OLIMP 44 - rujan 2012. - Hrvatski Olimpijski Odbor

Broj 44 / rujan 2012. 

ISSN 1331-9523 

LONDONSKI DNEVNIK: 

Dosad najuspješnije hrvatske Igre 

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: 

Polo - igra kraljeva 

OLIMPIJSKE LEGENDE: 

Ivan Cipci 

LONDON 2012. 

A sad u Rio po sedam medalja!

LONDONSKI DNEVNIK: 

Dosad najuspješnije hrvatske Igre 

Broj 44 / rujan 2012. 

ISSN 1331-9523 

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: OLIMPIJSKE LEGENDE: 

Polo - igra kraljeva! 

Ivan Cipci 

Sadržaj 

8 42 

London 2012. 

A sad u Rio po sedam medalja! 

18 46 

Olimpijske legende 

Ivica Cipci 

22 48 

26 

29 

Nastanak modernog športa 

Polo 

Žene i šport 

Badmintonska afera 

Prilog 

Povijest hrvatskog športa 

52 

Znanost i šport 

Druga strana realnosti 

Darovitost i šport 

Slon na bocama 

Športska terminologija 

Polo 

Šport i međunarodne integracije 

EU Programi za financiranje športa 

Za nakladnika: 

Josip Čop 

Hrvatski olimpijski odbor 

Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb 

Glavni urednik: 

Ante Drpić 

Uredništvo: 

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša 

Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro 

Produkcija: 

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) 

Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb 

LONDON 2012. 

A sad u Rio po sedam medalja! 

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: 

Ana Popovčić 

Oblikovanje i prijelom: 

Marin Stojić 

Olimp 4

54 

58 

60 

62 

Prijevod: 

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, 

10 000 Zagreb 

Tisak: 

Tehničar Copyservis 

Kranjčevićeva 25a 

10 000 Zagreb 

Naklada: 

Šport i edukacija 

Pismo omiljenom športašu 

Društvo i šport 

Treba li nam Zakon 

o sportskoj inspekciji 

Internet 

Badminton 

Od Olimpa do Olimpa 

Nagrada Dražen Petrović 

za 2012. 

Olimp je časopis 

Hrvatskog 

olimpijskog 

odbora. 

www.hoo.hr 

hoo@hoo.hr 

Poštovani čitatelju, 

zastor je spušten: najveći športski događaj na planetu završio je. Sliježu se dojmovi, analiziraju 

nastupi i zbrajaju rezultati. 

Jedinstvena, unisona ocjena cijele Hrvatske je da su ovo za nas bile najuspješnije Igre dosad – i 

po broju naših športaša na OI i po broju osvojenih medalja. 

Podsjetimo se samo naše bilance: tri zlata, srebro i dvije bronce. 

Deseta zemlja po uspješnosti u Europi, sedma na svijetu po 

broju osvojenih medalja u odnosu na broj stanovnika. Fascinantno! 

Ako se osvrnete na prethodni broj Olimpa i moje osobne prognoze 

napisao sam ovako: osvojimo li pet medalja - fantastično, 

šest - više od fantastičnog, a sedam bi bio san, “dotaknuli bismo 

svemir”. Ispričavam se svim čitateljima ako su u ovom tekstu 

naslutili euforiju, budući da rijetko izražavam svoje unutarnje 

osjećaje, ali eto, u Londonu je ispalo „više od fantastičnog“. 

Dopustite mi da svim hrvatskim športašima, a pogotovo osvajačima 

medalja na OI u Londonu, njihovim trenerima i svim 

osobama u stručnim timovima, kao i svim predstavnicima 

Glavni tajnik Hrvatskog 

nacionalnih saveza, još jednom čestitam na iznimnom uspjehu. 

olimpijskog odbora 

Naravno, ne treba izostaviti, niti zaboraviti, zahvaliti se Vladi 

RH i Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa koji su dali Secretary General of the 

značajnu financijsku podršku normalnom radu i djelovanju Croatian Olympic Committee 

HOO-a, te na taj način pridonijeli ovom značajnom športskom 

uspjehu. 

Josip Čop, dipl. oec. 

A sada vraćanje u realnost, na poslove i zadaće koji nas očekuju. 

U prvom redu, to je izrada dva Projekta: Mediteranske igre 

u Mersinu 2013. godine i Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. 

Projekti se usvajaju zajedno s Proračunom HOO-a za 2013., na Veliki dan Hrvatskog olimpijskog 

odbora, 27. prosinca 2012., kada će se održati i Skupština HOO-a. U međuvremenu (22. 

listopada) održat će se i redovni izbori za predsjednika HOO-a. 

Nadam se da će HOO i u budućnosti postizati ovako dobre sportske rezultate, da će ova naša, 

vodeća, športska institucija, i nadalje ostati perjanica hrvatskog športa. 

Dear Reader, 

The curtain is down: the biggest sports event on the planet is over. The impressions are settling 

down, the performances are being analyzed and the results summed up. 

The unique, unison opinion of the whole Croatia is that for Croatia these Olympics were the 

most successful ever – both concerning the number of our athletes performing at the Olympics 

and the number of medals won. 

Let's just remember our awards: three gold, one silver and two bronze medals. Tenth in Europe 

by success, seventh in the world by the number of medals won in relation to the size of the 

population. Fascinating! 

If you look in the previous number of Olimp and my personal forecasts, I wrote this: if we win 

five medals - fantastic, six - more than fantastic and seven would be a dream come true, "we 

would touch the universe”. I apologize to all readers if they sensed euphoria in this text, since I 

express my inner feelings very rarely, but in London the things were “more than fantastic”. 

Please allow me to congratulate once again all the Croatian athletes, especially the medal 

winners at the Olympic Games in London, their coaches and all the persons in professional 

teams as well as all the representatives of national federations on outstanding performance. 

Of course, we should not omit or forget to thank the Government of Republic of Croatia 

and the Ministry of Science, Education and Sports for significant financial support to the 

normal operation and activities of the COC, as their contribution to this remarkable athletic 

achievement. 

And now back to reality, to activities and tasks that await us. In the first place, it is drafting of 

two projects: the Mediterranean Games in Mersin in 2013 and the Olympics in Rio de Janeiro 

in 2017. The Projects will be adopted along with the COC budget for 2013 on the Big day of 

the Croatian Olympic Committee, December 27th, when the COC assembly will be held. In the 

meantime (on October 22nd), the regular elections for the President of the COC will be held. 

I hope that COC will continue achieving great sports results in the future as well, and that this, 

leading sports institution of ours will remain the flagship of Croatian sports. 

Olimp 5

Londonski dnevnik 

ZLATNI VATERPOLISTI: Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković, Nikša Dobud, Maro Joković, Ivan Buljubašić, Petar Muslim, Andro Bušlje, 

Sandro Sukno, Samir Barač, Igor Hinić, Paulo Obradović i Frano Vićan. 

A sada u Rio po 

Olimp 8 

SREBRNI VESLAČI: David Šain, Martin Sinković, Damir Martin i Valent Sinković

Nakon dočeka hrvatskih olimpijaca na Trgu bana Jelačića u 

Zagrebu jedan je oduševljeni navijač rekao: „Uspjeh je tako 

velik da će ga biti teško ponoviti!“. Da, teško; hoće li uopće 

netko imati hrabrosti najaviti - U Rio idemo po sedam medalja! 

ZLATNI: Giovanni Cernogoraz 

ZLATNA: Sandra Perković 

Tekst: MARIN ŠareC 

Fotografije: HINA 

sedam medalja! 

BRONČANI: Igor Vori, Mirko Alilović, Ivano Balić, Damir Bićanić, Jakov Gojun, 

Ivan Ninčević i Manuel Štrlek. 

9 Olimp 

BRONČANA: Lucija Zaninović


Nastup na Olimpijskim 

igrama u Londonu započeli 

smo, zapravo, “hendikepom”: 

Blanka Vlašić, 

koja je bila naša 

glavna uzdanica za 

(zlatno) olimpijsko odličje, nije zbog 

ozljede ni došla u London, a Snježana 

Pejčić i Filip Ude nisu obranili svoja 

sen 

zacionalna odličja iz Pekinga. Tako je 

hrvatska olimpijska delegacija već nakon 

prvog dana natjecanja na Igrama 

XXX. olimpijade bila na - “minus tri”. 

No, usprkos opisanoj uvertiri, 

Hrvatska je u Londonu osvojila rekordnih 

šest odličja, uz čak tri zlata. 

Dokaz je to da su špekulacije o nikad 

jačem hrvatskom olimpijskom izaslanstvu 

bile realne i utemeljene. 

Kao i očekivanja da će sigurno opet 

iznenaditi i netko na koga se uopće ne 

računa. 

Taj netko je u Londonu bio novigradski 

strijelac Giovanni Cernogoraz. U 

Pekingu smo zahvaljujući Josipu Glasnoviću 

(peti u finalu) saznali da “gađanje 

glinenih golubova” nije lovačka 

zabava, već vrlo uzbudljiva olimpijska 

disciplina. U Londonu smo prvo shvatili 

da Hrvatska u tom športu može i 

do olimpijskog odličja (dva strijelca u 

finalu!), da bi na kraju Cernogoraz uzeo 

upravo ono najsjajnije, zlatno! 

„Daj da konačno razjasnimo kako se 

on, zapravo, preziva. Jedni kažu Cernogorac, 

drugi Černogorac, a treći Crnogorac“, 

raspitivalo se nekoliko kolega 

uoči konferencije za novinare sa senzacionalnim 

olimpijskim pobjednikom u 

Hrvatskoj kući. Saznali smo toga dana 

i to (Černogorac), ali i još puno toga o 

našem zlatnom trapašu, kako se nazivaju 

strijelci letećih meta. Primjerice 

to da bi volio dobiti posao u vojsci ili 

policiji kako bi lakše osigurao uvjete za 

trening u ovom skupom sportu (puška 

kojom je pucao u Londonu košta 8000 

eura!). Istina, za razgovore nije bilo 

baš previše vremena jer Giovanni se 

već sljedećeg jutra vraćao u Novigrad. 

Turistička sezona bila je na vrhuncu, 

Hrvatska je u Londonu 

osvojila rekordnih 

šest odličja, uz čak tri 

zlata. Dokaz je to da su 

špekulacije o nikad jačem 

hrvatskom olimpijskom 

izaslanstvu bile realne 

i utemeljene. Kao i 

očekivanja da će sigurno 

opet iznenaditi i netko na 

koga se uopće ne računa 

pa je morao pomoći svojoj obitelji u 

restoranu „Giovanni“. 

- E, sad stvarno moram ići, hvala 

vam na svemu - rekao je odlazeći oko 

1.30 sa svečanosti upriličene njemu 

u čast. Jest, dobili smo uistinu nesvakidašnjeg 

olimpijskog prvaka. Zlato je 

zlato, ali zašto bi zbog toga mijenjao 

išta u svojem životu 

“Kad si zadnji put vidio da je neki 

hrvatski atletičar ili atletičarka srušio 

hrvatski rekord na nekom velikom natjecanju“, 

pitao je kolega iz Jutarnjeg 

lista nakon što je Sandra Perković u 

trećoj seriji olimpijskog finala bacila 

disk 69.11 metara. 

Pitanje je, dakako, bilo retoričko 

jer teško se sjetiti kada je netko prije 

Sandre svoj i nacionalni najbolji rezultat 

ostvario baš onda kada je bilo 

najvažnije. Valjda je i zato Sandra Perković 

u Londonu osvojila prvo atletsko 

olimpijsko zlato za Hrvatsku. Već je 

prvim hicem (64.58) osigurala ulazak 

među osam najboljih, drugim (68.11) 

je “zakaparila” medalju, dok je rekordni 

treći (69.11) bio sasvim nedostižan za 

sve njezine suparnice u olimpijskom 

finalu. 

Pravo je, međutim, pitanje koliko 

dugo će to naše prvo atletsko zlato 

ostati i jedino Blanka Vlašić kaže da 

namjerava nastupiti na Olimpijskim 

igrama u Rio de Janeiru 2016. godine, 

ali i onima 2020. Svjetski juniorski 

POBJEDNIČKO POSTOLJE U BACANJU DISKA: srebrna Darja Piščalnikova, zlatna Sandra Perković i brončana Yanfeng Li

Josip Pavić 

SLAVLJE NA TRGU BANA JELAČIĆA: Miho Bošković, Paulo Obradović, Sandra Perković, Lucija i Ana Zaninović, Igor Hinić, 11 Olimp 

Pero Kuterovac, Petar Muslim, Nikša Dobud i Ivan Buljubašić.


Andro Bušlje i Ratko Rudić 

Pobjedom 8:6 protiv 

Italije u finalu olimpijskog 

turnira, Rudić je stavio 

“točku na i” neponovljive 

izborničke karijere, a 

kolekcionari neobičnih 

rekorda dobili su još jedan 

doseg koji će biti teško 

nadmašiti 

doprvak u skoku s motkom Ivan Horvat 

u London je, prema vlastitoj izjavi, došao 

„skupljati autograme“, u Rio će po 

finale, a 2020. želi medalju. Dakako, i 

Sandra Perković je tek počela, 22 su 

joj godine. Čini se da će niz atletskih 

odličja koje je Blanka Vlašić započela 

srebrom u Pekingu, a Sandra Perković 

nastavila zlatom u Londonu potrajati 

malo dulje... 

Ljubitelji rekordnih dosega 

i nesvakidašnjih pobjedničkih nizova 

zasigurno bi bili razočarani da 

hrvatski vaterpolisti u Londonu nisu 

osvojili zlato. Razlog se, dakako, zove 

Ratko Rudić. Najtrofejniji vaterpolski 

izbornik u povijesti toga športa 

dosad je svjetsko i olimpijsko zlato 

osvojio i s Jugoslavijom i s Italijom. 

Svjetsko zlato je s Hrvatskom osvojio 

2007. u Melbourneu i bilo je sasvim 

jasno da mu nedostaje još samo 

jedno - olimpijsko zlato s hrvatskim 

vaterpolistima. 

Pobjedom 8:6 protiv Italije u finalu 

olimpijskog turnira, Rudić je stavio 

“točku na i” neponovljive izborničke 

karijere, a kolekcionari neobičnih rekorda 

dobili su još jedan doseg koji će 

biti teško nadmašiti. Često pobjeđujući 

čovjek se nauči nositi s pobjedama. 

Primajući čestitke za vrlo uvjerljivu 

pobjedu u finalu (konačni rezultat nije 

realan!) Rudić je, međutim, želio naglasiti 

dominaciju Hrvatske na cijelom 

turniru. 

- Iznenađujuće lagana i uvjerljiva 

finalna pobjeda Zašto samo finalna 

Pa, Hrvatska je uvjerljivo pobijedila na 

svim utakmicama u Londonu! - ponavljao 

je Rudić odgovarajući do dugo u 

noć na brojna novinarska pitanja. A u 

zapisniku olimpijskog turnira u Londonu 

ostat će zapisanih osam pobjeda u 

osam nastupa još jedne velike Rudićeve 

momčadi... 

Može li se biti nezadovoljan 

srebrnom olimpijskom medaljom Može 

ako ste Valent i Martin Sinković, 

David Šain i Damir Martin i veslate u 

hrvatskom četvercu na pariće. 

- Je, bili smo u prvi tren nezadovoljni 

jer smo ovdje očekivali zlato. Ali 

bilo je to samo u tim prvim trenucima 

nakon utrke. Kasnije smo shvatili što 

smo zapravo napravili - pričao nam je 

Olimp 12

Slavlje na riječkom Korzu: Damir Burić, Samir Barač, Zdravko Ćiro 

Kovačić, Petar Muslim i Igor Hinić 

Valent Sinković na ramenima brata Martina 

Giovanni Cernogoraz 

Olimp 13 

Ivano Balić pozdravlja navijače na Trgu bana Jelačića

Press centar kao oči i uši Hrvatske 

Press centar Hrvatske kuće u South Kensingtonu bitno je Igre u Londonu 

približio hrvatskoj javnosti. Za akreditirane i neakreditirane medije 

upriličeno je 20 konferencija za novinare s hrvatskim olimpijcima, a 

svim novinarima je osim toga omogućeno i druženje s olimpijskom pobjednicom 

Sandrom Perković u P&G Houseu te s hrvatskim vaterpolistima 

i rukometašima u Hrvatskoj kući 2 u Stratfordu. 

Slika iz Hrvatske kuće emitirana je na Sportskoj televiziji, Novoj TV, 

RTL Televiziji i HTV-u, a tonski zapisi su svakodnevno slani na više od 

300 e-mail adresa u Hrvatskoj. 

Hrvatsku kuću je prvog dana Igara otvorio Predsjednik RH Ivo Josipović, 

a uoči vaterpolskog finala posjetio ju je i predsjednik Vlade Zoran Milanović. 

David Šain čekajući da se u Hrvatskoj 

kući pojavi ostatak srebrne posade, 

“zalutao” negdje na putu od jezera 

Dorney do South Kensingtona. 

Naravno da ni jednom vrhunskom 

športašu nije drago jedinu utrku u sezoni 

izgubiti baš u finalu Olimpijskih 

igara. No, upravo su zato Olimpijske 

igre to što jesu. Jednom u četiri godine 

svi najbolji se nađu na istom mjestu, 

a onda odlučuju nijanse. Športskim 

kibicima malo će značiti priča o 

vjetru i pogrešno namještenim veslima. 

Možda bi onda zaostatak za 

pobjedničkim njemačkim čamcem bio 

manji, možda bi naš četverac došao i 

do zlata… Trener Nikola Bralić tvrdi da 

to uopće ne bi došlo u pitanje da on 

nije pogrešno procijenio kako će se 

razvijati situacija s vjetrom na veslačkom 

centru Eaton Dorney. 

Oko vrata Sinkovićima, Šainu i Martinu 

visi, međutim, londonsko srebro i 

to je naravno - veliki uspjeh! Rezultat 

za pamćenje posade 24-godišnjaka 

koja još puno toga ima reći na najvećim 

svjetskim regatama. I na OI u Rio 

de Janeiru 2016… 

Teško je, dakako, očekivati da će do 

olimpijskog odličja doći baš svi koji za 

to imaju izgleda. Još je teže očekivati 

da će do odličja u istom športu na 

istim Igrama doći obje sestre blizanke 

koje na njima nastupaju. Čak ni onda 

kada je jedna europska, a druga svjetska 

prvakinja. 

Ana Zaninović je svjetska prvakinja 

i službeno najbolja tekvondoašica 

sa Svjetskog prvenstva u Gyeongjuu 

2011. I takve, međutim, na Olimpijskim 

igrama mogu natjecanje okončati 

već u prvom krugu kvalifikacija. Upravo 

to se Ani dogodilo u kategoriji do 

57 kilograma u Londonu. Nije osvojila 

olimpijsko odličje, ali jest simpatije 

športske javnosti svojim stavom nakon 

iznenađujuće i nesumnjivo problematične 

pobjede svoje suparnice: 

- Nisam bila dovoljno dobra i to je 

jedini razlog mojeg poraza! 

Sestra Lucija osvojila je brončanu 

medalju u kategoriji do 49 kg i nastavila 

tekvondoaški niz iz Pekinga. Tri 

medalje s dvije OI - tekvondo se prometnuo 

u jedan od naših najuspješnijih 

športova na Igrama. 

I hrvatski rukometaši došli su 

do trećeg odličja na Olimpijskim Igrama. 

Zlatu iz Atlante i Atene, u Londonu 

su pridodali broncu. Očekivali su i 

najavljivali sjajnije odličje, a sve utakmice 

osim polufinalne protiv Francuske 

bile su na tragu zlata. Takva 

dominacija na rukometnim parketima 

još nije viđena. No, na kraju, hrvatski 

rukometaši nisu dobili prigodu igrati 

za to zlato. 

Slavku Goluži i njegovim rukometašima 

to je bilo vrlo teško prihvatiti, 

dok su svi ostali njihovu medalju 

slavili onako kako olimpijska odličja i 

treba slaviti. Osim toga, bez te rukometne 

bronce ne bi bilo ni rekordnih 

šest hrvatskih odličja u Londonu. 

Može se na to i tako gledati… 

Nakon dočeka hrvatskih olimpijaca 

na Trgu bana Jelačića u Zagrebu jedan 

je oduševljeni navijač rekao: „Uspjeh 

je tako velik da će ga biti teško ponoviti!“ 

Da, teško. Hoće li uopće netko imati 

hrabrosti najaviti: „U Rio idemo po sedam 

medalja!“ • 

→ Summary ← 

In London Croatia ended the Olympics 

with record six medals, of which even 

three golds. This proves that the rumors 

about never stronger Croatian Olympic 

team were absolutely realistic and 

founded. 

In Beijing, thanks to Josip Glasnovic 

(who came in fifth in the finals), we 

learned that “clay pigeon shooting” is 

not a hunting party, but a very exciting 

Olympic discipline. In London first 

we realized that Croatia can win the 

Olympic medal (two shooters in the 

finals!) in this sports, but afterwards 

Cernogoraz won exactly the brightest 

one, gold! 

Sandra Perkovic won in London the 

first-ever Olympic athletics gold for 

Croatia. And since she is only 22, her 

discus will surely fly far at the next 

couple of Olympics as well. 

The most successful coach in water polo 

history won the World and Olympic gold 

with both Yugoslavia and Italy. He won 

the World gold with Croatia in 2007 in 

Melbourne and it was quite clear that he 

was missing just one thing - the Olympic 

gold with Croatian water polo team. 

With a dominant 8-6 victory against 

Italy in the Olympics finals, Rudic 

rounded the unique coaching career, and 

the collectors of unusual records have yet 

another accomplishment which will be 

hard to beat.... 

Can you be unhappy with a silver 

Olympic medal Yes, if you are Valent 

and Martin Sinkovic, David Sain and 

Damir Martin and if you are in men’s 

quadruple sculls team. Of course, no 

top athlete is happy to lose the only race 

in the season exactly in finals of the 

Olympic Games. Therefore, they are 

already eagerly waiting the Olympics 

2016 in Rio and race for the gold that 

slipped them away in London... 

Lucija Zaninovic won the bronze 

medal in the category up to 49 kg and 

continued thus the taekwondo series 

from Beijing. Three medals from two 

Olympics – the taekwondo turned into 

one of the most successful Croatian 

sports at the Olympics. 

The Croatian handball team also came 

up with a third medal at the Olympic 

Games, adding the bronze from London 

to their cabinet with gold from Atlanta 

and Athens. They were expecting and 

announcing the brightest medal, and all 

the matches except the semi-final one 

against France were on the trail of gold. 

Such domination on the handball floor 

has not been seen so far. But, at the end, 

one bad day took away the finals... 

15 Olimp


Legenda 

sa Zvončaca 

Tekst: DAVOR BURAZIN 

Ivica Johan Cipci, nekada najbolji svjetski vaterpolski bek, i danas se s ljutnjom sjeća 

finala s Mađarima na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. kada je nepravično 

ostao bez zlatnog odličja. Nije ga nimalo utješilo što je na tim OI bio najbolji 

strijelac... 

Marjan Žuželj, Ivo Cipci i Hrvoje Kačić 

Olimp 18

Od njegove kuće do bazena “Jadrana” 

na Zvončacu jedva je pedeset 

metara zračne linije, iako se može 

mirne duše konstatirati da je i “Jadran” 

njegova kuća, pa ionako dođe sve na 

isto. Nema toga što u “Jadranu” nije bio - plivač, 

vaterpolist, tajnik, predsjednik… Sve što 

možete zamisliti. 

Dandanas, kad uživa u zasluženoj mirovini 

u 80. godini života, Ivica Johan Cipci, nekada 

najbolji svjetski vaterpolski bek, zlatnim 

privjeskom na lančiću dokazuje pripadnost 

“Jadranovoj” obitelji. U tom su splitskom 

klubu plivali ili igrali vaterpolo i njegov brat 

Kruno, rođak Ničeno, sestre Nađa, Zdenka i 

Vesna, pa i supruga Majda. 

Logično je onda zaključiti da Cipcijevim 

venama teče “jadranaška” krv, ali svrstati ga 

samo u taj krug bilo bi pogrešno, jer Cipci 

je imao i vrlo aktivnu društvenu ulogu. Bio 

je ugledni sudac, pa prvi policajac Županije 

Splitsko-dalmatinske u vrijeme stvaranja 

neovisne Hrvatske, organizirao je i prve 

demokratske izbore, ali i imao čast među 

prvima ući u oslobođeni Knin. Teško je nabrojiti 

sve funkcije koje je obavljao i u kojim 

institucijama, vjerojatno bismo morali oteti 

velik dio prostora posvećenog, u prvom redu, 

razgovoru s najboljim strijelcem Olimpijskih 

igara u Melbourneu 1956. godine i osvajačem 

srebrne medalje. 

- Bio sam jedan od prvih bekova koji 

je iz obrane plivao u napad, toga prije nije 

bilo. Znalo se tko što radi, kako u vaterpolu, 

tako i u nogometu. Mislim da je čuveni “Hajdukov” 

half Kokeza završio karijeru, a da nije 

prešao centar igrališta - smije se Cipci. 

Pa nastavlja: 

- Ja sam bio dosta brz na kratkim distancama, 

imao sam snažan i specifičan šut s velike 

daljine. U Melbourneu su naši napadači dali 

ukupno tri gola, a sve ostalo Žuželj, Kačić i ja 

iako smo bili obrambeni igrači. 

Na žalost, nije bilo dovoljno za zlatnu 

medalju. Mađarska je u finalu pobijedila 

Jugoslaviju, a Cipci nije htio izaći na svečanu 

dodjelu medalja. Bio je ljut, bijesan kao ris. 

