olimp - Hrvatski Olimpijski Odbor

Broj 46 / ožujak 2013. 

ISSN 1331-9523 

OLIMPIJSKE LEGENDE: 

Jasna Ptujec 

ZNANOST I ŠPORT: 

Mentalni prostor športaša 

OLIMPIJSKE NADE: 

Ante Krišto 

OLIMPIJSKI POKRET: 

Barunova ostavština 

Sportska televizija 

Zadnja oaza hrvatskog športa

OLIMPIJSKE LEGENDE: 

Jasna Ptujec 

ZNANOST I ŠPORT: OLIMPIJSKE NADE: 

Mentalni prostor športaša Ante Krišto 

Broj 46 / ožujak 2013. 

ISSN 1331-9523 

MOO: 


Sadržaj 

6 42 


Oaza hrvatskog športa 

14 44 

Nastanak olimpijskog športa 

Mačevanje 

20 48 

24 

29 

Olimpijske legende 

Jasna Ptujec 

Znanost i šport 

Mentalni prostor športaša 

Prilog 

Povijest hrvatskog športa 

52 

Olimpijske nade 

Ante Krišto 

Društvo i šport 

Koliko smo se promijenili 

Međunarodni olimpijski pokret 


Športska terminologija 

Borilačke vještine i njihovi nazivi 


Zadnja oaza hrvatskog športa 

Za nakladnika: 

Josip Čop 

Hrvatski olimpijski odbor 

Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb 

Glavni urednik: 

Ante Drpić 

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: 

Ana Popovčić 

Uredništvo: 

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, 

Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar 

Produkcija: 

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) 

Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb 

Oblikovanje i prijelom: 

Marin Stojić 

Olimp 4 

Olimp 46 - Ožujak 2013

56 

58 

60 

62 

Žene i šport 

Paradoks rodne ravnopravnosti 

Športska publicistika 

“Hrvatski reprezentativci 

i izbornici” 

Internet 

Hrvatski atletski savez 

Od Olimpa do Olimpa 

Vijesti 

Poštovani čitatelju, 

športska godina između dvaju Olimpijskih igara - lanjskih ljetnih u Londonu i 

dogodišnjih zimskih u Sočiju - bit će sve samo ne dosadna i siromašna. Naši će 

športaši sudjelovati na 168 svjetskih prvenstava, 175 europskih, na 110 svjetskih 

i 51 europskih kupova, na dodatna 163 međunarodna natjecanja, sve zajedno - 

ni više ni manje nego ukupno čak 667 najrazličitijih 

natjecanja. 

Prvog siječnja ove godine krenuli smo s Projektom Rio 

2016. i za početak u njemu sudjeluje 9 TOP i 10 potencijalnih 

A olimpijskih kandidata. Očekujemo da će 

u ovom olimpijskom ciklusu naši športaši biti jednako 

uspješni kao u prethodnom; već prvi rezultati na početku 

godine (rukomet, skijanje, streljaštvo) pokazuju 

da optimizmu ima mjesta. 

Mediteranske igre u lipnju najveći su športski događaj 

2013., a organizator Igara je turski Mersin. Želeći 

podići razinu našeg sudjelovanja na MI, odlučili smo 

da na njima sudjeluju samo oni najbolji ili gotovo 

najbolji hrvatski športaši. 

Pred završetkom smo nekoliko važnih dokumenata. 

Kriteriji za vrednovanje programa nacionalnih športskih 

saveza jedan su od njih. Započinje i posao oko 

strategije športa u Republici Hrvatskoj... 

Puno posla, a malo vremena, no tako je, gotovo, uvijek. Ali, jedno je sigurno i 

dokazano nebrojeno puta: kada svi dobronamjerni ljudi naklonjeni športu zasuču 

rukave, skupe glave i razgovaraju snagom športskog argumenta, nema te zapreke i 

tog problema kojeg nije moguće svladati. 

I zato, optimistički, očekujem još jednu, športski uspješnu godinu. 

Dear Reader, 

Glavni tajnik Hrvatskog 

olimpijskog odbora 

Secretary General of the 

Croatian Olympic Committee 

Josip Čop, dipl. oec. 

The sports year between two Olympic Games – Summer Olympics in London in 

2012 and Winter Olympics in Sochi in 2014 - will be all but boring and poor. Our 

athletes will participate in 168 World Championships, 175 European, 110 World 

and 51 European Cups, additional 163 international competitions, altogether no 

less than 667 various competitions. 

On January 1 st 2013, we started the project Rio 2016, and for starters there will 

be 9 TOP and 10 potential A Olympic candidates. We expect that in this Olympic 

cycle, our athletes will be as successful as in the previous one – already the first 

results from this year (handball, skiing, archery) show that we can be optimistic. 

The Mediterranean Games in June represent the biggest sports event in 2013, and 

the organizer of the Games is the Turkish Mersin. In desire to raise the level of our 

participation in the MG, we decided that only the best or almost best Croatian 

athletes will participate in them. 

Prijevod: 

N. T. Dalma d.o.o., 

Medveščak 13, Zagreb 

Tisak: 

Tehničar Copyservis 

Kranjčevićeva 25a 

10 000 Zagreb 

Naklada: 

2000 primjeraka 

Olimp je 

časopis 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora. 

www.hoo.hr 

e-mail: hoo@hoo.hr 

We have almost completed several important documents. One of them refers to 

criteria for evaluation of the programs of national sports federations. Soon we will 

start planning the sports strategy in the Republic of Croatia... 

A lot of work to do and so little time to do it - but it is almost always like this. 

Anyway, one thing is certain and proven countless times: when all the wellmeaning 

people who favor sports start working hard, gather and talk with the 

strength of sports argument, there are no obstacles and problems that cannot be 

solved. 

And therefore I am optimistically awaiting another successful sports year. 



Zadnja 

oaza 

hrvatskog 

športa 

Tekst: MATEJ SINOVEC 

Četvrtog travnja obilježit će se dvije godine od 

početka emitiranja Sportske televizije, prvog i još 

uvijek jedinog športskog kanala na svijetu kojega 

je osnovao matični olimpijski odbor. O te prve 

dvije godine televizije koja je posljednja brana 

hrvatskog športa u naletu stranog nogometa, ali 

i ostalih stranih športskih događanja, razgovarali 

smo s glavnim urednikom Jurom Ozmecom 

Olimp 6 


7 Olimp


Kada su kretali, 4. travnja 

2011., mnogi im nisu predviđali 

dugačak vijek trajanja. 

Gotovo dvije godine kasnije 

Sportska televizija ne samo da postoji, 

već se na hrvatskom medijskom 

tržištu isprofilirala kao, kako kaže 

njezin glavni urednik Jura Ozmec, posljednja 

brana hrvatskog športa u naletu 

stranog nogometa, ali i ostalih 

stranih športskih događanja. 

Povodom skore dvogodišnjice rada 

SPTV-a upravo smo Ozmeca zamolili 

da rekapitulira to razdoblje, analizira 

današnjicu i pogleda u budućnost 

jedinog športskog kanala u svijetu 

kojega je osnovao matični olimpijski 

odbor. 

- Međunarodni olimpijski odbor 

još je 2009. godine donio naputak o 

osnivanju ovakvih kanala. Mi smo krenuli 

prije dvije godine te smo postali 

i do dana današnjega ostali - jedini 

ovakav kanal u svijetu. Najbitnije nam 

je da smo nastavili razvijati ideju prema 

kojoj hrvatski šport dobiva svoju 

televizijsku frekvenciju i program na 

kojem će se moći promovirati - započeo 

je Ozmec. 

Kao dugogodišnji novinar športskog 

programa Hrvatske radiotelevizije, 

Ozmec je uvidio da na prostoru televizijskog 

emitiranja u Hrvatskoj postoji 

velika praznina u kojoj pati upravo 

domaći, hrvatski šport. 

- Nekadašnji treći program HTV-a to 

nije mogao biti i postalo je jasno da je 

neodrživ, a današnji HTV3 kao kultur- 

Glavni urednik Jura Ozmec u razgovoru s predsjednikom MOO-a Jacquesom Roggeom (desno - kamerman SPTV Goran Jelenc) 

Olimp 8 


‘Kada smo prošle godine radili Moto 

GP, povećala se cjelokupna gledanost 

u danima u kojima su bile utrke, ne 

samo tog, već i ostalih sadržaja. Zato 

je Formula 1 još jedan korak dalje u 

našem odrastanju. Nakon prijenosa 

velikih športskih manifestacija, među 

kojima su i Olimpijske igre, logično je da 

idemo dalje’ 

Nagrada za Ivu Milanović 

-Litre i „Paraolimpijca“ 

Emisija „Paraolimpijac“ urednice Ive Milanović-Litre, 

koja je dobila godišnju nagradu Hrvatskog zbora 

sportskih novinara, samo je jedna od potvrda ispravnog 

puta kojim kroči SPTV. U obrazloženju nagrade stoji: 

„Paraolimpijac je jedina televizijska emisija u Hrvatskoj 

koja se redovito bavi športom osoba s invaliditetom. 

Jednom mjesečno, urednica Iva Milanović-Litre na 

Sportskoj televiziji predstavlja nam vrhunske športašice 

i športaše koji su, osim u vrijeme Paraolimpijskih 

igara, uglavnom zapostavljeni u našem medijskom 

prostoru. Ni u jednom trenutku, međutim, Iva i njezini 

suradnici ne upadaju u klopku koja se zove - patetika. 

Emisija Paraolimpijac ne bavi se samo osvajačima odličja 

na Paraolimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima 

športaša s invaliditetom, već i svim ostalim svakodnevnim 

problemima, uspjesima i zanimljivim pričama 

tih iznimnih športaša. Uostalom, ako ne vjerujete, svakako 

na SPTV-u pogledajte emisiju Paraolimpijac i postat 

ćete navijač športskih junaka koje vam predstavlja 

Iva Milanović-Litre.“ 

Slijeva: Zlatko Mateša, Jura Ozmec, Gordana Gaćeša, Jacques Rogge, 

Josip Čop, Petar Čavlović, Darko Buković i Marin Šarec 

Olimp 46 - Ožujak 2013 

9 Olimp


‘Jako mi je žao što je 

liga u futsalu skinuta s 

programa dolaskom nove 

vladajuće garniture u 

Hrvatski nogometni savez. 

Ta je liga imala dobru 

gledanost, bolju praćenost 

i u ostalim medijima kada 

je bila u našem programu, 

a i sponzori su se sami 

počeli javljati klubovima 

dok je liga bila kod nas’ 

ni, odnosno HTV4 kao news-program, 

ne zadovoljavaju te potrebe. Uz veliki 

broj športskih kanala na kojima dominira 

inozemni šport, jasno je da Sportska 

televizija ima svoj prostor, publiku 

i važnost. 

Osnovu funkcioniranja SPTV-a 

čini, objašnjava Ozmec, suradnja s 

domaćim športskim savezima koji su 

uglavnom prepoznali šansu za suživot 

i obostranu korist. 

- Istina, ima i onih koji ne vide zajednički 

interes i korisne stvari u suradnji 

s nama. Primjerice, jako mi je žao što 

je liga u futsalu skinuta s programa 

dolaskom nove vladajuće garniture u 

Hrvatski nogometni savez. Ta je liga 

imala dobru gledanost, bolju praćenost 

i u ostalim medijima kada je bila 

u našem programu, a i sponzori su se 

sami počeli javljati klubovima dok je 

liga bila kod nas. Nadam se da će HNS 

vidjeti da su takvi projekti ili prijenosi 

juniorske lige, za koju naš vanjski 

suradnik više nije imao sredstava za 

praćenje, na korist čitavog športa. 

Ozmec se nada i boljoj suradnji 

s rukometnim i košarkaškim savezom, 

s kojima postoji kontakt, a kao izvrsne 

primjere navodi džudo, jedriličarski, 

atletski, ragbijaški savez... 

- Džudo savez nas je oduševio, iako 

nije iznenađenje jer se tamo u posljednjih 

četiri ili pet godina jako dobro 

radi. Oni su nas oduševili kada su 

sami, bez naše pomoći, osigurali prijenose 

14 najjačih turnira iz kalendara 

Međunarodnog džudo saveza. Ljudi su 

sve obavili, sve pregovore, a ja sam 

otišao samo na jedan sastanak. Ti su 

prijenosi gratis, ništa nas ne koštaju. 

Naravno da ćemo mi onda, u skladu 

s mogućnostima, popratiti njihove 

aktivnosti poput turnira mlađih kategorija. 

To je primjer suradnje kakav bi 

trebali slijediti i ostali. 

Ozmec će se pohvaliti količinom i 

obujmom posla koje je njegova redakcija 

obavila otkako je krenula s 

emitiranjem. 

- Ukupno su u našem programu 

obrađena 93 hrvatska športa, odnosno 

športske grane. Ponosan sam na 

tu činjenicu jer nitko ne može reći da 

nije imao ili da nema priliku surađivati 

s nama. Nemamo mnogo ljudi i ponekad 

je teško sve pratiti, ali tu savezi 

moraju odigrati svoju ulogu. Žao mi 

je što i dalje postoje oni koji nam ne 

šalju rasporede i s čijim kalendarima 

imamo problema. Naši su ljudski resursi 

premaleni da bismo to radili. 

Get in touch at www.tissot.ch 

Olimp 10 

Ekskluzivni distributer 

Prodajna mjesta na www.marli.hr 

TISSOT VISODATE AUTOMATIC 

odabrao Tony Parker – Profesionalni košarkaš 

Klasični sat iz kolekcije Heritage izrađen od 316L nehrđajučeg 

otpornim na grebanje i vodootpornošću do 3 bara. 

IN TOUCH WITH YOUR TIME 

Prostora za napredak, naravno, 

ima, ali glavni urednik ističe financijsku 

krizu kao pošast koja nije zaobišla 

ni njegovu redakciju. 

- Započeli smo s radom u vrijeme 

najgore krize, recesija je i nama pokazala 

zube. Mi nemamo moći da se 

za neke atraktivne športske događaje 

tučemo s ArenaSportom ili SportKlubom, 

kompanijama koje djeluju u šest, 

odnosno 14 država, pa samim time 

mogu doći do određenih prava mnogo 

jeftinije od nas. Nama to nije ni cilj, 

naš je cilj u prvom redu promocija 

hrvatskog športa. 

Takvi su ciljevi istaknuti i u obra- 


Andrea Lovrinčević, Jura Ozmec, Iva Milanović-Litre, sjedi: Bojana Manojlović 

obzirom da je ugovor 

S Kreator grupe i Sportske 

televizije oko prijenosa 

ovogodišnje sezone 

Formule 1 na SPTV-u u 

športskim krugovima naišla 

na različite interpretacije, 

vlasnik Kreatora 

Davorin Štetner objasnio 

je da projekt F1 ni u 

kojem slučaju ne može 

biti loš za razvoj jedinog 

hrvatskog športskog 

programa s nacionalnom 

koncesijom. 

- Gledanost Formule 1 

je takva da nema dvojbe 

oko neisplativosti. Primjerice, 

prošlogodišnju 

utrku za Veliku nagradu 

Španjolske u Hrvatskoj 

je pratilo 360.000 

gledatelja, a emitirana 

je na mreži lokalnih 

televizijskih postaja. 

Zato vjerujemo da će 

dogovorom sa SPTV-om 

svi profitirati, od naših 

sponzora do gledatelja 

- izjavio je Štetner čijem 

Kreatoru na kraju ove 

sezone istječe ugovor s 

Berniejem Ecclestoneom, 

a pregovori o novoj trogodišnjoj 

suradnji već su 

u tijeku. 

Ozmec je dodao da će 

“SPTV napraviti sve da 

Formulu 1, koju hrvatska 

športska publika nedvojbeno 

voli, dodatno 

približi gledateljima”, a 

najavljen je i manji broj 

prekida prijenosa zbog 

reklama, što je u prethodnim 

godinama bila 

najveća zamjerka gledatelja. 

Pun pogodak 

s Formulom 1 


11 Olimp


Ponosni na 

Tribina.hr 

Jedan od projekta na koji je Jura 

Ozmec izuzetno ponosan jest 

Tribina.hr. Emisija koja se bavi 

analizom MAXtv Prve lige dokaz 

je, kaže, zalaganja SPTV-a za promociju 

domaćeg športa. 

- Ponovno dolazimo do pitanja 

prioriteta, ali i odnosa Hrvatskog 

nogometnog saveza. Šteta 

što se ne žele uključiti 

u pomaganje tog, 

ali i svih sličnih 

projekata od kojih 

bi naš klupski nogomet 

imao koristi 

- smatra Ozmec i dodaje: 

- Našeg prvoligaškog natjecanja 

nema u našim prijenosima jer nemamo 

prava, ali svejedno mislim 

da radimo dobru stvar s ovom emisijom. 

Time gledatelji barem na 

jednoj televiziji s nacionalnom 

koncesijom dobivaju relevantne 

informacije o domaćem nogometnom 

prvenstvu. 

“Džudo savez nas je oduševio, iako nije iznenađenje 

jer se tamo u posljednjih četiri ili pet godina jako 

dobro radi. Oni su su sami, bez naše pomoći, 

osigurali prijenose 14 najjačih turnira iz kalendara 

Međunarodnog džudo saveza!” 

ćanju gledateljima kojim SPTV naznačava 

da je „poslovanje Sportske 

televizije poslovanje sa športašima, 

o športašima i za športaše i sve koji 

se tako osjećaju“, a kao cilj prve nacionalne 

športske televizije ističe se 

„pružanje sveobuhvatne informacije 

o hrvatskom i međunarodnom športu, 

edukacija i zabava te pružanje programa 

koji će zadovoljiti apetite cijele 

obitelji“. 

S obzirom na to da je u naletu 

krize dio ljudi zaposlenih na SPTV-u 

morao biti otpušten, pitamo glavnog 

urednika kako će to utjecati baš na 

ciljeve navedene u „Misiji SPTV-a“ vidljivoj 

na njihovoj internetskoj stranici. 

- To je uvijek najteži dio posla jer 

nema ugodnog načina da nekome 

kažeš da se morate razići. Jednostavno, 

moramo se prilagoditi i inzistirati 

na pravim vijestima... U našim postulatima 

dominiraju športska načela, pa 

će naše vijesti i dalje odgovarati na 

osnovna novinarska pitanja: tko, što, 

gdje, kada i zašto. Jasno je da će rad s 

manjim brojem ljudi iziskivati povećanje 

obujma posla, ali to neće utjecati 

na kvalitetu ili mogućnost športskih 

saveza da surađuju s nama. 

Dapače, Ozmec najavljuje nove 

projekte kojima se SPTV želi još više 

podrediti potrebama svojih gledatelja. 

- Od 18. ožujka na rasporedu je 

nova shema u kojoj smo pojačali 

program u vremenu u kojem smo najgledaniji. 

Naš će fokus biti na vremenu između 

15 i 19 te nakon 22 sata. U tom 

ćemo razdoblju inzistirati na našim, 

autorskim emisijama koje su kod gle- 

Olimp 12

Studio SPTV 

datelja privukle najviše pažnje. Emisijom 

“Gost dana”, koju uvijek vežemo 

uz aktualna događanja u hrvatskom 

športu, dajemo još jednu mogućnost 

promocije domaćim snagama, a dobili 

smo potvrdu da je i zanimanje gledatelja 

za te tipove emisija veliko. Uz 

specijaliziranu emisiju o splitskom 

športu pregovaramo i s Gradom Rijekom 

o pokretanjua slične emisije za 

njihovo područje. 

Dobivanje prava za emitiranje nove 

sezone Formule 1 podignulo je dosta 

prašine. Ozmec ističe da, što se odnosa 

domaćeg i stranog športa tiče, F1 

sezona ni na koji način neće negativno 

utjecati na hrvatski šport. 

- Formula 1 će tjedno uzimati 

četiri sata programa. Emitirat ćemo 

kvalifikacije i utrku. Uz reprizu, to je 

osam sati. Nitko mi ne može reći da 

će tih osam sati nekome značajnije 

štetiti. O zanimanju ne moramo uopće 

govoriti... 

U pet dana od objave da smo dobili 

prava na F1 dobili smo oko 150 

poruka elektronske pošte s upitima 

gdje nas se može pratiti, na kojim 

frekvencijama. S druge strane, takav 

atraktivan proizvod veže gledatelje 

uz određeni program na dulje vrijeme. 

Kada smo prošle godine radili Moto 

GP, povećala se cjelokupna gledanost 

u danima u kojima su bile utrke, ne 

samo tog, već i ostalih sadržaja. Zato 

je Formula 1 još jedan korak dalje u 

našem odrastanju. Nakon prijenosa 

velikih športskih manifestacija, među 

kojima su i Olimpijske igre, logično je 

da idemo dalje - kaže Ozmec. 

Olimpijske igre primjer su suradnje 

SPTV-a s HTV-om koji mnogi prizivaju 

kao idealan format suradnje dvaju 

televizija. 

- Mislim da je London dokazao da 

to može funkcionirati na zadovoljstvo 

i korist naših gledatelja. Ako HTV ima 

dnevni prosjek od maksimalno dva 

sata športa, a kupio je prava za brojna 

natjecanja što mu je obveza i prema 

Zakonu o javnoj televiziji, onda bi bilo 

sjajno kada bi taj vakuum koji oni ne 

mogu emitirati bio prebačen na nas. 

S obzirom da mi imamo nacionalnu 

koncesiju, gledatelji bi u tom slučaju 

uz ta dva, dobili još 24 sata emitiranja 

športa. Nadam se da će ta ideja zaživjeti 

- zaključio je Ozmec. • 

• Summary ← 

On April 4 th 2013, Sports television, the 

first and still the only sports channel 

in the world, founded by the parent 

Olympic Committee, will celebrate two 

years of broadcasting. 

About the first two years of television, 

which is the last dam Croatian sport 

in the ensuing foreign football and 

other international sports events, We 

talked with the chief editor Jura Ozmec 

exactly about those first two years of 

the television that represents the last 

protection of Croatian sports against 

the invasion of foreign football, but also 

of other foreign sports events. 

The priority of Sports television is, in 

every case, the promotion of Croatian 

sports because on other channels it 

started losing battle with foreign sports, 

especially football. The goal is to affirm 

and support also the less popular sports 

which have great difficulties to breakthrough 

to the TV screen. 

Ozmec gladly highlights the show 

“Paralympic”, the only television show 

in Croatia that is regularly engaged 

in sports of disabled persons. Once a 

month, the editor Iva Milanovic-Litre 

presents at the Sports television the 

top athletes who are, except during the 

Paralympic Games, largely neglected in 

the Croatian media. Exactly this show 

has just received the annual award 

of the Croatian Sports Journalists 

Association. 


13 Olimp

Nastanak modernog športa: Mačevanje 

Onoliko koliko je mačevanje 

danas rijedak, pomalo egzotičan 

šport, toliko je kroz 

povijest bilo sveprisutno. 

Vjerojatno ne postoji civilizacija koja 

nije poznavala mačevalačku borbu 

u nekom obliku, pa je zaista teško 

izdvojiti najbitnije trenutke kroz povijest. 

Za najstariji izvor uzima se reljef 

u egipatskom hramu u Medinet Habuu 

iz 1190. godine prije Krista. 

Mačevali su se gotovo svi pripadnici 

antičkih naroda. Grci poznaju mačevanje 

kroz vještinu borenja nazvanu 

hoplomahia, a njihovi vojnici-pješaci, 

hopliti, bili su naoružani kopljem i 

kratkim mačem. U Rimu se vještina 

mačevanja podučavala u posebnim 

školama od 5. st. pr. Kr. 

Od 264. godine prije Krista 

priređivane su borbe gladijatora (ludi 

gladiatorii), a sam naziv gladijator potječe 

od latinske riječi gladius, koja 

označava kratki rimski mač. Osim borbi 

mačem u areni, Rimljani su njegovali 

i vojničko mačevanje, nazvano armatura. 

Padom Zapadnog Rimskog Carstva 

476. godine, na povijesnu scenu dolazi 

grubo, teško i nezgrapno oružje 

novopridošlih barbara. Rezultat toga 

je potpuna stagnacija, zapravo regresija 

mačevalačke vještine tijekom 

Srednjeg vijeka. Nakon nekoliko, u 

mačevalačkom smislu, potpuno nezanimljivih 

stoljeća, novi život ove vještine 

započinje paradoksom, odnosno 

naizgled kontradiktornom činjenicom 

da je za razvoj mačevanja zaslužno 

uvođenje - vatrenog oružja! 

Kroz srednji vijek mač se koristio 

Olimp 14 


Tekst: ANA POPOVČIĆ 

Još kako je bogata povijest mačevanja,. 

Zacijelo ne postoji civilizacija koja nije 

poznavala mačevalačku borbu u nekom 

obliku. S obzirom na to, osnivanje 

međunarodne federacije - Federation 

Internationale d’Escrime - dogodilo se 

relativno kasno, tek 1913 

novog oblika ratovanja. Ne samo da 

su vojnici bili potpuno iscrpljeni i prije 

nego bi stigli na bojno polje, već je i 

novi način ratovanja, baziran na brzoj 

pokretljivosti i organizaciji trupa, zahtijevao 

nešto sasvim suprotno. 

Krajem 16. stoljeća više gotovo 

nitko nije nosio oklop u cilju samozaštite, 

no on se još dugo zadržao kao 

simbol viteštva u odjeći aristokracije. 

