BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

442
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
sančicom i ćirilicom, a spaljene su gotove sve ćirilične knjige, među
kojima i najveće ljudske umotvorine. U rezalište je bačeno 40 000
kompleta Enciklopedije Leksikografskog zavoda. U centru grada Zagreba
nije pošteđen ni muzej pravoslavlja. U ime države u poraću
organizirana je petogodišnja destrukcija: ubijanje i progon ljudi, razaranje
antropogenih sadržaja, nekažnjeno. Više se progone prokazivači
nego sami zločinci. Narod se prisiljava da živi sa zločinom i
zločincima, nekažnjenim.
Ne prašta pjesnik ni konkretne zločine Srba, pa se istom mjerom
okomljuje na «četnički» i «ustaški» sindrom. On leleče i nariče za čovjekom
siguran u spoznaji da nitko nije naručio etnos i ne bira mjesto
i vrijeme rođenja, nego da je to njegov prirodni građanski dio identiteta.
Znano je pjesniku da su «Srbi ove prostore zadužili: radom, znojem,
krvlju i ljubavlju», a bijahu etničkim čišćenjem, zločinom stoljeća
drakonski kažnjeni.
Kako je riječ o historijskom zločinu sumnjam da će elegična poezija,
ukupna literatura, moći sagledati sudbine pojedinaca, a napose
cijelog etnosa. Jer, hemofilični etnocentrizam tiranskiji je od bilo
koje stihije u prirodi. Zbog toga je praštanje ovog historijskog zločina
osveta žrtvi. Jer mržnjom nikad ništa nije stvoreno osim zločina.
Ne zaboravlja pjesnik ni sudioništvo međunarodne zajednice odobrenjem
napada na zaštićenu zonu ili lažni humanizam NATO-vog
rata protiv Jugoslavije s dugoročnim ekološkim posljedicama.
Ponavljam, pjevati o mržnji, a bez mržnje, može samo očovječen,
iako unesrećen čovjek. Zato, na kraju, zaklinjem te, Bogdane, istinom,
vazda razborito, bez mržnje, pjevaj i odgovorno svjedoči!
(Pisano kao predgovor zbirci poezije Bogdana Uzelca Bol,
izdanje lista Naš glas, Zajednica Srba u Hrvatskoj, Zagreb, 2001.)