BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SRPSKI ETNIKUM U HRVATSKOJ 95
menike. Vidjevši da mu je kraj, pokušao sam ga utješiti, a on će pun
rezignacije: «Ne sij iluzije – ja sam umro na Dotršćini, u Bjelovaru, u
Gudovcu, na Kamenskom», i da ne navodim sve gdje je imao spomenike.
«Ovo što je pred tobom više i nije Vojin nego užasno mučenje
organske materije i duše. Pa nisu poštedjeli ni postolja mojih spomenika,
a njihove su makete u svim svjetskim galerijama i muzejima,
pa koji sam ja to zločin napravio.» Tom bolnom pričom porazio me
više nego vijest o skoroj smrti, jer sam bio svjedok njegovog stvaralačkog
grča kad je htio ovjekovječiti u jednoj skulpturi lik zaklanoga
brata u Drugom svjetskom ratu. Ta bol se ne može opisati i predočiti
– mislim smrt brata i sudbine spomenika – nego doživjeti ispovijed
priznatog umjetnika. To me obvezalo da o tome i ovom prigodom
svjedočim, tim više što znam da je isto tako bilo s djelima drugih velikana
naše skulpture, Kršinića, Radauša, Augustinčića, Sikirice, Murtića,
Džamonje i svih drugih, da ne nabrajam, i to nekažnjeno!
Nisam kompetentan da ocjenjujem Bakićev umjetnički rad i njegov
značaj za hrvatsku kulturu zato navodim stajalište mjerodavnog
Branka Silađina prema TV kalendaru od 18. 12. 2000. Evo te ocjene:
«U Zagrebu je 18. prosinca 1992. umro Vojin Bakić, hrvatski kipar i
pionir geometrijske apstrakcije. U našu umjetnost uveo je nova shvaćanja
i oslobodio je svega konvencionalnog ili naukom zadanoga. Bio
je temperamentan, sklon eksperimentu, riziku, hrabrosti. Izgubio je
cijelu obitelj. Braća su mu u ratu streljana, supruga tragično stradala,
sin umro od teške bolesi, atelje mu je izgorio, a s njim je nestao i Bakićev
dvadestgodišnji rad.
Taj čudesni kipar napravio je hrabar prijelaz iz figurativnog u nefigurativno.
Tradicionalna kiparska forma nije ga zadovoljavala. Završio
je Akademiju likovnih umjetnosti i specijalni tečaj kod Kršinića,
vrlo je brzo počeo pročišćavati formu i sažimati oblike do maksimuma.
Polovicom prošlog stoljeća stvorio je poznatu skulpturu bika koja
je na samoj granici figurativnog. Bik je otišao na bienale u Veneciju i s
još desetak djela izazvao veliko zanimanje međunarodnih stručnjaka
za tadašnju hrvatsku umjetnost.
Važan zaokret u svojim kiparskim traženjima Bakić je napravio
početkom 60. – tih kad je napustio čvrste i snažne, «bikovske» volumene
i prešao na «ispražnjene» oblike, folije, ljudske ili – kiparske negative.
Te razvijene površine zrcalnih formi početak su pragmatskih