Sahov i Goce Delčev 

prihvatili su plan. Goce je rekao: „Slušajte, gospodine 

Hadži-Nikolov, toliko je vremena prošlo, neka 

prođe još jedna godina. Za godinu dana završit ću 

vojnu školu i postati oficir. Napustit ću sve to i otići 

u Solun i tamo ćemo osnovati revolucionarnu organizaciju“. 

Makedonium, str. 29.-30. 

Poslije Berlinskog kongresa, Makedonija 

je ostala najvažnija turska teritorija u Evropi. 

Zbog etnički mješovitog stanovništva, u njoj su 

ubrzo počeli da se nadmeću bugarski, grčki i srpski 

nacionalizam. VMRO je osnovan 1893. godine. 

Ta organizacija stajala je iza neuspješnog Ilindenskog 

ustanka 1903. godine. Tokom balkanskih 

9 Ivan Hadži-Nikolov (1861.-1934.), jedan od osnivača VMRO. 

10 Goce Delčev (1872.-1903.), istaknuta ličnost makedonske oslobodilačke borbe. 

44


ratova Makedonija je okupirana i na kraju su je 

među sobom podijelile Bugarska, Grčka i Srbija. 

Poslije Prvoga svjetskog rata VMRO se od pokreta 

za nacionalno oslobođenje polako pretvorio u fašističku 

i terorističku organizaciju koja se dijelom 

finansirala i trgovinom droge; vodi gerilski rat, prije 

svega protiv Srbije (Jugoslavije) i neformalno kontrolira 

dio bugarske Makedonije. Ta organizacija je 

značajno uticala na politički život u Bugarskoj sve 

do 1934. godine, kada su je bugarske vlasti nasilno 

rasturile. 

Procijeni na osnovu ovoga teksta, koji su 

praktični problemi stajali na putu stvaranja 

jedne političke organizacije u jugoistočnoj Evropi 

krajem XIX. stoljeća. Šta misliš, zašto je bilo važno 

uočiti razliku između samostalnosti i nezavisnosti? 

I-28. Deklaracija kojom VMRO obavještava 

velike sile o odluci da započne oružani 

ustanak (1903.) 

Nekažnjeno nasilje muhamedanaca i sistematski pritisak 

vlasti prisilio je kršćane iz Makedonije i područja 

Edrena da krenu u sveopću oružanu borbu. Oni su 

pribjegli tom ekstremnom rješenju tek kada su se 

kao neuspješna pokazala sva druga sredstva u pokušaju 

da se Evropa podstakne na intervenciju u duhu 

međunarodnih sporazuma koji bi trebalo da određuju 

uvjete života. Intervencija izvana je i dalje jedini 

način da se ukloni zlo i zaustavi krvoproliće. 

Dosadašnji jalovi pokušaji da se palijativnim mjerama 

poboljša turska vlast samo su povećali muhamedanski 

fanatizam i državni pritisak – strano miješanje 

dat će rezultate samo ukoliko se zahvaljujući njemu 

uradi sljedeće: 

1. U dogovoru s velikim silama treba za glavnog 

upravitelja postaviti kršćanina koji nikada nije uzimao 

učešća u turskoj upravi i koji bi bio nezavisan od 

Visoke porte u obavljanju svojih dužnosti; 

2. Treba omogućiti trajnu zajedničku međunarodnu 

kontrolu, uz široka ovlaštenja za sankcioniranje.Objasnivši 

uzroke ovoga očajničkog čina narodnog otpora, 

kao i mjere koje bi mogle stati na put njegovih 

posljedica, VMRO sa sebe skida svaku odgovornost 

i objavljuje da će voditi borbu sve dok u potpunosti 

ne ostvari svoje ciljeve, a energiju za to nalazi u uviđanju 

svojih dužnosti i razumijevanju na koje nailazi 

u čitavom svijetu. 

Odbrani, str. 484. 

Šta je cilj ovoga teksta? Šta su njegovi autori 

htjeli postići? Da li je oružani sukob u 

njemu predstavljen kao željeni cilj ili kao nametnuto 

sredstvo za ostvarenje drugih ciljeva? 

I-29. Političko rješenje makedonskog pitanja 

mora se tražiti u okviru Osmanskog carstva. 

Stav Krste Misirkova (1903.) 

[....] Ukoliko vjerskom propagandom treba onemogućiti 

ujedinjavanje makedonskih intelektualaca i 

makedonskog naroda, onda prije svega treba stvoriti 

jedinstvenu crkvu u Makedoniji, to jest Ohridsku arhiepiskopiju 

koja će biti „arhiepiskopija za čitavu Makedoniju“. 

Vjerska propaganda možda ima nešto protiv ujedinjavanja 

makedonske inteligencije i makedonskog 

naroda samo iz nacionalnih razloga. Ako je tako, onda 

je prirodno da uz zahtjev za crkvenu reformu ide i zahtjev 

za obrazovnu reformu, to jest da arhiepiskopija 

preuzme kontrolu nad školovanjem i prilagodi ga 

nacionalnosti svojih parohijana: u grčkim eparhijama 

predavat će se na grčkom, u vlaškim na vlaškom a u 

slavenskim na makedonskom. 

Tako će biti uklonjena svaka nacionalna i vjerska propaganda 

koja je ljude do sada podvajala na zavađene 

grupe i bit će mira među narodom, i za Makedoniju i 

za Tursku i za Evropu. [....] 

Takav ishod je najbolji i za Tursku. [....] 

Ukoliko se, s druge strane, kaže da u Makedoniji 

nema više slavenskih grupacija, nego je samo jedna, 

koja nije ni bugarska niti srpska, i ukoliko se Makedonija 

izdvoji u autonomnu arhiepiskopiju, onda će se 

Turska jednim potezom riješiti uplitanja triju susjednih 

država u makedonska pitanja. 

Naši nacionalni interesi nalažu makedonskoj inteligenciji 

i makedonskom narodu da pomogne Turskoj 

da izađe iz teškog položaja u koji su je stavile nacionalna 

i vjerska propaganda koje kolaju Makedonijom, 

kao i države koje u Makedoniji imaju svoje in- 

45


terese. Ne moramo se udružiti s Bugarskom, Srbijom 

ili Grčkom. Integritet turske teritorije je važniji nama 

nego Rusiji ili zapadnoj Evropi. Turska ima najbolji 

geografski položaj. Pripadnost turskoj državi i očuvanje 

integriteta te države nama, makedonskom narodu, 

omogućava da uživamo puna građanska prava u 

čitavoj Turskoj. To pravo nam omogućava i značajne 

materijalne dobitke. Zbog toga makedonska inteligencija, 

ukoliko se usredsredi najprije i najviše na 

vlastite interese, treba upotrijebiti sve svoje moralne 

snage s ciljem očuvanja integriteta Turske. Zauzvrat 

bismo mogli očekivati, i imali bismo se pravo tome 

nadati, da će nam naš velikodušni gospodar dati 

potpunu autonomiju u crkvenim i obrazovnim pitanjima, 

punu jednakost pred zakonom i samostalnu 

vlast u Makedoniji. [....] 

Ovakav miroljubivi plan makedonskog naroda naići 

će na podršku i priznanje velikih sila koje žele očuvati 

integritet Turske. 

Odbrani, str. 551.-552. 

Krste Misirkov je, zajedno sa Dimitrijem 

Čupovskim, član grupe aktivnih makedonskih 

studenata u Sankt Petersburgu prvih 

decenija XX. stoljeća. Njegova knjiga O makedonskom 

pitanju, objavljena 1903. godine u 

Sofiji, dala je veliki doprinos razvijanju makedonskog 

identiteta kod mnogih žitelja tog područja. 

Zašto je Krste Misirkov smatrao da je očuvanje 

Osmanskog carstva najbolje rješenje 

za Makedonce? Kakva je uloga crkve u tom 

projektu? Da li bismo mogli zaključiti da je pisac 

pokušao predstaviti Osmansko carstvo kao 

alternativu nacionalnoj državi? Uporedi tekstove 

I-23 i I-24, uzimajući u obzir činjenicu da je 

ustanak Makedonaca ugušen 1903. godine. 

I-30. Plan Aurela C. Popovicija za pretvaranje 

Austro-Ugarskog carstva u federativnu 

državu pod imenom „Sjedinjene Države Velike 

Austrije“ (1906.) 

Osnovni principi saveznog ustava 

Čitava sadašnja teritorija Austro-Ugarskog carstva, 

izuzev Bosne i Hercegovine, podijelit će se, prema 

nacijama koje u njoj žive, na sljedeće nacionalne i 

političke jedinice: 

Njemačka Austrija, Nemačka Češka, Njemačka Moravska 

(Šlezija), Češka, Mađarska, Transilvanija, Hrvatska, 

Zapadna Galicija, Slovačka, Ukrajina, Vojvodina, 

Erdelj, Tirol i Trst. 

Ovih 15 nacionalnih država čine saveznu monarhiju 

koja se zove „Sjedinjene Države Velike Austrije“ pod 

krunom Njegovog Visočanstva Cara Franje Josifa I. 

Svi građani nacionalnih država su istovremeno i austrijski 

građani. Svako može da koristi svoja politička 

prava samo u jednoj državi. 

[....] 

Carska, to jest savezna vlada sačinjena je od predstavnika 

nacionalnih država. 

Kancelar, kog postavlja car, na čelu je carske, to jest 

savezne vlade. 

Carski parlament čine: 

a) Poslanički dom 

b) Senat 

[....] 

Vlade nacionalnih država šalju svoje predstavnike u 

saveznu vladu u sljedećoj srazmjeri: 

Njemačka Austrija 7, Mađarska 7, Češka 5, Transilvanija 

4, Hrvatska 3, Zapadna Galicija 3, Njemačka 

Češka 2, Slovačka 2, Njemačka Moravska (Šleska) 1, 

Ukrajina 1, Vojvodina 1, Tirol 1, Trst 1, Erdelj 1, što je 

u ukupno 42. [...] 

Svaka nacionalna država ima parlament, svoju vladu 

i pravosuđe. 

Car postavlja namjesnika koji vodi vladu svake od nacionalnih 

država. Namjesnik mora biti građanin date 

države. 

Članove vlade također postavlja car, ali uzimajući u 

obzir prijedloge namjesnika. 

Svaka država ima svoj ustav. Da bi ustav stupio na 

snagu, mora ga odobriti car. Od tog trenutka nacionalna 

država može samostalno koristiti sva svoja 

prava. 

Carstvo garantuje integritet teritorije nacionalne države, 

kao i njenu autonomiju, ukoliko ta autonomija 

nije ograničena ustavom Carevine i posebnim nacionalnim 

ustavom. [....] 

Svaka nacionalna država odlučuje koji će jezik biti 

prihvaćen kao zvanični. 

Jezik za unutrašnju komunikaciju unutar Carstva je 

njemački. 

46


U carskom parlamentu svaki poslanik može da se 

obraća skupštini na maternjem jeziku. [...] 

Svi zakoni, dekreti i objave carskih vlasti treba da 

budu sastavljene i objavljene samo na zvaničnom 

jeziku nacionalne države na koju se odnose. 

Svi dopisi carskih vlasti, uključujući i vojne, treba da 

budu samo na odgovarajućem nacionalnom jeziku. 

Sve kovanice i papirni novac, kao i svi jezici država 

članica, također treba da budu u upotrebi. 

[...] 

Beč je glavni i prijestolni grad Carstva. 

Popovici, str. 288.-297. 

razmjena teritorija, javljaju se i druge poteškoće, ali 

stalno na štetu Albanije, a Albanci bivaju ostavljeni 

na milost i nemilost Slavena i Grka, koji se ne obaziru 

na njihove nacionalne zahtjeve“. 

Durham, str. 72. 

Sl. 3. Proglašenje albanske nezavisnosti u 

Valoni (1912.) – gravura iz tog perioda 

Aurel C. Popovici (1863.-1917.), rumunski 

publicist porijeklom iz Transilvanije. 

Studirao medicinu i političke nauke u Beču i 

Gracu, bio član Rumunskog nacionalnog komiteta 

u Transilvaniji i borio se za prava Rumuna 

u okviru Austro-Ugarskog carstva. Plan za proširenje 

austrougarske dvojne monarhije i stvaranje 

pravog federativnog uređenja nastao je 

okviru pokušaja grupe inetelektualaca, koju je 

okupio prijestolonasljednik, nadvojvoda Franc 

Ferdinand, da nekako ojačaju monarhiju ugroženu 

bujanjem raznih nacionalizama. 

Kako je Aurel C. Popovici zamislio odnos 

nacionalnog i saveznog nivoa? Pokušaj 

razumjeti zašto je on radije prihvatao federalno 

uređenje, nego stvaranje zasebnih nacionalnih 

država. 

I-31. Britanski ambasador u Osmanskom 

carstvu piše o pokušajima Albanaca da dobiju 

vlastitu nacionalnu državu (1912.) 

Lord Gošen, tada njegova ekscelencija ambasador 

u Istanbulu, u izvještaju o tom pitanju jezgrovito je 

izrekao suštinu stvari: „Ne može se poreći da je albanski 

pokret sasvim prirodan. Albanci, stara i zasebna 

rasa, koliko i sve iz njenog okruženja, uvidjeli su da se 

ti susjedni narodi nalaze pod zaštitom nekih evropskih 

sila i da se njihove želje za samostalnijim životom 

ispunjavaju [...] dok prema njima ne postoji takav 

odnos. Njihova nacija se ignorira, [...] predlaže se 

Hudhri, str. 44. 

Figura desno od zastave predstavlja 

Skenderbega. 

Koji je glavni element na ovoj gravuri? Šta 

misliš, zašto je trenutak objavljivanja nezavisnosti 

povezan s nacionalnim simbolima? 

Kakva je uloga Skenderbega na ovoj slici? 

I-32. Govor Kemal-paše u Damasku o odnosu 

Turaka i Arapa (1913.) 

[...] Želim vam kazati sljedeće: turski pokret koji sada 

vidite u Istanbulu, i islamskim zemljama u kojima 

žive Turci, ne gaji nikakvo neprijateljstvo prema Arapima. 

47


Vi vrlo dobro znate da je već bilo grčkih, bugarskih, 

ermenskih pokreta u Osmanskom carstvu. Danas 

im se pridružio i arapski. Turci su zaboravili na sebe. 

Njih je čak bilo sramota da kažu kojoj naciji pripadaju. 

Moglo se dogoditi da takvo slabljenje nacionalne 

svijesti završi na očekivani način. Plašeći se toga, turska 

mladost se pokrenula i pokazala hvale vrijednu 

samosvijest. Ona je objavila sveti nacionalni rat kako 

bi se Turcima reklo da su Turci i da tursku naciju odlikuje 

mnoštvo vrlina... Uvjeravam vas da turski pokret 

nije nimalo neprijateljski nastrojen prema arapskom. 

On je njegov brat i nerazdvojni drug. Turska mladost 

bi od sveg srca voljela da vidi napredak Arapa i to 

da oni ostvare sva svoja nacionalna prava. Sadašnji 

napori turske mladosti usmjereni su na važne stvari 

poput obrazovanja Turaka, sada kada su se kod Turaka 

probudila nacionalna osjećanja, kad su oni postali 

preduzimljivi, oslobodili se ropstva, okrijepili zdravlje, 

postali brojniji i bogatiji, sve u svemu, oni su posvećeni 

tome da Turci vide da su poštovani i blagosloveni 

i da zaslužuju pravo da zauzmu mjesto među 

narodima dvadesetog stoljeća... 

O vi, koji ste predstavnička elita arapske mladosti, vi 

također radite na ostvarenju istih ideala... 

Cemal, str. 220. 

Kemal-paša bio je profesionalni vojnik 

i jedan od vođa Mladoturaka. Poslije 

državnog udara januara 1913. godine postao 

je vojni upravnik Istanbula, zatim ministar 

mornarice, a tokom Prvoga svjetskog rata komandant 

u Siriji, gdje je pokušao da se odupre 

Britancima i očuva lojalnost arapskog stanovništva 

Osmanskom carstvu. 

Koji je cilj ovoga govora? 

I-33. Projekat Dimitrija Čupovskog za 

stvaranje savezne balkanske demokratske 

republike (Sankt Petersburg 1917.) 

Balkan balkanskim narodima 

Puno samoopredjeljenje svake nacije 

Svjetski rat koji se vodi donosi slobodu i mogućnost 

samoopredjeljenja mnogim porobljenim narodima. 

Mnogo stoljeća se Makedonija borila i prolivala potoke 

krvi za svoju slobodu i nezavisnost, ali ju je izdajnički 

raščerupao kriminalni šovinizam i pohlepa 

krvavih dinastija iz okruženja. 

Posljedice te neviđene pohare su ne samo uzajamno 

uništavanje balkanskih naroda već i ovaj neviđeni 

rat. Sada, kada je veliki dio Balkanskog poluostrva 

u ruševinama, a ostaci njegovog naroda pod turskimjarmom, 

mi Makedonci, koji trpimo više od drugih, 

tražimo od vas, balkanskih naroda, da zaboravite 

svađe u prošlosti, da se ujedinite i pridružite našem 

svebalkanskom revolucionarnom programu za zajedničku 

borbu i stvaranje Savezne Balkanske Demokratske 

Republike. 

Program našeg Revolucionarnog komiteta sadrži 

sljedeće: 

Svi balkanski narodi su obavezni zbaciti svoje vladajuće 

dinastije i uvesti republikanske vlade. 

Svaka balkanska republika treba biti potpuno autonomna 

u svome unutrašnjem političkom životu. 

Sve balkanske republike čine jednu Saveznu Balkansku 

Demokratsku Republiku. 

Savezna Balkanska Demokratska Republika sačinjena 

je od sljedećih republika: 

Makedonije, Albanije, Crne Gore, Grčke, Srbije, Bugarske, 

Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i 

Trakije. 

Kao nezavisne republike priznate su ne samo države 

u kojima živi jedno pleme već i regioni s mješovitim 

stanovništvom čiji su životni interesi usko povezani 

s njihovim geografskim, historijskim, političkim, 

privrednim i kulturnim uvjetima datog regiona. 

U republikama s mješovitim stanovništvom, autonomna 

područja i općine treba da se organizuju 

tako da svaka nacionalnost ima punu slobodu 

upotrebe maternjeg jezika, svoje vjere i svoje tradicije. 

Jezik većine je zvanični jezik svake republike. 

Svaka republika šalje svoje ovlaštene predstavnike u 

Saveznu skupštinu Savezne Balkanske Demokratske 

Republike. 

Od ovlaštenih predstavnika bit će formirana Savezna 

vlada i Savjet koji će zamijeniti predsjednika Savezne 

republike. 

Saveznu vladu i Savjet sačinjavat će jednak broj predstavnika 

iz svake savezne republike. 

Savezna vlada i Savjet upravljaju svim unutrašnjim 

48


stvarima i vanjskim pitanjima u Balkanskoj Republici. 

Makedonium, str. 75.-76. 

Dimitrije Čupovski (1878.-1940.), jedan 

od istaknutijih članova Makedonskog 

saveza u Sankt Petersburgu. Prvi svjetski rat i 

Ruska revolucija od 1917. godine ohrabrili su 

ga da iznese smjele planove za reorganizovanje 

jugoistočne Evrope nakon rata. 

Pažljivo pročitaj prvi pasus i uporedi ga s 

tekstovima I-28 i I-29. Pokušaj razumjeti 

zašto je Čupovski želio da makedonska nacionalna 

država bude organizovana kao savezna 

republika. 

I-34. Krfska deklaracija (1917.) o principima 

ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca 

Na Konferenciji članova prošlog koalicionog i sadašnjeg 

kabineta Kraljevine Srbije i predstavnika Jugoslavenskog 

odbora sa sjedištem u Londonu, koji su 

do sada paralelno radili, a u prisustvu i uz saradnju 

predsjednika Narodne skupštine, izmijenjene su misli 

o svim pitanjima, koja su skopčana s budućim zajedničkim 

državnim životom Srba, Hrvata i Slovenaca. 

(...) Prije svega, predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca 

ponovo i najodlučnije naglašavaju, da je ovaj naš troimeni 

narod jedan isti po krvi, po jeziku govornom 

i pisanom, po osjećanjima svog jedinstva, po kontinuitetu 

i cjelini teritorije, na kojoj nepodvojeno živi, 

i po zajedničkim životnim interesima svog nacionalnog 

opstanka, i svestranog razvitka svoga moralnog 

i materijalnog života (...) 

Naš troimeni narod, koji je najviše stradao od grube 

sile i nepravde, koji je za svoje samoopredjeljenje 

podnio najveće žrtve, prihvatio je s oduševljenjem 

taj uzvišeni princip kao glavni cilj ove strašne borbe 

u koju je gurnulo cio svijet nepoštovanje prava samoopredjeljenja 

naroda. 

I ovlašteni predstavnici Srba, Hrvata i Slovenaca, 

konstatirajući da je jedini i neodstupni zahtjev našeg 

naroda, zahtjev koji on postavlja na osnovu načela 

slobodnog samoopredjeljenja naroda, da bude potpuno 

oslobođen svakog tuđinskog ropstva i ujedinjen 

u jednoj slobodnoj nacionalnoj i nezavisnoj 

državi, složili su se, da ta njihova zajednička država 

bude zasnovana na ovim modernim i demokratskim 

principima. 

Naš narod ne traži ništa tuđe: on traži samo svoje i 

želi da se sav kao jedna cjelina, oslobodi i ujedini. I 

zato on, svjesno i odlučno, isključuje svako djelomično 

rješenje svoga narodnog oslobođenja i ujedinjenja. 

Naš narod postavlja kao jednu nerazdvojnu cjelinu 

problem svoga oslobođenja od Austro-Ugarske i njegovog 

ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. 

Petranović, Zečević, str. 66.-68. 

Dramatični događaji 1917. godine (naročito 

revolucionarni pokreti u Rusiji i 

ulazak Amerike u Prvi svjetski rat) naveli su srpsku 

Vladu i Jugoslavenski odbor – sačinjen od 

političara koji su prognani sa južnoslavenskih 

teritorija Austro-Ugarskog carstva – da prevaziđu 

nesuglasice i izađu sa zajedničkim političkim 

programom. Deklaracija je sastavljena 

juna 1917. godine na Krfu, gdje se srpska vlada 

povukla nakon što je napustila Srbiju 1915. 

godine; u Deklaraciji je bilo 13 glavnih tačaka, 

među kojima su i odredbe koje se tiču imena 

buduće države (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), 

koja će biti parlamentarna, ustavna 

monarhija s vladarskom dinastijom Karađorđevića, 

zatim odredbe o grbu, zastavi i jednakosti 

tri nacionalna imena, pisma, vjerskih obilježja, 

teritorije, jednakosti građana pred zakonom 

itd. Ovaj dokument imao je velikog uticaja na 

stavove jugoslavenskih političara u emigraciji i 

na stanovnike južnoslavenskih oblasti Austro- 

Ugarske. 

Koji je glavni prijedlog Srba za budućnost 

Srba, Hrvata i Slovenaca? Kojim je 

argumentima podržan taj prijedlog? Šta misliš, 

zašto je predložena zajednička država, a ne tri 

odvojene države? Ako bi te neko sada pitao, 

kakav bi prijedlog za budućnost Srba, Hrvata i 

Slovenaca 1918. godine mogao dati? 

49


I-35. Četrnaest tačaka iz govora američkog 

predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona 

(1918.) – odredbe koje se tiču jugoistočne 

Evrope 

U rat smo ušli zato što su nas pogodile povrede 

ljudskih prava; da bi našem narodu život uopće bio 

moguć, te su se nepravde morale ispraviti, i svijet 

se morao učiniti takvim da do njih više nikada ne 

dođe. Mi, dakle, u ovom ratu ne želimo ništa za 

sebe. Svijet treba učiniti pogodnim i sigurnim da 

se u njemu živi, a naročito da bude siguran za svaku 

naciju koja, poput naše, poštuje mir i želi da živi 

svojim životom, da stvara vlastite institucije, bude 

sigurna u pravedno i fer postupanje drugih naroda 

i sigurna od nasilja i sebične agresije. To je, zapravo, 

interes svih naroda i što se nas tiče, mi jasno vidimo 

da ni za nas neće biti pravde ukoliko je nema za 

druge. Zato je program svjetskog mira naš program; 

a taj program, jedini mogući, jeste, kako ga mi vidimo, 

ovakav: [...] 

X. Narodi Austro-Ugarske, za koje mi želimo da imaju 

sigurno mjesto među drugim narodima, treba da 

dobiju najveću slobodu i mogućnost autonomnog 

razvoja. 

XI. Vojska treba da se povuče iz Rumunije, Srbije i 

Crne Gore, a okupirana područja treba obnoviti, Srbiji 

treba dati otvoren i siguran izlaz na more; međusobni 

odnosi balkanskih država treba da budu uređeni 

prijateljskim sporazumima koji će pratiti historijski 

potvrđene linije pripadnosti i nacionalnosti; treba 

osigurati međunarodne garancije za političku i ekonomsku 

nezavisnost i teritorijalni integritet nekoliko 

balkanskih država. 

XII. Treba osigurati suverenitet turskim dijelovima 

današnjeg Osmanskog carstva, ali i druge nacije koje 

su sada pod turskom vlašću treba da imaju siguran 

život i da dobiju mogućnost autonomnog razvoja; 

Dardanele treba trajno otvoriti i učiniti slobodnim 

prolazom za brodove i trgovinu svih naroda, s međunarodnom 

garancijom. 

XIV. Naročitim sporazumima treba stvoriti opći savez 

nacija s ciljem davanja uzajamnih garancija političke 

nezavisnosti i teritorijalnog integriteta i velikih i malih 

država [...] 

www.fordham.edu/halsall/mod/1918wilson.html 

U govoru održanom 8. januara 1918. 

godine, američki predsjednik Woodrow 

Wilson (Vudro Vilson) iznio je svoj prijedlog od 

četrnaest tačaka za okončanje rata. Taj prijedlog 

postao je osnova za mirovni ugovor i osnivanje 

Lige naroda. 

Kakve je namjere imao Woodrow Wilson 

s Balkanom? Kako bi ti okarakterizirao te 

namjere? Procijeni da li bi ovakva rješenja poboljšala 

situaciju na Balkanu na dugi rok. 

I-36. Rezolucija nacionalne skupštine u Alba 

Juliji, odluka o ujedinjenju Transilvanije s 

Rumunijom (1918.) 

I. Narodna skupština svih Rumuna u Transilvaniji, Banatu 

i Mađarskom okrugu, sazvana u Alba Juliji 18. 

novembra/ 1.decembra, objavljuje ujedinjenje tih 

Rumuna, i svih teritorija koje oni naseljavaju, s Rumunijom. 

Narodna skupština naglašava neotuđivo pravo 

rumunskog naroda na čitav Banat, čije su granice 

Moriš, Tisa i Dunav. 

II. Narodna skupština spomenutim teritorijama daje 

privremenu autonomiju dok se ne sastanu njihovi 

predstavnici izabrani općim pravom glasa. 

III. U vezi s tim, Narodna skupština objavljuje da će na 

sljedećim principima biti zasnovana buduća rumunska 

država: 

1. Svi narodi koji žive zajedno uživaju potpunu nacionalnu 

slobodu. Svaki narod će se obrazovati, upravljati 

i voditi sudske procese na vlastitom jeziku, a učitelji, 

upravitelji i sudije bit će pripadnici tog naroda; 

svaki narod imat će pravo da bude predstavljen u 

državnim tijelima i da upravlja zemljom u skladu sa 

svojom brojnošću. 

2. Vladat će potpuna vjerska sloboda i sve vjeroispovijesti 

imat će jednaka prava. 

3. U svim oblastima političkog života vladat će potpuno 

demokratski sistem. Postojat će opće pravo glasa, 

a glasat će se neposredno, tajno, u svim općinama, 

po proporcionalnom sistemu; glasat će pripadnici 

oba spola, stariji od 21 godine, za predstavnike općine, 

oblasti ili parlamenta. 

50


4. Vladat će potpuna sloboda štampe, udruživanja i 

okupljanja, sve ljudske ideje moći će slobodno da se 

šire. 

5. Uvest će se radikalna agrarna reforma. Sva imanja, 

a najprije ona velika, bit će popisana.Bit će poništeni 

testamenti kojima nasljednik zemlju ostavlja trećem 

licu; na osnovu prava da se imanja slobodno krče, seljak 

će moći doći do vlastitog imanja (obradive njive, 

pašnjaka, šume), barem jednog koji će služiti njemu i 

njegovoj porodici. Cilj ove reforme je veća društvena 

jednakost i jačanje proizvodnih snaga. 

6. Industrijski radnici dobit će ista prava i privilegije 

koje imaju radnici u najrazvijenijim zemljama. 

IV. Narodna skupština zalaže se da se na mirovnom 

kongresu stvori zajednica slobodnih nacija kako bi 

ubuduće bila osigurana pravda i sloboda i za male i 

za velike nacije, a rat ukinut kao sredstvo za kontroliranje 

međunarodnih odnosa. 

V. Rumuni okupljeni u Narodnoj skupštini pozdravljaju 

braću u Bukovini koja su se oslobodila od jarma 

Austro-Ugarskog carstva i ujedinila s otadžbinom 

Rumunijom. 

VI. Narodna skupština s naklonošću i oduševljenjem 

pozdravlja oslobođenje svih nacija koje su do sada 

bile podređene Austro-Ugarskom carstvu, a to su: čehoslovačka, 

austro-njemačka, jugoslavenska, poljska 

i karpatsko-ruska nacija, i pozdrave šalje i svim ostalim 

nacijama. 

VII. Narodna skupština pamti hrabre Rumune koji su 

u ovom ratu prolili krv da bi se ostvarili naši snovi, jer 

oni su umrli za slobodu i jedinstvo rumunske nacije. 

VIII. Narodna skupština izražava zahvalnost i divljenje 

Saveznicima koji su se sjajno i istrajno borili protiv neprijatelja 

koji se mnogo decenija pripremao za rat, i u 

toj borbi civilizaciju oslobodili od terora barbarstva. 

IX. Da bi i dalje upravljala rumunskom nacijom u Transilvaniji, 

Banatu i Mađarskom okrugu, Narodna skupština 

odlučila je osnovati Veliki rumunski nacionalni 

savjet koji će svuda i u svako doba predstavljati rumunsku 

naciju u odnosima s drugim nacijama i donositi sve 

potrebne odluke u njenom najboljem interesu. 

www.cimec.ro/istorie/unire/rezo_eng.htm 

Šta se predlaže u vezi s manjinama u Rumuniji? 

Šta misliš, zašto su takve izjave 

uključene u deklaraciju o ujedinjenju s Rumunijom? 

I-37. Govor Juliju Maniua (Iuliu Maniu) u 

rumunskoj narodnoj skupštini u Alba Juliji (1918.) 

Kako bismo odagnali sve sumnje koje bi se kod stranaca 

mogle roditi povodom naših namjera u vezi s 

unijom i nacionalnom slobodom, Veliki rumunski nacionalni 

savjet objavljuje da ne želi imperiju koja će 

tlačiti. Mi, koji smo bili potlačeni, ne želimo sada da 

postanemo tlačitelji. 

Želimo da svi budu slobodni i da napreduju živeći 

zajedno. Naš Veliki nacionalni savjet drži se stare poslovice: 

„Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi 

čini tebi“. U Velikoj Rumuniji mi želimo da na prijesto 

stavimo slobodu za sve. Želimo da svaka nacija na 

vlastitom jeziku razvija svoju kulturu, zahtijeva pravdu 

i da se moli vlastitim bogovima. 

Sa suzama u očima gledali smo kako se naš jezik izbacuje 

iz škola, crkava i pravosudnog sistema, i to 

nećemo učiniti s drugim jezicima. Nećemo drugima 

oduzimati ono od čega žive. Ne želimo da živimo od 

tuđeg znoja jer smo u stanju da živimo od vlastite 

privrede i vlastite snage, od vlastitog rada [aplauz]. 

Rumunska zemlja može ojačati samo ako se njome 

demokratski upravlja, naročito ako se uzme u obzir 

šta sve moderna država zahtijeva. Samo ukoliko 

u našoj zemlji bude vladalo pravo i sloboda, onda 

ćemo imati snage da za svoju stvar tražimo i podršku 

od svijeta. 

Murgescu, str. 284. 

Iuliu Maniu (1873.-1953.), jedan od 

vođa rumunskog nacionalnog pokreta 

u Transilvaniji za vrijeme austrougarske vladavine. 

Zalagao se za ujedinjenje s Rumunijom, 

postao predsjednik Velikog nacionalnog savjeta 

koji je upravljao Transilvanijom sve dok 

ona nije postala dio Velike Rumunije. U međuratnom 

periodu Maniu je bio predsjednik Narodne 

seljačke stranke i premijer (1928.-1930., 

1932.-1933.). Branio je demokratske slobode 

suprotstavljajući se raznim diktaturama koje 

su u Rumuniji postojale počev od 1938. godine, 

a život je završio u komunističkom zatvoru. 

Maniuovo izlaganje svjedoči o entuzijazmu i 

širokogrudosti pokreta za stvaranje prave nacionalne 

države pred kraj Prvoga svjetskog rata. 

Ipak, duh tog njegovog govora, na kojem poči- 

51


va rezolucija Velike nacionalne skupštine, nije 

bio blizak svim rumunskim političarima. Konkretni 

politički potezi u međuratnoj Rumuniji u 

vezi s nacionalnim manjinama bili su, nažalost, 

daleko ispod standarda koje je Maniu pokušao 

da postavi 1918. godine. 

Uporedi dokumente I-36 i I-37. Kakva je 

razlika između govora i zvanične rezolucije? 

I-38. Prijedlog da se stvori makedonska država 

s kantonalnom organizacijom po uzoru na 

Švicarsku (1919.) 

[...] Svako čiste savjesti i duha ko se brine za sudbinu 

ljudskog roda traži da se poštuje slobodna volja svakog 

naroda. Mi, narod makedonski, tražimo da se to 

pravilo poštuje i kada je Makedonija u pitanju. Narod 

Makedonije ima ono što je potrebno da bi sam sobom 

upravljao, on nije bezoblična masa niti je zajednica 

koja nema svijest o sebi – kako su neki skloni da tvrde. 

Naprotiv, ispod prividnog haosa krije se duhovno 

jedinstvo koje počiva na jakim psihološkim vezama 

kao što su: neprestane i sveopće revolucije, zajedničke 

patnje i muka pod istim jarmom. Jedno od glavnih 

vezivnih tkiva tog duhovnog jedinstva upravo je 

taj uzvišeni napor makedonskog naroda da ostvari 

nezavisnost svoje zemlje, napora koji je u Makedoniji 

uvijek stvarao heroje, propovjednike i mučenike. 

Mi objavljujemo pravo na život, posljednji put potvrđujući 

volju većine Makedonaca, koja se ukratko 

može ovako izreći: nezavisna Makedonija s kantonalnim 

uređenjem po uzoru na demokratsku Švicarsku 

i pod protektoratom jedne nezainteresirane sile: Sjedinjenih 

Američkih Država. 

Svakome ko poznaje Makedoniju i apetite balkanskih 

država neće biti teško da razumije da mi ovime 

želimo postići četiri stvari: 

Ako Makedonija postane nezavisna država, onda će 

jednom zauvijek biti okončani sukobi balkanskih država, 

jer onda makedonski narod više neće biti predmet 

trgovine njenih susjeda. 

Kantonalno uređenje nalik onome u švicarskoj demokratiji, 

koje mi predlažemo, osigurat će svim manjinama, 

bez obzira na različite jezike i vjeru, potpunu 

jednakost u ekonomskom i duhovnom razvoju. 

Protektorat velike sile nad Makedonojim nužan je da 

bi se osujetile buduće intrige korumpiranih diplomatija 

balkanskih zemalja. 

Jednom slobodna i nezavisna, Makedonija će, zahvaljujući 

prije svega svome odličnom geografskom 

položaju, predstavljati vezivno tkivo za balkanske države, 

omogućit će im da se susretnu ne držeći oružje 

u rukama, i doprinijet će stvaranju balkanske konfederacije. 

Lozana, jun 1919. 

Generalni savjet makedonskih udruženja u Švicarskoj 

Odbrani, str. 900.-901. 

Pronađi argumente koji se navode u prilog 

stvaranja nezavisne makedonske države. 

Prokomentiraj argumente u prilog tvrdnje da 

makedonsku državu treba napraviti po švicarskom 

modelu. Smatraš li da su oni primjereni 

vremenu pred kraj Prvoga svjetskog rata? Da ti 

pripadaš nekom makedonskom udruženju, šta 

bi ti predložio/la? 

I-39. Ciriški sporazum Grčke i Turske o Kipru 

(1959.) 

1. Država Kipar je republika s predsjedničkim uređenjem, 

predsjednik je Grk, a potpredsjednik Turčin, i 

obojica će biti izabrani glasanjem grčke i turske zajednice. 

2. Zvanični jezici Republike Kipar su grčki i turski. Pravila 

zakonodavstva i uprave, kao i zvanični dokumenti, 

napisani su na oba zvanična jezika. 

3. Republika Kipar ima zastavu neutralnih boja i rješenja 

koje će odabrati predsjednik i potpredsjednik 

Republike. 

Grčka i turska zastava mogu se istaći zajedno sa zastavom 

Kipra. 

Grčka i turska zajednica imaju pravo slaviti grčke i 

turske državne praznike. [...] 

5. Izvršna vlast je u rukama predsjednika i potpredsjednika. 

Oni će imati Ministarski savjet koji se sastoji 

od sedam grčkih i tri turska ministra. [....] 

6. Zakonodavnu vlast imat će Poslanički dom čiji će 

se poslanici na mandat od pet godina birati na osno- 

52

Karta 3: Jugoistočna Evropa poslije Konferencije mira u Parizu i ugovora u Lozani, 1923. 

53


vu općeg prava glasa. Grčka i turska zajednica glasat 

će zasebno i bez obzira na statistički odnos broja stanovnika, 

70 odsto poslanika bit će izabrano glasovima 

iz grčke, a 30 odsto glasovima iz turske zajednice. [....] 

11. U javnim službama 70 odsto zaposlenih bit će Grci, 

a 30 odsto Turci. 