Zašto 

- Sudac, tada je sudio samo jedan sudac, 

očito nas je pokrao. Zbog Mađarske revolucije 

te godine, svugdje u svijetu Mađari su bili 

favorizirani, pa tako i u Melbourneu u svim 

športovima. Bili smo puno bolji od njih, ali 

nije nam dopušteno da osvojimo zlato. Ja to 

nisam mogao podnijeti, nisam htio izaći na 

ceremoniju, a medalju mi je donio kapetan 

Kovačić. Savez me htio kazniti zbog takvog 

ponašanja… 

Takav osjećaj za pravdom vjerojatno ga je 

i natjerao da završi Pravni fakultet i postane 

sudac. No, prije toga, Cipci je proglašen i 

Vaterpolski “plemić” 

Ivica Cipci rođen je 25. travnja 1933. godine u Splitu, potomak 

je stare splitske plemićke obitelji. U “Jadranu” je počeo plivati 

1946. godine, vrlo brzo se “prešaltao” na vaterpolo u kojemu je 

dosegao svjetsku slavu. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 

je pedeset utakmica, osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim 

igrama u Melbourneu, četiri godine poslije u Rimu bili su četvrti. 

Ima i srebro s Europskog prvenstva u Budimpešti 1958. godine, 

dok je s “Jadranom” triput bio prvak Jugoslavije (1954, 1957, 

1961). Izabran je za najboljeg športaša Dalmacije 1959. godine. 

U Upravi “Jadrana” bio je od 1970. godine, a od 1974. pa sljedećih 

dvadeset godina bio je predsjednik ili vaterpolskog kluba ili 

športskog društva. 

Više od trideset godina proveo je kao sudac, potom prvi policajac 

Splitsko-dalmatinske županije. Dobitnik je mnogih priznanja 

u športu, a 2008. godine zaslužio je i životnu nagradu - Red 

Danice hrvatske s likom Franje Bučara. 

19 Olimp


najboljim športašem Dalmacije. Bilo je 

to 1959. godine. 

- Vaterpolo je bio popularan, “Jadran” 

je osvajao prvenstva Jugoslavije, pa 

to nije bio problem. Kasnije je došlo 

do neravnoteže u izboru, uvijek su 

se pojavljivali nogometaši “Hajduka”, 

pa nisam siguran da bi danas Blanka 

Vlašić pobijedila Vladimira Bearu, bez 

obzira na svoje čudesne rezultate. 

S lulom u rukama, bez koje je 

teško zamisliti Ivicu Cipcija, razgovor 

teče lagano, bez napora. Odakle mu 

nadimak Johan 

- Čim sam stigao na bazen, dobio sam 

taj nadimak, ali nisam siguran je li mi 

ga dao pokojni Veljko Bakašun ili moja 

sestra Nađa. S vremenom su me prestali 

zvati Ivica, za sve sam bio Johan, pa i 

na jednoj medalji piše Johan Cipci. 

“Jadran” i on, to je jedno te isto. 

Čuvene su njegove izjave u kojima je 

Radovan Miškov, Ivo Cipci, 

Toni Nardelli (VK Jadran) 

‘Spaladium Arena je 

zločin prema Splitu 

i Hrvatskoj, to je bio 

megalomanski projekt 

koji nije mogao uspjeti. 

Bila je jednostavno 

nepotrebna, stara dvorana 

na Gripama sagrađena 

prije više od trideset 

godina kvalitetnija je i 

sada. Trebalo je samo nju 

dotjerati’ 

iskazivao ljubav prema svom klubu i 

vaterpolu. Prva: „Dok me ne istiraju, 

ja ne odlazim“, druga: „Ja sam samo 

izdanak gromade leda koja viri iz mora“ 

i treća: „Moj je otac imao šestero djece, 

petero pametnih i jednog vaterpolista“. 

Oči su mu zaiskrile kad smo se dotakli 

zlatne medalje naših vaterpolista 

na nedavnim Olimpijskim igrama u 

Londonu. 

- Mali Ratko je naše, “Jadranovo” 

dite, ovdje je počeo karijeru. Nemojte 

mi zamjeriti što ga zovem „mali 

Ratko“, znam ga jako dobro još dok je 

bio mladić i ostali smo u jako dobrim 

odnosima. Dakle, Rudić je razlog broj 

jedan zašto smo osvojili zlato. Ja sam 

od stjecanja samostalnosti zagovarao 

njegov dolazak u Hrvatsku, ali moralo 

je proći jako puno vremena da se 

poslože stvari u glavama nekih ljudi. 

Žao mi je što odlazi, ali napravio je 

maksimum, više od ovoga se ne može. 

Nakon dvije utakmice bio sam siguran 

da ćemo osvojiti zlato, to se vidjelo na 

ponašanju naših igrača, njihovoj mirnoći, 

samouvjerenosti… 

Stanje u splitskom kolektivnom 

športu vrlo je teško. Tu sudbinu dijeli 

i “Jadran”, nekada dvostruki europski 

prvak. 

- Kako drugima, tako i nama. Nema 

u Splitu kluba kojemu je dobro. Situacija 

je loša i zato što šport više nije 

djelatnost od posebnog interesa što je 

bio u bivšoj državi, pa je u startu zakinut. 

Nekada se država brinula barem 

za hladni pogon, a tko je htio više, 

pronašao bi sponzora. Istina, sponzora 

je tada bilo, danas međutim u Splitu 

nemaš ništa - sve je propalo, nema 

te tko ozbiljnije financirati. Onda se 

pribjegava tim nakaradnim pretvorbama, 

a pretvorba bez sponzora opet ne 

znači ništa. Vidimo u kakvim je problemima 

“Hajduk” samo nekoliko godina 

nakon pretvorbe... 

Još kad vidi što se događa sa Spaladiumom 

Arenom, njenim zatvaranjem, 

Cipci se ražesti: 

- Spaladium Arena je zločin prema 

Splitu i Hrvatskoj, to je bio megalomanski 

projekt koji nije mogao uspjeti. 

Bila je jednostavno nepotrebna, stara 

dvorana na Gripama sagrađena prije 

više od trideset godina kvalitetnija je i 

sada. Trebalo je samo nju dotjerati. Niti 

nju splitski klubovi ne koriste previše, 

njezin kapacitet od pet tisuća sasvim 

je dovoljan za sve ozbiljnije športske 

događaje. 


Ivica Cipci was born on 25th 1933 

in Split, as a descendant of an old 

aristocratic Split family. He began to 

swim in “Jadran” in 1946, and very 

soon he “switched” to water polo in 

which he has reached a worldwide 

fame. He played fifty matches for the 

Yugoslavian national team, won a 

silver medal at the Olympic Games 

in Melbourne (1956) where he was 

the top shooter. 

He also has silver from the 

European Championship in 

Budapest in 1958, while with 

“Jadran” he was three times 

champion of Yugoslavia (in 1954, 

1957 and 1961). 

In 1970 he joined the board of 

directors of “Jadran”, and since 1974 

he was the president either of the 

water polo club or the whole sports 

club for the next twenty years. 

Paralelno je, kaže, vodio dva života. 

Športski i društveni. 

- Više od trideset godina bio sam 

sudac, poslije sam prihvatio biti policijski 

načelnik, jer sam mislio da mogu 

pomoći. Proveo sam na području Splita 

prve stranačke i predsjedničke izbore, 

referendum o neovisnosti. Više od 

dvadeset godina bio sam predsjednik 

“Jadrana”, kluba koji je dvaput bio europski 

prvak u vrijeme stvaranja neovisne 

Hrvatske. Zaista ne znam na koliko 

sam sve funkcija bio... 

Ne može se reći da nije zaslužio uživati 

u mirovini, zajedno sa suprugom 

Majdom... •


Igra 

kraljeva 

Tekst: ANA POPOvčiĆ 

U srednjem vijeku polo je u Aziji općeprihvaćen kao 

najplemenitija razbibriga za kraljeve, careve, šahove, 

sultane, kanove i kalife, i iz tog razloga je na Istoku 

nazvan „Igrom kraljeva“ 

Iako mnogi povezuju polo s Britanskim 

carstvom, korijeni tog 

najstarijeg ekipnog športa sežu 

puno dalje u prošlost. Plemena 

središnje Azije još su prije četiri tisuće 

godina pripitomila divlje konje, 

migrirala na teritorij Perzije i usavršila 

vještinu ratovanja na konjima. U 5. st. 

pr. Kr. polo je bio vježba koju je prakticirala 

perzijska konjica, kraljevska 

straža i druge elitne postrojbe, a igra 

je ponekad imala i po stotinu igrača 

na svakoj strani i nalikovala je na pravu 

minijaturnu bitku. 

Žene su također igrale polo, ali naravno, 

samo one iz viših slojeva - kraljice 

i dvorske dame. To je vidljivo iz 

literature još od 6. stoljeća nadalje, 

a u kasnije vrijeme na glasu je, kao 

spretna igračica, bila Nurjehan, žena 

mongolskog cara Jahangira iz 19. stoljeća. 

Perzijska književnost daje i najbogatiji 

opis pola koji se prvi put spominje 

još u 5. stoljeću. Firdusi, slavni 

iranski pjesnik iz 9. st., u svom epu 

Shahnameh (Ep o kraljevima), opisuje 

Olimp 22

Prikaz pola, Tabriz (Iran), sredina 16. stoljeća 

brojne kraljevske polo utakmice, pa 

čak i jedan međunarodni meč između 

Irana i Turana. Ipak, vjerojatno najljepše 

referiranje na polo je Rubaiyata 

Omara Khayyama koji u 11. st. koristi 

tu igru kao metaforu za pobjedu Boga 

nad kaosom života: 

„U kozmičkoj igri pola ti si lopta 

Desni i lijevi kraj palice postaju tvoj 

cilj 

Onaj koji uzrokuje tvoje pokrete, tvoje 

dizanje i tvoj pad 

On je taj, jedini taj koji zna sve.“ 

U razdoblju srednjeg vijeka, 

polo se iz Perzije proširio u Bizant 

(gdje je nazivan tzykanion), a širenjem 

islama i u Egipat, te na područje 

Bliskog istoka, gdje je također bio rekreacija 

za vladajući sloj. Poznato je 

da su slavni sultani (kao što su Saladin 

i Bajbar) igrali polo i poticali tu 

igru na svojim dvorovima. Zahvaljujući 

vojnoj premoći svoje konjice, Perzija 

je proširila svoje carstvo i na istok, pa 

je konj, a s njim i polo, stigao i u Kinu, 

Japan i Tibet (naziv polo dolazi od 

tibetanske riječi pulu koja označava 

loptu.) 

U srednjem vijeku polo je u Aziji 

općeprihvaćen kao najplemenitija 

razbibriga za kraljeve, careve, šahove, 

sultane, kanove i kalife, i iz tog 

razloga je na Istoku nazvan „igrom 

kraljeva“. 

U zapadnu kulturu polo je došao 

preko Indije, gdje su Perzijanci, kao 

mogulski vladari Indije u 16. i 17. 

stoljeću popularizirali taj šport. Oko 

1850. zapazio ga je britanski časnik 

Joe Shearer, kojeg se očito jako dojmio 

jer je 1862., zajedno s drugim britanskim 

časnikom Robertom Stewartom, 

osnovao prvi polo klub - Calcutta Polo 

Club. Igra se brzinom munje proširila 

među konjičkim časnicima i indijskim 

prinčevima. Kult pola bio je toliko jak 

u Indiji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, 

da nikoga nije iznenadilo kada je 

jedan vojni zapovjednik u svojoj postrojbi 

zamijenio sve časnike koji nisu 

igrali polo, s onima koji su ga igrali! 

Polo je u Britanskoj Indiji bio ponajprije 

stvar prestiža. Svi koji su se 

željeli istaknuti, bilo britanski časnici 

ili indijski prinčevi, trošili su na njega 

prava bogatstva i nerijetko zbog pola 

zapadali u teške dugove... 

Jer polo je, bio i ostao, jedan 

od rijetkih športova koji je potpuno 

rezerviran samo za one najbogatije. 

Skupa je i sama članarina u klubu, ali 

ono što ga čini nedostižnim za običan 

puk su - vrlo skupi konji. Za igranje 

pola potrebni su posebni konji, nastali 

križanjem nekoliko pasmina među kojima 

je najvažnija arapska. Konji (stari 

6 do 12 godine) moraju biti dovoljno 

brzi, čvrste konstitucije, krotke naravi, 

inteligentni i moraju proći obuku koja 

traje najmanje dvije godine. 

Budući je polo tako blisko povezan 

s britanskim imperijalizmom, zanimljivo 

je malo pobliže objasniti važnost 

koju je šport općenito imao u širenju 

britanskog carstva. Način igranja ekipnih 

športova u britanskim školama 

- gdje se učenici sami grupiraju, biraju 

kapetana i organiziraju igru - izvrsno 

razvija karakterne osobine potrebne 

23 Olimp


Na Olimpijskim igrama polo je bio 

na programu prvi put 1900. pa sve 

do 1936. kada je igran posljednji 

put - tad je zlatnu medalju osvojila 

Argentina 

za osvajanje i upravljanje imperijem: 

izdržljivost, oslanjanje na vlastitu 

inicijativu, potreba za dokazivanjem 

i ono najvažnije - zahtijevanje lojalnosti 

i poslušnosti. Osim toga, šport 

je dodatno hranio britanski etnocentrizam, 

osjećaj vlastite superiornosti 

i uvjerenje da bi se ostatak svijeta 

trebao preobratiti na njihov sustav 

vrijednosti. Ideja je bila da Britanci 

imaju pravo na dominaciju zbog svoje 

hrabrosti, discipline, racionalnosti, 

odlučnosti i - športske vještine, a kriket, 

nogomet i ragbi poslužili su kao 

moralni alat u propagiranju britanske 

civilizacije, kulture i imperijalne moći. 

Čak su i brojni domoroci u osvojenim 

zemljama bili iskreno impresionirani 

Britancima i njihovim vrijednostima. 

Prosječan viktorijanski časnik (koji 

je najčešće dolazio iz višeg srednjeg 

sloja i bio polaznik privatnih škola 

gdje je šport bio na cijeni) trošio je 

više vremena na šport nego na bilo 

koju drugu aktivnost, uključujući svoje 

vojne dužnosti. Postojalo je čvrsto 

vjerovanje da šport razvija karakter, 

muževnost, srce i muskulaturu, a 

britanska premoć na športskom terenu 

opravdavala je moć i autoritet 

u puno širem kontekstu. To je razlog 

i britanskoj rezerviranosti u pogledu 

preuzimanja športova i igara od drugih 

nacija. 

U tom smislu polo je iznimka 

koja potvrđuje pravilo, i odličan primjer 

kako je tek među najbogatijima i 

najvišim slojevima britanski šport tolerirao 

različitosti. Maharadže Alwara, 

Kishengarha i Jaipura bili su među najboljim 

igračima u Carstvu, što je kao 

posljedicu dovelo do bliskog odnosa 

sa samim vrhom britanske vojske. 

Diplomat Sir Hercules Robins rekao je 

da je „sličnost ukusa u zabavi, garancija 

međusobne naklonosti u važnijim 

stvarima“. Sukladno tome, od indijske 

aristokracije nije prijetila nikakva 

opasnost po Britansko carstvo... 

Prva polo utakmica u Velikoj Britaniji 

odigrana je 1869. na Hunslow 

Heathu. Do te utakmice došlo je tako 

što je jedan časnik 10. Husarske koja 

je bila stacionirana u Aldershotu kraj 

Londona, pročitao članak o neobičnoj 

igri u jednom športskom listu. Bio 

je toliko impresioniran da je odmah 

zapovijedio svojim vojnicima da počnu 

trenirati. Netko je napisao da je 

utakmica ostala najviše zapamčena

po grubim psovkama koje su igrači 

izvikivali, no svejedno, u roku od godine 

dana, polo je postao standardna 

vježba za časnike britanske konjice. 

Godine 1874. osnovan je vodeći savez 

za polo u Velikoj Britaniji The Hurlingham 

Polo Association, koji je sve 

do 1983. predstavljao Međunarodni 

polo savez. Te je godine na Beverly 

Hillsu osnovan i Federation of International 

Polo. 

Polo su igrali i časnici u dijelovima 

zapadne i u južnoj Africi, ali svoj 

vrhunac je svakako doživio u južnoj 

Americi. U Argentinu su polo donijeli 

britanski stočari, i igra je ubrzo postala 

nacionalna strast. Svakog prosinca oko 

30.000 ljubitelja pola dolazi na Argentina 

Open, najprestižniji turnir na svijetu 

koji se održava u Buenos Airesu. 

Uz argentinski i Hurlingham, 

treći najveći polo savez je onaj SAD-a 

(ta tri saveza zajedno predstavljaju 

više od pola igrača na cijelom svijetu). 

Polo je u SAD donio ekscentrični 

i dekadentni novinski izdavač James 

Gordon Bennett mlađi (1841. -1918.), 

koji je 1876., u Dickel's Riding Academy 

u New Yorku, organizirao prvi 

polo meč u Americi. Bennett je i 

jedan od osnivača prvog američkog 

kluba, Westchester Polo Club, koji je 

osnovan iste godine. Za najčuvenijeg 

polo igrača svih vremena, smatra se 

također jedan Amerikanac - Tommy 

Hitchcock koji je igrao od 1921. do 

1941. godine. O prirodi pola svjedoči 

i to da je Hitchock bio inspiracija za 

dva lika u djelima F. Scott Fitzgeralda 

(Tom Buchanan u ‘Velikom Gatsbyu’ i 

Tommy Barban u ‘Blaga je noć’), pisca 

koji opisuje svijet superbogatih, mladih, 

lijepih i dekadentnih Amerikanaca 

početkom 20. stoljeća. 

Na Olimpijskim igrama polo je bio 

na programu prvi put 1900. pa sve do 

1936. kada je igran posljednji put - 

tad je zlatnu medalju osvojila Argentina. 

S obzirom na to da da je polo ekskluzivan 

šport koji se i danas igra u 

relativno malo zemalja, prvo svjetsko 

prvenstvo odigrano je prilično kasno, 

tek 1987. u Buenos Airesu. 

Povijesno gledajući, najbolji 

glasnogovornik pola bio je Winston 

Churchill, koji je igru naučio 1895., 

u vrijeme kada je bio mladi konjički 

časnik. Te godine pisao je svojoj majci 

moleći novac kojim bi kupio konje za 

polo: „Ne mogu više bez njih više od 

Winston Churchill 

nekoliko dana“, napisao je, „osim ako 

odustanem od pola, što bi bilo strašno.“ 

Godinu kasnije, kada je bio stacioniran 

u Indiji, organizirao je polo klub 

i kupio 25 konja od jedne postrojbe s 

ciljem osvajanja prestižnog indijskog 

međuregionalnog natjecanja. Njegova 

momčad trenirala je svaki dan po nesnosnim 

vrućinama i otputovala preko 

2000 km vlakom, skupa s konjima, 

kako bi odigrala utakmice! Zahvaljujući 

Churchillovoj nevjerojatnoj volji i 

odlučnosti, njegov je sastav konačno 

i osvojio međuregionalno natjecanje 

1899. godine. On je nastavio igrati 

polo sve do svoje 52 godine, unatoč 

bolovima u dislociranom desnom 

ramenu zbog čega je morao igrati na 

način da ruku kojom udara drži priljubljenu 

uz tijelo. Kasnije je savjetovao 

roditeljima: „Nemojte svojim sinovima 

davati novac. Ako si to ikako možete 

priuštiti, poklonite im konje. Nitko 

nikada nije nastradao - osim ako 

nije časno nastradao - jašući konje. 

Nijedan sat života proveden u sedlu 

nije izgubljen. Mladići su često bili 

upropašteni zato što su imali konje ili 

se kladili na njih, ali nikada jašući ih; 

osim ako naravno, ne slome vrat, što 

je, ako se dogodi u galopu, zapravo 

jako dobar način za umrijeti.“ • 

LITERATURA: 

AA. VV. Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski 

leksikografski zavod, Zagreb, 1977. 

Richard Holt, Sport and the British: A Modern 

History, Oxford University Press, 1992. 

Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon 

and London, Lomdon i New York, 2004. 


Although many people associate polo 

with the British Empire, the roots of 

this, the oldest team sport go back much 

further in time. Polo was first played in 

Persia, from where it spread further to 

the east to Tibet, India, China, Korea 

and Japan, and to the west all the way 

to Constantinople. Polo was brought to 

the Western culture via India, where in 

1850 a British officer Joe Shearer noticed 

polo which obviously impressed him 

very much because in 1862, together 

with another British officer Robert 

Stewart, he founded the first polo club 

- Calcutta Polo Club. The game soon 

spread at a speed of light among the 

equestrian officers and Indian princes. 

The first polo match was played in the 

UK in 1869, at the Hunslow Heath. In 

1874 the leading polo association in the 

UK, the Hurlingham Polo Association, 

was founded. This association 

represented the International Polo 

Club until 1983, when the Federation 

of International Polo was founded in 

Beverly Hills 

Polo was played also by the officers 

in several parts of western Africa and 

in southern Africa, but polo certainly 

experienced its peak in South America. 

British farmers brought polo to 

Argentina and the game soon became a 

national passion. 

Apart from Argentina and Hurlingham, 

the third largest polo association is that 

of the U.S., and those three associations 

together represent more than one half 

of the players in the whole world. Polo 

was brought to the United States by 

the eccentric and decadent newspaper 

publisher James Gordon Bennett Jr. 

who organized the first polo match in 

the U.S. in 1876 in New York. In 1900 

polo appeared for the first time at the 

Olympics and it lasted until 1936, when 

it was played for the last time (when 

Argentina won the gold medal). 

Since polo is an exclusive sport that 

is still played professionally only in 

a few countries, the first World Polo 

Championship was held rather late, in 

1987 in Buenos Aires. 

25 Olimp

Žene i šport 

Badmintonska 

i oko nje 

Olimpijske igre nisu samo kruna 

cijele olimpijade, nego i 

svojevrsni trenutak istine za 

sve velike športske sustave 

- nacionalne i međunarodne - koji 

žive orijentirani prema tom događaju. 

Naravno, to je jedan od razloga zašto 

su se Igre, još tamo od onih berlinskih 

1936. pretvorile u akt najviše državne 

propagande, pa u tom smislu ni London 

nije bio iznimka. Ali, zahvaljujući 

unutarnjoj dijalektici bojnoga polja, 

želje svih sudionika predstave da ispadnu 

u najljepšem mogućem svjetlu, 

ne ostvare se uvijek. Vrijedi to za one 

na pozornici, kao i za one iza nje. 

Zapravo, ovaj tekst, pisan u vrijeme 

finiša Paraolimpijskih igara, bio 

je zamišljen kao dobrodošla revizija 

pretpostavki iznesenih u ovoj istoj 

rubrici u lipnju olimpijske 2008. godine. 

Otarasiti se proročanstava koja 

se, na sreću, nisu ispunila baš je, kako 

bi naši stari rekli, lasno. Nećemo sad 

o medaljama Sandre Perković, Lucije 

Zaninović..., jer one ipak nisu iznenađenje, 

ni o paraolimpijskoj kolajni Mikele 

Ristoski; trebao je to biti tekst o 

našem ekipnome ženskom športu koji 

je pokazao da - nejunačkom vremenu 

usprkos - nije potonuo na velikoj sceni. 

Dapače. 

Rukometašice je samo ozljeda 

dvojca Penezić-Tatari spriječila da se 

bore za medalju. Podsjetimo da su 

naše u skupini nanijele jedini poraz 

srebrnim Crnogorkama, košarkašice su 

ostvarile prvi plasman na Igre u povijesti, 

a i treći veliki sustav - odbojkaški 

- upalio je svjetlo na kraju tunela, 

jer premda su reprezentativke na 

kvalifikacijama u Ankari trebale bolje, 

dokazale su da im je, ako ništa drugo, 

uspjelo preživjeti administrativnu 

smrt vlastitog saveza. 

No, ipak nećemo o tome. Vratili 

bismo se ovdje na tekst iz proljetnoga 

Olimpa, čija djelomična revizija neće 

biti tako lasna. Podsjećamo: taj tekst 

posvećen je povijesnoj tekovini londonskih 

Igara - prvih u kojima su žene 

nastupile u svim športovima u kojima 

su nastupili i muškarci. Za ideju olimpizma, 

u kojoj je barun Coubertin žene 

vidio samo u publici, to je nesumnjivo 

velik korak. No, djelomična revizija 

toga velikoga koraka počiva na jednom 

skandalu, koji je na sreću prošao 

bez uobičajenog medijskog čerečenja 

(događaji na olimpijskoj pozornici 

Olimp 26

Tekst: RATKO CVETNIĆ 

Poznavajući visoku 

hijerarhičnost azijskih 

športskih struktura, 

nitko ni ne sumnja da je 

naredba stigla s najvišega 

mjesta, a ta mjesta 

u sustavu drže samo 

provjereni kadrovi. U sva 

tri slučaja - Južna Koreja, 

Indonezija i Kina - oni su 

muškoga spola. Čini se 

da poligon za uspostavu 

power playa nije mogao 

biti bolji: muškarci kao 

naredbodavci, žene kao 

izvršitelji, a potom i kao 

krivci 

redaju se brzinom koja nadilazi uobičajeni 

tempo društvene kronike), ali je 

ipak odmaknuo pozlaćenu zavjesu sa 

nekoliko velikih sastavnica olimpijske 

povorke. 

Radi se o diskvalifikaciji četiri ženska 

para s badmintonskog turnira: dva 

južnokorejska, te po jednog kineskog 

i indonezijskog. Treba napomenuti da 

se ta mjera izriče uistinu rijetko te je 

u zadnjih desetak olimpijskih igara 

izrečena svega pet puta, svaki put 

muškarcima, uglavnom prekršiteljima 

iz borilačkih športova. 