U stvarnoj borbi, vitezovi i plemići 

morali su se okrenuti za pomoć borcima 

koji si nisu mogli priuštiti skupe 

kacige, prsne oklope i metalne štito- 

oklopa 

do Olimpijskih 

igara 

isključivo kao napadačko oružje, bez 

ikakve obrambene funkcije koja je osiguravana 

nošenjem teških metalnih 

oklopa. Mačevi su bili veliki, nespretni 

i širokih oštrica kako bi probili metalne 

oklope, a posljedica svega toga 

bilo je vrlo malo specijaliziranih pokreta 

- bilo napadačkih bilo obrambenih. 

Hladno oružje tog vremena zapravo je 

funkcioniralo poput divovskih otvarača 

za konzerve. 

No sama borba bila je daleko od 

šale. Pobjedu je donosila samo velika 

fizička snaga, izdržljivost, hrabrost i 

odlučnost. Oklop je u svojoj obrambenoj 

ulozi bio iznimno učinkovit, a to 

dokazuje i činjenica da je u upotrebi 

bio stoljećima. 

Uvođenjem vatrenog oružja 

- mušketa, stari principi borbe padaju 

u vodu. Nove okolnosti omogućavaju 

svakom običnom pješaku, naoružanom 

mušketom, da zaustavi teško oklopljenog 

viteza. U početku su izrađivani 

još teži i veći oklopi ne bi li zaustavili 

novo opasno oružje, no ubrzo se to 

pokazalo kao vrlo loš odgovor protiv 


15 Olimp


Najveći obrat u 

mačevalačkoj tehnici 

dogodio se uvođenjem 

rapira u 16. stoljeću. 

Sa svojom dugačkom 

oštricom, oblikovan 

isključivo za bodenje, 

rapir je potpuno uzdrmao 

sve mačevaoce onoga 

vremena 

ve - običnim vojnicima koji su se već 

otprije u obrani oslanjali isključivo na 

vlastitu spretnost i samo oružje. 

U to vrijeme začetka mačevalačke 

vještine, borba je bila puno 

slobodnija i uključivala 

je raznorazne udarce 

rukama, nogama, naguravanje, 

podmetanje, 

šakanje i hrvanje, 

no to je ipak bio 

barem početak razvoja 

neke sustavne borbe. Prve 

neformalne škole mačevanja zabilježene 

su po Europi još u 12. stoljeću. 

Istina, „škola“ možda nije najsretniji 

termin za ta mjesta, budući su ona 

uglavnom okupljala zadnji ološ društva. 

U nekim državama, kao na primjer 

Engleskoj i Francuskoj te „škole“ bile 

su zabranjene, no kao i sve zabranjene 

stvari svejedno su postojale, samo 

ilegalno. U svakom slučaju, učitelji 

mačevanja imali su reputaciju 

lopova, skitnica 

ili u najboljem slučaju 

zabavljača. 

Prvi ozbiljniji pristup 

učenju mačevanja dogodio 

se u Njemačkoj u 

14. st. osnivanjem Bratovštine 

sv. Marka, kolokvijalno zvane Marxbruder. 

Sjedište im je bilo u Frankfurtu 

i gotovo 100 godina imali su monopol 

na teritoriju Njemačke - nitko nije 

mogao učiti mačevanje bez njihove 

dozvole i to isključivo prema njihovim 

pravilima. U Njemačkoj je oko 1300. 

godine napisan i najstariji sačuvani 

traktat o mačevanju. 

Razdoblje renesanse inspiriralo je 

mačevaoce toga doba na znanstveni 

pristup mačevalačkoj vještini koju oni 

počinju proučavati i analizirati u želji 

da definiraju neke univerzalne principe 

borbe. U skladu s duhom vremena, 

brojni učitelji mačevanja pišu knjige, 

eseje i traktate sa svojim idejama o 

usavršavanju vještine. Talijani naravno 

prednjače, a najzanimljivije je 

izdvojiti Camilla Agrippu koji je definirao 

četiri pozicije (prima, sekonda, 

terca i kvarta) i Ridolfa Capo Ferru 

koji je instalirao tzv. ispad kao primarni 

način izvođenja napada. 

Najveći obrat u mačevalačkoj 

tehnici dogodio se uvođenjem rapira 

u 16. stoljeću. Sa svojom dugačkom 

oštricom, oblikovan isključivo za bodenje, 

rapir je potpuno uzdrmao sve 

mačevaoce onoga vremena. Stoljećima 

je mač percipiran (i 

izrađivan) kao oružje sa 

dvije oštrice namijenjeno 

za rezanje određenih 

dijelova protivnikova 

tijela, a sad su odjednom 

ljudi zadavali čiste i smrtonosne 

ubode jedan drugome. 

Treba napomenuti da čudna novotarija 

nije baš najbolje sjela etabliranim 

mačevaocima. To je uostalom univerzalno 

pravilo u športu - bilo kakva izmjena 

tehnike ili pravila uglavnom ne 

ide na ruku najboljima, budući su oni 

već potpuno izverzirani u starom načinu 

- inače ne bi bili najbolji. U svakom 

slučaju, sukob oko toga koja je metoda 

superiorna - rez ili bod - potrajao je 

godinama i eskalirao u pravu mržnju. 

Vrlo često bi dvoboj započeo na licu 

mjesta kada bi se susreli pripadnici 

različitih škola. No, već početkom 17. 

stoljeća rapir je odnio pobjedu, jer je 

jednostavno bio - smrtonosan. 

Često se navodi primjer Francuske 

gdje je u razdoblju između 1600. i 

1780. ubijeno oko 40.000 plemića u 

međusobnim dvobojima rapirom! To je 

bilo čak više nego što ih je poginulo 

u ratovima u tom razdoblju, te je ozbiljno 

uzdrmalo cijeli klasni sustav i u 

konačnici dovelo do kraljevske zabrane 

održavanja dvoboja. 

Zanimljivo je objasniti i ulogu 

nenaoružane ruke u razvoju mačevanja. 

Ona je, čak i u modernom mačevanju 

u školskoj varijanti, dignuta pod 

pravim kutem otraga iznad glave. Taj 

položaj biomehanički nije najpogodniji, 

pa ga danas više nitko ne koristi 

u pravoj športskoj borbi, ali ima svoju 

zanimljivu povijest. U prošlosti, mačevaoci 

su tu nenaoružanu ruku koristili 

za nošenje malog štita ili pak bodeža. 

Uvođenjem rapira odbacuje se štit, a 

kako se razvija ideja gentlemanskog 

dvoboja, napušta se i bodež. Budući 

da su taj napušteni/zabranjeni bodež 

neki ipak podmuklo skrivali u nenaoružanoj 

ruci (kamufliranoj plaštem na 

primjer), postao je običaj da se uzdignutom 

rukom pokaže da je ta ruka 

zaista nenaoružana. 

Tijekom vremena, u Europi su 

se iskristalizirala dva različita pristupa 

mačevanju -talijanska i francuska 

škola. Francuska metoda njegovala 

je znanstveni pristup koji se snažno 

oslanjao na strategiju borbe, dok su 

Talijani preferirali čistu fizičku snagu. 

A rivalstvo između ove dvije 

škole zadržalo se donekle 

sve do danas... 

Razdoblje vjerojatno 

najvećih 

promjena za mačevanje 

je 18. stoljeće. 

Rapir je skraćen, 

stanjena mu je oštrica i 

smanjena košarica koja štiti šaku. 

Tako reducirano oružje postalo je još 

smrtonosnije i još više prilagođeno 

isključivo bodenju - rubovi su doduše 

i dalje ostali oštri, ali samo zato da 

spriječe protivnika u hvatanju oštrice 

rukom u pokušaju razoružavanja. 

Novo, smanjeno oružje dovelo je do 

daljnjih promjena u mačevalačkoj 

tehnici. Ranije su teški rapiri uzro- 

Olimp 16 Olimp 46 - Ožujak 2013

kovali sporu pokretljivost. Bilo kakva 

akcija, a posebno napad s ispadom, 

značila je veliko izlaganje tijela, jer se 

mačevalac nije mogao brzinski povući 

u defenzivu. 

Iz tog razloga, borci su se uglavnom 

borili kroz kružno kretanje, slično 

kao današnji boksači, budući da im 

je to omogučavalo bolju zaštitu, čak 

i dok su u napadu. Reducirani mač 

oslobodio je mačevalačku tehniku na 

načine koji su do tada bili nezamislivi: 

1. borba je ubrzana, a pokreti oružjem 

postali su puno kompliciraniji i razrađeniji, 

2. povećana je pokretljivost boraca, 

3. pravocrtno kretanje - zbog 

male težine mača koji je uzrokovao 

veliku pokretljivost boraca, jedini način 

da se učinkovito i dovoljno brzo 

izvede napad bila je izravna ravna linija, 

posljedica čega je linearno mačevanje 

što je i danas zaštitni znak ovog 

športa. 

Tijekom 18. stoljeća potpuno se 

promijenila i percepcija mačevanja, te 

je ono u relativno kratkom vremenu 

steklo više nego dobru, čak uzvišenu 

reputaciju. Uvođenjem floreta, fleksibilne 

inačice mača s tupim vrhom 

koja je izmišljena isključivo za trening, 

otvorio se prostor za istraživanje i 

usavršavanje tehnike mačevanja, 

a naglasak se počeo 

stavljati i na estetiku. 

Učitelji mačevanja 

postali su cijenjene 

osobe, kombinacija 

učitelja, povjesničara, 

umjetnika, znanstvenika i 

filozofa, a mačevalačke škole mjesta 

na koja su fine obitelji slale svoje 

sinove da steknu otmjenost. 

Osim toga, po prvi put javlja se 

ideja da se mačevanje može učiti i 

prakticirati isključivo radi same vještine, 

a ne radi dvoboja, i da ako se 

ta vještina marljivo vježba, može pozitivno 

utjecati na zdravlje, držanje i 

eleganciju. Za tu promjenu je ponovno 

zaslužno vatreno oružje, koje postaje 

sve pouzdanije. Pištolj polako istiskuje 

mač u funkciji osobnog oružja, pa 

krajem stoljeća mač prestaje biti dio 

svakodnevne odjeće. Time završava 

duga epoha mača kao kralja oružja, ali 

dodatno se otvara put pravom športskom 

mačevanju. 

Kroz 19. stoljeće samo se nastavlja 

linija razvoja modernog mačevanja 

započeta u prethodnom stoljeću. 

Uvedena su dva nova oružja 

- sablja i épée koji se 

na hrvatskom naziva 

mač, što je pomalo 

nepraktično budući 

je riječ „mač“ zapravo 

hiperonim koji 

pokriva cijelu lepezu 

hladnog oružja. Sablja vuče porijeklo 

iz konjice i imala je u početku izrazito 

vojnički karakter, te je jedino od tri 

oružja (floret, mač, sablja) kojim se 

siječe a ne bode. 

Mač (épée) je pak osmišljen da 

zadovolji potrebu za oružjem kojim bi 

se borilo u dvobojima, budući se osobna 

zadovoljština kod povrede časti još 

uvijek tražila (osim pištoljem) i mačevalačkim 

dvobojima. Mač je odražavao 

i novu ideju dvoboja gdje namjera 

više nije bila ubiti protivnika, već ga 

samo raniti. To se zadržalo i u današnjem 

športskom mačevanju budući da 

se u disciplini mač važećim računaju 

svi bodovi u bilo koji dio tijela, dok se 

u floretu uzimaju samo oni izvedeni u 


17 Olimp


Sam naziv mačevanje - na engleskom fencing, na njemačkom fechten - 

dolazi od starofrancuske riječi defens koja je pak izvedena iz latinskog 

defendere što znači - braniti. 

trup protivnikova tijela, dakle oni koji 

bi u prošlosti potencijalno bili smrtonosni. 

Inače, zadnji zabilježeni mačevalački 

dvoboj održan je relativno nedavno 

1967., a gdje drugdje nego u 

Francuskoj... 

U 19. stoljeću maska postaje 

standardan dio mačevalačke opreme. 

Ona je u upotrebi u različitim oblicima 

još od sredine 18. st., ali je desetljećima 

bila predmet poruge među dobrim 

mačevaocima koji su je smatrali 

utočištem za one koji nemaju ili 

vještine ili hrabrosti. S vremenom je 

ipak prevladala želja da se mačevanje 

oslobodi krutih i stiliziranih pokreta 

i da se omogući prirodniji i brži način 

borbe, a sve to omogućavala je jedino 

upotreba maske. 

S obzirom na to da je mačevanje 

jedan od najstarijih športova i zasigurno 

prvi koji je imao profesionalne 

učitelje i trenere u današnjem smislu, 

osnivanje međunarodne federacije - 

Federation Internationale d’Escrime 

- dogodilo se relativno kasno, tek 

1913. Na istom kongresu napokon su 

standardizirana i pravila, što je otvorilo 

vrata organiziranju međunarodnih 

natjecanja. 

Što se tiče Olimpijskih igara, mačevanje 

je na programu od samog početka, 

i jedan je od samo četiri športa koji 

su bili na programu svih ljetnih Igara. 

Prve godine olimpijski turnir održan je 

samo u floretu i sablji, a mač je dodan 

1900. Žene su prvi puta nastupile 

1924. u floretu, 1996. u maču i 2000. 

u sablji. Neobično je i zanimljivo da je 

Pierre de Coubertin, inače mačevalac, 

sam dodao pravilo koje dopušta profesionalnim 

mačevaocima, učiteljima 

mačevanja, da nastupe na prvim dvama 

Igrama. Ta činjenica je upravo 

nevjerojatna, slično kao da se danas 

na OI u jednom športu dozvoli doping 

(jer su prijepori oko amaterizma tada 

bili jednaki kao oko dopinga danas), 

ali dosta govori o posebnom statusu 

kojeg je mačevanje imalo, odnosno o 

tome koliko je ranije od ostalih športova 

zakoračilo u profesionalizam na 

način da su postojali ljudi koji su kao 

profesionalni mačevaoci bili ne samo 

prihvaćeni već i cijenjeni čak i u elitnim 

krugovima. 

Inače, naš Milan Neralić, prvi 

Hrvat koji je osvojio olimpijsko odličje, 

osvojio je treće mjesto baš u 

toj profesionalnoj kategoriji učitelja 

mačevanja. 

Posljednja velika promjena u razvoju 

športskog mačevanja dogodila 

se uvođenjem električnog aparata za 

registraciju pogodaka. Nesavršenost 

(sudačkog) oka već je od prvih natjecanja 

predstavljala problem koji je 

ovim izumom najvećim dijelom riješen. 

Električni aparat je uveden 30-ih 

za mač, 50-ih za floret i konačno 80- 

ih za sablju. • 

LITERATURA: 

AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski 

leksikografski zavod, Zagreb, 1977. 

Nick Evangelista, The art and science of fencing, 

McGraw Hill, SAD, 1996. 

István Lukovic, Electric Foil Fencing, Corvina Press, 

Budapest, 1971. 

Brian Pitman, Fencing, Techniques of Foil, Épée 

and Sabre, The Crowood Press Ltd, Ramsbury, 

Marlborough, 1988. 


Probably there is no civilization that 

did not know the sword fight in some 

form, so it is really difficult to select the 

most important moments in history. 

The name “fencing” –“ fencing” in 

English, “fechten” German - comes 

from the old French word “defens”, 

which derived from the Latin word 

“defendere” meaning - to defend. 

The biggest twist in fencing technique 

occurred in the 16th century with 

introduction of the rapier. With its long 

blade, rapier is designed exclusively 

for thrusting attacks, unlike older 

swords which were previously used 

for thrusting and cutting off the parts 

of opponent’s body. During the 18th 

century the perception of fencing has 

completely changed, and in a relatively 

short time it acquired more than good, 

even divine reputation. 

The introduction of foil, a flexible 

version of the sword with a blunt 

tip, designed exclusively for training, 

opened a space for research and 

improvement of the technique. In 

19th century two new weapons were 

introduced - sword and saber. 

The International Fencing Federation 

- Federation Internationale d’Escrime 

– was founded in 1913. Fencing has 

been part of the Olympic Games since 

its inception, and it is one of one of the 

four sports that have featured at all of 

the Summer Olympics. 

The last major change in the 

development of sports fencing occurred 

with introduction of electrical 

apparatus for registering hits. 

Milan Neralić 

Olimp 18 


Olimp 20


„Hobotnica“ 

s olimpijskim zlatom 

Tekst: DENIS LUGARIĆ 

Jasna Ptujec 

osvajačica 

je zlatnog 

olimpijskog 

odličja na Igrama 

u Los Angelesu 

1984., a na SP u 

Mađarskoj ne 

samo da je 

osvojila broncu, 

već je proglašena 

i najboljom 

vrataricom 

prvenstva 

Osvojivši zlato u Londonu Sandra 

Perković se upisala u povijest 

kao prva i za sada jedina 

Hrvatica koja se okitila naslovom 

olimpijske pobjednice na ljetnim 

igrama nakon proglašenja hrvatske 

neovisnosti No, 23-godišnja djevojka iz 

zagrebačke Dubrave nije jedina hrvatska 

športašica koja se uspinjala na športski 

Olimp. Prije nje, zadnje kojima je to uspjelo, 

bile su sjajne rukometašice Jasna Ptujec, 

Mirjana Ognjenović i Biserka Višnjić 

na olimpijskim igrama u Los Angelesu 

1984. godine pod vodstvom Josipa Samaržije. 

Na igrama u LA-u, na kojima 

nije bilo „istočnog bloka“, bivša država 

je osvojila dvostruku rukometnu krunu - 

zlato u muškoj i ženskoj konkurenciji. 

- Za Los Angeles me vežu divna 

sjećanja, cijele OI su bile jedan lijep doživljaj. 

Biti u Americi u to vrijeme bilo 

je jedno sjajno i neprocjenjivo iskustvo. 

Bila su to vremena kada se nije išlo u 

tako atraktivne zemlje. Vidjeli smo nešto 

sasvim novo - prisjeća se se naša vrsna 

vratarica Jasna Ptujec, udana Ivelić. 

Bilo je to vrijeme kada se športom, 

kako je rekla Ptujec, „bavilo sa srcem, 

dok je to danas postao posao“, stoga 

niti ne čudi što za olimpijsko zlato nije 

dobila nikakvu novčanu nagradu. Tek 

Zlatnu značku saveza za fizičku kulturu 

Jugoslavije... 

- I karikaturu Rudija Stipkovića - dodaje 

sa smiješkom. 

Tijekom uspješne karijere, osvojila 

je i broncu na svjetskom prvenstvu 

1982. u Mađarskoj. Zlato je pripalo 

SSSR-u, a srebro Mađarskoj. Jugoslavija 

je ispustila drugo mjesto zbog slabije 

razlike pogodaka usprkos trijumfu protiv 

Mađarske (17-16). Na toj utakmici, kao i 

na cijelom prvenstvu, Ptujec je briljirala. 

Na kraju je proglašena najboljom vrataricom 

i uvrštena u najbolju sedmorku SP-a 

zajedno s Jasnom Merdan i Svetlanom 

Anastasovskom. 

- Zabila sam pogodak koji nije snimila 

niti jedna televizija - kazala je pomalo 

razočarano, te nastavila: 

JASNA PTUJEC IVELIĆ 

Rođena je 19. siječnja 1959. 

u Zagrebu. Tijekom karijere je 

igrala za Lokomotivu (1975.- 

1984.) i Trešnjevku (1984.- 

1986.). Za reprezentaciju 

bivše države je odigrala 79 

utakmica, a najveći uspjeh je 

ostvarila na Olimpijskim igrama 

u Los Angelesu 1984. gdje 

je osvojila zlatnu medalju. 

Dvije godine ranije je na 

svjetskom prvenstvu u Mađarskoj 

osvojila broncu, a proglašena 

je najboljom golmanicom 

prvenstva. 

Osvojila je i zlato na svjetskom 

juniorskom prvenstvu 

1977. te broncu dvije godine 

kasnije. Dobitnica je brojnih 

priznanja i nagrada, među 

kojima i Zlatne značke saveza 

za fizičku kulturu Jugoslavije. 


21 Olimp


Mađaricama je na SP obranila pet sedmeraca uzastopce, 

spojila je gotovo 20 minuta bez primljenog gola. 

Doslovno je izluđivala svoje suparnice. Usput je zabila i 

pogodak iz svog golmanskog prostora... 

- Na tom prvenstvu sam bila vrhunski 

pripremljena, i fizički i psihički. Nisam 

uopće razmišljala o suparnicama, 

već one o meni. Mislim da je to prvenstvo 

bio vrhunac moje karijere. 

S reprezentacijom je osvojila i svjetsko 

juniorsko zlato u Rumunjskoj 

1997. Tako je sve i počelo. Bilo je to 

njezino prvo veliko natjecanje i odmah 

zlato. Ukupno je odigrala 79 

utakmica za bivšu državu. Za Lokomotivu 

je igrala od 1975. do 1984., a 

iduće četiri godine za Trešnjevku. Već 

u prvoj sezoni s „lokosicama“ je stigla 

do finala Kupa prvakinja, no u toj odlučujućoj 

utakmici bolji je bio kijevski 

Spartak. 

Nakon što je napunila 28 godina 

i za nju se „otvorila granica“ - razmišljala 

je o nastavku karijere u inozemstvu. 

Zvali su je iz Italije, tražio ju je 

i austrijski rukometni div Hypo, no 

ostala je u Zagrebu. 

- Mislila sam da kod nas mogu ostvari 

sve ambicije. Da sada ima ovu pamet 

sigurno bi otišla - priznala je. 

Ima sreću što tijekom karijere nije 

imala previše ozljeda. 

Najtežu je doživjela dok je na jednom 

treningu igrala nogomet. Nezgodno 

je stala i noga je pukla na tri 

mjesta. U posljednje vrijeme počela je 

osjećati i kralježnicu.. 

- Ipak sam pola života držala ruke u 

zraku, ha, ha... 

Nakon prekida karijere nije ostala 

previše u športu. Članica je Skupštine 

ženskog rukometnog kluba Trešnjevka, 

povremeno dolazi na utakmice i to 

je to. Danas radi kao ekonomistica u 

samoborskom ISCAR alati d.o.o., živi u 

Bregani, no često je u Zagrebu. Povremeno 

se druži sa svojim prijateljicama 

iz rukometnih dana prisjećajući se 

brojnih anegdota i dogodovština. Poput, 

na primjer, zgode s jednog puta 

Lokomotive u Sofiju. 

- Dio ekipe je otišlo u vagon 

restoran na kavu, no nitko nije znao 

da se taj dio vlaka na granici odvaja. 

Pola ekipe je stiglo u Sofiju, a ostatak 

je s drugom kompozicijom završio tko 

zna gdje. Kasnije su cure stigle u Sofiju 

autobusom pred sam početak 

utakmice... 

Složila se s činjenicom kako je teško 

uspoređivati ondašnji i današnji rukomet. 

No smatra kako danas našim 

curama nedostaju jake utakmice: 

- Mi smo igrale u daleko jačoj i kvalitetnijoj 

ligi. Danas jednostavno Podravka 

nema konkurenciju. Curama 


Jasna Ptujec, a handball 

goalkeeper, won the gold medal 

at the Olympic Games in Los 

Angeles in 1984. This of course 

she remembers with happiness, 

but yet she considers her greatest 

achievement the performance 

at the World championships in 

Hungary where, besides the bronze 

medal, she was declared the best 

goalkeeper in the world. 

During her career she played as 

a goalkeeper for the Zagreb clubs 

Lokomotiva (1975-1984) and 

Trešnjevka (1984-1986). For the 

national team of the former State 

she played 79 games, won the 

gold medal at the World Junior 

Championship in 1977 and the 

bronze medal two years later. 

She says that handball was once 

played from the heart, without any 

profit, and today it has become - a 

job. Also, she feels sorry that today 

many children have to pay to 

even train, so in these tough times 

of crisis, many young people do 

not have the opportunity to play 

sports. 

nedostaju kvalitetne utakmice. 

Smatra kako je problem i masovnost: 

- Kvalitetu daje masovnost, a mi 

smo danas u situaciji da roditelji 

moraju plaćati da bi djeca trenirala. 

Postoji masa djece koja bi se mogla 

baviti športom, no roditelji nemaju 

novaca - zaključila je na kraju. • 



Postoji jedna izreka koja govori 

da je uspjeh zapravo 

neovisnost od uspjeha. 

Zanos i energija nadarenog 

violinista, mekoća i suptilnost vrhunskog 

športaša ili razigranost i strast 

uspješnog pisca - svejedno je. Dojam 

uspješnosti kakav oni ostavljaju, sasvim 

je suprotan, primjerice, grču na 

licu nekog očajnika koji pod svaku 

cijenu želi biti uspješan, uspješan u 

športu, poslu, društvenim kontaktima, 

ljubavnim vezama i tomu slično. 

Što se zapravo krije ispod radosnih 

ili tužnih lica, krutih ili mekih pokreta, 

ukočenih ili gibljivih zglobova Može 

li disciplinirano pridržavanje tablica 

prehrane i zbrajanje kalorija, redovito 

uzimanje vitaminskih tableta i redovito 

vježbanje biti sigurna formula 

zdravlja Vodi li slijepo pokoravanje 

autoritetima uvijek do društvenog 

uspjeha ili fanatično treniranje do 

športskog rezultata Nažalost, ako 

želimo biti iskreni, odgovor je - ne. 

Uplašeno biće koje se krije ispod 

agresivne osobe, nesigurna žena fatalne 

vanjštine, vječito frustrirani intelektualac 

ili športaš koji trenira više 

od svih, a nikako ne uspijeva ostvariti 

športski rezultat - primjeri su postojanja 

mnogo šireg i dubljeg prostora, 

naoko nevidljivog, vrlo važnog, a 

nerijetko i presudnog. 

Radi se o mentalnom prostoru, 

točnije rečeno prostranstvu čovjekovih 

misli. Pozitivne misli stvaraju pozitivne 

emocije, povoljne biokemijske 

reakcije u organizmu, dok one negativne 

imaju sasvim suprotan učinak. 

