BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

DVIJE AUTOBIOGRAFSKE CRTICE
461
Nestadoše tada svi zanatlije, kovači, krojači, kolari, šusteri, tesari,
krovopokrivači, svi trgovci, svi cestari, šumari, lugari, svi muški učitelji,
svećenici, birtaši, zidari, žandari, rezervni podoficiri i oficiri i
mnogi drugi za koje su režimlije mislili da su monarhisti. Ubiše ih
pod vidom četništva. A tamo nikada četništva nije bilo, naročito za
NOB-a. Tada sasjekoše motikama sekretara KPH, učesnika Pete zemaljske
konferencije i 16 članova KPH u Veljunu. Sve to bijaše stravičan
zov na otpor. Kolovoza mjeseca 1941. naselje Zečev Varoš bi
pobijeno i razoreno do posljednjeg, preko 300 duša. Ne poštediše niti
novorođenčad. Tim povodom bi podignut obelisk s inskripcijama
imena, spola i dobi. Niti toga više nema. Sličnu sudbinu uskoro su
doživjela Močila, Mrzlo Polje, Tobolić i dr. Moje rodno selo Livade
Gornje i Donje tada je nestalo za svagda. Tako svi odrasli, i muško i
žensko, postadoše ustanici u obrani golog života. Kad sam jednom
u biografiji za službu u Agrarnom institutu u Zagrebu napisao «da
sam pobjegao u partizane da preživim», onda me jedan najvispreniji
šeret Instituta cinično zadirkivao: «Pobjegulja – prvoborac umjesto
Turke na buljuke». Iako smo bili intimni prvi puta sam mu ispričao
da je od moje uže obitelji u Drugom svjetskom ratu, od 11 članova
samo 5 preživjelo, i to uglavnom svi osakaćeni. A po drugom i trećem
koljenu direktne i kolateralne linije izginulo je 152 duše svih uzrasta.
Načini njihove nasilne smrti bili su obilježeni svim oblicima koji su u
ovom ratu prakticirani.
Osobno sam skoro sâm vlastitu majku sahranio u komadima. Iza
nje mi nije ništa ostalo, ni slika, ni parče odijela. Ništa za uspomenu.
Ta bolna trauma izbrisala mi je njen lik iz pamćenja kao da sam samonikao.
Ta stradanja bijahu preludij za sadašnji historijski zločin,
ostvarenje trijade «pobiti-pokrstiti-protjerati». Poslije Drugog svjetskog
rata u zavičaju nisam imao niti jednog rođaka, osim grobova, a
sad nemam gotovo niti jednog susjeda.
Tada nemogaše realizirati «trijadu», jer dostojanstvo hrvatskog antifašističkog
creda to nije dozvolilo, iako je zločin bio velik. Od moje
školske klase – dječaka samo sam ja preživio. Većina bijahu Hrvati,
13 i 14-godišnji dječaci. Ranjenog Juricu Modrušana, SKOJ-evca Hrvata
vukli su konji vezanog za vagire kroz Slunj, dok nije izdahnuo.
Kad god bi navraćao u Slunj, njegova bi me majka dočekivala kao