Priča ima svoju predigru u 

odluci Svjetske badmintonske federacije 

(BWF) o promjeni sustava 

natjecanja na Igrama. Naime, da bi se 

sistema isključila mogućnost „žute 

minute“, odnosno igrači(ca)ma dalo 

pravo na slab dan, odlučeno je da se 

preliminarni dio turnira u svakoj od 

pet konkurencija održi po skupinama, 

dakle „svak sa svakim“, a potom da 

najuspješniji iz skupina, od četvrtfinala 

nadalje, razigravaju za medalje. 

Taj sustav, ne treba trošiti riječi, 

ima svoje jasno i logično športsko 

opravdanje. Međutim, kako to često 

biva kad se logički modeli primijene 

na mušićavu loptu (pa i onu koja nije 

okrugla), prvo mjesto u grupi ne mora 

istovremeno biti i najbolje, jer se, u 

susjednoj skupini, iz ovog ili onog 

razloga stvari mogu odigrati mimo 

predviđanja. Ukratko, čak četiri para iz 

dvije preliminarne skupine htjela su 

izbjeći suparnike iz grupe s kojom se 

se križali u četvrtfinalu. I još k tome, 

ta četiri para igrala su dva međusobna 

meča u zadnjem kolu preliminarnog 

dijela! Naravno uslijedio je vjerojatno 

najfarsičniji dio londonskoga programa 

i jedna od najsramotnijih epizoda 

badmintonske povijesti. U oba meča, 

igračice su se svojski potrudile da ne 

pobijede, uz sve glasnije negodovanje 

s tribina i sudačke opomene. Reakcija 

stegovnoga tijela BWF-a bila je brza 

i beskompromisna - sva četiri para 

trenutačno su diskvalificirana, a žalbe 

njihovih olimpijskih delegacija isti dan 

su reternirane u koš. 

U ovome dijelu nema se što 

prigovoriti. Ali, maknimo još jedan sloj 

zavjesa. Tko makar i površno poznaje 

odnose snaga u svjetskom badmintonu, 

neće za ovaj slučaj "tankiranja" 

optužiti samo igračice. Zapravo, 

poznavajući visoku hijerarhičnost 

azijskih športskih struktura, nitko ni 

ne sumnja da je naredba stigla s najvišega 

mjesta, a ta mjesta u sustavu 

drže samo provjereni kadrovi. U sva 

tri slučaja - Južna Koreja, Indonezija 

i Kina - oni su muškoga spola. Čini se 

da poligon za uspostavu power playa 

nije mogao biti bolji: muškarci kao 

naredbodavci, žene kao izvršitelji, a 

potom i kao krivci. 

Kineska olimpijska delegacija najavila 

je momentalnu istragu. Hoće li 

tko nedodirljivome mogulu kineskog i 

svjetskog badmintona Li Yongbou, koji 

je javno priznao svoju naredbu, prigovoriti 

zato što su mu reprezentativke 

osramoćene Teško. Čovjek se vratio 

kući s onim što je planirao prije četiri 

godine u Pekingu, naime sa svih pet 

zlatnih medalja, a to je kolekcija kojoj 

se ne gleda u zube. 

Kineska varijanta Twittera - Sina 

Weibo – provela je anketu među korisnicima 

o ovom slučaju. Oko 70% 

odgovora, kako javlja BBC, podržalo je 

kineske igračice u namjeri da izgube 

svoj preliminarni meč! • 


The Olympics reveal advantages 

and disadvantages of sports systems 

– both national and international 

ones. Even though in Croatia 

there were fears that the national 

female team sports could cease 

to exist because of the crisis, the 

London Olympics have revealed a 

new vitality of Croatian women’s 

handball and basketball and 

afterwards of the volleyball as well. 

On the other hand, although 

the London Olympics were the 

first Games in which women are 

equal to men on the sports field, 

the traditional forms of male 

domination in sports administration 

still exist, as demonstrated by 

rulings in the case of disqualification 

of women’s doubles at the Olympic 

badminton tournament. 

Li Yongbou 

27 Olimp

GODINA 44 • BROJ 162 • RUJAN 2012. 

Povijest 

hrvatskog športa 

OBLJETNICE - BERNARD HÜGL (Ivica Buljan)-----------------------------------------------------------str. 2 

BURNI DANI HRVATSKOG ŠPORTSKOG NOVINARSTVA (Darko Draženović)----------------------------str. 7 

IN MEMORIAM: IVICA HORVAT/VELJKO ROGOŠIĆ/ŽELJKO BARBIR/STANE KRSTULOVIĆ-----str. 9 

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

Obljetnice: Bernard Hügl (1908.-1982.) 

Prognanstvo velikog 

Piše: Ivica Buljan 

Bio je jedna od glavnih poluga i kapetan šampionskog 

Građanskog. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen bio je oslonac 

momčadi Martina Bukovija. S Bivecom, a kasnije s 

Miroslavom Brozovićem, činio je jedan od najboljih braničkih 

parova tadašnjeg jugoslavenskog nogometa 

Bernard Hügl ili Benda (kako su ga zvali njegovi 

suigrači i prijatelji) bio je kapetan Građanskog 

i stalni reprezentativac Jugoslavije iz tridesetih 

godina te izbornik nogometne reprezentacije 

njemačkih oružanih snaga u NDH te posljednji izbornik 

reprezentacije NDH. Nakon rata osuđen je na šest 

godina robije od čega je odslužio pet u kaznionici u 

Staroj Gradišci da bi se po izlasku reaktivirao kao trener 

i postao jedan od najboljih nogometnih stručnjaka u 

tadašnjoj državi. 

Ove godine se navršava trideset godina od smrti Bernarda 

Hügla koji se rodio u Srpskom Miletiću u Vojvodini, 

25. siječnja 1908., a ovaj veliki hrvatski nogometaš, 

trener i izbornik umro je u njemačkom gradiću Heilbronnu 

10. travnja 1982. godine. 

Nogometaši stradalnici 

Nogometaši u pravilu nisu previše involvirani u 

politiku, niti su za nju osobito zainteresirani, a bogme 

ni talentirani. Naravno postoje i iznimke, no obično 

kada se na bilo koji način uključe u političke opcije, to 

ide uglavnom njima samima na štetu i gube onaj ugled 

koji su stekli kao igrači, treneri ili nogometni djelatnici. 

No, politika se često i te kako znala baviti ne samo 

nogometašima, nego i športašima općenito, i to na jako 

surov i poguban način osobito u prošlom turbulentnom 

stoljeću... 

Tako su neki zbog svojih političkih stavova i pripadnosti 

određenoj političkoj opciji izgubili i život. Među 

takve spadaju predratni igrači Građanskog (Svetozar 

Đanić) i Concordije (Nikola Pajević), koji su zbog svojih 

ljevičarskih ideja bili pogubljeni. Život je izgubio i Franjo 

Giller, legendarno krilo Građanskog, koji je bio mobiliziran 

u vojsku kao pripadnik njemačke nacionalne 

manjine, ali je zbog pokušaja bijega u partizane streljan 

od svojih sunarodnjaka. 

Na drugoj strani, poslije sloma 1945., stradavaju brojni 

nogometaši i športaši koji su bili aktivni za vrijeme 

trajanja NDH. Najgore je prošao Emil Perška, igrač 

slavne prve generacije Građanskog i kasnije novinar i 

povjesničar športa kojem se nakon rata gubi svaki trag. 

Bolje je prošao njegov suigrač iz te prve generacije Građanskog 

Gustav Remec, koji je tridesetih i četrdesetih 

godina postao operni prvak HNK-a, ali kojem je nakon 

rata uskraćeno pravo na rad i bio je prisiljen trbuhom za 

kruhom otići u Njemačku gdje je i umro zaboravljen i u 

neimaštini. Nije bilo lako ni je Bernardu Hüglu: nakon 

rata osuđen je na šest godina robije... 

Školovanje i nogomet 

Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gdje je 

počeo i s igranjem nogometa. Istodobno, kako je bio 

i običaj u to vrijeme, nogometaši su vodili računa i o 

svom školovanju. Tako je Hügl maturirao u gimnaziji u 

vojvođanskom mjestu Kuli, dok je studij farmacije započeo 

u Novom Sadu, a završio i diplomirao na zagrebačkom 

fakultetu 1931. 

Po dolasku na studij u Zagreb, Hügl je pristupio HŠK 

Građanskom, gdje je bio standardni član prve momčadi, 

te s njim osvojio dva naslova prvaka države (1937. 

i 1940.). Bio je jedna od glavnih poluga šampionskog 

Građanskog koji se počeo stvarati u prvoj polovici tridesetih 

godina prošlog stoljeća, nakon velike krize koja je 

zadesila najpopularniji zagrebački klub krajem dvadesetih 

i početkom tridesetih. 

S Bivecom, a kasnije s Miroslavom Brozovićem činio 

je jedan od najboljih braničkih parova tadašnjeg jugoslavenskog 

nogometa. Staložen, tjelesno sjajno pripremljen 

bio je jedan od oslonaca momčadi Martina Bukovija od 

kojeg je počeo upijati i trenersko znanje. Odigrao je i 

24 utakmice za jugoslavensku reprezentaciju. Zajedno 

s Franjom Glaserom i Jozom Matošićem predstavljao je 

poznati obrambeni trio u reprezentaciji. 

Karijeru je počeo kao pomagač i centrahalf, a kao 

desni branič postigao je najveću klasu svojega doba. 

Imao je izvanrednu skok igru, odličnu igru glavom te je 

bio odličan organizator obrane s osjećajem za poziciju i 

odličnim pregledom igre. Tako nogometni antologičari 

opisuju nogometne kvalitete Bernarda Hügla. 

Za reprezentaciju je debitirao u Sofiji protiv Bugarske 

2

Mladi trener i sjajna reprezentacija 

Kraj tridesetih i početak četrdesetih polako označava 

kraj izvanredne desetogodišnje nogometne karijere 

Bernarda Hügla i u svom drugom, a petom ukupnom 

osvajanju titule prvaka Građanskog, sudjeluje s manje 

igračkog udjela. No, kada je 1940. godine prestao 

igrati, ostaje u nogometu i odmah preuzima dužnost 

izbornika novoformirane hrvatske omladinske reprezentacije, 

koja samo mjesec dana poslije prvog nastupa 

seniorskih sastava, odigrava svoj prvi povijesni susret 

protiv adekvatne mađarske reprezentacije u Pečuhu. 

Osim rada u tadašnjim zagrebačkim nogometnim 

klubovima HŠK Ličaninu i NK Ferrariji, bio je i izbornik 

gradske reprezentacije Zagreba te, kao što smo i 

naveli, za vrijeme NDH bio je i trener momčadi njemačkih 

oružanih snaga i član stručnog stožera HNS–a. 

Nogometna reprezentacija NDH imala je sjajnu 

momčad sastavljenu od šampionskog Građanskog u 

kojem je kompletan sastav bio reprezentativni - od 

vratara Glasera, pa Dupca, Brozovića, Jazbinšeka, Konogometaša 

i trenera 

Pobjednička momčad Građanskog, kojoj je uspio veliki podvig - 3:1 pobjeda nad Liverpoolom 1936. 

Slijeva: Pogačnik, Urch, Rajković, Antolković, Lešnik, Hügl, Medarić, Pleše, Jazbinšek, Kokotović, Kovačević 

18. ožujka 1934. godine (2:1), dok je zadnju utakmicu 

odigrao 26. travnja 1939. u Berlinu protiv Njemačke 

(2:3). Od 1931. do 1938. odigrao je i 15 utakmica za 

gradsku reprezentaciju Zagreba. 

Stup obrane 

Pružao je izvanredne igre u reprezentaciji. O tome 

u svojoj knjizi „Velemajstori našeg nogometa” piše i 

prijeratni nogometni djelatnik, a poslijeratni novinar i 

povjesničar sporta dr. Jerko Šimić. On navodi kako mu 

je u sjećanju ostala nezaboravna utakmica odigrana s 

tada našim najljućim nogometnim rivalima Mađarima, 

u proljeće 1937. godine u Budimpešti: 

“Sjajna mađarska navala neprestano je napadala. Igra 

se uglavnom vodila u našem kaznenom prostoru. Navala 

za navalom, udarac za udarcem, ali Glaser, Hügl i 

Matošić bili su nesavladivi. U jednoj protunavali Aleksandar 

Trnanić je pretrčao do blizini korner zastavice 

i ubacio loptu u sredinu. Loptu je dočekao izvanredni 

strijelac August Lešnik i postigao neobranjiv pogodak 

- 0:1. Nikad jeftinije nismo došli do pogotka. Mađari 

su već do tada mogli voditi i s nekoliko pogodaka. Tek 

pri kraju utakmice lijeva spojka Mađara, oštri i opasni 

Toldy, a nakon očiglednog prekršaja nad Hüglom, 

postigao je dugo očekivano izjednačenje 1:1. 

U to vrijeme 1:1 u Budimpešti značio je veliki 

uspjeh. A da smo postigli takav uspjeh u prvom redu 

treba zahvaliti izvanrednim obranama vratara Glasera 

i njegovim neprelaznim braničima Matošiću i Hüglu, 

koji su zaista bili junaci tog dvoboja” - piše dr. Šimić u 

knjizi koja je objavljena sedamdesetih godina. 

3

Obljetnice: Bernard Hügl (1908.-1982.) 

kotovića, Lechnera, Cimermančića, Antolkovića, Plešea, 

Wölfla, Lešnika, Matekala i drugih, a kasnije će doći i 

Bobek, Lokošek i drugi. 

Naravno, tu su na izboru bili igrači i iz druga dva jaka 

zagrebačka kluba - Concordije (Monsider, Beda, Muradori, 

Golob, Pukšec, Pavletić...) i HAŠK-a (Duković, 

Peričić, I. Golac, Fink, Kiš te mladi naršataj predvođen 

braćom Čajkovski - Zlatkom i Željkom). Nažalost, ratno 

vrijeme i prilike ograničile su mogućnosti te reprezentacije 

koja je u četiri godine odigrala petnaest utakmica i to 

gotovo polovicu od njih sa Slovačkom koju su u sedam 

utakmica šest puta pobijedili i samo jednom remizirali. 

Prvi izbornik reprezentacije NDH bio je stariji Hitrec, 

Rudolf, a potom Bogdan Cuvaj koji je najviše puta vodio 

reprezentaciju u susretima odigranih za vrijeme ratnog 

vihora. Nakon Cuvaja, 27. prosinca 1943., državni vođa 

za tjelesnu kulturu i šport Miško Zebić, dekretom imenuje 

Hügla za izbornika. Hügl je odredio momčad Hrvatske 

za samo jednu utakmicu i to za susret u Zagrebu, protiv 

Slovačke (7:3), koja je odigrana 9. travnja 1944.. Bila je 

to ujedno i posljednja utakmica hrvatske reprezentacije 

u NDH. Te športske aktivnosti kasnije će Hügla nažalost 

koštati i šest godina robije... 

Pravac Gradiška Stara 

Nakon završetka rata, Hügl ne bježi na Zapad vjerujući, 

kao i brojni drugi, da se njemu kao športašu, koji se 

bavio isključivo nogometom za vrijeme rata, neće ništa 

dogoditi. Nažalost, prevario se te su i njega kao pripadnika 

njemačke nacionalne manjine i športskog dužnosnika 

NDH, nove vlasti šikanirale, zatvorile i na kraju osudile 

na 6 godina logora. U Staroj Gradiški izdržao je punih 5 

godina. Uz pomoć športskih poznanstava uspio se izvući 

iz logora u Gradiški, ali preostalu godinu robije nije se 

smio udaljavati iz Zagreba. 

Premda je bio pod prismotrom, nije mu zabranjen 

rad u nogometu. Nakon što je iz Dinama otišao trener 

Karl Muntsch - koji je donio prvu titulu prvaka države 

novom klubu u sezoni 1947/48 - u klubu dovode za 

trenera prvo Franju Glasera, a potom i Brunu Kneževića. 

No oni traju samo jednu sezonu i 1949. u klub dolazi 

Hügl. Sada već iskusan kao nogometni trener (istina, i 

s bremenitim i teškim trenucima sa robije), Hügl brzo 

hvata konce i formira trenerski tim kojem je on na čelu, 

a njegovi bivši suigrači Toni Pogačnik i Mirko Kokotović 

postaju voditelj omladinskog pogona (Pogačnik), odnosno 

pionira (Kokotović). Uočava da je Dinamu nužno 

podmlađivanje, i iz kluba odlaze sada već na konačnom 

kraju karijere, Lešnik, Jazbinšek i Pleše, ali zato vraća iz 

Lokomotive Cimermančića koji je u odličnoj formi i ostat 

će u Dinamu sve do 1954. godine. 

Od starijih tu su još uvijek Wölfl i Pukšec, koji su 

okosnica momčadi, a uz igrače u punom zenitu poput 

braće Horvat, Željka Čajkovskog, Senčara, Strnada, Hügl 

u momčad uvodi mlade i odlične mlade igrače Šikića, 

Dvornića, Cizarića, Režeka i po uzoru na svog trenerskog 

mentora i učitelja Bukovija, svakom pronalazi njegovo 

pravo mjesto u momčadi. 

U tri godine na klupi Dinama osvaja jedan kup, dva 

četvrta mjesta i jedno drugo mjesto u sezoni 1950/51., 

kada je Dinamo prosuo prednost od pet bodova tri kola 

prije kraja i zbog slabije gol razlike od Crvene Zvezde za 

dvanaest tisućinki gubi naslov. Mnogi će kasnije primijetiti 

da se to prvenstvo ili točnije posljednja tri kola 

više igralo izvan terena, nego na nogometnom borilištu. 

Tadašnjim tvrdokornim vladarima nogometa nikako nije 

odgovaralo da jedan robijaš i neprijatelj države, osvoji i 

naslov državnog prvaka. Bilo mu je već nagrada, smatrali 

su, i to što mu je dopušteno da trenira jedan od četiri 

najveća kluba u tadašnjoj državi... 

Pomoćnik Seppa Herbergera 

Nakon odlaska iz Dinama, postaje trener Veleža iz 

Mostara, kojega je u sezoni 1953/54 uspio uvesti u Prvu 

saveznu ligu. Pod njegovom paskom stasavaju odlični 

igrači Rebac, Barbarić, Zelenika i Mujić koji će biti 

prethodnica kasnijim sjajnim generacijama nogometaša 

iz grada sa Neretve. U tom razdoblju nekadašnji politički 

Nakon rata osuđen je na 

šest godina robije od čega je 

odslužio pet u kaznionici u 

Staroj Gradišci, da bi se po 

izlasku reaktivirao kao trener i 

postao jedan od najboljih nogometnih 

stručnjaka u tadašnjoj 

državi 

Hügl kao trener NK Proleter 

(kasnije NK Osijek) 

4

uznik čak postaje i trener B reprezentacije Jugoslavije, 

što je nagovještavalo da je postigao potpunu rehabilitaciju, 

ali to je potrajalo još samo izvjesno vrijeme. 

Kao priznati nogometni strateg sljedeći izazov 

pronalazi u Osijeku i preuzima treniranje tamošnjeg i 

tadašnjeg NK Proletera, kasnije NK Osijek. To će mu 

nažalost biti i posljednja stanica u trenerskoj karijeri u 

bivšoj državi. Već u sezoni 1955/56 izbija afera “Krznena 

lisica” u kojoj je klub optužen za podmićivanje 

sudaca Rončevića, Vlajkovića i Zečevića i kršenje 

amaterskih načela te postojanje crnog fonda. Hügl je 

dakako bio prvi na udaru i optužen je za umiješanost u 

tu aferu, pa je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru. 

Predsjednik Proletera tada je bio Ivan Špika koji je u 

mladosti igrao nogomet u osječkoj Olimpiji, a obnašao 

je funkciju generalnog direktora IPK Osijek. Špika je 

također bio pod sumnjom i uskoro je morao odstupiti 

s mjesta predsjednika kluba. No, prije toga se pobrinio 

za svog trenera, kojeg je veoma cijenio, i uspio mu je 

iznuditi putovnicu uz uvjet da mora napustiti zemlju, 

što je Hügl i učinio. U rujnu 1956., jedan od ponajboljih 

igrača svog vremena i uspješni nogometni trener 

Bernard Hügl napustio je zauvijek Hrvatsku... 

No njegovo trenersko umijeće je ostalo na cijeni 

i već po dolasku u Njemačku, odmah je uvršten u 

stručni stožer reprezentacije SR Njemačke i stavljen 

na raspolaganje izborniku Seppu Herbergeru. Nakon 

izvjesnog vremena odlazi u Stuttgart i preuzima treniranje 

momčadi Stuttgart Kickers. Potom je bio trener 

u Heilbronnu, gdje se razbolio i prestao aktivnom 

djelatnošću. 

Umro je u 74. godini, 10. travnja 1982. i pokopan 

na gradskom groblju u Heilbronnu, šestom po veličini 

gradu njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg 

(usput, grad se nalazi sjeverozapadno od Stuttgarta 

na rijeci Neckar, a posebno je poznat kao grad vina 

i vinove loze, koja se u okolici grada uzgaja na ukupno 

514 hektara). 

Bernard Hügl u hrvatskim nogometnim antologijama 

više se pojavljuje na fotografijama nego što se o 

njemu pisalo, što znači da ga se u onom najaktivnijem 

razdoblju športske publicistike, kao nepodobnog, 

dobrim dijelom prešućivalo. No, upravo fotografije 

govore i svjedoče koliko je bio važan igrač za tadašnji 

Građanski i reprezentaciju. I on je, kao i brojni drugi 

nogometaši i športaši, bio prepušten zaboravu i prošlosti, 

ali svjedočanstva su ipak ostala i Hügl je našao svoje 

zasluženo mjesto u nogometnoj povijesti. 

Literatura 

AA. VV. Nogometni leksikon, Laksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 

2004. 

AA. VV. Enciklopedija jugoslavenskog nogometa, ur. Mladen Delić, Zagreb. 

AA. VV. Sportska publicistika u Hrvatskoj, ur. Vera Mudri-Škunca, Zagreb, 1987. 

Fredi Kramer, Monografija Croatia – nogometni klub, Zagreb 1999. 

dr. Jerko Šimić, Vlastita naklada, Zagreb 1973. 

materijali Hrvatskog športskog muzeja 

Burni dani 

hrvatskog 

športskog 

novinarstva 

Piše: Mr. sc. Darko Draženović 

Prije 20 godina, hrvatski su 

športski novinari na kongresu AIPSa 

u Budimpešti, postali članovi 

Međunarodne udruge športskih novinara 

(Associaton Internationale de la 

Presse Sportive). Ovo je sjećanje svjedoka 

na to burno vrijeme... 

Hrvatski športsko-novinarski brod uplovio je u 

međunarodnu strukovnu luku prije 20 godina. 

U Budimpešti su hrvatski športski novinari 30. 

travnja 1992. godine, na 55. kongresu AIPS-a, 

postali članovima Međunarodne udruge sportskih novinara, 

odnosno Associaton Internationale de la Presse Sportive 

(AIPS), čak prije negoli je Hrvatsko novinarsko društvo 

(HND) postalo članom Međunarodne novinarske organizacije 

(FIJ), što se zbilo na kongresu od 5. do 8. studenoga 

1992. u Bruxellesu. 

Zbog čega je bilo važno postati članicom AIPS-a i kakvo je 

uopće značenje te institucije 

Hoteći biti medijskim pionirima u promjenama nastalim 

agresijom hrvatskih Srba, Srbije i Jugoslavenske narodne 

armije na Hrvatsku 1991. godine, hrvatski športski novinari 

prepoznali su trenutak nemogućnosti daljnjeg djelovanja na 

jugoslavenskoj razini. Jer, Jugoslavija se raspa(da)la, pa stoga 

ništa jugoslavensko nije moglo opstati. Uostalom, Sekcija 

5

SVJEDOČANSTVA 

sportskih novinara ni do tada nije bila uvažavana po mjeri 

svojih zasluga i za jugoslavensko športsko novinarstvo. 

Odlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz USNJ 

Dakle, zašto je hrvatsko športsko novinarstvo, odnosno, 

Sekcija sportskih novinara Hrvatske, “otišlo” iz 

Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (USNJ), nije 

naravno sporno. Paradoks je donekle u tome da je hrvatska 

športsko-novinarska sekcija praktički zasnovala Udruženje 

sportskih novinara Jugoslavije (USNJ). Bila je prva sekcija 

športskih novinara u Jugoslaviji (Sekcija sportskih novinara 

Hrvatske, osnovana je 1949., prvi predsjednik Miroslav 

Habunek; ostale su republike kasnile: Slovenija je osnovala 

sekciju tek deset godina kasnije, 1959., Bosna i Hercegovina 

1960., Srbija tek 1964., Crna Gora 1965., Vojvodina 

1966., Kosovo 1968., Makedonija 1970.). 

Da bi, po ustaljenoj povijesnoj matrici, gotovo sve, u 

športskom smislu, začeto u Zagrebu bilo rođeno u Beogradu. 

O čemu je mnogo pisano, premda jamačno nedostatno. 

Recimo, Sekcija sportskih novinara Hrvatske osnovana 

je u Zagrebu 1949., dvije republičke sekcije (Slovenija i 

BiH) desetljeće nakon toga, a srbijanska je utemeljena tek 

15 godina nakon hrvatske. 

Pa ipak, u godini osnutka Sekcije sportskih novinara 

Srbije, osnovana je odmah i Skupština savezne sekcije, 

kasnije nazvana Udruženje sportskih novinara Jugoslavije. 

Predsjednikom je postao Radivoje Marković (Radio Beograd), 

a potpredsjednikom Miroslav Habunek (Sportske 

novosti), premda je vizijom i djelovanjem Habunek bio 

desetljeće i pol ispred svojega, inače uglednoga, beogradskoga 

kolege. Sjedište je, naravno, smješteno u Beograd, a 

ne u Zagreb, Ljubljanu ili Sarajevo. 

Što se pak tiče vizionarstva, hrvatski i naglašeno jugoslavenski, 

novinarski doajen (u tiskanim medijima, radijski i 

televizijskim) Hrvoje Macanović još je 1933. godine zagovarao 

osnivanje športsko-novinarske institucije “jer u svijetu 

već postoji AIPS”. 

