BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

DVIJE AUTOBIOGRAFSKE CRTICE
465
neki se iškolovaše i odoše u gradove, ali one koji odoše u gradove u
Hrvatskoj zateče kobna sudbina jer nedužni bijahu iz njih protjerani.
I tako ostaci ostataka krnjih porodica, dvoje staraca zavijenih u crno
od Drugog svjetskog rata, a neki u ovom ratu bijahu masakrirani, ali
uglavnom svi protjerani. Ugasiše se mnogi rodovi i prezimena. Samo
izvjestan broj dospio je u logore «humanog preseljenja» kao strategije
rješenja «krivo raspoređenih etniciteta».
Kad to sve sagledavam na primjeru Primišlja, rodnog mi kraja,
kao paradigmu golema zločina na širim prostorima, poetski se pitam:
«Ne znam da li sanjam, da li se budim, ili doista ludim», ali znam da
nemam zavičaja. I, zato se pitam kakvog bi smisla imalo pisati analitički
o ljudima i kraju koji ne postoji, naročito kad toliki živi pate
razasuti «širom zemljinog šara». Pred Oluju Primišlje je imalo preko
tisuću stanovnika, a sada ih ima 65 uglavnom putujućih grobova. U
samo 15 dana razoreno je oko 200 objekata da se nemaju Srbi gdje
vratiti. O tome su snimljeni dokumentarni filmovi: jedan o razaranju
ovoga prostora, koji se ne prikazuje; drugi o «vitezu» ovog nedjela,
koji se «promidžbeno» prikazuje i veliča. Pisati npr. da je u Gornjem
Primišlju 1857. godine bilo 2 115 stanovnika, a da danas tamo ima
više policajaca nego stanovnika, a niti jedan nije siguran da će doživjeti
sljedeću godinu. To sleđuje krv u žilama, jer tamo doista «živi
zavide mrtvima». Tamo je trend minorizacije stanovništva tekao stoljećima.
Isto je bilo s Donjim Primišljem, jer i njega su zatekla dva
katastrofalna rata. Moja i njihova je sudbina isprepletena jer ja u oba
rata postadoh invalid, izgubih veliki broj najmilijih, brojne rođake,
prijatelje i drugove, učitelje i učenike. Pa ipak najteže mi pada što mi
je živom kao i njima pogažen identitet, oduzeto dostojanstvo, meni
strukovno potvrđivanje, što me se tjera u vegetaciju u etnički tor, jer
će mi se tamo «pod najvećim svjetskim standardima dati – osigurati
pravo». Ma tko su ti nitkovi i zakleti hipokrite, koje je historija već
osudila, da meni nešto daju. Od njih ne tražim niti bih išta primio.
Oni su za mene dokazani zločinci. Međutim, ja tražim i zahtijevam
od razumnih i šutljive većine da brani moje dostojanstvo i istinu ako
želi svoje obraniti, da prekine šutnju i ravnodušje prema historijskom
zločinu, da nam vrate zavičaje, da nam ne gaze identitete, dostojanstvo
i samopoštovanje i personalnu autonomnost. Ne učine li to,