BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SRPSKI ETNIKUM U HRVATSKOJ 77
Mnogi nisu i uspjeli, to najbolje znaju žrtve tzv. Merčepove «legije
smrti». Dakle, zatekla ih je kob histerične mržnje i osvete nacije. U
ratno vrijeme ni jedna novina, čak ni bilteni nisu dosegli takav tiraž.
Proklinjalo se «dabogda ti se ime pojavilo u Slobodnom tjedniku». U
doba Vlade nacionalnog jedinstva amenovana su dva povijesna zločina,
intenzitet etničkog čišćenja bez ostatka i nekažnjeni povijesni zločin
pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo također nekažnjeno.
Neke TV emisije Slikom na sliku, Prizma i druge slijedili su ove napise
Slobodnog tjednika (16) , ubrzavale opseg i sadržaj zločina, ispunjavale
zadaću strategije države. Izvjesni podoficir Hrvatske vojske, Modrušanin,
organizirao je vojne patrole poput legionara smrti za progon i
deložacije stanova, porodica i oficira JNA. Čak onih porodica čiji su
nosioci stanarskog prava bili u mirovini i više od 20 godina. Sve su to
bile stravične poruke, da je stan pripadnika manjinskih naroda i onih
koji su označeni kao drugi, to će reći neprijatelji, u funkciji etničkog
čišćenja.
Osim nevladinih organizacija nitko se tome nije suprotstavljao.
Čak ni onda kada su stanare ubijali, kuće s porodicama minirali ili
članove obitelji prebijali ili čak masakrirali. «Tuđi» stan, naročito
srpski, izdignut je iznad života i smrti. Evo primjera: na pravoslavni
Božić 1996. godine bio je ubijen Bijelić Ilija, Gređani 1, Topusko.
Pošto poznajem čovjeka i porodicu sljedeći dan odem da provjerim,
kad ono već vlastita kuća ubijenog useljena. Odem kod nadležnog
službenika u općini, a on potegne na mene pištolj s pokličem: «To
je hrvatsko!» Zamoli me nekadašnji intendant HNK, protjeran iz
Zagreba, da mu donesem sliku matere. Dođem kod stanara i on mi
priprijeti. Zgranut odem kod njegova brata sveučilišnog profesora i
požalim se, a on će: «Moj brat nije stan oteo nego su mu ga dali». Na
to ću ja: «Pa nisu mu dali sliku matere». Jednom mi je profesor Žarko
Puhovski ispričao kako mu je jedan časnik omogućio povratak Srbina
da umre u rodnom kraju. Netom ovaj umre, evo časnika s riječima:
«Svaka vam čast, doista je umro u rečeno vrijeme.» Ugroženima
je bila jasna svaka poruka za etničko čišćenje, ali organima zaštite nije
(policiji, sudovima, javnosti i intelektualcima). Nikada nisam ni čuo
(16)
O Slobodnom tjedniku prvi je analitički utemeljeno pisao Boris Rašeta u Ljetopisu
SKD «Prosvjeta», svezak 3, Zagreb, 1998., str. 140-156.