Koliko je 1991. bilo teško izići iz USNJ-a, još je teže bilo 

ući u AIPS i dobiti sva prava koja iz članstva proizlaze... 

Povijesni i politički kontekst osamostaljenja hrvatskih 

športskih novinara 

Dramaturgiju izlaska Sekcije sportskih novinara Hrvatske 

iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i ulaska 

u AIPS prije dva desetljeća, teško mogu pojmiti mladi 

novinari i medijski konzumenti, neki tek rođeni tih godina. 

Još teže mogu se uživjeti u tadašnje političke prilike - bio je, 

jednostavno, rat! - u kojima ne da nisu tekli med i mlijeko, 

nego je bilo pitanje tko će sačuvati posao (nije se moglo s 

posvemašnjom sigurnošću znati tko će u tom ratu pobijediti) 

ili, čak, u najgorem scenariju, tko će uopće preživjeti. 

Da bi se, bar donekle, shvatilo okolnosti, jamačno je 

dostatno reći da je u tim kriznim, doslovce ratnim, vremenima 

HDSN organizirao utakmicu vrhunskih hrvatskih 

košarkaša u Čakovcu, naravno, u humanitarne svrhe. A 

predsjednik HDSN, dakle, organizatora, jedva jedvice dobio 

je u posljednji čas dopuštenje za izlazak iz Zagreba i kratkotrajni 

boravak u Čakovcu... 

Sve spomenuto bilo je nužno za oslikavanje vremena u 

kojemu je jedna od športsko-novinarskih sekcija bivše Jugoslavije 

predvidjela događanja i odlučila se za rješenja. Prije 

negoli ostali novinarski kolege ili mnoge ostale institucije... 

Snimio: Ante Jelavić 

Prvi red zdesna: Zvone Mornar, Zlatko Maćešić, Ervin Ico Kerhin, Vilko Luncer, Mladen Delić, Davorin Bošnjak, Milka Babović 

Drugi red zdesna: Slavo Svoboda, Žarko Susić, Rudi Stipković, Radiša Mladenović i Ante Škrtić 

6

I tako je ušla u - AIPS. Ali, to nije bilo lako, 

naprotiv... 

Izlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske 

iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije 

izazvao je željene, ali i neželjene učinke. 

Željeni učinak svakako je bio upozorenje na 

prijeteću opasnost s istoka za šport, i ne samo 

šport, na nemogućnost da se hrvatski športaši 

natječu sa športašima iz sredina odakle se potiče, 

priprema i već vodi rat, te shvaćanje da 

novinarsko djelovanje u takvim okolnostima 

ne bi bilo ni politički oportuno, ni novinarski 

etično, ni ljudski moralno. 

Nakon dvaju sastanaka održanih na inicijativu 

športske rubrike Večernjeg lista (2. i 8. 

kolovoza 1991.) donesena je Izjava, u kojoj je, 

među ostalim, zapisano: 

“Dok traje rat u Hrvatskoj, sudionici sastanka u svom će 

se radu voditi dogovorom da ne propagiraju natjecanja u 

ligama u kojima ne sudjeluju predstavnici Hrvatske. Isto će 

se odnositi i spram jugoslavenskih reprezentacija koje to, 

bez hrvatskih sportaša, više ne mogu biti...” 

Neki se mediji nisu odmah priklonili Izjavi, jer još su 

vjerovali u mogućnost opstanka Jugoslavije, stoga i jugoslavenskih 

liga, pa onda i u korist izvješćivanja o njima. No, 

ubrzo su shvatili zabludu... 

Na idućem sastanku donesena je Odluka u kojoj je najvažnija 

točka glasila: 

“Predlaže se Sekciji sportskih novinara Hrvatske da 

istupi iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i da 

usporedo pokrene inicijativu za primanje u AIPS...” 

U Beogradu “izgubljeni” hrvatski akreditivi 

za Olimpijske igre 

Tada se vodstvo hrvatskoga športskoga novinarstva i 

inicijatora promjena sučelilo s neželjenim posljedicama. 

Tjedan dana kasnije, već 13. kolovoza 1991., oglasio se 

Savez za fizičku kulturu Jugoslavije (SFKJ) sa Stavovima 

uperenim Savezu za fizičku kulturu Hrvatske (SFKH), 

istomišljenikom Sekcije sportskih novinara Hrvatske, a u 

posebnom odjeljku i prema hrvatskim športskim novinarima 

i inicijatorima promjena. U njemu je stajalo: 

“Novinari iz Hrvatske žele istupiti iz Udruženja sportskih 

novinara Jugoslavije. Zbog toga će njihove akreditacije 

za predstojeće Olimpijske igre biti povučene...” 

Hrvatska je, bar u nekim športovima, dobila priliku 

sudjelovati na idućim Olimpijskim igrama (u međuvremenu 

osnovan je Hrvatski olimpijski odbor (HOO), čiji je 

suosnivač bio HDSN), ali što se izvješćivanja tiče vladala 

je, dakle, potpuna neizvjesnost, gotovo rezignacija. Jer, medijski 

odjek rezultata i uopće nastupa hrvatskih olimpijaca 

u Albertvilleu (zimi) i Barceloni (ljeti), oslonjeni samo na 

inozemne agencije, bio bi, blago rečeno, skroman. Sa športskog, 

novinarskog, pa i političkog motrišta. 

A akreditivi za obje Olimpijske igre bili su u Beogradu, u 

kancelariji Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Bilo 

je već proljeće 1992. godine, a niti jedan akreditiv 

još nije dospio u Hrvatsku. A sve u skladu sa 

Stavovima, koje je potpisao tadašnji predsjednik 

SFKJ Tome Drakulevski. 

Jedina nada da se dođe do akreditiva bila je 

ulazak u AIPS, pa onda njegovo možebitno posredovanje... 

I onda se dogodila Budimpešta i 55. kongres 

AIPS-a. I ulazak Hrvatske u AIPS, dugo snivana 

želja, jedva moguća da bi bila usklađena s pravilima 

te institucije. Ipak, dogodilo se. 

Kako 

Zacijelo su tadašnje političke prilike u Europi 

(rušenje Berlinskoga zida, raspad SSSR-a, pad 

komunizma, osamostaljenja mnogih država u Europi, 

pa i nekih južnoslavenskih...) bile od utjecaja 

na zbivanja u Budimpešti. Napokon, Mađarska 

je, kao država, u tom procesu sudjelovala i bilo je prirodno 

očekivati njezin doprinos ili bar empatiju spram Hrvatske. 

Međutim, Mađarska je bila samo domaćin kongresa, a 

glasački listići bili su i u rukama nekih delegata iz zemalja 

potencijalno nesklonih kandidatima. Međutim, Englez, 

predsjednik AIPS-a, Frank Taylor, družio se s hrvatskom 

delegacijom (Darko Draženović, predsjednik; Žarko Susić, 

dopredsjednik) i više negoli je bilo očekivano, pokazujući 

da aktualni šport i novinarstvo mogu nadjačati davne 

političke prijepore. 

Time se istodobno ne može dovesti u pitanje mađarska 

potpora. Jesu li dobri medijatori bili glavni tajnik AIPSa 

Istvan Gyulai i Jeno Boskovics, predsjednik mađarske 

športsko-novinarske organizacije i predsjednik Organizacijskog 

odbora 55. kongresa, neporecivo vrlo utjecajan član 

AIPS-a (podrijetlom bunjevački Hrvat, premda, nažalost, 

nismo uspjeli prozboriti ni jedne hrvatske riječi, sve ih je 

zaboravio, ako ih je ikada i znao), teško je reći, ali da su 

nam Mađari iskazali velike simpatije, to je nedvojbeno. 

Uglavnom iskazana je empatija ne samo spram hrvatskih 

novinara, nego i za novinare iz još 12 zemalja kandidatkinja 

za primanje u AIPS (Albanija, Bjelorusija, Estonija, 

Gruzija, Latvija, Litva, Južnoafrička Republika, Mongolija, 

Nepal, Rusija, Slovenija i Ukrajina). 

Sjećanje na Dubrovnik i Split 

Ono što je išlo u prilog našim nastojanjima, bila je zasigurno 

i činjenica da su dva vrlo uspješna kongresa AIPS-a 

održana kod nas, u Dubrovniku 1970. i Splitu 1978. Naravno, 

pod kapom Udruženja sportskih novinara Jugoslavije, 

premda su skup u Splitu organizirale samo i jedino sekcije 

Hrvatske i BiH. 

Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama bila 

je AIPS-ova statutarna odredba po kojoj je za kandidiranje 

nužan uvjet - dvije godine postojanja. Mnogi taj uvjet nisu 

ispunjavali, pa ni mi, jer su prije manje od godine osnivale 

nove novinarske udruge, ali športski fleksibilan vrh AIPS-a 

tu je odredbu uoči glasanja ukinuo. 

Tako su sve zemlje kandidatkinje aklamacijom primljene 

7

SVJEDOČANSTVA 

Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama 

bila je AIPS-ova statutarna 

odredba po kojoj je za kandidiranje 

nužan uvjet - dvije godine postojanja. 

Mnogi taj uvjet nisu ispunjavali, pa ni 

Hrvatska, ali je športski fleksibilan vrh 

AIPS-a tu odredbu uoči glasanja ukinuo 

u AIPS i obitelj, toga trenutka, od 113. članica. 

Tada još formalno postojeće Udruženje sportskih novinara 

Jugoslavije (USNJ) zastupao je glavni tajnik Radomir 

Jeremić Piri, što je bila prigoda da se sazna sudbina hrvatskih 

akreditiva za Olimpijske igre. Uz hrvatske delegate 

(Draženović, Susić) i Jeremića, sudjelovao je, kao moderator, 

Slovenac Evgent Bergant, u tom trenutku dopredsjednik Europske 

športsko-novinarske organizacije (UEPS), još uvijek 

predstavnik USNJ-a, a kao svojevrsni arbitar i Michel Verdier, 

direktorica za medije Međunarodnog olimpijskog odbora 

(MOO). Sastanak nije bio uspješan, osim ako se doživio kao 

osveta HZSN-u za “nevjeru” spram USNJ-a, istodobno, čak 

prvenstveno, i Jugoslavije, a što je, za vrijeme sastanka vrlo 

šutljiva gospođa Verdier čini se potpuno shvatila. 

Jeremić je, naime, ustvrdio da “hrvatskih (i slovenskih) 

akreditiva naprosto više nema, jer su već podeljeni”, a na 

pitanje gospođe Verdier: “Kome, kako i zašto”, nije ni znao 

ni htio odgovoriti. 

Bilo je jasno da suradnje s USNJ-om jednostavno više ne 

može biti, što će pokazati i idući Kongres AIPS-a u Istanbulu, 

kada je Jeremić rekao ono što će 20-ak godina poslije, 

na drugi način, ponoviti tek izabrani srbijanski predsjednik 

Nikolić 2012. godine. Jeremić je tad izrekao nešto vrlo ružno, 

neprispodobivo znanstvenom ili bar stručnom članku 

(ali već je objavljeno u Večernjem listu, pa ga je moguće 

ponoviti). Nužno ga je citirati da bi se shvatio kontekst i 

tadašnje prilike: “K.... ćemo vam ikada vratiti Vukovar”. Ne 

u četiri oka, svjedoka je bilo nekoliko iz više država. Nešto 

slično ponovio je srbijanski predsjednik Nikolić, upravo na 

20. obljetnicu HZSN-a tvrdnjom da je “Vukovar srpski grad 

u koji se Hrvati nemaju zašto vraćati.” 

Srbijanski politički kontinuitet očito je nastavljen i tu 

hrvatski športski žurnalisti više nisu mogli ni profesionalno 

ni zanatski djelovati. Stoga, prirodno, tada više nije ni 

bilo komunikacije s Beogradom. Razgovarali smo, ili češće 

dopisivali se, s MOO-om (osobito s Michel Verdier, premda 

ne samo s njom), a rezultat toga je bio da su 1992. sa zimskih 

igara izvješćivala petorica hrvatskih novinara, a s ljetnih 

čak dvadesetorica. “Izgubljene” akreditive dobili su, također 

izravno od MOO-a, i slovenski novinari. 

Činjenica da je AIPS član Međunarodnoga olimpijskog 

odbora priznat od svih međunarodnih športskih federacija, 

štoviše, priznat je i od Ujedinjenih naroda, govori o 

njegovu značaju i značenju. Nije, naravno, zanemariva ni 

višestruka korist od članstva u njemu. Jer, kada na velikim 

natjecanjima (olimpijske igre, svjetska prvenstva...) medijsko 

zanimanje nadmaši kapacitete domaćina, prednost 

imaju članovi AIPS-a. 

U vrijeme postojanja Sekcije sportskih novinara Hrvatske 

(do 1991.) AIPS-ove iskaznice imalo je, u različitim razdobljima, 

13 do 15 hrvatskih novinara od 223 člana kasnijega 

HZSN-a (1993.). Potom se broj članova HZSN-a i AIPS-a iz 

godine u godinu znatno mijenjao. Donekle je čudno da se 

broj članova HZSN-a i AIPS-a u nekim razdobljima i smanjivao 

(ovisno o predstojećim velikim natjecanjima i nužnosti 

ulaska u AIPS, u koji se nije moglo ući osim preko HZSN-a), 

pa je tako u posljednjih desetak analiziranih godina broj 

članova HZSN-a i AIPS-a (214 - 84) značajno pao (114 - 53). 

A što je uopće AIPS 

Športaši osnivači AIPS-a 1924. godine 

Međunarodno športsko udruženje novinara rođeno je na 

ideji iznikloj u vrijeme Igara u Antwerpenu 1920. Začetnici 

ideje bili su Belgijanac Victor Boin i Francuz Frantz Reichel, 

obojica vrlo uspješni športaši prije negoli su postali novinari. 

Nakon brojnih kontakata s novinarima najvećih športskih 

listova u svijetu, u vrijeme Olimpijskih igara u Parizu 1924. 

godine, Boin i Reichel, s predstavnicima 29 država, organizirali 

su osnivački kongres komisije (1. do 3. srpnja), prethodnice 

AIPS-a. 

Sudjelovao je i Count Bailliet-Latour, predsjednik Međunarodnog 

olimpijskog odbora, rekavši: "Pored zaštite svojih 

vlastitih financijskih interesa, njihov novinarski cilj je pridonositi 

napretku i obrazovanju... Športski novinari mogu biti 

primjer nepristrane pravednosti i lojalnog mišljenja." 

Prvi predsjednik (tada još komisije) bio je Frantz Reichel 

(Francuska), dopredsjednik Victor Boin (Belgija), a glavni 

tajnik Georges Bruni (Francuska). Države utemeljitelice bile 

su: Francuska, Belgija, Švedska, Italija, Mađarska, Poljska, 

Njemačka i Austrija. 

Na 55. kongresu AIPS-a u Budimpešti 1992. predloženo je 

da stoga 2. srpnja postane Svjetski dan športskih novinara, a 

na idućem kongresu, u Parizu, to je i prihvaćeno. 

Nažalost, malo ljudi to zna, čak i malo novinara, pa nije ni 

čudno da u dva desetljeća hrvatske nazočnosti u AIPS-u, niti 

jedan športski savez, klub ili pojedinac nije uputio čestitku 

HZSN-u, redakcijama ili pojedincima, u povodu Svjetskoga 

dana športskih novinara. 

Literatura 

Arhiva autora 

Arhiva HZSN-a 

Bošnjak, M (ur): HND prvo stoljeće, Medijska agencija Hrvatskog novinarskog 

društva, Zagreb, 2010. 

Draženović, D: Ostvarenje Macanovićeve i Habunekove vizije: u “Sjećanje na novinarstvo”, 

2009. HZSN, Zagreb, str. 12. 

Draženović, D: Od Vjesnikovog podruma do AIPS-a: u “Sjećanje na novinarstvo”, 

2009. HZSN, Zagreb, str. 18. 

Draženović, D.: Udruge hrvatskih sportskih novinara, u: HND prvo stoljeće, 2010., 

str. 419. 

Gyarfas, T. (ur) A.I.P.S. NEWS 4/94. 

Habunek, M.(ur): USNJ, četvrt vijeka udruženja sportskih novinara Jugoslavije, 

1964-1989., Savez novinara Jugoslavije, Zagreb, 1989. 

Salmenkyla, M.: Vrijednost AIPS-kartice; u A.I.P.S NEWS, 4/94, Budimpešta, str. 2. 

Sporidis, E. 70 godina AIPS-a (1924-1994); u A.I. P.S., 4/94, Budimpešta, str. 4. 

Šarec, M. (ur): Sjećanje na novinarstvo, HZSN, Zagreb, 2009. 

8

IN MEMORIAM 

IVICA HORVAT 

(Sisak, 16. srpnja 1926. - Krk, 27. kolovoza 2012.) 

Osim što je bio jedan od najvećih hrvatskih i Dinamovih nogometaša 

u povijesti, nakon završetka karijere postao je i iznimno uspješan trener 

Na odmoru, u obiteljskoj kući 

na otoku Krku, 27. kolovoza 

2012. preminuo je jedan od 

najvećih hrvatskih i Dinamovih 

nogometaša u povijesti, Ivica Horvat. 

Spada među najbolje hrvatske obrambene 

nogometaše svih vremena. Bio je 

sjajan u skoku, odličan u čuvanju protivničkih 

napadača, precizan u proigravanju, 

tehnički na visokoj razini, najčešće je 

igrao na poziciji centarhalfa, a uspješno 

je igrao braniča i desno krilo. Bio je gotovo 

neprelazan. 

Ivica Horvat, rođen je u Sisku, 16. srpnja 1926. godine. 

Nogomet je počeo igrati u zagrebačkoj Ferrariji. 

Za Dinamo je nastupao od 1945. do 1957. odigravši u 

plavoj majici čak 507 utakmica postigavši 29 pogodaka. 

S Dinamom je osvojio prvenstva Jugoslavije u sezonama 

1947/48 i 1953/54, kao i Kup Jugoslavije 1951. godine. U 

sezoni 1955/56, dobitnik je Žute majice Sportskih novosti 

kao najbolji igrač prvenstva. Od 1957. do 1960. igrao 

je za Eintracht iz Frankfurta. 

Za reprezentaciju Jugoslavije, od 1946. do 1956., 

odigrao je 60 utakmica. Debitirao je u prvoj utakmici 

reprezentacije Jugoslavije odigranoj nakon završetka 

Drugog svjetskog rata, u Pragu, 9. svibnja 1946. godine 

protiv Čehoslovačke, u utakmici u kojoj je Jugoslavija 

slavila sa 2:0, a posljednji put u Londonu, 28. studenog 

1956. u prijateljskoj utakmici protiv Engleske, u kojoj su 

domaćini pobijedili sa 3:0. 

Čak 19 puta bio je kapetan reprezentacije Jugoslavije. 

Sudjelovao je na dva Svjetska nogometna prvenstva: 

1950. godine u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Sudionik je 

Olimpijskih igara 1952. u Helsinkiju i nositelj srebrne 

olimpijske medalje. 

Nakon završetka igračke karijere posvetio se trenerskom 

pozivu. Bio je pomoćni trener u Eintrachtu, potom 

trener u Schalkeu 04, Rot-weiss Essenu i zagrebačkom 

Dinamu. Sa Schalkeom je 1972. godine bio drugi u 

Bundesligi i osvojio njemački kup pobijedivši u finalu 

Kaiserslautern sa 5:0. S Dinamom, kojega je trenirao od 

1967. do 1970. godine, osvojio je Kup velesajamskih gradova 

vodeći u finalu momčad koju je preuzeo od Branka 

Zebeca, te Kup Jugoslavije u sezoni 1968./69. 

Ivica Horvat bio je vrlo svestran. Bio je atletičar u 

Concordiji iz Zagreba - odlično je trčao na 110 metara 

prepone, skakao u dalj i u vis, a igrao je i rukomet u 

Concordiji. U omladinskoj momčadi Ferrarije igrao je 

zajedno sa starijom braćom Vladom i 

Dragom. Bio je i vrlo dobar igrač stolnog 

tenisa. 

„Ivica Horvat bio je moj idol, moj igrački 

uzor. Kao dječak obožavao sam njegovu 

igru, moja djevojka iz tog doba poklonila 

mi je Horvatovu sliku koju i danas čuvam. 

Kad sam došao u Dinamo on je odlazio, 

no biti i pet minuta u društvu s takvom 

igračkom veličinom kao što je Ivica, za 

mene je ispunjenje dječačkih snova. Kao 

osoba bio je prepun vrlina, principijelan i 

iznimno korektan. Kao športaš odlikovao 

se rijetko viđenom fernesom, bio je istinska nogometna 

veličina. Za mene je bio najbolji centarhalf na svijetu, 

potvrdio je i to izbor u najbolju momčad Svjetskog 

prvenstva u Brazilu. Bio je ponos Dinamovih navijača, 

nametnuo je visoke kriterije za sve nas koji smo kasnije 

nosili plavi dres igrajući na njegovom mjestu. Ivica Horvat 

je bio plemeniti nogometni div“! 

Tako je Ivicu Horvata opisao njegov nasljednik u 

plavoj majici s brojem pet na leđima Vlatko Marković, 

dugogodišnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. 

I ostali iz nogometnog svijeta kada se o Ivici Horvatu 

povede riječ, skidaju kapu i nižu samo komplimente. 

Debitirao je još kao dječak sa 16 godina, zaigrao je za 

Ferrariju protiv Građanskog. Čuvao je velikog strijelca 

Augusta Lešnika i Beli se uz njega nije naigrao. I mnogi 

drugi slavni golgeteri toga doba isto su prošli kada je na 

suprotnoj strani bio Ivica Horvat. 

Njegov trener u tim danima bio je slavni Milan Antolković, 

koji je o njemu jednom zapisao: „Ivica Horvat je 

bio profesionalac od glave do pete. Odličan igrač, imao 

je udarac s obje noge, a glavom je igrao savršeno. Uvijek 

je bio borben, ali volio je nadigravanje, nije bio od onih 

koji su napucavali loptu. Imao je izražen momčadski 

duh, suigrači su ga voljeli i uvažavali i kao nogometaša i 

kao osobu“ 

Posebno je Ivica Horvat bio sretan, što je s njime na 

klupi Dinamo 1967. godine osvojio Kup velesajamskih 

gradova. Vodio je jednu veliku momčad koja je u finalu 

bila bolja od Leedsa. Iz tih dana ostalo je zapisano o 

Horvatu treneru: „Došao je, vidio i - pobijedio.“ 

I za kraj rečenica koju je Ivica Horvat rado isticao: 

„Bilo je časno raditi u Dinamu“. Doista, bilo je časno, 

kada su bili časni ljudi, kakav je i Ivica Horvat. 

Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. 

(Jurica Gizdić) 

9

IN MEMORIAM 

VELJKO ROGOŠIĆ 

(Kaštel Lukšić, 21. srpnja 1941. - Split, 7. kolovoza 2012.) 

Suvremena znanost kaže da je more 

kolijevka života. Ako je to tako, naš Veljko, 

čovjek koji je živio za more i uz more, sada 

mirno počiva u toj kolijevci koju je tako 

volio 

Otišao je, možda je prikladnije reći, 

otplivao je u legendu jedan od 

istinskih športskih velikana, veliki 

plivač, osobito maratonac, Veljko 

Rogošić. Teško je nabrojiti sve trofeje i titule koje 

je osvojio u prebogatoj športskoj karijeri. Plivao 

je i planirao nove pothvate do posljednjeg daha. 

Rođen je u Kaštel Lukšiću 21. srpnja 1941. 

godine. Prema vlastitom kazivanju prvo morsko 

iskustvo imao je kao dvogodišnjak padom u 

more, i to u veljači. Sam je doplivao do obale... 

Športskim plivanjem se počeo i za ono vrijeme 

kasno baviti: na preporuku ortopeda da što više 

pliva (poslije jednog pada s jarbola u Kaštel 

Lukšiću), u osamnaestoj je godini pristupio 

splitskom plivačkom klubu „Jadran“. Međutim, 

velikim talentom i ogromnom voljom, uz pravi 

stručni rad s trenerom Nikšom Tudorom s kojim 

je ostao dugi niz godina, i uz podršku kakvu je 

imao u tom velikom splitskom plivačkom klubu, 

ostvario je gotovo sve u plivačkim disciplinama 

kojima se bavio.. 

Njegovi amaterski plivački uspjesi vezani su za 

plivački klub „Jadran“ u kojemu je ostavio dubok 

i neizbrisiv trag. U „Jadranu” je bio od 1959. do 

1973. godine, a njegovo ime i uspjesi zapisani su 

u svim monografijama i izdanjima vezanim za 

ovaj klub. Nije nimalo jednostavno registrirati 

sve Veljkove rezultate ostvarene u amaterskom 

plivanju, zato izdvajam samo neke: prvak bivše 

države bio je 45 puta, u sedam disciplina osvajao 

je naslove - na 200, 400 i 1500 metara slobodnim 

stilom, 100 i 200 metara leptirovim stilom, 

200 i 400 metara mješovitim stilom. Također 

je vlasnik naslova u štafetama 4x100 mješovito 

i 4x200 metara slobodno. Ima 203 nastupa za 

državnu reprezentaciju, kojoj je bio kapetan 

punih 15 godina. Godine 1962. plivao je u finalu 

prvenstva Europe u Utrechtu na 1500 metara. 

Nositelj je srebrnih medalja na 400 i 1500 metara, 

te brončane medalje 4x200 metara slobodnim 

stilom na IV. Mediteranskim igrama 1963. 

godine u Napulju. Sudjelovao je i na MI u Tunisu 

i Izmiru. Rekorder je Balkanskih igara na 200 

metara delfinovim stilom. Bio je i sudionik dvaju 

olimpijskih igara (Rim, 1960. i Tokio 1964.) 

