BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

50
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
tru, u Srpskom demokratskom forumu, u Odboru za ljudska prava, u
brojnim nevladinim organizacijama, napose u jedinstvenoj instituciji
ovoga prostora HHO, i drugih nevladinih organizacija postoje tisuće
ilustrativnih primjera. Zbog toga tvrdim: Ne mrze se toliko etniciteti,
koliko se vole njihova oteta dobra! Jer samo se pljačkom drugih može
namiriti nemoral prvih, razbojništvo, otimačina, kršenje normi i razaranje
svih vrijednosti. Tako nastaje ksenofobija pucanjem u susjeda,
rođaka, sugrađanina, znanca, prijatelja ili neznanca bez povoda. I
to ne samo dok traje surovi rat, nego dugo, dugo poslije oktroiranog
mira. Jer nema izmirenja bez izmirenja sa sobom i u sebi. Živi se po
paradigmi: «Zlo navika, a odvika stotine muka». Zbog toga povratnici,
taj prorijeđeni derivat iz nove socijalne kategorije izbjeglica postaju
nova žrtva, što bi Puhovski rekao corpus separatum, niža kasta,
prema kojoj svaki zločin koristi «našoj stvari».
Zbog toga etničko čišćenje, a u suštini etnobanditizam, zločin
stoljeća naših prostora se nesmiljeno nastavlja. To će reći, strategija
ostaje ista, samo se taktika mijenja.
Domicilni ideolozi zločina ustrajavaju na ostvarivanju ciljeva rata
i nedovršenom miru. Jer oktroirani mir nije dokinuo uzrok mržnje
i zato kliču ideolozi rata «oduzeste nam rat, ali ne možete mržnju».
Jedan svećenik urbi et orbi izjavljuje: «Prije ću ubiti Srbina nego mu
vratiti kuću», sada pretvorenu u katoličku bogomolju. Čudnog li ekumenizma!
Tako to biva kad glavni strateg kliče svojoj sreći jer mu
«supruga nije ni Židovka ni Srpkinja». On propovijeda da je genocid
koristan čin za popravljanje povijesti.
On kao otac nacije građanima svoje res-publice zaželi sretan put
i pripomenu «gaće na štapu». On se proglasi «poglavarom» naroda,
zemlje, prirodnih prava i sudbine ljudi. Dakle, zemlje čuda, a najviše
čuđenja.
Evo nekih činjenica fenomenologije povodom zakona o povratku,
koji je iznudila međunarodna zajednica. Povratak bi odobren cinično
rečeno «hodajućim grobovima» ili kronološki »osamdeset godišnjacima
u pratnji roditelja». Dođoše neki, neki pak tvrde da se u svoj zavičaj
povrati oko trideset tisuća ovih hodajućih grobova bez kovčega.
Oni su zaista u svom sprovodu. Evo nekih empirijskih činjenica o tim
povratnicima i eutanaziji izloženim nesretnicima. Ove sam tabelarne
podatke dobio od porodičnog prijatelja, hrabrog humanitarca, ko-