BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SRPSKI ETNIKUM U HRVATSKOJ 83
Prema tome, ni bolne ni tragične sudbine pojedinaca, ni žrtava porodica,
ni tragične deložacije ne mogu ganuti obespravitelje da shvate
obezdomljene. Na javnom skupu žrtve se odazivaju pod kodnim imenom
jer strepe od istinitih ispovijesti, a istovremeno štiti ih nevladin
sektor društva od države. Nevladin sektor obavlja dužnost države, a
nalazi se u stanju žrtve. Ponavljam stan je stavljen iznad života i smrti
ispovijedajućih žrtava. Tu se može vidjeti koje su sve finese u otimanju
stana primjenjivane. Koji oblici brutalnosti, to najbolje samo
žrtve znaju. Navodim samo neke: prijetnje telefonom, prijetnje pismima,
prijetnje djeci, brutalni upadi u stan dok je vlasnik i stanar
otišao negdje u posjetu, na tržnicu, u bolnicu, na groblje, u trgovinu,
po novine, u kavanu, itd. itd. No negdje se upadalo direktno izbacivanjem
stanara, brutalnim nasrtajima, premlaćivanjem, demoliranjem,
pa čak i masakriranjem ljudi. Ljudi su se okupljali, zgražali, ali su
se suprotstavljali samo oni iz nevladinih sektora. Drugima kao da to
nije bilo dozvoljeno, a progonitelji su s tim računali jer iza njih je
stajala politika i strategija države i oružje protiv «drugog». A «drugi»
je obilježen kao neprijatelj. Tako su svi «drugi» stanari, djeca, starci,
bolesni, nesposobni, postali strateški neprijatelji. Srbi u gradovima
smatrani su od Srba iz Krajine «tuđmanovcima», a od oficijalne politike
«četnicima». Dakle, bijahu «ni na nebu ni na zemlji». To je izniman
uspjeh ideologije rata pod egidom neporažene ideologije «ustaško-četničkog
sindroma», da su, da tako kažem, posvađani roditelji s
djecom ili obratno. To samo zna dobro onaj koji je istovremeno zbog
suprotstavljanja ratu u istoj osobi bio i ustaša i četnik. Sve je to omogućilo
opustošenje gradova od Srba i gubitak svih stečevina u borbi
za spašavanje golog života. Tragična je spoznaja da sa žrtvama nije
bilo solidarnosti, ni rođačke ni prijateljske, ni direktne ni kolateralne
linije, jer strah je bio poraz svih ljudskih i građanskih vrijednosti. Naravno,
isključujem rijetke pojedince i nevladin sektor. Sablažnjuje da
je svećenik iz Udbine izjavio «urbi et orbi» da će «prije Srbina ubiti
nego mu kuću vratiti», što me je prisililo da ilustrisimu Kuhariću, a
kasnije Bozaniću uputim protest ako ga ne «raščine da nemaju pravo
na ispovijed». Nažalost oni se ispovijedaju, a vlasnik se nije ni do danas
u stan vratio. Uzurpator čak prijeti humanitarcima da će ih «ubiti
ili pregaziti ako se usude osuđivati» uzurpatora.