BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

DVIJE AUTOBIOGRAFSKE CRTICE
475
«Što se bojiš, jadni nesretniče!
Hodi za mnom, nije ništa nova,
To s’ prikaze, sjene iz grobova,
Jer naroda ovdje nema više,
To ustaše davno uništiše».
Tu se oba bogu pomoliše,
Kukastim se krstom prekrstiše,
Svetog papu oba pomenuše
Da ih mrtvi ne progone više.
Tad obadva trkom poletiše,
Al’ se čuda ne kurtalisaše,
Jer to, braćo, sjene ne bijaše,
Nisu sjene nego ljudi živi,
Ispaćeni ni dužni ni krivi:
Omladina i žene i starci,
I garišta ovog osvetnici.
Sa svih strana opkolila raja,
Tu su psovke i velika graja.
I što Jure dalje izmicaše,
Raja mu se bliže primicaše.
Jure puca iz mašinke svoje,
Pa se čudi kako se ne boje
Nego njemu prilaze sve bliže,
Do ušiju strašan glas mu stiže:
«Čuj, krvniče, uzalud se krećeš
Jer osveti ti izmaći nećeš.
Znaš li, huljo, što bolje ne paziš
Nego tuda po rakama gaziš.
Nevine si ljude ubijao
I crnoj si zemlji dodijao.
Za te grijehe odgovaraj sada
Jer te stigla partizanska pravda».
Kada Juri nesta municije,
Za kamenje poče da se krije.
Jadni pilot samo za njim gmiže,
Vidi kraj se primiče sve bliže.