Primjerice, športaš za vrijeme natjecanja 

vodi vanjsku i unutarnju borbu. 

Vanjska borba jest nadmetanje s protivnikom, 

preprekom i sl., dok je unutarnja 

borba vezana za sve ono što 

se zbiva u športaševoj glavi. Reklo bi 

se - tehnika igre, snaga i izdržljivost s 

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK 

Za vrijeme natjecanja 

športaš vodi vanjsku i 

unutarnju borbu. Tehnika 

igre, snaga i izdržljivost s 

jedne strane, a u pozadini 

toga koncentracija, 

svjesno upravljanje svojim 

mislima i osjećajima. U 

slučaju podjednake fizičke 

spremnosti dvaju športaša 

koji se međusobno natječu, 

pobijedit će onaj mentalno 

jači, onaj koji je u stanju 

bolje i efikasnije upravljati 

svojim umom 

Olimp 24 


Mentalni 

prostor športaša 

jedne strane, a u pozadini toga koncentracija, 

svjesno upravljanje svojim 

mislima i osjećajima. U slučaju podjednake 

fizičke spremnosti dvaju športaša 

koji se međusobno natječu, pobijedit 

će onaj mentalno jači, onaj koji 

je u stanju bolje i efikasnije upravljati 

svojim umom. 

Upravljati umom znači svjesno 

usmjeriti 100% mentalne energije u 

ono što se čini, kada ne postoji ništa 

osim onog što se zbiva sada i tu. Ako 

športaš za vrijeme natjecanja nema 

pažnju usmjerenu na sadašnji trenutak, 

već na neki prošli ili budući događaj, 

tehnika športske izvedbe izgubit 

će mekoću i preciznost, pojavit će se 

osjećaj nesigurnosti i straha, smanjit 

će se izglednost njegove pobjede. 

Ako se proces nastavi, može se javiti 

očajnička želja za pobjedom pod svaku 

cijenu. 

Takvo stanje nepovoljnog mental- 

nog sklopa često se preslikava na 

područje fizičkog tijela te nastupaju 

lakše ili teže ozljede. Naravno, fizioterapeuti 

će napraviti svoje, liječnik svoje, 

simptomi će se ublažiti, ali uzrok će 

i dalje ostati. Stoga, mentalni trening 

športaša itekako predstavlja značajnu 

kariku u ukupnoj športskoj pripremi, 

prevenciji od bolesti i prilagodbi športaša 

na svakodnevne okolnosti koje 

mogu biti ugodne, ali i neugodne. 

Tehnika vizualizacije, autosugestije, 

koncentracije, neurolingvističkog programiranja 

itd., neke su od metoda 

mentalnog treninga športaša kojima 

se u posljednje vrijeme pridaje sve 

veća pozornost, a rad na sebi i svojim 

mentalnim sposobnostima postaje 

svakodnevnica za sve veći broj vrhunskih 

športaša. 

Dakako, u športu kao i u životu, 

svjedoci smo i nečeg što se spontano 

događa, a ima sasvim suprotan učinak. 

To je negativna autosugestija, 

vizualizacija negativnih događaja, 

jednom riječju - negativan rad na 

sebi, ali i na drugima. Primjera je doista 

mnogo. Putem marketinga privatnih 

liječničkih ordinacija javnosti se 

plasira dnevno informacija da će svaki 

četvrti muškarac oboljeti od jedne bolesti, 

svaka druga žena od neke druge, 

svako peto dijete od neke sedme 

bolesti. Stoga se katkad stječe dojam 

da će svaki čovjek do svoje tridesete 

godine života oboljeti od najmanje 

pet strašnih bolesti... 

Očajnička potraga za privatnim 

ordinacijskim dušobrižnicima nekima 

donosi značajan ekonomski učinak, 

ali, svakodnevno zamišljanje scena 

bolesti, nesreće, gubitka, rastanka 

i osude bližnjih, vodi u slijepu ulicu 

negativnih biokemijskih reakcija, nerijetko 

i u konkretnu bolest. 

Od svakodnevnog života do športa 

mogli bi doći putem još jedne zani- 


25 Olimp


mljive činjenice. Kaže se da velik udio 

u čovjekovoj nesreći ima nesrazmjer 

između čovjekovih želja i mogućnosti. 

Biti željan uspjeha više od svega, a 

nemati osnovnih uvjeta za ostvarenje 

tog istog uspjeha zapravo je formula 

neuspjeha. U kontekstu vrhunske 

športske izvedbe ili mentalne usredotočenosti, 

športaš koji stalno mašta o 

uspjehu i slavi, pobjedi iz inata nekome 

ili pod svaku cijenu, imat će takvu 

buku u glavi - mentalnom prostoru 

- da neće čuti suptilne tonove svog 

tijela, poruke koje dolaze iz dubine 

njegovog bića. Buka koju stvara njegov 

um postaje sve glasnija, lice se 

počinje grčiti, tijelo boljeti, a uspjeh 

udaljavati. 

Prije zaključka da je mentalna 

priprema športaša najmanje jednako 

važna kao i ona fizička, potrebno je 

naglasiti ozbiljnost i potrebnu dozu 

stručnosti svih onih koji provode takve 

programe sa športašima. Pravilna 

mentalna priprema naučit će športaša 

prihvaćati sve što se oko njega zbiva, 

a nerijetko i uviđanje uzroka i poruka 

iz neke određene životne ili športske 

situacije. Izostanak otpora i negodovanja 

prema ljudima, događajima, 

Ako športaš za vrijeme natjecanja nema pažnju 

usmjerenu na sadašnji trenutak, već na neki prošli ili 

budući događaj, tehnika športske izvedbe izgubit će 

mekoću i preciznost, pojavit će se osjećaj nesigurnosti 

i straha, smanjit će se izglednost njegove pobjede 

neuspjehu ili bilo kojoj situaciji koju 

bi mogli nazivati neugodnom, na neki 

način proširuje športašev mentalni i 

duhovni kapacitet, što samo po sebi 

itekako pozitivno utječe na njegovo 

zdravstveno i općenito psihosomatsko 

stanje. Ako športaš ne razvija 

sposobnost prihvaćanja, propuštanja 

i nevezanja za loše životne situacije, 

odnose i fikcije, mentalni razvoj športaša 

nerijetko se pretvara u takozvani 

suptilni egoizam. 

Ono što je posebno zanimljivo u današnje 

vrijeme jest pokušaj da se fine 

i suptilne čovjekove mentalne struk 

ture podrede zakonitostima tržišne 

ekonomije, profita, megalomanske 

želje za uspjehom, slavom i materijalnim 

bogatstvom. Razni stručnjaci za 

duhovno knjigovodstvo pročitali su 

brojne knjige iz područja unutarnjeg 

čovjekovog mentalnog prostora, završili 

razne tečajeve i seminare, razvili 

besprijekornu retoriku i moć uvjeravanja. 

Najuspješniji od njih uspjeli su 

osmisliti vlastite ideologije, okupiti 

poklonike, impresionirati potencijalne 

birače, ostvariti izvrsne poslovne rezultate, 

dobru zaradu i slično. 

Međutim, ako je njihova osnovna 

misao vodilja želja za uspjehom pod 

svaku cijenu - potreba da se bude iznad 

nekoga, panični strah od neuspjeha 

ili neki duboko potisnuti kompleks 

manje vrijednosti - rast njihovog 

uspjeha pratit će i povećanje njihove 

unutarnje agresije. Ako je riječ o 

športašu, unutarnja agresija već na 

prvi pogled nije dugoročni put prema 

uspjehu, a još manje nešto čemu bi 

Olimp 26 


se trebale diviti buduće generacije 

športaša. 

Ovdje smo malo otškrinuli vrata prema 

jednom području koje, iz dana u 

dan, postaje sve zanimljivije unutar 

svjetskih znanstvenih krugova. U budućnosti 

će vjerojatno daljnje istraživanje 

tog područja stvoriti nove znanstvene 

paradigme. 

Elektromagnetska i subatomska 

aktivnost čovjekovog unutarnjeg prostora, 

kako bi rekli kvantni teoretičari, 

ili biokemijska razina organizma, rečeno 

jezikom medicine, itekako je ovisna 

o našim misaonim procesima. Poput 

nekih naroda koji sebe smatraju izrazito 

pobožnim i duhovnim, bez obzira 

što je čitava njihova povijest prožeta 

ratovima, sukobima i osvetama, tako i 

razni pojedinci i društvene grupe sve 

rade po receptu, a zapravo im ništa ne 

ide od ruke. 

U smislu svega navedenog, šport 

je itekako značajan medij u smislu 

razvoja mentalne snage društva. Najjednostavnijim 

rječnikom rečeno - ako 

će osnovni prioritet športa biti razvoj 

osviještenog društva, budući športaši 

učit će se prihvaćati uspjehe i neuspjehe, 

razvijat će svoje mentalne 

vještine i naučit će da je put do uspjeha 

upravo neovisnost od uspjeha. 

U tom scenariju možda će naziv 

nastavnog predmeta tjelesna i zdravstvena 

kultura konačno dobiti svoj 

pravi smisao, kao i krilatica zdrav duh 

u zdravom tijelu. • 

LITERATURA: 

1. Bandler, Richard: NLP – ostvarite život kakav 

želite, Zagreb, VBZ, 2012. 

2. Mladenović, Dragana ; Vrsaljko Jelena: NLP : 

uvod u osobni rast i razvoj, Zagreb, Kigen, 2009. 

3. Beaver, Diana: NLP neurolingvističko programiranje 

za opušteno učenje : kako učiti brže i učikonvitije, 

Zagreb, Veble commerce, 2004. 

4. McDermott, Ian ; Jago, Wendy: NLP učitelj : 

cjelovit vodič za osobnu dobrobit i profesionalni 

uspjeh, Zagreb, Alinea, 2007. 

5. O’Connor, Joseph ; Seymour, John: NLP uvod 

za neurolingvističko programiranje: psihološke 

vještine razumijevanja i utjecaja na ljude, Zagreb, 

Teledisk, 2009. 

6. Orloff-Tschekorsky, Tatjana: Mentalni trening u 

glazbenom obrazovanju : mentalni sustav Orloff, 

Zagreb, Music play, 1996. 

7. Orlick, Terry: Mentalni trening za sportaše, 

Zagreb, Gopal, 2005. 

8. Besser-siegmund, Cora: Moć pozitivnih misli : 

mentalni trening, Zagreb, Mozaik knjiga, 2002. 

9. Jagot, Paul-Clement: Autosugestija : praktična 

metoda, Zemun, Arion, 1989., str. 152. 

10. Vuk, M.: Autosugestija : Popularni prikaz Coveo-ove 

metode liječenja autosugestijom, Zagreb, 

Jugoslavenska štampa, 1939. 

11. Bukovina, Stjepan: Sugestija, autosugestija, 

hipnoza, autohipnoza, Zagreb, S. Bukovina, 1988. 


In modern sports, where the 

physical fitness of athlete’s 

organism has almost reached its 

maximum, an important factor 

that affects the outcome of the 

sports competition is the mental 

readiness of the athlete. Efficient 

management of his own mind, 

that is, consciously directing the 

entire mental energy on what 

he is actually doing, focus and 

concentration on the present 

moment - is what an athlete of 

high mental readiness does. 

The basic fact of mental readiness 

is man’s thought. Positive thought 

results in positive response 

of the emotions, favorable 

biochemical reactions of the 

body and in greater physical 

efficiency. Negative thought, of 

course, causes the opposite effect, 

affecting not only the outcome 

of the competition, but also 

the overall health profile of an 

athlete. 

One of the basic things in mental 

preparation is the ability to 

accept not only the beautiful 

sports or life situations but also 

the others. If a person learns to 

accept and continues to develop 

mental skills in order to get 

dominance over someone or 

something similar, the growth 

of his success will be followed by 

the growth of his subconscious 

aggression that certainly does not 

lead in the right direction sports 

and Olympic movement. 


27 Olimp

GODINA 44 • BROJ 164 • OŽUJAK 2013. 

Povijest 

hrvatskog športa 

RAZVOJ JUDA U HRVATSKOJ (Zdravko Baršnik)------------------------------------------ str. 2 

HRVATSKI ŠPORT U QUEENSLANDU (Željko Iveljić)------------------------------------ str. 7 

IN MEMORIAM: VLADIMIR ŠENAUER / ZLATKO PAPEC (Jurica Gizdić)-------------- str. 11 

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

POVIJEST HRVATSKOGA JUDO SAVEZA 

RAZVOJ JUDA 

U HRVATSKOJ 

Piše: Zdravko Baršnik 

Nakon niza izuzetnih, vrijednih i sposobnih generacija džudaša-natjecatelja, 

trenera, sudaca i funkcionera u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, postoji svi temelji 

da hrvatski judo postane još uspješniji na europskoj i svjetskoj pozornici, 

uključivši i najveći športski događaj - Olimpijske igre 

Prvi organizirani judo u Hrvatskoj i u bivšoj 

Jugoslaviji započeo je djelovati tijekom veljače 

1951. godine angažmanom studenata Zagrebačkog 

sveučilišta u Studentskom boks klubu 

Zagreb, formiranjem Sekcije za jiu-do, iz koje nastaje i 

Akademski jiu-do klub Zagreb, danas Akademski judo 

klub Mladost, Zagreb. 

Glavni osnivači bili su Mladen Beganić (prvi predsjednik), 

Vladimir Horvat, Miroslav Gržeta, Tomislav Ivanović, 

Ante Grahovac, Boris Aurer, Duško Modly, Husein 

Delić, Ružica Petrić, Vjera Mencinger, Danica Ciglar i 

trener, porijeklom Austrijanac, Hugo Roschanz nosilac 

1. Dana za jiu-jitsu i judo, a priključilo se je i pedesetak 

novih ambicioznih i poletnih judo članova. 

Prvi treneri poslije odlaska Huga Roschanza bili su 

Tomislav Ivanović i Miroslav Gržeta koji je sa svojim 

velikim športskim iskustvom i judo znanjem najduže 

stvarao i održavao kvalitetu juda u AJK Mladost. U jesen 

1953. godine osnovan je Judo klub Pekarski (koji prelazi 

u Maksimir, a danas je to Zagreb), gdje su glavni osnivači 

bili trener Ante Grahovac, Damir Došen, braća Božidar 

i Drago Štahan, braća Vlado i Jakica Krasnić, Stanko 

Pereković, Zvonimir Petek, Zdravko Baršnik, također s 

cijelim nizom nove generacije sposobnih džudaša. Prvi 

prostori i dvorane gdje se trenirao judo bile su škola 

Augusta Harambašića (Harambašićeva 18/Škrlčeva b.b.), 

Nova Ves 72, Ilica 16/II, Slovenska 23 i Mašićeva 3. 

Pri Teškoatletskom savezu Hrvatske Odbor za judo 

osnovan je 1.rujna 1951., a osnovan je i Odbor za judo 

Jugoslavije. U sklopu Odbora formiran je i Stručni-savjetnički 

kolegij za pojase, a stalni predstavnik u Odborima 

je Aleksandar Lopašić. 

Članovi AJK Zagreb prvi su posjetili i pokazali sport 

judo i jiu-jitsu u susjednoj republici Bosni i Hercegovini 

19.-22. travnja 1952., a prvo otvoreno judo prvenstvo 

Zagreba i Hrvatske održano je 4. prosinca iste godine. 

Prvi međurepublički i ekipni judo turnir održan je 23. 

svibnja 1954. u Ljubljani između AJK Mladost Zagreb i 

AJK Ljubljana. Iste godine TASH-Odbor za judo ulazi 

u Teško atletski savez Jugoslavije-Odbor za judo, koji se 

premješta u Beograd te 1957. postaje članom Europske 

(osnovana 1948.) i Svjetske judo federacije (osnovane 

1951). 

Dmitar Šijan - treći na EP u Beču 

Prvo judo prvenstvo Jugoslavije održano je 17. i 18. 

prosinca 1955. u Zagrebu. Nešto kasnije, niz entuzijasta, 

na čelu sa Mladenom Beganićem, Eduardom Besakom, 

Huseinom Delićem, Konstantinom Momirovićem, 

Eminom Topićem, Dragutinom Krželjom, Zdravkom 

Baršnikom, Andrijom Habulinom, Josipom Petrinovićem, 

braćom Vjekom i Srećkom Sulićem i ostalima, 

putuju Hrvatskom i susjednim republikama, te formiraju 

sekcije i klubove za judo. U jesen 1960. osnovan je i Judo 

podsavez Zagreba, danas Zagrebački judo savez. 

TASH-Odbor za judo 12. ožujka 1961. godine, postao 

je Judo savez Hrvatske. Prvi predsjednik JSH bio je Božidar 

Jauk, a na duže vrijeme tajnici JSH su bili Krunoslav 

Abramović, Berislav Jandrić, Ivan Varvodić, Damir 

Došen, Marijan Novak, Zdravko Baršnik i Zlatko Papac. 

Također, tijekom 1961. TASJ-Odbor za judo postaje Judo 

savez Jugoslavije. 

Prvi međunarodni tečaj za judo održan je 5.-19. 

kolovoza 1954. god u Rovinju, a kojem su prisustvovali 

Miroslav Gržeta i Duško Modly. Judo natjecatelji-studenti 

predstavnici iz Hrvatske (Eduard Besak, Dmitar 

Šijan, Jure Đak i Vlado Zečević s trenerom Svetislavom 

Ivanovićem iz Beograda), bili su prvi sudionici na međunarodnom 

prvenstvu Europe za studente u Saint-Tropezu 

u Francuskoj, 1958. godine. 

2

Početkom juda u Zagrebu i Hrvatskoj smatra se prva polovica 1951. godine 

Akademski judo klub Mladost iz Zagreba od 1956. do 2001. godine, bio je najtrofejnija judo sredina u Hrvatskoj. Nosioci su 

momčadskog prvaka 9 puta te Kupa tri puta... 

Gore: trener Miroslav Gržeta s najtrofejnijim momčadi, sve vrhunskim džudašima: Radovan Krajnović, Slobodan Kraljević, 

Dmitar Šijan, Goran Žuvela, Vladimir Vučenik, Zdravko Baršnik, Jurica Biljan. 

Dolje: Drago Ščap, Krešo Purgar, Vlatko Vojvodić. 

3


Prvi nastup judo pojedinaca iz Hrvatske na europskom 

prvenstvu zbio se 1959. u Beču, kada Dmitar Šijan 

osvaja 3. mjesto u srednjoj kategoriji. Šijan je osvojio i 9. 

mjesto na otvorenom-apsolutnom 3. prvenstvu svijeta 

1961. u Parizu. To prvenstvo u Parizu pratio je i Zdravko 

Baršnik, koji je u kategoriji do 68 kg osvojio prvo mjesto 

na kvalifikacijama na prvom otvorenom apsolutnom 

prvenstvu Jugoslavije, gdje je nastupilo 10 najboljih 

jugoslavenskih džudaša, a koje je održano u Radničkom 

domu, na Trgu kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu. Nagrada 

za taj Baršnikov uspjeh bio je put na SP u Pariz... 

Veliki doprinos razvoju i formiranju akademskog sveučilišnog 

juda dali su i judo djelatnici prof. dr. Konstantin 

Momirović, dugogodišnji predsjednik Dan Kolegija, 

prof. dr. Branko Kuleš, mr. Josip Lucić na Katedri za 

borilačke sportove i vještine (judo karate, jiu-jitsu...) koja 

djeluje od 1959. godine na Visokoj školi za fizičku kulturu 

Zagreb (do nedavno Fakultet za fizičku kulturu, danas 

Kineziološki fakultet), gdje je 2000. godine doktorirao i 

doc. prof. Hrvoje Sertić. 

Prvi tatami 

Značajni odjel te Katedre i tog Fakulteta formirani su 

u Osijeku i u Splitu, gdje su bili prvi suradnici i asistenti 

prof. Josip Petrinović i prof. Ivan Banović. Znatan 

doprinos razvoju juda i unapređenju visokoškolskog i 

sveučilišnog juda u Hrvatskoj i izvan Hrvatske dali su i 

Hrvatski judo savez danas ima 40 

klubova, te niz judo sekcija i judo 

škola, u kojima godišnje trenira 3500- 

4000 članova svih uzrasnih dobi 

Vrhunski džudaš i trener-pedagog Goran Žuvela, bio 

je prvak Europe u kategoriji do 93 kg (London 1974.) 

Na slici izvodi svoju specijalnu judo tehniku Nage 

waza Tai-otoshi... 

dugogodišnji vanjski stručni judo suradnici - dipl. ing 

Eduard Besak, dipl. ing. Zdravko Baršnik, dipl. prof. 

Dubravko Dosegović, dipl. iur. Žarko Modrić i dipl. 

ing.Vladimir Vučenik, koji su godinama vodili Stručne 

komisije za pojase, a i za suđenje. 

Značajan poticaj razvoju juda u Hrvatskoj, prva dvorana 

samo za judo, postavljena je 1958. u Studentskom 

centru u Savskoj 25 u Zagrebu. Potpuno nova zgrada te 

stalna dvorana za judo i stolni tenis, izgrađena je 1965. 

godine u Sportskom parku HAŠK Mladost na Savi, za 

što su se posebno potrudili Lovro Ratković (stolni tenis), 

Zdravko Baršnik (judo), Slavko Delfin i Konstantin Momirović 

(VŠFK), te poduzeća Industrogradnja, Chromos 

i Ina. 

U tu novu judo dvoranu, prva kompletna specijalizirana 

strunjača za judo - tatami - dostavljena je iz 

Japana 1968. naglašeno zahvaljujući Zdravku Baršniku i 

generalnom direktoru zaprešićke Jugokeramike Rudolfu 

Caru. Velika dogradnja dvorane završena je tijekom 

priprema za Univerzijadu 1987., najviše zahvaljujući 

Vjekoslavu Delimaru dugogodišnjem tajniku USIZ-a 

Grada Zagreba i HAŠK Mladost. Tijekom Domovinskog 

rata judo dvorana je stavljena u optimalnu funkciju kao 

Hrvatski judo centar Kodokan (koji može biti s popratnim 

prostorima stalni judo muzej, kao i povremeni 

izložbeni prostor za tematske judo izložbe), po uzoru na 

japanski centar i institut za istraživanje juda. Tome su 

najviše pridonijeli Damir Došen i Josip Lucić. U to doba, 

velikim brojem novih tatamija popunjene su gotovo sve 

judo dvorane u Hrvatskoj, a kompletirale su se i potpuno 

nove judo dvorane. 

Prije, za vrijeme i poslije Mediteranskih igara, koje 

su održane 1979. god. u Splitu, za značajan razvoj juda 

u južnoj Hrvatskoj treba posebno zahvaliti podignutim 

objektima i dvoranama, a za koje velike zasluga imaju 

Dragutin Krželj, Eduard Besak, Andrija Habulin, kao i 

niz judo entuzijasta čija se kvalitetna rješenja osjećaju se 

i do današnjih dana. 

Na inicijativu i uz konkretne aktivnosti Damira Došena, 

Zdravka Baršnika, Branka Kuleša, Josipa Marića, 

značajan projekt razvoja juda u Zagrebu i Hrvatskoj 

ostvaren je na prijelazu 1962./63. godine, kada su formirani 

mnogi judo klubovi, a pri osnovnim i srednjim 

školama Centri za sportske i judo škole koji su se stalno 

usavršavali, a gdje su se istakli Dubravko Dosegović, 

Andrija Habulin, Žarko Modrić, Iljko Lončar, Duško 

Rokvić, Ivo Banović, Mirko Parčina, Mladen Markač, Josip 

Lucić, Zdravko Bajzek, Mirko Juretić, Božo Tikulin, 

Dragan Kartaljević, Aleksandar Hrast, Marijan Novak, 

Vlatko Mišković, Josip Knjaz, Vladimir i Mladen Pavlovsky, 

Željko Popović, Blaženko Krček, Igor Šimunović, 

Stevo Mentus, Dane Milobara. Željko Đapić, Nikola 

Bučan, Milutin Čibić, Miroslav Novković... Sportske 

judo škole značajno su se razvile širom Hrvatske i danas 

djeluju u svim regijama. 

Usprkos vrlo velike sposobnosti natjecatelja i same 

4

Sastav najboljih juniora Hrvatske s trenerima i pomoćnicima (pripreme na Hrvatskom vojnom učilištu Petar 

Zrinski, ljeto 1999., Zagreb). U gornjem redu stoji osmi po redu Aleksandar-Saša Šafranić, juniorski prvak Europe 

u kategoriji do 73 kg (Rim 1999.) 

judo organizacije, iz Hrvatske nije bilo natjecatelja na 

Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. (judo je izborni 

program) i Münchenu 1972. (judo je stalni olimpijski 

šport). 