Podrazumijeva se da će ovakva podjela biti poštovana 

na svim stepenima službe, koliko god je to praktično 

izvodljivo. 

U područjima i na mjestima na kojima pripadnici jedne 

nacije čine gotovo apsolutnu većinu u organima 

lokalne vlasti bit će samo pripadnici te zajednice. [...] 

18. Predsjednik i potpredsjednik su ovlašteni da opozovu 

smrtnu presudu osuđenicima koji pripadaju njihovoj 

zajednici. [...] 

19. U zemljišnoj reformi zemlja će pripasti samo pripadnicima 

one zajednice kojoj pripada i bivši zemljoposjednik. 

[...] 

21. Sporazum koji jamči nezavisnost, teritorijalni integritet 

i stvaranje nove kiparske države sklopit će Republika 

Kipar, Grčka, Velika Britanija i Turska. Republika Kipar, 

Grčka i Turska će također sklopiti i vojni sporazum. 

Ta dva sporazuma imat će snagu ustava. 

(Posljednja tačka ovoga sporazuma bit će unesena u 

Ustav kao jedan od osnovnih stavova.) 

22. Isključeno je potpuno ili djelomično ujedinjenje Kipra 

s bilo kojom drugom državom, kao i separatizam 

nekog dijela Kipra (to jest, podjela Kipra na dvije nezavisne 

države). [...] 

24. Grčka i turska vlada imaju pravo da finansiraju 

obrazovne, kulturne, sportske i dobrotvorne ustanove 

koje pripadaju njihovim zajednicama. Isto tako, u 

slučaju da jedna od zajednica procijeni da nema dovoljan 

broj učitelja, profesora ili svećenika koji bi radili 

u takvim ustanovama, grčka i turska vlada imaju pravo 

da im pomognu, ali samo u strogo utvrđenoj mjeri 

koja neće prevazilaziti stvarne potrebe. [...] 

26. Nova država, koja će nastati potpisivanjem sporazuma, 

bit će stvorena što je prije moguće, a u periodu 

ne dužem od tri mjeseca od trenutka potpisivanja 

sporazuma. 

27. Sve navedene tačke ovoga sporazuma smatraju se 

osnovnim odredbama Ustava Republike Kipar. 

http://www.kibris.gen.tr/english/photos 

/documents/zurich02.html 

Sredinom prošlog stoljeća ojačao je 

oslobodilački pokret kiparskih Grka koji 

su željeli osloboditi se britanske uprave nad ostrvom 

(uvedene još 1878. godine). Gerilska borba 

EOKA 11 (uz nezvaničnu podršku Grčke) uspjela je 

podrijeti britansku vlast. Ali, kiparski Turci (koje 

je podržavala Turska) bili su protiv ujedinjenja 

s Grčkom i tražili su podjelu ostrva. Na kraju su 

grčki i turski premijer, Konstantin Karamanlis i 

Adnan Menderes, 11. februara 1959. godine u 

Zürichu, potpisali kompromisni ugovor i tako 

postavili principe po kojima će funkcionirati nezavisna 

država Kipar. Potom je donesen ustav i 

potpisan niz međunarodnih ugovora kojima je 

predviđeno postojanje britanskih vojnih baza i 

pravo Grčke i Turske da vojno interveniraju (Sporazum 

o osnivanju i Sporazum o garancijama) i 

zahvaljujući kojima je Kipar 19. augusta 1960. 

godine postao nezavisna država. 

Šta misliš o odredbama koje se tiču političkog 

predstavljanja ove dvije zajednice? Da li znaš 

za još neki primjer sličnog političkog sistema? 

I -40. Franjo Tuđman zalaže se za to da svaka 

nacija ima pravo na vlastitu državu (1982.) 

Nijedan narod ne može odustati od vlastitog interesa 

i ciljeva, jer bi to značilo odustati od života. Narodima, 

pače, nije dopušteno ni izvršenje samoubojstva, niti 

je nad njima moguće tajno umorstvo; njihov krvnik ili 

izvršitelj zločina nad njima uvijek je poznat u povijesti. 

Narodi su nezamjenjive ćelije ljudske zajednice ili bića 

cijeloga čovječanstva. Ta se činjenica ne može ničim 

osporiti. Zbog toga, borba za nacionalni opstanak, za 

samoodređenje i slobodu naroda – nije i ne može biti 

zločin [....] Svaki narod, bez obzira na to koliko on bio 

velik ili malen i ma kakav on bio, ima prirodno i povijesno 

pravo na svoje mjesto i suverenitet u ljudskoj 

zajednici, baš kao i čovjek u ljudskom društvu, jer je 

dokazano, da je to bitna pretpostavka za optimalni razvitak 

svih izvora njegovih materijalnih sila i svih njegovih 

duhovnih vrijednosti, na dobro i korist njegovu 

i cijele ljudske zajednice. 

Za Hrvatsku, str. 218. 

11 Ethniki Organosis Kyprion Agoniston (Nacionalna organizacija kiparskih boraca), vidi IV-6 i IV-11. 

54

Karta 4: Evropa poslije I. svjetskog rata 

Franjo Tuđman (1922.-1999.), historičar 

i političar, za vrijeme Drugoga svjetskog 

rata pripadao komunističkom pokretu otpora, 

potom bio komunistički funkcioner. Titov 

režim ga je osudio na višegodišnji zatvor zbog 

nacionalizma. Tuđman je na kraju postao predsjednik 

države Hrvatske (1990.-1999.). 

Kako Tuđman brani pravo i potrebu svake 

nacije da ima „nacionalnu slobodu“? Da li 

bi, po njegovom mišljenju, čovječanstvo moglo 

postojati i bez postojanja nacije? Šta ti misliš o 

toj stvari? Uporedi ovaj tekst s tekstovima I-4, 

I-5, I-6, I-14, I-21. Pronađi na koje se argumente 

pozivaju pisci svih ovih tekstova. 

55

UREĐENJE NACIONALNE DRŽAVE 

DRUGO POGLAVLJE: 

Uređenje nacionalne države 

Većina novonastalih nacionalnih država u jugoistočnoj Evropi suočavala se s istim, dosta ozbiljnim problemima, 

od kojih je prvi svakako bilo pitanje definiranja nove državne strukture i njenih mehanizama. U tom procesu su 

ustavi, naravno, od ključnog značaja, ali pored pravnog okvira, komplicirano je i pitanje konkretne izgradnje 

institucija. Nove političke elite trudile su se da na praktičan način kombiniraju zapadnjačke modele s lokalnim i 

nacionalnim tradicijama i interesima. Iako je bilo nastojanja da se stvore republike, tokom XIX. stoljeća sve nove 

države jugoistočne Evrope bile su monarhije, u nekima su vladali lokalni kneževi (Crna Gora, Srbija), u drugima 

kneževi sa Zapada (Grčka, Rumunija, Bugarska, Albanija). Stanje se promijenilo tek po završetku Prvoga svjetskog 

rata, kada su nove nacionalne države, kao i neke stare, odabrale – ili bile primorane odabrati – republikanski 

oblik vladavine. Pokazalo se da je put ka ustavnom, višepartijskom i u zadovoljavajućoj mjeri demokratskom 

političkom sistemu izuzetno težak i trnovit, da ga dodatno otežavaju rigidnost društva, privredna i kulturna 

zaostalost, kao i autoritarna tradicija i običaji. 

Pitanje državljanstva bilo je izuzetno osjetljivo. Nove nacionalne države nisu bile ni etnički ni vjerski homogene. 

Osim toga, u modernom svijetu mnogi značajni pokreti prekoračuju državne granice, a stanovništvo se sve 

više miješa. Zbog raznih predrasuda i različitih interesa, određeni ljudi i grupe ljudi integrirani su u društvo ili 

isključivani iz njega; mehanizmi za to su različiti, a sežu od postavljanja pravnih ograničenja do praktičnih oblika 

diskriminacije. U pitanju su veoma složeni procesi: davanje punih prava vjerskim i etničkim manjinama često je 

bilo rezultat pritiska stranih sila, poslije čega je znao uslijediti zamah ksenofobičnih osjećanja, pa i žestoki sukobi 

i stradanja u kriznim vremenima. 

Nove nacionalne države bile su slabe i nestabilne. Da bi opstale, morale su izgraditi čvrste institucije i 

modernizirati se. To je podrazumijevalo i izgradnju djelotvorne administracije i pouzdanog vojnog sistema, 

općih zakona i mjera, restrukturiranje crkve na nacionalnoj osnovi, pa i izgradnju željeznica. Stvaranje nacije 

nije ograničeno na institucije i infrastrukturu, već podrazumijeva i proces akulturacije. Pod uticajem općeg 

obrazovanja, učenih društava i različitih oblika kulturnih medija, ljudi su promijenili način razmišljanja, legitimirali 

nove političke sisteme, naveli pojedince i društvene grupe da se identificiraju s novom nacionalnom državom.. 

IIa. Opći aspekti državne organizacije 

II-1. Nacrt ustava iz pera Rige od Fere (1797.)) 

O republici 

Član 1. Helenska 12 republika je jedinstvena cjelina 

koja obuhvata različite rase i vjere; ona različite vjere 

ne posmatra s neprijateljstvom; ona je nedjeljiva, 

uprkos rijekama i morima koji razdvajaju njene čvrsto 

povezane zemlje. 

O podjeli naroda 

Član 2. Helenski narod, to jest svi stanovnici 

ove države, bez obzira na vjeroispovijest i jezik, 

podijeljeni su u jedinice u kojima postoji lokalna 

vlast kako bi sami mogli sobom da upravljaju; znači, 

oni se u svakoj pokrajini okupljaju da bi izrazili svoje 

mišljenje o svakom problemu. [...] 

O pravu državljanstva 

Član 4. Državljanin je svaka osoba starija od 21 godine 

koja se rodila i živi u ovoj suverenoj državi. 

12 Koristimo riječ „helenski“ umjesto „grčki“ zato što Riga ne misli na državu Grka, već na državu koja bi bila nadahnuta klasičnim političkim idealima. Osim toga, sam Riga 

u svojim tekstovima koristi izraz „Heleni“ i „Helada“, a ne „Grci“ i „Grčka“ ili „Romeji“, kao što je to bio slučaj kod učenih ljudi iz njegovog vremena (vidi, naprimer, tekstove 

I-4 i I-7). 

56


– Svaki stranac stariji od 21 godine, koji je u zemlji 

živio više od godinu dana i sam se izdržava, također 

je državljanin. [....] 

– Svako ko se služi savremenim ili starogrčkim 

jezikom i pomaže Heladi, čak i ako živi na drugom 

kraju svijeta (jer helensko se sjeme prosulo na obje 

hemisfere), jeste Helen i državljanin ove države 

– Svaki kršćanin, koji ne mora govoriti grčki ili 

starogrčki, ali pomaže Heladi, jeste njen državljanin 

– Konačno, svaki stranac za kojeg državna uprava 

smatra da je dostojan biti stanovnik naše domovine, 

naprimjer neki dobar zanatlija, vrijedni učitelj ili 

zaslužni patriot, smatra se dobrodošlim u našoj 

zemlji i uživa ista prava kao i svi njeni državljani. 

Rigas, str. 45.-47. 

Ovo su odlomci iz ustava koji je 1797. 

godine napisao Riga od Fere (1757.- 

1798.), jedan od najznačajnijih predstavnika 

grčke prosvijećenosti. Pod uticajem francuskog 

revolucionarnog ustava iz 1793. godine, 

on Grcima naziva sve one koji žive u republici, 

bez obzira na vjeru i jezik, i okupljaju se da bi 

donosili odluke o zajedničkim stvarima. Rigu je 

uhapsila austrijska policija, optužen je za kovanje 

zavjere, i predat turskim vlastima, koje su 

ga juna 1798. godine pogubile u Beogradu. 

Ko bi, po mišljenju autora, trebalo da 

budu državljani helenske republike? Kakav 

je stav u pogledu prava građanstva, prema 

Grcima koji žive u Grčkoj i onima koji žive u 

inozemstvu?Koja su prava i obaveze predviđeni 

za strance? Razgovarajte o odnosu između 

državljanstva i vjere u ovom nacrtu ustava. Koji 

su njegovi elementi inspirirani Francuskom revolucijom? 

Uporedite ovaj tekst s događajima 

koji su uslijedili prema tekstovima II-10 i II-11. 

II-2. Govor Bože Grujevića na prvom 

zasedanju Praviteljstvujuščeg sovjeta (1805.) 

[...] Mi da podignemo i da dobro utvrdimo u Srbiji 

ova dva rada (principa): razum i pravdu i da ih dobro 

ukrepimo s celom našom snagom, da se svaka sila i 

snaga njima pokori. I ovaj mudri i pravedni zakon, da 

nam prvi gospodar i zapovednik bude. On da zapoveda 

gospodarima, vojvodama, Sovjetu, sveštenstvu, 

vladikama, i svakome malomu i velikomu. On će nas 

braniti, i svobodu i voqnost sačuvati. 

Gde je dobra konstitucija, tj. gdi je dobro ustanovljenje 

zakona, i gdi je dobro uređena vlast pod zakonom, 

tu je svoboda, tu je voljnost, a gdi jedan ili više po 

svojoj volji zapovedaju, zakon ne slušaju, no ono 

što hoće čine: tu je umreo vilajet i nema slobode, 

nema sigurnosti, nema dobra, već je onda pustailuk i 

ajdukluk (bezakonje i samovolja, razbojništvo), samo 

pod drugim imenom. [...] 

Sigurnost 1. života, 2. imanja, i 3. časti, svaki, da, i ono 

dete koje se još rodilo nije, ište od zapovednika, i ako 

poglavar njima svima život, imanje i čast sačuvati 

neće, ili ne može, nije dostojan poglavar biti. 

Druga dužnost poglavara jeste, osvoboditi 

neosvoboždene, i svobodu vilaetsku sačuvati, 

jerbo nam je u svobodi dvaput mio i sladak život. 

Svoboda nas razlučava od zverova, i rob gori je od 

zvera, jerbočoveku robu ono se oduzima što ga čini 

čovekom. Bolje je ne živeti, nego u poganom ropstvu 

biti. Svoboda ... nas ljudima čini, – svoboda i voljnost 

daje vojniku jakost, vojvodama i poglavarima 

mudrost, i pravosudije (pravilno rasuđivanje)... 

U svobodnoj zemlji u polju bolje rodi, i marva se bolje 

plodi, lep se hleb jede i dobro vino pije. Jednom rečju 

gdi nema svobode tu nema života. 

Memoari, str. 295.-297. 

Boža Grujević (Teodor Filipović), Srbin 

iz Mađarske, živio u Rusiji gdje je postao 

univerzitetski profesor u Harkovu. U jesen 1804. 

godine pridružio se srpskoj delegaciji ustanika 

koja je otišla u Sankt Petersburg da traži pomoć 

i podršku od Rusije. Marta 1805. godine došao 

u Srbiju, gdje je učestvovao u stvaranju vlade, 

prvih institucija nove države i bio član Praviteljstvujuščeg 

sovjeta (prve vlade). 

Šta je govornik htio poručiti? Šta misliš o 

posljednjoj tvrdnji koju iznosi? 

57


II-3. Pismo Vuka Karadžića knezu Milošu 

Obrenoviću (1832.) 

Zemun, 24. april 1832. 

Vaša svetlosti, 

Premilostivi gospodaru! [...] 

Istina je ono što su naši stari kazali da niko ne 

može celom svetu kolača namesiti; ali s današnjim 

vladanjem Vaše Svetlosti gotovo bi se u skupu moglo 

reći, da niko tamo nije zadovoljan; kad bi se to pak 

stalo dalje razgranjavati i razdeljivati, onda bi se našlo 

da su najnezadovoljniji oni činovnici koji su najbliže i 

najčešće oko vaše svetlosti i najzadovoljniji oni ljudi 

koje vaša svetlost ne poznaje te nikako. 

Svi uzroci ovoga nezadovoljstva gotovo bi se mogli 

u dva glavna reda razdeliti. Ili su ljudi nezadovoljni 

zato što ne samo što ne mogu prema svome 

mogućstvu po svojoj volji živeti, nego što niko nije 

siguran ni sa svojim životom, ni s poštenjem (češću), 

niti je gospodar od svoga bogodanoga i s pravdom 

i s trudom stečenoga imanja; ili zato što se za opću 

polzu ne stara i ne radi onako kao što bi (po njiovom 

mnjeniju) trebalo i moguće bilo. [...] 

Opet na kratko da kažem: s vladanjem vaše svetlosti 

niko tamo nije zadovoljan, ama baš niko, osim vaša 

dva sina, a i oni da su malo stariji, možebiti da bi bili 

nezadovoljni, kao makar ko drugi; i što se god ko čini 

zadovoljnijim i češće viče: „Da bog živi gospodara! U 

zdravlju vašemu gospodaru!“ 

On je nezadovoljniji, pa se samo pretvara da bi 

nezadovoljstvo svoje pokrio. [....] 

Najpre ću da kažem, kao za pravilo, po kome će mi 

se o svemu ostalom suditi moći, da je za svakoga 

vladaoca prava polza samo ono, što je polezno i za 

njegov narod; a što je god njegovome narodu na 

štetu, ono ni njemu nikako ne može biti na pravu 

polzu. [....] 

1. Valjalo bi dati narodu pravicu, ili, kao što se danas u 

Evropi obično govori, konštituciju. Ja ovde ne mislim 

konštituciju francusku, ili anglijsku, ili novu grčku; 

nego, od prilike, da se odredi način praviteljstva i 

praviteljstvo da se postavi... da se svakom čoveku 

osigura život, imanje i čest, da svak svoj posao koji 

nikog nije na štetu, može raditi po svojoj voqi i po 

svojoj volji živeti; da svaki čovek zna, šta mu valja 

činiti, da se ne boji niti vas, niti ikoga drugoga; da 

niko nikoga ne može na silu naterati da ga služi; da 

se tvrdo zna koji je činovnik stariji, koji li je mlađi; da 

se bez pravog uzroka i bez suda ne može činovnik 

ni iz službe isterati, niti na trag u manji čin povratiti; 

da se niko ne može naterati da se protiv svoje volje 

primi kake službe i da svaki činovnik, kad mu bude 

volja, može službu ostaviti.[....] 

Ja mislim: teško onome vladaocu, koji za to drži 

momke i soldate i gardu, da ga čuvaju od njegova 

naroda! Vladaocu treba da je najveća obrana u 

njegovoj zemlji narodna ljubav, zadovoljnost s 

njegovim vladanjem i uverenje da mu (tj. narodu) po 

smrti njegovoj samo gore može biti, a bolje nikako 

da ne može. 

A) Danas u Srbiji praviteljstva, u pravome smislu ove 

reči, nema nikakvoga, nego ste celo praviteljstvo 

vi sami: kad ste vi u Kragujevcu, i praviteljstvo je 

u Kragujevcu; kad ste vi u Požarevcu, i ono je u 

Požarevcu; kad ste vi u Topčideru, i ono je u Topčideru; 

kad ste vi na putu, i ono je na putu; a da vi sutra, 

sačuvaj bože, umrete (koje jednom mora biti), umrlo 

bi i praviteljstvo, pa onda, ko bi bio jači, onaj i stariji. 

B) Kad bi se u Srbiji praviteljstvo postavilo, onda bi 

Srbija dobila pristojno i nužno poverenje i kod država 

i kod privatni ljudi, jer bi praviteljstvo najpre dobro 

razmislilo šta će obreći ili učiniti, a kad bi što obreklo 

ili učinilo, onoga bi se tvrdo držalo, po onoj narodnoj 

pripovesti „carska se ne poriče“ 

C) Najmudriji vladalac, koji je makar sve vreme svoje 

mladosti proveo učeći se vladati, opet ne može, kao 

što treba, sam državom upravljati, jedino zato, što je 

za jednog čoveka teško i jednoga malog sela svim 

poslovima upravljati kao što treba, a kamo li čitavom 

zemljom i narodom; drugo, što „četiri oka bolje 

vide nego dva!; a treće, što je najmudriji i najučeniji 

vladalac opet čovek, podložan svim strastima i 

slabostima ljudskim, pa bi mogao u ljutini ili u kakoj 

drugoj ovakoj strasti kome krivo učiniti. [....] 

3) Valjalo bi urediti škole. Po mome mnjeniju Srbija 

danas nema ni u čemu veći nedostatak, ni veću 

nuždu i potrebu, nego u ljudima sposobnim za 

narodne službe. [....] 

Karadžić, str. 652.-666. 

Šta misliš, zašto je Vuk Karadžić poslao 

ovo pismo? Koje glavne probleme državne 

politike i vlade pisac naglašava? 

58


II-4. Srpski ustav iz 1835. godine – struktura 

vlasti 

29. Knjaz Srbski mora biti rođeni ili prirođeni Srbin 

i pravoslavnoga vostočnoga veroispovedania. Istog 

veroispovedanjia moraju biti Knjaginja i žene členova 

familije Knjažeske. 

45. Državni Sovjet Srbski najviša je vlast u Serbiji do 

Knjaza. 

46. Državni Sovjet čuva, da nikakav Srbin, kog mu 

drago čina, nepovredi i nenaruši ustava knjažestva 

Srbije. 

47. Drž. Sovjet motri i čuva, da se ni najmanjem Srbinu 

nečini kakva bud nepravda; a gdi god bi opazio, da se 

čini, a on će pohitati i u dogovoru s Knjazom ukloniti 

istu nepravdu. 

79. Po svoj Serbiji rukovodiće se pravosudije jednako 

i po jednom zakoniku Srbskom, koji će se kako za 

građanske parnice, tako i za krivice i zločinstva što 

skorije javno izdati i sudovima pretpisati. 

80. Sudija ne zavisi u izricanju svoje presude ni ot 

koga u Serbiji, do od zakonika Srbskog; nikakva, ni 

veća ni manja, vlast... ne ima prava, otvratiti ga od 

toga, ili zapovediti mu, da drugčije sudi... 

82. Skupština narodna sastoji se iz sto najodabranijih, 

najrazumnijih, najpoštenijih i poverenija narodnog 

u najvećem stepenu zaslužujući(h) deputata iz svih 

okružja i svega Knjažestva Srbije. 

Jovičić, str. 48.-49. 

II-5. Rumunski ustav iz 1866. godine – opće 

odredbe 

Član 1. Rumunska kraljevina sa svim svojim područjima 

na desnoj strani Dunava jedinstvena je i nedjeljiva 

država. 

Član 2. Rumunska teritorija ne može se otuđiti, državne 

granice se zakonom ne mogu mijenjati ni pomjerati. 

Član 3. Rumunsku teritoriju ne mogu naseliti narodi 

stranog porijekla [...]. 

Član 5. Rumuni uživaju slobodu mišljenja, slobodu 

obrazovanja, slobodu štampe, slobodu okupljanja. 

Član 10. U državi nema klasnih razlika. Svi Rumuni su 

jednaki pred zakonom, moraju plaćati iste poreze i 

jednako obavljaju svoje javne dužnosti. 

Na javnim, građanskim i vojnim položajima mogu biti 

samo Rumuni. [...]. Stranci ne mogu zauzimati javne 

položaje, osim u izuzetnim slučajevima koji su određeni 

zakonom [...]. 

Član 12. Stoga su u Rumuniji ovim zabranjene sve 

privilegije, izuzeci i klasni monopoli. 

Član 13. Garantirana je sloboda pojedinca. [...]. 

Član 21. Sloboda mišljenja je potpuna. [...]. 

Član 23. Obrazovanje je besplatno. 

Član 31. Sva vlast države potiče od naroda i država je 

može vršiti samo preko predstavnika naroda i u skladu 

s principima i pravilima koje propisuje ovaj Ustav. 

Član 32. Zakonodavnu vlast imaju isključivo Kralj i 

Narodna poslanička skupština. 

Narodna skupština je podijeljena na dva doma: Senat i 

Narodno predstavništvo. Oko svakog zakona moraju se 

usaglasiti sva tri ogranka zakonodavne vlasti. 

Član 35. Izvršnu vlast ima Kralj, i on raspolaže svim 

ustavnim sredstvima. 

Član 36. Sudska vlast se vrši u sudovima i tribunalima. 

Njihove odluke i presude se izriču u skladu sa zakonom 

i izvršavaju u ime Kralja. 

Član 38. Članovi obje Skupštine predstavljaju čitavu 

naciju, ne samo oblast ili grad u kojem su izabrani. [....] 

Član 92. Kralj je lišen svake odgovornosti. Sva 

odgovornost je na ministrima. 

Kraljev dekret ne stupa na snagu prije nego što ga 

potpiše nadležni ministar, koji na taj način snosi dalju 

odgovornost za taj dokument. 

Constituţiile, str. 33.-41. 

Tokom tridesetih godina XIX. stoljeća 

sve veći broj srpskih intelektualaca i 

političara suprotstavljao se despotskoj vladavini 

Miloša Obrenovića (1780.-1860., knjaz 1815.- 

1839., 1858.-1860.). Jedan od najvećih autoriteta 

među njima bio je Vuk Karadžić (1787.-1864.), 

istaknutija ličnost srpske nacionalne kulture u 

XIX. stoljeću. Jezikoslovac, etnolog i historičar, 

Vuk je objavio prvu gramatiku i rječnik modernog 

srpskog jezika, sakupljao je i objavljivao 

narodne lirske i epske pjesme, preveo Novi zavjet 

sa crkvenoslovenskog na srpski. U vrijeme 

pisanja ovoga pisma bio je prvi predsjednik 

Suda u Srbiji. 

59


Kakva je uloga nacije u organizaciji rumunske 

države? Kako se u ustavu primjenjuje podjela i 

kontrola vlasti? 

II-6. Britanski ambasador u Istanbulu o stavu 

Turaka prema ustavu (1876.) 

Svi su govorili o „ustavu“ i tome da su softe [učenici 

u muslimanskim vjerskim školama] onaj inteligentniji 

dio prijestolničkog javnog mnjenja, koji zna da ga čitav 

narod podržava. Ni kršćani, kao ni muhamedanci, čini 

mi se, neće posustati dok ne dobiju taj ustav, a ukoliko 

sultan odbije da ga donese, gotovo neizbježno će 

doći do pokušaja njegovog svrgavanja, jer već sada 

kruže tekstovi iz Kurana koji za vjernike predstavljaju 

dokaz da Kuran zahtijeva zaista demokratsku vlast. 

Današnja apsolutna vlast koja je data sultanu zapravo 

je uzurpacija prava naroda koju sveti zakoni ne 

dozvoljavaju, i tekstovi i presedani su tu da pokažu 

kako ne treba iskazivati poslušnost suverenu koji 

zapostavlja interese države [...]. 

Eliot, str. 231.-232. 

Da li su muslimani u Osmanskom carstvu 

smatrali da je ideja ustava uvezena iz kršćanske 

Evrope? Šta misliš, zašto su pristalice 

ustava tvrdile da je on u skladu sa svetim islamskim 

zakonima? 

II-7. Turski ustav iz 1876. godine 

Osmansko carstvo 

Član 1. Osmansko carstvo obuhvata sadašnju 

teritoriju i posjede i djelomično nezavisne pokrajine. 

Ono je nedjeljiva cjelina od koje se nijedan dio ne 

može otcijepiti iz bilo kog razloga. 

Član 4. Njegovo Visočanstvo Sultan, sa titulom 

„Vrhovnog halife“, zaštitnik je islamske vjere. On je 

suveren i car svih podanika Osmanskog carstva. 

Član 5. Njegovo Visočanstvo Sultan ne može biti 

pozvan na odgovornost i njegova ličnost je sveta. 

Član 7. Među suverena prava Njegovog Visočanstva 

Sultana spada i sljedeće: on postavlja i smjenjuje 

ministre; na način određen privilegijama koje 

ima, on daje odlikovanja, titule i vrši imenovanja; 

on izdaje novac; njegovo se ime izgovara tokom 

molitve u džamiji; on sklapa sporazume sa stranim 

silama; on objavljuje rat i proglašava mir; on upravlja 

kopnenom vojskom i mornaricom; on provodi 

šerijatsko pravo; on se stara o provođenju javnih 

mjera; on ublažava ili ukida kazne koje je izrekao 

sud; on saziva i odlaže skupštinsko zasjedanje; on 

raspušta, ukoliko to smatra neophodnim, poslanički 

kabinet i poziva na neposredno glasanje za nove 

članove. 

Lične slobode 

Član 8. Svi podanici Carstva nazivaju se Osmani, bez 

obzira na vjeroispovijest; status Osmanina se dobiva 

i gubi u skladu s uvjetima propisanim zakonom. 

Član 9. Svaki Osmanin uživa ličnu slobodu ukoliko ne 

ugrožava slobodu drugog. 

Član 10. Lična sloboda je nepovrediva. Niko ne može 

biti kažnjen, iz bilo kog razloga, izuzev u slučaju koji 

je određen zakonom i na način zakonom predviđen. 

Vjera 

Član 11. Državna vjera je islam. Ali, iako se drži tog 

principa, država će braniti slobodno ispovijedanje 

drugih vjera i čuvati vjerske privilegije koje su date 

pojedinim zajednicama, ukoliko to ne remeti javni 

red i moral. 

Jednakost pred zakonom, javne službe 

Član 17. Svi Osmani su jednaki pred zakonom. Imaju 

ista prava i dužnosti prema zemlji, bez obzira na 

vjeroispovijest. 

Član 18. Turski je zvanični jezik i poznavanje turskog 

je preduvjet za namještenje u državnoj službi. 

Član 19. Svi Osmani mogu dobiti državno namještenje 

u skladu sa svojom zaslugama i sposobnostima. 

Imovina 

Član 21. Zajamčena je sva imovina, pokretna i 

nepokretna, koja po zakonu nekome pripada. 

Ne može biti oduzeta, osim na osnovu valjanog 

razloga koji se javno dokaže i tiče se ranijih obaveza 

plaćanja, a prema zakonu o vrijednosti imovine koja 

je u pitanju [....] 

Narodna skupština 

Član 42. Narodnu skupštinu čine dva doma: Gornji 

dom, to jest Senat, i Poslanički dom. 

Član 43. Dva Doma će se sastajati 1. novembra svake 

godine da bi se carskim dekretom (irade) otvorio rad 

skupštine, a zatvaranje, koje je zakazano za 1. mart 

naredne godine, također se održava po carskom 

dekretu. 

60


Jedan Dom ne može zasjedati ukoliko ne zasjeda i 

drugi. 

Član 47. Članovi Narodne skupštine su slobodni 

izreći svoje mišljenje glasati kako žele. 

Oni se ne mogu ucjenjivati ili mamiti obećanjima, 

niti se na njih smije uticati prijetnjama. Njima se ne 

može suditi zbog onoga što misle ili kako glasaju za 

vrijeme rasprave, osim ukoliko to nije u suprotnosti 

sa postojećim Poslovnikom skupštine, kada im se 

može suditi na osnovu odredbi koje su na snazi. 

Upravljanje pokrajinama 

Član 108. Uprava nad provincijama zasnovana je na 

principu decentralizacije. 

Razne odredbe 

Član 115. Nijedna odredba ovoga Ustava ne može, ni 

iz kojega razloga, biti suspendirana ili zanemarena. 

www.ata.boun.tr/department20webpages/ata_/constituti 

onoftheottomanempire1976. 

Ustav je donesen decembra 1876. godine, 

u vrijeme „istočne krize“ 1875.-1878. 

Njegovim donošenjem trebalo je preduprijediti 

miješanje velikih sila na strani nemuslimanskih 

podanika u Osmanskom carstvu: nov 

i moderan ustav osigurava im sva prava, dok 

istovremeno potvrđuje nedjeljivost Carstva. 

U tom pogledu Ustav nije bio djelotvoran jer 

nije odvratio Ruse od objave rata 1877. godine. 

Poslije poraza, Ustav je stavljen van snage 

i vraćen tek 1908. godine; po završetku Prvoga 

svjetskog rata postao je izlišan, pošto se Carstvo 

raspalo. 

U čemu je Osmanski ustav iz 1876. godine 

sličan ustavima u drugim nacionalnim 

državama na jugoistoku Evrope? Koji su sigurnosni 

elementi uneseni u tekst Ustava kako bi 

se spriječio povratak autokratske vlasti? Pokušaj 

razumjeti zašto u Ustavu iz1876. godine 

islam ima privilegiran položaj. Koje su mjere 

uvedene da bi se Osmansko carstvo sačuvalo 

od rasparčavanja? Da li su te mjere bile realne s 

obzirom na situaciju 1876. godine? 

II-8. Prijestolna besjeda knjaza Nikole 

povodom proglašenja ustava Crne Gore 

(1905.) 

Gospodo poslanici! 

Oblik Vrhovne Državne Uprave bio je do sad u ovoj 

zemlji oblik Samodržavlja. Vlast i vođenje te Uprave 

naslijedio sam i Ja, po milosti Božjoj, sedmi Vladalac 

iz Moje Kuće. Ni moji slavni prethodnici ni Ja, nijesmo 

se, kao drugi autokrati, smatrali neodgovornima i 

nijesmo držali da je naša volja zakon. U mirno doba 

mi smo bili Crnogorcima prava bratska braća, u 

bojeve išli smo kao oni, – ginuli smo gdje i oni, rane 

smo dočekivali i zadavali gdje i oni, sve od Careva 

Laza do Vučijeg Dola 13 ..[...] 

Naša se vlast začela na goloj poljani, na ništa bez ništa, 

pod vedrim nebom i naočigled neprijatelja. Bila je 

zakonita, jer je narodom glasovana, a vršila se srcem, 

ljubavlju i energijom. [...] Krajem sedamnaestog 

vijeka Moja Kuća zatekla (je) domovinu našu bijednu 

i gotovo poplavljenu drugom vjerom, a naša lijepa 

Pravoslavna vjera nalazila se u velikoj opasnosti. [...] 

Danas u Otadžbini granice razmaknute i 

međunarodno utvrđene od ušća Bojane u Jadransko 

More, do sastanka Tare i Pive, koje Drinu sačinjavaju, 

i od Bijele Gore, do Čakora, više Peći i Dečana. [....] 

Ovijem danom Otadžbina naša postaje Ustavna 

monarhija i mi sa srećom stupamo u nov politički 

život. Praštajući se sa onim starim, ne mogu da na 

ovom raskršću iz dubine Mi srca ne odam dostojnu 

blagodarnost i Sjenima Mojih i vaših Predaka za 

njihovu svetu zajednicu i zavještanu nam od njih 

slobodu. [....] 

Moja odluka na izdavanje Ustava na dvije će strane 

radosno odjeknuti. Vi, i svi uopće srpski rodoljubi, 

prihvatićete je sa onom istinskom vjerom, koja ju je 

i nadahnula – vjerom da će ona biti uspešna i srećna 

za razvitak i napredak Otadžbine. 

Crnogorski, IV, str. 34.-46. 

13 Mjesta na kojima su se vodili bojevi s Turcima. 

61


Nikola I. Petrović (1841.-1921.) vladao je 

Crnom Gorom 1860.-1918., najprije kao 

knez, a od 1910. kao kralj. Tokom njegove vladavine 

Crna Gora postala je nezavisna (1878.) i 

proširila teritoriju na račun Osmanskog carstva. 

Budući da je dvije godine proveo školujući se 

u Parizu, u Crnoj Gori unaprijedio je školstvo i 

podsticao modernizaciju institucija. Zbog otpora 

tradicionalnih društvenih struktura, mnoge 

reforme morale su se provoditi od vrha države 

naniže i zato su bile zakasnjele u poređenju 

s drugim nacionalnim državama u jugoistočnoj 

Evropi. 

Na koji način se monarhija legitimirala? Zašto je 

knez odlučio donijeti Ustav? 

II-9. Mladoturska proklamacija (1908.) 

1. Osnova Ustava bit će poštovanje prvenstva narodne 

volje. Jedna od posljedica tog principa bit će zahtjev da 

se bez odgađanja utvrdi pred Kabinetom odgovornost 

ministra i u skladu s tim će se smatrati da je ministar u 

ostavci ukoliko ne dobije većinu glasova u Kabinetu. 

2. Ukoliko senatori ne budu činili jednu trećinu 

poslanika, onda će na sljedeći način biti imenovan 

Senat: jednu trećinu imenovat će sultan, a dvije trećine 

narod; mandat senatora bit će ograničen. 

3. Zahtijevat će se da svi turski podanici koji su navršili 

20 godina, bez obzira na imetak ili bogatstvo, dobiju 

pravo glasa. Oni koji su izgubili svoja građanska prava 

neće, naravno, imati ni pravo glasa. 

4. Kako bi se poštovao prvi član Ustava iz 1293. godine 

(po Hidžri), u ustavnu povelju se moraju unijeti tačne 

odredbe o pravu na slobodno formiranje političkih 

stranaka. 

7. Turski jezik ostat će zvanični jezik. Zvanične prepiske 

i rasprave vodit će se na turskom. 

9. Svaki građanin uživat će potpunu slobodu i 

jednakost bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest 

i imat će jednake dužnosti. Svi podanici, pošto su pred 

zakonom jednaki u pogledu prava i dužnosti prema 

državi, mogu raditi u državnoj službi u skladu s vlastitim 

sposobnostima i obrazovanjem. 

Zakon o vojnoj službi jednako se tiče i onih koji nisu 

muslimani. 

10. Već postojeće vjerske privilegije, date pojedinim 

nacijama, mogu se i dalje slobodno koristiti. 

14. Pošto se ne diraju imovinska prava zemljoposjednika 

(jer se ta prava moraju poštovati, i po zakonu moraju 

ostati netaknuta), seljacima će biti omogućeno da 

kupuju zemlju i bit će određen način na koji će oni 

moći da uz niske kamate pozajmljuju novac. [...] 

16. Obrazovanje će biti besplatno. Svaki građanin, 

u granicama propisanim Ustavom, može otvoriti 

privatnu školu u skladu s posebnim zakonima. 

17. Sve škole bit će pod državnim nadzorom. Kako bi 

svi građani dobili zajedničko i jednako obrazovanje, 

bit će otvorene državne škole, u njima će obrazovanje 

biti besplatno i primat će se đaci svih nacionalnosti. U 

javnim školama bit će obavezna nastava na turskom. 

