BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

464
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
Starci su u nas inače suvišni ljudi kao oblik «obnove duha novog
poretka». To teže mi je padao očaj njihova položaja kad bih susreo
kojeg od ovih ostarjelih kao znanca, susjeda, rođaka ili ratnog druga.
Položaj Tumare Milkana, invalida bez desne noge od 1942. godine,
a sad mu je amputirana i lijeva zbog gangrene, uništio me je. Jer on
nema pomagala, njegovateljice, bližih rođaka, ne prima invalidninu,
ni penziju kao zločin oduzimanja stečenih prava. On ne prima pisma.
Ja sam mu bio prvi i jedina beznadna posjeta. On mi reče: «Mi smo
kumovi, stari drugovi. Vidiš na što sam spao, na nemoćno truplo, kao
stari dogorjeli ili istrunuli panj. Živim kao pas u tuđem dvorištu i sve
čujem i vidim, ali me više mrzi i da režim i da lajem. Nego donesi nešto
da prekratim. Onomad se jedan isto ovakvi nevoljnik objesio, a ja
niti to ne mogu». I on je iz Primišlja, kao i ja. Istinski me ganuo istim
položajem – ja slobodnjak, a on logoraš, a oba nemoćni da solidarno
kao nekad jedan drugom pomognemo. Naime, on me nekad ranjenog
nosio. A sad nam je oduzeto sve, pa i samopoštovanje.
Dakle, nema više Primišlja, moga zavičaja. Nema njegovih ljudi,
nema crkve, a njezino zvono je u poraću bilo na katoličkoj crkvi u
Slunju. Nema popova, mežnjara, crkvenjaka. Oni su davno pobijeni.
Nema škole, niti učiteljice Darinke Lončar, koja je zadužila cijeli
kraj šaljući preko «Privrednika» djecu na zanate. Škola je razorena
u Drugom svjetskom ratu, a nova sada. Nema zgrade općine, zadesila
ju je sudbina crkve i škole. Nema više čak ni groblja. U otetom
(1941. godine) i razorenom zavičaju (1995. godine), u Gornjem Primišlju
na Kordunu, nisu mi poštedjeli ni grobove predaka. Nakon
jedne recenzije i otvorenog pisma predsjedniku Republike Stjepanu
Mesiću, razorili su mi spomenik pređa 2003. s onemogućavanjem da
ga obnovim. Spomen na njih prenio sam na grob koloniziranog oca
sa sljedećim sadržajem: «Otvori oči i pogledaj Golgote, spomen ovdje
gdje nikad nisu bili, a zemni ostaci tamo gdje ni mrtvi nemaju mira
u razorenom zavičaju». Slijede imena i datumi rođenja i smrti, te na
kraju: «Počivajte u miru ispod oskvrnutih spomenika u groblju Gornje
Primišlje na Kordunu, a spomen na vas nalazi se u groblju Čonoplja
u Vojvodini». Najtužnije je što nema stanovnika. Brojni poginuše
kao nevini u Drugom svjetskom ratu ili kao borci na bojnom polju.
Neke koloniziraše, neki odoše širom svijeta «trbuhom za kruhom»,