Od samog početka juda u nas, športskim tuzemnim 

i inozemnim uspjesima isticali su se Dinko Manenica 

(prvi prvak Jugoslavije u lakoj kategoriji 1955.), a zatim 

Eduard Šlogar, Jure Đak, Eduard Besak, Sven Kulušić, 

Damir Došen, Zdravko Baršnik, Vlado Zečević, Davor 

Martinko, Dmitar Šijan (EP u Beču,1959. god. - u 

srednjoj kategoriji 3. mjesto) Bruno Mayer, Dušan 

Basta, Branko Zmajević, Josip Čorak (koji je na OI u 

Münchenu 1972. osvojio 2. mjesto kao hrvač grčkorimskog 

stila u kategoriji do 96 kg), Dragutin Košuta, 

Željko Udatny, Vladimir Vučenik, Silvije Mrkša, 

Damir Lončarić, Radovan Krajnović (EP u Lausanni 

1968. – 2. mjesto u apsolutnoj kategoriji), Slobodan 

Kraljević (posebno svestran športaš koji se i te kako 

uspješno natjecao i u hrvanju), Miljenko Parić, Vlatko 

Mišković, Vlado Babić, Goran Žuvela, Čedo Mišković, 

Saša Šaponja, Robert Somek, Nebojša Mačešić, Dušan 

Rokvić, Damir Šojat, Marijan Mileta, Boris Gržetić, 

Branko Grošeta, Marijanka Baršnik-Polančec, Nataša 

Štalec-Viskić, Vera Volenik-Bučanović, Jasna Dukić, 

Ida Ipavec, Sandra Weber-Crnković, Amara Šepić, 

Ljerka Lanc- Prakaturović, Smilja Mišković-Bartulović, 

Stanka i Slavica Saraja, Nada Duš, kao i još mnogi 

koji su bili stalni i dugogodišnji juniorski i seniorski 

reprezentativci Hrvatske i bivše Jugoslavije. No, za 

Judo savez Jugoslavije nažalost nisu bili dovoljno dobri 

za nastup na Olimpijskim igrama.... 

Goran Žuvela probija barijeru 

No, nakon silovitog osvajanja prvog zlatnog odličja 

na Europskom prvenstvu u Londonu 1974. u kategoriji 

do 93 kg, te uz još dva (na Europskom ekipnom prvenstvu 

u Lyonu 1975. god. do 93 kg - 3. mjesto te na 

EP u Kijevu 1976. do 93. kg - 3. mjesto), Goran Žuvela 

probija barijeru - zid restrikcija i blokada izbornika 

Jugoslavije - te ipak nastupa na OI u Montrealu 1976. 

U izuzetnoj borbi za najbolji plasman, Žuvela zamalo 

gubi susret od Belgijanca Van de Wallea (Belgija), 

nositelja niza evropskih, svjetskih i olimpijskih odličja. 

Goran Žuvela danas je poklisar Hrvatskog olimpijskog 

odbora, živi, radi i djeluje u Australiji. U inozemstvu 

živi i djeluje niz naših poznatih džudaša i judo djelatnika, 

od kojih se veći dio želi uključiti za još bolji judo 

u Hrvatskoj, kao suradnici Stručno-savjetničkog Dan 

Kolegija HJS-a. 

Hrvatski džudaši po svojoj kvaliteti i znanju trebali 

su nastupati i na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., 

Los Angelesu 1984. i Seulu 1988. U najužem izboru 

bili su Davor Vukorepa do 60 kg, Neven Šavora do 65 

kg, Mladen Markač do 78 kg, Ivica Spaček do 86 kg, 

Hrvoje Sertić do 86 kg, Stevo Mentus -100 kg, Tihomir 

Palijan +100 kg... No, na Olimpijskim igram u Moskvi 

i Los Angelesu nastupao je samo Vojo Vujević u kategoriji 

do 71 kg gdje je zabilježio izvanredno vrijedni i 

zapaženi nastup. Vujević je inače na Svjetskom prvenstvu 

u Maastrichtu 1981., u kategoriji do 71 kg osvojio 

prvo brončano odličje nekog hrvatskog džudaša. 

Hrvatski judo savez postaje članom Europske judo 

unije (EJU) i Međunarodne judo federacije (IJF) 4. 

5


Jedan od najboljih 

ženskih judo sastava, 

Judo klub Lika 

(Zagreb) i njihov 

dugogodišnji trener 

Željko Udatny 

(od 1975. do 1985.) 

travnja 1992. Uz prvog predsjednika Hrvatskog judo 

saveza, člana Hrvatskog olimpijskog odbora Vlatka 

Škilju, poduzele su se aktivnosti da i džudaša značajno 

sudjeluju u Domovinskom ratu. Kao za uzor mogu se 

uzeti primjeri gen. puk. Josipa Lucića, gen. puk. Mladena 

Markača, a istakli su se i Branko Kuleš, Iljko Lončar, 

kao i niz ostalih džudaša. Hrvatski judo savez nastojao je 

da i u takvim teškim ratnim uvjetima što ravnopravnije 

sudjeluje i da se što više pojavljuje i natječe u svijetu... 

Saša Šafranić - juniorski europski prvak 

Za Olimpijske igre u Barceloni 1992. izbornik je bio 

Davor Vukorepa, a trener još uvijek izuzetno dobar 

natjecatelj Dragomir Tavra. Potencijalni kandidati bili 

su Dean Wohlfart, Hrvoje Filipan, Miroslav Novković, 

Vitomir Spasović, Marin Lacković, Dean Bogić, Ivan 

Oberan, Edi Bajurin, te seniorke Aniko Tripolski, Matilda 

Cvetković, Anita Prizmić. Na žalost, nisu se uspjeli 

kvalificirati... Ni u Atlanti 1996. nismo imali predstavnika, 

a na žalost ni u Sydneyu, Atenu i Pekingu. Nastup 

na OI u Londonu 2012. kroz kvalifikacije su izborili 

Marijana Mišković (do 63 kg) i Tomislav Marjanović (do 

81 kg), što je bio prvi olimpijski nastup naših džudaša 

pod hrvatskom zastavom. 

U to doba postižu se vrijedni natjecateljski rezultati 

kod kadeta i juniora. Saša Šafranić je juniorski prvak 

Europe 1999. u kategoriji do 73 kg, a vrlo zapaženi rezultati 

postignuti su u vojnom, policijskom i studentskom 

internacionalnom sportu judo. 

Najznačajnija međunarodna judo natjecanja u 

Hrvatskoj bila su Međunarodni judo Kup Krunoslava 

Abramovića (kasnije Kup Zagreba) od 1968. do 1983., 

na kojemu je znalo sudjelovati više od 1200 natjecatelja, 

Međunarodni Kup Jadrana, otvoreno-apsolutno prvenstvo 

bivše Jugoslavije (1962.-1990.) u Splitu i kasnije u 

Dubrovniku, Europsko ekipno judo prvenstvo (1990.) u 

Dubrovniku, a danas je to Međunarodni Kup Slobodna 

Hrvatska koji se od 1991. održava u Splitu. 

U Hrvatsku tijekom 50 godina dolazi dosta inozemnih 

trenera koji su dali znatni doprinos razvoju juda: Japanac 

Baba, Nijemac Richard Unterburger, Francuz Van 

de Veeken, Japanci Shokichi Natsui, Ken Otani, Toshiro 

Daigo, Hideji Sakuma, Nobuaki Yamamoto, Toshiyuki 

Murata, Takahumi Ueguchi, Yasuhiko Moriwaki, 

Kazuhiro Ninomiya, Talijani Corrado Crocheri i Piero 

Comino... 

Boraveći u Japanu, zemlji izvornog juda i jiu-jitsua, 

svoj znatni doprinos razvoju juda u Hrvatskoj dali su 

i Vlatko Mišković, Marijan Novak, Goran Žuvela te 

Zdravko Baršnik. Poslije 1992. godine, iza Vlatka Škilje, 

predsjednici Hrvatskog judo saveza kraće vrijeme su bili 

Josip Lucić i Neven Šavora. Početkom 2001. god. ponovo 

je izabran za predsjednika Vlatko Škiljo. Nakon njega 

na čelo saveza došla je bivša vrhunska džudašica Sanda 

Crnković-Čorak, koji pod njezinim vodstvom doživljava 

novi polet, posebno u mlađim uzrastima. 

Hrvatski judo savez danas ima 40 klubova, te niz judo 

sekcija i judo škola, u kojima godišnje trenira 3500- 

4000 članova svih uzrasnih dobi. Prva brošura za Judo i 

jiu-jitsu, izdana je 1958., a autori su bili Konstantin Momirović 

i Branko Sviben. Zatim su se sa svojim stručnim 

prevodima i pisanjem o judu istakli Konstantin Momirović, 

Žarko Modrić, Dubravko Dosegović, Mirko Parčina, 

Zdravko Baršnik, Josip Lucić, Branko Kuleš. U pripremi 

su i nova značajna djela... 

Nakon niza iznimnih, vrijednih i sposobnih generacija 

džudaša-natejcatelja, trenera, sudaca i funkcionera u 

Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, postoji svi temelji da judo 

postane još uspješniji na europskoj i svjetskoj pozornici, 

uključivši i najveći športski događaj - Olimpijske igre. 

6

HRVATI U QUEENSLANDU 

NAŠ ŠPORT U 

KRALJIČINOJ ZEMLJI 

Piše: Željko Iveljić 

U Queensland, 

sjeveroistočni dio 

Australije, prva 

značajnija skupina 

Hrvata stigla je još 

potkraj 19. stoljeća. 

A prva športska sekcija 

osnovana je tridesetih 

godina prošlog stoljeća 

u South Johnstoneu... 

Perth 

Australia 

Queensland 

Melbourne 

Sydney 

Brisbane 

Queensland ili Kraljičina Zemlja veličinom je 

druga savezna država australijskog saveza, 

a zbog vječno osunčanih plaža poznata je i 

pod nazivom The Sunshine State. Prva značajnija 

skupina Hrvata došla je na područje Sjevernog 

Queenslanda između 1890. i 1918. godine. To su uglavnom 

bili doseljenici iz primorskih hrvatskih područja, 

koji su bili čvrst temelj na kojemu je nikla i sagrađena 

organizirana hrvatska zajednica. Između dva svjetska 

rata u Queenslandu, sjeveroistočnom dijelu Australije, 

naseljava se veliki broj Hrvata koji su radili na plantažama 

trske i duhana. 

Kao i u svakoj zajednici mali krug ljudi s velikom 

idejom, teškim radom, ali i novčanim prilozima, počinje 

stvarati zajedničku imovinu. U South Johnstoneu, 

manjem gradiću na sjeveru zemlje, Josip Katavić i Mijo 

Jelkovac osnovali su tridesetih godina prošlog stoljeća 

Društvo Hrvatske republikanske seljačke stranke, 

u sklopu kojega je pokrenuta športska sekcija. Ubrzo 

su osnovana i druga hrvatska društva. Širenjem jugoslavenstva, 

društva pod hrvatskim imenom prestajala 

su djelovati, a umjesto njih osnivana su jugoslavenska 

društva. 

Prvi registriran športski klub u Brisbaneu 

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi drugi val hrvatskih 

doseljenika u Australiju, uglavnom političkih emigranta. 

Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća Hrvati 

se naseljavaju u Brisbaneu, Gold Coastu i Sjevernom 

Queenslandu. Početkom pedesetih godina, u Brisbaneu 

je pokrenut Hrvatski klub koji je poslije preimenovan u 

Australsko-hrvatsko društvo Kardinal Stepinac. 

Na inicijativu grupe mlađih športaša, a uz veliku podršku 

Franje Sokača 1955. godine, osnovan je prvi športski 

klub u Brisbaneu. Klub je dobio ime Hrvatski nogometni 

klub (HNK) Croatia, po zemlji iz koje su bili njezini članovi. 

S obzirom na činjenicu da su mnogi članovi kluba 

živjeli u Brisbaneu samo nekoliko mjeseci godišnje, klub 

nije bio u mogućnosti zadržati igrače tijekom cijele nogometne 

sezone. Kako nije bio službeno registriran zbog 

nedostataka priljeva stalnih igrača, ali i velikih novčanih 

troškova, nakon nekog vremena prestao je djelovati... 

7


Najznačajnije osobe izgradnje centra (Brisbane, 1984.) 

Ponovo je 15. svibnja 1957. osnovan novi HNK Croatia. 

Osnivači kluba bili su Franjo Sokač, Mate Plazina, 

Andrija Čolic, Đuro i Jozo Babić, Djino Zurek i Zdenko 

Hoić. Za prvog predsjednika izabran je Franjo Sokač, a 

nakon njega Đuro Babić. Klub je službeno bio registriran 

kod Nogometnog saveza Queenslanda i počeo se natjecati 

u petoj nogometnoj ligi. Iste godine klub je osvojio 

prvenstvo bez ijednog poraza. Prvi igrači kluba, koji su 

ujedno ujedno i najzaslužniji za uspješan rad kluba bili 

su Klaudio Toich (Tojić), Nikola i Augustin (Augusto) 

Brezac, Vlado Staničić, Augustin Hozjak, Karlo i Martin 

Gugenberger, Mato Plazina, Ivo Nikel i Pascuale Pillon. 

Nakon dolaska velečasnog Marka Đokmarkovića 

1961. godine u Brisbane, te uz suglasnost većine Hrvata 

iz Brisbanea, pokrenuta je reorganizacija Hrvatskog kluba 

u Prvo hrvatsko katoličko društvo u Australiji, pod 

imenom Australsko-hrvatsko društvo Kardinal Stepinac 

(AHDKS). U sklopu društva osnovana je športska sekcija, 

a HNK Croatia postaje njenim ogrankom. Društvo 

je preuzelo plaćanje troškova aktivnosti športaša. To se 

odrazilo i na kvalitetu nogometne momčadi koja je 1962. 

godine postigla uz sve pobjede i rekord u golovima, te 

uvjerljivo osvojila prvo mjesto. Te godine su, na primjer, 

nogometnu momčad Shatton Rover pobijedili s rezultatom 

14-0! 

Na neočekivan uspjeh Croatije reagirali su politički 

protivnici osviještenih Hrvata u Queenslandu, te pokušali 

osnovati športski klub Hajduk. Nakon toga je osnovan 

nogometni klub Evropa, a nakon toga i nogometni 

klub Šumadija. Oni su uspjeli preoteti nekoliko igrača 

Croatije, ali se klub uz neke nove mlade igrače nastavio 

boriti za naslov s najboljim nogometnim klubovima 

države Queensland. 

Nakon nekog vremena pokrenuta je inicijativa od 

ljudi bliskih jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu, u 

stvaranju jednog zajedničkog nogometnog kluba, koji 

se trebao zvati Jugal. Kako ovo ime nije prihvaćeno 

ponuđena su i neka druga imena kao: Zagreb, Hajduk, 

Split, Dunav, Balkan, Bratstvo-jedinstvo i slično. Nastala 

je konfuzija unutar tadašnjih aktivnih nogometnih 

klubova Evropa, Šumadija, a posebno unutar Croatije. 

Sve ovo odrazilo se na kvalitetu Croatije koja je izgubila 

neke značajne utakmice i nije osvojila prvenstvo. Ubrzo 

je zbog nedostatka stalnih igrača i nastalih nesuglasica 

među članovima kluba, Croatia sve teže igrala te nakon 

nekog vremena prestala postojati... 

Ponovno pokretanje nogometnog kluba 

Dolazak velikog broja hrvatskih emigranata doveo je 

do inicijative za ponovnim pokretanjem nogometnog 

kluba. Inicijatori su bila braća Ivan i Josip Mesić, kojima 

su pomogli Ante Duganđić, vlč. Marko Đokmanović, 

Franjo Sokač, Ivan Živadinović te grupa mlađih igrača. 

Osnivački sabor održan je 1969. godine u prostorijama 

8

Ukrajinskog kluba Dnjepar. Novoosnovani hrvatski 

nogometni klub dobio je ime New Farm Soccer Club. 

Glavni strateg i trener kluba bio je Ivan (John) 

Mesić, dok su se predsjednici svake godine mijenjali: 

Franjo Sokač, Ante Dugandžić, B. Milutin i M. Kovač. 

U svojoj prvoj sezoni 1971. godine završili su na 

drugom mjestu. Sljedeće godine klub se započeo natjecati 

u 3. nogometnoj ligi Queenslanda, u kojoj nisu 

izgubili niti jednu utakmicu. Iz godine u godinu klub 

bi se plasirao u višu nogometnu ligu, te je već 1974. 

godine osvojio naslov u prvoj ligi. 

S obzirom na činjenicu da je navijačka baza nastavila 

rasti, klub je 1975. godine preselio na novu lokaciju, 

na igralište u parku Dutton, i opet promijenio ime u 

Sunnyside United Soccer Club. Uz veliki uspjeh kluba 

došlo je i mnogo problema, a jedan od najvećih bio je 

nedostatak vlastitog terena za trening i natjecanje. 

S ciljem uvođenja koordinacije između hrvatskih 

nogometnih klubova u Australiji, 1974. godine osnovan 

je Hrvatski nogometni savez Australije i Novog 

Zelanda (CSFANZ). Savez organizira svake godine 

Australsko-hrvatski nogometni turnir (Australian- 

Croatian Soccer Tournament). 

Veliki uspjeh kluba bilo je osvajanje 

turnira 1982. godine, kada je 

Sunnyside United Soccer Club u finalu 

pobijedio Croatiju Sydney. 

Gradnja športskih terena i doma 

Kako bi klub mogao stvoriti bolju 

budućnost, odlučeno je da se pronađe 

zemlja i na njoj izgradi nogometno 

igralište. Nogometni klub kupio 

je, na prijedlog Ivana Mesića, 53 jutra 

zemlje u Rockleyu, predgrađu Brisbanea. 

Zemljište je službeno registrirano 1982. godine 

pod imenom Hrvatski športski centar. Tijekom godine 

na zemljištu su sagrađena dva nogometna igrališta. U 

roku od tri tjedna izgrađene su i prve klupske prostorije. 

Sastojale su se od dvije svlačionice, koje su bile 

razdvojene prostorijom za suce, sprijeda natkrivene 

verandom. 

Na prijedlog grupe ljudi pokrenut je prijedlog da 

se osnuje Centar hrvatske zajednice. Ovaj prijedlog 

prihvatilo je više hrvatskih društava, klubova i organizacija. 

Oni su se 1984. godine odrekli svoje imovine 

u Brisbaneu i Gold Coastu, u korist krovne udruge 

Centar hrvatske zajednice. Osnivačka sjednica održana 

je već 29. srpnja i članovi Centra hrvatske zajednice 

postali su športski klubovi: Hrvatski nogometni klub 

Croatia Sunny Side, Šahovska sekcija Centra i Boćarska 

sekcija Centra, te nekoliko izvanšportskih udruga. 

U užu upravu izabrani su predsjednik Ivan Guzan, 

dopredsjednik Josip Penc, tajnik Franjo Paradžik, 

rizničar Drago Lovrinčević i zamjenik rizničara Mate 

Čule. 

Odgovornost za gradnju doma na mjestu koje nije 

toliko poznato i posjećeno u Brisbaneu, preuzela 

je mala grupa građevinara. Pri gradnji radilo je na 

stotine Hrvata, nesebično se odričući svojih dnevnica. 

Centar Hrvatske zajednice u Brisbaneu jedan je od 

prvih ovakvih građevinskih objekata u Australiji, koji 

je dobio financijsku pomoć od savezne vlade za izgradnju 

doma. Državna pomoć u iznosu od 195.000 dolara, 

dobivena je na temelju samodoprinosa i prikupljenih 

iznosa članova koji su početnim ulogom započeli 

izgradnju doma. 

Građevina je omeđena s tri strane cvijetnjakom i 

terenom za boćanje, a s četvrte je izgrađeno nogometno 

igralište s malim tribinama te pomoćno nogometni 

teren. Dom je sagrađen na dvije etaže, veličine 2500 

kvadratnih metara, u relativno kratkom roku, na ponos 

hrvatske zajednice u Queenslandu i Australiji. 

Česta promjena imena kluba 

Nogometni klub igrao je u finalu kupa Ampol (Ampol 

Cup Runner) 1985. godine, u kojem su se natjecali 

svi najbolji nogometni klubovi Australije. Klub 

je 1987. godine pod predsjedanjem 

J. Luštice i vodstvom Ivana Mesića, 

promijenio ime u Croatia Soccer Club. 

Momčad dominira u drugoj ligi i na 

kraju prvenstva osvaja prvo mjesto. 

Naredne godine mijenja ime u 

Brisbane Croatia Soccer Club koje zadržava 

u sljedećih osam godina. Veliki 

uspjeh ovoga kluba bilo je organiziranje 

turnira hrvatskih nogometnih 

klubova u Australiji (Australian-Croatian 

Soccer Tournament Champions) 

1989. godine. 

Odlukom Australskog nogometnog saveza iz 1992. 

godine, svi klubovi su iz svojih naziva morali izbaciti 

nacionalna obilježja. Na zahtjev nogometnog saveza 

Brisbane Croatia Soccer Club 1994. godine mijenja 

ime u Rocklea United Soccer Club. Te godine su klub 

preuzeli predsjednik Steven Perković i trener Frank 

Čop. Klub je završio na posljednjem mjestu na tablici, 

ali se nisu pokolebali, pa su sljedeće godine završili 

u sredini tablice. Te godine zbog većeg broja igrača 

sudjeluju i u natjecanju rezervnih momčadi. 

U 1996. godini klub su preuzeli predsjednik Frank 

Paradžik i stari iskusan trener Ivan Mesić. Te godine 

prvi sastav kluba završava sezonu na drugom mjestu, 

dok je pričuvna momčad sezonu završila na trećoj 

poziciji. Klub se od 1998. godini natječe u Division 1. 

ligi, dok prvenstvo osvaja 1999. godine. 

Puno velikih igrača su igrali za ovaj veliki nogometni 

klub i bilo bi nekorektno izdvojiti bilo koga... 

Gold Coast Knights Soccer Club Croatia Carrara 

Prvi ozbiljan razgovor o pokretanju nogometnog 

9


Poplavljen 

Hrvatski dom 

i športska 

igrališta 

(Brisbane, 2011.) 

kluba Gold Coast Knights započeo je 1977 godine. Već 

sljedeće godine klub je registriran na Gold Coastu, a prvu 

utakmicu odigralo je petnaest dječaka u dobi od 11 do 14 

godina. Mladen Marinac volontirao je kao trener u klubu. 

Kako se hrvatsko stanovništvo na obali povećavalo, 

tako je rasla i kvaliteta kluba i igrača, te su 1981. godine 

pod vodstvom Željka Bambića ušli u prvu ligu Queenslanda. 

Dolaskom većeg broja Hrvata na ovo područje i 

povećanjem članstva u klubu, javila se ideja o kupovini 

zemlje i izgradnji igrališta i klupskih prostorija u Carrari. 

Croatian Sports Centre Carrara osnovan je 1983. godine 

na oko šest hektara zemljišta, a sastoji se od modernog 

klupskog objekta i dva nogometna igrališta. Ovaj 

hrvatski športski centar je glavna hrvatska organizacija 

na Gold Coastu te žarište svih društvenih i športskih 

događanja. 

Tijekom kasnih 80-ih godina u skladu s ostalim hrvatskim 

klubovima u Australiji, promijenili su ime i logo 

kluba u Gold Coast Croatia Soccer Club. Australijski 

nogometni savez promijenio je pravila, a to je značilo da 

je riječ Hrvatska morala biti izostavljena iz naziva kluba, 

tako da su postali Gold Coast. Zadnja promjena imena 

kluba dogodila se 1999, kada je ime kluba promijenjeno 

u Gold Coast Knights Soccer. Klub je bio domaćin 

Australsko-hrvatskog nogometnog turnira 1995. i 2012. 

godine. 

U klubu se također trenira sa mlađim i starijim ženskim 

skupinama, a imaju i razvojni program za djecu u 

dobi od 3 do 5 godina. 

U poplavama koje su poharale Australiju, stradalo je i 

područje na kojem je nastanjena hrvatska zajednica. U 

Brisbaneu je nastradao Hrvatski dom koji je u cijelosti 

poplavljen, kao i športska igrališta. U prizemlju zgrade 

poplavljene su prostorije nogometnog kluba i ostalih 

športskih sekcija, tako da su uništeni dresovi i sva športska 

oprema. Do većeg oštećenja došlo je i u Hrvatskom 

športskom centru u Carreri... 

Hrvatski šport u drugim mjestima Queenslanda 

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja u Cairnsu se 

1993. godine ustrojio hrvatski klub, a osnovan je i nogometni 

klub Plavi Jadran, čije je članstvo pretežito s otoka 

Korčule. Hrvatski klub u Cairnsu organizira redovita 

boćaarska natjecanja za članove i suradnike. 

Hrvati iz Mareeba, Dimbulaha, Innisfaila i Tablelandsa 

kupili su zemljište i izgradili hrvatski klub u Dimbulahu 

1984. godine. Klub je mjesto okupljanja Hrvata iz regije 

(koji žive prilično udaljeni jedni od drugi) te organizira 

redovita boćarska natjecanja. 

Cro Am - Social Golf Club Queensland osnovan je 

za promicanje golfa među hrvatskom zajednicom 

Queenslanda. Cro-Am djeluje kao socijalni Golf klub i 

registriran je u Queensland Golf uniji. U Australiji se od 

1997. godine održava Auscro Golf Tournament, popularno 

godišnje okupljanje australskih hrvatskih amatera 

i društvenih golfera. Cro-Am bio je domaćin AusCro 

turnira 2004. godine, koji je održan na golf terenima 

Robina Woodsa. 

Osim navedenih dobro organiziranih športova, Hrvati 

su uključeni u boćanje, atletiku, gimnastiku, kuglanje, 

plivanje, rukomet, stolni tenis, šah i druge športove. 

Također su bili uključeni u tada „nehrvatske“ športove 

kao što su australski nogomet (sličan ragbiju), kriket, 

bejzbol i druge. 

Radi starenja i odlaska onih koji su bili graditelji 

svega onoga malo prije navedenog, postepeno dolaze 

„nove snage” i mlađi ljudi drugoga i trećega naraštaja, te 

preuzimaju odgovornost i vođenje hrvatskih športskih 

klubova, ali i drugih hrvatskih udruga. 

Hrvatske udruge u svim svojim segmentima prolaze 

kroz svojevrsnu tranziciju, a dobri primjeri za to su 

hrvatski športski klubovi i ostale udruge u Queenslandu 

gdje mlađi naraštaji, rođeni u Australiji, postepeno preuzimaju 

vođenje ovih hrvatskih organizacija. 