U državnim školama javna nastava bit će besplatna. 

Srednje i visoko obrazovanje u javnim i državnim 

školama bit će kako je gore određeno; u upotrebi će biti 

turski jezik. Trgovačke, poljoprivredne i zanatske škole 

bit će otvorene s ciljem da se razviju resursi zemlje. 

18. Radit će se na izgradnji puteva, željeznice i kanala, 

kako bi se olakšalo kretanje i povećalo bogatstvo 

zemlje. Ukinut će se sve što može da šteti trgovini i 

poljoprivredi. 

www.fordham.edu/halsall/mod/1908yougturk.html 

Poslije poraza u ratu 1877.-1878. sultan 

Abdulhamid II. (1886.-1908.) stavio je 

Ustav iz 1876. van snage i vladao autokratski. 

Mladoturci, opoziciona organizacija koju su 

mahom činili oficiri i učeni ljudi, tražila je vraćanje 

Ustava i reforme koje bi ojačale Carstvo. Na 

kraju su Mladoturci 1908. godine izveli uspješnu 

revoluciju i preuzeli vlast, koju su držali sve 

do 1918. godine. 

Glavni politički zahtjev Mladoturaka u vrijeme 

dok su se suprotstavljali Abdulhamidu II. bilo je 

vraćanje na snagu Ustava iz 1876. godine. Ipak, 

oni su prihvatili i neke izmjene Ustava: navedi 

koje su to izmjene i objasni zašto su Mladoturci 

na njih pristali. Uporedi član 17 iz ovoga teksta 

s tekstovima iz poglavlja II-e. Kakvu ulogu ima 

škola u procesu izgradnje nacije? Analiziraj član 

18 i uporedi ga s tekstovima iz poglavlja II-d. 

Šta možeš reći o ulozi koju političkih vođa u razvoju 

privrede? 

62


Tabela 1: Ustavi zemalja jugoistočne Evrope 

Država 

Prvi moderni 

ustav 

Prije 

Prvoga 

svjetskog rata 

Glavne izmjene 

Međuratni 

period 

Poslije 

Drugoga 

svjetskog rata 

Današnji ustav 

Albanija 14 1920. 1925.; 1928.; 1939. 14. 3. 1946.; 1976. 21.10.1998. 

Makedonija 17.11.1991. 

24. 2. 1993., 

Bosna i Hercegovina 

14. 12. 1995. 

1879. (ustav iz 

14. 12. 1947.; 

Bugarska 

12. 7. 1991. 

Trnova) 

1971. 

Grčka 15 1844. 1864.; 1911. 1927. 1952. 7.6.1975. 

1921. 

31. 1.1946.; 1963; 

Jugoslavija 

(Vidovdanski 

27. 4. 1992. 

1974. 

ustav); 1931. 

Kipar 1959. (1960.) 

Osmansko carstvo 1876. 

Rumunija 16 1866. 1923. ; 1938. 

13. 4. 1948.; 1952.; 

1965. 

8. 12. 1991. 

Slovenija 23. 12. 1991. 

Srbija 1835. 

1838.; 1869.; 

1888.; 1901. 

28. 9. 1990. 

Turska 1924. 1961. 7. 11. 1982. 

Hrvatska 22. 12. 1990. 

Crna Gora 1905. 12.10.1992. 

Tabela 2: Uvođenje općeg prava glasa u zemljama jugoistočne Evrope 

Opće pravo glasa za muškarce 

Pravo glasa za žene 

Albanija 1920. Ograničeno – 1920.; opće – 1946. 

Makedonija 1913. (Srbija) 1945. (Jugoslavija) 

Bosna i Hercegovina 1920. (Jugoslavija) 1945. (Jugoslavija) 

Bugarska 1879. Udate žene – 1938.; opće – 1945. 

Grčka 1864. Ograničeno – 1929.; opće – 1952. 

Jugoslavija 1920. 1945. 

Kipar 1960. 1960. 

Rumunija 1918. Ograničeno – 1929.; opće – 1946. 

Srbija 1869. 1945. (Jugoslavija) 

Slovenija 1907. (Austrija) 1945. (Jugoslavija) 

Turska 1924. 1930. 

Hrvatska 1920. (Jugoslavija) 1945.(Jugoslavija) 

Crna Gora 1920. (Jugoslavija) 1945. (Jugoslavija) 

14 Kvaziustavna regulativa: Statut Međunarodne komisije za Albaniju (1914.). 

15 Prije osnivanja đržave, prvi ustavi su se donosili tako što su za vrijeme rata za nezavisnost za njih glasale revolucionarne skupštine: 1822. (Epidaurus), 1823. (Astros) i 1827. (Trezen). 

16 Kvaziustavne regulative: Organski statuti (1831. - 1832.) u Vlaškoj i Moldaviji; Pariška konvencija (1858.) za Ujedinjenje Kneževine Vlašku i Moldaviju (od 1859. Rumunija) 

63


 

Sl. 4. Trg ustava u Atini (1863.) 

Igra: imena ulica kao lekcija iz historije. 

Podijelite se u četiri grupe.Uzmite turističke 

vodiče za četiri historijska perioda tokom 

XIX. i XX. stoljeća.Analizirajte imena ulica i trgova 

i pogledajte koliko se njih odnosi na historijske 

događaje i ličnosti, nacionalne heroje 

i događaje. Analizirajte izbor imena i njihove 

promjene 

IIb. Građansko društvo 

Markezinis, str. 312.-313. 

Objasni ime koje je dobio ovaj trg. Da li u 

prijestolnici tvoje zemlje ili u tvom gradu 

postoji trg ustava? Da li je ikada postojao, odnosno 

da li postoji „nacionalni“ trg? 

Bukureštanska ulica koja se u međuratno 

doba zvala Avenija kraljice Elizabete, 

promijenila je ime u vrijeme komunističkog 

režima u Bulevar 6. marta, što je datum inauguriranja 

prve vlade u kojoj su komunisti činili 

većinu, a zatim u Bulevar Georgi Georgiu Deža 

(rumunski komunistički vođa 1945.-1965.); poslije 

1989. ta ista ulica preimenovana je u Bulevar 

Mihaila Kogalničeanua (po značajnom političaru, 

historičaru i piscu iz XIX. stoljeća), da bi 

jednom njenom dijelu nekoliko godina kasnije 

bilo vraćeno staro ime (Bulevar kraljice Elizabete). 

Nije teško razumjeti da politički režimi koriste 

imena ulica da bi legitimirali neka ideološka 

i historijska sjećanja. Možeš li pronaći takve primjere? 

Šta misliš o promjenama imena ulica? 

Istu igru možete igrati i sa spomenicima. 

II-10 Definicija državljana u grčkom Ustavu iz 

Epidaurusa (1822.) 

U ime svetog i nedjeljivog trojstva, grčki narod, koji 

više nije u stanju da podnosi težak teret tiranije 

strahovite osmanske vlasti, uz velike žrtve uspio je 

da je se otrese i danas, preko svojih ovlaštenih 

predstavnika u Narodnoj skupštini, pred Bogom 

i ljudima, objavljuje svoje političko postojanje i 

nezavisnost. 

U Epidaurusu 1. januara 1822. godine, prve 

godine nezavisnosti 

Privremena politička zajednica grčke 

Dio A 

Odjeljak A 

O vjeri 

a – Na teritoriji Grčke preovladava istočno pravoslavno 

kršćanstvo, ali će Grčka tolerirati sve druge vjere; 

njihovi obredi i sveti činovi obavljat će se bez ikakvih 

smetnji. 

Odjeljak B 

O općim pravima stanovnika grčke teritorije 

Domaće stanovništvo grčke teritorije, koje vjeruje 

u Hrista, jeste grčko i uživa sva politička prava bez 

ikakve diskriminacije. 

Svi Grci su jednaki pred zakonom bez izuzetaka koji 

bi se pravili na osnovu specijalnih prava, klase ili 

službe. 

Svako ko dođe iz inozemstva da se naseli ili boravi 

na grčkoj teritoriji pred zakonom je jednak kao i 

pripadnik domaćeg stanovništva. 

Vakalopoulos, str. 390. 

64


Tokom grčke revolucije prvi „parlament“ 

sastao se u Epidaurusu i donio 

prvi ustav koji je bio pod uticajem sličnih tekstova 

nastalih za vrijeme Francuske revolucije. 

Iako je izmijenjen već tokom revolucije, Ustav 

iz Epidaurusa ostao je glavna referenca grčke 

političke kulture i simbol ideala onih koji su se 

borili za nacionalnu nezavisnost. 

Ko su Grci prema Ustavu iz Epidaurusa? 

Kakav je odnos između vjerskog i nacionalnog 

identiteta? Da li je jezik preduvjet nacionalnog 

identiteta? Koje principe uočavaš u 

ovom ustavu? 

II-11. Definicija državljana u grčkom Ustavu iz 

Trezena (1827.) 

6. Grci su: 

a) starosjedioci grčke teritorije koji veruju u Krista; 

b) oni koji su bili pod turskom vlašću a vjeruju u Krista, 

i došli su ili će doći na grčku teritoriju da se pridruže 

našoj borbi, ili već žive na našoj teritoriji; 

c) oni koji žive na tuđim teritorijama ali su rođeni od 

grčkog oca; 

d) starosjedioci ili oni koji nisu starosjedioci, ili njihovi 

potomci, koji su postali građani stranih država pre 

objavljivanja ovoga Ustava, a koji su došli na grčku 

teritoriju i položili zakletvu Grčkoj; 

e) svi stranci koji dođu i postanu građani Grčke. 

OEÄB, str. 107. 

Uporedi tekstove II-10 i II-11 koje se tiču 

državljanstva. Šta primjećuješ? 

II-12. Definicija državljana u srpskom Ustavu 

iz 1835. godine 

108) Svako dete rođeno u Serbiji ili izvan Serbije, a od 

Srbina iz Serbije; svaki u vreme obnarodovanija ovoga 

ustava u Srbskoj službi u Serbiji i izvan Serbije nalazeći 

se činovnik ili služitelj hristijanskog vjeroispovjedanija; 

svaki, komu je deset godina prošlo ot kako se u Serbiji 

nalazi, ili koji nepokretna dobra u njoj ima, smatra 

se za Srbina, i ima pravo, uživati srbsko državno 

građanstvo. 

109) Strani trgovci, fabrikanti, zanatlije, i zemljedjelci 

hristijanskog vjeroispovjedanija mogu pridobiti prava 

građanina srbskog, počem budu u Serbiji sedam 

godina dana i čestno se uzvladaju, ili počem im Knjaz 

zvanije kakvo dade; a inostranci, zasluženi o Serbiji, 

kako ot Knjaza pismo prime, da su prirođeni Srbi. 

A kako će se pravo Srbskoga građanstva polučiti 

otrediće osobiti zakon. 

110) Građanin Srbski samo može biti činovnikom, 

tutorom, členom opštestva, i nadzirateljem javni i 

obštinski zavedenija (ustanova). 

111) Svaki Srbin i bez svake razlike jednak je pred 

zakonima Srbskim, kako u obrani, tako i u kazni na 

svim sudovima ot najmanjeg do većeg. [...] 

116) Svakomu građaninu Srbskomu otvoren je put 

k svim činovima u Serbiji, kako se samo nađe, da je 

sposoban i dostojan k njima. Pri jednakoj sposobnosti 

i predpostavlja se Srbin stranomu. 

117) Svaki Srbin ima pravo birati način življenja svog 

po svojoj volji, samo koji nije na obštenarodnu štetu. 

118) Kako rob stupi na Srbsku zemlju, ot onoga časa 

postaje slobodnim, ili ga ko doveo u Serbiju, ili sam 

u nju pobegao. Srbinu slobodno je roba kupiti, no ne 

prodati. [....] 

128) Sva zemlja, koju narod Srbski ima, prinadleži 

(pripada) svakom imaocu kao prirodno imanje, kojim 

može po svojoj volji raspolagati, i koje može drugomu 

prodati; 

samo mora u tom slučaju javiti se nadležnoj vlasti 

svoga Obštestva i Okružja, i pred njom prodati ju; a 

poslije ne može naseljavati se na tuđu nekupljenu. 

Jovičić, str. 48.-64. 

Uporedi ovaj tekst s tekstom II-14, analiziraj 

odnos između vjere i građanstva na 

osnovu odlomaka ustava. Prouči prve ustave u 

tvojoj zemlji i provjeri da li u njima ima nekih 

odredbi koje status građanina vezuju za vjeroispovijest. 

Da li misliš da bi status državljana 

trebalo da zavisi od vjere? Nemoj odgovoriti 

samo sa da ili ne, već ponudi i neko obrazloženje 

u prilog svog stava i nađi primjere na 

osnovu iskustava u tvojoj zemlji. Zašto u tvojoj 

zemlji postoje (ili ne postoje) takve zakonske 

odredbe? Da li je vjeroispovijest preduvjet nacionalnog 

identiteta? 

65


II-13. Zakonik Danila I., kneza Crne Gore i Brda 

Do sad je bila Crna Gora i Brda, 17 istina slobodna, 

ali javnog zakonika, koji će Crnogorcu i Brđaninu 

slobodu ukrijepiti i braniti, imala nije, već je pravica i 

sudbina njihova samo u ustima vladaoca bila [...] 

Prvo 

Svaki Crnogorac i Brđanin jednak je pred sudom. 

Drugo 

Svakom Crnogorcu i Brđaninu po naslijeđenoj i do 

sad sačuvanoj slobodi ostaje i po danas i unaprijed, 

čest, imuće, život i sloboda njegova obezbijeđena, 

niti može ni jedan Crnogorac niti Brđanin niti sud 

pravednome bratu Crnogorcu i Brđaninu u ove 

svetinje dirati [....] 

Devedeset prvo 

Uskok svaki dok stupi u našu slobodnu zemlju po 

zavjetu svetog Petra bivšeg Gospodara crnogorskog 

bezbjedan je i ne smije mu niko ništa krivo činiti, kad 

se on pošteno i po našemu zemaljskome zakoniku 

vlada i upravlja, kojeg pravicu uživa isto kako i svaki 

naš brat Crnogorac i Brđanin; za svaku pak sagrijehu 

sudiće se i uskoku kako što ovaj zakonik izgovara. 

Devedeset drugo 

I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti 

do jedine srpske i nikakve druge vjere do jedine 

pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i 

inovjerac može slobodno živiti i onu slobodu i onu 

našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac 

i Brđanin što uživa. 

Crnogorski, I, str. 167.-184. 

Danilo I. Petrović (1826.-1860.) je 1852. 

godine naslijedio svog strica Petra II. 

Petrovića Njegoša na mjestu crnogorskog vladara. 

Pošto je odbio položaj vladike, dobio je 

zvanje gospodara i Crnu Goru pretvorio u sekularnu 

kneževinu s nasljednim dostojanstvom. 

Obrazovan i energičan, Danilo se uspješno borio 

protiv Turaka i upustio se u proces centralizacije 

i ubrzane modernizacije države, zbog 

čega je 1860. godine i ubijen. 

Kako su Crnogorci definirani u Zakoniku kneza 

Danila I.? Da li su i pridošlice mogle postati 

Crnogorci? 

II-14. Redefiniranje kategorije državljana u 

članu 7. rumunskog Ustava (1879.) 

Član 7. U Rumuniji razlika u vjeroispovijesti ne 

predstavlja prepreku za uživanje i korištenje 

građanskih i političkih prava. 

§ 1. Stranac, bez obzira na vjeroispovijest, bio pod 

stranom zaštitom ili ne, može da dobije pravo na 

useljenje ako uradi sljedeće: 

a) Vladi podnese zahtjev da bude naturaliziran, 

navede kolikim imetkom raspolaže, koje je profesije 

ili zanata i izrazi volju da se doseli u Rumuniju. 

b) Nakon podnošenja zahtjeva živi 10 godina u zemlji 

i pokaže se kao koristan građanin. 

§ 2. Od ovoga postupka mogu biti izuzete sljedeće 

osobe: 

a) Oni koji u zemlju donose industriju, korisne izume 

ili izrazit talent, ili oni koji su ovdje započeli velike 

poslove ili pokrenuli industriju. 

b) Oni koji su rođeni i odrasli u Rumuniji od roditelja 

koji su se doselili u ovu zemlju i koji nikada nisu bili 

pod zaštitom neke strane zemlje. 

c) Oni koji su služili ovoj zemlji za vrijeme rata za 

nezavisnost i koji su kolektivno naturalizirani jednim 

vladinim ukazom i bez daljih formalosti. 

§ 3. Naturaliziranje je moguće samo po zakonu i 

pojedinačno za svakoga. 

§ 4. Donijet će se poseban zakon koji će odrediti na 

koji način stranci mogu da se dosele na rumunsku 

teritoriju. 

§ 5. Samo Rumuni i oni koji su naturalizirani mogu 

postati posjednici seoskog dobra u Rumuniji. 

Poštovat će se sva prava koja su do ovoga trenutka 

stečena. Sve tačke i odredbe trenutno postojećih 

međunarodnih konvencija ostaju na snazi. 


17 Brda u sjeveroistočnoj Crnoj Gori postala su dio pokrajine tek 1796. godine i tokom nekoliko generacija zadržali su poseban entitet. 

66


Rumunski ustav iz 1866. godine davao 

je državljanstvo samo kršćanima (član 

7.), i tako isključivao Jevreje i muslimane. Na 

Berlinskom kongresu (1878.) velike sile su priznanje 

nezavisnosti Rumunije uvjetovale promjenom 

tog člana. Rumunska politička elita je 

to odbila, ali se nije mogla dugo opirati, tako da 

je na kraju pronađena kompromisna verzija za 

promjenu spornog člana. 

Da li je promjena člana 7. značila i stvarni 

kraj vjerske diskriminacije, bar kad je 

priznavanje državljanstva u pitanju? Šta je potrebno 

da bi stranac zatražio rumunsko državljanstvo? 

Kako bi ti odredio uvjete za dobivanje 

državljanstva? 

II-15. Sporazum o manjinama koji su potpisale 

savezničke i pridružene države i Rumunija 

(1919.) 

Član 1. 

Odredbe sadržane u članovima 2. do 8. ovoga 

Sporazuma Rumunija prihvata kao zakon s kojim 

ne smije doći u sukob nijedan drugi zakon, propis ili 

zvanični akt, niti pak neki drugi zakon, propis ili akt 

smije njemu biti nadređen. 

Član 2. 

Rumunija na sebe preuzima da garantira život i 

slobodu svim stanovnicima Rumunije bez obzira 

na porijeklo, nacionalnost, jezik, rasu i vjeru. 

Svi stanovnici Rumunije imaju pravo slobodno 

izražavati, i privatno i javno, svako vjerovanje, vjeru 

ili vjeroispovijest koje nije u suprotnosti s javnim 

poretkom i javnim moralom. 

Član 3. 

U skladu sa spomenutim odredbama Sporazuma, 

Rumunija prihvata i obznanjuje da će, bez ikakvih 

dodatnih uvjetovanja, državljani Rumunije postati svi 

koji u trenutku stupanja na snagu ovoga Sporazuma 

žive na teritoriji Rumunije, i na područjima dobivenim 

na osnovu Mirovnih sporazuma s Austrijom i 

Mađarskom, kao i ostalih područja koja Rumuniji 

eventualno mogu pripasti, pod uvjetom da te osobe 

nisu već državljani nekih drugih država izuzev 

Austrije i Mađarske. 

Ipak, Austrijanci i Mađari stariji od 18 godina 

imat će pravo da se prema uvjetima navedenim 

u Sporazumima opredijele čije će državljanstvo 

prihvatiti. Odluka koju donese muž odnosit će se i na 

suprugu, a odluka roditelja ticat će se i djece ispod 18 

godina starosti. 

Osobe koje koriste spomenuto pravo da se opredijele 

kojoj državi žele pripadati moraju se u narednih 12 

mjeseci preseliti u državu za koju su se opredijelili. 

Oni imaju pravo da zadrže nekretnine koje posjeduju 

na rumunskoj teritoriji. Sa sobom mogu ponijeti 

pokretnu imovinu svake vrste. Pri prijenosu imovine 

neće biti obavezni da plate carinu. 

[...] 

Član 5. 

Rumunija neće postavljati bilo kakve prepreke 

korištenju prava koje spomenute osobe imaju 

prema zaključenim Sporazumima, ili sporazumima 

koji će tek biti zaključeni između Saveznika i Austrije 

ili Mađarske, a koja se tiču izbora da li će prihvatiti 

rumunsko državljanstvo. 

Član 6. 

Svi koji su rođeni na teritoriji Rumunije, a nisu po 

rođenju državljani druge države postaju rumunski 

državljani. 

Član 7. 

Rumunija bez daljih formalnosti priznaje kao 

rumunske državljane sve Jevreje koji žive na 

rumunskoj teritoriji, a nemaju državljanstvo neke 

druge države. 

Član 8. 

Svi rumunski državljani su jednaki pred zakonom i 

uživaju ista građanska i politička prava bez obzira na 

rasu, jezik ili vjeroispovijest. Razlika u vjeroispovijesti, 

vjeri ili pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici neće 

biti prepreka rumunskom državljaninu da uživa 

građanska i politička prava kao što su, naprimjer, 

namještenje u državnoj službi, sticanje javnih ili 

počasnih funkcija, obavljanje pojedinih profesija i 

tako dalje [...] 

Član 9. 

Rumunski državljani koji pripadaju rasnoj, vjerskoj ili 

jezičkoj manjini bit će tretirani isto i imat će jednaku 

sigurnost pred zakonom i u svakodnevnom životu, 

kao i drugi rumunski državljani. Oni će imati jednako 

67


pravo da o svome trošku osnivaju, vode i kontroliraju 

dobrotvorne, vjerske i društvene ustanove, škole i 

druge obrazovne ustanove, sa pravom da u njima 

koriste vlastiti jezik i slobodno ispovijedaju svoju 

vjeru. 

Član 10. 

U gradovima i na područjima gdje živi znatan broj 

rumunskih građana koji ne govori rumunskim 

jezikom, Rumunija će osigurati da u okviru državnog 

obrazovnog sistema djeca takvih rumunskih 

državljana u osnovnoj školi pohađaju nastavu na 

maternjem jeziku. Ova odredba ne isljučuje pravo 

rumunske vlade da u spomenutim školama uvede 

obavezu učenja rumunskog jezika. 

[....] 

Član 12. 

Rumunija je saglasna da odredbe u navedenim 

članovima Sporazuma, koje se tiču pripadnika rasnih, 

vjerskih ili jezičkih manjina, prihvata kao obavezu 

čije se poštovanje nadzire na međunarodnom planu 

i koja je pod garancijom Lige naroda. [....] 

www.austlii.edu.au/au/other/dfat/treaties/1920/13.html 

Poslije završetka Prvoga svjetskog rata 

raspalo se Austro-Ugarsko, Rusko i 

Osmansko carstvo, a nastalo je nekoliko novih 

nacionalnih država, dok su neke stare dobile 

nove teritorije i brojne nacionalne manjine. Da 

bi se izbjegle nacionalne tenzije, na mirovnoj 

konferenciji u Parizu (1919.-1920.) te manjine 

su zaštićene posebnim međunarodnim ugovorima 

koje su odvojeno potpisale države istočne 

i jugoistočne Evrope. 

Ugovori o manjinama često su smatrani 

miješanjem velikih sila u unutrašnje stvari 

suverenih država. Šta ti sada misliš o tome? Da 

li su ti ugovori bili legitimni? Da li su imali djelovanja? 

II-16. Redefiniranje kategorije državljana u 

rumunskom Ustavu iz 1923. 

Član 1. Kraljevina Rumunija je nacionalno jedinstvena 

i nedjeljiva država. 

Član 5. Rumuni, nezavisno od etničkog porijekla, 

jezika kojim govore i vjeroispovijesti, uživaju slobodu 

savjesti, slobodu obrazovanja, slobodu štampe, 

slobodu okupljanja i sve druge slobode i prava 

ustanovljena zakonom. 

Član 6. Postojeći Ustav i svi drugi zakoni koji se tiču 

političkih prava predstavljaju nužan uvjet za uživanje 

tih prava (ukoliko je osoba Rumun). Posebnim 

zakonima, koji se donose dvotrećinskom većinom 

glasova, odredit će se uvjeti pod kojima žene mogu 

koristiti svoja politička prava. 

Građanska prava žena bit će određena na osnovu 

potpune jednakosti spolova. 

Član 7. Različite vjeroispovijesti, etničke grupe i jezici 

u Rumuniji ne predstavljaju prepreku za uživanje 

i korištenje građanskih i političkih prava. Što se 

tiče korištenja političkih prava, stranac može imati 

prava koja ima Rumun jedino ako se naturalizira. O 

naturalizaciji se odlučuje u svakom slučaju zasebno, 

a odluku donosi Ministarski savjet u skladu s 

preporukom iz prijestoničkog Vrhovnog suda i kaže 

da podnosilac zahtjeva za naturalizaciju ispunjava 

potrebne uvjete... 


Da li su odredbe iz Ustava od 1923. godine 

predstavljale neki napredak u poređenju 

s prethodnim ustavima? Šta je predviđeno 

odredbama koje se tiču prava glasa za žene? 

Pogledaj zakone tvoje zemlje u XIX. i XX. stoljeću 

i pokušaj pronaći odredbe koje se odnose 

na pravo žena da glasaju. Koje su političke 

posljedice toga što se ženama osporava pravo 

glasa? 

Opće pitanje: 

Razmotrite odnos između građanskih 

prava, nacionalnog i vjerskog identiteta, spola 

i rase. Pogledaj sadašnji ustav tvoje zemlje i 

pronađi uvjete za dobivanje državljanstva. Razgovarajte 

o sadašnjoj situaciji i uporedite je sa 

situacijama koje su iznesene u ovim ustavima, 

ili s njihovim prikazima u knjigama o historiji 

tvoje zemlje. Kako objašnjavaš mehanizme koji 

se koriste za isključivanje iz države? 

68


IIc. Nacija i crkva 

II-17. Carigradska vaseljenska patrijaršija 

osuđuje običaj da se djeci umjesto kršćanskih 

daju starogrčka imena (1819.) 

Odskora uveden običaj da se krštenoj djeci daju 

starogrčka imena [....] smatramo za potpuno 

neprikladan, i za način da se pokaže prezir prema 

kršćanskim imenima; dakle, postoji potreba da se 

uvedu vrlo stroga pravila [....] 

Dimaras, str. 364. 

Šta misliš, zašto su ljudi počeli djeci davati 

starogrčka imena? Šta misliš o stavu patrijaršije? 

Da li je u redu da se vjerske starješine 

miješaju u odluku roditelja kakvo će ime dati 

svome djetetu? Da li bi u ovoj stvari miješanje 

državnih vlasti bilo isto tako neprimjereno? 

Koja su imena preovladavala u tvojoj zemlji 

tokom XIX. stoljeća? A danas? Šta misliš, da li 

su imena bila i oznaka vjerskog, regionalnog ili 

nacionalnog identiteta? Ko može odlučivati o 

identitetu? 

II-18. Neka mišljenja o autonomiji grčke 

crkve u odnosu na Carigradsku vaseljensku 

patrijaršiju (1833.) 

A. Teoklet Farmakides, pristalica autonomije 

Crkva Kraljevine Grčke je juna 1833. godine proglasila 

autonomiju i nezavisnost. 

[....] Grčki narod, pošto je proglasio svoju političku 

nezavisnost pred Bogom i ljudima još od početka 

slavne revolucije [....], također je obznanio da je 

njegova Crkva autonomna i nezavisna; kako je cilj 

njegove svete borbe i crkvena i politička nezavisnost 

[....], nije bila potrebna nikakva posebna dozvola ili 

pristanak, pošto politička autonomija ide podruku 

s autonomijom Crkve, već po samom vjerovanju 

Pravoslavne crkve [....] bez ikakve potrebe za 

posebnim aktom ili sporazumom; jer teritorija i Crkva 

su jedna ista stvar [...]. 

Matalas, str. 49. 

B. Konstantin Ekonomos, protivnik autonomije 

Koje su sve muke zbog slobodne Grčke zadesile 

našu braću koja su se našla van državnih granica? A 

vi tražite da ih ne zovemo ni Grcima ni braćom, već 

stanovnicima Turske i podanicima onoga što nazivate 

crkvom koja je u ropstvu! Vi tako otkidate (koliko god 

je to u vašoj moći) Grčku od Grčke i Grke jedne od 

drugih, drobeći naciju i stvarajući vjerski raskol koji 

će dovesti do unutrašnjih slabosti i teških sukoba 

među braćom. Tako vi, na kraju, državu Grka svodite 

na preuske granice i onemogućavate napredak 

kraljevine Grčke, koju podržava i sam Bog, činite to 

razarajući (opet onoliko koliko je u vašoj moći) nade 

i želje čitave jedne nacije, kao i mnogih stoljeća i 

mnoštva helenofilskih kršćanskih naroda! O, ljudi, zar 

je moguće da ste takvi? 

Oikonomos, str. 336.-337. 

Pošto je dobila nezavisnost, Grčka je 

morala riješiti i pitanje crkve. Većina 

Grka je pravoslavna, a patrijarh iz Carigrada bio 

je pod vlašću Turaka. Da ne bi i dalje bila podređena 

Osmanskom carstvu, Grčka pravoslavna 

crkva prekinula je odnose sa Carigradskom 

patrijaršijom. Žučne rasprave o tom pitanju 

ovdje su ilustrirane tekstovima iz pera Teokleta 

Farmakidesa (1784.-1860.) i Konstantina Ekonomosa 

(1780.-1857.). 

Uporedi ova dva teksta. Koji se argumenti u njima 

iznose? Šta misliš, zašto je za grčku državu važno 

da ima autonomnu crkvu? 

II-19. Dekret o uspostavljanju vlasti sinoda u 

Rumunskoj pravoslavnoj crkvi (1864.) 

Član 1. Rumunska pravoslavna crkva jeste i bit će 

nezavisna od bilo koje strane crkvene vlasti u pogledu 

svoje organizacije i reda. 

Član 2. Na čelu Rumunske crkve, čije je jedinstvo oličeno 

u Svetom sinodu, nalaze se mitropoliti i episkopi, a u 

upravljanju im pomažu episkopski sinodi. 

Član 3. Sveti sinod Rumunske crkve je u dogmatskom 

jedinstvu svete pravoslavne vjere s velikom istočnom 

crkvom posredstvom savjetovanja s Vaseljenskom 

patrijaršijom u Carigradu. 

69


Član 4. Sveti sinod Rumunske crkve čine: 

– mitropoliti 

– episkopi 

– rumunski arhijereji 

– tri predstavnika svake eparhije, izabrana od strane 

svjetovnog svećenstva, i oni mogu biti ili iz reda 

svećenika u toj parohiji ili laika koji poznaju crkveno 

učenje, dekani iz Jašija i Bukurešta. [....] 

Član 16. Nikada i ni iz kojih razloga Sveti sinod 

Rumunske pravoslavne crkve ne smije da umanji ili 

onemogući: slobodu savjesti i vjersku toleranciju. 

Zakoni vjerske tolerancije su u svakom pogledu u 

nadležnosti zakonodavnih skupština. 

Jezik pravoslavne vjere u crkvama širom zemlje 

zauvijek će biti rumunski. 

Murgescu, str. 255.-256 

Dekret je izdao knez Aleksandar Joan 

Kuza (1859.-1866.) u vrijeme izbijanja 

sukoba sa Carigradskom patrijaršijom zbog 

oduzimanja crkvenih dobara (1863.). Dekret 

je bio prvi korak u stvaranju nacionalne pravoslavne 

crkve, nakon čega je uslijedilo proglašenje 

autokefalnosti (1885.) i proglašenje 

Rumunske pravoslavne crkve za posebnu patrijaršiju 

(1925.). 

Šta misliš, zašto je za rumunsku državu 

bilo toliko važno da ima zasebnu i nezavisnu 

crkvu? Kako država osigurava kontrolu nad 

crkvom? Kakve je odnose Rumunska crkva zadržala 

sa Carigradskom patrijaršijom?Uporedi 

ovaj tekst s tekstovima I-15 i I-24. 

II-20. Komentar francuskog novinara Šarla 

Irijartea na stavove pravoslavnih i katoličkih 

svećenika o odnosu između vjere i nacije u 

Bosni (1875.-1876.) 

Pravoslavni svećenici su veoma bliski sa ljudima svoje 

vjere i ne treba da se čudimo što su vođe pokreta [misli 

se na ustanak u Bosni 1875. godine] uglavnom bili 

ti grčko-pravoslavni svećenici koji ne samo da su dali 

znak za početak bune već su i sami uzeli puške u ruke 

i poveli svoj narod u borbu. Za te ljude su vjera i rasa 

ili nacija toliko slični da je riječ „Srbin“ počela da znači 

isto što i riječ „pravoslavac“. Katolici to vide drukčije: 

za katoličke svećenike u Bosni pojam vjere je iznad 

pojma nacije i katolički svećenici, koji slušaju naredbe iz 

Rima, odvraćaju ljude od pobune. Najnapredniji među 

njima ograničili su se na to da na latinskom štampaju 

pozive susjednoj katoličkoj sili [Austro-Ugarskoj] da se 

prestane s ugnjetavanjem. Ne treba se čuditi što i dalje 

postoji nesaglasje između te dvije vjere [pravoslavne i 

katoličke]. Osmansko carstvo ne brine o obrazovanju 

kršćana, i to sa dobri razlogom: ono ulogu prosvjećivanja 

ostavlja crkvi što, prirodno, podrazumijeva da svećenici 

u svome naučavanju polaze od različitosti dviju crkava 

kao od osnove za sve dalje. Ishod takvog sistema je 

očigledan i koban: pravoslavna djeca od igumana, 

katolička djeca od fratara i muslimanska djeca od uleme 

uče samo da mrze jedna drugu, i to je ono u čemu su, 

na kraju krajeva, jedino i uspješna kad odrastu. 

Yriarte. 

Analiziraj kako je opisan odnos između vjerskog 

i nacionalnog identiteta u katoličkoj i 

pravoslavnoj crkvi u Bosni. Da li se slažeš s mišljenjem 

da djeca koja su odgajana isključivo u svojoj 

vjeri uče samo da mrze jedna drugu? Kako bi se 

takve situacije mogle izbjeći? Kakva je bila uloga 

vjere u nacionalnom pokretu u tvojoj zemlji? 

II-21. Bugarski ustav iz 1879. o položaju 

Bugarske pravoslavne crkve 

Član 37. Državna vjeroispovijest u kneževini 

Bugarskoj je pravoslavlje. 

Član 38. Bugarski knez i njegovi nasljednici moraju 

biti pravoslavne vjere, ali prvi izabrani bugarski knez 

može, izuzetno, da zadrži svoju prvobitnu vjeru. 

Član 39. Bugarska kneževina u pogledu crkve čini 

nedjeljivu cjelinu s Bugarskom crkvom koja je 

podređena Svetom sinodu. 

Sveti sinod je najviši duhovni autoritet u Bugarskoj 

crkvi, gdje god on bio. U pitanjima dogme i vjere 

kneževina iz istog razloga ostaje u jedinstvu sa 

Istočnom crkvom. 

Konstituciя, str. 6. 

Zašto se u ovom ustavu uređuju i crkvena 

pitanja? Ima li nekih odredbi koje se tiču 

vjere i crkve u ustavu koji je danas na snazi u 

tvojoj zemlji? 

70


II-22. Mišljenje Nikole Pašića o odnosu 

srpskog naroda i pravoslavne crkve (1890.) 

O pravoslavnoj crkvi 

Prema tome jasno je zašto je pravoslavna crkva i 

narodna crkva. Zašto je tešnje svezana i srasla s dušom 

kakvog naroda, koji je ispoveda, no što to može biti 

katolička crkva. [....] Otuda se [nazivaju] srpska crkva, 

bugarska crkva, grčka crkva, ruska crkva. [....] 

Sve to ukupno uzevši slovenska pravoslavna crkva, 

spojena je od početka sa narodima slovenskim, koji 

su joj ostali verni, sačuvala tim narodima svojstva 

slovenska, karakterne crte i naravi koje su sad tek 

podesne da prihvate rezultate današnjeg napretka 

[....] 

Suverenitet naroda 

[....] Narod srpski podigao je sam srpsku državu, 

podigao je krvlju, trudom i umenjem svojim i ona 

nosi na sebi pečat njenog tvorca i potpuno je 

demokratska [....]. U svesti naroda da je sam kovač 

svoje države počiva i narodni suverenitet, narodna 

najviša vlast [....], vlast nad vlastima, vrhovna vlast 

nad svima vlastima, jemstvo je da narodni život ne 

može daleko zastraniti, da ustrojstva nenarodna, 

iako se kad-kad provuku kad narod takoreći spava, 

opet ne mogu korena uhvatiti i ostati dugo u životu. 

Pašić, str. 128.-129., 137., 139. 

Nikola Pašić (1845.-1926.), jedan od vodećih 

srpskih državnika od kraja XIX. stoljeća 

pa sve do dvadesetih godina XX. stoljeća. 

Poslije studija tehnike ušao je u politiku i 1881. 

godine osnovao Narodnu radikalnu stranku. U 

nekoliko navrata bio predsjednik vlade. 

IId. Infrastruktura nacionalne države 

II-23. Značaj razvoja zanata za malu naciju – 

primjer Grčke (1841.) 

Nema sumnje da raznovrsni zanati omogućavaju 

naciji da bude sretna. Bez industrije, nacija nikako 

ne može napredovati i povećati svoju moć na 

kopnu i moru; ako se ne uvedu raznovrsni načini 

proizvodnje, nacija će morati da se osloni samo na 

prirodne resurse i neće moći da se razvija ni fizički ni 

moralno [....] Drugim riječima, nacija bez industrije 

zauvijek će biti siromašna, zauvijek će u zajednici 

naroda ostati pasivna i beznačajna, objekat volje ove 

ili one moćnije nacije koja je ojačala ne zahvaljujući 

svojoj prirodnoj ljepoti, umjerenoj klimi ili plodnom 

tlu, ili pak svojoj brojnosti i priraštaju, već isključivo 

zahvaljujući održavanju, širenju i usavršavanju 

trgovine i pojedinih privrednih grana. 