Još kao dječaku izazov su mu bile daljine, 

plivao je od Kaštel Lukšića do Čiova, zato i ne 

čudi da se je po prestanku plivačke karijere u 

bazenima, odlučio se na daljinsko plivanje. Svoj 

prvi maraton otplivao je 1971. - od Supetra do 

10

Splita. Pet puta 

proglašavan je 

najboljim maratoncem 

svijeta, bio 

je pobjednik na 

brojnim plivačkim 

maratonima širom 

svijeta, a pobijedio 

je i na prvom 

Starogradskom 

plivačkom maratonu 

(Faros), na 

otoku Hvaru 1976. 

godine. 

Vrijedno je spomenuti 

Veljkove uspjehe na maratonu Vis-Split 

1975. godine (53,8 kilometara) i onaj preko La 

Manche 2004. godine (32 kilometra). Ovaj drugi 

maraton za Veljka je bio od posebnog značaja, 

ostvario je svoj davni san - preplivao je Kanal 

između Francuske i Engleske obale u svojoj 63. 

godini. Tim pothvatom postao je prvi Hrvat i 

najstariji čovjek kojemu je to uspjelo. 

Savudrija-Prevlaka 2005. godine, bio je veliki 

izazov duljine od 1000 kilometara (u etapama 

plivao je 57 dana). Prije njega nitko nije dulje 

plivao, tako da je ovo bio svjetski rekord u 

etapnom plivanju. Dionicom od 171 kilometra 

između obale Tunisa i Sicilije 2008. povezao je 

afrički i europski kontinent. Bio je prepoznatljiv 

i po svom finišu delfinovim stilom... 

Veljko Rogošić je za svoje velike uspjehe primio 

mnogobrojne nagrade i priznanja. Uz ostalo, 

Franjo Tuđman mu je za zasluge u hrvatskoj 

ratnoj mornarici dodijelio Spomenicu Domovinskog 

rata i čin poručnika fregate. Odlikovanje 

Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara za 

športska dostignuća 2002. godine, primio je iz 

ruku Stjepana Mesića. Dobitnik je odlikovanja, 

Red hrvatskog trolista za zasluge u Domovinskom 

ratu. Hrvatski olimpijski odbor dodijelio 

mu je posebno priznanje za športska ostvarenja 

2005., a Državna nagrada Franjo Bučar za životno 

djelo uručena mu je 2006. godine. O Veljku 

Rogošiću napisano je pet knjiga i snimljena su tri 

dokumentarna filma... 

Suvremena znanost kaže da je more kolijevka 

života. Ako je to tako, naš Veljko, čovjek koji je 

živio za more i uz more, sada mirno počiva u toj 

kolijevci koju je tako volio. 

(Robert Kučić) 

Prim. dr. 

ŽELJKO BARBIR 

(Split 31. 3. 1931. - Split 14. 7. 2012.) 

U 

Splitu je, 14. srpnja 2012. u 82. godini života 

preminuo prim. dr. Željko Barbir, doajen športske 

medicine u Splitu. 

Angažiranje dr. Barbira u splitskom nogometu 

započinje u tadašnjem Splitskom nogometnom podsavezu u 

proljeće 1958. godine. Na prijedlog Lea Lemešića, kooptiran 

je za člana Upravnog odbora, a kroz nekoliko idućih sjednica 

potpuno se upoznao s problematikom zdravstvene zaštite nogometaša, 

da bi vrlo brzo dr. Barbir dobio zadatak i slobodne 

ruke da organizira zdravstvenu zaštitu nogometaša na najbolji 

mogući način. 

Kako je to za njega tada bilo nepoznato područje, omogućeno 

mu je da prisustvuje seminaru iz športske medicine, koji se 

u lipnju mjesecu 1958. godine održavao u 

Opatiji s ciljem da stekne neka saznanja 

iz tog područja. 

Što se tiče pregleda, u Splitu je samo 

formalno postojala športska ambulanta 

koja je počela sa radom 1950. godine. No 

ona nije imala riješen status, što znači da 

nisu postojale prostorije, oprema i osoblje 

te stoga nije ni čudno što se nogometaši 

nisu imali gdje pregledavati. Ovjera 

športskih iskaznica obavljala se nerijetko 

bez pregleda, najčešće gdje je tko stigao. 

Dakle, trebalo je početi ispočetka. 

Stoga je dr. Željko Barbir najprije formirao 

Zdravstvenu komisiju koja će raditi u duhu Pravilnika 

koji je donijela Zdravstvena komisija Nogometnog saveza Hrvatske. 

Komisiju su sačinjavali brojni ugledni splitski liječnici i 

od tada se ozbiljnije pristupa zdravstvenoj zaštiti športaša. 

Vrlo brzo zaživjela je u pravom smislu riječi i športska ambulanta, 

s najsuvremenijom opremom tog vremena, a doktor 

Željko Barbir obnašao je dužnost voditelja ambulante od 1962. 

do 1965. godine. Potom, zbog njegove specijalizacije športske 

medicine od 1965. do 1968., ambulantu je vodio dr. Branko 

Gršković, a po povratku Barbira sa specijalizacije (od 1968. 

pa do mirovine) bio je voditelj ordinacije športske medicine u 

Splitu. 

Treba reći da je dr. Barbir ostavio posebno veliki trag u 

zdravstvenoj zaštiti nogometaša Hajduka, gdje je više desetljeća 

obnašao dužnost klupskog liječnika svih uzrasta. Dugi 

niz godina obnašao je i dužnost predsjednika Zdravstvene komisije 

Hajduka, a kada se zbog bolesti povukao s te dužnosti, 

sve do smrti dr. Barbir bio je počasni predsjednik Hajdukove 

Zdravstvene komisije. 

Sahranjen je na splitskom groblju Lovrinac. 

(Jurica Gizdić) 

11


Druga strana 

Olimp 42

ealnosti 

Statistike koje se bave 

brojem volontera angažiranih 

u športu, 

(primjerice na velikim 

športskim natjecanjima), ali i u 

drugim djelatnostima, ukazuju 

na stupanj društvene svijesti, 

ekonomsku perspektivu, te 

na brojne druge aspekte svakodnevnog 

života žitelja neke 

zemlje. Stoga i ne čudi što 

UNESCO i Europska unija posebnu 

pažnju posvećuju upravo toj 

kategoriji ljudi. 

Volonteri su ljudi čije je 

djelovanje usmjereno prema 

ostvarivanju dobrobiti za drugu 

osobu, djelatnost, neki viši društveni 

interes, što je u psihologiji 

prepoznato kao prosocijalno 

ponašanje. Među takvim ljudima 

nerijetko pronalazimo i altruiste, 

dakle one koji imaju želju za 

pomaganjem drugoj osobi, čak 

i ako to podrazumijeva određen 

gubitak za osobu koja pomaže. 

Osobine poput suosjećanja, 

empatije i tomu slično, poželjne 

su kod svih onih koji rade s ljudima 

- od zdravstvenih djelatnika, 

učitelja i nastavnika u školama, 

pa do športskih trenera, pedagoga, 

športskih psihologa... 

Povjerenje koje dijetešportaš 

razvija prema treneru 

takvih osobina, bitan je faktor 

zdravog psihičkog i fizičkog 

razvoja športaša i otvara dimenziju 

kreativnog športskog izražavanja 

koja nerijetko vodi do 

športske izvrsnosti, usuđujem 

se reći i genijalnosti. 

U kontekstu ove teme, nazire 

se veza između tjelesne i zdravstvene 

kulture i, primjerice, 

likovne i glazbene kulture. Upravo 

sposobnost glazbenog kompozitora, 

slikara ili pisca književnog 

djela da izrazi najdublje i 

najsuptilnije planove svog bića 

kroz umjetničko djelo, takvog 

umjetnika čini prepoznatljivim, a 

njegovo djelo genijalnim. Jednako 

tako, športaši koji uspijevaju 

dosegnuti tu razinu kreativnosti 

i staviti je u kontekst športskog 

izražaja nerijetko ulaze u povijest 

kao legende. 

Nasuprot prosocijalnom ponašanju, 

nalazi se asocijalno 

i antisocijalno ponašanje koje 

nalazimo u brojnim aspektima 

društva, nažalost i u športu. 

Značaj koji poremećene ličnosti 

uživaju u svijesti današnjeg 

čovjeka najbolje je mjerljiv kroz 

udio crnih kronika u dnevnim 

tabloidima, ali, što je vrlo zabrinjavajuće, 

i kroz osobine koje se 

smatraju poželjnim za uspjeh u 

onim djelatnostima koje danas 

volimo nazivati realnim sektorom. 

Uspjeh u nekom tržišnom 

natjecanju ovisi o agresivnosti, 

čak i beskrupuloznosti raznih 

menadžera, a trendovi koji su 

malo-pomalo zavladali u suvremenom 

svijetu stvorili su generacije 

roditelja koji čak i vlastito 

dijete promatraju kao tržišnog 

konkurenta, konkurenta koji mu 

oduzima dragocjeno vrijeme. A 

vrijeme je novac... 

Ako gledamo kroz naočale 

ekonomije profita, smanjivanje 

broja zaposlenih, smanjivanje 

cijene rada, povećavanje radnih 

normi, smanjivanje prava zaposlenika 

i sl. vodi do dobrih poslovnih 

rezultata. Shodno tome, 

pitanje je vremena kada će termin 

realni sektor biti zamijenjen 

terminom realnost, a sve drugo 

Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK 

Budućnost športa u mnogo čemu će ovisiti o 

broju volontera, odnosno spremnosti ljudi da se 

dobrovoljno uključe u organizaciju određenih 

športskih programa. Sustav vrijednosti koji 

prepoznaje altruiste, te ističe empatiju kao 

pozitivan model ponašanja vodi u kreativnost, 

razvoj i prosperitet, kako zdravstveni, športski, 

kulturni, tako i onaj ekonomski 

43 Olimp


postati ne-realnost. U takvoj izvrnutoj 

verziji svijeta, kao u nekom SF scenariju, 

ljudi s naglašenim prosocijalnim 

crtama ličnosti, dakle razni altruisti, 

mogli bi biti tretirani kao nenormalninerealni 

pojedinci u normalnom-realnom 

svijetu te, zahvaljujući tome dobiti 

medicinsku dijagnozu poremećene 

ličnosti. 

Iako šport daje neslućene mogućnosti 

u borbi za zdrav razum u borbi u 

kojoj volonteri i razni športski altruisti 

zauzimaju itekako važnu ulogu, stvari i 

ovdje mogu biti bitno drukčije u odnosu 

na to kako izgledaju na prvi pogled. 

Primjerice, volonteri u športu su i razni 

sudionici u upravljačkim tijelima športskih 

klubova i saveza, članovi raznih 

povjerenstva, odbora i sl. Među njima 

su i roditelji športaša koji svojim sudjelovanjem 

u upravi kluba ili doprinosom 

u organizaciji nekog klupskog natjecanja, 

aktivno pomažu u radu kluba, doprinose 

športskom razvoju svog djeteta, 

ali i druge djece. 

Nadalje, zahvaljujući medijskom interesu 

za šport, upravna i druga tijela 

zanimljiva su svima onima koji će djelujući 

u športu dobiti medijski značaj, 

odnosno ostvariti vlastitu promidžbu. 

U tu kategoriju spadaju pojedinci različitih 

političkih aspiracija, predstavnici 

sponzora i slično. 

Postoji još jedna kategorija športskih 

dobrotvora i volontera čije se osobine 

nalaze u rasponu od simpatičnog do 

grotesknog. Nekima od njih članstvo u 

raznim športskim forumima daje priliku 

za bijeg od svakodnevnog monotonog 

života, bračnog partnera s kojim 

provodi posljednjih trideset i više godina 

i što je najvažnije, značaj pred prijateljima. 

Česta zakazivanja sjednica u 

kasnim popodnevnim satima, beskrajne 

polemike oko toga je li „sport“ ili 

„šport“, sjećanje na neka davna vremena, 

športske anegdote, te prijateljsko 

čavrljanje u lokalu koji djeluje u sklopu 

nekog športskog objekta, doista znaju 

biti zanimljiva, a nerijetko i vrlo duhovita. 

Međutim, postoje i slučajevi kada se 

u redovima takvih športskih volontera 

nađu osobe koje su nezadovoljne svojim 

životom, brakom, osobe s velikim 

odstupanjem između životnih očekivanja 

i dostignuća. Preslikavanje njihovih 

osobnih drama na odnose unutar klubova 

i saveza, stvara privid stalnih sukoba 

u športskim klubovima i organizacijama, 

što nerijetko prerasta i u otvoreni 

sukob, a o čemu svjedoči i dnevni tisak. 

Stoga i ne čude učestale sudske 

parnice između različitih subjekata 

u športu, odnosno pokušaju pravnog 

razrješavanja problema koji svoj uzrok 

imaju daleko od športa. Žrtve takvih 

sukoba nerijetko su sami športaši, a 

slika koja se stvara o športu daleko je 

od one poželjne. Postoje i brojne druge 

kategorije volontera i športskih dobrotvora 

čije stalno isticanje kako u športu 

nemaju nikakav vlastiti interes upućuje 

na oprez. 

Neovisno o tome, većina volontera u 

športu veliki su humanisti i najveći im 

je motiv osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva 

do kojeg dolaze nakon što učine 

nešto korisno za društvo. Bez njih, brojne 

športske manifestacije, primjerice, 

uopće se ne bi mogle održati, s obzirom 

na visoku cijenu. Spremnost za pomoć 

drugima, a bez postojanja vlastitog 

financijskog interesa, poruka je koju 

šport daje, možda više od ijedne druge 

djelatnosti u društvu. Stoga, volonteri 

zaslužuju daleko veći medijski prostor, 

veći društven značaj i ugled. Nažalost, 

sve teži ekonomski standard, sve manje 

raspoloživog slobodnog vremena, 

sve veća zabrinutost za sutrašnjicu i sl., 

pred pojedinca stavlja neke druge prioritete, 

tako da je u posljednje vrijeme 

volontera u športu sve manje. 

U svakom slučaju, budućnost športa 

u mnogo čemu će ovisiti o broju volontera, 

odnosno spremnosti ljudi da se 

dobrovoljno uključe u organizaciju 

određenih športskih programa. Međutim, 

veza između volonterstva i 

osobina ličnosti koje u tekstu navodim 

kao prosocijalno ponašanje, upućuje na 

zaključak da će problematika športskih 

volontera ukazivati na smjer u kojem 

se društvo u cjelini razvija, odnosno u 

kojem se razvija društvena svijest. 

Sustav vrijednosti koji prepoznaje altruiste, 

te ističe empatiju kao pozitivan 

model ponašanja vodi u kreativnost, 

razvoj i prosperitet, kako zdravstveni, 

športski, kulturni, tako i onaj ekonomski. 

Nasuprot tome, sebičnost, egocentričnost 

i asocijalnost kao dominantne 

odrednice sustava vrijednosti vode 

prema, usuđujem se reći, psihopatskom 


Volunteers in sports represent an 

important link in preserving the sports 

system. Regardless of whether the 

volunteers at sports events or, for example, 

various members of the boards of directors 

- the motive of those who help the sports 

system with no tangible benefit thereof 

lies within the characteristics of a person, 

such as altruism. Most volunteers in sports 

are great humanists who cherish general 

social interests more than their own. 

And the process of creative creation, such 

as the creation of a top athlete, requires 

a great deal of empathy, altruism and 

positive intentions on the side of the 

coach. This relationship stimulates the 

athlete’s creativity and subtle plans which, 

combined with talent and appropriate 

training, create the highest level of quality 

and success. The same characteristics 

are required for success in almost any 

business, especially in one related to the 

people, and exactly these characteristics 

are the basis of social, cultural and 

economic prosperity of each country. 

Therefore, the fact that these qualities are 

often ridiculed, i.e., that people with these 

characteristics are declared insufficiently 

competitive for real life, is really 

troublesome. Whether the people engaged 

in prosocial behavior will be treated in 

the future as unrealistic, inadequate or 

sick, and various egocentrics as realistic, 

balanced and normal, only the time will 

tell. 

Sports will surely have an important role 

in preventing such SF scenarios, and the 

number of volunteers in sports will be 

an indicator of direction in which the 

development of social awareness and 

future is going. 

modelu društva. Što će biti realno, a što 

nerealno, reći će budućnost, a ljudi će 

morati paziti da se ne nađu na suprotnoj 

strani od realnosti. • 

Literatura: 

Batson, C. D. (1991). The altruism question: Toward 

a socialpsychological answer. Hillsdale, NJ: Erlbaum 

Batson, C. D. (1998). Altruism and prosocial behavior. 

In D. T. Gilbert, S. T. Fiske and G. Lindzey (Eds.), 

The handbook of social psychology ( 4 th ed., Vol. 2. 

pp. 282-316). New York: McGraw-Hill. 

Eisenberg, N., Guthrie. I. K., Murphy, B. C., Shepard, S. 

A., Cumberland, A., and Carlo, G. (1999). Consistency 

and development of prosocial dispositions: A longitudinal 

study. Child Development, 70, 1360-1372. 

Hrženjak, M., Jozić, M., Ceraj, S., (2007). Sport u 

državama i regijama Alpe-Jadran u službi razvoja i 

suradnje država i regija pri Vijeću Europe. UD. 

Gracin, F. i Klobučar, B. (ur.), VII Konferencija o sportu 

RZ Alpe-Jadran, Zbornik radova međunarodne konferencije, 

Opatija, 31. svibnja – 3. lipnja., str. 39-51. 

Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 

Olimp 44

Darovitost i šport 

Slon 

na bocama 

Tekst: ŽELJKO MATAJA 

Može se reći da gotovo nema 

osobe koja nije darovita i koja 

nije kreativna. Drugo je pitanje za 

što: za koju djelatnost odnosno 

za koji šport netko ima dara ili 

stvaralačkog smisla i do kojeg je 

stupnja netko darovit 

Kad se spominjala darovitost 

za vrhunske domete, dugo 

se robovalo pretpostavkama 

kako se sve može naučiti ili 

savladati upornim radom. Navodili 

su se primjeri u kojima nije izostajao 

dril, i štošta iz repertoara prisile pod 

sintagmom „što više radimo - bit ćemo 

uspješniji“. 

Poznavao sam pedagoga koji je svojim 

uvjerenjima davao poticaj sljedećom 

tvrdnjom: ako slon može naučiti 

stajati na bocama, onda svatko može 

naučiti odgovarajuću vježbu. I to 

je točno! Međutim slon koji ovlada 

stajanjem na bocama zbog drila, nije 

postao umjetnik nego samo - slon na 

bocama. 

Zbog takvih uvjerenja mnoga 

su djeca žrtve ambicija, najčešće svojih 

roditelja, ali i pedagoških okruženja 

u kojima je afirmiran stav o socijalnoj 

ili zdravstvenoj vrijednosti športa, 

zanemarujući pritom činjenicu da nije 

sve za svakoga odnosno da nije svatko 

za sve sposoban ili svemu dorastao. 

Jednostavno rečeno: u bocu od litre 

ne može se uliti onoliko koliko netko 

želi, nego samo onoliko koliko stane. 

Čovjek svojim rođenjem ili genetičkim 

naslijeđem, raspolaže svim svojim 

kvalitetama, ali i nedostacima. U 

tom smislu, prirodna sposobnost za 

bilo koju djelatnost je dar, pa tako i u 

športu. 

Može se reći da gotovo nema osobe 

koja nije darovita i koja nije kreativna. 

Drugo je pitanje za što: za koju 

djelatnost odnosno za koji šport 

netko ima dara ili stvaralačkog 

smisla i do kojeg je stupnja netko 

darovit. No, jedno je sigurno: 

sklonost i maštovitost za bilo 

koju djelatnost ne može se 

razviti kod ljudi koji nisu, 

kako se to kaže, rođeni za nešto. Tako 

čovjek bez sluha glazbu može slušati, 

ali ne i izvoditi. Jednako tako, čovjek, 

ovisno o svojim mišićnim sposobnostima, 

može izabrati šport 

primjeren njegovoj ulozi 

u izabranom športu. 

Jednako kao i u glazbi 

instrumentu za glazbenu 

izvedbu kojoj je 

dorastao... 

Djeca nedorasla bavljenju 

športom najčešće pružaju 

otpor. Mnogi to tumače lijenošću 

(umjesto nedoraslosti 

za neku aktivnost), pa onda 

Olimp 46

prilaze različitim dosjetkama poticanja 

djeteta. Roditeljski odabir športa, 

bez dječje privole, ponekad dovodi do 

tjelesnih trauma koje se, za razliku od 

psihičkih, odmah prepoznaju. 

U svakom slučaju, krivo je nastojanje 

kad se stimuliranje za ranu aktivnost 

započne usporedbom u smislu 

„vidiš kako oni to mogu, a i mlađi su“. 

Darovita djeca za bilo koju aktivnost 

sama pokazuju svoj interes ili ga pak 

gube kad uvide da nisu u stanju pratiti 

izazov ili mogućnosti naprednijih 

u svojem okruženju. To, naravno, ne 

znači da djeca koja ponekad odustanu 

u nekoj dobi, u kasnijoj fazi svojeg 

odrastanja ne mogu pokazati interes i 

sposobnosti kojima nadmašuju upravo 

one koji su ih obeshrabrili u njihovim 

prvotnom nastojanjima. 

Budući da se čovjekovo odrastanje, 

a s njim i darovitost za nešto ne razvijaju 

kalendarski nego biološki, postoje 

djeca koja svoje sposobnosti mogu 

izraziti ranije, a neka kasnije. Kao što 

u prirodi ne postoje pravila, tako i u 

čovjekovu odrastanju postoje brojne 

nepredvidivosti ovisne o vanjskim 

utjecajima koji djeluju na unutarnje 

čimbenike među kojima je značajna 

hormonalna distribucija. 

Na pitanje kad bi valjalo započeti 

baviti se nekim športom, točan je odgovor 

- što ranije. No, kad je to “što 

ranije”, ovisi o mentalnoj i tjelesnoj 

sposobnosti djeteta. Kao što ne postoji 

odjeća i obuća za dob, tako ne 

postoje ni jednake mentalne sposobnosti 

dječjeg odrastanja. Djeca koja 

nisu u stanju percipirati gibanje ili ga 

nisu u stanju mišićno pratiti, uzaludno 

započinju izabranim športom, štoviše 

- oni koji na tome nastoje, izlažu djecu 

svojevrsnom nasilju. 

Svaki razvoj traži odgovarajući 

podražaj (čitaj: vježbu), prilagodbu na 

podražaj (vrijeme za učinak vježbe) 

i rezultat (domet vježbe). Dakle, za 

razvoj darovitosti potrebno je odgovarajuće 

vrijeme koje je usporedivo s 

nekadašnjom tehnologijom fotografskog 

aparata koji je, ovisno o uvjetima 

slikanja i osjetljivosti filma, tražio više 

ili manje svjetlosti uz pomoć blende, 

ali i osjetljivosti filma za prijem 

svjetlosti. Zatim je za perfekciju bilo 

odlučno razvijanje filma u rastvoru 

kemikalija. 

Drugim riječima, uz podražaj vježbe 

za razvoj talenta traže se odgovarajući 

uvjeti koje čine kvalitetna prehrana, 

higijenski način života, suzbijanje 

morbidnih utjecaja i pozitivno socijalno 

okruženje. 

U praksi je prepoznato puno primjera 

da su se, kako se to kaže, već 

otpisani športaši, pokazali uspješnijim 

od športaša što su bili označeni perspektivnim. 

Bilo bi uzaludno nabrajati čimbenike 

koji nam, u tom smislu, ništa ne objašnjavaju, 

ali upućuju na različite načine 

interpretiranja o nečijem uspjehu ili 

pak neuspjehu. Tako se često veli za 

nekog športaša kojeg je ozljeda ili 

bolest spriječila u postizanju uspjeha 

kako je imao peh. No, valja znati da 

je zdravlje jedna među bitnim pretpostavkama 

darovitosti, jer zdravlje je 

također dar. 

Darovitost za vrhunske domete 

često se dovodila u vezu s tvrdnjom o 

nekakvim postocima u kojima je dovoljno 

deset posto pripisati urođenosti 

(talentu), a devedeset posto radu 

(upornosti). Za vrhunski uspjeh u bilo 

čemu potrebno je raspolagati motivom 

(voljom za uspjeh), snagom (tjelesnim 

i zdravstvenim sposobnostima) 

i vještinom (ovladavanje tehnikom). 

Koliko je pak vremena potrebno da se 

harmoniziraju htijenje, moć i znanje, 

upitnik je od neba do zemlje ili pak 

kombinacija s tri znaka u športskoj 

prognozi. Naime, neki žele i mogu kad 

nedovoljno znaju, a neki s dovoljno 

znanja ne žele ili ne mogu. 

Brojni športovi i športske discipline 

nisu nastale da bi se usavršile nečije 

sposobnosti, nego su ljudi ovisno o 

sposobnostima izabrali športove. Bacači 

kugle nisu visoki i jaki zato što 

bacaju kuglu. Izabrali su šport koji im 

daje prednost. Ni košarkaši nisu rasli 

u visinu zato što su igrali košarku, niti 

su dizači utega niskog rasta zato što 

dižu utege. Kao što visina daje prednost 

u nekim športovima, tako i ljudi 

niskog rasta imaju prednost u gimnastici 

ili u dizanju utega. Antropološke 

dimenzije mogu dati prednosti u izabranom 

športu. 

Proizvođači športske opreme iz 

dana u dan nude rekvizite koji doslovce 

otkrivaju neslućene ljudske 

sposobnosti. Daskari se (borda) u 

svim agregatnim stanjima, a biciklima 

i skijama izvode se prave vratolomije. 