Izvori: 

Rudolf Bozić, History of Croatian Soccer, Brisbane 1997. 

Antun Čulic, Svjedok svoga vremena, Vlastita naklada, Našice, 2002. 

Mato Tkalčević, Croats in Australija, An information and resource guide, Victoria 

College press 1988. 

Mato Tkalčević, Povijest Hrvata u Australiji, Hrvatski svjetski kongres u Australiji, 

Melburne 1999. 

Peti Hrvatski nog. turnir-Perth W. A. Spomen knjiga, Croatia-Nort Pert Soccer 

club 1979. 

Souvenir programme for the Croatian Soccer cup 1981, Sydney 1981. 

Croatian Australian/New Zeland Soccer Tournament, Brisbane 2001. 

Zapisnici Centra hrvatske zajednice, Brisbane, 1984-2007. 

Croatian Business Guide, Foc Promotions PTY. LTD., Sydney january 1996. 

Časopisi: Osvit; Spremnost-Hrvatski tjednik; Nova Hrvatska i Cro news-Hrvatski 

vjesnik 

Internetske stranice: Cro Am - Social Golf Club Queensland; Rocklea United 

Soccer Club Rocklea; Croatian Sports Centre Carrara i Gold Coast Knights Soccer 

Club 

10

IN MEMORIAM 

VLADIMIR ŠENAUER 

(Split, 29. studenog 1930. - Split, 5. siječnja 2013.) 

Umro je Geza. Još jedna istinska Hajdukova 

legenda otišla je u vječnost. 

Vladimir Šenauer, rođen je u Splitu, 29. 

studenog 1930. godine. S nogometom je počeo u 

Splitu u Istarskoj ulici, a potom ispred Realke. Prve 

ozbiljnije utakmice igrao je na Starom placu, kada bi 

igrale gimnazija protiv gimnazije. Tako je dospio u 

Hajduk. 

Prvi trener koji mu je usadio nogometno znanje 

bio je, jasno, barba Luka Kaliterna. Za njega je Geza 

govorio da je «filozof baluna». Kako je sam pričao 

na prvom treningu u dvoru kuće Dešković, dočekali 

su ga baluni „obišeni na špagu“. Kada je to prošao 

zaredali su treninzi u dvoru Doma Hajduka, pa tek 

onda Stari plac. 

U prvu momčad Hajduka ušao je kao 19-godišnjak 

1949. godine. Hajduk je pobijedio Kvarner u Rijeci sa 

5-2. Bila je to prijateljska utakmica. Poslije su slijedile 

šampionske 1950., 1952. i sezona 1954./55. Geza je 

rado isticao 1950. godinu kada je Hajduk osvojio naslov 

bez poraza. Nakon naslova prvaka 1955. godine, 

momčad se dijelom osula. Geza je otišao u beogradski 

BSK. Ostao je tamo dvije sezone i odmah krajem 

1955. godine osvojio je Kup Jugoslavije. 

Nakon dvije godine provedene na Karaburmi, 

Šenauer se 1957. godine vratio u Hajduk, i u dresu - 

kako je volio govoriti - svog najdražeg kluba igrao do 

1962. godine. A onda je otišao u Austriju u momčad 

«Austrije» iz Klagenfurta. Treba reći da je Šenauer 

otišao u Austriju, na preporuku Vukasa. U Austriji 

je igrao dvije godine, a te 1962. godine završio je i 

Ekonomski fakultet u Zagrebu. 

Po vlastitom priznanju vani nije mogao izdržati više 

od dvije godine. Srce ga je stalno vuklo u Split. Vratio 

se 1964. i zaposlio kao šef recepcije hotela Marjan. 

Govorio je engleski, njemački i talijanski jezik. Tada 

je imao 34 godine i govorio je da mu se još ne odlazi 

iz nogometa. Zaigrao je zato u tadašnjem drugoligašu 

RNK Split. Igrao je godinu dana i onda 1965. prestao 

s aktivnim igranjem. Igrao je seniorski nogomet 

punih šesnaest godina, od toga deset u Hajduku uz tri 

osvojena naslova prvaka Jugoslavije. 

Govorio je Geza da je posebno ponosan što je igrao 

u velikoj zlatnoj generaciji Hajduka pedesetih godina 

prošlog stoljeća zajedno s Franom Matošićem, Bernardom 

Vukasom i Vladimirom Bearom. 

U karijeri je uvijek igrao na desnome i lijevom krilu. 

Igrao je dobro s obje noge. Imao je onaj karakterističan 

svoj „bicikl“ koji ga je naučio Luka Kaliterna. 

Uz to, imao je i dobar centaršut, odličan dribling. 

Uvijek je pucao u „branku“ ciljano, nije bio od onih 

igrača koji udari po lopti, pa gdje ode... Posebno je 

volio izvoditi kornere. S lijeve strane desnom nogom, 

pa u peterac, felšom. Na takav način izluđivao je vratare, 

a znao je postići gol direktno iz kornera. 

Točno 1. siječnja 1979. godine Šenauer je postao 

direktor stadiona na Poljudu, devet i pol mjeseci prije 

početka Mediteranskih igara. Tu je dužnost obnašao 

do 1990. godine i odlaska u mirovinu. S tim da je još 

pet godina bio šef protokola Hajduka. 

Inače, Šenauer je za Hajduk odigrao 471 utakmicu 

i postigao 132 zgoditka. Odigrao je i pet utakmica za 

B reprezentaciju Jugoslavije i postigao jedan zgoditak. 

Bilo je to na utakmici Tunis-Jugoslavija. Ima i jedan 

nastup za studentsku reprezentaciju. 

Dugogodišnji je član uprave Hajduka, a jedno vrijeme 

obnašao je i dužnost direktora kluba. 

Vladimir Šenauer je bio ponosan što je točno na 

stoti rođendan Hajduka, 13. veljače 2011. godine na 

utakmici protiv Slavije iz Praga, zajedno sa Vladimirom 

Bearom, izveo početni udarac. 

Geza, istinska Hajdukova legenda, za sva vremena! 

Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. 

Jurica Gizdić 

11

IN MEMORIAM 

ZLATKO PAPEC 

(17. siječnja 1934. - 3. veljače 2013. ) 

Nakon kratke i teške bolesti, umro je višegodišnji 

igrač Hajduka i reprezentativac, nositelj 

srebrne olimpijske medalje iz Melbournea 

1956. godine, Zlatko Papec. 

Rođen je u Zagrebu 17. siječnja 1934. godine. Bio 

je napadač, jugoslavenski nogometni reprezentativac. 

Nogometnu karijeru započinje kao petnaestogodišnjak 

1949. godine u zagrebačkoj Lokomotivi, čiji dres 

nosi do 1956. godine. U Lokomotivi je već sa 17 godina 

postao standardni prvotimac. U Hajduk dolazi 

1956. i nastupa do 1964., odigravši u tom razdoblju za 

«bijele» 366 utakmica na kojima je postigao 167 zgoditaka. 

Malo je poznato da je Papec već 1948. godine 

bio u Dinamu na selekciji, ali je bio odbijen... 

Mogao je igrati na svim mjestima u napadu. Bio 

je vrlo dobar tehničar, dribler i pucač, jakog i preciznog 

udarca, nesebičan, odličan asistent. Presudnu 

ulogu pri njegovu dolasku u Split odigrao je Bernard 

Vukas s kojim se poznavao od ranije. On ga je najviše 

nagovarao za odlazak u Hajduk; govorio mu je kako 

mu je Hajduk uvijek imponirao, posebice ona generacija 

od 1950. do 1955. koja je harala jugoslavenskim 

nogometom. Tako se Papec odlučio se za put prema 

jugu. Split mu je postao novi dom, njegov grad, tu se i 

oženio, a navijači sa ga prigrlili kao svoga. I već sa 19 

postao je reprezentativac. 

Nakon prestanka igranja u Hajduku, 1964. godine, 

Papec odlazi u njemački klub Freiburg, gdje nastupa 

do 1968., a potom je 1969. godine nogometaš Rijeke. 

Igračku karijeru završava u sinjskom Junaku. 

Za A reprezentaciju Jugoslavije, od 1953. do 1956. 

godine, odigrao je 6 utakmica i postigao 4 zgoditka. 

Dres s državnim grbom nosio je 2 puta kao nogometaš 

zagrebačke Lokomotive i 4 puta kao nogometaš 

Hajduka. Za A reprezentaciju debitirao je u prijateljskoj 

utakmici protiv Belgije u Bruxellesu 14. svibnja 

1953. godine (3-1), a posljednji je put dres s državnim 

grbom nosio u Jakarti u prijateljskoj utakmici protiv 

Indonezije 23. prosinca 1956. (5-1). 

Sudionik je Svjetskog prvenstva 1954. godine u 

Švicarskoj i Olimpijskih igara 1956. u Melbourneu, 

gdje je osvojio srebrnu olimpijsku medalju. U finalu 

olimpijskog turnira Jugoslavija je poražena s 1-0 

od reprezentacije SSSR-a. Na toj je utakmici Papec 

postigao zgoditak kojeg je sudac je poništio zbog 

navodnog ofsajda. 

Nakon igračke karijere završio je višu trenersku 

školu, posvetio se radu s mlađim uzrastima odgojivši 

brojne legende, hrvatskog i jugoslavenskog nogometa. 

Punih 10 godina obavljao je dužnost instruktora 

Nogometnog saveza općine Split, a jedno vrijeme, 

početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, trenirao 

je i seniorske momčadi Maribora i Splita. Trenirao 

je i Croatiju iz Zmijavaca i Mračaj iz Runovića. 

Za svoj rad u športu dobio je veliki broj priznanja, a 

1994. godine Hrvatski nogometni savez nagradio ga 

je Trofejem podmlatka. Nositelj je i zlatne Hajdukove 

kapetanske trake. 

Imao je i diplomu FIFE kao instruktor mladih. 

Papec je naglašavao da djeci, odnosno u radu s mladima, 

treba razviti natjecateljski duh. To Europa, isticao 

je Papec, već odavno radi. Govorio je da bi se glas iz 

svlačionica nižeg uzrasta trebao više čuti. 

Papec je bio igrač koji nije mnogo mijenjao mjesta 

u momčadi. Počeo je na krilu, ali je volio igrati i centarfora. 

U igri je bio brz, požrtvovan i uvijek krajnje 

ozbiljan. Dobro je baratao s loptom, pucao objema 

nogama, a često bi pobrao aplauze zbog svojih preciznih 

udaraca glavom. Istina, Zlatko Papec je kao i svi 

drugi nogometaši, imao svojih dobrih i loših dana, ali 

je ipak puno češće zasluživao čestitke. 

Priča o Zlatku Papecu, priča je o istinskom nogometnom 

znalcu, čovjeku koji s loptom nije imao 

nikakvih tajni. Ovaj vrsni nogometni pedagog trajno 

je zadužio hrvatski i jugoslavenski nogomet odgojivši 

veliki broj vrsnih nogometaša, od kojih su neki pronijeli 

slavu Splita i Hrvatske diljem svijeta. Bili su to 

dragulji koje je vrhunski izbrusio i u svijet nogometa 

uputio, ponajprije veliki čovjek, a potom nogometaš i 

trener Zlatko Papec. 

Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. 

Jurica Gizdić 

12

Olimpijske nade: Ante Krišto 

Srebrni junior 

gleda prema Riju 

OSOBNI KARTON 

Datum i mjesto rođenja: 

23. veljače 1997., Split 

Šport: streljaštvo 

Disciplina: zračni pištolj 

Klub: Dalmacijacement Solin 

Najbolji rezultati: srebro na EP 

2012. u Finskoj (10m), 

triput juniorski prvak Hrvatske 

(dvaput u statusu kadeta) 

Škola: učenik II. razreda Srednje 

škole za dizajn, grafiku i održivu 

gradnju u Splitu 

Prije godinu dana na 

europskom juniorskom 

prvenstvu u Finskoj Ante 

Krišto osvojio je srebrno 

odličje u zračnom 

pištolju, a imao je tek 15 

godina. Njegov trener 

tvrdi da je Ante najveći 

talent kojeg je ikada 

imao 

Tko ugleda Antu Krištu na splitskim 

ulicama prvo će pomisliti 

„dečko je sigurno košarkaš“. 

Ili barem perspektivni 

rukometaš. Ali, taj 196 centimetara 

visoki 16-godišnjak odavno se zaljubio 

u - streljaštvo. Pištolj je njegova 

najdraža zanimacija. 

- Znam da bi me svi strpali pod koš, 

ali moram priznati, nisam imao volje 

trčati za loptom. Još u osnovnoj školi 

jedva sam čekao kada ću steći pravo 

upisa u streljački klub - počeo je Ante 

svoju zanimljivu športsku priču. 

Prije godinu dana osvojio je srebro 

na europskom prvenstvu u streljaštvu. 

Vratio se iz Finske s drugim mjestom 

u zračnom pištolju, a imao je tek 

15 godina. Srebrni junior u statusu 

kadeta i najmlađi sudionik EP-a. 

- I sebe sam iznenadio tim uspjehom. 

Očekivao sam finale, ali na kraju 

mi je bilo žao što nisam uzeo i zlato. 

Imao sam prvo mjesto do zadnjeg 

metka. Šteta, ali bio sam presretan i 

sa srebrom... 

Upravo mu je ta srebrna medalja 

donijela nagradu Dražen Petrović u 

konkurenciji najveće nade hrvatskog 

športa za 2012. godinu. 

- Kome ne bi godilo takvo priznanje! 

Ali, znam da je to i obaveza za još veći 

rad. 

Krajem veljače ove godine nastupio 

je na europskom seniorskom prvenstvu 

u Danskoj. Zauzeo je šesto mjesto 

i time ispunio cilj. 

- Ulazak u finale bio je primarni zadatak. 

Možda je moglo i bolje od šestog 

mjesta, ali sve je to škola za mene. 

o Dokle seže ambicija Do europskog 

trona jednom 

- Bilo bi dobro. Želim biti najbolji, ići 

do samoga vrha. 

Ante je u streljaštvu od jedanaeste 

godine. Već pet sezona taj učenik drugoga 

razreda Srednje škole za dizajn, 

grafiku i održivu gradnju redovito 

odlazi iz Splita u Solin na treninge. 

Dalmacijacement Solin njegov je klub 

u kojem trenira triput tjedno. 

- Uživam trenirati i vikendom. Nije 

mi nikakav problem i nedjeljom stati 

s pištoljem na stazu. Streljaštvo sam 

zavolio uz djeda koji je imao zračnu 

pušku, a znao me povesti u lov u našem 

selu Runovićima pored Imotskog. 

Osim toga, majka je bila poslom vezana 

uz streljaštvo. Tako da mi je streljaštvo 

bilo suđeno. Prije streljaštva 

sam pokušao u teakwondou, ali to je 

bilo čisto odrađivanje. Streljaštvo me 

baš zanima, baš uživam u treninzima i 

natjecanjima. 

o Kako se usklađuje škola sa treninzima 

 

- Onako, prolazi se... Šport mi je na 

prvom mjestu. 

Kakav je život „pištoljaša“ - zanimljivo 

je pitanje za sve koji malo znaju 

o tome što stoji iza rezultata i samih 

natjecanja. U danskom Odenseu, Ante 

je proveo tjedan dana, ali samo je 

prva dva dana imao natjecanje: 

- Ostalih pet dana smo se družili, 

cijela reprezentacija zajedno. Bodrili 

smo jedni druge prije natjecanja. Ponekad 

smo i izašli... 

o Kako izgleda priprema za natjecanje 

Imate li svoj poseban ritual 

prije izlaska na strelište 

- Razgovaramo sa športskim psihologom, 

pokušavamo se što bolje koncentrirati. 

I zadržati mirnoću, skinuti 

pritisak i tremu. Ali, teško je tremu 

skinuti kad se na velikim natjecanjima 

uđe u finale. 

Sat i 15 minuta traje osnovni „meč“, 

a potom slijedi finale. Na stazi se može 

provesti i dva sata u „komadu“. Dva 

Olimp 42 


“Nikad nisam imao tako 

dobrog pištoljaša” 

Siniša Vitez, iskusni streljački trener u trofejnom Dalmacijacementu zajedno 

sa suprugom Vesnom vodi brigu o napredovanju Ante Krište. Prije pet 

godina prepoznao je da je u solinski klub stigao daroviti dječak. 

- Antina je talentiranost iznad prosjeka, to se vidjelo od prvog trenutka. 

Kada imaš iskustva talent se jednostavno osjeti. Kako Djeca koja imaju 

mirnoću, dobru procjenu, znaju se ponašati na streljačkoj stazi - to su 

talenti. Ante je imao sve te odlike i jasno mi je bilo od prvog treninga da 

imamo veliki potencijal. 

- Mogu kazati da nisam imao tako dobrog pištoljaša u svojoj trenerskoj povijesti 

- naglasio je Vitez. 

o Koliko Ante može napraviti u karijeri 

- Prvo treba shvatiti da ulazi u sferu vrhunskog športa, da se mora u potpunosti 

posvetiti streljaštvu. Vrlo je bitno razdoblje u sljedeće-dvije tri godine 

- ako se maksimalno posveti ima šanse i za Olimpijske igre u Riju. 

o Kako će se više posvetiti streljaštvu 

- Mora više raditi. Tu je recimo trčanje, kako bi se smanjio broj otkucaja srca. 

Zatim mora steći i specifičnu kondiciju, jer nije lako držati pištolj dva sata 

da bi metak išao u centar. 

Iskusni pištoljaši koji drže europski i svjetski vrh redom su 30-godišnjaci, a 

Krišto bi na sljedećim Olimpijskim igrama bio tek 19-godišnjak: 

- To jest pravi izazov, ali nije nimalo lagan izazov. Međutim, ako u nekog 

vjerujem, onda je to Ante Krišto. Ako želi doseći Olimpijske igre, onda mora 

raditi svakodnevno, mukotrpno. Streljaštvo mora biti prioritet u njegovom 

životu. Sve ovisi o njegovom radu i upornosti, a mi kao dobro organizirani 

klub pružit ćemo maksimum da mu budemo podrška i pratnja na tom putu 

- zaključio je Vitez. 

o Što Ante radi u privatnom životu 

Kako provodi dane u splitskom kvarsata 

s dva kilograma teškim pištoljem 

u ruci. O čemu se razmišlja u tim trenucima 

 

- Samo o tome kako što bolje pucati, 

o tehnici pucanja. Nikada mi misle ne 

lete izvan streljane. 

Ta dva sata sami smo pištolj i ja. 

Nas dvojica protiv mete. Konkurente 

znam, ali ne gledam u njih. Ne zanimaju 

me. Dok natjecanje traje imam 

svoj svijet... 


One year ago, at the European 

Junior Championship in Finland, 

Ante Kristo won the silver medal 

in air pistol, and he was only 15 

years old. In February 2013 he 

performed at the Senior European 

Championship in Denmark and 

won the sixth place. His coach 

Sinisa Vitez claims that Ante is 

the greatest talent he has ever 

had, adding that he instantly 

recognized his intense and 

unusual talent. 

Ante fell in love with shooting 

thanks to his grandfather who 

used to take him hunting. Since 

he is almost two meters high 

(196 cm), the people on the street 

would often rank him among 

the basketball players, 

but before shooting 

he was training 

taekwondo. Today 

he would not 

change his sport 

for another one at 

any price. 

His short-term goal 

is qualification for the 

Olympic Games in Rio in 2016, 

and long -term one - to be one of 

the global top shooters. 

tu Sućidar poznatom po žestokim 

navijačima Hajduka 

Ponekad i ja pogledam nogometne 

utakmice. Navijač sam Hajduka, a 

najbolji igrač mi je moj susjed iz ulice, 

Matej Jonjić. Uvijek je u ulici bio 

najbolji igrač, vidjelo se odavno da bi 

mogao postati nogometaš. Za mene 

se znalo da neću biti nogometaš. Ali, 

ipak me znaju u kvartu, istina - samo 

u mom kvartu... Stariji me uvijek pitaju 

„kad opet pucaš“. A ja pucam samo na 

treningu, nemam ni dozvolu za oružje, 

jer još sam maloljetan. 

Možda jednog dana Ante Krišto bude 

i poznatiji. Primjerice, ako za tri godine 

ode na Olimpijske igre u Rio de Janeiro... 

- Uh, Rio! Sanjam o tome, volio bih 

na Olimpijske igre. Ali, dug je put 

ispred mene. 

o Ima li Ante djevojku 

Nađe se, ha, ha.... Ne, ne mora biti iz 

streljaštva. Sasvim je dovoljno da se 

ja bavim streljaštvom. • 


43 Olimp


Jedno od velikih civilizacijskih pitanja 

svakako jest koliko smo se kao 

civilizacija promijenili i koliko se 

društveno mijenjamo (kada je već 

onu drugu, tehnološku promjenu nemoguće 

zanemariti). Pitanje je to koje 

filozofi postavljaju valjda još od prije 

antike, a postavit će ga barem ponekad 

i većina nas, posebno kada nam 

netko od rodbine, onih već u osmom 

desetljeću života, počne priču kako je 

nekada bilo. 

A na tu temu svoje mogu reći i kroničari 

športa - naime, zapisi suvremenih 

olimpijskih igara govore kako se 

od 1896. do danas na olimpijskim 

borilištima izmijenilo dosta športova 

koje danas teško da bi prihvatili, bilo 

iz društvenih, bilo iz nekih drugih razloga. 

No, u neko drugo doba smatrani 

su sasvim prihvatljivim. 

Zanimljivo je spomenuti kako su 

se autori SF-serije Star Trek Deep 

Space 9, iz franšize Zvjezdanih staza, 

uspješno poigrali s idejom koliko se 

popularnost i prihvaćanje nekog športa 

mogu u društvu promijeniti. Zapovjednik 

svemirske postaje, Benjamin 

Sisko, obožavatelj je bejzbola, međutim 

do 24. stoljeća, kada se događa 

radnja serijala, taj šport je praktično 

nestao, jer više nije bilo zainteresiranih 

gledatelja. Naravno, to predstavlja 

zgodnu scenarističku igru posebno u 

Americi, gdje djeca počinju učiti pravila 

bejzbola valjda negdje kada se 

počnu odvikavati pelena, no dobar je 

podsjetnik kako stvari ne moraju ostati 

kakve su bile. 

No, vratimo se mi na naše olimpijske 

igre. Davne 1900. godine igre su 

održavane u Parizu, a jedna od disciplina 

je bila croquet (hrvatski prijevod 

teško je i naći - kroket, dakle ne govorimo 

o i danas popularnom kriketu!). 

Igra se sastoji od udaranja plastične ili 

drvene kugle batom (nekada drvenim, 

danas plastičnim), kako bi prošla kroz 

male vratnice, tek nešto šire od same 

kugle (nazivaju se se hoops ili američki 

wickets). Lagano opušteni stil 

igre, otprilike kao i golf, uz boravak na 

zraku i mnoštvo prilika za druženje, 

bio je vrlo popularan u viktorijansko 

doba, no čini se da se popularnost do 

1900. godine rasplinula jer zapisi s OI 

govore o - jednom jedinom gledatelju! 

Kroket se još jednom, u američkoj 

varijanti pojavio 1904. godine i potom 

nestao s olimpijskih igara. Da li zauvijek 

– to ne znamo... 

Kroket je danas, kao simpatičan način 

opuštanja nakon posla, ponovno 

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ 

Zapisi suvremenih 

olimpijskih igara govore 

kako se od 1896. do 

danas na olimpijskim 

borilištima izmijenilo 

dosta športova koje 

danas teško da bi 

prihvatili, bilo iz 

društvenih, bilo iz nekih 

drugih razloga 

Koliko smo se 

promijenili 


popularan; ima svoje udruge, ima i 

World Croquet Federation, a ima svoje 

svjetsko prvenstvo (zanimljivo na 

popisu top 10 igrača, svi su ili iz Velike 

Britanije ili iz neke od njihovih nekadašnjih 

kolonija). Spomenimo još 

jedan detalj o kroketu - u pitanju je 

jedan od malobrojnih športova koji ne 

poznaje posebne kategorije za muškarce 

i žene, natječu se zajednički. 

Drugi šport, odnosno disciplina 

streljaštva koja se na olimpijskim igrama 

pojavila 1900. bila je gađanje golubova. 

No, za razliku od one prijašnje 

olimpijade, 1896. u Ateni, i svih 

sljedećih na kojima su se u brojnim 

disciplinama streljaštva gađale nežive 

mete, u Parizu 1900. su se gađali 

pravi, živi golubovi! Preko 300 golubova 

je nadmetanje platilo glavom, 

a pobijedio je Belgijanac Leon de 

Lunden koji je pogodio 21 goluba. Ne 

moramo posebno objašnjavati kakve 

bi reakcije danas izazvao čak i prijedlog 

ovakvog natjecanja... 

Pucanje u životinje iz zabave, izvan 

onoga što se danas definira kao lov, 

definitivno više nije društveno prihvatljiva 

kategorija, štoviše, za ovako 

nešto bi se danas moglo i u zatvor. 

Organizatore malo popravlja činjenica 

da su golubovi bili uključeni u još jednu, 

iako neslužbenu disciplinu – utrku 

golubova. 

Još jedan šport se pojavio u neslužbenom 

dijelu olimpijskih igara 1900. 

godine. Tada je to bio jedini način da 

vidimo zemlju iz zraka jer braća Wright 

još nisu poletjela, a danas predstavlja 

prilično zanimljiv i pomalo nostalgičan 

šport - letenje balonom na topli zrak. 

