BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

452
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
zija kojima se ljudski um može dovinuti. Npr. verbalni teror, ucjena,
prijetnje, šikaniranje, fizički teror sa sadističkim užitkom nad pojedincom
i masom, pred rođenom djecom, pred očajnim roditeljima,
pred uglednicima, pred vjerskim starješinama, pred svojim vođama
da se dokažu. Tu slijede infernalne torture, morenje žeđu i glađu, batinanje,
silovanje, masakriranje, klanje, čerečenje, vješanje, potapanje,
strijeljanje itd. Iza toga slijedi trijumfalno slavlje uz opijanje i slavljenje
«uzašašća države», rase, nacije, vjere, ideologije ustaštva «najstarijeg
naroda». Sve je opisano izvorno, plastično i uvjerljivo kao primjer
«našeg primijenjenog rasizma». U to sam se uvjerio mnogo ranije na
osnovu brojnih dokumenata, pa sam htio objaviti usporednu studiju
«naših» NDH rasnih zakona s njemačkim, ali nisam uspio. Zbog
«ne talasaj». Iako sam sagledao svu brutalnost koja je bila rigidnija
od njemačkih rasnih zakona, bilo zbog našeg hajdučkog mentaliteta,
brđanske violentnosti, podaničkog dodvoravanja i katoličkog dokazivanja
da smo «veći katolici od pape». Bijah zloguki prorok da će
nas neporažena ideologija ustaško-četničkog sindroma «doći glave».
Ovaj bi primjer studije slučaja Jadovno objavljivanjem morao postati
udžbenički primjer istine o nama i da nam prestanu povijest pisati
glupi političari koji svoju politiku ostvaruju na bajunetama pomoću
još glupljih generala. Zbog toga podržavam postupke autora «neka
nedjela govore sama za sebe». To jeste rizičan postupak, ali gdje istina
nije sama sebi sudac kao u ovom slučaju, ona nije istina i ne može biti
sudac. Tragično je što se o ovim činjenicama 60 godina šutjelo, da bi
se neke činjenice ponovile. Kao da stalno hoćemo da kažemo: «Što
nije u javnosti, nije u stvarnosti.» Avaj! Naša je stvarnost brutalnija
od naših mogućnosti da je sagledamo, a tek kako smo jadni kada se s
njome moramo suočiti!
Hrvatska se poslije ovog svjedočanstva i mnogih ranijih mora konačno
suočiti s ustaštvom kao terorističkim klerofašističkim pokretom,
kojemu je kama «svijetlo oružje».
Već opisom kapitulacije Jugoslavije, autor iznosi brojne detalje
kako «Mačekova zaštita» razoružava vojnike, obračunava s njima.
Svjedok sam da su kod mog zavičaja bez suđenja likvidirali 20 vojnika
i 2 generala. Bio sam preneražen nad «glamurom» stogodišnjice Mačekova
rođenja i «interpretacijom Mačekove miroljubivosti», kad mu