Travnjake je potisnuo asfalt, a sposobnosti 

što ih pokazuju koturaljkaši 

i plesači na asfaltu izniman su dar 


It can be said that there is almost 

no person who is not talented and 

creative. Another question is for 

what: for which activity or sports is 

a person talented or has a creative 

sense and to which extent. Anyway, 

one thing is certain - the love and 

vision for any activity cannot be 

developed in people who were not, 

as it is said, born for something. Just 

as a man with poor musical pitch 

can listen to the music, but cannot 

play it, likewise a man, depending 

on his muscle capacity, can choose 

a sports according to his gift for 

practicing exactly this sports and 

not another one. 

Numerous sports and sports 

disciplines were not created to 

improve someone’s abilities, but to 

help people choose the right one in 

accordance with their capacities. 

Shot putters are not tall and strong 

because of shot putting. They just 

chose the sports that gives them 

an advantage. Neither are the 

basketball players tall because 

they played basketball, nor are 

the weightlifters short because of 

weightlifting… 

i umjetnička izvedba bez premca u 

tjelesnim zahtjevima. 

Čovjek jednostavno nije svjestan za 

što je sve nadaren, a sasvim je drugo 

pitanje može li svaki dar biti socijalno 

podržan, vrednovan, poštovan i nagrađivan. 

No, sve što bi valjalo smatrati darovitošću 

traži odgovor u poimanju 

čovjeka kao neponovljive biološke 

jedinke čiji razvoj značajno ovisi o socijalnim 

uvjetima koji mogu djeci bez 

uvjeta biti motiv da budu bolji od onih 

koji imaju idealne životne uvjete. 

No, valjalo bi zaboraviti na mogućnost 

da u bilo kojem športu oni nedaroviti 

mogu uspjeti, ma koliko imali 

izvanredne uvjete i financijsku potporu... 

• 

Literatura: 

Mataja Ž., Život za sport i od sporta, NZ Matice 

Hrvatske, Zagreb, 2003. 

Crow F.J. Beleške iz genetike, Savremena administracija 

Bgd. 1967. 

Od Gee do sebičnog gena: Zbornik radova, priredila 

Rusan R., Jesenski i Turk, Zgb 1997. 

Pavelić K. Čuda moderne medicine, (Nadanja i 

strepnje), NZ Globus, Zagreb, 2004. 

47 Olimp


Tekst: DARIJA OMRČEN 

Svoje ime ovaj je šport dobio prema riječi iz jednoga od tibetskih jezika i znači - lopta. 

Polo je svoj naziv posudio za tvorbu naziva još jednoga športa, a to je - vaterpolo 

Polo

Polo pripada skupini konjičkih 

športova. Smatra se da 

je star više od dvije tisuće 

godina, a prema nekim su ga 

izvorima (npr. SPORTPOLO Corporation, 

1996-2012) prvi igrali nomadi 

ratnici. Naziv polo dolazi od riječi iz 

jednoga od tibetskih jezika i znači 

lopta (Random House Webster’s Unabridged 

Dictionary, 1999; Longman 

Dictionary of Contemporary English, 

2005). Drugim riječima, polo je igra 

loptom. 

Polo je utakmica podijeljena u četiri 

do šest (u iznimnim situacijama i 

osam) razdoblja igre od po 7 minuta. 

Ta se razdoblja u engleskome jeziku 

nazivaju chukka(s) ili chukker(s), a ponekad 

se rabi i varijanta potonje riječi 

koja glasi chukkar(s). Riječ chukka/ 

chukker podrijetlom je iz hindskoga, i 

to od riječi cakkar, odnosno iz sanskrta 

od riječi cakra, što je kotač ili krug 

(Collins Dictionary, 2012). Značenja 

koja navode neki engleski rječnici 

odnose se ili na navedeno razdoblje 

utakmice u polu ili na cipelu/čizmu 

visine gležnja koja se veže kroz dva ili 

tri para rupica. Poveznica između potonjeg 

značenja i pola je u tome, što 

igrači pola nose obuću sličnu navedenoj 

(American Heritage Dictionary of 

the English Language, prema LoveTo- 

Know, Corp., 1996-2012). 

Što se prvotne uporabe riječi 

chukka i chukker tiče, različiti izvori 

navode različite podatke o tome. Na 

primjer, Merriam Webster Online Dictionary 

(Merriam Webster Inc., 2006- 

2007) kao period u kojemu se riječ po 

prvi puta rabi u engleskome jeziku, 

navodi 19. stoljeće, dok je Collins 

Dictionary (2012) manje precizan i 

govori o 19., odnosno 20. stoljeću. 

Dvadeseto stoljeće kao početak uporabe 

riječi chukka (chukkar/chukker) 

potvrđuju i neki drugi izvori - npr. 

Random House Webster’s Unabridged 

Dictionary (1999). Međutim, Random 

House Webster’s Unabridged Dictionary 

(1999) navodi 19. stoljeće kao 

vrijeme u kojemu se riječ chukker, 

dakle, ne varijanta chukka, počinje po 

prvi put koristiti. 

Iz povijesti pola poznato je 

da prva pravila nastaju sredinom 

19. stoljeća. U Engleskoj 

je prva utakmica 

odigrana 1869. 

(SPORTPOLO Corporation, 

1996- 

2012), a krajem 

osamdesetih 

godina 19. stoljeća 

polo dolazi 

u Sjedinjene Američke Države i 

tijekom sljedećih pedeset godina 

postaje popularan među sve većim 

brojem ljudi. 

Od 1900. polo je bio i olimpijski 

šport, sve do 1936. kada više nije 

bio dijelom olimpijskoga programa 

(SPORTPOLO Corporation, 1996-2012). 

Kad se u engleskome jeziku govori 

o konjima na kojima se igra polo, o 

njima se govori kao o ponies (jednina: 

pony), odnosno kao o ponijima. Dakle, 

ne rabi se riječ horse, što je uobičajen 

naziv za konja u engleskome jeziku. 

Razlog je tomu što pravila igre ne 

propisuju visinu konja, te je moguće 

igrati na konjima različitih visina (poni 

je pasmina konja poznata po niskom 

rastu). 

Lopta se udara palicom koja 

se u engleskome jeziku naziva mallet, 

a ponekad i stick. Riječ mallet u tome 

jeziku primarno označava čekić, bat, 

odnosno drveno kladivo. S obzirom 

na to da je palica koja se rabi u polu 

u obliku čekića, poveznica je između 

njegova izgleda i prethodno navedenoga 

značenja s jedne strane, i, 

s druge, značenja palica u polu, 

jasna. Riječ je mallet u engleski 

jezik ušla iz starofrancuskoga, 

od riječi mail 

u značenju čekić, 

a u starofrancuski 

dolazi iz latinskoga, i to od riječi 

malleus, također u značenju čekić, 

odnosno mlat (Random House 

Webster’s Unabridged Dictionary, 

1999; Gluhak, 1993:416). Riječ se 

mlat, odnosno latinska riječ malleus, 

može u hrvatskome povezati i s riječju 

malj, a malj je veliki čekić, za koju Gluhak 

(1993:397) kaže da je posuđenica 

iz balkanskog latinskog. 

49 Olimp



As all other sports, polo has its 

terminology. Terms like chukka, 

off side, near side, mallet, etc. 

are interesting for analysis. What 

makes them specific is that, although 

some of them are used in 

other sports as well, e.g. off-side in 

football and throw-in in football 

and team handball, their meanings 

in different sports are not the same. 

To understand them correctly, the 

knowledge of the rules of the game 

of each sport in question is necessary. 

Kad se u engleskome jeziku govori o konjima na kojima se 

igra polo, o njima se govori kao o ponies (jednina: pony), 

odnosno kao o ponijima. Dakle, ne rabi se riječ horse, što je 

uobičajen naziv za konja u engleskome jeziku 

Engleski je naziv off-side poznat 

širokoj publici. Međutim, ne po značenju 

koje ima u polu, već po značenju 

zaleđe koje ima u nogometu. Isti naziv 

u polu označava desnu stranu konja. 

Naime, riječ se off kao pridjev kombinira 

s drugima, pa npr. off horse znači 

desni konj, a off hand side znači desna 

strana. U kriketu imenica off, kao 

i naziv off side, označava suprotnu 

stranu vrata (sastavljenih od tri stupića) 

ili igrališta od one na kojoj stoji 

udarač (Random House Webster’s 

Unabridged Dictionary, 1999). Jedno 

je od značenja riječi off i početak utrke, 

npr. konjičke (Longman Dictionary 

of Contemporary English, 2005). 

Lijeva strana konja u engleskome 

se naziva near-side. Naziv near-side 

nastaje spajanjem dvije riječi - near 

i side. Prva je riječ najčešće poznata 

po značenju blizu. Međutim, osim tog 

značenja ima i druga, a jedno je od 

njih - lijevi. Dakle, near-side znači lije- 

= 

va strana (engl. side = strana). Prema 

pravilima, u polu nema ljevorukih igrača: 

igrač ili igra desnom rukom ili ne 

može sudjelovati u nadmetanju! 

Naziv throw-in je naziv koji je 

nogometnoj i rukometnoj publici dobro 

poznat. U oba navedena športa 

označava ubacivanje, odnosno radi se 

o ubacivanju lopte u igru iz prostora 

izvan granica igrališta, i to nakon što 

je loptu u taj prostor preko uzdužne 

crte izbacio igrač ekipe koja je u tome 

trenutku u fazi obrane i nije u posjedu 

lopte. Izvođenje se ubacivanja u nogometu 

i rukometu razlikuje. Na primjer, 

kod ubacivanja u nogometu, igrač mora 

barem s jednim dijelom svakoga stopala 

stajati na tlu, vrhovi kopački ne smiju 

prelaziti unutarnji rub uzdužne crte, 

loptu mora baciti iza i iznad glave, i to 

s obje ruke. U rukometu igrač pri izvođenju 

ubacivanja mora jednom nogom 

stati na uzdužnu crtu igrališta. 

Za razliku od nogometa i rukometa, 

ubacivanje u polu ne izvodi igrač, 

već sudac, i to za početak utakmice, 

a loptu ubacuje između dvije u vrste 

posložene suparničke ekipe koje se, 

kada se igra na otvorenome, sastoje 

od četiri igrača svaka. 

Polo je svoj naziv posudio za 

tvorbu naziva još jednoga športa, a to 

je - vaterpolo (engl. water polo). Taj 

naziv nastaje od riječi water (voda) 

i riječi polo (lopta). Prema tome, vaterpolo 

je šport koji se igra loptom u 

vodi. Iako postoje nedoumice vezane 

za nastanak naziva vaterpolo (a odnose 

se na upit o tome zašto je za taj 

naziv odabrana baš riječ polo, a ne 

npr. riječ ball), neki izvori smatraju da 

je to stoga što je vaterpolu prethodila 

igra u kojoj su igrači sjedili na bačvama, 

poput igrača pola na konjima, 

polegnutima u vodi. 

Bilo to točno ili ne, činjenica je da 

polo i vaterpolo imaju u svome nazivu 

istu riječ, koja ih na neki način zasigurno 

povezuje... • 

Literatura i izvori: 

Collins Dictionary (2012). www.collinsdictionary 

.com/dictionary/english/chukka 

Longman Dictionary of Contemporary English. 

Writing Assistant Edition CD-ROM (2005). Harlow: 

Pearson Education Limited. 

LoveToKnow, Corp. (1996-2012). Your Dictionary. 

The Dictionary You Can Understand. www.yourdictionary.com/chukka 

Merriam Webster, Inc. (2006-2007). Merriam 

Webster Online Dictionary, www.merriam-webster 

.com/dictionary/chukka 

Random House Webster’s Unabridged Dictionary. 

1999. V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0 

for 32bit Windows systems, Random House, Inc. 

Collexion Reference Software (1998) Lemout & 

Housepie 

SPORTPOLO Corporation. (1996-2012). History. 

http://www.sportpolo.com/History/default.htm 

Olimp 50

Šport i međunarodne integracije 

EU Programi 

za financiranje športa 

Financijska kriza koja je osim 

potresa na polju financiranja 

i monetarne ekonomije Europske 

unije u prvi plan iznijela 

i strateške odrednice razvoja 

Europske unije, postavljajući 

primarno pitanje daljnjeg 

određenja europskog povezivanja 

i smjernica na 

kojima će se temeljiti 

- onim bankarskim 

ili političkim - neizbježno 

se odrazila 

i na športsku djelatnost. 

Usprkos nedostatnom 

financiranju, 

šport se 

u Europi u ovim 

kriznim vremenima 

prepoznaje kao 

sredstvo izgradnje 

europskog identiteta i 

jačanja europske suradnje, 

čime mu se nedvojbeno 

priznaju kulturne odrednice i 

mogućnost povezivanja europskih 

naroda. 

Međutim, kako bi europsko društvo 

moglo osjetiti pozitivne karakteristike 

športa, neophodno je osigurati 

njegovo prioritetno financiranje u 

sklopu egzistirajućih europskih programa 

za mlade, obrazovanje, kulturu, 

zdravstvo, turizam, regionalni razvoj 

i razvoj novih tehnologija s posebnim 

naglaskom na sljedeće razdoblje financiranja 

(2014. - 2020.) 

Programi kojima je moguće 

osigurati sufinanciranje športskih aktivnosti 

obuhvaćaju Instrument pretpristupne 

pomoći IPA (Instrument for 

Pre-Accession assistance), čija je provedba 

određena za razdoblje 2007.- 

2013., mijenjajući dotadašnje programe 

Pomoć zajednice u obnovi, razvoju 

i stabilizaciji (Community Assistance 

For Reconstruction, Development and 

Tekst: SAŠA CERAJ 

Usprkos nedostatnom 

financiranju, šport se u 

Europi u ovim kriznim 

vremenima prepoznaje 

kao sredstvo izgradnje 

europskog identiteta i 

jačanja europske suradnje, 

čime mu se nedvojbeno 

priznaju kulturne 

odrednice i mogućnost 

povezivanja europskih 

naroda 

Stabilisation – CARDS), Program pomoći 

zemljama istočne Europe (The 

Programme of Community aid to 

the countries of Central and Eastern 

Europe - PHARE), Pomoć državama 

kandidatkinjama u pripremama 

za članstvo (Instrument 

for Structural Policies for 

Pre-Accession - ISPA) i 

Posebna pretpristupna 

pomoć za poljoprivredu 

i ruralni razvoj 

(Special Accession 

Programme for Agriculture 

and Rural 

Development – SA- 

PARD). 

Osnovni ciljevi 

IPA programa predstavljaju 

pružanje 

pomoći državama 

kandidatkinjama i državama 

potencijalnim 

kandidatkinjama u njihovu 

usklađivanju i provedbi pravne 

stečevine Europske unije te 

u pripremi za korištenje strukturnih 

fondova. Republika Hrvatska korisnica 

je IPA programa od 2007. godine i 

koristit će ga do trenutka stupanja u 

članstvo Europske unije. 

Za koordinaciju programa IPA u 

Hrvatskoj zadužen je Središnji državni 

ured za razvojnu strategiju i 

koordinaciju fondova Europske unije, 

a za financijsko upravljanje Ministarstvo 

financija. Program se sastoji od 

pet komponenti: pomoć u tranziciji i 

izgradnja institucija, prekogranična 

suradnja, regionalni razvoj, razvoj 

ljudskih potencijala i ruralni razvoj. 

Europska komisija namijenila je za 

provedbu IPA programa u Hrvatskoj 

do 2010. godine sredstva u iznosu od 

589,9 milijuna eura, a posebnu zanimljivost 

predstavlja IV. komponenta 

ovoga programa koja se odnosi na 

razvoj ljudskih potencijala slijedom 

koje je moguće financirati školovanje 

Olimp 52

i stručno usavršavanje trenerskog 

kadra u športu. 

Trajanje programa Mladi na djelu 

predviđeno je za razdoblje 2007. - 

2013. s ukupnim proračunom od 885 

milijuna eura, a cilj mu je promicanje 

mobilnosti i neformalnog obrazovanja 

mladih u dobi između 13 i 30 godina, 

te poticanje osjećaja europske građanske 

pripadnosti među mladima uključujući 

ih na taj način u izgradnju Europe. 

Program se sastoji od aktivnosti: 

Mladi za Europu, Europske volonterske 

službe, Mladi u svijetu, uključujući 

i Sustav podrške mladima. Putem financiranja 

športskih programa u sklopu 

programa Mladi na djelu moguće 

je promovirati razvoj multikulturalnog 

dijaloga i zdravog načina života među 

mladima. 

Program Europa za građane 

podržava širok spektar aktivnosti koje 

promiču uključivanje građana i organizacija 

civilnoga društva u procese 

europskih integracija s ukupnim proračunom 

od 215 milijuna eura, a vrijeme 

trajanja predviđeno je u razdoblju 

od 2007. do 2013. godine. Program 

uključuje sljedeće aktivnosti: Aktivni 

građani za Europu, Aktivno civilno 

društvo za Europu, Zajedno za Europu 

i Aktivno europsko sjećanje. Putem 

ovoga programa moguće je financirati 

športske projekte koji uključuju suradnju 

i povezivanje s glavnim europskim 

gradovima. 

Program Cjeloživotno učenje podržan 

je s proračunom od 7 milijardi 

eura za razdoblje od 2007. do 2013. 

godine, a nasljednik je programa 

Socrates, Leonardo da Vinci i E-učenje. 

Naznačeni program uključuje 

aktivnosti: Comenius, Erasmus, Leonardo 

da Vinci (strukovno obrazovanje 

i osposobljavanje), Grundtvig, 

Transverzalni program i Jean Monnet. 

Program obuhvaća sve sektore obrazovanja, 

te je stoga moguće sudjelovati 

putem projekata koji su rezultat 

suradnje obrazovnih institucija, a 

tiču se obrazovanja trenera ili športskih 

djelatnika. Također je moguće 

osigurati obrazovanje volontera, 

profesionalizaciju športskih saveza te 

implementaciju Europskog kvalifikacijskog 

okvira (European Qualifications 

Framework). 

U razdoblju od 2007. do 2013. 

godine, 35,7% od ukupnog proračuna 

Europske unije, približno 347,41 milijardi 

eura namijenjeno je regionalnoj 

i lokalnoj samoupravi. Unutar ovoga 

programa moguće je financirati športsku 

infrastrukturu putem Europskog 

fonda za regionalni razvoj, a Europski 

socijalni fond može se koristiti za 

poboljšanje kvalifikacija sudionika u 

športskom pokretu. 

Uz navedene, interesni programi 

za šport predstavljaju i Progress te 

Program volontiranja u športu (koji 

uključuju ravnopravnost spolova, antidiskriminaciju, 

socijalnu uključenost i 

poboljšanje radnih uvjeta). 

Šport predstavlja najmasovniju nevladinu 

organizacijsku aktivnost diljem 

Europe s više volontera i sudionika 

od bilo koje druge društvene 

aktivnosti. Europska unija procjenjuje 

kako postoji više od 700.000 športskih 

klubova u 27 država članica, a 

86% od tih športskih klubova egzistira 

na volonterskoj osnovi. U skladu s 

tim, športski klubovi čine vitalni dio 

urbanog i ruralnog tkiva te doprinose 

razvoju društva, zdravlja i kulturnog 

identiteta. Bez volontera ova važna 

društvena infrastruktura ne bi opstala, 

te iz tog razloga promicanje volontiranja 

također podrazumijeva svojevrsno 

jačanje društva, a jedan od 

načina predstavljao je i lani završeni 

projekt Europske komisije - Europska 

godina volontiranja 2011. 

Uz navedene programe šport 

može aplicirati i na programe razvoja 

zdravlja (Health Programme), Daphne 

(sprečavanje rasizma i nasilja nad ženama, 

djecom i mladima u športu), 

tehnološkog razvoja Seventh Framework 

Programme (koji uključuje 

pitanja borbe protiv dopinga i razvoja 

rekreacije) te program Life+ u koji se 

mogu uključiti športski programi čiji je 

interes u sklopu natjecanja usmjeren 

na ekološka pitanja i izgradnju „zelene“ 

športske infrastrukture. 

Svakako je važno istaknuti kako je 

programima Europske unije moguće 

financirati nacionalne i regionalne 

športske aktivnosti koje ispunjavaju 

odrednice projekta usmjerenog na specifična 

interesna područja obrazovanja, 

kulture, zdravstva, socijalnih pitanja, 

zaštite okoliša, istraživanja, razvoja, 

međunarodne suradnje uz naglasak na 

doprinos ciljevima i prioritetima svakog 

od navedenih programa. • 

Literatura: 

Europski fondovi za hrvatske projekte, SDURF, 

Zagreb, 2009. 

Europa za građane, Vlada RH, Zagreb, 2009. 


Despite the lack of funding, in 

these times of crisis in Europe 

sports is recognized as a means 

of building the European identity 

and strengthening the European 

cooperation. However, in order to 

make possible for the European 

society to feel the positive 

characteristics of sports, it is 

necessary to ensure its priority 

funding within the coexisting 

European programs for youth, 

education, culture, health, 

tourism, regional development 

and development of new 

technologies. 

This way, for example, through 

the financing of sports programs 

within the program “Youth in 

Action” it is possible to promote 

the development of intercultural 

dialogue and a healthy lifestyle 

among young people, and thanks 

to the program “Europe for the 

citizens” it is possible to finance 

the sports projects involving 

cooperation and networking with 

major European cities. 

There many other programs that 

can provide co-financing of sports 

activities: they can be used for 

financing national and regional 

sports activities that meet the 

guidelines of the project focused 

on specific area of interest in 

education, culture, health, social 

affairs, environmental protection, 

research, development and 

international cooperation, along 

with emphasizing the contribution 

to the goals and priorities of each 

of the individual programs. 

53 Olimp

Šport i eduklacija 

Pismo 

omiljenom 

športašu 

Tekst: IVO AŠČIĆ 

Fotografije: Ivo Aščić, UPU 

Više od milijun djece iz 55 država sa 

svih kontinenata, pisalo je pisma 

svojim športskim idolima, a za 

najuspješnije izabrano je pismo 

14-godišnjeg Mariosa Chatzidimou 

iz Grčke, upućeno olimpijskom 

pobjedniku, tenisaču Rogeru Federeru 

Napiši omiljenom športašu/športašici 

pismo u kojem ćeš objasniti što tebi 

znače Olimpijske igre - bila je ovogodišnja, 

41. po redu tema međunarodnog 

natjecanja mladih za najljepše pismo, 

u organizaciji jedne od najstarijih i 

najmanjih agencija Ujedinjenih naroda, Svjetske poštanske 

unije (UPU od eng. Universal Postal Union), sa 

sjedištem u glavnom gradu Švicarske. Više od milijun 

djece iz 55 država sa svih kontinenata, pisala su pisma 

svojim športskim idolima. 

Natjecanje se organizira po strogo utvrđenim pravilima 

(pismo pišu djeca do 15. godina starosti, sadržaj 

pisma mora imati od 500 do 800 riječi, u pismu se treba 

suzdržavati od promoviranja bilo kojeg političkog ili 

religijskog mišljenja, pismo mora biti novijeg datuma i 

napisano rukom, mora imati elemente pisma i sl.) još od 

1972. godine i provodi ga UPU, u suradnji s različitim 

organizacijama UN-a kao što je UNESCO (organizacija 

UN-a za obrazovanje, znanost i kulturu) te sa 192 

poštanske uprave iz cijeloga svijeta koje temeljem natječaja 

u svojoj zemlji, najljepše pismo šalju na međunarodno 

natjecanje. 

Različite teme kao što su: Pismo liku iz bajke, 

Zašto je potrebna tolerancija, AIDS - zašto je važno 

razgovarati o tome i druge teme, te različiti pobjednici 

koji dolaze uglavnom iz manje poznatih (Kazahstan, 

Benin, Madagaskar, Vijetnam i dr.) i siromašnih zemalja 

(Etiopija, Pakistan, Zambija, Bangladeš i dr.) čine ovo 

Olimp 54

Dear Roger Federer, 

My name is Marios, one of 

your thousands of fans. A 

small, insignificant Marios 

compared to one giant of 

sports. The reason I am 

writing is to thank you 

for making me love sports 

and tennis! I have been 

following your matches and 

your efforts in tennis courts 

Mr Roger Federer 

Tennis Sport Club of Basel 

Switzerland 

Pismom zlatnom olimpijcu u tenisu Rogeru Federeru, 14-godišnji 

Marios Chatzidimou osvojio je zlatnu medalju Svjetske poštanske unije. 

55 Olimp

Šport i eduklacija 

natjecanje ne samo zanimljivim nego 

daje i doprinos u poboljšavanju i 

razvijanju pismenosti koju su UN proglasili 

desetljećem pismenosti (2003. 

- 2012.). 

„Olimpijsko“ natjecanje je započelo 

još prošle godine i izravno je povezano 

s ovogodišnjim Olimpijskim igrama 

u Londonu. I ovim natjecanjem, iako 

nije športsko, nastojalo se podići 

svijest o važnosti olimpijskog duha 

te stvaranje boljeg svijeta uz pomoć 

športa, promicanjem univerzalnih 

vrijednosti izvrsnosti, prijateljstva i 

poštovanja. 

Kako bi djeci što više približili 

natjecanje te radi jednoobraznosti za 

sve, UPU je u suradnji s nacionalnim 

poštanskim operatorima i najvišim 

državnim edukativnim institucijama 

propisao jasna pravila natjecanja te 

pobliže objasnio temu 

. Tako je, primjerice, u ovogodišnjim 

pravilima navedeno: „Ova je tema 

vezana uz olimpizam kao životnu 

filozofiju kojom se slave i sjedinjuju 

u uravnoteženu cjelinu kvalitete 

tijela, volje i uma. Cilj olimpizma je 

stavljanje športa u službu skladnog 

razvoja čovjeka radi stvaranja mirnog 

društva koje nastoji očuvati ljudsko 

dostojanstvo. Spajajući šport s kulturom 

i obrazovanjem, olimpizam teži 

stvaranju takvog načina života koji 

se temelji na radosti koja proizlazi iz 

napora, obrazovnoj vrijednosti dobrog 

primjera i poštovanju univerzalnih 

etičkih načela. 