Vidjeti gomilu balona kako se lagano 

uzdižu s livade svakako je atraktivno 

i danas, a šport nije ušao u olimpijske 

igre zato jer su „motorizirani“ športovi 

tada bili nespojivi s olimpizmom. 

Šteta, jer balonarstvo bi bilo lijepo 

gledati... 

Jedan šport koji je debitirao 1900. 

bio je olimpijski sve do 1920. godine, 

kada je nestao: ne zato što je bio neprikladan, 

već zato jer nije imao svjetsku 

udrugu. Englezi ga zovu tug-of-war, 

a Hrvati potezanje konopa! Da, šport 

bez kojeg ne može proći niti jedna 

značajnija zabava u kakvom dalmatinskom 

mistu bio je nekada olimpijska 

disciplina! Prema današnjim mjerilima 

– prekratko traje da bi bio televizičan, 

pa ga baš i ne možemo očekivati 

ponovno na olimpijskim borilištima. 

Šteta, da je i dalje na olimpijskim igrama 

- od Savudrije do Prevlake sigurno 

bi se našlo nemalo naših olimpijskih 

pobjednika! 

Nisu se športovi pojavljivali 

i nestajali samo na olimpijskim igrama 

prije punog stoljeća. Spomenimo i 

jedan vrlo aktualan, zanimljiv i tehnički 

relativno nov - skijanje na vodi. 

Ono se prilično ambiciozno pojavilo 

na Olimpijskim igrama u Münchenu 

1972. godine, a uključivalo je po tri 

discipline za muškarce i žene: slalom, 

skijaške figure i skijaške skokove. 



Ovaj šport nikada se više nije pojavio 

na olimpijskim igrama što je mnogima 

krivo, jer je atraktivan i zanimljiv za 

gledati. 

Ima naravno još športova koji 

su jednom ili dvaput zabljesnuli: tu je 

solo sinkronizirano plivanje (sinkronizira 

se s glazbom), club swinging 

(nemamo prijevod – u pitanju je ritmičko 

vježbanje uz dvije palice koje se 

okreću rukama, nešto manje i užeg 

promjera od palica za bejzbol), a tu je 

i korfball – igra slična košarci koja je 

nekada izazvala velika moralna pitanja 

zbog činjenice da se tim sastoji od 

četiri muška i četiri ženska igrača. Još 

je živ, poglavito u Nizozemskoj, gdje 

Korfball 

ima preko 500 klubova i 100.000 poklonika. 

Kada pogledamo zadnjih 100 godina, 

definitivno smo postali osjetljiviji, 

jer neke nekada uobičajene pojave 

kao pucanje u golubove više ne bi 

prošle. Prestali smo se bojati i tehnologije 

– danas ne bi sigurno prošao zahtjev 

da se od nekog športa odustane 

jer koristi „strojeve“. Postali smo i definitivno 

i više zahtjevni – lagani športovi 

sporog ritma čini se da danas 

više 

ulaze u sferu rekreacije nego športskog 

natjecanja. Slično je i s vrlo jednostavnim 

športovima. 

Generacije koje dolaze, odgojene 

na video-igrama i brzoj promjeni multimedijalnih 

sadržaja, koji tehnologiju 

smatraju nečim sasvim uobičajenim, 

možda će naći zanimljivim neke nove 

športove. Možda će se jednog dana, 

i neka nadmetanja voditi u kakvoj 

virtualnoj realnosti, pa će i neki oblik 

računalnih igara postati olimpijska 

disciplina. A možda i vrate balonarstvo 

na olimpijske igre – jer u brzom i 

informacijama premreženom svijetu 

gdje GPS u metar javlja naš položaj, 

nema boljeg od lagane vožnje zrakom, 

pri kojoj se ne zna gdje će se sletjeti. 

U svemu tome ne treba biti nostalgičan. 

Promjene samo znače da 

je šport i dalje tu, i dalje aktualan. 

Zamrzavanje sadašnjeg stanja, dakle 

onako kako naša generacija smatra 

šport – značilo bi samo stagnaciju u 

budućnosti. • 


One of the big civilization 

questions is certainly how 

much we have changed as a 

civilization and how much we 

are changing socially. And the 

sports chroniclers can say much 

about this topic as well - namely, 

when we look at the history of the 

Olympic games, some sports have 

appeared, some have disappeared. 

Changes came due to the loss of 

popularity, but also because of 

the change in perception of social 

acceptability of certain sports. 

Today perhaps even because of 

televisability... 

Generally, we have become 

socially more 

sensitive, stopped 

being afraid of 

technology in 

sports and started 

reviving some old 

sports of slow pace, 

but this time as a 

form of recreation. 

All these changes 

mean that the 

sports is still 

alive - “freezing” 

in time would 

only mean its 

stagnation. 

Olimp 46 


Spomenik Pierreu de Coubertinu u 

Olimpijskom parku u Atlanti (SAD)


Tekst: SAŠA CERAJ 

Ove se godine obilježava sto i pedeseta godišnjica 

rođenja oca modernih Olimpijskih igara, čovjeka koji 

šport nije gledao isključivo kao tjelesni izričaj, već 

kao aktivnost putem koje se utječe i na volju i na 

um, stvarajući na taj način harmoniju i osiguravajući 

cjelovitost ljudske osobe 

Barunova 

ostavština 

Dok su pripreme za Soči u 

punom jeku, a i Rio je sve 

bliži, nekako sramežljivo 

prolazi obilježavanje 

obljetnice oca modernih Olimpijskih 

igara Pierra de Coubertina. Naime, 

prije 150 godina (Pariz, 1. siječnja 

1863.) rodio se čovjek koji usprkos 

svojim vizionarskim sposobnostima 

nije mogao predvidjeti da će Olimpijske 

igre izrasti u najvažniju svjetsku 

športsku priredbu s naglašenim 

kulturološkim elementima, utječući 

na milijarde ljudi diljem svijeta. 

Olimpijski pokret vinuo se izvan 

športskih i natjecateljskih okvira, 

postao je snažan socijalno-kulturološki 

događaj, ali i relevantni partner 

na međunarodnom planu koji 

promicanjem olimpijskih vrijednosti 

utječe na društvena gibanja i upozorava 

na negativne pojave u društvu 

zalažući se - između ostalog - i 

za ravnopravnost spolova, očuvanje 

planeta i uključivanje mladih u razvoj 

društva. 

Važnost olimpijskog pokreta 

prepoznata je i od Unescoa koji je 

prihvatio šport kao značajnu djelatnost 

putem koje se može utjecati 

na razvoj društva, a Međunarodni 

olimpijski odbor tom je suradnjom 

dodatno učvrstio i zaštitio integritet 

športa i športaša. Svakako treba 

istaknuti kako je u godinama 

financijske krize koja je intenzivno 

pogodila veliki dio zemalja, Međunarodni 

olimpijski odbor i na tom 

području zadržao čvrstu i solventnu 

poziciju, osiguravajući i na taj način 

daljnji razvoj športa i promicanje 

olimpijskih vrijednosti u godinama 

koje dolaze. 

Navedeni pokazatelji jasno naznačuju 

da se nasljeđe Pierra de 

Coubertina njeguje i ozbiljno shvaća, 

ali nikako se ne smije zaboraviti 

da Coubertin šport nije gledao isključivo 

kao tjelesni izričaj, već kao 

aktivnost putem koje se utječe i na 

volju i na um, stvarajući na taj način 

harmoniju i osiguravajući cjelovitost 

ljudske osobe. Ovakvom holističkom 

pristupu, okrunjenom njegovanjem 

etičkih športskih vrijednosti u 

sintagmi fair playa, Međunarodni 

olimpijski odbor prilazi s i te kakvom 

ozbiljnošću, što je posebice vidljivo 

u raznim programskim akcijama i 

organizacijskim tijelima koja imaju 

za zadatak zadržati izvornost Coubertinove 

ideje. 

U tom nelakom zadatku, u svijetu 

koji se dinamično ubrzava, posebice 

se ističu olimpijski obrazovni 

programi Međunarodne olimpijske 

akademije, ali i 144 nacionalnih 

olimpijskih akademija diljem svijeta, 

koje su kao integralni dio međunarodnog 

olimpijskog pokreta okupljene 

oko istog ideala - širenja 

olimpijskih vrijednosti u društvu. 

Coubertin je obnovi olimpijskih igara 

pristupio u altruističkom duhu, 

vjerujući u vrijednost koju šport 

predstavlja, često ističući izvrsnost, 

prijateljstvo te međusobno 

uvažavanje i poštovanje. 

Poput svake velike ideje, 

niti Coubertinova nije bila pošteđena 

poteškoća. Međutim, kao drugi 

predsjednik Međunarodnog olimpijskog 

odbora (s najdugovječnijim 

mandatom od 29 godina aktivnog 

djelovanja), utjecao je na prilike i 

nakon završetka mandata, zalažući 

se za kontinuitet djelovanja i održavanja 

Igara te čistoću i poštenje 

natjecanja. 

U to vrijeme olimpijski pokret 

suočio se s dosta previranja, međutim, 

zahvaljujući Coubertinu održao 

je kontinuitet djelovanja, ostavljajući 

naslijeđe u kojem participiraju 

milijarde ljudi diljem svijeta i koje je 

postalo relevantan pokret na karti 

društvenih gibanja. Ne smije se 

zaboraviti kako je uz olimpijske igre, 

Coubertin u naslijeđe ostavio i olimpijske 

krugove - najprepoznatljiviji 

znak - koji svoju istinsku snagu crpi 

iz Olimpijske povelje i olimpijskih 

vrijednosti koji su osigurali opstojnost 

olimpijskog pokreta, jasno ga 

distancirajući od ostalih športskih 

organizacija i ističući poslanje olim- 


49 Olimp


Sa sigurnošću 

se može reći 

kako olimpijski 

pokret kakvog ga 

danas poznajemo, 

bez zalaganja 

Coubertina, ne bi 

postojao. Coubertin 

je udahnuo novi 

duh antiki i obnovio 

olimpijske igre, 

dramatično utječući 

na razvoj športa i 

olimpijskog pokreta 

pizma koje nije ekskluzivistički natjecateljsko. 

Upravo suprotno, cilj olimpijskog 

pokreta prepoznaje se u antičkim korijenima 

i Coubertinovom zalaganju, koji 

uz športsko natjecanje ne predstavljaju 

cilj već sredstvo u službi čovječanstva, 

putem kojeg je potrebno utjecati na 

promicanje pozitivnih vrijednosti u 

društvu i boriti se protiv svih društvenih 

anomalija. 

U tom procesu, olimpijske vrijednosti 

predstavljaju upravo one niti koje 

povezuju športsko natjecanje, kulturu, 

umjetnost, mir i ljudsku težnju za višim 

i boljim. 

Spomen kamen 

Pierreu de Coubertinu 

u antičkoj Olimpiji 

Obilježavanje sto i pedesete 

godišnjice rođenja Pierra de Coubertina 

aktivno promiče i „Međunarodni odbor 

Pierre de Coubertin“ koji je za ovu svečanu 

obljetnicu osigurao medalje i priznanja 

za one osobe koji su na poseban 

način promicali olimpijske ideale u 

društvu, a dodijeliti ih mogu nacionalni 

odbori Pierre de Coubertin ili u njihovom 

nedostatku nacionalni olimpijski 

odbori. 

Na društvenom planu, važnost ove 

obljetnice obilježio je Monako tiskavši 

marku u spomen na Pierra de Coubertina, 

a koju je dizajnirao Yves Beaujard 

te Francuska koja je izdala novčić od 

dva eura s likom Coubertina. Na olimpijskom 

planu Velika Britanija je - iako 

malo uranivši - 150. obljetnicu rođenja 

Pierra de Coubertina iskoristila kao 

jednu od pokretačkih snaga olimpijskih 

igara u Londonu 2012., zamolivši prapranećaka 

Coubertina, Antoniea de Navacellea, 

da ponese olimpijsku baklju 

upravo s onog mjesta gdje je 1908. 

godine olimpijski maraton završio. 

Sa sigurnošću se može reći kako 

olimpijski pokret kakvog danas poznajemo, 

bez zalaganja Coubertina ne bi 

postojao. Coubertin je udahnuo novi 

duh antiki i obnovio olimpijske igre, 

dramatično utječući na razvoj športa i 

olimpijskog pokreta, što ga je i osobno 

začudilo te će zapisati: 

„Kada gledam unatrag, vidim sebe 

kao čovjeka koji je ispunio funkciju 

vodiča. Nisam bio svjestan ove misije.“ 

Danas, nakon što je prošlo 75 godina 

od Coubertinove smrti (umro je u Ženevi 

2. rujna 1937), olimpijski pokret sve 

se snažnije razvija, njegujući ostavštinu 

koja obvezuje, te će biti potrebno 

bdjeti nad izvornosti ideje kako bi se 

osigurao daljnji razvoj. 

Gledajući prema budućnosti, olimpijski 

pokret i dalje će morati tražiti onu 

rafiniranu ravnotežu između modernog 

i tradicionalnog baš kao što je i njegov 

moderni osnivač svojom posljednjom 

željom zagrlio Europu (groblje Boisde-Vaux 

u Lausanni) i antičku Olimpiju 

gdje je među maslinovim grančicama, 

podno spomen kamena, njegovo srce 

našlo spokoj... • 

LITERATuRA: 

Norbert Müller (ur.), „Pierre de Coubertin, Olympism-Selected 

Writings“, International Olympic Committee, 

Lausanne, 2000. 

Alexandra Karaiskou (ur.), „Directory of National 

Olympic Academies“, International Olympic Academy, 

Athens, 2012. 

http://www.coubertin.ch/ 

http://www.olympic.org/ 


Olympic movement rose beyond the 

sports and competition framework, it 

has become a powerful socio-cultural 

event but also a relevant partner in 

the international arena that, through 

the promotion of Olympic values, 

influences the social movements and 

warns of the negative phenomena 

in the society. The legacy of Pierre 

de Coubertin is taken seriously, but 

one must not forget that Coubertin 

did not consider sports exclusively a 

physical expression, but an activity 

through which you can affect both 

the will and the mind, creating 

thus the harmony and ensuring the 

integrity of the person. Such a holistic 

approach, crowned by fostering its 

ethical sports values in the syntagm 

of fair play, the International 

Olympic Committee approaches very 

seriously. 

In a dynamically accelerating 

world, particularly stand out the 

Olympic education programs of the 

International Olympic Academy and 

144 National Olympic Academies 

around the world which, as an 

integral part of the international 

Olympic movement, share the same 

ideals – spreading the Olympic values 

in the society. 

It is safe to say that the Olympic 

movement as we know today would 

not exist without Coubertin’s great 

effort, because it was Coubertin 

(this year we celebrate the 150th 

anniversary of his birth) who gave 

the antique a new spirit and revived 

the Olympic Games, influencing 

dramatically the development of 

sports and Olympic movement. 

Olimp 50 


51 Olimp


Borilačke 

vještine 

i njihovi nazivi 

Tekst: DARIJA OMRČEN 

Engleski jezik, a isto vrijedi i za jezike poput njemačkoga, 

talijanskoga ili hrvatskoga, pogodni su za eksplicitnu 

komunikaciju. Jezici poput japanskog više impliciraju nego 

što izražavaju, odnosno riječi rijetko precizno definiraju 

ideju ili koncept. To, drugim riječima, znači da se u jezicima 

tzv. zapadnjačke kulture u riječima relativno jasno ogleda 

sadržaj koji označavaju 

Različiti su načini kako se nazivi 

pridružuju pojmovima koje 

označavaju. Prema Friedmanu 

(2005.), jezici poput engleskoga, 

a isto vrijedi i za jezike poput 

njemačkoga, talijanskoga ili hrvatskoga, 

pogodni su za eksplicitnu komunikaciju. 

Jezici poput japanskoga više impliciraju 

nego što izražavaju (Friedmann, 2005.), 

odnosno riječi rijetko precizno definiraju 

ideju ili koncept. To, drugim riječima, 

znači da se u jezicima tzv. zapadnjačke 

kulture u riječima relativno jasno ogleda 

sadržaj koji označavaju. 

Opisane su razlike vidljive i u športskome 

nazivlju, i to osobito u nazivima 

borilačkih vještina. Drevni se primjer 

načela po kojemu naziv odražava 

sadržaj pojma može, na primjer, pronaći 

u starogrčkoj riječi pankrátion koja je 

označavala športsko natjecanje koje 

je kombiniralo hrvanje i boks. Naime, 

ta se riječ sastoji od oblika pan - koji 

znači sve, te riječi krát(os) koja znači 

snaga ili umijeće (Webster’s Unabridged 

Encyclopedic Dictionary of the English 

Language, 1996: 1400-1401). 

Radilo se, dakle, o športskoj disciplini 

u kojoj su borci koristili svu svoju snagu 

u borbi u kojoj se se rabili i zahvati poput 

hrvačkih, ali i udarci poput udaraca u 

borilačkoj vještini koja će mnogo kasnije 

dobiti naziv boks. 

Danas je opisano načelo vrlo jasno 

u jezicima poput engleskoga, njemačkoga, 

hrvatskoga itd. Riječ volleyball, 

odnosno odbojka, u engleskome jeziku 

nastaje spajanjem dvije riječi - volley, 

koja dolazi od latinskoga glagola volare 

(letjeti) i riječi ball (lopta). Logika je 

naziva ta da se lopta u odbojci, osim kod 

početnoga udarca, udara dok leti, u zraku, 

prije nego padne na tlo. Takvu logiku ne 

prati hrvatski naziv - odbojka. Njegova je 

logika ta da se lopta odbija - prstima na 

ruci, dlanom šake, podlakticom. 

U njemačkome se jeziku rabi engleski 

naziv, stoga ne postoji neko drugo 

tumačenje naziva. Zanimljivo je da se 

u ruskome jeziku također rabi anglizam 

- волейбóл, kao i u španjolskome - 

voleibol. Jednim je dijelom to i logična 

posljedica činjenice da odbojka nastaje 

Olimp 52 



53 Olimp


na engleskome govornom području, tj. 

u Sjedinjenim Američkim Državama, 

stoga izvorni, engleski naziv prelazi u 

druge jezike. Tek se u nekim jezicima, 

npr. u hrvatskome, ne preuzima 

strana riječ, nego se oblikuje izvorno 

domaći naziv. U nekim je jezicima, 

npr. u talijanskome, naziv za odbojku 

prevedenica engleskoga naziva - 

pallavolo. U njemu riječ palla znači 

lopta, dok riječ volo znači let. Drugim 

riječima, jedan je dio složenice 

preveden talijanskom riječju iste 

prijevodne ekvivalencije (tal. palla = 

eng. ball), dok je za drugi tumačenje 

Karate je 

japanska 

borilačka vještina čiji naziv 

znači prazna šaka/ruka. 

Naime, riječ kara znači 

prazan, a te - šaka, odnosno 

ruka. Naziv metaforički 

odražava činjenicu da borci 

ne rabe oružje, već se bore 

golim rukama 

sljedeće: riječ volo, koja, dakle, u 

talijanskome znači let, nastaje od 

iste latinske riječi, kao i riječ volley, 

i označava kretanje lopte, dok riječ 

volley, koja je upotrijebljena u 

engleskome nazivu, označava i let, 

dakle, kretanje lopte prije nego padne 

na tlo, i udarac po lopti prije nego ona 

dotakne zemlju. 

Načelo da naziv uvijek, u većoj 

ili manjoj mjeri, odražava sadržaj 

pojma koji označava, ne primjenjuje se 

uvijek. Također, postoje primjeri kada 

način na koji je riječ nastala nije jasan. 

To je npr. slučaj s nazivom capoeira, 

koji označava brazilski borbeni ples, 

odnosno brazilsku borilačku vještinu. 

Podrijetlo je toga naziva nejasno 

(Wiktionary - A Multilingual Free 

Encyclopedia, 2012). 

Savate, odnosno savate boks, je 

francuska borilačka vještina. Njezin 

naziv na francuskome jeziku znači 

stara cipela, a radi se o borilačkoj 

vještini u kojoj borci nose cipele 

(Wikipedija - Slobodna enciklopedija, 

2013b). 

Međutim, što se jezika poput 

kineskoga ili japanskoga tiče, situacija 

je drugačija. Karate (jap. 空手 ) je 

japanska borilačka vještina čiji naziv 

znači - prazna šaka/ruka. Naime, riječ 

kara znači prazan, a te znači šaka, 

odnosno ruka. Naziv metaforički 

odražava činjenicu da borci u toj 

borilačkoj vještini ne rabe oružje, već 

se bore golim rukama. 

U nazivu japanske borilačke vještine 

judo (jap. 柔道 ), prvi element znači 

nježan ili nježnost, a drugi, do, znači 

put ili umijeće. Tim se nazivom također 

implicira da se borci bore bez oružja. 

Međutim, ni u prvome, ni u drugome 

navedenom nazivu, sadržaj označenoga 

pojma nije jasno naznačen. 

Isto načelo vidljivo je i u nazivu 

aikido (jap. 合気道 ), nazivu za još 

jednu japansku borilačku vještinu. 

Ai ima nekoliko značenja od kojih 

je jedno koordinirati. Ki označava 

energiju i kontrolu duha, a treći 

element, do, znači put ili umijeće. 

Drugim riječima, naziv znači - način 

harmonije duha (Wikipedija - 

Slobodna enciklopedija, 2013a). 

Kung fu (kin. 功夫 ) se obično smatra 

krovnim nazivom za kineske borilačke 

vještine, a izveden je od starijega 

naziva koji je glasio quan fa, odnosno 

tehnike šakom (Wikipedija - Slobodna 

enciklopedija, 2009). Riječ kung, 

odnosno gōng znači rad ili postignuće, 

dok fū znači čovjek, ili, ako se fu 

promatra kao čestica ili sufiks, znači 

intenzitet (Wikipedia - The Free 

Encyclopedia, 2013). Stoga se za 

taj naziv može reći da ni izdaleka ne 

odražava suštinu pojma koji označava. 

Olimp 54 


Mandarinski kineski naziv za 

borilačke vještine je wushu 

(kin. 武術 / 武术 ), odnosno radi se o 

nazivu koji označava cijelu skupinu 

takvih vještina, a naziv doslovno 

znači borilačka vještina ili vojna 

vještina (Wikipedija - Slobodna 

enciklopedija, 2013d). Sam naziv 

odražava činjenicu da se radi o 

borilačkoj vještini, tj. o borilačkim 

vještinama, ali ne kazuje dalje ništa 

pobliže o sadržaju pojma. 

Taekwondo je korejska borilačka 

vještina. Njezin se naziv sastoji od 

elementa tae (kor. 태) u značenju 

udariti nogom, kwon (kor. 권), što 

znači udariti rukom i elementa 

do (kor. 도), što je, kako je već 

rečeno, put ili umijeće (Wikipedija 

- Slobodna enciklopedija, 2013c). 

Očigledno je da naziv navedene 

borilačke vještine jasno odražava, 

za razliku od prethodne tri opisane 

istočnjačke borilačke vještine, sadržaj 

pojma - drugim riječima, borci se 

bore rukama i nogama. Taj je naziv 

primjer naziva koji se ponaša po 

načelu opisanome za jezike poput 

engleskoga, hrvatskoga, talijanskoga, 

španjolskoga itd. 

Opisani su nazivi primjeri kako se 

u različitim kulturama pojmovima 

pridružuju nazivi. Načela nisu isključiva 

i ukazuju na bogatstvo izričaja. • 

LITERATURA: 

Friedmann, H. (2005). Problems of Romanticism in 

transpersonal psychology: A case study of aikido. 

The Humanistic Psychologist, 33(1): 3-24. 

Webster’s Unabridged Encyclopedic Dictionary of the 

English Language. (1996). New York: Gramery Books. 

Wikipedia – The Free Encyclopedia (2013). Chinese 

martial arts. S mreže skinuto: 2.3.2013. s adrese: 

http://en.wikipedia.org/wiki/Chinese_martial_arts. 

Wikipedija – Slobodna enciklopedija. (2013a). 

Aikido. S mreže skinuto: 2.3.2013. s adrese: http:// 

hr.wikipedia.org/wiki/Aikido. 

Wikipedija – Slobodna enciklopedija. (2009). Kung 

fu. S mreže skinuto: 2.3.2013. s adrese: http:// 

hr.wikipedia.org/wiki/Kung_fu. 

Wikipedija – Slobodna enciklopedija. (2013b). 

Savate. S mreže skinuto: 2.3.2013. s adrese: http:// 

en.wikipedia.org/wiki/Savate. 

Wikipedija – Slobodna enciklopedija. (2013c). 

Taekwondo. S mreže skinuto: 2.3.2013. s adrese: 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Taekwondo. 

Wikipedija – Slobodna enciklopedija. (2013d). 

Wushu. S mreže skinuto: 2.3.2013. s adrese: http:// 

en.wikipedia.org/wiki/Wushu. 

Wiktionary – A Multilingual Free Encyclopedia. 

(2012). Capoeira. S mreže skinuto: 2.3.2013. s 

adrese: http://en.wiktionary.org/wiki/capoeira. 


Assigning names to various 

concepts does not always follow 

the same principles. Sometimes the 

names clearly reflect the contents 

of a concept that they designate. 

Sometimes, however, the concepts 

are only vaguely outlined by their 

names. The names of various 

martial arts analysed here 

clearly show the possible ways of 

constructing names for various 

concepts. 

