BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

PRIMIŠLJE – OTETI ZAVIČAJ
Moj zavičaj i ja živjeli smo dugo kao ranjene zvijeri. Međutim, ja još
vegetiram – društveno mrtav, biološki živ, na kraju puta. Primišlje
– moj zavičaj, kojeg mi oduzeše, oteše – bi ubijeno istog dana kad
ubiše cijelu Krajinu, kolovoza mjeseca 1995. godine. To zovu oslobođenjem.
Ja oslobođenje krajeva od ljudi razumijem kao historijski
poraz – zločin. Tim više što nisu samo pobijeni i prognani ljudi nego
su razoreni svi njihovi antropogeni sadržaji i znamenja, da je tu nekada
davno i skoro živio mukotrpno obični seljački svijet. Uskoro će
uslijediti prenominacija toponima upisanih u sve geografske karte i
historijske sadržaje. Neki već pola milenija, a neki stoljećima. Onomastika
je već dobrano zatrta.
U mojoj osobnoj karti ne piše da sam rođen u Gornjem Primišlju
prema priloženom rodnom listu, nego u Tržiću Primišljanskom, jer
izdavač mi prijeteći reče: «Rođen si gdje ja upišem!»
Konkretni zločin i zločinci, oni su oduvijek konkretni, nisu i ne
mogu biti izlika i povod za tako monstruoznu odmazdu prema kolektivitetu
i kraju. To što su neki rebeli učinili za svaku je osudu, ali to
što čini oficijelni režim priznate države prevršava svaku mjeru. Naime,
prisiljava vlastiti narod na falsifikaciju historije, na ozakonjenje
zločina ubijajući, progoneći i otimajući zavičaj svojih nevinih građana,
i to samo zato što su drugog etniciteta. Pitali Šeksa kako to da sam
ja stekao državljanstvo, a tako sam kritičan prema režimu. On će na
to hladno: «Mi dali, mi i oduzeli». Poslije jednog znanstvenog skupa
priupitam ga: «U ime kojeg prava možeš mene učiniti apatridom
Je li možda neprirodno što domovnicu izdižu iznad rodovnice» A
on će: «Nisam ja to tako doslovno mislio». Nastavim ja: «Gospodine,
za mišljenje, taj složeni proces, nerijetko do bola, mora se imati
aparat».