Stoga su i pređašnje i današnje moćne nacije postale 

prve među evropskim silama, i one su vrhunac svoje 

slave, veličajnosti i uzvišenosti dosegle zahvaljujući 

bogatstvu koje stiču kroz industriju i vanjsku 

trgovinu. 

S. B. „Αι βιομηχανίαι“ [Industrije], dnevni list Aιών [Vek], 

26. 2. 1841., br. 238 u: Psalidopoulos, str. 55. 

Koji se nacionalni argumenti koriste kako 

bi se ljudi ubijedili da mala zemlja mora 

da razvija industriju? Šta misliš, zašto su ekonomski 

argumenti povezani s nacionalnim? 

Kakva je uloga crkve po mišljenju pisca 

ovoga teksta? Kako on opravdava 

postojeće odnose između naroda i države? Šta 

misliš, šta ga je navelo da napiše ove redove? 

71


Sl. 5. Povezanost državne privrede sa predstavama 

o naciji – prva novčanica od 500 drahmi koju je 

izdala Nacionalna banka Grčke (1841.) 

ispunjenju velike želje rumunske nacije: ujedinjenju 

svih dijelova stare Dakije. 

Brătianu, str. 51.-52 

Konstantin I. Bratijanu (1844.-1910.), vojni 

topograf, oficir generalštaba, kasnije general i 

član rumunske Akademije. 

Željeznica podstiče modernizaciju privrede, 

ali je i značajno sredstvo u stvaranju 

nacije. Šta je za Bratijanua važnije? Zašto? Kako 

se može objasniti potreba za izgradnjom željeznice? 

Kathimerini, str. 4 

Šta sve vidiš na ovoj novčanici? Šta je značenje 

svega toga? Zašto država mora imati 

svoju valutu? Koji su crteži i simboli na novčanicama 

u tvojoj zemlji? Šta misliš, da li kovani novac i 

papirne novčanice doprinose uobličavanju nacije 

i predstava o naciji? Ako je tako, onda kako? 

I-24. Uloga željeznice u jačanju nacionalne 

države – primjer Rumunije (1879.) 

U ovom poglavlju još treba reći da je uticaj željeznice 

na običaje, prirodu odnosa među pokrajinama i 

uvećanje bogatstva mnogo veći; mnogi se pitaju hoće 

li uspjeti da razbiju dragocjeno nacionalno jedinstvo, 

da li je moguć preokret koji bi željeli, a nemaju dovoljno 

hrabrosti da to kažu, a neki su čak spremni da žrtvuju 

budućnost zemlje i suoče se sa prezirom zgrožene 

Evrope. 

Niko ne zanemaruje činjenicu da na obje strane Milčova, 

izuzev onih koji su iskreni i prijateljski naklonjeni 

rumunskoj naciji, onih koji, na sreću, čine većinu, 

ima i drugih koji žale zbog jedinstvenosti Moldavo- 

Rumunije, kao i onih koji svoje mračne prijetnje kriju 

pod velom nezavisnosti i liberalizma, pokušavajući 

da te svoje projekte ostvare zloupotrebom narodnog 

raspoloženja. Ipak, možemo potvrditi da će, kada 

smanji razdaljinu među članovima velike rumunske 

porodice, kada mudrom kombinacijom željezničkih 

taksi olakša kruženje robe i ljudi, željeznica postati 

jedno od najvažnijih oruđa za slamanje spomenutih 

retrogradnih tendencija i efikasno doprinijeti 

II-25. Mišljenje bugarskog kneza Aleksandra 

Batenberga (1879.-1886.) o značaju željeznice 

(1879.-1881.) 

Knez: „Škole i zakoni nisu toliko važni koliko je važna 

željeznica.“ Odlučeno je da glavni grad bude Sofija 

zato što važan međunarodni put Beograd – Istanbul 

prolazi kroz nju. Zimi je put preko balkanskih planina 

kroz Berkovicu ponekad potpuno neprohodan. Knez 

je spomenuo da se ne treba bojati da će Austrijanci 

preko te željeznice preuzeti od Bugara trgovinu. 

Knez: „Nije nam važno ko će izgraditi željezničku 

prugu, važno je da je dobijemo što prije.“ 

Jirecek, str. 27. 

Uporedi ova dva teksta. Zašto je novonastaloj 

državi važno da razvije željezničku 

mrežu? Koji su rizici vezani za izgradnju željeznice? 

II-26. Opis bugarske željeznice krajem XIX. 

stoljeća 

Za vrijeme turske vladavine izgrađena željeznica, koja 

je povezivala Jambol s Edrenom i Istanbulom, bila je u 

vlasništvu barona Hirša [austrijskog Jevreja i milionera]. 

Vagoni su bili mali i podijeljeni na kabine; kabine su 

imale vrata na obje strane, a ispred vrata su bile dugačke 

drvene stepenice koje su koristili kondukteri. 

Oni su se uvijek iznenada pojavljivali na vratima 

kupea kao igračke koje iskaču iz kutije; noću su nosili 

male lampe na gas obješene oko vrata. Željeznički 

72


službenici su nosili strane uniforme, većina su bili 

Ermeni ili Levantinci, i nisu govorili bugarski. Oznake 

na željezničkim stanicama bile su na francuskom, a 

vozovi su polazili nakon što bi se zvono oglasilo tri puta. 

Svako putovanje za Kremenli bilo je veseo doživljaj pun 

neizvjesnosti i novih zanimljivih stvari. 

Željeznička stanica, vozovi, stranci, nepoznati jezici. 

Mogao se osjetiti duh velikog i nepoznatog svijeta, bio je 

to kratak susret sa svijetom snova. A putovanje za Sofiju 

bilo je prava ekspedicija koja se pripremala danima... 

Konstantinov, str. 19.-20 

Pronađi neke slike željezničkih stanica. Pogledaj 

njihovu arhitekturu. 

Štampana razglednica na kojoj se reklamira 

kompanija za proizvodnju šivaćih 

mašina Singer. Šivaće mašine su se u grčkoj štampi 

reklamirale još od 1884. godine, a širom zemlje počele 

su se koristiti oko 1900. godine. Tada su i dobile 

ime „Olga“, u čast kraljice koja ih je poklanjala 

siromašnim devojkama i nevjestama. 

Sl. 6. Nove tehnologije i nacionalni simboli 

– reklama za šivaće mašine (Grčka, kraj XIX. 

stoljeća) 

II-27. Bugarski zakon o mjerama (1889.) 

Član 1. Od sada će osnovna jedinica mjere za dužinu u 

Kneževini Bugarskoj biti metar. [....] 

Član 6. Osnovna jedinica mjere za zapreminu bit će 

litar. [....] 

Član 7. Osnovna mjera težine bit će gram, tj.težina 

jednog kubnog centimetra destilirane vode u 

vakuumu na temperaturi od 4 stepena celzijusa. [....] 

Pretvaranje starih mjera u nove i obrnuto 

A. Mjere za dužinu 

I. Pretvaranje starih mjera u nove 

Član 9. Građevinski aršin dugačak je 758mm (0,758m) 

Jedan (krojački) aršin dugačak je 680 mm (0,680m). 

Jedan lakat dugačak je 650 mm (0,650m). [....] 

Opće odredbe 

Član 13. Za mjere koje se tiču hrane ovaj zakon stupa 

na snagu 1. juna 1889., a za druge mjere 1. januara 

1892. [....] 

Član 16. Uvođenje novih mjera u državne institucije je 

obavezno od 1. januara 1889. 

Svi državni službenici su obavezni da u zvaničnim 

dokumentima koriste nove mjere. 

Svi građani koji posluju sa državnim institucijama 

također su obavezni da izvještaje i proračune koje 

podnose institucijama izraze u novim mjerama. 

ДЪржавен вестник, br. 7 od 19. januara 1889. 

Zašto među prve mjere koje uvodi država spada 

i obaveza primjene novih mjernih jedinica? 

Pokušaj pronaći ekonomske, socijalne i kulturne razloge 

za to. Misliš li da se radi o sredstvu državne kontrole? 

Atina, zbirka Grčkog književnog 

i historijskog arhiva, Fotopoulos, str. 480. 

Kratko prokomentiraj ovu sliku. Analiziraj 

figure prikazane na njoj, njihovu odjeću 

i ono što čine. Zašto su nacionalni simboli korišteni 

u reklami? Na koji način reklamiranje 

može doprinijeti jačem identificiranju s vlastitom 

nacijom? Da li se preko reklama mogu širiti 

stereotipi o etničkim i vjerskim grupama? Da li 

73


IIe. Stvaranje nacije 

II-28. Zapostavljanje hrvatskog jezika, opaske 

Ivana Kukuljevića (1843.) 

Znam ja da mi, koji smo ovdje sakupljeni, većinom ne 

znamo dobro naš jezik i da se u cijeloj našoj domovini 

lako daju na prste izbrojiti osobe obadvojega 

spola koje dobro znaju čitati, pisati i govoriti 

materinskim jezikom. A što je tomu uzrok nego to 

što ga mi u javnom životu i u poslovima nigdje ne 

upotrebljavamo i njime se samo toliko zabavljamo 

kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom. Još 

ne zna većina našeg naroda kakva je to slast i milina 

moći smjeti govoriti svojim prirođenim materinskim 

jezikom. To može iskreno osjetiti samo onaj koji je 

duže vremena morao stanovati i živjeti među tuđim 

narodima u tuđim državama. Mi svoj jezik čuvamo 

još uvijek samo za družinu i za naše kmetove. 

Wein, str. 541. 

Sve dok je tokom tridesetih godina XIX. 

stoljeća nije zapljusnuo talas nacionalizma, 

u Hrvatskoj (i Transilvaniji) latinski je 

bio zvanični jezik. Mađarska vlada pokušala je 

u mađarske škole i institucije uvesti mađarski 

umjesto latinskog. Raširena je bila i upotreba 

njemačkog. Ipak, hrvatski reformatori željeli su 

da se za zvanični jezik proglasi hrvatski, i to su 

uspjeli izboriti 1847. godine. U znaku te borbe 

Ivan Kukuljević (1816.-1889.) pisac, historičar i 

političar, jedan od vodećih hrvatskih reformatora, 

obratio se hrvatskom saboru, kao njegov 

član, prvi put na hrvatskom 1843. godine. 

Na koji se način Kukuljević zalaže za širu 

upotrebu hrvatskog jezika? Kukuljević 

je bio plemić – da li se to vidi iz ovoga teksta? 

Zašto Kukuljević tvrdi da samo mali broj ljudi 

govori maternjim jezikom, ako tim jezikom govore 

svi kmetovi (koji nisu malobrojni)? 

se na taj način povećava razlika između „nas“ i 

„njih“? Da li se danas na televizijskim i radioreklamama 

u tvojoj zemlji koriste historijske ličnosti 

ili teme koje podstiču nacionalnu identifikaciju? 

Da li su pripadnici drugih nacionalnih, 

etničkih ili vjerskih grupa prikazani kao tipični 

predstavnici svoje grupe ili kao neko s kim “mi” 

treba da se poredimo? 

II-29. Značaj jezika za identifikaciju s nacijom 

– mišljenje Slovenaca (1861.) 

Idući kroz zamak, dječak je naišao na dvojicu, slično 

odjevenih, koji su se prepirali i gurali jedan drugog; 

jednog od njih nije razumio, dok je drugi govorio 

jezikom koji mu je bio poznat, a i lice tog drugog mu se 

učinilo nekako blisko; stoga mu je pritekao u pomoć, 

jer on svakako jeste bio njegov sunarodnik. Dječak 

je sunarodnika i zemljaka prepoznao po govoru i po 

tome bi ga uvijek prepoznao i među stotinama ljudi 

koji su svi isto ili različito odjeveni. Jezik je najbolji 

znak po kom se može odrediti ko pripada kojoj naciji; 

onaj ko još od djetinjstva govori tvojim jezikom, taj 

pripada tvojoj naciji. 

I šta je onda zapravo nacija? Poslije svega što je 

naučio lutajući svijetom, dječak voli sve narode i 

svi su mu ljudi dragi, a voli da prilazi onima koji su 

iz njegove domovine: onima koji imaju iste običaje 

i manire kakvi su i u njegovom domu; čak i kada su 

drukčije odjeveni, on ih može prepoznati po govoru, 

po njihovom narječju. Svi koje razumije, čije su riječi 

bliske njegovom srcu, svi su oni dio njegove nacije. 

Članak Šta je nacija? A šta je slovenačka 

nacija? napisao je Ivan Macun, učitelj 

i historičar književnosti koji je u formi priče 

opisao doživljaje dječaka koji putuje po svojoj 

zemlji i pokušava otkriti ko su njegovi sunarodnici. 

Priča je objavljena 1861. godine u ljubljanskim 

novinama Novice (Novosti). 

Šta misliš o tome što pisac naglašava značaj 

jezika za nacionalni identitet? Mogu 

li ljudi koji govore različitim jezicima pripadati 

istom narodu? Navedi primjer. 

74


II-30. O značaju jezika za identitet Rumuna, iz 

pera Titu Majoreskua (Maiorescu) (1866.) 

Moderni narod mora živjeti u nacionalnoj državi i 

mora imati nacionalni jezik i književnost. 

[....] Svaki Rumun zna da je Rumun, i šta god radio, 

on se mora truditi da se na neki način nadoveže, 

posredno ili neposredno, na latinsku tradiciju iz koje 

je iznikao njegov duhovni svijet. 

Do sada je ova istina, sasvim opravdano, praktične 

posljedice imala prije svega na naš jezik i književnost. 

Jezik je Rumunima najdragocjeniji podsjetnik na 

latinske pretke, a danas ih podsjeća na još jednu 

starinu, i uvijek ih je samo on vodio pravim putem, 

i jedino zahvaljujući njemu nisu lutali i utapali se u 

talasima doseljenika koji su plavili Trajanovu Dakiju. 

Maiorescu, I, str. 277. 

Titu Maiorescu (1840.-1917.), književni 

kritičar, esteta, univerzitetski profesor, 

političar (zamjenik ministra, ministar, premijer), 

istaknuti član društva„Junimea“. Doktorirao filozofiju 

u Gisenu, a prava diplomirao u Parizu. 

Kao rumunski premijer bio predsjedavajući na 

Mirovnoj konferenciji u Bukureštu (1913). 

Kako pisac objašnjava odnos između jezika 

i identiteta? Šta ti o tome misliš? 

II-31. Peticija hrvatskog Sabora Franji Josifu za 

osnivanje Južnoslavenske akademije nauka i 

umjetnosti (1867.) 

Vaše c. kr. Apoštolsko Veličanstvo, kralju i gospodaru 

naš premilostivi! Narod trojedne kraljevine Dalmacije, 

Hrvatske i Slavonije (...) nikada nije sa svoje krivnje 

zaostao ni u kojem obrazovanju duha čovječanskog. 

Povijest njegova kaže mnogoga junaka, to na koplju, 

to na peru, to na svakom radu uma i srca. Nu ta 

povijest žalibože kaže i uzroke, s kojih se naš narod 

danas ne može takmiti s drugim narodima, sretnijima 

u znanostima koje su današnjeg vijeka – veća nego 

li ikada -glavna poluga svakoj državi. Sabor je ovaj 

osvjedočen, da je naš narod u svome znanstvenom i 

književnom razvitku (...) dospio dotle, da mu nastaje 

dužnost: pobrinuti se za najviše književno i znanstveno 

sudiš te: to je pak akademija, bez koje ne mogu 

znanosti napredovati kritično, a po tom niti uspješno. 

Laszowsky, str. 127. 

Na koji način Sabor obrazlaže potrebu da se 

osnuje akademija? Kako se u ovom pismu 

objašnjava zadatak akademije? Da li današnji akademici 

predstavljaju književnu i naučnu elitu ili je njihov ugled 

s vremenom opao, u poređenju sa XIX. stoljećem? 

Sl. 7. Nacionalno pozorište u Bukureštu – 

razglednica (kraj XIX. stoljeća) 

Kako objašnjavaš to što se glavne državne 

institucije zovu „nacionalne“?Znaš li za 

još neke institucije koje se nazivaju „nacionalnim“? 

II-32. Značaj jezika i književnosti u razvoju 

nacija – izvod iz statuta Društva za 

objavljivanje djela albanske književnosti 

(1879.) 

Nacija je prosvećena i civilizirana zahvaljujući azbuci 

svog jezika. A svaka nacija koja nema pismo i azbuku 

za svoj jezik jeste barbarska i još u mraku. 

Myzyri, str. 40 

Zašto sastavljači ovoga statuta misle da je za 

naciju važno da ima svoj jezik i književnost? 

75


II-33. Pismo makedonskih studenata u Sankt 

Petersburgu o makedonskom književnom 

jeziku (1902.) 

Postavlja se pitanje: kada već postoje srpski i bugarski 

književni jezik, da li je potrebno stvarati i poseban 

makedonski književni jezik? Za to postoje dva razloga: 

1. kada je početkom XIX. stoljeća stvoren srpski 

književni jezik, nije se obraćala pažnja na govor 

istočne Srbije, zapadne Bugarske i Makedonije, tako 

da proglašenjem hercegovačkog govora za književni 

jezik nisu zadovoljene potrebe istočne Srbije, zapadne 

Bugarske i Makedonije. 

Kada je nastao bugarski književni jezik, tako što je za 

njegovu osnovu prihvaćen istočnobugarski dijalekt, 

dijalektima istočne Srbije, zapadne Bugarske i 

Makedonije također nije posvećeno dovoljno pažnje. 

Parcijalnost procesa stvaranja bugarskog i srpskog 

književnog jezika samo je pomogla podjeli balkanskih 

Slovena na dva tabora koja se međusobno bore 

i takmiče upravo u vezi s onim što su zajedničke 

karakteristike i srpskog i bugarskog jezika. 

S druge strane, da je u procesu stvaranja ovoga ili onoga 

nacionalnog jezika jedan od balkanskih dijalekata 

uzdignut na rang zajedničkog književnog jezika, onda 

bi sukob Slovena sa različitih dijelova Balkanskog 

poluostrva bio izbegnut i čitav bi Balkan bio ujedinjen 

u jednu nacionalno-kulturnu cjelinu. Mi smatramo 

da su makedonski dijalekti, koje Bugari smatraju 

bugarskim a Srbi srpskim, zapravo neka sredina koja bi 

mogla poslužiti kao vezivno tkivo za danas međusobno 

neprijateljski nastrojene Bugarsku i Srbiju. 

Drugi razlog za uzdizanje jednog makedonskog 

dijalekta na nivo književnog jezika jeste nužnost da 

se uklone bugarske i srpske pretenzije na Makedoniju, 

da se ukine nacionalna propaganda koja demoralizira 

makedonski živaq, da u Makedoniji dođe do ujedinjenja 

Slovena koji bi onda nadalje imali ključnu ulogu u 

političkoj historiji Makedonije [...]. 

Makedonium, str. 56. 

Koji je cilj ovoga teksta? Šta njegovi autori 

misle o nužnosti stvaranja književnog makedonskog 

jezika? Šta misliš, šta zapravo znači 

stvaranje književnog jezika? 

II-34. Planovi da se pobude nacionalna 

osjećanja Rumuna u Transilvaniji - pismo dr. 

Drageskua upućeno Emiliji Raciju (1874.) 

[....] Narodu kao što je rumunski ne pristaje uloga 

prosjaka. Naši preci su davali i uzimali: mi ne možemo 

da prosimo! Treba više da mislite na seljake i žene. 

Preporod počinje s njima. Od žena napravite majke, 

dobre supruge i dobre Rumunke, a seljake pretvorite 

u ljude koji će imati svijest o vlastitom dostojanstvu, 

svojim pravima i dužnostima – tek tada će biti učinjen 

najteži i najvažniji korak ka napretku i spasenju. 

Uz njihovu pomoć moći ćete da napravite sve: škole, 

prepisku, konferencije, jer oni su sredstvo. [....] 

Lungu, str. 141.-142. 

Koji su, po mišljenju pisca ovoga teksta, 

načini da se u Transilvaniji ojačaju rumunska 

nacionalna osjećanja?Šta misliš, zašto je 

naglasak stavljen na žene i seljake? Kakva je 

uloga namijenjena ženama? 

II-35. Plan za konsolidiranje albanskog 

nacionalnog pokreta – pismo novinara Faika 

Konice baronu Goluhovskom (Brisel, 1897.) 

A. Pod jedan. Ciljevi kojima treba težiti i koje treba 

ostvariti: 

1. Razvoj albanskog nacionalnog osjećanja, praćen 

jasnom sviješću o svemu što nas suštinski razlikuje 

od Turaka. [....] 

3. Raditi tako da svi Albanci, u okviru zakona i 

poštovanja vlasti, razumiju na koji način treba 

da usmjere želju za privrednim i intelektualnim 

napretkom koji će, kao dio pratećih okolnosti, ubrzati 

rješavanje „istočnog pitanja“. 

B. Pod dva. Sredstva koja treba koristiti: 

a. Novine koje će na toskijskom, gegijskom 18 i 

francuskom objavljivati narodne pjesme, 

historijske hronike, patriotske poeme, tekstove o 

privrednim temama i političke komentare u vidu 

vijesti, što sve neće nekim neprijateljskim stavovima 

izazivati podozrenje Porte, niti pak laskavim 

porukama podsticati naklonost kod Albanaca... 

18 Toskijski i gegijski su glavni dijalekti albanskog jezika. 

76


b. Dva ili tri puta godišnje štampati jednostavne 

male dvojezične pamflete, na kojima će kroz pitanja 

i odgovore koji nadilaze tekuća politička pitanja biti 

podsticana nacionalna osjećanja [...]. 

c. Škole: one moraju biti centar našeg interesiranja, 

tim prije što Albanci svim srcem žele da se one otvore; 

međutim, nema ni prave inicijative da se to učini, a 

nema ni dovoljno učitelja. Stoga je neophodno da se 

iz svih mjesta gdje su škole potrebne turskoj vlasti 

pošalju dopisi. 

d. Vjeroispovijest: prijateljski odnosi se moraju 

uspostaviti sa svim vjerama, naročito sa bektašijama 

[muslimanski vjerski red], čiji uticaj u ovom trenutku 

može biti od koristi; s obzirom na mogući razvoj 

stvari u budućnosti, treba se u potpunosti okrenuti 

uspostavljanju vjerske autonomije. 

C. Dozvolite da u zaključku ponovim kako sve naše 

aktivnosti i svi poduhvati moraju biti prožeti ovim 

dvjema zamislima: 

ne treba stvarati partiju, već svi mi treba da se založimo 

za jedan cilj; novine (časopisi), udruženja, škole, 

propaganda – sve to mora nositi pečat spontanog 

pokreta u kojem nas ranije veze, prijateljstva i 

simpatije ni na koji način ne smiju obeshrabrivati. 

Konitza 2000., str. 14.-15. 

sistematizacija historijskog znanja koje se podučava 

u okviru drugih školskih predmeta i podsticanje da 

se to znanje usvoji. Kada shvate veličinu i slavu svojih 

predaka, koji su postali veliki zbog toga što su se 

pridržavali zakona, istrajno radili, bili hrabri i čiste 

duše, te stoga prezirali materijalna dobra i prkosili 

smrti, boreći se za slobodu i vršeći svoju dužnost, 

duše mladih Grka bit će ispunjene divljenjem, željom 

da slijede njihov primjer i nastave slavni život svoje 

nacije. 

Koulouri, str. 263. 

Analiziraj ovaj tekst i objasni koji su ciljevi 

podučavanja historije. Šta misliš o svrsi 

proučavanja historije danas? 

Sl. 8. Djeca odjevena u historijske nošnje 

(Grčka, oko 1875.) 

Faik Konica (1875.-1942.), jedna od vodećih 

ličnosti albanske kulture u prvoj 

polovini XX. stoljeća. Poslije studija u Dižonu i 

Parizu, odlazi 1897. u Brisel, gdje je izdavao albanske 

novine Albania. Za te novine bila mu je 

potrebna finansijska podrška Austro-Ugarske, 

koju je i dobio nakon molbe upućene tadašnjem 

austrougarskom ministru vanjskih poslova 

grofu Agenoru Goluhovskom. 

II-36. Uputstva za predavanje historije u 

Grčkoj (1881.) 

Cilj predmeta historija Grčke u osnovnoj školi nije 

da učenici zapamte historijske događaje, datume i 

historijske ličnosti, ili da prošire svoja opća znanja o 

historiji; cilj je, s jedne strane, moralni odgoj djece, 

buđenje historijske svijesti, kao i stvaranje dostojnih 

pripadnika ove slavne nacije, a s druge strane, 

Fotopoulos, str. 259. 

77


ΕΘΝΗ ΚΑΙ ΚΡΑΤΗ ΣΤΗ ΝΟΤΙΟΑΝΑΤΟΛΙΚΗ ΕΥΡΩΠΗ 

Da li školske svečanosti služe samo za razonodu 

ili su sredstvo učenja i sredstvo 

kojim se jača nacionalni identitet? 

Sl. 9. Diploma učesnika u sportskom 

takmičenju srednjoškolaca u organizaciji lista 

„Gazet Sporturilor“ (Rumunija između dva rata) 

II-37. Pokušaj da Rumunija dobije svoj 

nacionalni sport (1898.) 

Gospodin Haret, 19 ministar sporta, u želji da 

podstakne bavljenje fizičkim vježbama u našoj zemlji 

inicirao je takmičenja bukureštanskih srednjih škola 

povodom 10. maja. Učenici su se takmičili u „oini“ 20 , 

a) pobjednici su dobili počasni pehar koji pripada 

školi sve do naredne godine, kada će se, na isti 

dan, ponovo organizovati isto takmičenje. Sklonost 

gospodina ministra da propagira fizičko vježbanje 

kroz takmičenje u našim izvornim sportovima po 

svemu je dobrodošla: a) zato što će mladi ljudi opet 

vidjeti takmičenja, pa i sami u njima sudjelovati u 

našim sportovima kojima je donedavno prijetio 

nestanak; 

b) zato što će ti sportovi, u kombinaciji s usvajanjem 

dobrog sistema gimnastičkih vježbi, pružiti pravo 

tjelesni odgoj, nacionalni i patriotski, odgoj koji je 

zaista neophodan zemlji koja želi, zarad svojih sinova, 

biti snažna, ugledna i da izaziva strahopoštovanje. 

Ionescu, str. 1106. 

Znaš li da li se u tvojoj zemlji neki sport 

smatrao, ili se još uvek smatra, nacionalnim 

sportom? Šta misliš, zašto je krajem XIX. 

stoljeća bilo onih koji su smatrali da je potreban 

„nacionalni sport“? Čemu su ti ljudi težili? 

ACIME, 37/2000 

Pobjednicima je lovorov vijenac na 

glavu stavljala djevojka obučena u tradicionalnu 

narodnu nošnju, koja je trebalo da 

simbolizira Rumuniju. 

Kako je ovdje Rumunija predstavljena? 

Razgovarajte o tome kako je ona vizuelno 

i simbolički povezana s dječacima koji marširaju. 

Koji su simboli i kakva su grafička rješenja 

diploma koje se danas dodjeljuju u tvojoj zemlji? 

A u vrijeme između dva rata? 

II-38. Albanski kralj Zogu I. o značaju vojne 

obaveze za stvaranje nacije (1928.) 

Smatram da vojska, kao obrazovni faktor, predstavlja 

najvišu vrijednost. Ovoj zemlji je iznad svega 

potrebno obrazovanje, i muškarci koji su pozvani da 

služe vojsku vratit će se kući sa širim pogledima na 

svijet. Morate razumjeti da prosječan Albanac ne zna 

ništa o tome kojoj naciji pripada. 

Njemu je vrhovni autoritet uvijek bio vođa plemena, 

bej, i stoga ga treba postepeno učiti da svoju lokalnu 

lojalnost, inače po sebi hvale vrijednu, preusmjeri na 

centralnu vlast. On zapravo treba naučiti da je ne samo 

pripadnik plemena nego isto tako i građanin države. 

Fischer, str. 23. 

19 Spiru C. Haret (1851.-1912.) doktorirao je matematiku u Parizu. Kad se vratio u Rumuniju, radio je kao univerzitetski profesor, zatim kao visoki službenik zadužen za 

obrazovanje i u tri navrata kao ministar vjera i obrazovanja. Predstavlja simbol nastojanja da se oko 1900. godine modernizira obrazovanje u Rumuniji. 

20 Oina se smatra rumunskom nacionalnom igrom. Sličan je bejzbolu, igraju dva tima od po 12 igrača, svaki na polju od 80 sa 50 metara. Lopta je prečnika 6-9 cm, a 

palica je dugačka do 95 cm. Iako se smatra nacionalnom igrom, veoma malo ljudi se njome aktivno bavi i poznaje pravila. 

78


Ahmed Zogu (1895.-1961.), najveći albanski 

državnik u međuratnom periodu, 

predsjednik države od 1925. do 1928., i albanski 

kralj Zogu I. od 1928. do 1939. godine. 

Kako objašnjavaš običaj da se dječaci 

oblače u vojničke uniforme? Šta misliš, da 

li je u pitanju samo moda ili to ima neko društveno 

i pedagoško značenje? 

Šta je značajnije u viziji kralja Zogua: uloga 

obaveznog vojnog roka u povećanju 

odbrambene moći zemlje, ili pak njegova uloga 

u obrazovanju nacionalnog identiteta mladih 

Albanaca? Šta misliš, da li je obaveza služenja 

vojnog roka podobno sredstvo za postizanje 

tih ciljeva? Kakvi su stavovi prema služenju vojske 

u društvu u kojem ti živiš? 

Sl. 10. Rumunski dječačić odjeven kao vojnik 

(1916.)) 

II-39. Cilj obrazovanja u Turskoj, prema 

shvatanju Zije Gokalpa (1914.) 

Ako pogledate nastavni program u turskim školama, 

vidjet ćete da se djeca podučavaju iz tri oblasti: (1) 

uče jezik, književnost i historiju, što su zapravo turski 

jezik, turska književnost i turska historija; (2) uče 

Kuran, zatim čitanje tekstova Kur’ana u pravilnom 

ritmu i s pravilnim izgovorom, katehizam, historiju 

islama i islamskih jezika (arapskog i perzijskog); (3) 

uče i matematiku, prirodne nauke i strane (evropske) 

jezike, koji će im biti od pomoći u daljem proučavanju 

tih nauka, kao i gimnastiku i zanatske vještine. 

To pokazuje da naše obrazovanje ima tri cilja: 

turkizam, islamizam i modernizam. Nijedan turski 

roditelj neće dozvoliti da njegovo dijete ne nauči 

turski jezik, ili da ne upozna tursku historiju. Ali on želi 

i da njegovo dijete bude moderno obrazovano, osim 

što je obrazovano kao Turčin i musliman. Stoga se čini 

da za nas potpuno obrazovanje obuhvata tri stvari: 

tursko obrazovanje, islamsko obrazovanje i moderno 

obrazovanje. [....] Ova tri aspekta obrazovanja treba 

uzajamno da se podupiru i dopunjuju. Ali, ukoliko ne 

odredimo funkciju svakog od njih i ne ograničimo 

njihove sfere na razuman način, ne prenaglašavajući 

nijedno, onda se može dogoditi da oni jedni drugima 

protivrječe, pa čak i da budu međusobno nespojivi. 


Zija Gokalp (1876.-1924.), vodeća ličnost 

mladoturskog pokreta i glavni 

ideolog turskog nacionalizma. 

Šta misliš o piščevoj želji da napravi ravnotežu 

između tri tipa obrazovanja? Da li 

je bilo praktično da se sve te vrste obrazovanja 

uvedu u osnovnu školu? Kakva je bila situacija u 

tvojoj zemlji početkom XX. stoljeća? A danas? 

79


II-40. Protivnici kritiziraju Ataturkovu politiku 

po pitanju historije i jezika (privatni dnevnik, 

1932. godina) 

17. jul 1932. 

Mustafa Kemal je organizovao historijski kongres 

u Ankari. [....] Govore gluposti, tvrde da je čitav 

svijet turski. [....] Osam godina je Mustafa Kemal 

predstavljan kao genije za vojnu teoriju, kao genije 

za politiku, kao genije za poljoprivredu i tako dalje. 

Sada on želi da od sebe napravi velikog historičara. 

[...] Svrha ovoga kongresa je sljedeća: Mustafa Kemal 

otkriva do sada nepoznate stvari u historijskoj nauci, 

nudi novu teoriju historije i postaje veliki historičar, 

genije za historiju. Čovjeka mora biti stid kada vidi 

da neko pokušava da učini nešto tako smiješno. 

[....] U knjizi koju je objavio, strelicama je obilježio 

sve zemlje koje je Turska osvojila. Nema nijednog 

jedinog mjesta do kog Turci nisu stigli. 

On Grke proglašava za Turke zbog riječi „ege“, a Irci su 

zapravo Turci zbog jednog sloga (Ir). Kakva glupost, 

kakvo neznanje, kakva sramota! Zaboravio je nesretni 

Iran. 

[....] Ako države postaju turske samo zato što imaju 

„ir“, šta onda nije u redu sa Iranom? 

I on ima „ir“. Da, nije moguće da je toliko glupo. [....] 

Tako je Gazi rekao Junus Nadiju da u rječniku šejh 

Sulejmana Čagataja postoji riječ „kilturmak“ i da 

treba samo ukloniti sufiks „mak“ i dobije se reč 

„kiltur“ koja je izvorna franačka riječ za kulturu. Oni 

su od nas uzeli tu riječ. O, zemljo otvori se i progutaj 

me! Da li da plačem ili da se smijem? Kada čitam ove 

izmišljotine, onda je sramota mene, koji sam u Parizu. 

Taj „kilturmak“ je, naravno, ništa drugo do „getirmek“ 

(donijeti). Gdje je tu kultura? 

[....] 

8. septembar 1932. 

U današnjem izdanju Milijeta 21 stoji da Mustafa 

Kemal ide na skup lingvista u dvorac Dolmabahče. 

Bože, smiluj se na naš jezik. [....] Ko zna šta će sada 

izmisliti. [....] 

Pitanje jezika postat će još složenije. Bit će teško 

napraviti novu čistku. Bilo bi mnogo bolje da to nije ni 

pokušavao. Zaista ne znam šta mu sve to treba. U roku 

od dvije godine postao je historičar. Objavio je historiju 

Turske koja je puna njegovih izmišljotina, i sada se to 

mora učiti u školama. Jadna turska djeca koja na to 

gube vrijeme! A sada je odjednom postao i filolog. 

Nur, III, str. 547. 

Jezik i historija bili su od ključnog značaja 

za Ataturkovu politiku njegovanja nacionalizma. 

Šta misliš o pretjerivanjima koje u 

svome privatnom dnevniku kritizira jedan njegov 

intelektualni suparnik? Da li bi takva kritika 

imala efekta da je izrečena javno? Da li znaš za 

slične slučajeve u tvojoj zemlji? 

II-41. Mahmud Esad Bozkurt o nacionalističkoj 

suštini „Ataturkove revolucije“ 

Državne poslove u novoj Republici Turskoj vodit će 

isključivo Turci. Nemamo povjerenja u one koji nisu 

Turci. Ataturkovu revoluciju karakterizira ponajprije 

turski nacionalizam i prenaglašavanje turskog 

porijekla. To je princip koji je izbrisao prošlost. To je 

princip koji je uveo modernost. 

Čitava turska revolucija i sve što je ona učinila 

zasnovano je na tom principu. Svako, pa i najmanje 

odstupanje od njega isto je što i nazadovanje i znači 

smrt. 

Bozkurt, str. 354.-355. 

Mahmud Esad Bozkurt bio je ministar 

unutrašnjih poslova u vrijeme Ataturka. Jedan 

je od prvih ideologa koji je sistematično predstavio 

„kemalizam“ kao zaokruženu doktrinu. 

Opće pitanje: 

Uporedi tekstove II-34, II-35, II-36, II-37, II- 

38 i II-39, kao i slike 8, 9 i 10; koja su se sredstva 

koristila za formiranje i održavanje zajedničkog 

identiteta u novim nacionalnim državama u jugoistočnoj 

Evropi? 

21 Misli se na novine pod tim nazivom. 

80

TREĆE POLAVLJE: 

Nacionalne ideologije 


Kultura je od ključnog značaja za napredak i jačanje nacije. To su elite nacionalnih država jugoistočne Evrope 

shvatile i mnogo su truda uložile da na svaki kulturni proizvod utisnu nacionalni pečat. Nacionalizacija kulture 

obuhvata ne samo sistematsko promišljanje o naciji, razvoju nacionalnih slika o sebi samima i stereotipa već i 

primjenu raznih nacionalnih simbola. 

U ovom poglavlju bavit ćemo se samo nekima od njih. Zastava, grb i himna su obilježja državnosti, a građani se 

uče da se s tim simbolima poistovjećuju. Tokom vremena, svaka država počela je slaviti jedan ili više nacionalnih 

praznika koji predstavljaju najveće nacionalne događaje. Historija se pokazala kao nepresušni izvor simbola i 

heroja. Intelektualci i političari prisvojili su različite historijske trenutke i ličnosti i iskoristili ih za to da prošlost 

predstave u skladu s vlastitim trenutnim interesima i zamislima. Većina nacionalnih heroja dolazi iz daleke prošlosti, 

ali ima i onih koji pripadaju savremenosti. Njihova je uloga da u doba mira podstaknu osjećanje nacionalnog 

ponosa, a u vrijeme rata da jačaju koheziju i posvećenost nacionalnim ciljevima. Od kraja XIX. stoljeća svaka 

evropska nacija imala je makar jednog nacionalnog pjesnika, jednog nacionalnog slikara ili vajara i, naravno, 

nacionalnu narodnu kulturu koja obuhvata narodnu književnost i narodne nošnje. Kulinarstvo i sport također 

korišteni su za jačanje nacionalnog jedinstva i ponosa kod građana. Odnosi među nacijama nisu bili ograničeni 

samo na simboličko nadmetanje. Politički sukobi često su izbijali u modernoj Evropi, kao i u jugoistočnoj Evropi 

koja, zbog svojih nestabilnih država i mnogobrojnih teritorijalnih pretenzija nije bila izuzetak. Stoga je priprema 

za rat bila jedan od ključnih ciljeva nacionalne ideologije. Nacionalni panteoni bili su puni političkih vođa i ratnih 

heroja. 

