BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

SPOMENIK PUZEĆOJ
RESTAURACIJI NDH
Neposredno nakon pogibije Jure Francetića (1943.), jednog od najvećih
zločinaca NDH, dobijem naređenje da me kurir dovede u Bihać.
Dugo smo putovali preko dijelova Banije, Korduna, Like i Bosanske
krajine, kroz seoska naselja, koja to više nisu bila, jer su bila sva
spaljena. Netom što stigoh u Bihać, smjeste me u ambulantu, jer sam
osam dana ranije bio lakše ranjen od defanzivne ručne granate, previju
me, nahrane i uzmu mjeru za novo odijelo. Dok se odijelo šivalo,
dođe jedan glumac i počne me uvježbavati za recitaciju pjesme moga
oca: Pogibija Jure Francetića. Kad se uvjerio da je sve valjano savladano,
izvede me na tribinu, uređenu narodnim rukotvorinama. Ispred
tribine masa partizana i civila. Nakon što sam odrecitirao, zavijene
glave i jedne ruke, voditelj me povede do prvog reda, da se pozdravim
s publikom. Kad dođem do Gorana i Nazora, ovaj potonji odvažni
starac, očinski će i sjetnim glasom: «Dječače, imaš li žive roditelje»
«Samo oca», odgovorim, jer «ostali su masakrirani. Majku sam sâm
sahranio, s bolom, da mi je nestao njen lik iz sjećanja.» Na to će Nazor:
«Možda se posreći da preživiš i ti ćeš imati o čemu svjedočiti».
Kao da me je ukleo, ta odvažna starina, koga su u tuđmanovskom
Saboru, više do pola stoljeća nakon njegove smrti, nazivali «moralnom
mizerijom», a Vinka Nikolića, Pavelićevog panegiričara «neimarom
naše književnosti». Kakvog li apsurda!
Pošto sam slučajno preživio u onom i u ovom ratu, u zemlji gdje
mi se više ne može dogoditi ništa što već nije, osuđen sam da svjedočim
o užasima mržnje, ali bez mržnje. To doista nije lako! Jer, ovdje
svjedoke nekažnjeno ubijaju. Ovdje se više progone prokazivači
zločina nego notorni zločinci. Ovdje osumnjičene zločince dižu u
nebesa, identificiraju s narodom i fetišiziranom državom. Čak nji-