55 Olimp

Žene i šport 

Paradoks 

rodne 

Tekst: RATKO CVETNIĆ 

ravnopravnosti 

Herald Eia je popularni 

norveški novinar, glumac, ali i 

sociolog koji je odlučio zaviriti 

iza jednog od stupova „rodne 

teorije“ u svojoj zemlji, uvjeren 

da sve ono što je slušao na 

sveučilištu tek ideološka 

podvala pod krinkom znanosti 

Bi li uvođenje muških parova u 

klizanje – kad već postoje, primjerice, 

u tenisu – pridonijelo 

rodnoj ravnopravnosti u športu 

Pitanje koje ovu temu nužno odvodi 

prema karikaturi, ali se, nakon što smo 

odslušali raspravu vezanu uz neke sporne 

sastavnice zdravstvenoga odgoja, 

koji se upravo uvodi u naše škole, nameće 

na gotovo istoj razini nužnosti. 

Upravo nam je zbog toga zanimljiv 

jedan, u međunarodnim relacijama veoma 

značajan, slučaj koji je svojedobno 

uzburkao norvešku javnost i potom 

doveo do konzekvencija kakve se u demokratskome 

društvu očekuju. Radi se 

o seriji televizijskih emisija pod nazivom 

„Gender Equality Paradox“, dakle „Paradoks 

rodne ravnopravnosti“, norveškoga 

autora Heralda Eiaa. Na engleski naziv 

upućujemo budući da je serija pod tim 

nazivom u potpunosti dostupna na Youtubeu. 

Eia je popularni norveški novinar, 

glumac, ali i sociolog koji je odlučio 

zaviriti iza jednog od stupova „rodne teorije“ 

u svojoj zemlji, uvjeren da sve ono 

što je slušao na sveučilištu tek ideološka 

podvala pod krinkom znanosti. 

Treba spomenuti da je sustav 

obrazovanja u Norveškoj već desetljećima 

pod utjecajem Norveškog rodnog 

instituta i teorije koja tvrdi kako je rod 

društveni konstrukt, koji ne zavisi od 

spola kao biološke datosti. Upozoravamo 

i na to da prema indeksu Svjetskog 

ekonomskog foruma (WEF) Norveška 

predvodi na globalnoj listi zemalja poredanih 

prema stupnju ostvarene rodne 

ravnopravnosti. 

Harald Eia tijekom svoga istraživanja 

ide metodom koja podsjeća na slavnoga 

inspektora Colomba: prilazeći svojim 

sugovornicima s prividnom naivnošću, 

on im postavlja jednostavna pitanja koja 

će se za neke od njih pokazati upravo 

raskrinkavajućima. A sva bi se ta pitanja, 

da stvar bude gora, dala svesti na jedno 

jedino: zašto se i nakon desetljeća 

rodne teorije u Norveškoj, žene i dalje 

ponašaju kao žene, a muškarci kao muškarci 

Eia potom odgovore norveških 

rodnih teoretičara prezentira međunarodno 

priznatim znanstvenicima - medicinarima, 

genetičarima, antropolozima – 

koji potom na načelima najjednostavnije 

znanstvene kazuistike obaraju te kvaziznanstvene 

teze jednu po jednu. 

Ne čudi da je lavinu pokrenula već 

prva, udarna Eiaova emisija, posvećena 

odnosu roda i odabira zanimanja. Prvi 

paradoks koji je Eia uočio jest: zašto 

Olimp 56 


u toj i takvoj Norveškoj vlada velika, 

upravo tradicionalna, podjela na muška 

i ženska zanimanja (analogija sa športom 

nameće se sama po sebi) Štoviše 

ta je polarizacija u Norveškoj veća 

nego u zemljama koje daleko zaostaju 

na indeksu WEF-a. Odgovor Rodnoga 

instituta jest – zato što su društvene 

predrasude još uvijek jake. 

Zar i u Norveškoj Međutim, 

komentari znanstvenika sa Trinity 

Collegea, Sveučilišta u Durhamu, Kalifornijskog 

sveučilišta, et cetera, glase: 

Zato što se muškarci i žene biološki 

razlikuju već od prenatalnog stupnja, 

dakle prije nego su i sekundu proveli 

pod utjecajem bilo kakvih predrasuda. 

Eiaeva sinteza je jednostavna kao i 

njegova pitanja: u zemlji visokih individualnih 

i rodnih sloboda, pojedinac će 

se i u svojoj profesionalnoj orijentaciji 

slobodno rukovoditi svojim prirodnim 

sklonostima. Pa će, prema tome, strojarska 

ili IT zanimanja birati uglavnom 

muškarci, a u zdravstvo i školstvo ići će 

uglavnom žene i – kako pokazuje njegovo 

istraživanje - i jedni i drugi sasvim 

će se dobro osjećati u svojoj (norveškoj) 

koži. 

Usprkos pokušajima da se njegovo 

istraživanje zataška, Herald Eia je 

2010. uspio podići buru na području 

cijele Skandinavije. Reagirala je i znanstvena 

zajednica, potom parlament. 

Posljedica je bila da je Rodni institut, 

jednom prokazan kao skupi luftinšpektorat, 

jednoglasnom odlukom norveške 

vlade skinut s proračunskoga toplovoda, 

pa se vrlo brzo ugasio. Nadajmo 

se da kamen temeljac nije prenesen u 

Hrvatsku... 

Zaključak se nameće vrlo logično: u 

sustavu koji odgaja ljude tako da se slobodno 

i jednakopravno realiziraju unutar 

svoje naravne datosti, muškarci će 

se u ogromnom broju slučajeva ponašati 

kao muškarci, a žene kao žene. Zaista 

paradoksalno. Osim toga, Norveška je 

dokaz da to nimalo ne utječe na rodnu 

ravnopravnost jer ideja nije u tome da 

žene idu u rudare, a muškarci u pletilje 

čipaka, nego je ideja da pojedinac, bez 

obzira što izabrao, ima potpuno pravo 

na izbor i zaštitu od nasilja nad svojim 

pravom, kao onog uličnog, tako i ideološkoga. 

Dodatni problem našega vremena 

i prostora jest nepodnošljiva lakoća 

kojom su svojedobni doktori radničkog 


Gender theory is an ideological 

form that ruled, hidden behind the 

mask of science, for a long time 

in the Scandinavian countries. 

The Norwegian explorer Herald 

Eira, in collaboration with top 

international scientists, proves not 

only that gender theories are based 

on ideological constructions and 

not on science but also that they do 

not even touch the important issues 

of gender equality. 

After his discovery, the gender 

theories were publicly unmasked, 

and Norway still leads in achieved 

level of gender rights. 

samoupravljanja i općenarodne obrane 

danas spremni Kardeljevo evanđelje 

zamijeniti Kinseyevim. Zašto je tome 

tako čitatelj može više saznati u eseju 

„The Challenge of Secularism“ što ga 

je još 1956. napisao britanski povjesničar 

i pedagog Christopher Dawson. 

Esej je također dostupan na internetu... 

•

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA 

HRVATSKI 

REPREZENTATIVCI 

I IZBORNICI 

Autor: Jurica Gizdić 

Glavni i odgovorni urednik: Ante Pavlović 

Godina i mjesto izdavanja: 2012., Zagreb 

Stranica: 492 

Format: 23x30 cm 

Izdavač: Hrvatski nogometni savez 

Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design – Solin 

Tisak: Printera grupa d.o.o., Zagreb 

Dostupnost: Hrvatski nogometni Savez, Rusanova 13, 

Zagreb e-mail: info@hns-cff.hr 

Svi zaljubljenici u najvažniju sporednu 

stvar na svijetu, a i u nogometnu 

statistiku, doći će na svoje - na 

gotovo 500 stranica knjiga predstavlja 

cjeloviti pregled hrvatskog nogometa, 

od davnih dana početkom 20. 

stoljeća, pa sve do danas. 

Iako je autor, kako sam navodi, 

tijekom višegodišnjeg rada na istraživanju 

hrvatske športske povijesti 

nailazio na razne kontradiktorne 

podatke, od kojih u ovoj knjizi navodi 

primjer Vladimira Firma, povodom 

stote godišnjice Hrvatskog nogometnog saveza želio je objaviti 

knjigu baziranu na povijesnim činjenicama te nam je u ruke 

predao knjigu Hrvatski reprezentativci i izbornici. 

Iz poglavlja u poglavlje športski publicist i potpredsjednik Hrvatskog 

društva za povijest športa Jurica Gizdić, oslikava bogatu 

hrvatsku reprezentativnu povijest. 

U prvom nas poglavlju vodi u Prag, u daleku 1907., na poprište 

prvog, doduše tada još neslužbenog, nastupa reprezentacije 

Hrvatske - činili su je zagrebački klubovi PNIŠK i HAŠK - protiv 

Slavije i donosi portrete naših prvih reprezentativaca. 

Slijede popisi svih nogometaša-reprezentativaca hrvatskih klubova, 

odnosno onih rođenih i stasalih u Hrvatskoj, a sudionika 

velikih natjecanja i osvajača medalja na svjetskim i europskim 

prvenstvima, Balkanskom kupu, Mediteranskim te Olimpijskim 

igrama, pa poglavlje koje kroz romansirane priče donosi biografije 

i portrete nogometaša hrvatskih klubova koji su igrali za 

reprezentacije Hrvatske (Banovina, Nezavisna država Hrvatska 

i Republika Hrvatska od 1990.) a također i za reprezentaciju 

Jugoslavije (40 reprezentativaca). Naredno poglavlje predstavlja 

reprezentativce Jugoslavije iz hrvatskih klubova od 1920. do 

1991. godine (njih 197), a zatim su na isti način obrađeni reprezentativci 

Hrvatske (njih 192). 

Posebno poglavlje dobilo je trinaest izbornika Jugoslavije i 

Hrvatske, koji su iz Hrvatske, a koji nisu bili državni reprezentativci, 

nakon čega slijedi poglavlje o petnaestorici reprezentativaca 

Jugoslavije, koji su reprezentativci postali igrajući za 

nehrvatske klubove, a rođeni su u Hrvatskoj i afirmirali su se u 

hrvatskom nogometu. 

Predgovor ovom vrijednom povijesno-športskom izdanju napisao 

je bivši hrvatski reprezentativac, dobitnik Zlatne kopačke 

za najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva 1998. i današnji predsjednik 

Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker. 

MOJA PRIČA 

- JA SAM ZLATAN 

IBRAHIMOVIĆ 

Autor: David Lagercrantz 

Urednica: Ida Hamidović 

Prijevod sa švedskog: Ševko Kadrić 

Godina i mjesto izdavanja: 2012., Sarajevo BiH 

Stranica: 292 

Format: 15,5X23,5 cm 

Uvez: meki 

Izdavač: Buybook, Radićeva 4, Sarajevo 

Oblikovanje i priprema za tisak: Aleksandra Nina Knežević 

Tisak: Budućnost, Novi Sad 

Dostupnost: u većini knjižara i online knjižari www.superknjizara.hr 

Cijena: 49,90 kn 

Osim što prati razvoj športske karijere, od matičnih FBK Balkana i 

Malmöa, preko Ajaxa, Juventusa, Intera, Barcelone do Milana, biografija 

govori i o Zlatanu Ibrahimoviću onakvom kakav jest. 

“Cijela moja karijera izgrađena je na želji za revanšem” - riječi su 

koje slikovito objašnjavaju svjetonazor djeteta iz Rosengårda, imigrantskog 

predgrađa Malmöa, čije se odrastanje svelo na hodanje 

tankim rubom između karijere športaša i života sitnog kriminalca. 

Šokantnom istinom o dječaku koji je „posuđivao“ bicikle započinje 

priča o Zlatanu Ibrahimoviću... 

On je bijesan, ljutit, ponosan i prkosan, on je neprilagođen i gladan 

uspjeha, dokazivanja, priznanja i pobjeda. Ljutnja i inat tjerali su ga iz 

uspjeha u uspjeh. Nekadašnji neprihvaćeni imigrant danas je jedan 

od desetak najbolje plaćenih nogometaša svijeta... 

Momak na koga se za njegovih dječačkih 

dana nitko ne bi kladio, beskompromisno, 

drsko, otvoreno i intrigantno govori o svom 

životu, usponima i padovima, ali i o zakulisnim 

igrama moćnika nogometnih klubova, 

o navijačima, suigračima i trenerima. Bez 

dlake na jeziku dotiče sve one koji su na 

bilo koji način obilježili njegov put. Najuspješniji 

švedski nogometaš ikada, igrač 

zavidne karijere s osvojenih pet Scudetta u 

nizu, najbolji športaš Švedske 2007. i najbolji 

strijelac talijanskog prvenstva 2008/09… 

progovara o lopovluku nogometnih agenata, 

prijevarama mladih i naivnih igrača gladnih uspjeha, o intrigama 

i zakulisnim igrama oko nogometnih transfera, slavi i padu zbog namještanja 

utakmica “stare dame” iz Torina, o posljedičnom ispadanju 

Juventusa iz A serije i svom spasu od sudbine drugoligaškog igrača. 

O Zlatanu Ibrahimoviću mišljenja su vjerojatno podijeljena, ali sumnjamo 

da će ovaj osebujan igrač ikoga ostaviti ravnodušnim. Ravnodušan 

nije ostao ni kontroverzni trener José Murinho, a knjiga će 

vam iz prve ruke, kroz riječi i sjećanja glavnog aktera, otkriti kako je 

čovjeka ledena lica natjerao ne samo na reakciju već na frenetično 

skakutanje uz rub terena. 

“Nisam bježao… Tijelo je uvijek bilo spremno na borbu.” - reći će 

momak s vizijom. Vizijom koja je tjerala na ostvarenje. Uvijek u raskoraku, 

rijetko razumijevan. Smatrali su ga najgorim dok je težio biti 

najboljim. Momak koji je do tridesete ostvario svoje snove. 

Priča Zlatana Ibrahimovića tjera na čitanje, pa ne čudi da je u Švedskoj 

prva naklada ove biografije rasprodana u samo nekoliko dana od 

objave. 


Pripremila: TAJANA OBRADOVIĆ 

JUDO TEORIJA I METODIKA 

Autor: Saša Krstulović 

Urednik: Dražen Čular, prof. 

Recenzenti: Prof. dr. sc. Boris Maleš, 

Prof. dr. sc. Milovan Bratić, 

Doc. dr. sc. Siniša Kovač 

Godina i mjesto izdavanja: 2010., Split 

Stranica: 116 

Format: 17x24 cm 

Uvez: meki, s klapnama 

Izdavač: Abel internacional d.o.o., Split 

Oblikovanje i priprema za tisak: Abel internacional d.o.o. 

Tisak: Abel internacional d.o.o. 

Dostupnost: Abel internacional, Starčevićeva 30, 21000 Split 

e-mail: abelint@gmail.com 

Cijena: na upit 

Knjiga prof dr. sc. Saše Krstulovića profesora 

na predmetima Borilački sportovi, Kineziološka 

antropologija te Samoobrana pri 

Kineziološkom fakultetu u Splitu te Fakultetu 

PMF i OZ Sveučilišta u Mostaru, istodobno 

je odličan udžbenik za potrebe teorijskog 

dijela ispita iz juda na preddiplomskom studiju 

kineziologije, a budući da obuhvaća sve 

važnije aspekte juda kao vještine i športa, 

značajno je stručno štivo trenerima i aktivnim 

judašima. 

S obzirom na činjenicu da je judo davno 

prerastao granice športa i odavno se primjenjuje 

u odgojno-obrazovnom procesu te u 

obuci vojske i policije, knjiga je dobrodošlo štivo i za širu javnost koju 

ovaj šport zanima. 

Jedanaest poglavlja knjige međusobno se nadopunjuju i čine logičnu 

cjelinu. Uvodna poglavlja govore o povijesti, nastanku i razvoju juda u 

svijetu i u Hrvatskoj te o principima i načelima ovog športa, a ukazuju 

i na vrijednosti koje bi vježbanjem te istočnjačke vještine trebalo 

njegovati - od motoričkih do karakternih obilježja osobe. 

Uvažavajući činjenicu da judo uključuje velik broj različitih tehnika, u 

idućim poglavljima autor analizira osnovne tehnike s naglaskom na 

one najznačajnije - tehnike gušenja, poluga, zahvati držanja i bacanja, 

koje su odlično ilustrirane fotografijama pojedinih zahvata. 

Antropološka analiza juda čitatelja upućuje na povezanost antropoloških 

karakteristika čovjeka s bavljenjem judom, a donosi i pregled 

pojedinih domaćih i inozemnih istraživanja ove teme s mnoštvom 

podataka pregledno izloženih kroz tablice. Posebno poglavlje je 

posvećeno metodici i modelima učenja i vježbanja judo elemenata. 

Autor sustavno razrađuje modele, pa je, primjerice, metodika učenja 

padova razdijeljena u tri cjeline i ilustrirana fotografijama vježbi pojedine 

tehnike. 

Završni dio knjige namijenjen je ponajviše trenerima odnosno kadru 

koji svakodnevno radi s natjecateljima svih dobnih skupina. Govori o 

tehnikama u judu, dinamici razvoja bazičnih i specifičnih znanja i sposobnosti, 

modelima selekcije, fazama prepoznavanja nadarenosti te 

modelima treninga, a sve potkrepljuje konkretnim primjerom okvirnih 

godišnjih planova i programa rada za razvoj kondicijskih sposobnosti 

i usavršavanja tehničko-taktičkih sklopova u godišnjem ciklusu judo 

natjecatelja. 

Za kraj, autor nas upoznaje s recentnim međunarodnim pravilima judo 

natjecanja što svakako pridonosi stvaranju obrazovane publike ovom 

športu. 

80 GODINA 

ŠRD PRIRODA VINKOVCI 

Autor: Josip Petrinović 

Godina i mjesto izdavanja: 2003., Vinkovci 

Stranica: 168 

Format: 18x24,5 cm 

Uvez: tvrdi 

Izdavač: ŠRD “Priroda” Vinkovci 

Oblikovanje i priprema za tisak: Ivica Ešegović 

Tisak: Admiral tisak, Cerna 

Dostupnost: ŠRD Vinkovci 

Športsko ribolovno društvo Priroda iz Vinkovaca 80. 

je godišnjicu postojanja obilježilo i prigodnim knjižnim 

izdanjem. Na jednom je mjestu - u ovom spomenaru na 

neka prohujala vremena i na ljude koji su bili prije nas, a 

koji su voljeli Bosut, njegovali njegove obale i u nasljeđe 

svojoj djeci ostavljali svijest o suživotu s prirodom te o 

ekološkom pristupu životu u rijeci - sakupljena povijest 

ovoga Društva. 

Generacije Vinkovčana nastavile su do današnjih dana 

tradiciju i nastojanja svojih predaka, poribljavajući svoju 

rijeku, nadoknađujući gubitke koje bi prouzročile kataklizme, 

ljetni ili zimski zijev, otpadne vode industrije ili 

jednostavno nemar čovjeka. 

Vrijedni udičari Bosuta organizirali su čuvanje svoje 

rijeke još prije Drugog svjetskog rata, a u vremenu ratnih 

razaranja uz pomoć i zalaganje 

članova društva sagrađen je 

Dom na Sopotu, sastajalište 

članova, izletište i okupljalište 

društvenog života tog kraja. No 

i Vinkovci su živjeli sa svojom 

rijekom, gradske su vlasti išle 

na ruku ribolovcima, pa je društvo 

nakon rata svoje prostorije 

za rad dobilo i u samom mjestu. 

Udičari su vraćali gradu - čistili 

su okoliš rijeke, sadili topole 

obalom od grada do Sopota, 

mazili su Bosut, posebnu pažnju 

posvećujući najmlađim naraštajima koje su zarana 

upućivali u tajne života svijeta vode, kao i u načine kako 

taj vodeni svijet zaštititi i kako mu pomoći. Učili su ih da 

riba nije samo slastan obrok na trpezi nekog sretnog ili 

spretnog ribolovca, već je značajna karika između čovjeka 

i rijeke koju treba čuvati, jer ona će čovjeku signalizirati 

da je njegova rijeka oboljela te postala opasna po 

zdravlje i život. 

Bogata fotografijama, službenim dokumentima, novinskim 

isječcima, športskim i društvenim priznanjima i 

zapisnicima, knjiga iz pera Josipa Petrinovića živi sliku 

jednog vremena - od daleke 1921., pa sve do kraja 20. 

stoljeća. 

I kao da poziva nove generacije s Bosuta na ispisivanje 

ekološke, športske, zavičajne povijesti i očuvanje arhivske 

građe u novom tisućljeću, sve do, ali i poslije 100. 

rođendana Društva. 


59 Olimp

Šport na internetu: www.has.hr 

Kraljevstvo 

za vijest 

Tekst MARIJANA MIKAŠINOVIĆ 

Hrvatski atletski savez ima internetske stranice od 

2001. godine, a posjećenost ovisi o događajima i 

raste s velikim natjecanjima. Javnosti najzanimljivije 

podsekcije su one informativnog karaktera: ponajprije 

objave rezultata, tablice sezone, a onda i tablice svih 

vremena 

Medalje, blješteći mitinzi, 

ozljede i tu i tamo kakav 

skandal, ili nešto od čega 

se može napraviti skandal, 

načini su da se domaći atletičari i atletika 

dokopaju nacionalnog medijskog 

prostora. No nije to svakodnevica 

samo atletike - uz iznimku nogometa 

i još ponekog momčadskog športa, a 

onda rezultata iz reda senzacije, ostalima 

je rezervirano mjesto u zapećku. 

Kraljica športova gordo zvuči, no tretman 

atletike u nas daleko je od kraljevskog. 

Prije bi se moglo reći da je 

sirotinjski, čak i na razini informacije... 

Toga su itekako svjesni u Hrvatskom 

atletskom savezu pa se, poput 

drugih nacionalnih športskih tijela, a 

sukladno dužini pokrivača, pokrivaju 

koliko mogu na svojim mrežnim stranicama 

has.hr, na kojima zainteresiranu 

i stručnu javnost redovito izvješćuju o 

tome što se zbiva, koja su natjecanja 

u tijeku, koja se pripremaju, što je 

novoga u struci… 

- Prisutnost saveza na internetu 

važna nam je, a ujedno nam olakšava 

rad, jer se na jednom mjestu može 

pristupiti različitim sadržajima i informacijama. 

Naša stranica doprinosi 

i popularizaciji atletike, ali i športa u 

cjelini, jer je na ovaj način olakšan pristup 

svim osnovnim i tehničkim informacijama, 

kao i specifičnim podacima 

vezanim uz svaku granu atletike. Uostalom, 

činjenica je da internet prestiže 

tiskane medije i da se u Hrvatskoj 

60 posto stanovništva svakodnevno 

koristi internetom za informiranje o 

dnevnim događajima, pa je logično 

da se i mi više okrećemo korištenju 

tog medija - kaže nam Kristina Perica 

Skakić, glasnogovornica Hrvatskog 

atletskog saveza, europska juniorska 

prvakinja na 400 metara 1997. i olimpijka 

iz Sydneyja 2000. godine. 

Hrvatski atletski savez stranice 

ima od 2001. godine, a posjećenost 

ovisi o događajima i raste s velikim 

natjecanjima. Javnosti najzanimljivije 

podsekcije su one informativnog karaktera: 

ponajprije objave rezultata, 

tablice sezone, a onda i tablice svih 

vremena. 

Osim ažurnih osnovnih informacija 

i detalja koji će zadovoljiti atletske 

poklonike, na stranici su i sadržaji 

važni za struku, koja brzo i lako može 

pristupiti tehničkim podacima za organizaciju 

i provedbu natjecanja, a tu 

Olimp 60 



The Croatian Athletic Federation 

that has a web site since 2001, at 

www.has.hr regularly informs the 

interested and professional public 

about actual events, competitions 

in progress, competitions in 

preparation phase, what’s new in the 

profession... 

su i stručni podaci za trenere i atletičare, 

navodi Kristina Perica Skakić. 

Nažalost, resursa za veći iskorak 

nema, pa se još ne planira pristup 

pomoću mobilnih komunikacijskih tehnologija. 

Dakako da bi veći proračun i 

više ljudi pridonijelo daljnjem razvoju 

i jačanju prisutnosti Saveza i hrvatske 

atletike na internetu, no o tom-potom. 

Pod isti nazivnik dolazi i odgovor 

na pitanje o strategiji razvoja na 

društvenim mrežama, s obzirom na 

mogućnost prezentacije, privlačenja 

mladih, informiranja, marketinških 

aktivnosti, privlačenja sponzora. Stranica 

na Facebooku (Croatian Athletic 

Federation/Hrvatski atletski savez) 

trenutačno je više oglasna ploča i 

svojevrsni produžetak službene stranice 

HAS-a na drugoj adresi, no „kako 

se servisi društvenih mreža stalno 

poboljšavaju, u budućnosti planiramo 

iskoristi te mogućnost za još veću 

prisutnost i popularizaciju hrvatske 

atletike“, najavljuje glasnogovornica. 

Suradnja s međunarodnim savezima 

zasad se svodi na poveznice i upućivanje 

na osnovne informacije, tako 

da i taj oblik razvoja stranice dobiva 

oznaku „u budućnosti“. Silne mogućnosti 

weba za kontinuiranu edukaciju 

stručnjaka tek bi trebale doći na 

dnevni red; zasad postoje zatvorene 

sekcije stranice za komuniciranje 

unutar struke, kao i za razmjenu svih 

važnih informacija unutar svih razina 

atletike. I opet u budućnosti, na red bi 

trebala doći i organizacija webinara 

kao jeftinije varijante stručnih skupova 

i seminara. 

Kraljevstvo za vijest i pogled u 

budućnost - bio bi najkorektniji opis 

internetskih stranica Hrvatskog atletskog 

saveza. Priča je to koju dijeli većina 

domaćih saveza, no u vremenu 

kad se i šport bori za svaku kunu, 

usmjeravanje ionako ograničenih 

resursa na internet ne može se ni 

očekivati. 