Pažnja nije posvećivana samo odraslim muškarcima, već i ženama i djeci koji su našli svoje mjesto u borbi 

za nacionalne ciljeve. Žene i djeca posmatrani su kao nevini i nesebični, te je njihovo uključivanje u borbu 

za ostvarenje nacionalnih ciljeva djelovalo kao ključni dokaz da ti ciljevi, kao i čitava nacionalna borba, jesu 

opravdani i vrijedni. Žene kao majke i odgajateljice djece, i djeca kao budući građani i vojnici, tako su dobili veliki 

značaj u širenju uvjerenja da je budućnost nacije svijetla i sigurna. 

IIIa. Šta je nacija? 

III-1. Prava i obaveze rumunske nacije, po 

shvatanju pjesnika i političara Dimitrija 

Bolintineanua (1869.) 

Rumuni su nacija; nacija je narod i sve klase koje ga 

čine i zajedno žive po istim zakonima i običajima i 

govore istim jezikom. Svaka nacija ima karakter po 

kojem se razlikuje od svih drugih. Kao što pojedinac 

ima prava i dužnosti u društvu u kojem živi, tako i 

nacija ima prava i dužnosti prema samoj sebi i drugim 

nacijama; njena prava su zapravo njene dužnosti. 

Najuzvišenije pravo nacije je njeno pravo da upravlja 

sobom na način koji sama odabere, i da se održi; 

nacija uvijek ima pravo, oslanjajući se na vlastite 

snage, odbiti svaku vrstu napada izvana; njeno treće 

pravo je pravo da slobodno i u potpunosti razvije 

svoje sposobnosti, sve dok njihova primjena ne šteti 

interesima drugih nacija. Prva dužnost nacija, to jest 

jedne nacije u odnosu na sve ostale, dužnost u kojoj 

se sažimaju sve ostale njene dužnosti, jeste dužnost 

da se njeni pripadnici međusobno vole i pomažu... 

Bolintineanu, II, str. 501. 

81

NACIONALNE IDEOLOGIJE 

Dimitrije Bolintineanu (1819.-1872.), 

rumunski pjesnik, pisac i političar. Rođen 

u vlaškoj porodici porijeklom iz Makedonije, 

sudjelovao je u vlaškom revolucionarnom 

pokretu četrdetesetih godina XIX. stoljeća, bio 

član privremene vlade i pokrenuo novine Puporul 

Suveran (Suvereni narod). U nekoliko navrata 

1863. i 1864. godine bio je ministar vanjskih 

poslova i ministar vjera i obrazovanja.. 

Koji elementi, po mišljenju autora ovoga 

teksta, određuju jednu naciju? Uporedi to 

s definicijom riječi „nacija“ koju ćeš naći u rječniku. 

Koja su, po mišljenju autora, najvažnija 

prava jedne nacije? 

III-2. Objašnjenje šta je narod prema jednom 

srpskom udžbeniku (1870.) 

Svaki čas čitam u novinama, u knjigama, i svaki 

dan se čuje u razgovoru ime narod, i svaki čas nam 

valja pomenuti, da smo i mi narod, i da se zovemo 

srpski narod. Za to, kad su jednom prilikom u kući 

Radosavljevoj pomenute te reči srpski narod, upita 

ga njegov sin, šta je to narod, šta su to Srbi? I o tome 

su se posle toga ovako razgovarali. 

Otac: Znaš li ti, sinko, kazati mi šta je to porodica? 

Sin: Znam, oče! Porodica zovu se deca sa svojim 

ocem i materom. 

Otac: A kad otac ima braće, a mati sestara, pa oni 

opet imaju svoje dece – nije li i to porodica? 

Sin: Jeste, oče, i to. Sve je to zajedno porodica. [....] 

Otac: E, to je ono što mi treba, da ti kažem šta je to 

narod. Hiljadama i hiljadama onakih porodica kao 

što smo ih videli, rasute su na daleko i na široko 

po brdima i dolovima, oko reka i pokraj mora, po 

dobrim i po lošim zemljama na celoj zemlji našoj. Sva 

ta grdna gomila ljudi ne govori sve jednim jezikom 

da bi se razumela. S toga su svi ljudi ovoga sveta 

podeljeni na gomilice koja se svaka svojim načinom 

razumevaju, svaka svoj jezik govore. 

Dakle koliko god ima tih gomila koje govore tako 

da se s drugom gomilom ne mogu razumeti, one se 

zovu narodom. [....] 

Otac: Narodi se poznaju po jeziku. Koliko god hiljada 

porodica govore jedan jezik i razumeju se, one čine 

narod. Na primer, kad ti odavde pođeš, možeš znati 

lako dokle se prostire narod u kome smo i mi. 

Idi na sever, na zapad, na istok i jug, pa kud god 

budeš putovao, dokle god čuješ da se ovako govori 

kao kod nas, ili da ih ti možeš lepo razumeti, to je sve 

jedan narod. 

Ali ima još nešto čime se odlikuje narod. Da ti, na 

primer, pođeš daleko odavde, video bi dosta ljudi 

koji ne samo ne govore naš jezik, nego i ne ponose 

se Milošem Obilićem, ne pevaju Kraljevića Marka, 

ne slave naših slava, ne idu crkvama na sabore, ne 

žale za Kosovom našim. Često i ne znaju nikako za 

to. Ljudi dakle koji govore jedan jezik, koji veruju u 

jedan ponos narodni i svud se jedan drugog sećaju, 

koji imaju jedne iste običaje, zovu se narod. 

Sin: I takih naroda ima dosta na zemlji, je li, oče! 

Otac: Dosta, sinko! I svaki ima svoje ime. Čim narod – 

tim jezik; čim jezik – tim ime! 

Koji ovaj naš jezik govore zovu se Srbi, a drugih ima 

nebrojeno. Blizu su nama: Bugari, Rumuni ili Vlasi, 

Madžari, Slovenci, Talijanci, Nemci i tako ih ima vrlo 

mnogo na ovoj zemlji našoj. 

Sin: To, oče, svaki narod ima svoje ime onako kao 

svaki čovek. [....] 

Pa posle, kad su više naroda ovako u srodstvu po 

jeziku i običajima, kao što ti govorim za nas, Bugare, 

Slovence, Čehe, Poljake, Ruse i još dva tri, onda se oni 

smatraju kao jedna porodica, jedno veliko pleme. 

To pleme i srodstvo u kom smo mi, zove se pleme 

slovensko. A od toga plemena slovenskoga, mi 

(Srbi i Hrvati), Bugari i Slovenci, zovemo se južnim 

Slovenima ili Jugoslavenima, za to što mi živimo na 

jugu, a ostali su Sloveni na sever i istok od nas. 

Srpska, I, str. 9.-17. 

Koje su glavne osobine nacije prema 

objašnjenju u ovom udžbeniku? Koji su 

specifični elementi srpskog nacionalnog identiteta? 

Koji su glavni edukativni ciljevi ovoga 

teksta? Šta misliš o ovde ponuđenom objašnjenju? 

Uporedi to s današnjim definicijama koje 

se mogu naći u nastavnim programima za građansko 

obrazovanje. 

82


III-3. Određenje nacije po Ziji Gokalpu (1923.) 

Šta je, dakle, nacija? Šta nas to povezuje jače od 

rasnih, etničkih, geografskih, političkih sila, pa čak 

i same volje? Sociologija dokazuje da taj odnos 

počiva na obrazovanju, odgoju i kulturi – drugim 

riječima, osjećanju [....]. Jasno je da nacija nije rezultat 

okupljanja na rasnoj, etničkoj, geografskoj, političkoj 

osnovi, ili pak na osnovu puke volje. Naciju čine ljudi 

koji imaju jednako obrazovanje, koji su prihvatili 

isti jezik, vjeru, moral i estetiku [....]. Stoga je uzalud 

tražiti genealogije u svojoj naciji. Mi tražimo samo 

nacionalno obrazovanje, odgoj i ideale. 

Gökalp, str. 11.-15. 

Uporedi ovaj tekst sa II-39: koji element 

pisac izdvaja kao karakterističan za nacionalnu 

grupu? Kakvu ulogu on daje obrazovanju? 

III-4. Poimanje nacije kod Mustafe Kemal-paše 

A. Značaj religije tokom rata (1920.) 

Opći princip je sljedeći: različiti poklonici islama koji 

žive u područjima unutar naših nacionalnih granica 

jesu zaista naša braća koja međusobno poštuju 

etnička, regionalna i etička prava. Stoga mi ne želimo 

učiniti bilo šta protiv želja tih ljudi. Ukoliko smo u 

nešto potpuno uvjereni, onda smo uvjereni u to da 

u okvirima naših nacionalnih granica Kurdi, Turci, 

Lazi, Kirgizi i tako dalje, svi ti islamski elementi, imaju 

zajedničke interese i odlučni su da djeluju zajedno. I 

mi isto tako gledamo na stvari. Srčano se zalažemo 

za bratsko i vjersko jedinstvo. Stoga nikada nemojte 

sumnjati [....] da Laz ili Kurd neće glasati za našu stvar 

kada se od njega to zatraži [....] 

Ozturk, str. 196.-197. 

C. Jedinstvo (1924.) 

Kako smo uočili, sljedeći prirodni i historijski fenomeni 

imaju ulogu u formiranju turske nacije: 

1 – jedinstvena politička organizacija 

2 – jedan jezik 

3 – jedna teritorija 

4 – jedna rasa i jedno porijeklo 

5 – historijska srodnost 

6 – moralna i etnička srodnost 

Sve ovo postoji u turskoj, ali ne u potpunosti i kod 

drugih nacija. Uopćenije govoreći, da bismo neku 

zajednicu nazvali „nacijom“ potrebno je da svi, ili 

barem neki od navedenih uvjeta budu ispunjeni. 

Atatürk’un, str. 70. 

D. Uopćavanje i pojednostavljivanje (1929.) 

Hajde da napravimo definiciju koja bi, koliko god je to 

moguće, odgovarala svakoj naciji. Oni koji posjeduju 

bogatu riznicu sjećanja, iskrenu želju i saglasnost da 

žive zajedno, zajedničku volju da se brani zajednička 

baština, čine zajednicu koja se naziva „nacija“. U 

skladu s tim, ukoliko kažemo da zajednica koju čine 

pripadnici jedne kulture jeste „nacija“, onda samo 

navodimo najkraću definiciju „nacije“. 


Šta misliš, zašto postoji toliko mnogo definicija 

i mogućnosti definiranja nacija? 

Možeš li pojedine Ataturkove definicije povezati 

s određenim historijskim situacijama koje 

su mogle uticati na njegovo poimanje nacije? 

Možeš li ti sam/a da ponudiš neku definiciju? 

B. Kultura (1922.) 

Narodi Turske, rasno, vjerski i kulturno ujedinjeni, 

puni su međusobnog poštovanja, žrtvuju se jedan za 

drugoga, i čine društveno tijelo koje ima zajedničku 

sudbinu i zajedničke interese. 


83


IIIb. Samoodređenje 

III-5. Biti Bugarin - pjesma Bugarin sam Ivana 

Vazova (1917.) 

Bugarin sam i jak 

Bugarska me majka rodila 

Zbog tolikih ljepota i dobara 

Volim zavičaj svoj 

Bugarin sam i volim 

Naše planine tako zelene 

I što me Bugarinom zovu 

Najveća radost je meni 

Ja sam slobodan Bugarin 

U zemlji slobode ja živim 

Sve što je bugarsko 

Ja slavim, gledam, čuvam i cijenim 

Bugarin sam i sazrijevam 

U velikim danima u vremenu slavnom 

Ja sin sam zemlje tako divne 

Ja sin sam iz plemena hrabrih. 22 Vazov, str. 7 . 

Ivan Vazov (1850.-1921.) bio je bugarski 

pisac, pjesnik i političar, poznat kao 

“patrijarh bugarske književnosti”. Rođen je u 

Sopotu u bugarskoj Dolini ruža, emigrirao je u 

Rumuniju i Rusiju, i bio je uključen u bugarski 

oslobodilački pokret. Njegova prva poema bila 

je Borba, tokom rata iz 1877.-1878. objavio je 

knjigu Spasenje, a nakon formiranja bugarske 

države podsjetio je na vrijeme osmanske vladavine 

u znamenitom bugarskom romanu Pod 

jarmom. Tokom balkanskih ratova i I. svjetskog 

rata objavio je veći broj nacionalističkih pjesama 

(vidi Čitanku 3. Balkanski ratovi, tekstove 

II-5 i V-17). Pjesma Bugarin sam uči se u svim 

bugarskim osnovnim školama. 

III-6. Biti Albanac – mišljenje Paška Vase 

(1879.) 

Bili oni muslimani, pravoslavci ili katolici, Albanci 

su, uvjereni smo, isto kao i prije trideset stoljeća, 

najstariji evropski narod, rasa koja je najmanje 

izmiješana sa ostalim poznatim rasama; to je 

nevjerovatan i neobjašnjiv fenomen, ali ta se rasa 

oduprla vremenu koje sve uništava i mijenja, 

uspjela je sačuvati jezik, iako nije imala književnost 

ili razvijenu civilizaciju i, povrh toga, uspjela da 

sačuva svoj izvorni i karakteristični profil a da pritom 

ne bude nedruželjubiva, i da u svome ponašanju ne 

ispoljava podozrenje prema vjerovanjima i ritualima 

religija koje je primila tokom pobjedničkog hoda 

kroz stoljeća. 

Vasa, str. 22.. 

Paško Vasa (1825.-1892.), istaknuti albanski 

pisac i državnik XIX. stoljeća, 

rođen u Skadru. Poslije mladalačkih avantura 

(učestvovao je u revoluciji u Italiji 1848. godine), 

ušao u državnu službu Osmanskog carstva 

i na kraju postao namjesnik Libana. Bio je lojalan 

službenik Carstva, ali je istovremeno osnovao 

nekoliko albanskih kulturnih društava i na 

albanskom objavio mnoštvo tekstova o albanskom 

jeziku, historiji i politici. Njegov politički 

cilj nije bio stvaranje nezavisne Albanije, već 

okupljanje svih koji na teritoriji Osmanskog 

carstva govore albanskim jezikom u jednu administrativnu 

jedinicu (vilajet) koja će imati izvjesni 

stepen autonomije. 

22 Ivan Vazov. Аз съм българче. Стихотворения за деца [Bugarin sam. Pjesme za djecu]. Plovdiv, 2005. godine. 

84


Sl. 11. Nacija u slikama – slovenačka 

razglednica (početak XX. stoljeća) 

Sl. 12. Nacija u slikama – rumunska 

razglednica (početak XX. stoljeća) 

România, str. 55 

Ovo je jedna od niza razglednica koje 

prikazuju Rumune u tradicionalnoj 

nošnji i pri svakodnevnim poslovima. 

Uporedite ove dvije razglednice. Može li 

motiv s razglednice doprinijeti jačanju 

nacionalnog identiteta? Ako može, kako? 

III-7. Biti Turčin – mišljenje dr. Rize Nura 

(1932.) 

Turska nacija jedna je od Bogu najmilijih nacija. 

Mudrost, heroizam, znanje i umjetničke sposobnosti 

njoj su date više no ijednoj drugoj. I prije i poslije 

Hrista mi smo stvorili mnogo civilizacija na prostoru 

od Kineskog mora pa sve do Balkana, Egipta, Maroka. 

Stoga, zbog vrijednosti koju ima dragulj sposobnosti 

u turskoj krvi [....]. 

Nur, str. 523. 

III-8. Biti Slovenac – Dimitrije Rupel o naravi 

Slovenaca (1987.) 

U prošlosti je, čini se, vjersko preobraćanje bilo 

glavno oruđe oslobođenja Slovenaca. 

Preobraćanje znači promijeniti Boga, svece, moral 

i kulturu. Ono je društveni prevrat koji mijenja 

vrijednosti, ideje, pravila i zakone. Preobraćanje iz 

jedne vjere u drugu karakterizira Slovence od samog 

početka. [....] Nijedno veliko preobraćanje nije gurnulo 

Slovence unazad. Naprotiv, zahvaljujući njima mi 

smo opstali i napredovali. S druge strane, život pun 

preobraćanja znači i stvaranje posebnog mentaliteta 

ili nacionalnog duha. Taj bismo mentalitet provizorno 

85


mogli nazvati duhom prilagodljivosti, kompromisa 

i potiskivanja, ali i racionalosti i otvorenosti. U 

politici su Slovenci često pravili samo male korake, 

neprijatna savezništva i bili fleksibilni, zbog čega 

su povremeno trpjeli oštra moralna prebacivanja. 

Zbog takvog mentaliteta oni često pate od osjećaja 

rezignacije, koja ih nagoni i da napuste svoju zemlju, 

a imaju i visoku stopu samoubistava. 

Stokes, str. 281. 

Dimitrije Rupel, slovenački intelektualac 

i političar. Rođen 1946. godine, 

studirao književnost i sociologiju, bio vanredni 

profesor na Univerzitetu u Ljubljani. Tokom 

osamdesetih uređivao kritički usmjerene časopise 

Problemi i Nova revija, zalagao se za slovenačku 

nezavisnost i januara 1989. godine postao 

predsjednik Slovenačkog demokratskog 

saveza. SDU je bio dio opozicione koalicije 

DEMOS koja je u aprilu 1990. godine pobijedila 

na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji. 

Poslije tih izbora on je postao jedan od vodećih 

slovenačkih političara i u dva navrata ministar 

vanjskih poslova. 

rukama koje će poraziti neprijatelje.“ „Pa, gospodine“, 

odgovorit će ti seljak, „ne razumijem se ja u te stvari, 

vi govorite kao iz neke knjige...“ 

Ionescu-Gion, str. 16.-17.. 

. 

Georg Jonesku-Gion (1867.-1904.), dosta 

objavljivao kao novinar i historičar. 

Studirao u Briselu i Parizu, i radio kao srednjoškolski 

profesor francuskog i historije, da bi kasnije 

postao glavni inspektor za srednjoškolsko 

obrazovanje. Ovo je odlomak iz govora na skupu 

održanom u bukureštanskom Atenaumu. 

Kako je ovdje predstavljena razlika između 

vjerskog i nacionalnog identiteta? Šta 

je Jonesku-Gionu važnije? Zašto je krajem XIX. 

stoljeća nacionalni identitet postao važniji od 

vjerskog?Možeš li uočiti vezu između toga i 

stvaranja nacionalne države? 

Pokušaj u prethodna četiri teksta umjesto 

zamjenice „mi“ umetnuti odrednicu tvog 

nacionalnog identiteta. Da li pronalaziš neke 

zajedničke elemente? Napravi spisak zajedničkih 

elemenata i razlika. 

III-9. Sjećanja Georga Jonesku-Giona (1889.) – 

rumunski seljaci ne poistovjećuju se sa svojom 

nacijom 

Ko se ne sjeća da si još prije nekoliko godina mogao 

da pitaš seljaka: „Šta si ti?“, a da ti on, češkajući se po 

glavi, odgovori uz ponizni smiješak: „Pa, gospodine, 

šta bi trebalo da budem? Ja sam, kao i svi kršćani, 

kršćanin koji stoji pred Bogom“. A ako ga pitaš, 

govoreći njegovim rječnikom: „Pobogu, rođače, 

zašto kažeš samo kršćanin? Kršćanin! Pa i Bugar je 

kršćanin... i Moskovljanin, i Grk... Ti si kršćanin, ali 

si i još nešto, zar ne? Zar ne osjećaš da si po svojim 

precima Rumun, Rumun zelen kao hrast, sa snažnim 

III-10. Doživljaj H. N. Breilsforda (1905.) – u 

Makedoniji se ne poistovjećuju sa svojom 

nacijom 

Sjećanje na prošlost je potpuno iščililo i seljanima 

je ostalo samo nejasno predanje kako su njihovi 

preci nekada davno uživali u slobodi. U jednom 

zabačenom seocetu u blizini Ohrida, u kome nema ni 

učitelja ni svećenika i čiji nijedan stanovnik ne umije 

da piše i čita, razgovarao sam s nekoliko dječaka da 

bih vidio koliko oni znaju o svojoj prošlosti. Odveo 

sam ih na osamljeno i neobično zaobljeno brdo 

na čijem vrhu su ruševine utvrđenja bugarskog 

cara, koji se nadvijaju nad jezerom i dolinom. „Ko 

je ovo izgradio?“, pitao sam ih. Odgovor je zvučao 

upečatljivo: „Slobodni ljudi“. „A ko su oni bili?“. „Naši 

djedovi“. „Da, ali da li su oni bili Srbi, Bugari, Grci ili 

Turci?“ „Nisu bili Turci, bili su kršćani“. I to je, izgleda, 

bilo sve što su oni znali. 

Brailsford, str. 99.-100. 

86


Henry Noel Brailsford (1873.-1958.), britanski 

novinar, proveo nekoliko godina 

na Balkanu kao dobrovoljac u helenofilskoj 

legiji, zatim kao dopisnik i upravnik britanske 

dobrotvorne misije u Makedoniji 1903. godine. 

S puno razumijevanja za makedonsku stvar, 

objavio rezultate svog kulturološko-historijskog 

istraživanja na tom području 1905. godine.. 

Šta je glavni izvor identifikacije iz vizure 

ovih dječaka? Zašto pisac naglašava kako 

u selu nije bilo ni škole ni svećenika, a da su seljaci 

bili nepismeni? Šta misliš, da li bi odgovori 

dječaka bili drukčiji da su odrasli u drukčijim 

uvjetima? 

 

Sl. 13. Bosanskohercegovački paviljon na Međunarodnoj izložbi u Parizu (1900.) 

Bennett, str. 30 

Na svjetskoj izložbi svaka država želi istaći 

svoju posebnost. 

Šta je prikazano na ovom bosanskohercegovačkom 

paviljonu 1900. godine? Analiziraj 

pozadinu slike (arhitektonske elemente), odjeću, 

namještaj, ponašanje i izgled ljudi.Prikupi podatke 

o posljednjoj Svjetskoj izložbi i učesnicima iz 

tvoje zemlje. Šta je tvoja zemlja odabrala da na 

njoj prikaže? 

87


IIIc. Nacionalna znamenja 

III-11. Riga od Fere – prijedlog zastave i 

znamenja Grčke (1797.) 

Na zastavi i znamenjima Grčke treba biti Heraklova 

palica s tri križa; zastava i znamenja su trobojne, 

crveno na vrhu, bijelo u sredini i crno dolje. 23 

Crveno predstavlja carsku purpurnu boju i 

samoodređenje grčkog naroda; tu boju su koristili 

naši preci kada su kretali u boj kako se rane koje 

krvare ne bi vidjele i demoralizirale druge borce. 

Bijelo je simbol čistote naše borbe protiv tiranije. 

Crno je smrt na koju smo spremni u borbi za slobodu 

i otadžbinu. 

Svi grčki vojnici nose šljemove. 

Svi grčki vojnici imaju bajonete koje kao mačeve nose 

zadjenute za pojas, ili, ako je potrebno, i za vrijeme 

vojne parade, stavljene na puške. 

Odjeća grčkog vojnika je junačka odjeća koja se 

sastoji od crnih kraćih pantalona, bijele košulje i 

crvenih čarapa ili dokoljenica. 

Svi Grci i Grkinje, kao i svi stanovnici ove republike, 

moraju imati na šljemovima i kapama oznaku poput 

ove gore prikazane, nacrtanu ili izvezenu na bijeloj 

tkanini ili utisnutu na bronzi: to je znak raspoznavanja 

među slobodnim demokratama i jednakom braćom. 

Раrθενών, str. 555.-556. 

Poslije sticanja nezavisnosti, Grčka je prihvatila 

samo nekoliko Riginih prijedloga. 

Pokušaj iznijeti razloge za i protiv prihvatanja 

čvrstih pravila odijevanja za sve stanovnike 

jedne države. Uporedi zastavu koju je predložio 

Riga sa sadašnjom grčkom zastavom (sl. 17). 

Sl. 14. Zastava grčkog ostrva Psare tokom Rata za nezavisnost, na kojoj stoji parola „Sloboda ili smrt“, 

križ i simboli tajnog društva „Filiki eteria“ 

23 Sličan raspored boja je bio i na zastavi Francuske, mada je umjesto crne bila svijetloplava. 

Simaies, str.22. 

88


Sl. 15. Rumunska zastava bukureštanske 

gradske garde s natpisom „Snaga izvire iz 

jedinstva“ (1867.) 

Sl.16. Zastava i grb Kraljevine Srba, Hrvata i 

Slovenaca / Kraljevine Jugoslavije (1929.) 

Dimić 

Dvije ženske figure predstavljaju dvije 

rumunske kneževine, Moldaviju i Vlašku, 

koje su se 1859. godine ujedinile u jednu 

državu. 

Šta je bio cilj upotrebe likovnih elemenata 

koji direktno aludiraju na naciju, na 

zastavi koja je napravljena za jednu lokalnu 

ustanovu? 

Zastava i grb su kombinacija simbola tri 

vodeće nacije u prvoj Jugoslaviji 

Koja je svrha ove slike? 

III-12. Značaj albanske zastave, govor 

episkopa Fan Stilijan Nolija na pogrebu Faika 

Konice (1942.) 

Dozvolite da kažem i nekoliko riječi o albanskoj 

zastavi. Kao što znate, nijedna zastava iz našeg 

susjedstva nije starija od stoljeća i po, a neke nisu 

stare ni čitavo stoljeće. 

Naša zastava je stara najmanje 500 godina, a možda 

čak i nekoliko stoljeća više. Ona je bila zastava Đerđa 

Kastriota Skenderbega, albanskog nacionalnog 

heroja koji se 25 godina borio protiv Turaka i bio 

posljednji kršćanski borac koji je na Balkanu uspješno 

prkosio najvećim turskim sultanima. 

Poslije Skenderbegove smrti, Albaniju su napustile 

evropske sile i ona je bila osuđena da još četiri 

stoljeća grca pod teškim turskim jarmom. Za to 

vrijeme je Skenderbegova zastava zaboravljena – 

niko nije znao za njeno postojanje sve dok jedan 

mladi naučnik nije u biblioteci našao Barlecijevu 

biografiju Skenderbega, i u njoj sliku te zastave. Taj 

naučnik je bio Faik Konica i ta zastava sada prekriva 

njegov kovčeg, crvena zastava sa crnim dvoglavim 

orlom upravo je ona koju je Konica „ponovo otkrio“. 

Konitza 2000, str. 174. 

89


Ovaj govor održan je u Sjedinjenim Državama, 

za vrijeme Drugoga svjetskog 

rata, dok je Albanija bila pod italijanskom okupacijom. 

Fan Noli (1882.-1965.) bio je pravoslavni 

episkop i šest mjeseci tokom 1924. albanski 

premijer i regent. Zbog protivljenja Ahmedu 

Zoguu morao je da ode u izbjeglištvo, nastanio 

se u Sjedinjenim Državama gdje je bio ključna 

osoba za održavanje komunikacije između Albanije 

i Amerike. Objavio je nekoliko književnih 

i historijskih radova, kao i rasprava posvećenih 

vjerskim pitanjima. Sa 63 godine (1945.) stekao 

je titulu doktora na Univerzitetu u Bostonu gde 

je odbranio disertaciju o Skenderbegu. Iako su 

se njegovi odnosi sa Faikom Konicom (vidi II- 

35) pogoršali kada je Konica postao albanski 

ambasador u Vašingtonu dok je Zogu bio na 

vlasti, Noli i Zogu su intenzivno sarađivali poslije 

okupacije Albanije 1939. godine. 

Analiziraj tekstove III-11 i III-12.Znaš li značaj 

zastave tvoje zemlje? Da li svoju zastavu 

povezuješ s nekim posebnim događajem ili 

nečim drugim značajnim? 

Pokušaj da shvatiš značenje ovih zastava. 

Uporedi boje i njihov raspored. Uporedi 

ove zastave sa zastavama ostalih evropskih zemalja. 

 

Sl. 17. Današnje zastave zemalja jugoistočne Evrope 

Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Kipar, Grčka, Makedonija, Rumunija, Slovenija, 

Srbija, Turska 

90


III-13. Himne 

A. Grčka himna (1823.) 

Znam za sve vas stare, 

Božanski vaskrsle, 

U svjetlu vam oči zare 

Dok se mačevi kale. 

Iz grobova našeg roda 

Duh će vaš da sine pravo 

Kad kliknemo vama – zdravo! 

Živjela, živjela sloboda! 

Dugo ste bili 

Među svijetom što žali 

Čekajući glas 

Koji će vas pozvati 

Ah, sporo stiže taj dan 

Jer nikog ne bijaše 

Da se u sjenci tirana 

Na tako nešto usudi 

A sad, sinovi, izdržite 

I uzbuđeni dah zadržite 

U boj krenite 

Tražeć slobodu il smrt 

Iz predačkih grobova 

Ustaće duhovi 

Jer mi ih zovemo: 

Živjela, živjela sloboda! 

Kapsomenos, str. 93.-94. 

Stihove grčke Himne slobodi napisao 

je Dionisije Solomos, jedan od najvećih 

grčkih pjesnika (1798.-1857.). Tu pjesmu od 158 

stihova napisao je 1823. godine, tokom grčkog 

rata za nezavisnost. Prve dvije strofe, za koju je 

muziku komponirao Nikolaos Mantacaros, proglašene 

su 1864. godine nacionalnom himnom 

Grčke, umjesto prijevoda himne Bavarske, koji 

je do tada bio u upotrebi. 

B. Hrvatska himna (1835.) 

Lijepa naša domovino, 

Oj junačka zemljo mila, 

Stare slave djedovino, 

da bi vazda sretna bila! 

Mila kano si nam slavna, 

Mila si nam ti jedina. 

Mila kuda si nam ravna, 

Mila kuda si planina! 

Teci Dravo, Savo teci, 

Nit ti Dunav silu gubi, 

Sinje more svijetu reci, 

Da svoj narod Hrvat ljubi. 

Dok mu njive sunce grije, 

Dok mu hrašće bura vije, 

Dok mu mrtve grobak krije, 

Dok mu živo srce bije! 

Za Hrvatsku, str. 5 

Stihove hrvatske himne napisao je Antun 

Mihanović (1796.-1861.) i objavio u 

književnom časopisu Danica 1835. godine. Mihanović 

je rođen u Zagrebu, bio je oficir u vojsci 

Habzburgovaca i kasnije diplomat. Muziku za 

stihove je četrdesetih godina XIX. stoljeća napisao 

Josip Runjanin (1821.-1878.), također habzburški 

oficir. Hrvati su tu pjesmu početkom XX. 

stoljeća počeli doživljavati kao svoju himnu. U 

komunističkoj federativnoj Jugoslaviji priznata 

je kao himna tadašnje republike Hrvatske i 

u zvaničnim prilikama izvođena je tek poslije 

jugoslavenske himne (Hej, Sloveni). Po ustavu 

iz 1990. godine “Hrvatska Domovina”, poznatija 

kao “Lijepa naša (domovina)”, državna je himna 

Republike Hrvatske. U prvoj verziji pjesme se 

ne spominje „sinje more“ – te dvije riječi dodate 

su devedestih godina prošlog stoljeća. 

91


C. Albanska himna (1912.) 

Pod zastavom kao jedan 

S jednom željom i jednim ciljem, 

Zakletvu položismo 

U borbu za spas. 

Samo rođeni izdajnik 

Borbe se straši 

Dok hrabar mučenički 

Pada i za domovinu strada. 

Puške u rukama čvrsto držimo 

I domovinu nikome ne damo. 

A ni svojih prava dati nećemo 

I svakog neprijatelja istjeraćemo. 

Sam Gospod reče 

Narodi će nestajati 

Ali – Albanija će živjeti 

Jer mi borimo se za nju, samo za nju. 

www.albanian.com/information/history/index.html 

Sl. 18. Historijat državnog grba Bugarske od 

1741. godine do danas 

Stihove je napisao Aleks Stavre Drenova 

alijas Asdreni (1872.-1947.). Drenova 

je dio života proveo u Rumuniji i umro je u 

Bukureštu. Izvorni naslov pjesme je Betimi mi 

flamur (Zakletva zastavi), a prvi put je objavljena 

1912. godine u Liri e Shqiperise (Sloboda za 

Albaniju), albanskim novinama koje su se izdavale 

u Sofiji. Prve dvije strofe, sa muzikom Ćiprijana 

Porumbeskua (1853.-1883.) proglašene su 

albanskom himnom 1912. godine. 

Šta znaš o himni svoje zemlje? 

Koji elementi su zajednički na svim ovim 

varijantama grba? Šta je predstavljeno na 

grbu tvoje zemlje? Odredi simbolički značaj 

elemenata koji čine grb. 

92


Sl. 19. Srpski grb prema nacrtu Pavla Ritera 

Vitezovića (1701.) 

 

Sl. 21. Crnogorski grb 

Davidov, str. 21. 

Sl. 20. Grb Kraljevine Srbije (osamdesete 

godine XIX. stoljeća) 

Zašto je državi potreban grb i šta bi grb 

trebalo da izrazi? Da li grb treba smatrati 

elementom nacionalnog identiteta, ili pak 

identiteta države? 

Sl. 22. Monarhija i država – rumunska 

razglednica s likom kralja Karola I. (1866.-1914.) 

Ljušić, 2001. 

Na ovom grbu kombinirani su carski 

(bizantijski) dvoglavi orao i štit sa četiri 

„S“. Nacrt štita uradio je historičar i političar Stojan 

Novaković. 

Zašto je napravljena razglednica s likom 

kralja? Kako je vladar na njoj prikazan? Kakva 

osjećanja i stavove treba da nam prenese 

ta razglednica? 

Uporedi ove dvije slike. Analiziraj sličnosti 

i razlike. Šta misliš o njima? 

93


III-14. Pokušaj da se u Grčkoj uvede narodna 

nošnja (1843.) 

U interesu privrede i nacionalnog ponosa, a da bi 

se izbjegli strani luksuz i iskvarenost [što je Grčku i 

dovelo u situaciju u kojoj se danas nalazi] valjalo 

bi [....] uvesti narodnu nošnju: jeftinu, prikladnu, 

elegantnu, sašivenu od materijala koji se najčešće 

upotrebljavaju i da ih mogu sašiti lokalni krojači 

[....] koja će odražavati našu nacionalnost, sve nas 

povezati u nacionalno jedinstvo i pomoći u stvaranju 

nacije. 

Grci, koji su nacija za sebe, istovremeno i dio Evrope 

i dio Azije, slavljeni zbog svojih velikih predaka, 

svakako moraju imati nacionalnu nošnju, nacionalno 

obrazovanje, nacionalnu kuhinju [....] 

Politis, str. 124 

Pokušaj razumjeti zašto pisac želi uvjeriti 

ljude kako je neophodno imati narodnu 

nošnju. Da li se slažeš s njegovim tvrdnjama? 

Da li u tvojoj zemlji postoji „narodna nošnja“? 

 

Sl. 23. Srpska seljanka u tradicionalnoj nošnji (1865.) 

Todić, str. 132. 

94


Tabela 3: Državni praznici u sadašnjim državama jugoistočne Evrope 

Zemlja Datum Događaj 

Albanija 28. novembar Dan nezavisnosti (1912.) 

Makedonija 8. septembar Dan nezavisnosti (1991.) 

Bosna i Hercegovina 1. mart Dan nezavisnosti (1992.) 

Bugarska 3. mart Dan oslobođenja (1878.) 

Grčka 25. mart Dan nezavisnosti (1821.) 

Kipar 1. oktobar Dan nezavisnosti (1960.) 

Rumunija 1. decembar Dan ujedinjenja (1918.) 

Crna Gora 13. juli Dan državnosti (2006.) 

Slovenija 25.juni Dan državnosti (1991.) 

Hrvatska 8. oktobar Dan nezavisnosti (1991.) 

Srbija 15. februar Dan oslobođenja/državnosti (1804.) 

Turska 29. oktobar Dan republike (1923.) 

www.seeeurope.net; http://eh.wikipedia.org 

Državni praznici služe za obilježavanje 

ključnih događaja u stvaranju nacionalne 

države. Tokom historije jedne države, a 

s obzirom na promijenjene političke okolnosti, 

mogu se promijeniti i praznici, ali ima i država, 

kao što je recimo Albanija, koje kroz čitavu 

svoju historiju slave iste praznike. Dobar 

primjer države koja je mijenjala svoje praznike 

jeste Rumunija, koja je u drugoj polovini XIX. 

i prvoj polovini XX. stoljeća kao svoje najvažnije 

državne praznike obilježavala 24. januar, 

dan ujedinjenja Vlaške i Moldavije 1859. godine, 

i 10. maj, koji je imao trostruku simboliku: 

tog dana je krunisan Karol I. Od Hoencolerna 

za kneza Rumunije (1866.), zatim, proglašena 

je nezavisnost (1877.) i kraljevina (1881). Za 

nacionalne praznike proglašeni su i rođendani 

kralja i kraljice. Za vrijeme komunističkog režima 

glavni nacionalni praznik bio je 23. august 

(1944.), a ostali praznici bili su od međunarodnog 

značaja: Prvi maj i Sedmi novembar. Poslije 

pada komunističkog režima za državni praznik 

izabran je 1. novembar (1918.) jer je tog dana, 

ujedinjavanjem Transilvanije s Kraljevinom Rumunijom, 

nastala Velika Rumunija. 

Koji događaji se obilježavaju u zemljama 

jugoistočne Evrope? Koji se još historijski 

datumi obilježavaju u tvojoj zemlji? 

Organizujte istraživanje: 

Saznaj nešto više o državnim praznicima u tvojoj 

zemlji i o tome kako ljudi razumiju i pamte 

te datume. To može biti zanimljivo. Razgovaraj 

o tome sa članovima porodice ili poznanicima 

koje odabereš da ti pomognu u istraživanju.Pitaj 

ih šta znaju o značaju državnih praznika, da 

li su nekada ranije slavili nešto drugo, kako su 

se državni praznici obilježavali dok su oni bili 

mladi i kako su provodili vrijeme tokom praznika.Pokušaj 

i da saznaš koliko su bili važni vjerski 

i tradicionalni praznici u zajednici u kojoj živiš. 