Međunarodno stručno povjerenstvo, 

članovi Olimpijskog odbora za 

kulturu i edukaciju u sastavu: Elizabeth 

Longworth zamjenica glavnog 

direktora za društvene i humanističke 

znanosti pri UNESCO-a u Parizu, Jean 

Durry, pisac i povjesničar za šport i 

olimpijske igre, Norbert Müller, profesor 

s Instituta za športske znanosti u 

Mainzu i Juliana Nel, direktorica UPUovog 

ureda za komunikacije, izabrali 

su za najuspješnije pismo 14-godišnjeg 

Mariosa Chatzidimou iz Grčke, 

upućenog olimpijskom pobjedniku, 

tenisaču Rogeru Federeru. 

U briljantnom i vrlo domišljatom 

pismu, Marios vodećeg svjetskog 

tenisača smješta u vrijeme antičke 

Olimpije, među športaše kao što su 

Diagoras s Rodosa i Polidamas te dočarava 

razgovor s njim. Prema ocjeni 

Povjerenstva, njegovo pismo je originalno, 

vrlo osobno i stilski kreativno, 

Najljepše hrvatsko pismo 

napisao je Fran Zamaklar, 

učenik šestog razreda iz 

Belišća - uputio ga je Ivici 

Kosteliću 

a u kojemu su vrijednosti modernih i 

povijesnih olimpijskih igara istaknute 

vrlo uvjerljivo. Između ostalog, on 

piše kako želi da i ovogodišnje igre, 

baš kao i one drevne u njegovoj zemlji 

budu u duhu prijateljstva, fair playa, 

mira i bez uporabe nedozvoljenih 

stimulativnih sredstava i misli na financijsku 

korist. 

Drugo mjesto osvojila je 15-godišnja 

Valentine Chimba iz Kenije s pismom 

atletičaru i vlasniku svjetskog rekorda

na 800 metara Davidu Rudishau, a 

treće Ukrajinka Aliona Kučanskaja (15) 

koja je napisala pismo paraolimpijki 

Eleni Jurkovskaji te Ellise Mangarro 

(11) s Trinidada i Tobaga (pismo Haselyju 

Crawfordu, prvom osvajaču zlatne 

olimpijske medalje za njenu zemlju 

1976.). Također, posebna priznanja 

osvojili su autori pisama iz Rusije, Brazila, 

Indonezije, Benina i Crne Gore. 

Hrvatski nacionalni poštanski operator 

na području Hrvatske kontinuirano 

provodi ovo natjecanje od 2005. 

godine, a autora najljepšeg pisma 

zajedno s njegovim razredom, nagrađuje 

jednodnevnim izletom po želji 

na području Republike Hrvatske (npr. 

posjet Nacionalnom parku Brijuni ili 

Dvorcima Hrvatskog zagorja i sl.). 

I ove godine u natjecanje se 

uključilo tisuće učenika iz osnovnih 

škola Republike Hrvatske. Djeca su 

najčešće pisala Ivici Kosteliću, Blanki 

Vlašić, Mirku Filipoviću, Leu Messiju te 

uglavnom drugim športašima koji su 

trenutačno najpoznatiji. Iz pisama je 

vidljivo da djeca osim što prate športska 

natjecanja, pobjede i uspjehe hrvatskih 

športaša, aktivno su uključena 

u različite športske klubove. 

Najljepše hrvatsko pismo napisao je 

Fran Zamaklar, učenik šestog razreda 

iz Belišća. Stručno povjerenstvo, viši 

savjetnici za hrvatski jezik iz Agencije 

za odgoj i obrazovanje predvođeno 

piscem Miroslavom Mićanovićem osvrnulo 

se na nagrađeno pismo: „Pisac 

pisma se obraća svom najdražem 

športašu Ivici Kosteliću, iako se bave 

različitim športovima, jer bi i on htio 

doseći najveće športske uspjehe i 

popeti se na olimpijsko postolje. Fran 

Zamaklar vrlo lijepo i razložno govori 

o svojoj vezanosti za šport, zašto mu 

je važan, zašto voli šport 's kojim se 

smiješ i plačeš, odrastaš i zaljubljuješ 

se'. Ono što odabire kao dodatni poticaj 

- oči, suze i smijeh olimpijskog 

pobjednika - govori o njegovoj neposrednosti, 

iskrenosti, ali i vjeri da su 

svijet športa i Olimpijske igre idealan 

način da se piše i misli, sanja o univerzalnim 

vrijednostima, prijateljstvu 

i poštovanju.“ 

Između ostalog hrvatski pobjednik 

u pismu piše: “Svaki športaš bar 

jednom u životu sanja da postane 

olimpijski pobjednik. Olimpijske igre 

spajaju ljude baš kao prstenovi koji 

se spajaju na bijeloj zastavi simbolizirajući 

mir, prijateljstvo, nadmetanje 

- tko će biti bolji u poštenoj igri... Tko 

jednom osvoji medalju na tom ‘festivalu 

športa’, njegovo ime ostaje za 

vječnost. Na njegovoj glavi zauvijek 

ostaje lovorov vijenac. 

Oči, suze, osmijeh olimpijskog 

pobjednika dali su mi dodatni poticaj, 

pokazali su mi kako su i oni najbolji 

samo ljudi koji se lome i podižu, plaču 

i smiju se nad uspjesima i neuspjesima, 

ali i kako je veliko i gordo biti na 

olimpijskom postolju. 

Uspjeti na Olimpijskim igrama mogu 

samo najbolji od najboljih, veliki športaši 

i veliki ljudi. Ti si se na to postolje 

uspeo i stoga ti se divim...” 

Drugo mjesto prema ocjeni povjerenstva 

pripalo je Martinu Štefanecu, učeniku 

1. razreda iz Barilovića, treće mjesto 

osvojila je Marta Kunštić, učenica 3. 

razreda iz Koprivnice, dok je posebnu 

pohvalu dobio Karlo Plehandžić, učenik 

6. razreda iz Slavonskog Broda. • 


Write your favorite sportsman / 

sportswoman a letter and explain 

what the Olympic Games mean 

to you – was this year’s, the 

41st topic of the international 

youth competition for the most 

beautiful letter, organized by 

one of the oldest and smallest 

agencies of the United Nations, 

the Universal Postal Union (UPU) 

with headquarters in the capital 

of Switzerland. More than one 

million children from 55 countries 

from all the continents wrote 

letters to their sports idols. 

The competition is organized 

in accordance with the strictly 

defined rules (the letter must be 

written by children up to15 years 

of age, the letter must consist of 

500-800 words, the letter should 

refrain from promoting any 

political or religious opinions, 

the letters should be of newer 

date and handwritten, the 

letters must contain elements of 

letters, etc.). This competition 

was officially launched in 1972 

and since then it is carried out 

by the UPU in cooperation with 

various UN organizations such as 

UNESCO (the UN organization 

for education, science and 

culture) and with 192 postal 

administrations from all around 

the world which, on the basis of 

competition in their own country, 

send the most beautiful letter to 

the International competition. 

UPU’s top letter for 2012 was 

the one written by a 14-yearold 

Marios Chatzidimoua from 

Greece, sent to the Olympic 

champion, tennis player Roger 

Federer 

57 Olimp

Društvo i šport 

Ima li 

smisla 

Zakon o 

sportskoj 

inspekciji 

Hrvatski sabor je neposredno 

pred ovogodišnju ljetnu 

stanku, 13. srpnja, u hitnom 

postupku izglasao Zakon o 

sportskoj inspekciji. Prema zapisniku 

Sabora, Zakon je donesen uz 97 glasova 

“za”, 36 “protiv” te 1 “suzdržan”. 

Kako je Zakon donesen i od početka 

kolovoza na snazi, nećemo ulaziti u 

to je li taj hitan postupak bio baš tako 

neophodan (i to citiramo: „zbog osobito 

opravdanih državnih razloga“), no 

pogledajmo što predlagač, Vlada Republike 

Hrvatske, kaže zašto je športsku 

inspekciju bilo potrebno urediti 

posebnim zakonskim propisom. Ista 

je naime predviđena i jednim člankom 

Zakona o športu iz 2006. godine (koji 

je ovog ljeta i službeno preimenovan 

u Zakon o sportu). 

Što kaže predlagač 

U obrazloženju prijedloga Zakona o 

sportskoj inspekciji navodi se, među 

ostalim, kako se navedenim prijedlogom 

propisuje ustroj, poslovi, način 

rada, prava, dužnosti i ovlasti sportske 

inspekcije. 

Sportska inspekcija organizira se na 

način da poslove inspekcije u prvom 

stupnju obavljaju sportski inspektori 

i viši sportski inspektori u uredima 

državne uprave u županijama, odnosno 

u Gradskom uredu Grada Zagreba, 

a u drugom stupnju državni sportski 

inspektori, viši državni sportski inspektori 

i glavni sportski inspektor 

ministarstva nadležnog za sport. 

Inspekcijski postupak pokreće se 

po službenoj dužnosti. O pokretanju 

inspekcijskog postupka odlučuje 

ovlaštena osoba za inspekciju u uredu 

državne uprave u županiji ili Gradskom 

uredu Grada Zagreba, odnosno glavni 

sportski inspektor. 

Kada nađe da je povrijeđen zakon ili 

drugi propis koji je ovlašten nadzirati, 

inspektor će poduzeti mjere odnosno 

izvršiti radnje za koje je ovlašten zakonom 

ili drugim propisom. Kada inspektor 

uoči povredu pravila za čiju provedbu 

je nadležno neko od sportskih 

tijela, inspektor će o povredi izvijestiti 

to tijelo, a ako ocijeni da postoji 

sumnja u počinjenje kaznenog djela, 

o tome će izvijestiti nadležno tijelo 

progona. 

Na temelju utvrđenih činjenica inspektor 

može izreći naredbu ili zabranu 

te izdati prekršajni nalog odnosno 

podnijeti optužni prijedlog nadležnome 

prekršajnom sudu, ako je povre- 

Olimp 58

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ 

Inspekcija se, recimo, 

neće baviti pitanjima kako 

športski klubovi, formalno 

udruge građana, posluju 

s milijunima makar su u 

blokadi. Nadajmo se da će 

se barem baviti pitanjima 

tipa je li lokalni športski 

klub namjenski troši 

sredstva koja je dobio za 

obuku mladih... 

dom propisa počinjen prekršaj. 

Glavni inspektor ovlašten je davati 

naloge i naputke za rad, pratiti izvršenje 

poslova, nadzirati zakonitost rada 

i postupanja državnih inspektora te 

s tom svrhom tražiti izvješća i obrazloženja. 

Glavni inspektor naredit će 

obustavu daljnjih postupaka te poduzeti 

radnje za koje je ovlašten ako 

utvrdi nezakonitost rada i postupanja 

odnosno propust ili prekoračenje ovlasti. 

Navedene ovlasti ima rukovodeća 

osoba inspekcije u uredu državne 

uprave u županiji, odnosno Gradskom 

uredu Grada Zagreba prema inspektorima 

koji obavljaju inspekcijske poslove 

u tim uredima. 

Ovaj vrlo sažet izvod iz novih 

zakonskih odredbi (koga zanima šire 

- otvoriti www.nn.hr, broj 86 iz ove 

godine) pokazuje vrlo široki i ambiciozni 

sustav nadzora športskih djelatnosti 

na cijelom teritoriju Republike 

Hrvatske. Nije baš jasno odakle će se 

ti ljudi naći, hoće li se novi zapošljavati 

ili će sam Zakon ostati napola 

proveden 

Nadalje, kada govorimo o strukturi 

inspekcije, vaš autor, koji se i znanstveno 

bavio pitanjem inspekcijskog 

nadzora, vrlo je skeptičan glede efikasnosti 

decentraliziranih, županijskih 

inspekcija u vrlo specijaliziranim područjima 

kao što je šport - Hrvatska 

je mala zemlja, u nekom gradu, pa i 

županiji, gotovo svi aktivni športski 

djelatnici se poznaju. Vrlo je teško tu 

biti neutralan i objektivno provoditi 

nadzor. 

A oko čega je nadzor Zakon kaže 

da inspektor utvrđuje stanje u vezi 

s obavljanjem sportske djelatnosti 

sukladno odredbama Zakona o sportu, 

a osobito (navodimo najvažnije): izvršavaju 

li se u sustavu sporta zadaće 

utvrđene Zakonom o sportu; poštuju li 

se propisi o upisu u registar sportskih 

djelatnosti, registar profesionalnih 

sportskih klubova; ima li pravna osoba 

u sustavu sporta propisane opće akte; 

je li sastav predstavničkog i izvršnog 

tijela, odnosno tijela upravljanja i 

nadzora pravne osobe u sportu u skladu 

sa Zakonom o sportu; postoje li za 

osobe koje obavljaju poslove u sportu 

zapreke u smislu odredaba Zakona 

o sportu; donose li se odluke i drugi 

pojedinačni akti u skladu sa Zakonom 

o sportu i na temelju njega donesenih 

propisa; obavlja li stručne poslove u 

sportu osoba koja za to ne ispunjava 

propisane uvjete; obavlja li se sportska 

djelatnost u skladu s propisanim 

tehničkim i zdravstvenim uvjetima; 

organiziraju li se sportska natjecanja 

u skladu sa Zakonom o sportu i na temelju 

njega donesenih propisa; imaju 

li osobe koje sudjeluju u sportskim 

natjecanjima odgovarajuću zdravstvenu 

sposobnost; te poštuju li se pravila 

o korištenju nedopuštenih sredstava 

(doping). 


In early July 2012, the Croatian 

Parliament adopted the Sport 

Inspection Act, by which the 

inspection in sports, previously 

mentioned in only one article of 

the Sports act, is defined more 

precisely. 

The new Act provides for a 

very complex structure of sport 

inspectors at several levels, from 

local to national, as well as for a 

wide range of supervisory powers. 

However, the supervisory powers 

relate primarily to governing, 

administrative part of activities 

performed in sports, particularly in 

relation to legal entities operating 

in sports (associations, professional 

clubs) and not to finances. 

Therefore it is questionable whether 

a particular legal act was really 

necessary, because such supervision 

could be performed under the 

existing acts as well 

Kako se vidi, nadzor je primarno 

administrativne, upravne prirode, 

(osim u dijelu oko ispunjavanja tehničkih 

i zdravstvenih uvjeta te dopinga), 

i kao takav mogao se obavljati 

i bez posebnog zakona, kao upravni 

nadzor od tijela zaduženih za općenit 

rad udruga (jer su u nas gotovo 

sve športske organizacije formalno 

udruge). 

Nadalje, lako je primijetiti - nema 

nadzora financijskog poslovanja, tj. 

ono je očigledno ostavljeno već postojećim 

inspekcijskim tijelima. Dakle, 

inspekcija se neće baviti pitanjima 

kako športski klubovi, formalno udruge 

građana, posluju s milijunima makar 

su u blokadi. Nadajmo se da će se 

barem baviti pitanjima tipa je li lokalni 

športski klub namjenski troši sredstva 

koja je dobio za obuku mladih. 

Sigurno ćemo se složiti da u hrvatskome 

športu puno toga naopako, ali 

poseban zakon i posebna inspekcija 

koja će se baviti upravnim, administrativnim 

dijelom nepravilnosti, a ne 

dirajući one zasigurno i najveće - financijske, 

i to još sastavljena od lokalnih 

ljudi s terena, mogla bi lako se 

pretvoriti u samo još jedan formalni, 

uglavnom upravni nadzor. 

Kada govorimo o učinkovitosti 

državne i javne uprave postoji nepogrešivo 

mjerilo - vrijeme i koliko 

je odrađeno u nekom vremenu. Do 

kraja mandata ove Vlade je tri godine, 

sasvim dovoljno za pričekati i upitati 

nadležne za postignute rezultate, jer 

ono olimpijsko „važno je sudjelovati“ 

nije dovoljno dobar rezultat. Kada je 

već ovakav okvir postavljen - treba 

donijeti jasne rezultate! • 

59 Olimp

Šport na internetu: www.bwfbadminton.org 

www.bwfbadminton.org 

www.cba.hr 

Svjetski badmintonski savez: edukacija je važna 

Hrvatski badmintonski savez na internetu je od 1997. godine 

Ažurnost, 

a ne šminka 

Badminton je, prema statistikama, 

pri vrhu ljestvice športova 

kojim se bavi najviše 

ljudi na svijetu - procjenjuje 

se da je riječ o više od 200 milijuna 

igrača, rekreativaca svih dobi i profesionalaca. 

Nije to nimalo začuđujući 

podatak uzmemo li u obzir činjenicu 

da gotovo svi imamo barem par badmintonskih 

reketa u kući, kao i činjenicu 

da je badminton iznimno popularan 

u Aziji. 

Sukladno raširenosti športa, koji 

je od Barcelone 1992. u olimpijskom 

programu, a demonstracijski je šport 

bio 1972. u Münchenu i 1988. u Seulu, 

Svjetski badmintonski savez (BWF) 

osigurao je iznimnu internetsku pokrivenost 

koja, osim službene stranice, 

uključuje i facebook, twitter te kanale 

youtube s velikim brojem poklonika. 

Istim stopama idu i stranice kontinentalnog 

saveza (Badminton Europe), 

koje jasno govore o popularnosti ovoga 

športa na našem kontinentu. 

Sjajan uzor i za Hrvatski badmintonski 

savez (www.cba.hr) koji se, istina, 

na lokalnoj razini ne može nadmetati 

u popularnosti s „velikim“ športovima, 

ali u odnosu na broj stanovnika također 

ima velik broj poklonika. Prema 

riječima Ratka Cvetnića, člana Upravnog 

odbora Saveza i urednika njegova 

portala od početka 1997. godine (kad 

je stranicu konstruirao i dizajnirao jedan 

od pionira badmintona u Hrvatskoj 

Tvrtko Macan), badmintonom se 

u Hrvatskoj aktivno bavi više od 

10.000 ljudi. 

- Hrvatski badmintonski savez 

ima 20 članica, a još je otprilike toliko 

klubova u Hrvatskoj koji nisu u našoj 

mreži. Imamo 400 registriranih natjecatelja 

te nešto više od 1000 u školskom 

badmintonu. Broj rekreativaca 

nije lako procijeniti, ali recimo samo 

da najveći rekreativni badmintonski 

pogon u Zagrebu, na Velesajmu, ima 

3000 članova. Još najmanje toliko ih 

Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ 

Hrvatski badmintonski 

savez, svjestan trenutka 

i svoje uloge, svoju je 

internetsku priču prilagodio 

osnovnom cilju - informirati 

sve koje badminton 

zanima, ažurno objavljivati 

vijesti, podatke s turnira, 

organizirati prijave… Bez 

prevelikih tehnoloških 

vrludanja, u skladu s 

mogućnostima i s mnogo 

entuzijazma tu ulogu 

odlično odrađuje 

aktivno igra u Zagrebu te isto toliko 

u ostalim dijelovima Hrvatske - ističe 

Cvetnić. 

Da je Savezu prisutnost na internetu 

i te kako važna, jasno je i iz činjenice 

da je funkcija internetskih stranica 

HBS-a ugrađena i u Statut. Web je 

osnovno i najvažnije komunikacijsko 

sučelje Saveza, kako s vlastitim članstvom, 

tako i sa svim ostalim zainteresiranim 

javnostima. 

Iz dostupnih statističkih podataka 

koje redovito prate, u HBS-u točno 

znaju kakva im je posjećenost, koje su 

sekcije i podsekcije zanimljive posjetiteljima 

te sukladno tome ulažu vrijeme, 

znanje i novac. Na godišnjoj razini 

stranice Saveza zabilježe „ulaze“ s 

otprilike 10.000 različitih adresa, od 

čega su polovica stalni posjetitelji, 

odnosno oni koji su prisutni najmanje 

jednom tjedno. Na dnevnoj razini pak, 

broj posjeta varira ovisno o intenzitetu 

športskih događanja - od desetak 

do nekoliko stotina. 

Najzanimljivije sekcije i podsekcije 

su aktualna natjecanja, kako službena, 

tako i ona rekreativna. Rang-liste, 

poreci, turnirski ždrijeb i rezultati, 

najviše zanimaju posjetitelje HBSovih 

stranica. 

Usporedimo li to sa stranicama 

Svjetske badmintonske organizacije, 

primijetit ćemo da je i tamo najviše 

prostora posvećeno upravo informacijama 

o nadolazećim turnirima, onima 

u tijeku i onima koji su prošli, rang- 

Olimp 60

admintoneurope.com 

Badmintonska Europa odlično je prezentirana na webu 

listama natjecatelja po kategorijama. 

Hoće li mrežni nastup Hrvatskog badmintonskog 

saveza krenuti putem 

velikih marketinških alata - društvenih 

mreža, ovisit će o resursima. Zasad, 

takvo što nije u planu. HBS se drži 

onoga čime raspolaže i što udovoljava 

potrebama, bez pomodarskih iskoraka 

u svijet najnovijih komunikacijskih 

tehnologija samo zato što je cool 

koristiti ih i biti prisutan. 

- U razvoju internetske prisutnosti 

zasad smo ograničeni resursima. Osim 

toga, postojeći model pokazuje se dovoljnim. 

No, voljeli bismo uspostaviti 

određene baze podataka koje bi ažurirali 

sami klubovi, slično kao što sada 

imamo riješenu e-prijavu za natjecanja. 

To je pravac u kojem ćemo se dalje 

razvijati. Naše su stranice prije 

svega informativni alat, tako stoji i 

u našem Poslovniku, a i objektivne 

okolnosti na to upućuju. Istina, upravo 

razvijamo program za medije i marketing, 

pa će vjerojatno mlađe snage u 

Savezu predložiti neku od akcija usmjerenih 

na društvene mreže - pojašnjava 

Cvetnić. 

Jedna od dodatnih mogućnosti koju 

otvara internet je i specifično obraćanje 

stručnoj javnosti, dodatne edukacije, 

jeftiniji pristup priručnicima, pravilnicima… 

Svjetska organizacija na 

webu je i u tom dijelu vrlo jaka (razumljivo, 

jer riječ je i o komercijalnoj 

djelatnosti), a i u Hrvatskoj je prepoznata 

mogućnost za informiranje stručne 

javnosti, kreiranje kutka koji je zanimljiv 

trenerima, natjecateljima i pravim 

zaljubljenicima u badminton. No, 

kako je najčešće riječ o multimedijskim 

materijalima, poput videoudžbenika, 

koji prelaze kapacitete weba, 

ne objavljuju se u cijelosti nego samo 

kao informacija o mogućnostima i 

uvjetima nabave, s poveznicom na 

vanjsku stranicu. 

Internet kao medij za jeftinije seminare 

također ima smisla, ali se trenutačno 

sav stručni rad u Savezu planira 

„uživo“, uz praktičnu primjenu. 

- Iskustva su trenutno takva da rezultate 

vidimo samo ako postoji interakcija 

uživo. Čak smo pokušali s websastancima 

Upravnog odbora, ali ni tu 

nismo zadovoljni s rezultatima, tako 

da ćemo takvu komunikacijsku ulogu 

našeg interneta još malo odgodit - zaključuje 

Cvetnić. 

Internetski pristup Hrvatskog 

badmintonskog saveza primjer je prilagodbe 

postojećim uvjetima i izvlačenja 

maksimuma iz onoga što je trenutačno 

na raspolaganju. U Savezu su 

odavno shvatili ono što je bitno i što 

je u osnovi interneta kao medija - brzina 

i ažurnost u održavanju stranica, 

sadržaj, a ne šminka. 

Kad je riječ o ažurnosti, novac i resursi 

nisu presudni. Važni su znanje 

i entuzijazam, a u športu toga ne bi 

smjelo nedostajati. • 


Badminton is among the most played 

sports in the world - it is estimated 

that there are more than 200 million 

players, amateurs and professionals. 

In accordance with the popularity of 

this sport, which is since Barcelona 

1992 on the Olympic program, the 

Badminton World Federation (BWF) 

has provided the exceptional coverage 

of badminton on the Internet that, 

in addition to the official website, 

includes Facebook, Twitter and 

YouTube channels. The pages of 

the continental confederation are 

going in the same direction, showing 

very obviously the popularity of 

badminton on our continent. 

The Croatian Badminton Association 

(www.cba.hr) at the local level 

cannot compete in popularity with 

the “major” sports, but taking into 

account the number of the residents, 

it also has a large number of fans. 

According to Mr. Ratko Cvetnic, 

member of the board of directors of 

CBA and editor of its portal since the 

very beginning in 1997, in Croatia 

badminton is actively played by more 

than 10.000 people. 

The presence on the Internet is 

very important to the Association, 

which is shown also by the fact that 

the function of CBA web pages is 

incorporated in its Statute as well: 

web is the main communication 

interface of the Association. On a 

basis the pages record “visitors” from 

over 10000 different addresses, of 

which half are regular visitors present 

at least once a week. 

The Alliance realized long time ago 

what is essential and what makes the 

base of Internet as a medium - speed 

and being up-to-date. When it comes 

to updating, money and resources are 

not crucial. Important are knowledge 

and enthusiasm, and in sports we 

should not miss this. 

61 Olimp


Hrvatski olimpijski dan 2012. 

HOO je 10. rujna proslavio utemeljiteljski dan - Hrvatski 

olimpijski dan posvećen promicanju športskih i olimpijskih 

vrijednosti u društvu. Pod vodstvom nadležnog ureda za 

programe lokalnog športa, širom Hrvatske brojne su športske 

zajednice svoje aktivnosti posvetile rođendanu HOO-a 

koji je 1992. godine bio presudan za ulazak u međunarodnu 

obitelj i nastup hrvatskih športaša na Olimpijskim 

igrama pod vlastitim, hrvatskim stijegom. 

