BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SRPSKI ETNIKUM U HRVATSKOJ 91
jek traje, svjedoče o tome brojni nekažnjeni zločini kulturocida.
U svojoj akribijalnoj studiji o ovoj pojavi spomenuti dr. Lešaja,
ispisuje cijeli glosar pod kojim se ovaj vandalski čin odvijao. Evo tih
stigmatizirajućih (28) pojmova knjigocida: knjige su nepodobne, ideološke,
srpske knjige, saveznim jezikom pisane, ćirilicom pisane, zastarjele,
od ustanova prošlog sustava naslijeđene. Pored činjenice da nijedna
od ovih atribucija nikakvom kauzalnošću, interesom, korisnošću
i potrebama društva nije obrazložena, knjige su gotovo sistematski
uništavane, odstranjivane i na razne načine bagatelizirane. Nema naslova
na našim prostorima koji nije ovim činom bio pogođen. No, o
tome ćemo nešto kasnije.
Zlokobna dva naputka, iako bezazlena, ponavljam, skoro sa snagom
zakona i snažnijom ideologijom gotovo od svakog zakona, zapečatili
su sudbinu desetinama pa i stotinama tisuća naslova. Utvrdio
sam u razgovorima s brojnim stručnjacima različitih profila neke
čudne pojmove bagateliziranja knjiga, na primjer, knjige su opančarskog
jezika, vučjeg zavijanja, aludirajući valjda na Vuka Karadžića,
ili knjige su za hrvatski narod štetne i opasne, subverzivne, olinjale,
pohabane itd. Ovdje moram spomenuti, onima koji to ne znaju, da
je pola hrvatske povijesti napisano glagoljicom, bosančicom i ćirilicom.
(29) Knjiga je gospodo, poslije zemlje na kojoj i od koje živimo,
najveće opće dobro – našeg pamćenja, sjećanja, učenja i spoznavanja,
otkrivanja i trasiranja budućnosti. Čovjek se ne rađa, nego radom i
učenjem čovjekom se postaje (Kangrga). Nasrtaji su to na minuli rad
generacija, (30) u slučaju knjigocida na svekoliku povijest pisane kulture
i najmukotrpnijeg posla najumnijih neimara civilizacije na našim
prostorima.
(28)
Teorijski i empirijski stigmatizacija drugog na nekad zajedničkom prostoru najbolje
je opisana, skoro udžbenički poučno u Ljetopisu SKD «Prosvjeta», Zagreb,
2002., str. 175-207. od autorice Mire Bogdanović.
(29)
O ovome je najizvornije svjedočio Miroslav Krleža u svom sveukupnom opusu.
Šteta je što nije napisao povijest Hrvata, za čim je žalio. Međutim, postao je žrtvom
preko svog remek-djela Enciklopedije Leksikografskog zavoda u Zagrebu, kojoj je
bio urednik, a čijih je 40 000 kompleta bačeno u rezalište.
(30)
Tzv. pretvorbom (čitaj nekažnjenom pljačkom stoljeća) uništen je, dobrim dijelom,
minuli rad generacija najproduktivnijeg razdoblja ovog prostora, pa i mnoga
kulturna djela.