95


IIId. Nacionalna mitologija 

 

Sl. 24. Slikovno predstavljanje nacije 

A. Slobodna Bugarska – litografija Georgi Dančova (1879.) 

Kako je Bugarska ovdje predstavljena? Da li se i u tvojoj zemlji mogu naći slične slike? 

96


B. Francuske razglednice na kojima su predstavljene Srbija i Crna Gora 

Analiziraj na koji su način predstavljene ove zemlje i njihova nacionalna obilježja. Obrati pažnju na 

to što su predstavljene ženskim likovima. 

III-15. Historijski korijeni makedonske nacije – 

Đorđi Pulevski, Za Makedonce (1879.) 

Za Makedonce 

Naša otadžbina, Makedoncima draga 

Bila je kraljevina kralja Filipa 

I drevno carstvo Aleksandra cara. 

Naš makedonski car, u cijelom svijetu poznat 

Kao Aleksandar Veliki 

Ostavio je svoje balkansko carstvo 

Svim slavenskim brđanima. 

[....] 

Moramo voljeti otadžbinu, 

I činiti sve da je dobijemo, 

Jer to je naše staro makedonsko carstvo. 

Hajdemo svi zajedno 

Učinimo sve da sebe spasemo [....] 

I našu pravoslavnu makedonsku braću. 

Budimo kao jedan i borimo se hrabro 

Kao naši preci uz cara Aleksandra. 

Neka naše pjesme čuvaju uspomenu na nas. 

Neka historija oživi, 

A mi ćemo ostvariti ono što nam je ostavila 

u amanet. 

97


Lijepe su uspomene na naše stare makedonske pretke, 

Svojim djelima mi moramo posvetiti 

njihove kosti, 

I pretvoriti ih u zlatne vijence. 

Neka se zavihori stari makedonski bajrak 

Sa svetim Đorđem na jednoj 

I svetim Dimitrijem na drugoj strani. 

Pa ćemo se boriti ispod tih svetih znaka 

[....] 

Pulevski, str. 57.-58 

Koje vrijednosti i stavove prenose ova slika 

i propratni tekst? Kako je Leonida predstavljen 

u odnosu na druge figure sa slike? Koje 

on mjesto zauzima u prostoru slike? Zašto? 

24 

B. Pogibija Vase Čarapića prilikom osvajanja 

beogradske tvrđave 1806. – slika Anastasa 

Jovanovića (1817.-1899.) 

Đorđi Pulevski (1838.-1895.), objavio 

nekoliko komparativnih rječnika, gramatika 

makedonskog jezika i prijedloga pravopisa, 

kratkih historija, genealogija i zbirki 

narodnih pjesama. Bio je tipični romantičar, 

želio je pomoći stvaranju makedonske nacije 

povezujući „zlatno doba“ drevne Makedonije 

s današnjim Makedoncima koji govore slovenskim 

jezikom. Iako nije bio pjesnik, objavio je 

Makedonsku pjesmaricu u Sofiji 1879. godine. 

Šta misliš o ciljevima i poruci ove pjesme? 

Šta je pjesnik htio da nam saopći? Zašto je 

odlučio da piše u stihovima? 

Narodni muzej, Beograd 

Kakva je uloga ove slika? Kakva osjećanja i 

stavove treba da nam prenese ova slika? 

 

Sl. 25. Heroji historije kao savremeni uzori 

A. Leonida, kralj u drevnoj Sparti, poručuje 

Perzijancima da se neće predati: 

„Моλων Λαβε“ („Dođite i sami uzmite“), slika 

iz grčkog udžbenika (1901.) 

Koulouri, str. 72. 

III-16. Sjećanje dr. Rize Nura o uticaju 

narodnih priča o junacima 

Čitao sam ih sa zadovoljstvom i uzbuđenjem. Što 

sam više čitao, to sam više želio da i sam budem 

heroj. Sada mi je tek jasno da su te knjige govorile o 

drevnim herojstvima Turaka. Šteta što to danas više 

nema nikakvu vrijednost. Potrebno je ponovo pisati 

o tome i predstaviti na moderniji način [....] Koliko su 

važne te knjige? Potpuno sam uvjeren da 90 odsto 

obrazovanja koje su Turci sticali u toku djetinjstva, 

i koje ih je podstaklo da i sami postanu heroji i 

osvoje toliko mnogo, dolazi upravo iz takvih knjiga. 

One pripovijedaju o herojstvima Turaka od kada 

su primili islam. Treba to malo prilagoditi i ponovo 

napisati jer može da bude vrlo korisno za nacionalno 

obrazovanje. 

Nur, str. 90.-91. 

24 Vasa Čarapić jedan je od vođa Prvog srpskog ustanka (1804.-1813.). 

98


Šta misliš o ulozi književnosti u jačanju 

nacionalnog identiteta? Da li si čitao književna 

djela koja su oblikovala ideju tvog nacionalog 

identiteta? 

B. Ujedinjena Bugarska – slika Nikolaja 

Pavloviča (1885.) 

Sl. 26. Simboličko predstavljanje političkih 

događaja 

A. Crnogorski ustanak – slika Đure Jakšića 

(1832.-1878.) 

Slika predstavlja trenutak ujedinjenja 

Bugarske i Rumelije 1885. godine. Bugarska 

se majčinski odnosi prema novoj zemlji. 

U pozadini osoba koja plače treba da sugerira 

kako su i druge zemlje željele da se priključe 

Bugarskoj, ali nisu mogle. 

Narodni muzej, Beograd 

Opiši sliku. Pogledaj odjeću. Šta možeš o 

tome reći? Koje su sličnosti, a koje razlike 

između ove slike i „Slobodne Bugarske“? Kakva 

je uloga slika s tematikom iz historije? 

Postavi dva pitanja u vezi s ovom slikom. 

Uporedi tvoja pitanja s pitanjima drugih 

učenika. 

99


III-17. Rumunski zakon o očuvanju uspomene 

na narodnu heroinu Ekaterinu Teodoroiju 

(1921.) 

Zakon o spomeniku, rodnoj kući i ženskom 

institutu „Ekatarina Teodoroiju“ 

Član 1. – Za očuvanje uspomene na svetu 

djevicu heroinu Ekaterinu Teodoroiju, koja je 

hrabro poginula za svoju otadžbinu, u gradu 

Targu-Jiuu bit će podignut spomenik kao dio 

komemorativnog centra u slavu „pobjede na Jiuu“, 

na kojem će biti upisana imena svih oficira koji su 

pali u pobjedonosnoj bici u dolini rijeke Jiu, a na 

prvom mjestu bit će ime Djevice potporučnika. 

Izgradnja, održavanje i nadzor nad spomenikom 

je u nadležnosti „Društva za grobove heroja palih 

u ratu“, a pod nadležnošću Ministarstva rata. 

Ministarstvo će putem javnog konkursa odabrati 

odgovarajući projekat za izgradnju spomenika. 

Član 2. – Posmrtni ostaci Djevice bit će preneseni 

iz Muncelula i sahranjeni u podnožju spomenika. 

Spomen će se održavati svake godine na dana kada 

je donesen specijalni zakon o čuvanju uspomene 

na heroje. 

Osim toga, bogosluženje za upokojene i litija 

bit će održavani u Vadeni (Gorj), rodnom mjestu 

Heroine, na dan pobjede kod reke Jiu, i sve škole u 

zemlji tada će upriličiti predavanja na tu temu. 

Član 3. – Kuća u selu Vadeni, oblast Gorj, u kojoj 

je Djevica rođena, bit će obnovljena i trajno 

sačuvana, kao i dvorište, i oboje će biti proglašeno 

za mjesto od historijskog značaja. 

[....] Jedna kuća bit će sagrađena za porodicu 

Heroine, u istom mjestu, koja će na poklon dobiti 

šest ari zemlje, stoku i oruđe neophodno za 

održavanje skromnog seoskog domaćinstva. 

Odredbe ovoga zakona ne isključuju porodičnu 

penziju koja se daje kao pomoć porodici 

preminulog brata Heroine. [....] 

Član 6. – Pod nadzorom Predsjedništva Vijeća, 

Vijeće ministara će ministarstvima raspodijeliti 

novac prikupljen za spomenik, kuću i školu. 

„Monitorul...“, str. 3112. 

Ekaterina Teodoroiju (pravo ime Toderoiju) 

(1894.-1917.), kćerka seljaka, radila 

kao medicinska sestra 1916. godine. Nijemci su 

je zarobili u bici kod Podul Jiua, ali je pobjegla i 

nastavila da se bori u Valea Jiui. Kada je od eksplozije 

granate ranjena u obje noge, od kralja 

Ferdinanda I. (1914.-1927.) dobila je orden Virtutea 

militara (Vojnička vrlina) i čin potporučnika. 

Ponovo je radila u bolnici u Jašiju, da bi se poslije 

opet vratila u borbenu jedinicu i vodila bataljon 

u borbi kod Marašeštija gde je u noći između 22. 

i 23. augusta 1917. godine i poginula. 

Šta misliš, zašto se smatralo važnim da se 

podigne spomenik Ekaterini Teodoroiju? 

Kakav je ona simbol? Kakva se osjećanja prenose 

kroz sjećanje na nju, i kome se ona prenose? 

Šta misliš, da li je veličanje heroja usmjereno na 

sjećanje samo radi njih samih, ili je glavni cilj 

u sferi obrazovanja, ili čak politike? Nabroj tri 

ličnosti koje su najistaknutiji nacionalni simboli 

u tvojoj zemlji. Koliko je od njih muškaraca, 

a koliko žena i djece? Po kojim djelima su oni 

postali slavni? 

100


Sl. 27. Rumunski plakat povodom 70 godina 

od osnivanja moderne države (1929.) 

Sl. 28. Hrvatska poštanska marka s likom 

slavnog košarkaša Dražena Petrovića (1994.) 

Na plakatu je prikazana mapa Velike 

Rumunije, a po njoj su raštrkane slike 

istaknutih historijskih ličnosti i političkih vođa. 

U centru je slika mladog kralja Mihaila I. Druge 

ličnosti vezane su ili za ideju rumunskog ujedinjenja 

(Mihail Hrabri, vlaški knez 1593.-1601., koji 

je na kratko vrijeme ujedinio Vlašku, Moldaviju i 

Transilvaniju; Aleksandar Joan Kuza, izabran za 

kneza Moldavije i Vlaške 1859.; Mihail Kogalničeanu, 

premijer za vrijeme vladavine Kuze), ili pak 

ideju monarhije (kraljevi Karol I. i Ferdinand I.). Sa 

strane se vide likovi rimskog cara Trajana i dačanskog 

kralja Dečebala, simbola plemenitog porijekla 

Rumuna. Datum odštampan na vrhu plakata, 

10. maj, u to vrijeme je bio nacionalni praznik u 

Rumuniji zato što je na taj dan Karol I. proglašen 

za kneza Rumunije (1866.), a zatim, na taj dan 

proglašena je nezavisnost Rumunije (1877.) i proglašeno 

Rumunsko Kraljevstvo (1881.). 

Poslije uspješne karijere Dražen Petrović 

tragično je izgubio život u automobilskoj 

nesreći 1993. godine. On je vjerovatno 

jedan od malobrojnih Hrvata koji je prihvaćen 

kao nacionalni heroj modernog doba. 

Zašto se sportske zvijezde ponekad smatraju 

nacionalnim herojima? Kakvu vrstu 

heroizma oni predstavljaju?Kakav je odnos tog 

heroizma i heroizma u ratu i pokretu otpora? 

Zašto je lik Dražena Petrovića na poštanskoj 

marki? 

Znaš li za neke slične plakate u tvojoj zemlji? 

Da li znaš za neke slične vrste propagandnih 

plakata? Uporedi ovaj plakat sa sl. 16. 

Kakva je svrha takvih materijala? 

101


III-18. Savremeni historičar o historiji 

albanskog grba (2000.) 

Nacionalni grb: dvoglavi crni orao raširenih krila na 

crvenom štitu. Napravljen je na osnovu heraldičkog 

simbola nacionalnog heroja Đerđa Kastriota 

Skenderbega (1405.-1468.). Prvi put se kao heraldički 

simbol pojavio na Skenderbegovom pečatu. Na 

pečatu je dvoglavi orao raširenih krila i šestokraka 

zvijezda. Otisak pečata pronađen je na dokumentima 

iz 1459. godine, kada su papa Pikolomini II. i Kongres 

iz Mantove priznali simbole Skenderbega. 

Gjin Varfri, str. 19. 

Zašto historičar tvrdi da je grb njegove 

nacionalne države star i slavan? Zašto je 

to danas značajno? Šta ti misliš o ulozi nacionalnih 

simbola? Zašto se sportske zvijezde ponekad 

smatraju nacionalnim herojima? Kakvu 

vrstu heroizma oni predstavljaju?Kakav je odnos 

tog heroizma i heroizma u ratu i pokretu 

otpora? Zašto je lik Dražena Petrovića na poštanskoj 

marki? 

III–19. Sjećanje na Husein-kapetana 

Gradaščevića u Bosni 

Husein Gradaščević je bio živa legenda svoga 

vremena. I nakon smrti smatran je mučenikomšehidom 

bosanskog ponosa. Poznata je izreka među 

Bošnjacima da “godinama nakon njegove smrti ni jedan 

čovjek među našim narodom nije bio u stanju da ne 

zaplače pri spomenu njegovog imena”. Takav pozitivan 

osjećaj nije vladao samo kod bošnjačkog stanovništva, 

nego i kod kršćana iz Posavine koji su decenijama imali 

slično mišljenje. 

Nakon jugoslavenskih ratova […] Gradaščević je u širim 

krugovima ponovno smatran najvećim bošnjačkim 

nacionalnim herojem; on je simbol nacionalnog 

ponosa i duha. 

http://en.wikipedia.org/wiki/Husein_Gradascevic 

(pristupljeno 8.8.2007.) 

Husein-kapetan Gradaščević (1802.- 

1834.) bio je vođa borbe za bosansku autonomiju 

unutar Osmanskog carstva. Sa samo 19 

godina, poslije rane smrti brata, on postaje vojni 

kapetan u regionu Gradačca u sjevernoj Bosni. 

Pod njegovom upravom stanovništvo Gradačca 

je uživalo prosperitet i toleranciju. Nezadovoljan 

reformama Mahmuda II. i osmanskim političkim 

odlukama koje se odnose na Bosnu, početkom 

1831. godine Husein-kapetan Gradaščević preuzima 

vođstvo pobune za autonomiju Bosne. Nakon 

nekoliko pobjeda, koje su mu omogućile da 

vlada Bosnom više od godinu dana, 1832. godine 

je poražen od osmanske vojske i prisiljen na 

izgnanstvo. Nakon što je fermanom od sultana 

dobio pomilovanja, Husein je prihvatio da ode u 

Istanbul, ali nije odustao od svojih ideala, te mu 

nije bilo dozvoljeno da se vrati u Bosnu. Umro je 

mlad u Istanbulu, sa samo 32 godine. 

Koliko je značajno što Husein-kapetan 

Gradaščević nije bio zaboravljen, ne samo 

od strane Bošnjaka, nego i kršćana? Zašto? Da 

li znaš druge političke ili vojne vođe XIX. stoljeća 

koji su bili primorani živjeti ili umrijeti u 

progonstvu? 

102

ČETVRTO POGLAVLJE: 

Sukob nacionalističkih ideologija 


Stara metafora predstavlja Balkan kao evropsko „bure baruta“ i sugerira nam da taj region čini skupina sitnih i 

gramzivih država. Ta predstava je nastala krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, a njenu primjerenost „dokazali“ su 

balkanski ratovi i atentat u Sarajevu 1914. godine. Naravno, ona je u velikoj mjeri pogrešna. Prvi svjetski rat jeste 

počeo sukobom Austro-Ugarske i Srbije, ali nisu ljudi s ovoga područja odgovorni za to što se taj sukob pretvorio 

u masakr globalnih razmjera. Osim toga, zločini počinjeni u jugoistočnoj Evropi nalaze se veoma nisko na ljestvici 

užasa u XX. stoljeću. Ipak, to ne znači da pojedini oblici nacionalizma u jugoistočnoj Evropi nisu odgovorni za to 

što su doveli do besmislenih sukoba i stravičnih zločina. 

U ovom nastavnom materijalu ne želimo pružiti ilustraciju užasa koji su proizašli iz nacionalnih sukoba u 

jugoistočnoj Evropi. Mi smo, zapravo, pokušali to da izbjegnemo i pažnju smo usmjerili na argumente i ideologije 

koji na prvi pogled mogu djelovati legitimno, ali koji su ipak naveli ljude na nasilno postupanje. Vjerujemo da će 

kritički pristup ovim historijskim svjedočanstvima pomoći mladim ljudima da postanu zreli i odgovorni građani. 

U ovom poglavlju naš cilj je bio da pokažemo da nacionalni sukobi ne traju vječno. U stvari, historijsko iskustvo 

jugoistočne Evrope, pa i drugih evropskih regiona, jasno pokazuje da se svaki sukob prije ili kasnije mora završiti, da 

će mržnju zamijeniti neki pozitivniji stav, da je bolji i sigurniji svijet zaista moguć, i da on upravo nastaje. Stvaranje 

Evropske unije i odnosi između Francuske i Njemačke tokom posljednjih pet decenija predstavljaju ohrabrujuće 

primjere. Takav razvoj događaja, međutim, ne ukazuje na to da će nacionalna država postati nevažna ili da će je 

nestati. Uprkos očekivanjima da će nacionalna država postepeno odumrijeti, sada je očigledno da će ona duže 

vrijeme biti glavni činilac i evropske i svjetske politike. Za današnje generacije i dalje je važno poistovjećivanje 

s vlastitom nacijom, a promjene kroz koje prolaze nacionalne države i te kako utiču na naš život. Zato moramo 

voditi računa o tome da naše nacionalne države budu dobar okvir za izgradnju zajedničke budućnosti. 

IVa. Ideologije koje su doprinijele izazivanju sukoba 

IV-1. Nacionalne predrasude prema Nijemcima 

u Hrvatskoj (1866.) 

Nikad ne bih volio plavu Njemicu. Jednom, zlom 

sudbinom, sreo sam jednog takvog njemačkog 

anđela vječnog mira. Potvrdili smo uzajamnu ljubav, 

i onda je ta njemačka djevojka počela da mi svira Les 

cloches du monastere – a ja počeh da zijevam. A onda 

mi je čitala Matesonovu Bergruin. A ja zaspah. 

I ta plavušanka je uzdisala po pola sata dnevno, i tako 

sedam dana – a osmog dana je više nije bilo. Ja volim 

hrvatske đavolice sa kojima se čovjek mora boriti više 

no s njemačkim Lujzama koje su mlake kao kakve 

slabo spravljene limunade. 

Šenoa, str. 164. 

Šta pisac misli o mladim Njemicama? Da 

li je u pravu? Znaš li za još neke ovakve 

predrasude? O kome se priča najviše viceva u 

tvom okruženju? Šta misliš, kakvu ulogu igraju 

stereotipii predrasude? Imaju li oni neku stvarnu 

osnovu? 

IV-2. Zašto je dr. Riza Nur odbio da se oženi 

strankinjom (1910.) 

Bili smo skupštinski poslanici. U to vrijeme sam 

dobivao mnogo bračnih ponuda. Jedna od 

djevojaka bila je vrlo bogata i lijepa. Veoma je bila 

zainteresirana i mnogo se trudila oko mene. Srce mi 

se polako okretalo njoj. Bila je Albanka. Samo zbog 

103

SUKOB NACIONALISTIĆKIH IDEOLOGIJA 

toga se nisam njome oženio. Govorio sam: „Mora da 

bude Turkinja. Do sada u našoj porodici nije bilo tuđe 

krvi“. 

Nur, str. 318. 

Kako objašnjavaš stav pisca ovoga teksta? 

Šta misliš o njegovoj odluci? 

IV-3. Neki pogledi na grčku „megale idea“ 

(ideja velike Grčke) – razgovor profesora 

Nikolaosa Saripolosa i kralja Đorđa I. (1877.) 

[...] Pod vlašću Vaše krune, Visočanstvo, jeste država 

sa prijestolnicom u Istanbulu, koja vlada Kritom, 

Tesalijom i Epirom, Trakijom, Makedonijom, Crnim 

morem sve do predjela blizu Trapezunta, Male Azije i 

egejskih ostrva, ne isključujući i moju zemlju, Kipar... 

„Previše ste raširili granice Grčke“, prekide me kralj. 

Politis, str. 63. 

Nikolaos Saripolos (1817.-1887.), stručnjak 

za pravo, profesor univerziteta u 

Atini, u Memoarima opisuje razgovor s kraljem 

Đorđem I. (1863.-1913.), vođen 1877. godine, 

kada je objasnio na koje sve teritorije, po njegovom 

mišljenju, Grčka polaže pravo. 

Šta misliš, zašto je kralj prekinuo sagovornika? 

Šta je pisac želio objasniti kralju? 

IV-4. Historičar Aleksandru D. Ksenopol o 

rumunskom nacionalnom prostoru (1888.) 

U poređenju s drugim romanskim nacijama koje čine 

zapadnu Evropu zasebnim kontinentom, najveća 

nepovoljnost geografskog položaja nas istočnih 

Latina jeste to što smo izgubljeno ostrvo u okeanu 

tuđinskih naroda. Sudbina je htjela da rumunski 

narod živi sjeverno od Dunava i on je sada na 

velikoj teritoriji od 300.000 kvadratnih kilometara, 

teritoriji ništa manjoj od italijanskog kopna, a većoj 

od polovine Francuske, zatvorenoj trouglom od tri 

velike rijeke. Te rijeke su Dunav na jugu, Dnjestar 

kao istočna granica, i velika pritoka Dunava, rijeka 

Tisa, kao zapadna. Na gotovo čitavom tom području 

Rumuni žive u homogenim zajednicama, smatrajući 

svojima i neke krajeve s one strane granice. 

Xenopol, I. str. 43. 

Aleksandru D. Ksenopol (1847.-1920.), 

jedan od najistaknutijih rumunskih 

naučnika i humanista krajem XIX. stoljeća. 

Objavio mnoštvo tekstova na različite teme, ali 

postao poznat i priznat, i u Rumuniji i u čitavoj 

Evropi, po radovima na temu rumunske historije 

i teorije historije. Ksenopol je sastavio prvi 

višetomni pregled historije Rumunije. 

Kako je u ovom tekstu predstavljen rumunski 

identitet i rumunski nacionalni 

prostor? Šta misliš, da li predstavljanje nacionalnog 

prostora može imati ideološke i političke 

ciljeve? Znaš li za slučajeve da je više nacija 

polagalo pravo na istu teritoriju? Navedi neki 

primjer. 

IV-5. Nacionalne podjele u turskom 

parlamentu (1908.-1914.) 

Napadajući nas, unionisti (Mladoturci) su tvrdili da 

smo se ujedinili sa neturcima i stranim elementima 

koji su izdajnici otadžbine. To je bila laž i nešto što 

nema nikakve veze sa stvarnošću. Tačno je da je u 

našim opozicionim redovima bilo Turaka, Arapa, 

Albanaca, Grka i Ermena, ali njih je bilo i među 

unionistima. U stvari, većina njih su bili unionisti [...] 

Unioniste je bilo moguće istisnuti na legalan način, 

uz pomoć dobre organizacije. U to vrijeme Arapi su 

namjeravali da osnuju vlastitu stranku. Valjalo ih je 

najprije nekako uvući u našu „Vavilonsku kulu“, pa ih 

tek onda savladati. To što mi imamo pravu Vavilonsku 

kulu nije nešto loše -pa i unionisti su isti takvi. U stvari, 

čitava zemlja je takva i šta se tu može? Naravno da 

će i parlament biti takav. Arapi gaje veoma opasne 

nacionalističke ideje. Ukoliko neko napravi presedan 

na tom planu, posljedice mogu biti veoma ozbiljne. 

Kao u austrijskoj skupštini. Takve ideje podržavaju i 

Grci, ako ne otvoreno, onda barem u potaji. [....] Ja 

sam spreman da umrem za Tursku, ali to krijem kao 

tajnu. O tome nikom ne govorim. Ukoliko bismo to 

radili [govorili o turskom nacionalizmu] otvoreno, 

104


onda bi i drugi imali dobar razlog da javno govore 

takve stvari. A to onda znači podjelu u zemlji i njeno 

nestajanje. 

Otadžbina (vatan) se prostire od Skadra do Basre i 

Jemena. Sastavljena je od 72 i po dijela. Ta situacija 

je najslabija strana Turske i izvor velike opasnosti. 

Zato ja drhtim na pomisao o stvaranju nacionalnih 

partija. U to vrijeme je Husein Cahid, uprkos tome što 

je Albanac, pisao o „dominantnoj naciji“ koja je protiv 

Grka u Taninu. 

Istina, nije imenom spomenuo Turke, ali kada postoji 

ustavno uređenje, onda nije dozvoljeno koristiti 

izraz „dominantna nacija“. Bio sam razgnjevljen 

suludim stavom tog čovjeka i rekao sam: „On to čini 

ili namjerno ili zato što mu je ambicija preko očiju 

nabacila gusti crni veo neznanja. On nije kadar da vidi 

koliku štetu nanosi državi“. Nije bilo ispravno govoriti 

o „dominantnoj naciji“ pošto zemlju čini mnogo 

različitih nacija (mileta). U suprotnom, ne bi moglo 

biti ustavnog uređenja. Drukčije bi bilo da Turska 

tim područjima vlada kao kolonijama koje imaju 

svoje zasebne zakone. Ali, onda ne bi bilo poslanika 

odatle. Kako bilo, Turska nema takvu moć. [....] Grci su 

se zaista razjarili. Bili su protiv te dominantne nacije. 

Te zakonske odredbe su bile kao iskre u buretu 

baruta. Volio bih da je rekao Turci, a ne dominantna 

nacija. Ali on to nije rekao, nije mogao to da kaže. [....] 

Ipak, pokušao sam da okupim opozicione grupacije. 

Razgovarao sam sa uglednim poslanicima. Arapi nisu 

željeli da se pridruže zajedničkoj stranci. 

Abdalhamid Zoravi bio je njihov vođa. On je bio u 

dobrim odnosima sa Šukri Asalijem, predstavnikom 

Damaska. [....] Priprijetio sam Arapima: „Ako napravite 

tu arapsku partiju, mi ćemo napraviti tursku partiju 

i ujedinit ćemo se s unionistima. A vidjet ćete onda 

ko će izvući deblji kraj.“ Uplašili su se i prihvatili moj 

plan. Narodna stranka nije htjela pridružiti se zato što 

je imala podršku Gumulčinelija. Učinio sam sve što 

sam mogao i na kraju sam i njih pridobio. 

Nur, str. 328.-332. 

Kako mi danas možemo razumjeti probleme 

o kojima se govori u ovom odlomku? 

Šta misliš, zbog kojih je ideoloških promjena i 

političkih stavova bio zabrinut pisac ovih redova? 

IV-6. Proglasi antikolonijalne borbe kiparskih 

Grka (1955.) 

A. Uz Božju pomoć, s vjerom u našu časnu borbu i 

uz podršku svih Grka i pomoć Kiprana, krenuli smo 

u bitku za oslobađanje Kipra od britanskog jarma, 

uzimajući za svoj ratni poklič isti onaj koji su nam 

naši preci ostavili u amanet kao svetinju: 

POBJEDA ILI SMRT. 

Braćo Kiprani! 

Iz dubina prošlosti gledaju nas svi oni koji su proslavili 

grčku historiju time što su sačuvali njenu slobodu: 

ratnici Maratona i Salamine; trista Leonidinih 

Lakedemonjana i boraca u junačkom albanskom 

ratu. Gledaju nas borci iz 1821., isti oni koji su nam 

pokazali da se tuđinskog jarma možemo oslobiti 

samo ako stvorimo nacionalnu državu. [....] 

Svi Grci nas gledaju i slijede, zabrinuti, ali i ispunjeni 

nacionalnim ponosom. 

Odgovorimo im djelima i pokažimo da smo ih 

dostojni. 

Vrijeme je da svijet vidi kako je međunarodna 

diplomatija nepravična i kukavička na riječima, dok 

je duh Kiprana krepak. Ako naši ugnjetači odbiju da 

nam vrate slobodu, mi smo spremni da je osvojimo 

vlastitim rukama i vlastitom krvlju. 

Pokažimo svijetu još jednom da današnji Grci neće 

dozvoliti da im neko stavi jaram. 

Naša borba bit će teška, naši ugnjetači su moćni i 

mnogo ih je. Ali, mi imamo duh. Na našoj strani je i 

pravo. Zato ćemo pobijediti. 

Svjetske diplomate! 

Gledajte šta mi činimo. Sramno je da u XX. stoljeću 

ljudi moraju prolivati krv za slobodu, taj božanski 

dar za koji se mi borimo na vašoj strani i za koji ste 

se vi, barem kako sami tvrdite, borili kada ste se 

suprotstavili nacizmu i fašizmu. 

Grci gdje god da ste, čujte naš poziv: Naprijed! 

Svi zajedno za slobodu Kipra. [....] 

Vođa Digenis 

Grivas-Dighenis, str. 34. 

105


Pukovnik, a kasnije general Georgije 

Grivas (1898.-1974.), izdao je dva proglasa. 

On se poslije službe u grčkoj vojsci vratio 

na Kipar da predvodi EOKA i započne gerilsku 

borbu protiv Britanaca s krajnjim ciljem oslobođenja 

Kipra od kolonijalne vlasti i ujedinjenja 

sa Grčkom. Za ishod ove borbe vidi I-39. 

B. 

1. april 

„Ustajte djeco Grčke 

i oslobodite zemlju“ 

Carstvo od 500 miliona podanika napada šačicu ljudi 

čije je jedino oružje njihova duša, a jedini oslonac 

njihova vjera, no ovi moćnom Golijatu, koji raspolaže 

materijalnom silom, uzvraćaju snažnim udarcima. 

Ova borba za pravdu rađa moralnu snagu i budi 

najplemenitije ideale, upravljene protiv nepravde i 

nasilja. 

[....] 

Ostvarili smo moralnu pobjedu. Carstvo je uzdrmano 

i poniženo. Kipar, za koji niko nije znao, pa ni 

diplomate, danas je u centru međunarodnih odnosa, 

on je mora za Angloamerikance i kancer za Engleze. 

Na našoj strani su svi ljudi kojima je sloboda na srcu. 

[....] 

Prošlo je vrijeme predaje. Prošlo je vrijeme života 

na račun malih i bespomoćnih. Danas će nadvladati 

pravda i moral. Ne mogu nas poraziti ni zli angloamerički 

savez, niti anglo-turska zavjera – taj iznuđeni 

poduhvat dvoje lukavih oportunista. 

Papageorgiou, str. 138.-139.. 

Na koji način vođa kiparskog pokreta 

opravdava borbu za slobodu? Da li znaš 

neki drugi antikolonijalni pokret iz sredine XX. 

stoljeća? 

Uporedi ovaj tekst sa I-8 i I-22. Koja je 

svrha ovoga proglasa? Uzmi list papira i 

nacrtaj tri kolone. Za svaki tekst odgovori na 

sljedeća pitanja, uvijek imajući na umu da je 

proglas prije svega način obraćanja ljudima: Ko 

ga je napisao? Kome je upućen? Kada i u kojim 

okolnostima je napisan? Navedi argumente 

koji su korišteni kao opravdanje borbe za slobodu. 

Šta primjećuješ? Misliš li da proglas, da 

bi poslužio svrsi, treba da poštuje određena 

retorička pravila? 

IVb. Konkretni sukobi 

IV-7. Stjepan Radić, Hoćemo našu hrvatsku 

domovinu unutar jugoslavenske zajednice 

(1918.) 

Mi s vama (Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom 

Gorom) hoćemo jedinstvenu vanjsku međunarodnu 

državnu granicu, (...) ali isto tako hoćemo i nadalje 

zadržati unutrašnju svoju državnu granicu hrvatsku, 

i to s ovih razloga. 

Prvo, mi Hrvati hoćemo svomu seljačkome narodu 

oživotvoriti potpuno njegovo seljačko pravo prema 

posebnim našim prilikama i potrebama (...) 

Drugo, mi Hrvati hoćemo svoju hrvatsku državu 

urediti ne samo na seljačkom nego i na slavenskom 

temelju tako da, naprimjer, njemački jezik zamijenimo 

češkim i da nastojimo k sebi prenijeti i presaditi 

sve one češke uredbe i zakone koji su za nas; vi, 

naprotiv, prenašate uredbe i zakone iz tuđega, ako 

i naprednog svijeta, pa se mi zbog toga nećemo s 

vama bezuspješno prepirati i biti u svim stvarima 

vječna manjina. 

Treće, mi Hrvati kanimo sav svoj javni život urediti na 

kršćanskom i na Vilsonovom čovječanskom temelju 

tako da se ugnemo svakoj mržnji i osveti, a vi ste, braćo 

Srbi, naprotiv, zbog svojih prevelikih patnja kojima su 

krivi ne samo naši tuđinski tlačitelji nego i naša braća 

Bugari, vi ste zbog toga i protiv te bugarske naše braće 

tako ogorčeni da, eto, nećete ni čuti o tom da i Bugari 

idu u naše jugoslavensko kolo, a zbog svoga junaštva 

držite se sad prvim narodom ne samo među Slavenima 

nego na cijelom svijetu. Mi to junaštvo priznajemo, ali 

taj vaš ponos bio bi velika smetnja tomu da učimo od 

svih, a napose od slavenskih naroda. 

Radić, str. 211. 

106


Stjepan Radić (1871.-1928.), politički 

vođa Hrvatske seljačke stranke, vodeći 

hrvatski političar poslije Prvoga svjetskog 

rata, ubijen je u Narodnoj skupštini u Beogradu 

zbog protivljenja dominantnoj srpskoj 

politici.Ovaj članak napisao je neposredno 

poslije raspada Austro-Ugarske, na dan ujedinjenja 

južnoslavenskih zemalja 1918. godine. 

Zašto Radić traži da Hrvatska bude samostalna 

(„unutar jugoslavenske zajednice“)? 

Da li on zagovara nezavisnost po svaku 

cijenu? Šta misliš o njegovoj ideologiji (seljačka 

republika, slavizam)? Da li su ove ideologije danas 

zanimljive? 

IV-8. Proglas Srba, Hrvata i Bošnjaka iz Bosne 

(1943.) 

Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog 

jedinog političkog predstavnika, državnog 

Antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine, traže 

da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska 

niti muslimanska, bude slobodna i ujedinjena 

Bosna i Hercegovina u kojoj će biti zagarantirana 

puna jednakost i ravnopravnost. Narodi Bosne i 

Hercegovine žele da zajedno s drugim narodima 

ravnopravno učestvuju u izgradnji narodne 

demokratske federativne Jugoslavije. 

Čolaković, str. 17. 

Kakvo je shvatanje o prirodi države iskazano 

u ovom tekstu? 

IV-9. Deklaracija Prvog zasjedanja 

Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja 

Makedonije (1944.) 

1. Svi građani savezne demokratske makedonske 

države jednaki su pred zakonom, bez obzira na 

nacionalnost, spol, rasu i vjeru. 

2. Nacionalne manjine imaju pravo na slobodan 

život svoje nacije. 

3. Svakom građaninu garantira se siguran život i 

imovina, pravo na posjedovanje imovine i privatnu 

inicijativu. 

4. Svakom građaninu garantira se sloboda 

vjeroispovijesti i savjesti. 

5. Svim građanima garantira se sloboda govora, 

štampe, okupljanja i udruživanja. 

6. Na osnovu općeg, jednakog, neposrednog i ličnog 

prava glasa svako u demokratskoj Makedoniji ima 

pravo tajno da glasa. 

7. Svaki građanin i građanka stariji od 18 godina, 

koji nisu pod sudskom istragom, imaju pravo da 

budu birani u sva izborna tijela narodne vlasti. 

Dok traje narodnooslobodilačka borba, a po 

odluci Vijeća, može se ukinuti princip tajnog i 

neposrednog glasanja. Mentalno zaostale osobe, 

kao i osobe optužene da rade protiv interesa 

narodnooslobodilačke borbe, ne uživaju prava iz 5. 

i 6. tačke ove Deklaracije. 

8. Svaki sposoban građanin ima dužnost i čast da 

se, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, 

kao vojnik pridruži narodnooslobodilačkoj vojsci i 

partizanskim jedinicama. 

9. Sve fašističke i profašističke aktivnosti su 

zabranjene zato što su usmjerene protiv slobode i 

nezavisnosti naše bratske zajednice jugoslavenskih 

naroda. 

10. Svakom građaninu garantira se pravo da se 

žali na odluke organa vlasti na način propisan 

zakonom. 

11. Svaki građanin ima pravo da se žali i iznosi 

primjedbe svim organima državne vlasti. 

Državna vlast ulaže napore da iskorijeni nepismenost, 

da podigne nivo opće kulture i osigura besplatno 

školovanje. 

U manastiru sveti Prohor Pčinjski, na Ilindan, 2. 

augusta 1944. 

Makedonium, str. 119.-120.. 

Deklaracija Prvog zasjedanja ASNOM-a (Antifašističko 

sobranje narodnog oslobođenja Makedonije) o osnovnim 

pravima građana demokratske Makedonije: 

107


 

Deklaracija o osnovnim pravima građana 

demokratske Makedonije donesena 

je 2. augusta 1944., na prvom zasjedanju 

ASNOM-a (Antifašističkog vijeća narodnog 

oslobođenja Makedonije). Ovo vijeće, u kojem 

su dominirali komunisti, bilo je političko tijelo 

partizanskog pokreta koji se borio protiv njemačkih 

i bugarskih snaga u Makedoniji, a na 

njegovom Prvom zasjedanju postavljeni su temelji 

autonomne makedonske federalne jedinice 

u okviru zamišljene jugoslavenske zajednice 

ravnopravnih naroda. Zasjedanje je stoga 

bilo od presudne važnosti za stvaranje buduće 

nezavisne makedonske države. Partizanske 

vođe su namjerno izabrale 2. august, Ilindan, 

za dan objave makedonske državnosti, zato što 

je na taj dan počeo i Ilindenski ustanak 1903. 

godine. Tako je preko mita o „drugom Ilindenu“ 

naglašen kontinuitet oružane borbe.Međutim, 

mnogi od ovih svečano proklamiranih stavova 

ostali su puko slovo na papiru pošto je Jugoslavija 

– i Narodna Republika Makedonija unutar 

nje – na kraju prerasla u državu s totalitarnim 

komunističkim sistemom. 