Pod motom „Izaberi šport“ u Zagrebu je održana velebna 

priredba HOO-a u suradnji s HAŠK Mladost (koji je slavio 

60. obljetnicu), a na priredbi u športskom parku najmlađi 

su imali prigodu, uz druženje sa športašima, upoznati 

osnovne vještine atletike, juda, mačevanja, plivanja, 

ragbija, stolnog tenisa, vaterpola... Potičući na obrazovanje 

i šport (koji su nedjeljive društvene discpline), na prigodnim 

štandovima predstavili su se zagrebačka Športska 

gimnazija i Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 

Izvrsnost u učenju športskih vještina pokazali su najmlađi 

članovi hrvatskog društva u brojnim sredinama Hrvatske. 

Tako su u Sv. Križu Začretje učenici osnovne škole 

i polaznici dječjeg vrtića odigrali štafetne igre i trčali kros 

na nogometnom igralištu NK Jedinstva i školskom igralištu. 

U Kninu je Savez športova grada Knina, u suradnji sa 

športskim klubovima i društvima te dječjim vrtićem „Cvrčak“, 

tradicionalno održao pokazne treninge karate klubova „Knin“ 

i „Tigar“, uz nastupe mlađih i starijih pionira NK „Dinara“. 

U zajedničkoj organizaciji Grada Karlovca, Karlovačke 

športske zajednice i PU karlovačke, proslava je održana 

na Vunskom polju gdje su se djeca iz Karlovca natjecala 

u nizu športskih disciplina. O proslavi u drugim sredinama 

izvještava i uredništvo www.lokalnahrvatska.hr 

Četrdeset tisuća kuna 

za RK Pitomača i HK Gospić 

Predajom čekova od po 40 tisuća kuna za športske škole 

Rukometnog kluba Pitomača i Hrvačkog kluba Gospić 

završila je u rujnu ove godine serija od 12 zajedničkih 

donacija HOO-a i Hrvatske lutrije športskim školama županijskih 

športskih zajednica. 

U Pitomači su, u nazočnosti rukometašica RK Pitomača, 

glavni tajnik HOO-a Josip Čop i član Uprave HL Marko 

Lacković uručili ček ženskom rukometnom klubu Pitomača 

kojeg je primila rukometašica Nina Ferić. 

Prigodnoj svečanosti nazočili su i pomoćnik glavnog 

tajnika za programe lokalnog športa Siniša Krajač, predsjednik 

i glavni tajnik Športske zajednice Virovitičko-podravske 

županije Ivan Kućan i Želimir Holer, predsjednik i 

glavni tajnik Športske zajednice općine Pitomača Neven 

Bedeković i Zlatko Novak, načelnik općine Pitomača Željko 

Grgačić, trenerica kluba Ana Simić Kaša, voditelj škole 

rukometa Marko Bijuk i drugi uglednici. 

U Gospiću je pak u nazočnosti zamjenika župana Ličkosenjske 

županije Milana Krmpotića i zamjenika gradonačelnika 

grada Gospića Ivana Biljana, vrhunski hrvatski hrvač 

Božo Starčević (član HK Gospić) simbolički preuzeo ček na 

40 tisuća kuna od glavnog tajnika HOO-a Josipa Čopa I direktorice 

ureda za podršku Hrvatske lutrije Arete Čuturaš. 

Time je završena serija zajedničkih donacija HOO I HL 

(prema modelu suradnje još iz 2006. godine) na sufinanciranju 

športskih projekata programa športa lokalne razine. 

Od studenoga 2011. do rujna 2012. čekove u iznosu do 

40 tisuća kuna u ukupnoj vrijednosti od 480 tisuća kuna 

od prodaje srećke “Jurilica” i financijske potpore HOO-a 

dobili su: Nogometni 

klub Lobor (Športska 

zajednica Krapinsko-zagorske 

županije) Košarkaški 

klub Jolly Jadranska 

banka iz Šibenika 

(Savez športova županije 

Šibensko-kninske), 

Košarkaški klub Poličnik 

(Športska zajednica HK Gospić 

Zadarske županije, 

Poličnik), Šahovski klub 

Ban Jelačić iz Zaprešića 

(Zajednica športskih 

udruga i saveza Zagrebačke 

županije), Odbojkaški 

klub Karlovac 

(Savez športova Karlovačke 

županije), Ženski 

rukometni klub Zrinski 

RK Pitomača 

iz Čakovca (Zajednica športskih udruga i saveza Međimurske 

županije), Atletski klub Križevci (Zajednica športova 

Koprivničko-križevačke županije), Atletski klub Zagreb Ulix 

(Zagrebački športski savez), Hrvatski stolnoteniski klub 

Lokomotiva iz Vinkovaca (Županijski savez športova Vukovarsko-srijemske 

županije), Rukometni klub Slavonka Nova 

Gradiška (Zajednica športskih udruga i saveza Brodsko-posavske 

županije), Ženski rukometni klub Pitomača (Športska 

zajednica Virovitičko-podravske županije) te Hrvački 

klub Gospić (Savez športova Ličko-senjske županije). 

Izborna skupština 22. listopada 

Zaokružen sa šest izvanrednih odličja hrvatskih športaša 

na Igrama u Londonu, završava četverogodišnji mandat 

upravljanja u Hrvatskom olimpijskom odboru (2008. 

- 2012.). Izborna skupština HOO-a održat će se 22. listopada 

u Zagrebu. 

Novost u izborima za novo mandatno razdoblje je 

osnivanje Komisije za športaše koja je, po uzoru na organizaciju 

Međunarodnog olimpijskog odbora, konstitutivni 

dio HOO-a i jedan od tri njegova predstavnika u Skupštini 

izravno ulazi u Vijeće HOO-a. 

HOO je svojim članovima (80 nacionalnih športskih 

saveza među kojima je 70 punopravnih, 8 pridruženih i 

2 privremena, te 21 športska zajednica u županijama i 

Gradu Zagrebu te 9 udruga i ustanova), dao preporuku o 

izboru što većeg broja žena u Skupštinu, a u skladu s Na- 

Olimp 62

Tekst: RADICA JURKIN 

cionalnom politikom za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj 

te s ciljem 40 postotne uravnoteženosti do 2015. godine. 

Zlatno sponzorstvo Ine 

Hrvatski olimpijski odbor i naftna multinacionalna kompanija 

INA, obnovili su zlatnim sponzorskim ugovorom 

plodonosan partnerski odnos koji, uz stanku od tri godine, 

traje više od desetljeća. 

U nazočnosti predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, pomoćnika 

glavnog tajnika za marketing Ranka Ćetkovića 

(domaćina svečanosti u sjedištu HOO-a) te uglednih gostiju 

među kojima ministar znanosti i obrazovanja i sporta 

Željko Jovanović, jednogodišnji ugovor o zlatnom sponzorstvu 

potpisali su 5. rujna glavni tajnik HOO-a Josip Čop 

i predsjednik uprave Ine Zoltán Áldott koji je naglasio da 

INA u svakom športskom uspjehu hrvatskog športaša vidi 

dodatnu energiju za daljnji napredak i razvijanje poslovne 

izvrsnosti ove društveno odgovorne naftne kompanije. 

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša potvrdio je zadovoljstvo 

hrvatske olimpijske obitelji zbog obnove ugovornog 

odnosa s tvrtkom koja već niz godina investira u vrhunski 

hrvatski šport, a što podrazumijeva i nastup na Olimpijskim 

igrama poput ovogodišnjih u Londonu. 

Olimpijcima prigodna značka OS RH 

Olimpijci, njih 14, pripadnici Oružanih snaga (OS) Ministarstva 

obrane Republike Hrvatske 

(MORH), na svečanosti 5. 

rujna u sjedištu Ministarstva 

u Zagrebu, dobili su prigodne 

“olimpijske značke” OS-a. 

Značke im je u nazočnosti brojnih 

športskih i vojnih uglednika 

(među kojima i predsjednik 

i glavni tajnik HOO-a Zlatko Mateša 

i Josip Čop), uručio ministar 

obrane Ante Kotromanović 

u znak priznanja za uspjeh i časnu 

ulogu na najvišoj svjetskog 

športskoj priredbi. A dobili su 

ih: Damir Martin, Martin Sinković, 

Valent Sinković, Snježana 

Lucija Zaninović 

Pejčić, Bojan Đurković, Lucija Zaninović, Šime Fantela, Ivan 

Kljaković Gašpić, Igor Marenić, Tina Mihelić, Tonći Stipanović, 

Neven Žugaj, Nenad Žugaj i David Šain. 

Potvrdivši da je sporazum MORH-a i HOO-a projekt bezrezervne 

podrške Ministarstva u nesmetanom napredovanju 

športaša pripadnika OS-a u športskim i časničkim zvanjima, 

ministar Kotromanović čestitao je za svaki rezultat 

Golden partnership with INA 

Croatian Olympic Committee and the multinational oil company INA renewed with a 

golden sponsorship contract their fruitful partnership that lasts, with a break of three years, 

for more than a decade. 

In the presence of the COC President Mr. Zlatko Matesa, the Assistant of Secretary General 

for Marketing Mr. Ranko Cetkovic (host of the event held in the COC headquarters) and 

distinguished guests, including the Minister of Education, Science and Sports, Mr. Zeljko 

Jovanovic, on September 5th the Contract on golden sponsorship in duration of one year 

was signed by the Secretary General of the COC, Mr. Josip Cop, and CEO of INA, Mr. 

Zoltán Áldott. Mr. Áldott pointed out that in every sports success of a Croatian athlete INA 

recognizes the extra energy for further progress and development of business excellence of this 

socially responsible oil company. 

President of the COC, Mr. Zlatko Matesa, confirmed that the Croatian Olympic family is 

very happy with the renewal of the contractual relationship with the company investing for 

years in top Croatian sports, including in participating at the Olympics, like participating at 

this year’s Olympics in London. 

Olympians awarded the Olympic badges of the CAF 

The Olympians, 14 of them, members of the Armed Forces (AF) of the Croatian Ministry 

of Defence (MORH), were awarded the “Olympic badges” of the CAF at the ceremony held 

on September 5th at the Ministry headquarters in Zagreb. In the presence of numerous 

sports and military notables (including the President and Secretary General of the Croatian 

Olympic Committee Mr. Zlatko Matesa and Mr. Josip Cop), the badges were awarded by the 

Minister of Defence, Mr. Ante Kotromanic, as a sign of recognition of success and honorable 

role at the world’s top sports event. And the awards went to: Damir Martin, Martin Sinkovic, 

Valent Sinkovic, Snjezana Pejcic, Bojan Durkovic, Lucija Zaninovic, Sime Fantela, Ivan 

Kljakovic Gaspic, Igor Marenic, Tina Mihelic, Tonci Stipanovic, Neven Zugaj, Nenad Zugaj 

and David Sain. 

After confirming that the agreement between the MORH and the COC is a project of absolute 

support of the Ministry to the smooth progress of the athletes-CAF members in sports and 

officer ranks, Minister Kotromanovic congratulated them for each result achieved at the 

London Olympics, acknowledging that for him all of them are – the winners. 

The Deputy Chief of General Staff General Slavko Baric also congratulated the Olympians 

and the Olympian Lucija Zaninovic, winner of Olympic bronze medal in taekwondo, 

thanked on behalf of the athletes. 

COC and 361° company for Croatian Olympians 

On July 8th 2012, at the swimming pool of the Sports Park Mladost in Zagreb; Croatian 

Olympic Committee organized the occasional fashion show of athletic apparel by the Chinese 

partner and manufacturer 361°, with whom he entered into a sponsorship agreement. Besides 

the models, the event was attended by Croatian wrestlers Nenad and Neven Zugaj, swordsman 

Bojan Jovanovic, shooter Anton Glasnovic, members of the Olympic handball team Ivana 

Lovric, Andrea Penezic, Sonja Basic, Jelena Grubisic and Vesna Milanovic Litre and basketball 

player Emanuela Salopek. 

Founded in 2003, the company 361°, with more than 7800 stores worldwide, is one of the 

fast growing manufacturers of athletic apparel, whose quality and high standard has been 

recognized also by other national Olympic committees, international sports federations and 

athletes including the NBA basketball player Kevin Love, pole vaulter Steve Hooker, swimmer 

Sun Yang, Jamaican athletes Michael Frater, Brigitte Foster, Natasha Ruddock, Josef Robertson 

and many others. 

Cooperation with the Olympic committees of Oman and Indonesia 

London Olympics represented a great place and opportunity for many bilateral meetings 

between leaderships of national Olympic committees and the Croatian house, organized in 

London by the COC, represented the meeting place of sports and economic ideas and incentives 

for new agreements of national Olympic committees. 

On July 29th, the President of Croatian Olympic Committee Mr. Zlatko Matesa met with the 

Vice-Chairman of Oman Olympic Committee Mr. Habib Macki and on July 30th with General 

Suwarno, the executive Vice President of the Indonesian Olympic Committee, and signed the 

cooperation agreements. 

The agreements with these national Olympic committees are based on education and top sports 

skills, possibility of studying at the faculties of kinesiology, especially at the Croatian University, 

and the use of sports camps and other benefits that Oman, Indonesia and Croatia can offer one 

another. 

The Oman Olympic Committee is particularly interested in field hockey coaching skills, while 

the Indonesian Olympic Committee wants to learn more about tennis, sailing, basketball and 

football. 

Olimp 63


koji su ostvarili na londonskim Igrama, dajući do znanja da 

su za njega svi - pobjednici. 

Olimpijcima je čestitao i zamjenik načelnika Glavnog 

stožera OS RH general Slavko Barić, a u ime športaša zahvalila 

se olimpijka Lucija Zaninović, nositeljica brončane 

olimpijske medalje u taekwondou. 

HOO i tvrka 361° 

za hrvatske olimpijce 

Hrvatski olimpijski odbor organizirao je 8. srpnja 2012. 

na plivalištu Športskog parka Mladost u Zagrebu, prigodnu 

modnu reviju športske odjeće kineskog partnera i proizvođača 

361° s kojim je sklopio ugovor o sponzorstvu. 

Među manekenima našli su se hrvatski hrvači Nenad i 

Neven Žugaj, mačevalac Bojan Jovanović, strijelac Anton 

Glasnović, članice rukometne olimpijske reprezentacije 

Ivana Lovrić, Andrea Penezić, Sonja Bašić, Jelena Grubišić, 

Vesna Milanović Litre te košarkašica Emanuela Salopek. 

Osnovana 2003., tvrtka 361° s više od 7800 prodavaonica 

u svijetu, jedan je od brže rastućih proizvođača športske 

odjeće, a kvalitetu i visoki standard prepoznali su i 

drugi nacionalni olimpijski odbori, međunarodni športski 

savezi kao i športaši među kojima su NBA košarkaš Kevin 

Love, skakač s motkom Steve Hooker, plivač Sun Yang, 

jamajčanski športaši Michael Frater, Brigitte Foster, Natasha 

Ruddock, Josef Robertson i mnogi drugi. 

Suradnja s olimpijskim odborima 

Omana i Indonezije 

Predsjednik HOO Zlatko Mateša u Londonu se susreo 

sa svojim kolegama iz Omana (lijevo) i Indonezije 

Olimpijske igre u Londonu bile su izvrsno mjesto i prigoda 

za brojne bilateralne susrete vodstva nacionalnih olimpijskih 

odbora, a Hrvatska kuća koju je HOO organizirao 

u Londonu kao stjecište športskih i gospodarskih ideja i 

poticaja za nova sporazumijevanja nacionalnih olimpijskih 

odbora. 

Tako se 29. srpnja predsjednik HOO-a Zlatko Mateša sastao 

s predsjednikom Omanskog olimpijskog odbora Habibom 

Mackijem, a 30. srpnja s generalom Suwarnom, izvršnim 

dopredsjednikom Indonezijskog olimpijskog odbora te 

potpisao sporazume o suradnji. 

Sporazumi s ovim nacionalnim olimpijskim odborima temelje 

se na obrazovanju i vrhunskim športskim znanjima, 

mogućnosti studiranja na kineziološkim fakultetima, posebno 

Sveučilištu u Hrvatskoj, te korištenja kampova i drugih 

športskih pogodnosti koje Oman, Indonezija i Hrvatska 

mogu ponuditi jedna drugoj. 

Omanski olimpijski odbor posebno je zainteresiran za 

trenerska znanja u hokeju na travi, a indonezijski želi više 

naučiti o tenisu, jedrenju, košarci i nogometu. 

Dobitnici Nagrade 

Najuspješniji sportaš Ivan Horvat u društvu 

Biserke Petrović i Sandre Perković. 

Mateji Kunović, 

nagradu je uručio 

veslač Damir Marton. 

U 

nazočnosti brojnih uglednika športskog i političkog 

života, u Muzeju Dražena Petrovića, utemeljenome 

u čast tragično poginulog hrvatskog košarkaša, nositelja 

triju olimpijskih odličja (a po kojem je i nazvana 

nagrada za mlade vrhunske športaše), upriličena je šesta 

dodjela ovih prestižnih priznanja HOO-a. 

Svečanosti su, uz vrhunske športaše i olimpijce, te 

domaćine, predsjednika i glavnog tajnika HOO-a, Zlatka 

Matešu i Josipa Čopa te Draženovu majku Biserku Petrović, 

nazočili i prvi predsjednik HOO-a i počasni član MOO-a Antun 

Vrdoljak, svi članovi Vijeća HOO-a, pomoćnik ministra 

za sport Petar Skansi, predsjednica saborskog Odbora za 

obitelj, mladež i šport Jadranka Kosor, predsjednik Skupštine 

grada Zagreba Davor Bernardić i drugi uzvanici. 

Za izvanredne športske rezultate u olimpijskoj 2012. i u 

konkurenciji koja ulijeva poštovanje, najuspješnijom športašicom 

mlađih dobnih kategorija proglašena je taekwondašica 

Mateja Kunović koja je osvojila 3. mjesto u kategoriji 

do 46kg na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2012. 

Najuspješniji mladi športaš 2012. je skakač s motkom, 

hrvatski olimpijac iz Londona Ivan Horvat koji je osim 

nastupa na Igrama, osvojio 2. mjesto i srebrno odličje na 

Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni. Ivan Horvat 

prvi je hrvatski skakač s motkom koji je nastupio na olimpijskim 

igara. 

U konkurenciji ženskih ekipa nagrada je pripala hrvatskoj 

juniorskoj stolnoteniskoj reprezentaciji u sastavu Lea 

Rakovac, Matea Jeger, Ivana Tubikanec i Ida Jazbec koje su 

osvojile broncu na Europskom juniorskom prvenstvu 2012. 

Nagradu Dražen Petrović dobila je i zlatna postava hrvatske 

juniorske košarkaške reprezentacije - Marko Proleta, 

Tomislav Gabrić, Karlo Lebo, Jakov Mustapić, Lovro Demo, 

Dario Šarić, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Črnjević, 

Daniel Zovko, Marin Marić i Karlo Žganec, a koja je na 

Europskom prvenstvu U18 u Litvi i Latviji osvojila zlatnu 

medalju. 

Najvećom nadom među športašicama Ocjenjivački odbor 

HOO-a proglasio je aktualnu europska kadetsku prvakinju 

u judu Brigitu Matić, a među športašima, strijelca Antu 

Krišto koji je bio drugi na Europskom juniorskom prvenstvu 

2012. u gađanju 10 m pištoljem. 

Najuspješniji športski par (u čijoj su konkurenciji još i 

posade i štafete) su plesači akrobatskog rock’n’rolla Alen 

Mikić i Ana Silaj, osvajači zlatnog odličja na Svjetskom 

juniorskom prvenstvu. 

Olimp 64

Tekst: RADICA JURKIN 

Dražen Petrović za 2012. 

Juniorska košarkaška reprezentacija U18 

Juniorska stolnoteniska reprezentacija 

Svečanosti su prisustvovali uz športaše i brojni 

športski i politički uzvanici 

foto FaH (Denis CERIĆ) 

NOMINACIJE: 

Najuspješnija športašica: 

Mateja Kunović - taekwondo; Tanja Perec - streljaštvo; 

Valentina Pereglin - streljaštvo; Ana Đerek - gimnastika; 

Sara Vilić - triatlon; Brigita Matić - judo; Lea Rakovac - stolni 

tenis; Matea Jeger - stolni tenis 

Najuspješniji športaš: 

Ivan Horvat - atletika; Dominik Etlinger - hrvanje; Ante 

Krišto - streljaštvo; Matija Gazibara - pikado; Andrej Korosteljev 

- gimnastika; Mihovil Čužić - tajlandski boks; Ivan 

Martinac - karate; Ante Vukičević - vaterpolo 

Najuspješniji športski par, štafeta ili posada : 

Alen Mikić i Ana Silaj - akrobatski rock’n’roll; Patrik Prnjak, 

Mile Čakarun, Mate Ledenko, Ivan Piton - veslački četverac 

bez kormilara 

Najuspješnije mlade reprezentacije: 

Juniorska košarkaška reprezentacija U18: 

Marko Proleta, Tomislav Gabrić, Karlo Lebo, Jakov Mustapić, 

Lovro Demo, Dario Šarić, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio 

Črnjević, Daniel Zovko, Marin Marić, Karlo Žganec. 

Juniorska vaterpolska reprezentacija: 

Ivan Marcelić, Deni Šarić, Lovre Miloš, Andro Gagulić, Slavko 

Čalić, Ivan Živković, Luka Lozina, Antonio Buha, Antun Goreta, 

Marino Divković, Marino Čagalj, Luka Bukić, Mate Anić. 

Juniorska košarkaška reprezentacija U16: 

Josip Gulam, Ivan Jukić, Paolo Marinelli, Domagoj Bošnjak, 

Mario Hezonja, Andrija Ćorić, Dorian Jelenek, Tomislav Gabrić, 

David Škara, Marko Arapović, Ivan Bender, Karlo Žganec. 

Juniorska rukometna reprezentacija: 

Filip Ivić, Luka Prezelj, Ivan Bačić, Martin Marčec, Marko 

Buvinić, Ante Tokić, Teo Čorić, Dominik Smojver, Leon 

Šušnja, Stipe Mandalinić, Domagoj Pavlović, Ante Kaleb, 

Ivan Horvat, Sandro Obradović, Ivan Sršen, Šime Ivić, Jakov 

Vranković 

Juniorska streljačka reprezentacija samostrel field: Valentina 

Pereglin, Marijan Kajfeš, Donik Begaj 

Najveća nada hrvatskog športa u ženskoj 

konkurenciji: 

Brigita Matić - judo 

Ana Konjuh - tenis 

Najveća nada hrvatskog športa 

u muškoj konkurenciji: 

Ante Krišto - streljaštvo 

Andrej Korosteljev – gimnastika 

O dobitnicima Nagrade Dražen Petrović 2012. odlučivao je Odbor pod 

vodstvom predsjednika Zvonimira Bobana, uz članove Hrvatskog kluba 

olimpijaca (Zoran Primorac, Martina Zubčić, Tamara Boroš), Vijeća 

HOO-a (Marijan Maras, Zvjezdana Tuma Pavlov, Dragutin Kamenski) 

te Hrvatskog zbora sportskih novinara (Iva Perdec-Augustić, Romana 

Caput-Jogunica i Vinko Knežević). 

Winners of the award “Drazen Petrovic” 2012 

At the Museum of Drazen Petrovic, founded in the honor of this tragically killed 

Croatian basketball player, three-time Olympic medalist (after which the award for 

young top athletes was named), in the presence of numerous notables from sports and 

political life, the sixth award ceremony of these prestigious COC acknowledgements was 

held. 

Besides the top athletes and Olympians and the hosts, the President and the Secretary 

General of COC, Mr. Zlatko Matesa and Mr. Josip Cop and Drazen Petrovic’s mother 

Biserka, the ceremony was attended by the first President of the COC and honorary 

IOC member Mr. Antun Vrdoljak, all the members of the COC Council, Assistant 

Minister of Sports Mr. Petar Skansi, President of the Parliamentary Committee for 

Family, Youth and Sports Ms. Jadranka Kosor, President of the Zagreb City Assembly 

Mr. Davor Bernardic and other guests. 

For outstanding sports results in the Olympic year 2012 and in the competition 

that requires respect, the most successful female athlete of younger age groups is the 

taekwondo fighter Mateja Kunovic, who won third place in the category up to 46 kg at 

the World Junior Championship 2012. 

The most successful young athlete for 2012 is the pole vaulter, Croatian Olympian Ivan 

Horvat who, besides the performance at London Olympics, won the second place and 

silver medal at the World Junior Championship in Barcelona. Ivan Horvat is the first 

Croatian pole vaulter who performed at the Olympic Games. 

Concerning the female teams, the award went to the Croatian national junior table 

tennis team composed of Lea Rakovac, Matea Jeger, Ivana Tubikanec and Ida Jazbec, 

the winners of bronze medal at the European Junior Championship 2012. 

The award Drazen Petrovic went also to the gold setup Croatian junior basketball team 

Marko Proleta. Tomislav Gabric, Karlo Lebo, Jakov Mustapic, Lovro Demo, Dario 

Saric, Mislav Brzoja, Dominik Mavra, Antonio Crnjevic, Daniel Zovko, Marin Maric 

and Karlo Zganec, the winners of gold medal at the U18 Championship in Lithuania 

and Latvia. 

The COC Selection Committee declared Brigita Matic, the actual European cadet 

champion in judo, the greatest hope among female athletes. The greatest hope among 

male athletes was declared the shooter Anto Kristo, who won the second place at the 

European Junior Championship 2012 in 10 m air pistol shooting. 

The most successful sports couple (in competition with sports crew and relay race) are 

acrobatic rock’’ n’’ roll dancers Alen Mikic and Ana Silaj, the winners of gold medal at 

the World Junior Championship. 

65 Olimp

OLIMP 44 - rujan 2012. - Hrvatski Olimpijski Odbor

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?