Tko ne želi ovisiti o milosti medija, 

pokreće vlastite internetske i službene 

Facebook stranice, poput Blanke 

Vlašić primjerice, iako naša proslavljena 

visašica nema problema s probojem 

u medijski prostor. No, zašto bi se 

išta prepuštalo slučaju i mogućnosti 

reinterpretacije, ako se ne mora. • 

Visits to the web site depend on 

events and their number grows 

with big competitions, while the 

subsections most interesting to the 

public are in fact those that offer 

information: the announcement 

of results, season standings and 

fixtures, and then the tables with all 

the times. 

In addition to updated background 

information and details that will 

satisfy all the fans of athletics, the 

contents on the web site are also 

important for the profession, that 

can quickly and easily access the 

technical data for the organization 

and conduct of the competition, and 

there are also technical information 

for coaches and athletes. 

Unfortunately, there are no resources 

for a bigger step, and no access by 

using the mobile communication 

technology is foreseen at this 

moment, while the social networks’ 

services should be used more in 

the future, when the organization 

of the webinar should take place, 

as a cheaper option of professional 

conferences and seminars. 


61 Olimp

OD OLIMPA DO OLIMPA 

Rukometna reprezentacija 

Lucija Zaninović 

Sandra Perković 

Ivan Kljaković Gašpić 

Prvi potencijalni 

kandidati 

za Rio 2016. 

Anton Glasnović 

Na listi potencijalnih 

sudionika Igara XXXI. 

olimpijade koje će se 2016. 

godine održati u Rio de 

Janeiru (Brazil), ove su veljače 

registrirani prvi hrvatski 

kandidati - jedni kao 

top olimpijski kandidati, 

a drugi kao potencijalni A 

kandidati. 

Među top kandidate 

svrstani su osvajači olimpijskih 

odličja na OI u Pekingu 

2008. i OI u Londonu 

2012., a razvrstani su u kategorije 

zlatnih, srebrnih i 

brončanih kandidata, ovisno 

o tomu koju su medalju 

osvojili. 

Potencijalni A kandidati 

nemaju odličja, ali je većina 

imala ili odlične plasmane 

na Igrama, ili su na listu 

došli zahvaljujući visokom 

plasmanu na svjetskim 

rang-listama odnosno zbog 

odličja osvojenih na europskih 

prvenstvima. I jedni 

i drugi svoje će statuse 

morati potvrditi 2014., na 

novim zahtjevnim međunarodnim 

športskim natjecanjima. 

Dakako, u konačnici 

na Igre će samo oni koji se 

kvalificiraju, ispune norme 

i udovolje kriterijima što 

ih propisuje Međunarodni 

olimpijski odbor u suglasju 

s međunarodnim športskim 

federacijama olimpijskih 

športova, kao i kriterije 

Hrvatskog olimpijskog odbora 

predviđene projektom 

OI Rio 2016. 

U skupini top zlatnih 

olimpijskih kandidata, nositelji 

su zlatnih kolajni iz 

Londona - Sandra Perković 

(disk), Giovanni Cernogoraz 

(leteće mete) i muška vaterpolska 

reprezentacija sa 

15 športaša. 

Srebrni top olimpijski 

kandidati su Blanka Vlašić 

(skok u vis) i Filip Ude (konj 

s hvataljkama) sa OI Peking 

2008., kao i veslački četverac 

Valent Sinković, Martin 

Sinković, David Šain i Damir 

Martin, srebrni iz Londona. 

I napokon, top olimpijski 

brončani kandidati su Snježana 

Pejčić (streljaštvo) 

s medaljom iz Pekinga 

Nakon Braşova - Montafon 

Jedanaesto zimsko izdanje Olimpijskog festivala europske 

mladeži (EYOWF) održano je od 17. do 22. veljače 2013. 

u rumunjskom Braşovu i dva grada u regiji, Rasnovu i 

Predealu. Sudjelovalo je tisuću športaša iz 49 zemalja, 

članica Europskih olimpijskih odbora (EOC) među kojima 

je i Hrvatska. Mladi športaši između 16 i 18 godina natjecali 

su se u osam športova, a u hrvatskoj delegaciji bili su 

Tamara Zubčić i Marko Abramović (alpsko skijanje), Rea 

Raušel i Vedran Mihelčić (skijaško trčanje), Krešimir Crnković 

i Filip Petrović (biatlon) Valentina Mikac (umjetničko 

klizanje) i Marin Kolenc (brzo klizanje) u pratnji 12 službenih 

osoba i članova Misije EYOWF-a, a pod vodstvom 

pomoćnika glavnog tajnika za Olimpijski program HOO-a 

Damira Šegote. 

Najuspješniji su bili Marko Abramović s 18. mjestom u 

veleslalomu u konkurenciji 89 skijaša, Tamara Zubčić bila 

je 21. i u slalomu i veleslalomu (nastupilo 77 odnosno 79 

skijašica), dok je biatlonac Krešimir Crnković zauzeo 20. 

mjesto u utrci na 7,5 km u nadmetanju sa 78 suparnika. 

Većini djevojaka i mladića ovo je bilo prvo olimpijsko 

iskustvo, uvod u dinamičan svijet olimpijskog pokreta u 

kojem, uz športska nadmetanja, stječu vještine međunarodnog 

razumijevanja, izvrsnosti, fair playa, solidarnosti i 

cjelovitosti baštine olimpizma. 

Olimpijski festivali, ljetno i zimsko izdanje, održavaju 

se svake dvije godine, a sljedeći, 12. po redu, zimski Festival 

održat će se u austrijskom Montafonu od 25. do 31. 

siječnja 2015. godine, u suorganizaciji nacionalnih olimpijskih 

odbora Austrije i Lihtenštajna. 

Olimp 62 


Tekst: RADICA JuRKIN 

Giovanni Cernogoraz 

Vaterpolska reprezentacija 

2008., Lucija Zaninović 

(taekwondo) te muška 

rukometna reprezentacija, 

njih osamnaestorica, s 

odličjima iz Londona. 

Na listi potencijalnih A 

olimpijskih kandidata od 

1. siječnja 2013. su Marijana 

Mišković i Tomislav 

Marijanović (judo), Ivan 

Kljaković Gašpić (jedrenje/finn), 

Šime Fantela i 

Igor Marenić (jedrenje/ 

klasa 470), Tonći Stipanović 

(jedrenje/ klasa laser) 

Bojan Đurković, Anton 

Filip ude 

Glasnović i Josip Glasnović 

(streljaštvo) te Ruiwu Tan 

(stolni tenis). 

Inače, na ljetnim Olimpijskim 

igrama od 1992. 

hrvatski su športaši osvojili 

23 odličja - 6 zlatnih, 

7 srebrnih i 10 brončanih 

(Barcelona: 1 srebro, 2 

bronce; Atlanta: 1 zlato, 

1srebro; Sydney: 1 zlato, 1 

bronca; Atena: 1 zlato, 2 

srebra, 2 bronce; Peking: 

2 srebra, 3 bronce; London: 

3 zlata, 1 srebro, 2 

bronce) 

FeraVino partner HOO-a 

do 2016. 

Tvrtka FeraVino d.o.o. iz Feričanca (www.feravino.hr) proizvođač 

višekratno nagrađivanih vina iz Osječko-baranjske 

županije, novi je partner Hrvatskog olimpijskog odbora. 

Ugovor o partnerstvu do 2016. godine potpisali su u siječnju 

2013. glavni tajnik HOO-a Josip Čop i direktor FeraVina 

Dražen Babić koji je naglasio da 

su međunarodni ugled i rezultati 

hrvatskih športaša dodatna motivacija 

kompaniji i odgovornost koju 

želi podijeliti sa hrvatskim društvom. 

Proizvodni kapaciteti vinarske tvrtke FeraVino koja 

ima oko 156 ha vinove loze, a čiji vinski podrum datira iz 

sedamdesetih prošlog stoljeća, iznosi između 900 tisuća 

i milijun litara vina. Najzastupljeniji su bijeli pinot, rajnski 

rizling, chardonnay, graševina, a od crnih zweigelt, syrah, 

cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, pinot crni te 

First potential candidates for Rio 2016 

In February this year first Croatian candidates – one as top Olympic 

candidates and the others as potential A candidates - were put on the list of 

potential participants at the XXXI Olympics that will be held in 2016 in Rio 

de Janeiro (Brazil). 

Among the top candidates are the winners of Olympic medals at the Olympics 

in Beijing 2008 and the Olympics in London 2012, and they are classified into 

gold, silver and bronze medal candidates, depending on the type of medal 

won. 

Potential A candidates do not have medals, but most of them had either 

great performance at the Games or they were put on the list thanks to 

their high position in the world rankings and medals won at the European 

Championships. Anyway, both of them will have to confirm their status in 

2014, at the new, demanding international sports competitions. 

Of course - in the end - only those who will qualify and meet the standards 

and criteria established by the International Olympic Committee, in 

accordance with international sports federations of Olympic sports, as well as 

the criteria of the Croatian Olympic Committee foreseen by the project Rio 

Olympics 2016, will compete at the Olympics. 

In the group of top Olympic gold candidates are the winners of gold medals 

from London - Sandra Perkovic (discus throwing), Giovanni Cernogoraz 

(trap) and men’s water polo team with 15 athletes. 

In the group of top Olympic silver candidates are: Blanka Vlasic (high jump) 

and Filip Ude (pommel horse) with Olympics in Beijing 2008, and rower’s 

foursome Valent Sinkovic, Martin Sinkovic, David Sain and Damir Martin, 

with silver from London. 

And finally, in the group of top Olympic bronze candidates are: Snjezana 

Pejcic (archery) with a medal from Beijing 2008, Lucija Zaninovic 

(taekwondo) and men’s handball team, eighteen of them, with medals from 

London. 

From January 1 st 2013, on the list of potential A Olympic candidates are 

Marijana Miskovic and Tomislav Marjanovic (judo), Ivan Kljakovic Gaspic 

(sailing/finn), Sime Fantela and Igor Marenic (sailing/class 470), Tonci 

Stipanovic (sailing/Laser), Bojan Durkovic, Anton Glasnovic and Josip 

Glasnovic (archery) and Ruiwu Tan (table tennis). 

Anyway, since 1992 Croatian athletes won 23 medals at the Summer Olympic 

Games - 6 gold, 7 silver and 10 bronze (Barcelona: 1 silver, 2 bronze; Atlanta: 

1 gold, 1 silver; Sydney: 1 gold, 1 bronze, Athens: 1 gold, 2 silver, 2 bronze; 

Beijing: 2 silver, 3 bronze; London: 3 gold, 1 silver, 2 bronze). 

After Brasov - Montafon 

The eleventh edition of the European Youth Olympic Winter Festival 

(EYOWF) was held from February 17 th to 22 nd 2013 in Romanian city Brasov 

and two cities in the region, Rasnov and Predeal. The Festival was attended 

by thousands of athletes from 49 countries, members of the European Olympic 

Committees (EOC), among which was also Croatia. Young athletes between 

16 and 18 years competed in eight sports, and the Croatian delegation 

included Tamara Zubcic and Marko Abramovic (alpine skiing), Rea Rausel 

and Vedran Mihelcic (cross country), Kresimir Crnkovic and Filip Petrovic 

(biathlon), Valentina Mikac (figure skating) and Marin Kolenc (speed 

skating), accompanied by 12 officials and members of the EYOWF mission, 

under the leadership of Assistant Secretary General of the COC Damir Segota. 

To most girls and boys this was their first Olympic experience, an introduction 

to the dynamic world of the Olympic movement in which, beside the sports 

events, they are acquiring skills of international understanding, excellence, fair 

play, solidarity and integrity of the heritage of Olympism. 

Olympic festivals, winter and summer edition, are held every two years, 

and the next, 12 th Winter Festival will be held in the Austrian Montafon 

from January 25 th to 31 st 2015, in cooperation with the National Olympic 

Committee of Austria and Liechtenstein. 


Olimp 63


S Hinom do Rija 

Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatska izvještajna novinska 

agencija (HINA) novim su četverogodišnjim ugovorom, 

kojeg su 22. siječnja u sjedištu HOO-a potpisali ravnateljifrankovka 

s kojom je 2011. FeraVino osvojilo brončanu 

medalju najboljih svjetskih vina po izboru žirija prestižne 

nagrade - Decanter World Wine Awards. 

Posebno priznanje servisu 

Sportska Hrvatska 

Hrvatski zbor sportskih novinara (www.hzsn.hr ) u Novinarskom 

domu u Zagrebu 18. veljače upriličio je izbor 

najboljih športskih novinara, komunikatora i publicista, ali 

i drugih naslova u medijskom i komunikacijskom prostoru 

2012. godine. 

Tako je najboljim športskim novinarom proglašen dugogodišnji 

kroničar splitskog i hrvatskog športa s Hrvatskog 

radija Srđan Fabijanac, a priznanje za televizijsko novinarstvo 

dobila je mlada novinarka, voditeljica tv emisije 

«Paraolimpijac» sa Sportske televizije Iva Milanović-Litre. 

Priznanje za lokalno novinarstvo dodijeljeno je novinaru 

Radio Dalmacije Marinu Mrduljašu. Za autorstvo u 

publiciranju, nagrađen je autor sveobuhvatne nogometne 

knjige “1950 - godina Torcide i Hajduka” Blaž Duplančić. 

Za najbolje organiziranu press službu priznanje je dobio 

glasnogovornik Košarkaškog kluba Cedevita Igor Jagić, 

a posebno priznanje za suradnju s medijima, HZSN je 

dao najtrofejnijem vaterpolskom treneru na svijetu Ratku 

Rudiću, ujedno i izborniku zlatne olimpijske vaterpolske 

reprezentacije u Londonu. 

Posebno priznanje HZSN-a dobili su koautori projekta 

servis vijesti HOO-a Sportska Hrvatska (www.hoo.hr), 

Radica Jurkin i Željko Erceg. 

U nazočnosti brojnih uglednika hrvatskoga športa, poli- 

Na slici stoje (slijeva): Marijan Mrduljaš, Ratko Rudić, 

Srđan Fabijanac, Željko Erceg, Igor Jagić i Blaž Duplančić 

Donji red: Radica Jurkin i Iva Milanović-Litre 

tike i novinarstva, nagrade i priznanja HZSN-a dobitnicima 

su uručili ministar i pomoćnik ministra Ministarstva znanosti, 

obrazovanja i sporta Željko Jovanović i Petar Skansi, 

predsjednik i glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora 

Zlatko Mateša i Josip Čop, te predsjednik Hrvatskog novinarskog 

društva Zdenko Duka i predsjednik Hrvatskog 

zbora sportskih novinara Jura Ozmec. 

Jura Ozmec predsjedavao je i Saborom HZSN koji je 

održan prije svečanosti dodjele nagrada i priznanja, a na 

kojem su naglašeni sve ozbiljniji problemi koje tište športsko 

novinarstvo - od otpuštanja, smanjivanja radnih prava 

do teškoća u naplati potraživanja. 

Aspirina prva 

generacija 

specijalističkog 

diplomskog 

studija 

športskog 

menadžementa 

Sandra Paović 

Mario Možnik 

Blanka Vlašić 

Igor Štimac 

Nakon uspješne prezentacije 

svojega novog 

studijskog programa u 

Zadru, Dubrovniku, Zagrebu, 

Rijeci i Splitu, Visoka 

škola za športski menadžement 

Aspira (www.aspira. 

hr) sa sjedištem u Splitu, 

u ožujku 2013. upisala 

je prvu generaciju prvog 

i jedinog specijalističkog 

diplomskog studija športskog 

menadžementa u 

Hrvatskoj. 

Diplomanti toga studija 

prema Bolonjskom procesu 

stječu 120 ECTS bodova 

i kompetencije stručnog 

specijalista športskog 

menadžmenta (struč. spec. 

oec.). Područje je to koje 

se bavi športskim marketingom, 

upravljanjem 

objektima, orgenizacijom i 

vođenjem športskih manifestacija, 

nadzorom i financijskim 

menadžmentvom, 

sponzorstvom u športu, 

odnosima s javnošću, 

športskim pravom itd. 

Inače, kategoriziranim 

športašima i športskim djelatnicima 

iz cijele Hrvatske, 

a u skladu sa sporazumom 

s Hrvatskim olimpijskim 

odborom iz 2010., Aspira 

daje posebne pogodnosti, 

a jedna od njih je popust 

na školarini. Studij športskog 

menadžmenta Aspire 

pohađaju ugledna športska 

imena među kojima su 

atletičarka Blanka Vlašić, 

skijašica Sofija Novoselić, 

taekwondoašice Lucija i 

Ana Zaninović, jedriličarka 

Tina Mihelić, atletičarka 

Ivana Brkljačić, gimnasti- 

Olimp 64 


Tekst: RADICA JuRKIN 

Na slici stoje 

(slijeva): 

Ante Drpić, 

Radica Jurkin 

i Zlatko 

Mateša, 

a ugovor 

potpisuje 

Branka 

Gabriela 

Valentić i 

Josip Čop 

ca Hine Branka Gabriela Valentić i glavni tajnik HOO-a Josip 

Čop, potvrdili nastavak višegodišnje suradnje do završetka 

Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine. 

- Naša suradnja treba rezultirati time da športskoj javnosti 

u zemlji i inozemstvu budu dostupni ne samo športski rezultati, 

nego i što više informacija o aktivnostima Hrvatskog i 

Međunarodnog olimpijskog odbora - naglasila je ravnateljica 

Hine, dok je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša istaknuo kako 

se Hina pokazala izvanrednim partnerom u praćenju brojnih 

projekata HOO-a. 

- Tu ne mislim samo na izvanrednu suradnju na praćenju 

Olimpijskih igara u Londonu, nego i Olimpijskih igara mladih, 

Mediteranskih igara, Festivala mladeži te praćenja svih drugih 

aktivnosti HOO-a u zemlji i inozemstvu - kazao je Mateša. 

Svečanom potpisivanju ugovora nazočili su urednik športske 

redakcije Hine Ante Drpić, voditeljica odjela za informiranje 

i izdavaštvo HOO-a Radica Jurkin te predstavnica HOO-a 

za odnose s javnošću Manuela Sentđerđi. 

Studij športskog menadžmenta Aspire pohađaju ugledna 

športska imena, poput Martina Sinkovića i sestara Zaninović 

čar Mario Možnik, veslač 

Martin Sinković, stolnotenisačica 

Sandra Paović, 

košarkaš Nikola Vujčić, 

nogometni izbornik Igor 

Štimac i brojni drugi. 

S dopusnicom Ministarstva 

znanosti, obrazovanja 

i sporta te pravom javnosti, 

Aspira je prva ustanova 

u Hrvatskoj prvenstveno 

orijentirana na obrazovanje 

športaša, a ima 

za ciljeve međunarodnu 

kompetitivnost, poticanje 

mobilnosti studenata, primjenu 

visokih tehnoloških 

dostignuća u obrazovanju, 

pokretanje studija na engleskom 

jeziku, razvijanje 

multikulturalnog okruženja 

te niz drugih ciljeva, sve 

u korist simbioze športa i 

gospodarstva. 

Aspira’s first generation of professional graduate program of 

sports management 

After the successful presentation of its new program in Zadar, Dubrovnik, 

Zagreb, Rijeka and Split, the University college for sports management 

Aspira (www.aspira.hr) headquartered in Split, enrolled in March 2013 the 

first generation of one and only professional graduate program of sports 

management in Croatia. 

Graduates of this course acquire, according to the Bologna process 120 

ECTS credits and the title of of professional sports management specialist 

(official title: Ec.S.). This is an area that deals with sports marketing, facility 

management, organization and management of sports events, supervision and 

financial management, sponsorship in sports, public relations, sports law, etc. 

Otherwise, according to the agreement with COC in 2010, Aspira provides 

specific benefits to the categorized athletes and sports officials from all over the 

Croatia, and one of them is a discount on school fee. Many famous persons, 

such as the athlete Blanka Vlasic, skier Sofija Novoselic, taekwondoists Ana 

and Lucija Zaninovic, yachtswoman Tina Mihelic, athlete Ivana Brkljacic, 

gymnast Mario Moznik, rower Martin Sinkovic, table tennis player Sandra 

Paovic, basketball player Nikola Vujcic, manager of the national football 

team Igor Stimac and many more, attend the study of sports management at 

Aspira. 

With the permission of the Ministry of Science, Education and Sports 

and recognized public right, Aspira is the first institution in Croatia 

primarily focused on education of athletes, with the goal of international 

competitiveness, encouraging the mobility of students, application of high 

technological achievements in education, starting the studies in English 

language, developing multicultural environment and a number of other goals, 

all in favor of symbiosis of sports and economy. 

Special recognition given to the service Sports Croatia 

On February 18 th , the Croatian Sports Journalists Association (www.hzsn.hr) 

organized at the Novinarski dom (Journalist home) in Zagreb the selection of 

the best sports journalists, reporters, publicists, and other titles in media and 

communications in 2012. 

Srdan Fabijanac, longtime chronicler of Split and Croatian sports from 

Hrvatski radio, was proclaimed the best sports journalist, while the 

recognition for broadcast journalism went to the young journalist from the 

Sports Television, host of the TV show "Paralympic", Iva Milanovic-Litre. 

Award for local journalism was presented to the journalist from Radio 

Dalmacija Marin Mrduljas. Blaz Duplancic, author of the comprehensive 

book about football - "1950 – the year of Torcida and Hajduk" – was awarded 

for authorship in publishing. 

Award for the best-organized press service went to Igor Jagic, PR of the 

basketball club Cedevita. The best water polo coach in the world Ratko Rudic, 

also the Manager of the golden water polo team at London Olympics, received 

HZNS’s special award for cooperation with the media. 

HZSN’s special recognition went to the co-authors of the COC news service 

project Sports Croatia (www.hoo.hr), Radica Jurkin and Zeljko Erceg. 

In the presence of many notable persons of Croatian sports, politics and 

journalism, HZSN awards and recognitions were presented to the winners by 

the Minister and Deputy Minister of the Ministry of Science, Education and 

Sports Zeljko Jovanovic and Peter Skansi, President and Secretary General 

of the Croatian Olympic Committee Zlatko Matesa and Josip Cop, President 

of the Croatian Journalists' Association Zdenko Duka and President of the 

Croatian Association of Sports Journalists Jura Ozmec. 

Before the awarding ceremony, the session of the HZSN Parliament took place, 

with Jura Ozmec as its chairman. The session emphasized serious problems 

that bother the sports journalism; from dismissals, reducing labor rights up to 

recovery of outstanding debts. 


65 Olimp


Toyota u hrvatskoj olimpijskoj 

obitelji 

Pristup u članstvo hrvatske 

olimpijske marketinške 

obitelji na četiri je godine 

potpisala 25. veljače 2013. 

tvrtka Toyota, ovlašteni 

prodavatelj i serviser vozila 

japanskih marki automobila 

Toyota i Lexus, sa sjedištem 

u Zagrebu. Njihova će uloga 

biti potpora hrvatskim športašima 

na poglavito međunarodnim 

nastupima sljedećih 

Zlatko Mateša, Dino Brekalo i Josip Čop 

nekoliko godina - od Mediteranskih igara u Mersinu u srpnju ove 

godine, do Olimpijskih igara u Riju 2016. 

Japanska tvrtka Toyota Motor Corporation (TMC) jedna je od vodećih 

kompanija u području održive mobilnosti, razvoju laganih tehnologija 

u automobilskoj industrija te niza drugih područja tzv. zelene 

tehnologije. Toyota dolazi iz zemlje s kojom HOO, unatoč znatnoj 

zemljopisnoj distanci, ima izvanredne prijateljske odnose s nacionalnim 

olimpijskim odborom s kojim je 2010. potpisao ugovor o 

suradnji. Potpora Tokiju u kandidaturi za OI (gradu koji je 1964. bio 

domaćin olimpijskim igrama i koji to ponovno želi biti 2020.), dio je 

poticaja učinkovitog prijateljskog odnosa dvaju olimpijskih odbora. 

Ugovor su potpisali u nazočnosti predsjednika HOO-a Zlatka 

Mateše, pomoćnika glavnog tajnika za marketing Ranka Ćetkovića, 

te predstavnika brojnih medija, glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog 

odbora (HOO) Josip Čop i direktor Toyote Dino Brekalo. 

Toyota in Croatian Olympic family 

On February 25 th the company Toyota, authorized 

seller and provider of car maintenance services for 

Japanese cars Toyota and Lexus, headquartered 

in Zagreb, became a member of the Croatian 

Olympic marketing family by signing a four years 

agreement. Its role will be to support the Croatian 

athletes, especially at the international events in 

the next couple of years - from the Mediterranean 

Games in Mersin in July this year up to the 

Olympic Games in Rio in 2016. 

The Japanese company Toyota Motor Corporation 

(TMC) is one of the leading companies in the 

field of sustainable mobility, development of 

lightweight technology in the automotive industry 

and many other fields of the so-called green technology. 

Toyota comes from a country with which the COC, despite 

of considerable geographical distance, has excellent friendly 

relations, especially with its National Olympic committee, 

what proves also the cooperation agreement signed in 2010. 

Supporting Tokyo's bid for the Olympics (city-host of the 

Olympics 1964 that wishes to be re-elected for the Olympics 

2020) is part of an effective encouragement of friendly 

relations between the two Olympic committees. 

The agreement was signed by the Secretary General of 

the Croatian Olympic Committee (COC) Josip Cop and 

Director of Toyota Dino Brekalo, in the presence of COC 

President Zlatko Matesa, Assistant to the Secretary General 

for Marketing Ranko Cetkovic and representatives of 

numerous media.

olimp - Hrvatski Olimpijski Odbor

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?