Sl. 29. Apel Kipra Ujedinjenim narodima (sredina XX. stoljeća) 

IV-10. Teškoće antikolonijalne borbe na Kipru 

1955.-1959., analiza Georgija Grivasa, vođe 

EOKA (Digenis) 

Mnogo moćnih aktera postavljalo je prepreke na moj 

put. To su: a) Englezi, koji su zastrašivali i, kontrolirajući 

osnovno obrazovanje, stajali na putu napretka naše 

omladine; b) roditelji, koji su strahovali za živote svoje 

djece; c) učitelji, koji su se starali o školskoj disciplini i 

obrazovanju svojih učenika; d) komunisti, koji su željeli 

da pridobiju mlade za svoju stvar, isključivo u interesu 

partije; e) neki ljudi iz vlasti koji nisu mogli da shvate 

kakvu će ulogu odigrati mladi, a posebno školarci, u 

oslobodilačkoj borbi koja je prerasla u oružani sukob. 

Grivas-Dighenis, str. 38.-39. 

Analiziraj sve argumente koje vođa antikolonijalne 

borbe navodi kao prepreke na 

putu organizovanja borbe.Kakav stav ima društvo 

u kojem živiš prema uključivanju mladih u 

politiku? (Razmisli o svojoj porodici, profesorima, 

prijateljima, a onda i o društvu u cjelini.) Do 

kojeg stepena, prema tvome mišljenju, mladi 

ljudi treba da budu uključeni u politiku? A u 

oružane sukobe? 

Karikatura F. Demetrijadisa u Istoria tis Kyprou, str. 243. 

108


Tekst karikature: Vašington, lord Bajron 

i Jovanka Orleanka: „Dakle, svi naši napori 

su bili uzaludni?“ Tokom antikolonijalne 

borbe, grčke vlasti, koje su zastupale zajednicu 

kiparskih Grka, četiri puta obraćale su se Ujedinjenim 

narodima tražeći pravo Kipra na samoopredjeljenje. 

Zahtjev za samoopredjeljenje 

je 1958. godine pretočen u zahtjev za „nezavisnost“. 

Zašto su izabrane ove tri ličnosti? Koje 

nacije one predstavljaju? Na koje sukobe 

one upućuju? 

IV-11. Perspektive ljevičarske partije kiparskih 

Grka (AKEL) 25 (1955.) 

S vremena na vrijeme EOKA i Digenis brbljaju o čudnim 

i uvrnutim stvarima, ako je vjerovati američkom 

dopisniku koji ga je „intervjuirao“. Dopisnik je sugerirao 

da su Englezi Digenisa obučili za komandosa.U 

posljednjem proglasu EOKA, koji je prenijela jedna 

atinska radiostanica, Digenis je rekao da će Kiprani, 

ako Ujedinjeni narodi odbiju da se pozabave pitanjem 

Kipra, „dići u zrak cijelo ostrvo, spaljujući i sebe i 

Britance“. Ovim proglasom su Digenis i oni koji ga 

podržavaju priznali jednu značajnu činjenicu: pitanje 

Kipra je u nadležnosti Ujedinjenih naroda. Šta onda 

znače vatrene riječi i zbrka koje izazivaju u vezi s tim 

pitanjem? To pitamo zato što oni priznaju da im cilj nije 

da razbiju nos Englezima. Pošto je kiparsko pitanje u 

nadležnosti Ujedinjenih naroda, zašto EOKA priznaje 

da je to što ju je napustila Atina, koju su „podjarmili“ 

stranci, otvorena i gnusna izdaja? 

U Ujedinjenim narodima, kao i prošle godine, 

Amerikanci su nas napustili i izdali, dok je Sovjetski 

Savez glasao za nas.Nije li kriminal da mi ostajemo 

kao školjke priljubljeni za one koji nas izdaju i prodaju 

nudeći nam vojne baze? 

Ako će, kako EOKA priznaje, pitanje Kipra biti riješeno 

u Ujedinjenim narodima, nije li onda očigledno da 

ćemo se najbolje odbraniti ako svi Kiprani nastupe 

zajedno – čemu se, međutim, EOKA protivi? 

Sve dosad rečeno pokazuje da je EOKA u najboljem 

slučaju politički zavedena i da se zbog toga ponaša 

avanturistički. Vjerujemo da rješenje kiparskog pitanja 

leži prije svega u jedinstvu i borbi kiparskog naroda i 

Grčke. To je prva i osnovna stvar, a sve ostalo će iz toga 

proisteći. Veliki politički udar 2. augusta na Kipru, koji 

je bio agresivna demonstracija narodnog jedinstva, 

dokazao je da su patriote na pravom putu. Pustimo 

narod da još odlučnije nastavi borbu za ujedinjenje i 

nacionalna prava. On će pobijediti, uprkos otporima 

na koje nailazi, uprkos opoziciji i pokušajima podjele, 

suprotstavljajući se svemu tome. 

The New Democrat Newspaper, 7. august 1995., u: 

Sp. Papageorgiou, AKEL 

EOKA: Ethniki Enosis Kyprion Agoniston 

(Nacionalna organizacija kiparskih 

boraca), tajna desničarska organizacija koja je 

predvodila antikolonijalnu borbu na Kipru od 

1955. do 1959. godine. Njen cilj bio je ujedinjenje 

Kipra s Grčkom, dok se vođstvo kiparskih 

Turaka opredijelilo za saradnju s Britancima. 

Tajna organizacija kiparskih Turaka, na čijem su 

čelu bili turski oficiri – nazvana Volkan, a 1958. 

godine preimenovana u TMT (Turske odbrambene 

snage) – također je imala za cilj održanje 

postojećeg stanja. Desničarska orijentacija 

EOKA dovela je do sukoba s grkokiparskim ljevičarima, 

to jest pristalicama AKEL-a, stranke 

koja je prethodnih decenija pobijedila na mnogim 

lokalnim izborima -jedinim izborima koje 

je britanska uprava dozvoljavala. 

IV-12. Kiparski Turci protiv EOKA, 1960. 

Teroristička borba kiparskih Grka se nastavlja 

Petoro mrtvih za deset dana! 

Makarios to mora osuditi. Namjere EOKA su sasvim 

jasne: ljude treba zaplašiti i teror nastaviti svom 

žestinom. Ko god da stoji iza ovoga, na kraju će se, 

25 AKEL: Anorthotiko Komma Ergazomenou Laou (Napredna radnička stranka). 

109


nema sumnje, morati suočiti s posljedicama svojih 

djela. U prvim mjesecima Republike teroristička 

organizacija EOKA ponovo je krenula u borbu. S 

terorizmom je prestala kada su potpisani Ciriški i 

Londonski sporazum. Akcije boraca EOKA, koji nastoje 

ujediniti Kipar s Grčkom, najprije su bile usmjerene na 

ubistva i zastrašivanje, a potom pritvorno na stvaranje 

enosisa („unije“).Da bi postigla svoje ciljeve, EOKA se 

upustila u terorističku borbu, istovremeno tvrdeći 

da su jedinstvo i saradnja kiparskih Grka nužni. Bez 

izuzetka i bez kolebanja, svaki Grk koji se suprotstavi 

EOKA, izda njene ciljeve ili ne vjeruje u njene velike 

ambicije, bit će izrešetan mecima ili, kao što se to već 

događalo, kidnapovan, mučen i spaljen. 

Turska zajednica nikada neće zaboraviti ono što joj 

je činjeno, kao ni terorističke napade kojima je bila 

izložena od strane ove organizacije, koja se na taj 

način borila za ostvarenje svojih velikih ambicija. 

Kiparski Turci su stoga potpuno svjesni značaja i 

stvarnih ciljeva ovih terorističkih akcija. 

Kiparski Turci će s gnušanjem odgovoriti na te akcije 

koje nisu dobar znak za budućnost republike Kipar. 

Makarios 26 mora osuditi te poduhvate terorista koji 

su odabrali smrt i strah. To je nužno zbog toga što su 

oni sada zauzeli važne pozicije. 

Nacak, 27 br. 73, 7. oktobar 1960. 

Ciriškim i Londonskim sporazumom 

iz 1960. godine stvorena je Republika 

Kipar kao nezavisna država za koju garantiraju 

Britanija, Grčka i Turska. Strateški interesi Britanije 

bili su osigurani time što su na ostrvu ostale 

dvije vojne baze, dok su Grčka i Turska bile prisutne 

sa 850 grčkih i 650 turskih vojnika. Kiparski 

Grci nisu imali jedinstven stav o tim sporazumima, 

dok su kiparski Turci podržali ustav. Rauf 

Denktaš izrazio je sumnju da kiparski Grci neće 

poštovati ustav i da će time ugroziti i pogaziti 

prava kiparskih Turaka. Grčka i turska zajednica 

uzajamno su se optuživale za gomilanje naoružanja 

i stvaranje paravojnih formacija – prije 

proglašenja nezavisnosti Britanci su presreli 

brod „Deniz“ koji je prevozio oružje na ostrvo. 

Decembra 1963. godine teška rasprava o ustavnim 

pitanjimadovela je do nasilnih sukoba Grka 

i Turaka. Nakon toga, januara 1964., povučena je 

linija razdvajanja, takozvana „zelena linija“, koja 

glavni grad Nikoziju dijeli na dva dijela. 

Uporedi tekstove IV-10, IV-11 i IV-12 i pokušaj 

razumjeti pozicije koje su u njima 

iznesene. Uzmi u obzir i tekstove I-39 i IV-6. 

IV-13. Ciljevi „hrvatskog proljeća“, kako ih se 

sjeća pisac Vlado Gotovac 

Kada neko nevin dospije u zatvor, taj nema šta da 

očekuje. On samo može da čeka [....] 

I ja sam sanjao san o hrvatskoj državnosti; taj san se 

mora ostvariti da bismo mogli krenuti dalje i početi da 

dijelimo sudbinu čitavog ostalog svijeta. Za mene je 

država samo neizbježno zlo. To važi i za hrvatsku državu. 

Ali taj se san mora ostvariti, i to kao unutrašnje pitanje! 

Tek tada će minuti ta vjekovna želja [...] i tad ćemo početi 

da sanjamo jedan drugi san – san protiv države. 

Gotovac, str. 129., 159. 

Krajem šezdesetih godina na čelu Hrvatske 

bili su relativno mladi komunistički 

funkcioneri, Savka Dabčević– Kučar i 

Mika Tripalo. Oni su željeli veću samostalnost 

Hrvatske u okviru Jugoslavije i pokušavali su 

da uvedu više demokratskih sloboda u okvirima 

postojeće komunističke vladavine. Taj pokret 

popularno je nazvan „Hrvatsko proljeće“, a 

ponekad i MASPOK. Imao je mnogo pristalica, 

naročito među studentima. Okončan je početkom 

sedamdesetih, kada je Tito s vlasti uklonio 

Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala, a mnoge 

njihove pristalice, naročito intelektualce, po- 

26 Makarios III. (1913.-1977.), studirao na Kipru, u Atini i Bostonu, potom se 1948. godine vratio na Kipar. Poslije smrti Makariosa II., sa 37 godina postao najmlađi kiparski 

arhiepiskop (1950.). Britanci su ga prognali na Sejšele 1956.-1957. Izabran je za prvog predsjednika nezavisne Republike Kipar (na izborima održanim 13. decembra 

1959.), a 1961. godine mlada Republika je zahvaljujući njemu pristupila Pokretu nesvrstanih. U državnom udaru 15. jula 1974. godine, koji je izvela grčka vojna hunta, 

Makarios III. svrgnut je s vlasti. Uspio je pobjeći u London. Nakon toga uslijedile su turske invazije 29. jula i 15. augusta i ostrvo je podijeljeno. Makarios se vratio na 

Kipar decembra 1974., a umro je 3. augusta 1977. godine. 

27 Nacak (Sjekira) je bio sedmičnik koji je izlazio od 1959. do 1963. godine. Izdavao ga je Rauf Denktaš, ambiciozni nacionalistički političar koji je karijeru započeo 

pedesetih godina zalažući se za stvar kiparskih Turaka. Denktaš se suprotstavljao umjerenoj politici Fazila Kučuka, prvog potpredsjednika Republike Kipar. Izabran 

1960. godine za predsjednika Turske privredne komore. Za vrijeme sukoba dve zajednice na Kipru, odlazio je u Tursku (1963.-1964. i 1967.). Predstavljao je turske 

Kiprane u pregovorima dvije zajednice koji su se od 1968. godine vodili pod pokroviteljstvom UN-a. Postao je vođa kiparskih Turaka i to bio i 2003. godine, kada je 

doprinio odbacivanju treće verzije Ananovog plana. 

110


slao u zatvor. Jedan od osuđenika bio je i pisac 

Vlado Gotovac, koji je četiri godine proveo u 

zatvoru Stara Gradiška. 

Šta je pisac htio kazati tvrdnjom da za njega 

„država nije ništa drugo do neizbježno 

zlo“? Šta misliš o paradoksu da je neko osuđen 

kao neprijatelj države zato što se borio za hrvatsku 

državu? Da li je stvaranje nacionalne države 

nužni korak ka potpunom nestajanju države? 

IV-14. Memorandum Srpske akademije nauka 

i umetnosti (SANU), 1986. 

Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, 

narasle društvene napetosti i otvoreni međunarodni 

sukobi, izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. 

Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni 

sistem već i celokupni javni poredak zemlje. 

Svakodnevne su pojave: nerad i nedogovornost 

na poslu, korupcija i nepotizam, odsustvo pravne 

sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštovanje 

zakona, rastuće nepoverenje među ljudima i sve 

bezobzirniji individualni i grupni egoizam. 

Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodećih 

ustanova društva, nepoverenje u sposobnost onih 

koji donose odluke praćeni su apatijom i ogorčenjem 

naroda, otuđenjem čoveka od svih nosilaca i 

simbola javnog poretka. Objektivno ispitivanje 

jugoslavenske stvarnosti dopušta mogućnost da 

se sadašnja kriza završi socijalnim potresima sa 

nesagledivim posljedicama, ne isključujući ni tako 

katastrofalan ishod kao što je raspad jugoslavenske 

državne zajednice. Pred onim što se zbiva i što se 

može dogoditi niko nema pravo da zatvara oči. 

[....] U tome duhu je rešenje nacionalnog pitanja 

formulisao i teorijski razvio Sperans (Kardelj 28 ) u 

knjizi Razvoj slovenskega narodnog vrprašanja, koja 

je uglavnom poslužila kao idejni obrazac razvoja 

Jugoslavije ka konfederaciji suverenih republika i 

pokrajina, što je najzad i ostvareno Ustavom iz 1974. 

godine. 

Dve najrazvijenije republike 29 koje su ovim Ustavom 

ostvarile svoje nacionalne programe nastupaju 

danas kao uporni branioci postojećeg sistema. 

Zahvaljujući političkom položaju svojih lidera 

u centrima političke moći, oni su i pre i posle 

prelomnih šezdesetih godina imale inicijativu u 

svim pitanjima političkog i privrednog sistema. Po 

svojoj meri i potrebama one su krojile društveno i 

ekonomsko uređenje Jugoslavije. 

[....] S obzirom na postojeće oblike nacionalne 

diskriminacije, današnja Jugoslavija se ne može 

smatrati modernom i demokratskom državom. 

[....] U toj svetlosti Jugoslavija se ne prikazuje kao 

zajednica ravnopravnih građana ili ravnopravnih 

naroda i narodnosti, nego kao zajednica osam 

ravnopravnih teritorija. 

Ipak, ni ova ravnopravnost ne važi za Srbiju zbog 

njenog posebnog pravnopolitičkog položaja, koji 

odražava težnje da se srpski narod drži pod stalnom 

kontrolom. 

Ideja vodilja takve politike bila je „slaba Srbija, 

jaka Jugoslavija“, koja je napredovala u uticajno 

mišljenje: ako bi se Srbima kao najbrojnijoj naciji 

dozvolio brz ekonomski razvoj, to bi predstavljalo 

opasnost za ostale nacije. Otuda korišćenje svih 

mogućnosti da se njenom privrednom razvoju i 

političkoj konsolidaciji postave što veća ograničenja. 

Jedno od takvih, veoma akutnih ograničenja jeste 

sadašnji nedefinirani i pun unutrašnjih konflikata 

ustavni položaj Srbije. 

[....] Odnosi između Srbije i pokrajina 30 ne mogu 

se svesti jedino, a ni pretežno na formalno-pravna 

tumačenja dva ustava 31 . Reč je prvenstveno o 

srpskom narodu i njegovoj državi. Nacija koja je posle 

duge i krvave borbe ponovo došla do svoje države, 

koja se sama izborila i za građansku demokratiju, 

i koja je u poslednja dva rata 32 izgubila 2,5 miliona 

sunarodnika, doživela je da joj jedna aparatski 

sastavljena partijska komisija utvrdi da posle četiri 

decenije u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju 

državu. Gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti. 

[....] Bitnu težinu pitanja položaja srpskog naroda daje 

okolnost da izvan Srbije, a pogotovo izvan uže Srbije, 

28 Edvard Kardelj (1910.-1979.) bio je slovenački učitelj koji je prišao komunističkom pokretu i postao jedan od najviših rukovodilaca komunističke Jugoslavije. On je bio 

glavni ideolog titoizma koji se zalagao za jačanje federalizma. 

29 Slovenija i Hrvatska. 

30 Kosovo i Vojvodina. 

31 Ustavi Jugoslavije i republike Srbije. 

32 Broj srpskih žrtava u dva svjetska rata veoma je kontroverzan. 

111


živi veoma veliki broj Srba, veći od ukupnog broja 

pripadnika pojedinih drugih naroda. Prema popisu 

iz 1981. godine van teritorije SR Srbije živi 24 odsto, 

odnosno 1.958.000 Srba, što je znatno više nego što 

je u Jugoslaviji Slovenaca, Albanaca, Makedonaca, 

uzetih pojedinačno, a skoro isto koliko i Muslimana. 

[....] Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog 

integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga 

u kojoj se republici ili pokrajini nalazio, njegovo je 

istorijsko i demokratsko pravo. 

[....] Radi zadovoljenja legitimnih interesa Srbije, 

neizbežno se nameće revizija tog Ustava. Autonomne 

pokrajine bi morale postati pravi sastavni delovi 

Republike Srbije, tako što bi im se dao onaj stepen 

autonomije koji ne narušava integritet Republike i 

obezbeđuje ostvarivanje općih interesa šire zajednice. 

Nerešeno pitanje državnosti Srbije nije jedini nedostatak 

koji bi trebalo otkloniti ustavnim promenama. 

Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala 

veoma labava državna zajednica u kojoj se razmišlja 

i o drugim alternativama, a ne samo jugoslavenskoj, 

kao što pokazuju skorašnje izjave slovenačkih javnih 

poslenika i raniji stavovi makedonskih političara. 

Ovakva razmišljanja i temeljno izvršena dezintegracija 

navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od 

daljeg rastočivanja. Srpski narod ne može spokojno 

očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti. 

Zbog toga se mora otvoriti mogućnost svim nacijama 

u Jugoslaviji da se izjasne o svojim težnjama i 

namerama. 

[...] Bez ravnopravnog učešća srpskog naroda i Srbije 

u čitavom procesu donošenja i realizacije svih vitalnih 

odluka Jugoslavija ne može biti snažna; a sam njen 

opstanak kao demokratske i socijalističke zajednice 

došao bi u pitanje. Jedna razvojna epoha jugoslavenske 

zajednice i Srbije očigledno se okončava sa istorijski 

istrošenom ideologijom, općom stagnacijom i sve 

izraženijim regresijama u ekonomskoj, političkoj, 

moralnoj i kulutrno-civilizacijskoj sferi. Takvo stanje 

imperativno nalaže korenite, duboko promišljene, 

naučno zasnovane i odlučno sprovođene reforme 

celokupne državne strukture i društvene organizacije 

jugoslavenske zajednice naroda, a u sferi demokratskog 

socijalizma i bržeg i plodotvornijeg uključenja u 

savremenu civilizaciju.[....] 

www.haverford.edu/relg/sells/reports/ 

memorandumSANU.htm 

Memorandum SANU bio je kritiziran 

(naročito van Srbije) jer je smatran političkom 

platformom srpskog nacionalizma i 

program koji prihvata ideju o stvaranju Velike 

Srbije, čime je poslužio kao ideološka osnovica 

za kasniju politiku Slobodana Miloševića i ratove 

iz 1990-tih. 

Pokušaj odrediti zašto tekst tvrdi da je Tito 

pokušao da ograniči srpski uticaj u Jugoslaviji? 

Da li je to činio zbog togašto je u međuratnom 

periodu velikosrpska politika izazivala 

napetosti? Da li je negodovanje članova SANU 

bilo opravdano? Procijeni, na osnovu onoga što 

znaš, da li su takvog mišljenja bili i predstavnici 

drugih jugoslavenskih republika? 

IV-15. Stav Slovenaca o pitanju jezika u 

komunističkoj Jugoslaviji 1987. 

Odnosi u Jugoslaviji bi bez sumnje bili idealni da 

Slovenci znaju srpskohrvatski, a možda čak i srpski 

i hrvatski kao posebne jezike, a po mogućstvu i 

makedonski; da Srbi i Hrvati govore slovenački i 

makedonski i da Makedonci znaju, pored svog, i još 

neki jezik. Slovenci se trude to da ostvare u praksi. 

Naprimjer, slovenačka djeca u osnovnoj školi moraju 

da uče srpskohrvatski jezik. Srbi i Hrvati, međutim, 

obično ne uče slovenački u osnovnoj školi. To 

znači da se mi nesvjesno zalažemo za jednostrani 

pristup pitanju jezičke ravnopravnosti. Slovenački 

je jezik drugog reda u Jugoslaviji, to je činjenica 

koju potvrđuje i površno ispitivanje situacije, i o 

kojoj svjedoče na hiljade šala i viceva. Srbi i Hrvati 

su svjesni toga da im znanje slovenačkog nije 

neophodno. U susretu sa Slovencima, vidjeli su kako 

su oni u većini slučajeva spremni da im se obraćaju 

na njihovom jeziku. Vjerujem da bi Hrvati i Srbi, 

kada biste im rekli da treba da nauče slovenački, 

sebi postavili sasvim logično pitanje: „Zašto da 

učim slovenački kada to vrijeme mogu iskoristiti 

za učenje jezika koji će mi biti potrebniji, jezika koji 

bih mogao da koristim u svakodnevnom životu, i od 

koga će presudno zavisiti moj boljitak i napredak u 

životu?“ 

112


Mnogi Slovenci, naročito oni koji rade u saveznoj 

administraciji, doživljavaju znanje srpskohrvatskog 

kao svoju moralnu obavezu, sve u nadi da će vlastitim 

primjerom podstaći i druge građane Jugoslavije 

da nauče slovenački. To je, međutim, pogrešno polazište, 

i Slovenci bi, kao i drugi, trebalo sebi da postave 

sljedeće pitanje: „Zašto bih ja učio srpskohrvatski ako 

to vrijeme mogu iskoristiti da naučim neki korisniji 

jezik? Zašto Slovenci, umjesto srpskohrvatskog, ne bi 

učili engleski, njemački ili ruski?“ 

Odgovor leži u strahu koji prati Slovence već hiljadama 

godina. Zamislite Slovenca koji se nalazi u inozemstvu 

u nekoj diplomatskoj ili vojnoj delegaciji. 

Može se odjednom naći potpuno sam pred skupom 

predstavnika svoje zemlje koji govore samo srpskohrvatski. 

On jedino može zaključiti da se zatekao s 

predstavnicima zemlje u kojoj se govori srpskohrvatski, 

a ne srpske ili hrvatske nacije. Tako pitanje jezika 

postaje pitanje patriotizma, pa čak i pitanje izdajstva. 

[....] 

A sada ono najvažnije: kako se uopće možete direktno 

obratiti nekome ko je predstavnik države ukoliko 

vas je obuzeo strah? Svako je imao takvo iskustvo. 

Stojeći pred komandantom, pred nadređenim, pred 

strogim učiteljem – prije ili kasnije ćete početi da mucate. 

Slovenci mucaju jugoslavenski jezik. Samo kod 

kuće, u svojoj porodici i u domaćim institucijama, oni 

mogu govoriti tečno. 

To potvrđuje neoborivi princip po kojem ljudi u složenim 

državama mogu biti jednaki samo ako znaju 

dva ili više jezika. Iz toga se može izvući jednostran 

zaključak koji sam u sebi sadrži protivrječnost, jer rekavši 

to, mi smo rekli da Jugoslavija nije zemlja jednakih 

nacija i jezika i da, s obzirom na to kakva je u 

praksi, ona to i ne može postati. 

Problem jezika [....] ne upućuje na to da slovenačko 

nacionalno pitanje počinje s pitanjem jezika. 

Stokes, str. 283.-284. 

Šta misliš o nezadovoljstvu Slovenaca 

zbog asimetričnih odnosa u saveznoj Jugoslaviji 

koja je, izvana gledano, bila zasnovana 

na ravnopravnosti? Da li je bilo nekog praktičnog 

rješenja za to pitanje? 

IV-16. Majska deklaracija Slovenačkog 

demokratskog saveza (1989.) 

Potpisnici ove deklaracije izjavljuju sljedeće: 

1. Mi želimo živjeti u suverenoj državi slovenačkog 

naroda. 

2. Kao suverena država, mi želimo sami određivati 

u kakvim ćemo odnosima biti s jugoslavenskim i 

drugim nacijama u reformiranoj Evropi. 

S obzirom na historijske aspiracije Slovenaca da 

budu politički nezavisni, slovenačka država bit će 

zasnovana na: 

– poštovanju ljudskih prava i sloboda 

– demokratiji koja podrazumijeva i političko 

višestranačje 

– društvenom poretku koji će garantirati materijalno 

i duhovno blagostanje u skladu sa stvarnim uvjetima 

i ljudskim potencijalima građana Slovenije. 

Repe, str. 198. 

Prva opoziciona partija, Slovenska demokratična 

zveza (Slovenački demokratski 

savez), izdala je 8. maja 1989. godine 

Majsku deklaraciju. Ujedinjen s drugim opozicionim 

partijama u „Demos“, Savez je pobijedio 

na izborima 1990. godine. Majsku deklaraciju 

potpisao je veliki broj drugih opozicionih partija 

i grupa. 

Analiziraj tekst. 

IV-17. Fudbal i nacionalizam – sjećanje jednog 

hrvatskog navijača o putovanju na utakmicu 

Partizan – Dinamo (1989.) 

Priča se da su nam pripremili tople sendviče u 

Beogradu. Nisu se trebali truditi. Atmosfera je sve 

toplija, kako je nestajao viski i konjak tako je raslo 

i raspoloženje. Vagon je bio izložen akustičkom 

teroru: 

‘Iz Zagreba grupa cijela, i krv nam je plavo-bijela!’, a 

nisu izostale ni nacionalno obojene pjesme, ipak se 

putuje u Beograd, a u ovo uzavrelo vrijeme prisustvo 

113


dva prilično tolerantna milicionera nije razlog da se 

ne otpjeva song, donedavno još nezamisliv za javnu 

upotrebu: „Oj Dinamo poginut ću za te, kao Stjepan 

Radić za Hrvate!“. U zraku se osjeća nacionalni 

naboj, sve se vrti oko Dinama, Zagreba, Hrvatske, 

pa kad upitate 22. godišnjeg studenta ekonomije iz 

dobro situirane obitelji zašto putuje u Beograd kad 

je to danas opasno, i kad im je rečeno da ostanu 

kod kuće, budući ekonomist će reći: „Putujemo 

jer volimo jedini pravi zagrebački klub, jer nam to 

pričinja zadovoljstvo, a uz to – uživamo tući Cigane“. 

Ako ih pitate da li im je to jedini sadržaj koji ih čini 

zadovoljnim, Bruno će se nasmijati i reći da ne zna 

broja zanemarenih djevojaka zbog Dinama. [....] 

Blizu smo stadiona, čuje se huk tribina, preko 

vrhova Partizanovog kolosa blješti dominantna 

kupola svetosavskog hrama. I Jug je već pun 

grobara, undertakersa i kako se sve ne zovu, nakrcan 

transparentima, u emocionalnom bunilu. Za goste 

iz Zagreba očišćen je jedan separe bez mogućnosti 

dodira. 

A Partizanov jug grmi: „Partizan, Partizan, to je pravi 

tim, Slobodan Milošević ponosi se njim!“. Ali, uvrede 

ne lete u količinama na koje smo navikli posljednjih 

godina. 

www.badblueboys.hr 

Identitet se često izražava kroz podršku 

nekom sportskom klubu. U društvima 

u kojima nije dozvoljeno javno iskazivanje 

nacionalnih osjećanja, kakvo je bilo i komunistička 

Jugoslavija, navijanje za neki fudbalski 

klub bilo je način da se izrazi vlastiti nacionalni 

identitet. Od četiri najveća fudbalska kluba 

u Jugoslaviji, dva su bila iz Hrvatske, a dva iz 

Srbije. „Bad Blue Boys“ su navijači zagrebačkog 

Dinama, „torcida“ navijači splitskog Hajduka, 

„delije“ navijači beogradske Crvene zvezde, a 

„grobari“ beogradskog Partizana. Kako je raspad 

Jugoslavije bivao sve izvjesniji, tako su 

tuče fudbalskih navijača postajale sve žešće, 

što je kulminiralo na utakmici Dinamo – Crvena 

zvezda u Zagrebu 1990. godine. 

Šta misliš, zašto je fudbal postao tako značajan 

za izražavanje nacionalnog identiteta? 

Zašto navijači spominju Stjepana Radića i 

Slobodana Miloševića? Opiši nacionalne sukobe 

na nedavnim fudbalskim takmičenjima. Šta 

misliš, može li podrška fudbalskom klubu biti 

izraz i nekog drugog, a ne samo nacionalnog 

identiteta, recimo nekog lokalnog identiteta 

koji je, kao i nacionalni, nepomirljiv s drugim 

lokalnim identitetom? Možeš li naći neke primjere 

za to u tvojoj zemlji? 

IV-18. Spisateljica Dubravka Ugrešić osuđuje 

podjele i ratove devedesetih 

Jesam li se ikada zapitala koliko sam proizvod 

dugogodišnjeg finog ručnog rada sistema u kojem 

sam živjela, a koliko vlastiti? I nisam li u ovom 

trenutku NITKO, samo brojka bez identiteta, nisam li 

anonimno ljudsko meso u rukama gospodara rata? 

Jer oni, gospodari rata u moje ime, ne pitajući me, 

odlučuju u kojoj ću zemlji živjeti, kojim ću jezikom 

pisati, kojoj ću kulturi pripadati, odlučuju hoće li 

pokloniti ili oduzeti život mojim bližnjima, mojim 

prijateljima, hoće li srušiti moje gradove, odlučuju 

o nazivu moje ulice, brišu moju prošlost, određuju 

moju sadašnjost [...]. 

Ugrešić, str. 121. 

Dubravka Ugrešić, rođena 1949., poznati 

romanopisac, napustila je Hrvatsku 

1993. godine zbog neslaganja s odnosom 

prema ratu i nacionalnom jedinstvu koje je 

preovladavalo u javnosti. 

Koje osjećanje izražava spisateljica? Kako 

su političke promjene uticale na život 

običnih ljudi? Da li političari razmišljaju o tome 

kako će njihove odluke uticati na živote ljudi? 

Da li se u tom kontekstu politička propaganda 

može posmatrati kao način da političari uvjere 

obične ljude u ispravnost svoje politike? 

114


IV-19. Odnos hrvatskog i srpskog jezika – 

mišljenje hrvatskog lingviste Stjepana Babića 

(2003.) 

Kad sada uzmemo u promatranje hrvatski i srpski 

književni jezik, tada je lako utvrditi da među njima 

postoje razlike. To nitko ne niječe, niti može zanijekati, 

samo se mnogi ne slažu o značajkama tih razlika. 

Mogli bismo o njima poprilično teoretizirati, no za 

ovu je priliku bolje da budemo sasvim konkretni. 

Uzmimo jedan očit primjer. 

Ako pomičemo birač na radiju, čujemo različite jezike 

i znamo koji je koji ako ga poznajemo. 

Tako razlikujemo talijanski, francuski, španjolski, 

ruski... Jednako tako razlikujemo kad govori na 

hrvatskome, a kad na srpskome. Kad na postaji A 

čujemo ovakav početak: (...) „Danas je 30. kolovoza. 

Meteorolozi najavljuju lijepo i vedro vrijeme“, znamo 

da je to hrvatski, a kad na postaji B čujemo: „(...) Danas 

je 30. avgust. Meteorolozi najavljuju lepo i vedro 

vreme“, znamo da je to srpski. 

www.fokus-tjednik.hr 

Tokom XIX. stoljeća „nacionalni“ književni 

jezici nastali su od dijalekata koji se 

koriste na različitim područjima. U Hrvatskoj su 

lingvisti XIX. stoljeća od tri glavna dijalekta – štokavskog, 

kajkavskog i čakavskog – izabrali štokavski 

za osnovu zajedničkog književnog jezika. 

Taj dijalekat najbliži je srpskom jeziku i zapravo 

je osnova i srpskog književnog jezika. Za vrijeme 

komunističke Jugoslavije (1945.-1991.) jezik 

kojim su govorili Srbi i Hrvati nazivan je srpskohrvatski 

(odnosno hrvatskosrpski) i često su se 

mogle čuti tvrdnje da je u pitanju jedan jezik za 

koji se koriste samo različita pisma. Tokom raspada 

Jugoslavije i stvaranja novih nacionalnih 

država, u prvi je plan izbila ideja da su hrvatski i 

srpski dva potpuno različita jezika, a bilo je i onih 

koji su i bosanski identificirali kao zaseban jezik. 

Šta lingvist Babić misli o jezičkom sporu 

Srba i Hrvata? Pažljivo pogledaj dva citata 

koja on navodi. Šta misliš o razlikama između 

te dvije rečenice? Da li su one dovoljne da bi se 

tvrdilo kako je riječ o dva različita jezika? 

IV-20. Reakcija na prikazivanje srpskog filma s 

hrvatskim titlovima (1999.) 

„Vežite se, polećemo“, kaže lik s filmskog platna, a 

ispod piše: „Vežite se, polijećemo“. Baš tako. Onda 

se na platnu pojavi latinični natpis „Beograd, jesen 

1991.“, a ispod njega nam latinični titl objašnjava: 

„Beograd, jesen 1991.“ ... U kinu ludilo. Smijeh, suze 

radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, 

a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, 

ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti 

filma, usporedivo možda tek s ostvarenjima filmova 

iz američke nijeme komedije. Naravno, ovo su „Rane 

i titlovi“, prvi srpski film u službenoj i suverenoj 

hrvatskoj filmskoj distribuciji..., a sve ostalo već je 

legenda. 

Šta na osnovu ovoga možeš zaključiti o 

srpsko-hrvatskom jezičkom sporu? Zašto 

je to važno za nacionalni identitet? Da li je pitanje 

jezika stvar isključivo lingvista, ili se time 

mogu baviti i oni koji nisu stručnjaci? Zašto dolazi 

do smiješnih situacija u sporovima o razlikama 

i sličnostima srpskog i hrvatskog jezika? 

IV-21. Raspolućeni identitet jedne mlade žene 

Ne volim gubitnike. Autsajdere. Ljude koji se 

moraju smiješiti. I biti pristojni. Ja ne volim ni Srbe 

u Hrvatskoj. Oni kada kažu: „Babić“, uvijek dodaju: 

„Iz Korčule“, A nisu iz Korčule. Nego iz Dalmatinske 

zagore. Iz vukojebine u kojoj je Babić nešto drugo. 

OK. I tamo ima Babića Hrvata. 

Ali Babić Hrvat nikad ne objašnjava. I ne dodaje „iz 

Korčule“. [....] 

A opet, neki ljudi su Srbi i osjećaju se kao Srbi. Misle 

da je to normalno, biti Srbin. Ono. Mama Srpkinja, 

djed leži na srpskom groblju u Benkovcu i nešto mu 

piše ćirilicom na kamenu, u visokoj travi, imaju svoje 

slave, popovi su im dlakavi i smiju se ženiti... A kad 

se mali Srbin rodi daju mu ime Alimpije ili Sava ili 

Tanasije. I taj mali Srbin i Srpkinjica Leposava znaju od 

malena da su to. Sve im je jasno. Oni mogu ponekad 

reći da su sa „Korčule“ ali znaju da nisu. Kužite? Ali ja. 

Moj slučaj. To je frka. Ja n i s a m Srpkinja. A moram 

dodati „Korčulu“. Ja n i s a m Srpkinja! Ja bih sada, 

115


ovaj čas, najradije ustala i zaurlala u mrak: 

„Nisam Srpkinjaaaaa!“ 

Rudan, str. 14.-15.. 

Ovo je odlomak iz romana Uho, grlo, 

nož Vedrane Rudan (rođene 1949.godine), 

spisateljice, novinarke i agenta za trgovinu 

nekretninama. Glavni junak romana je Tonka 

Babić, čija je majka Hrvatica a otac Srbin. 

Opiši kakve probleme s identitetom ima 

Tonka Babić. Kakva su njena nacionalna 

osjećanja? Kako objašnjavaš njenu ideju 

da „Babić Hrvat“ ne mora davati nikakva dalja 

objašnjenja o svome porijeklu, dok „Babić Srbin“ 

to mora uraditi? Da li si čuo za slične situacije 

raspolućenog nacionalnog identiteta u 

svojoj zemlji? 

IVc. Prevazilaženje nacionalizma 

IV-22. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i 

Hercegovini (1995.) 

Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska 

i Savezna Republika Jugoslavija („Strane“), 

priznajući potrebu za sveobuhvatnim sporazumom 

radi okončanja tragičnog sukoba u regiji, 

želeći da pridonesu tom cilju i pomognu trajni mir 

i stabilnost, 

potvrđujući prihvatanje Dogovorenih temeljnih 

načela od 8. septembra 1995., Daljih dogovorenih 

temeljnih načela od 26. septembra 1995. i 

sporazuma o prekidu vatre od 14. septembra i 5. 

oktobra 1995., 

primajući na znanje sporazum od 29. augusta 

1995. kojim je delegacija Savezne Republike 

Jugoslavije ovlaštena da u ime Republike Srpske 

potpiše dijelove mirovnog plana koji se odnose na 

nju, uz obavezu strogog i dosljednog provođenja 

postignutog sporazuma, sporazumjele su se o 

sljedećem: 

Član I. 

Strane će regulirati svoje odnose u skladu s 

načelima izloženim u Povelji Ujedinjenih nacija, 

kao i s Helsinškim završnim dokumentom i drugim 

dokumentima Organizacije za evropsku sigurnost 

i saradnju. One će potpuno poštovati međusobnu 

suverenu jednakost, sporove će rješavati mirnim 

putem, i suzdržat će se od akcije, prijetnjom ili 

upotrebom sile ili na drugi način, protiv teritorijalne 

cjelovitosti ili političke nezavisnosti Bosne i 

Hercegovine ili bilo koje druge države. 

Član II. 

Strane pozdravljaju i podržavaju postignute 

dogovore o vojnim aspektima mirovnog rješenja i 

aspektima regionalne stabilizacije, kako je izloženo 

u Sporazumima u Aneksu 1-A i Aneksu 1-B. Strane 

će u potpunosti poštovati i podržavati ispunjenje 

obaveza preuzetih u Aneksu 1-A, i u cjelini će se 

pridržavati svojih obaveza izloženih u Aneksu 1-B. 

Član III. 


dogovore o razgraničenju dvaju entiteta, Federacije 

Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kako je 

izloženo u Sporazumu u Aneksu 2. Strane će u 

cijelosti poštovati i pomagati ispunjenje obaveza 

preuzetih u njemu. 

Član IV. 

Strane pozdravljaju i podržavaju program izbora 

za Bosnu i Hercegovinu izložen u Aneksu 3. Strane 

će u cijelosti poštovati i pomagati ispunjenje tog 

programa. 

Član V. 


dogovore o Ustavu Bosne i Hercegovine, izložene u 

Aneksu 4. Strane će u cjelini poštovati i pomagati 

ispunjenje obaveza preuzetih u njemu. 

Član VI. 


dogovore o osnivanju arbitrarnog suda, Komisije za 

ljudska prava, Komisije za izbjeglice i prognanike, 

Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, kao 

i javnih preduzeća Bosne i Hercegovine, izložene 

u Aneksima 5-9. Strane će u cijelosti poštovati i 

pomagati ispunjenje obaveza preuzetih u njima. 

Član VII. 

Priznajući da su za postizanje trajnog mira od 

ključnog značaja poštovanje ljudskih prava i 

zaštita izbjeglica i prognanika, Strane su saglasne 

s odredbama o ljudskim pravima izloženim u 

116


Poglavlju 

Jedan Sporazuma u Aneksu 6, kao i odredbama o 

izbjeglicama i prognanicima, izloženim u Poglavlju 

Jedan Sporazuma u Aneksu 7, i u cijelosti će ih 

poštovati. 

Član VIII. 


dogovore o provođenju ovoga mirovnog plana, 

uključujući posebno civilne (nevojne) aspekte, 

izložene u Aneksu 10 ovoga Sporazuma, te na 

međunarodne policijske snage, kako je izloženo 

u Aneksu 11 Sporazuma. Strane će u potpunosti 

poštovati i pomagati ispunjenje u njima preuzetih 

obaveza. 

Član IX. 

Strane će u potpunosti sarađivati sa svim entitetima 

koji su uključeni u provođenje ovoga mirovnog 

plana, kako je izloženo u Aneksima ovoga 

Sporazuma, ili koje je ovlastilo Vijeće sigurnosti 

Ujedinjenih naroda, u skladu sa obavezama svih 

Strana da sarađuju u istrazi i gonjenju u vezi sa 

ratnim zločinima i drugim kršenjima međunarodnog 

humanitarnog prava. 

Član X. 

Savezna Republika Jugoslavija i Republika Bosna 

i Hercegovina priznaju jedna drugu kao suverene 

nezavisne države u okvirima međunarodnih granica. 

Dalji aspekti njihovoga uzajamnog priznanja bit će 

predmet naknadnih pregovora. 

Član XI. 

Ovaj Sporazum stupa na snagu kada se potpiše. 

Sačinjeno u Parizu, 14. decembra 1995. na 

bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, 

s time da je svaki tekst jednako vjerodostojan. 

www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=379 

O mirovnom sporazumu kojim će 

se okončati rat u Bosni i Hercegovini 

1992.-1995. pregovaralo se u Daytonu, ali 

je sam sporazum potpisan u Parizu, gdje su 

bili i predstavnici specijalnog pregovarača 

Evropske unije, kao i predstavnici Francuske, 

Njemačke, Rusije, Velike Britanije i Sjedinjenih 

Država. Većina konkretnih odredbi sporazuma 

detaljno je izložena u 12 aneksa. 

IV-23. Sporazum Mađarske i Rumunije o 

razumijevanju, saradnji i dobrosusjedskim 

odnosima (1996.) 

Član 1. 

Republike Mađarska i Rumunija (nadalje: Ugovorne 

strane) zasnovat će svoje odnose na povjerenju, 

saradnji i uzajamnom poštovanju. 

[....] 

Član 3. 

(1) Ugovorne strane potvrđuju da će se u svojim 

budućim odnosima uzdržavati od upotrebe, i 

prijetnje upotrebe sile kojom bi ugrozile teritorijalni 

integritet ili političku nezavisnost druge Ugovorne 

strane, kao i od svakog postupka koji nije u skladu 

s ciljevima Ujedinjenih naroda i Helsinške povelje. 

Također će se uzdržavati od podržavanja takvih 

postupaka i neće dozvoliti trećoj strani da koristi 

njihovu teritoriju za provođenje sličnih akcija protiv 

druge Ugovorne strane. 

(2) Ugovorne strane će svaki spor koji se među 

njima javi razriješiti međusobno i isključivo mirnim 

sredstvima. 

Član 4. 

Ugovorne strane potvrđuju da će u skladu s 

principima i normama međunarodnog prava 

i principima Helsinške povelje poštovati 

nepovredivost zajedničke granice i teritorijalni 

integritet druge Ugovorne strane. One dalje 

potvrđuju da nemaju nikakvih teritorijalnih 

pretenzija jedna prema drugoj i da u budućnosti 

neće imati takvih pretenzija. 

Član 5. 

Ugovorne strane će, imajući u vidu ispunjavanje 

ciljeva ovoga Ugovora, stvoriti odgovarajući okvir za 

saradnju na svim poljima od zajedničkog interesa. 

[....] 

Član 7. 

Ugovorne strane proširit će svoje odnose i saradnju 

u međunarodnim organizacijama, uključujući 

i regionalne i subregionalne organizacije. One 

će podržavati napore druge strane usmjerene 

na integraciju u Evropsku uniju, NATO i 

zapadnoevropsku zajednicu. 

[....] 

117


Član 14. 

Ugovorne strane doprinijet će stvaranju klime 

tolerancije i razumijevanja među svojim građanima 

različitog etničkog i vjerskog porijekla, to jest 

pripadnika različitih kultura i jezika. One osuđuju 

ksenofobiju i svaki oblik iskazivanja rasne, etničke 

ili vjerske mržnje, kao i diskriminaciju i predrasude, 

i upotrijebit će djelotvorne mjere kako bi tome stale 

na put. 

Član 15. 

(1) a) U određivanju prava i dužnosti pripadnika 

nacionalnih manjina koje žive na njihovima 

teritorijama, Ugovorne strane primijenit će Okvirnu 

konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti nacionalnih 

manjina, u slučaju da su odredbe te Konvencije 

povoljnije za manjine u poređenju s odredbama 

domaćih zakona. 

b) Ne zadirući u važenje prethodne odredbe, 

Ugovorne strane će s ciljem zaštite i razvoja 

etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta 

mađarske manjine u Rumuniji, i rumunske manjine 

u Mađarskoj, odredbe koje definiraju prava 

pripadnika tih manjina u dokumentima Ujedinjenih 

naroda, Evropske organizacije za sigurnost i 

saradnju i Vijeća Evrope, nabrojanih u aneksu ovoga 

Sporazuma, provoditi kao pravno obavezujuće. 

[....] 

Član 19. 

(1) Ugovorne strane podržat će i olakšati direktan 

kontakt svojih građana. 

(2) Ugovorne strane proširit će svoje konzularne 

odnose i pojednostaviti procedure prelaska preko 

granice i carinske kontrole, otvorit će nove granične 

prijelaze i proširiti već postojeće u najvećoj mogućoj 

mjeri kako bi se olakšao protok ljudi i robe. U tu 

svrhu bit će zaključeni odgovarajući sporazumi. 

www.htmh.hu/dokumentumok/asz-ro-e.htm 

Navedi glavne odredbe ovoga sporazuma 

o pitanjima sigurnosti i„visoke politike“. 

Da li se te odredbe tiču života običnih ljudi? 

Šta misliš o potonjim odredbama? Da li su one 

opravdane? 

IV-24. Ohridski okvirni sporazum koji je 

okončao oružani sukob u Makedoniji (2001.) 

Okvirni sporazum 

13.8.2001. 

Sljedeće tačke čini okvirni sporazum s kojim će se 

osigurati budućnost demokracije u Makedoniji i 

omogućiti razvoj bliskijih i više integriranih odnosa 

izmedju Republike Makedonije i euroatlanskog 

saveza. Sporazum ima za cilj promociju mirnog i 

skladnog razvoja civilnog društva, uvažavajući etnički 

identitet i interese svih makedonskih građana. 

Osnovna načela 

Potpuno i bezuslovno se odbacuje upotreba nasilja u 

ostvarivanju političkih ciljeva. Samo mirna politička 

rješenja mogu osigurati stabilnu i demokratsku 

budućnost za Makedoniju. 

Makedonski suverenitet i teritorijalni integritet 

nepovredivi su i moraju se očuvati. Ne postoji 

teritorijalno rješenje za etnička pitanja. 

Multietnički karakter makedonskog društva se mora 

sačuvati i naći izraz u javnom životu. 

Moderna demokratska država na svom prirodnom 

putu razvoja i sazrijevanja mora neprestano 

jamčiti da njen Ustav u potpunosti zadovoljava 

potrebe svojih građana i da bude u skladu sa 

najvišim međunarodnim standardima, koji se i sami 

neprekidno razvijaju. 

Razvoj lokalne samouprave je neophodan da bi se 

ohrabrilo učešće građana u demokratskom životu, i 

za promociju poštovanja identiteta zajednica. 

Izvor: http://faq.macedonia.org/politics/framework_ 

agreement.pdf 

Međunarodnim posredovanjem Okvirni 

sporazum je okončao oružani sukob 

u Makedoniji. Potpisan od strane makedonskog 

predsjednika i vođa vodećih političkih partija, 

sporazum je predvidio uvođenje serije ustavnih 

dopuna i konkretne zakonodavne promjene s 

ciljem da se sačuvaju prava Albanaca i drugih 

manjina. Kao rezultat Okvirnog sporazuma, zemlja 

je krenula naprijed postajući građanskom 

državom, ističući na taj način svoju multietničku 

i multikulturalnu prirodu. 

118


IV-25. Izjašnjavanje Rumuna i Mađara o međusobnim odnosima u područjima s 

mješovitim stanovništvom (2001.) 

Postoji konflikt 

Postoji saradnja 

Pitanje smatra nevažnim ili 

ne daje nikakav odgovor 

Rumuni (ukupno) 3% 20% 77% 

Rumuni u Transilvaniji 5% 46% 49% 

Mađari 6% 70% 24% 

www.intercultural.ro/cart/interculturalitate_detaliu_capitol2-1.html#mirceakivu / 

Kakvi se zaključci mogu izvesti iz podataka 

do kojih se došlo u ovom istraživanju 

javnog mnjenja? Šta misliš o činjenici da ljudi 

koji žive u etnički mješovitim dijelovima Transilvanije 

u većem procentu nego stanovnici 

drugih područja ocjenjuju da su odnosi Rumuna 

i Mađara dobri? 

Sl. 30. Linija razdvajanja („zelena linija“) u 

Nikoziji (2003.) 

IV-26. Sport kao način da se prevaziđe 

nacionalizam. Kiparski Grci navijaju za lokalni 

tim kiparskih Turaka (2003.) 

Još nešto treba reći o Afaniji. 33 U tom mjestu postoji 

fudbalski klub koji se takmiči u Prvoj ligi Sjever, i 

trenutno se nalazi nisko na tabeli tako da mu prijeti 

opasnost da naredne godine završi u Drugoj ligi. 

Kroz nekoliko dana igra se važna utakmica, na kojoj 

će pasti odluka da li on ostaje u Prvoj ligi. Grci iz 

Afanije, koji su izbjeglice već 28 godina, odlučili su 

da u velikim grupama krenu i zajedno sa sadašnjim 

stanovnicima Afanije navijaju u toj važnoj utakmici. 

Oni su čak objavili oglas u lokalnim grčkim novinama 

pozivajući sve bivše stanovnike Afanije da im se 

pridruže... 

Report, 46, str. 27 

O kakvoj vrsti solidarnosti je ovdje riječ? 

Uporedi ovaj tekst sa IV-16. Šta zapažaš? 

33 Afanija je selo koje su kiparski Grci napustili 1974. godine; danas u njemu žive isključivo Turci. 

119


IV-27. Dva mišljenja o brisanju „zelene linije“ 

koja dijeli grčki od turskog dijela Kipra (23. 

april 2003.) 

A. Mišljenje Nikosa Anastasijua, postavljeno 

na internetu 

Poslije jučerašnjeg dana više ništa neće biti isto. 

Preko dvije hiljade kiparskih Turaka i više od hiljadu 

kiparskih Grka prešlo je s jedne na drugu stranu, a 

mnogo političara je samo posmatralo, nesposobno 

da u svojim uskim „univerzumima“ shvati veličinu 

tog događaja. Prvi put od 1974. godine, isti oni 

koji su postavili barikade sada ih uklanjaju. Grci i 

Turci prelazili su s jedne na drugu stranu i išli kuda 

im je volja, posjećivali su gradove i sela, pronalazili 

svoje stare i drage davno izgubljene prijatelje, a da 

ih pritom policija nije pratila i ispitivala. Svuda su 

dočekivani s radošću, dobrodošlicom, osmijesima i 

suzama radosnicama. Da, svuda! Građani zaista idu 

naprijed, oni su ispred političara. Ovo, naravno, nije 

trajno političko rješenje koje nam je potrebno, ali ipak 

jeste moćan katalizator procesa koji vodi rješenju. 

Report, 46, str. 25. 

B. Turski učitelj iz Famaguste opisuje posjetu 

porodici kiparskih Grka (2003.) 

Danas nam je došlo nekoliko gostiju „s one strane“. 

Oni, izgleda, kao i mnogi (kiparski) Turci i Grci, žele 

iskoristiti priliku i posjetiti mjesta gdje su rođeni i 

mjesta gdje su proveli dio života. Željeli bi osjetiti 

radost života na cjelovitom ostrvu i podijeliti 

osjećanja koja još žive u njihovim srcima. Nisu došli 

pred našu kuću, ali su automobil zaustavili odmah 

iza ugla, kao da žele da se raspitaju za ulicu koja već 

odavno nosi novi naziv. Žitelji ovoga kraja odmah su 

prepoznali staro ime. Mocartova ulica. Žena i ja smo 

se slučajno našli na kapiji. 

[....] Gospođa Eleni, čije smo ime tek naknadno saznali, 

rekla je: „Moja baka je živjela ukućici koja je bila 

ovdje. Željela sam samo da dođem i vidim tu kućicu. 

Još uvijek pamtim kako me je baka ovdje dovodila da 

se igram ispod drveća. Ovdje su bile dvije palme“ 

[....] Vrijeme je neumoljivo, i pošto niko nije brinuo o 

kućici, ona je potpuno propala. 

Ali palma je još uvijek tu. [....] 

Pozvali smo ih da uđu. [....] Pošto smo Kiprani, bilo 

nam je potrebno tek nekoliko minuta da se zbližimo. 

A onda je Eleni počela da nam priča svoju priču. [....] 

„Slušala sam vijesti na radiju. 

Uklonit će barikade. Jako sam poželjela da dođem 

i vidim bakinu kućicu. Ostala mi je u tako lijepom 

sjećanju. Tražila sam od doktora bolovanje da bih 

mogla doći“ [....] 

A on, Nikolas, objasnio nam je: „Gledao sam kako ste 

demonstrirali. Još uvijek mi u ušima odzvanja ono 

što su ljudi tada uzvikivali: ‘Irini’, ‘Mir za sve Kiprane’, 

‘Kipar je dom i Turaka i Grka’.“ A onda je nastavio: 

„Više nisam mogao da se suzdržim i zaplakao sam. 

Plakao sam za sve nas. Plakao sam i proklinjao one 

koji su Kiprane razdvojili jedne od drugih. Mi to 

nismo zaslužili“. 

Njegove posljednje riječi će zauvijek u mom srcu 

plamtjeti kao vatra. 

Report, 46, str. 25. 

Koji se stavovi običnih ljudi o politici i političarima 

vide u ovom tekstu? Prokomentirajte 

Nikolasovu tvrdnju: „Mi ovo nismo zaslužili.“ 

Da li obični ljudi mogu imati neku ulogu u 

prevladavanju nacionalizma?Kako? Znaš li još 

neku podijeljenu državu ili podijeljeni grad u 

Evropi dvadesetog stoljeća? 

Zaključno pitanje: 

Ako je obrazovanje u prošlosti doprinosilo jačanju nacionalizma, šta misliš, šta bi u budućnosti 

moglo doprinijeti smanjivanju međunacionalnih napetosti? 

120


Bibliografija 

• ACIME = Arhiva concursului ISTORIA MEA – 

EUSTORY [Arhiv takmičenja u historijskom istraživanju 

MOJA HISTORIJA – EISTORY] 

• Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. 

do 1832., Sarajevo 1996. 

• Atatürk’un Soylev ve Demecleri [Sabrani govori 

Ataturka], Istanbul 1945.-1952. 

• Jim Bennett, Robert Brain, Simon Schaffer, Heinz 

Otto Sibum, Richard Staley, 1900: The New 

• Age. A Guide to the Exhibition [Novo doba. 

Izložbeni katalog ] Cambridge, 1994. 

• Dimitrie Bolintineanu, Opere alese [Izabrana djela], 

Bucureşti 1961. 

• Hristo Botev, Complete Works [Sabrana djela], Sofia, 

1986. 

• Mahmud Esad Bozkurt, Atatürk İhtilali [Ataturkova 

revolucija], Istanbul 1967. 

• Razi Brahimi, Kënga Popullore e Rilindjes Kombëtare 

[Narodne pjesme nacionalnog buđenja], Shtëpia 

Botuese “Naim Frasheri”, Tiranë, 1979. 

• H.N. Brailsford, Macedonia. Its Races and their Future 

[Makedonija. Njene rase i njihova budućnost], New York 

1971. 

• [C. I. Brătianu], Missiunea Căilor Ferate Române. 

Studii politice, economice, sociale şi tecnice, Paris 1870. 

• Cemal Paşa Hatıralar [Memoari Džemal paše], 

Istanbul 1959. 

• Ion Codru-Drăguşanu, Peregrinul transilvan, 

Bucureşti [1956]. 

• Rodoljub Čolaković, AVNOJ i narodnooslobodilačka 

borba u Bosni i Hercegovini (1942.-1943.), Beograd 1974. 

• Constitut, iile române. Texte, note, prezentare 

comparativă (ed. Mona-Lisa Puchianu, Corneliu Lungu, 

Gheorghe Iancu, Ioan Muraru), Bucureşti 1993. 

• Hristomatiя po istoriя na Bъlgariя. Bъlgarsko 

VÍzraždane. Vtorata i tretata četvÍrt na 19 vek 

[Hrestomatija bugarske historije. Bugarski preporod, 

druga i treća četvrtina 19. stoljeća], Sofia 1996. 

• Crnogorski zakonici. Pravni izvori i politički akti od 

značaja za istoriju državnosti Crne Gore (ed. dr. Branko 

Pavićević, dr. Radoslav Raspopović), Podgorica 1998. 

• Dinko Davidov, Stematografija. Izobraženije oružij 

iliričeskih. Izrezal u bakru Hristofor Žefarović i Toma 

Mesmer, Novi Sad 1972. 

• Dъržaven vestnik [Državne novine]. 

• K. Th. Dimaras, Koραής και η εποχή του [Korais i 

njegovo vrijeme], Athens 1953. 

• Ljubodrag Dimić, Istorija srpske državnosti. Knjiga III. 

Srbija u Jugoslaviji, Novi Sad 2001. 

• Dokumenti za bъlgarskata istoriя [Dokumenti o 

bugarskoj historiji], Sofia 1931., t. 1. 

• Edith M. Durham, Albania and the Albanians, 

Selected articles and letters, 1903.-1944. [Albanija i 

Albanci, odabrani tekstovi i pisma 1903.-1944.], Centre 

for Albanian Studies, London, 2001. 

• Sir Henry Eliot, Some Revolutions and Other 

Diplomatic Experiences [Neke revolucije i druga 

diplomatska iskustva], London 1922. 

• G. Exarchos, Pήγας Вελεοτινλής. Аνέκδοτα έγγραφα 

Νέα οτοιχεία, . [Riga Velestinac. Neobjavljeni dokumenti. 

Nova svjedočanstva], Athens, Kastaniotis, 1998. 

121

BIBLIOGRAFIJA 

• Bernd J. Fischer, Albanian Nationalism in the 

Twentieth Century [Albanski nacionalizam u 

dvadesetom stoljeću], in Peter F. Sugar (ed.), Eastern 

European Nationalism in the Twentieth Century 

[Istočnoevropski nacionalizam u dvadesetom stoljeću], 

Washington 1995. 

• Dionyssis Fotopoulos, Athenian Fashions at the turn 

of the 19th century [Moda u Atini krajem 19. stoljeća], 

Athens 1999. 

• Ziya Gökalp, Turkculugun Esaslari [Principi turkizma], 

Ankara [1923.]. 

• Vlado Gotovac, Zvjezdana kuga, Zagreb 1995. 

• Στρατηγού Γεωργίου Γρίβα-Διγενή, Απομνημονεύματα 

Αγώνος EOKÁ 1955-1959 [General Grivas Digenis, 

Sjećanja na borbu EOKA 1955-1959], Athens 1961. 

• Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, vol.I-II, 

Zagreb 1990. 

• Ferid Hudhri, Albania and Albanians in world art 

[Albanija i Albanci u svjetskoj umjetnosti], transl. by Zef 

Simoni and Pavli Qesku, Athens 1990. 

• Θέματα Νεότερης και Σύγχρονης Ιστορίας αρό τις 

πηγές [Teme moderne i savremene historije, obrađene 

na osnovu primarnih izvora], Athens 2003. 

• IEE, [Historija grčkog naroda], vol. 12. 

• D. Ionescu, Albina. Revistγ popularγ, I, no.35, May 31, 

1898. 

• George Ionescu-Gion, Studiul istoriei naţionale în 

şcoalele noastre [Proučavanje nacionalne historije u 

našim školama], Bucureşti 1889. 

• Ιστορία αης Κύπρου Μεσαινικη-Νεότερη (1192- 

1974) [Srednjovjekovna i moderna historija Kipra], 

Nicosia, Ministry of Education and Culture, 2001. 

• Konstantin Jirecek, Bъgarski dnevnik [Bugarski 

dnevnik], vol.1 (1879.-1881.), Sofia 1995. 

• Miodrag Jovičić (ed.), Ustavi Kneževine i Kraljevine 

Srbije, Beograd 1988. 

• Ivan Frano Jukić, Putopisi i istorisko-etnografski 

radovi, Sarajevo 1953. 

• Dragan Jurak, kolumna Film &Video u “Feral Tribune”, 

No 707, April 5, 1999. 

• E. Kapsomenos, Διονύσιος Σολωμός. Ανθολόγιο 

θεμάτων της Σολωμικής Ποίησης [Dionisios Solomos. 

Antologija tema u Solomonovoj poeziji], Athens 1998; 

English translation: Prof. Nina Gatzoulis, A Portrait of 

Dionysios Solomos and Two of His Poems, http://www. 

helleniccomserve.com/solomos.html. 

• Vuk Stefanović Karadžić, Prepiska IV (1829.-1832.), 

Beograd, 1988. 

• Lyuben Karavelov, Lюben Karavelov. Sъbrani 

sъčineniя (Sabrana dela), vol.7, Sofia, 1985. 

• Dimitrios Katartzis, “Συμβουλή οτους νέους πως 

να ωφελιούνται και να μη βλάπτουνται απτά βιβλία τα 

φράγκικα και τα τούρκικα, και ποια ΄ναι η καθ αυτό τους 

σπουδή” [Savjet mladim ljudima kako da izvuku korist 

iz francuskih knjiga, a da se sačuvaju od njihovoga 

štetnog uticaja, i o tome šta bi trebalo da bude glavni 

predmet njihovih studija], Τα ευρισκόμενα, (ed. C.Th. 

Dimaras), Athens 1970. 

• Kαθημερινή – Επτά ημέρες [Kathimerini – Epta 

Imeres], 30/12/01, Αφ. Αποχαιρετώντας τη δραχμή 

[Posebno izdanje: zbogom drahmi], p. 4. 

• Paschalis M. Kitromilides, Ιώσηπος Μοισόδαζ. Οι 

συντεταγμένες της βαλκανικής σκέψης τον 18˚ αιώνα 

[Josip Mesiodaks. Balkanske koordinate u 18. stoljeću ], 

Athens 2004. 

• Ahmed Kondo, Jeronim de Rada. Flamuri i Arbrit 

(Jeronim de Rada. Albanska zastava), Tiranë 1967. 

• Faik Konitza, Vepra të Zgjedhura [Odabrana djela], 

Tirana, “Naim Frasheri”, 1993. 

122


• Faik Konitza, Izbor iz prepiske1896.-1942., London 

2000. 

• Konstituciя na Bъlgarskoto knяžestvo [Ustav bugarske 

kneževine], Sofia 1879. 

• Konstentin Konstantinov [Put kroz stoljeća], Sofia 

1997. 

• Christina Koulouri, Ιστορία και γεωγραφία στα 

ελληνικά σχολεία (1834-1914). Γνωστικό αντικείμενο και 

ιδεολογικές προεκτάσεις. Ανθολόγιο κειμένων. Βιβλιογραφία 

σχολικών εγχειριδίων [Historija i geografija u grčkim 

školama (1834.-1914). Sadržaj i ideološke implikacije. 

Antologija tekstova. Bibliografija udžbenika], Athens 1988. 

• Emilij Laszowsky, Stari i novi Zagreb, Zagreb 1994. 

• Bernard Lewis, The emergence of modern Turkey, 

[Nastanak moderne Turske] Oxford 1968. 

• Radoš Ljušić, Knjiga o načertaniju, Beograd 1993. 

• Radoš Ljušić, Istorija srpske državnosti. Kniga II. Srbija i 

Crna Gora – novovekovne srpske države, Novi Sad 2001. 

• Lina Louvi, Περιγέλωτος Βασίλειον, Οι σατυρικές 

εφημερίδες και το εθνικό ζήτημα, (1875-1886) 

[Perigelotos Vasilion; Satiričke novine i nacionalno 

pitanje (1875.-1886.)], Athens, Hestia, 2002. 

• Corneliu Mihai Lungu (coord.), De la Pronunciament 

la Memorandum 1868-1892. Mişcarea memorandistă, 

expresie a luptei nat, ionale a românilor [Od Objave 

do Memoranduma. Memorandistički pokret, izraz 

nacionalne borbe Rumuna], Bucureşti 1993. 

• Titu Maiorescu, Opere [Djela] (ed. Georgeta 

Rădulescu-Dulgheru, Domnica Filimon), Bucureşti 1978. 

• Makedonium, Antologija na makedonskata 

nacionalno-politichka misla [Makedonium, antologija 

makedonske nacionalno-političke misli, Skopje, 2003. 

• Sp. Markezinis, Πολιτική Ιστορια της Νεωτέρας Ελλάδος 

[Politička istorija moderne Grčke], Vol. B, Athens 

1966. 

• P. Matalas, Έθνος και ορθδοζία. Оι περιπέτειες μιας 

οχέσης. Από το ˝Ελλαδικό˝ στο Βουλγαρικό σχίσμα 

[Nacija i pravoslavlje. Avanture jednog odnosa. Od 

„grčke“ do bugarske šizme], Herakleion 2002. 

• Memoari prote Mateje Nenadovića, Beograd 1867. 

• “Monitorul Oficial”, 19 iulie 1921. 

• Bogdan Murgescu (coord.), Istoria României în texte 

[Rumunska historija u tekstovima], Bucureşti 2001 

• Hysni Myzyri, Shkollat e Para Kombëtare Shqipe 

[Prve albanske nacionalne škole], Tirana 1978. 

• Nacak, novine, 73, October 7th 1960. 

• Rýza Nur, Hayat ve Hat¨rat¨m I [Moj život i sjećanja I], 

Istanbul 1992. 

• Odbrani tekstovi za istorijata na makedonskiot 

narod, II del [Odabrani tekstovi o historiji makedonskog 

naroda], part II, Skopje 1976. 

• Konstantinos Oikonomos, Eπίκρισις εις την περί Νεοελληνικής 

Εκκλησίας σύντομον απάντηοιν του σοφού 

διδασκάλου K. Νεόφυτου Βάμβα [Komentar kratkog 

odgovora obrazovanog učitelja gospodina Neofitusa 

Vamvasa o modernoj grčkoj crkvi], Athens 1839. 

• K.Ozturk, Atatürk, Istanbul, n.d. 

• Paisiy Hilendarski, Slavonic-Bulgarian History 

[Slovensko-bugarska historija], V. Turnovo 1992. 

• Spyros Papageorgiou (ed.), Αρχείον τωνπαρανόμων 

εγγράφων του Κυπριακού Αγώνος 1955-1959 [Arhivi 

tajne borbe Kiprana], Nicosia 1984. 

• Spyros Papageorgiou, AKEL: Το άλλο KKE [ AKEL, 

druga grčka komunistička partija], Athens 1984. 

• Παρθενών [Parthenon] časopis, decembar 1871. 

• Nikola Pašić, Sloga Srbo-Hrvata, Beograd 1995. 

• Branko Petranović, Momčilo Zečević (eds.), 

123

BIBLIOGRAFIJA 

Jugoslavija 1918-1988. Zbirka dokumenata. Drugo 

izmenjeno izdanje, Beograd, 1988. 

• A. Politis, Pομαντικά χρόνια. Ιδεολογίες και νοοτροπίες 

οτην Ελλάδα του 1830-1880 [Romantične godine. 

Ideologije i mentaliteti u Grčkoj, 1830.-1880.], Athens 1993. 

• Aurel C. Popovici, Stat ¦i Nat, iune. Statele-Unite 

ale Austriei Mari. Studii politice în vederea rezolvării 

problemei nat, ionale ¦i a crizelor constitut, ionale din 

Austro-Ungaria [Država i nacija. Ujedinjene države 

velike Austrije. Političke studije s ciljem da se riješi 

nacionalni problem i konstitucionalna kriza u Austro- 

Ugarskoj], (ed. Petre Pandrea and Constantin Schifirnet, 

), Bucure¦ti 1997. 

• David Prodan, Supplex Libellus Valachorum or The 

Political Struggle of the Romanians ili politička borba 

Rumuna u Transilvaniji tokom 18. stoljeća, Bucharest, 

1971. Janko Prunk, Slovenski narodni vzpon [Uzlet 

slovenačkog naroda], Ljubljana 1992. 

• M. Psalidopoulos (ed.), Kείμενα για την ελληνική 

βιομηχανία τον 19˚ αιώνα. Φυσική εζελιζη ή προστασία 

[Dokumenti o grčkoj industriji u 19. stoljeću. Prirodni 

razvoj ili državna briga?], Athens 1994. 

• Gjorgji Pulevski, Izbrani tekstovi, Skopje 1985. 

• Stjepan Radić, Izabrani politički spisi, Opatija, 1995. 

• Božo Repe, Viri o demokratizaciji in osamosvojitvi 

Slovenije (I. del: Opozicija in oblast) [Izvori o 

demokratizaciji i nezavisnosti Slovenije (Prvi dio, 

Opozicija i vlast)], Ljubljana 2002. 

• “Report. Friends of Cyprus”, issue no. 46, autumn 

2003. 

• Pήγα Βελεστινλή Απαντα τα σωζόμενα [Sabrana 

djela Rige od Fere], vol. V (ed. Paschalis M. Kitromilides), 

Athens 2000. 

• România în chipuri şi vederi [Romania in images and 

postcards], Bucureşti, 1926. 

• Vedrana Rudan, Uho, grlo, nož, Zagreb 2002. 

• August Šenoa, Zagrebulje, Zagreb 1980. 

• Σημαίες ελευθερίας. Συλλογή του Εθνικού Ιστορικού 

Μουσείου [Zastave slobode. Kolekcija nacionalnog 

historijskog muzeja], uvodni tekst I.K. Mazarakis-Ainian, 

Athens 1996. 

• Slovenska kronika 19. stoletja (Slovenačka hronika 

19. veka 1861-1883), Nova revija, Ljubljana 2003. 

• Srpska čitanka za niže gimnazije i realke (Stojan 

Novaković), Beograd 1870. 

• Hristo Stambolski, Avtobiografiя, dnevnici, spomeni 

[Hristo Stambolski Autobiografija. Dnevnici. Memoari], 

Sofia 1927, t. 2. 

• Gale Stokes (ed.), From Stalinism to Pluralism. A 

Documentary history of Eastern Europe since 1945, 

second edition, New York 1996. 

• Dubravka Ugrešić, Američki fikcionar, Zagreb/ 

Beograd 2002. 

• E. Vakalopoulos, Eπίλεκτες βασικές ιστορικές πηγές 

της ελληνικής επαναστάσεως [Odabrani osnovni izvori 

o grčkoj revoluciji], Thessaloniki, Vanias, 1990. 

• Pashko Vasa, The truth on Albania and the 

Albanians, historical and critical essays, [Istina o Albaniji 

i Albancima, historijski i kritički eseji] London 1999. 

• Evgenios Voulgaris, Στοχασμοί εις τους παρόντας 

κρισίμους καιρύς του Οθωμανικού Κράτους 

[Razmišljanje o trenutnoj krizi u turskoj državi], Kerkyra 

1851. 

• Wayne S. Vucinich, The Ottoman Empire: Its record 

and legacy, [Tursko carstvo: historija i zavještanje] New 

Jersey 1965. 

• Martin Wein, Dodjoh, vidjeh, zapisah, Zagreb 1966. 

• D. Xenopol, Istoria românilor din Dacia Traiană 

[Historija Rumuna od Trajanove Dakije], 4. izdanje (eds. 

V. Mihăescu-Bîrliba, Al. Zub), Bucureşti 1985. 

124


• Šarl Irljar, Putopis po Bosni 1875.-1876., Sarajevo 

1981. 

• Za Hrvatsku, Zagreb 1992. 

• Gjin Varfri, Heraldika Shqiptare [Albanian Heraldry], 

Tirana 2000. 

Karte 

• Karta 1: Dennis P. Hupchick, Harold E. Cox, The 

Palgrave Concise Historical Atlas of the Balkans, New 

York, 2001, map 25. [The Palgrave, Mali historijski atlas 

Balkana] 

• Karta 2: Ibid., map 28. 

• Karta 3: Ibid., map 35. 

• Karta 4: Patrick K. O’ Brien (ed.), Phillip’s Atlas of 

World History, London: George Philip, 1999, p. 220. 

• [Phillip’s atlas svjetske historije] 

125

OCIJENITE OVU KNJIGU! 

Vaše mišljenje kao čitaoca ove knjige veoma nam je važno, i kao ocjena našeg rada i za planiranje naših budućih 

poduhvata. Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) je zajedno s brojnim kolegama 

i saradnicima uložio ogroman trud, vrijeme i dragocjene dokumente u projekat „Nastava moderne historije 

jugoistočne Evrope“, a rezultat je ova knjiga koju držite u rukama. Da bismo provjerili uspješnost našeg metoda, 

korisnost ovoga poduhvata i vrijednost naše investicije, voljeli bismo da date svoju ocjenu projekta. 

Molimo za vaše iskreno mišljenje za šta će vam biti potrebno izvjesno vrijeme i trud. 

Poslije čitanja ove knjige, ili čak njenog korištenja u razredu, molimo vas da odete na našu webstranicu, nađete 

“History Workbooks section” i popunite obrazac za ocjenjivanje. 

Formular za evaluaciju možete naći na: www. cdsee. org./jhp/index.html

CIP – Katalogizacija u publikaciji 

Nacionalna i univerzitetska biblioteka 

Bosne i Hercegovine, Sarajevo 

341.218:323.1] (497) (075.3) 

NACIJE i države u jugoistočnoj Evropi : 

historijska čitanka 2 / urednica izdanja 

Mirela-Luminita Murgesku, urednica cjelokupnog 

projekta Christina Koulouri, urednik serije na 

bosanskom jeziku Enes Milak ; [prijevod: Dženisa 

Bužimkić, Lejla Nuhodžić]. – Sarajevo : 

Centar za demokraciju i pomirenje u 

jugoistočnoj Evropi = Thessaloniki , 2007. ; - 128 

str. : ilustr. ; 27 cm. 

Prijevod djela: Nations and States in Southeast Europe. – 

Bibliografija: str. 121-125 

ISBN 978-9958-9304-4-7 

COBISS.BH-ID 16052742 

Ova knjiga pomoćno je nastavno sredstvo u nastavi historije.

nastava moderne historije jugoistočne evrope - Center for ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?