BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

426
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
Armencima, u vrijeme fašizma, oni bi nestali. I Židovi bi nestali. I
Kurdi također.
To ste prenijeli danas i na Srbe
- E, to se događa danas Srbima. Moram reći da je solidarnost sveljudska
pojava. Kad se događaju pošasti, ljudi si međusobno pomažu
i solidariziraju se. Solidarnost ima reverzibilni karakter, daješ i očekuješ
da u nekom trenutku dobiješ. Gledao sam svojedobno kako
deset ljudi pada pred bunkerom da bi spasili jednoga. Jer, očekuju
da se takvo nešto može i njima dogoditi. Solidarnost je opća ljudska
potreba, prema čovjeku kao društvenom biću. U ovom slučaju Srba,
koji su utjerani u nacionalna geta. Očekuje se solidarnost kao spas.
Kod Srba danas je to egzistencijalna solidarnost, život za život, spas
za spas. Kod životinja postoji takozvana atavistička komponenta solidarnosti.
Kopitari kad su ugroženi, zajedno isturaju kopita. Danas je
solidarnost svjetske međunarodne zajednice prema nama veća nego
što je među nama samima. Unutar etniciteta manja je solidarnost.
Kod Srba je to pogubno. Srbi su se u Hrvatskoj našli između dvije zle
maćehe. Jedna je maćeha izgona, koja ide po načelu ne jedan Srbin
manje već svi Srbi manje – barem je tako rečeno u Saboru – a maćeha
prijema, matična zemlja, ne prima ih dobrohotno prema svjetskim
zakonima. Srbi u matičnoj zemlji nemaju čak ni apatridne pasoše, oni
su najbjednija socijalna kategorija u europskoj populaciji. Obezdržavljeni
su, obeskućeni i obespravljeni, obezličeni. Bez dokumenata
oni su broj koji hoda.
Hoćete reći da Srbi ne pokazuju previše solidarnosti između
sebe
- Među Srbima ovdje je vrlo nizak stupanj solidarnosti. Nema nijedne
institucije solidariteta unutar srpskog korpusa u Hrvatskoj. To
je poražavajuće. Postoje političke organizacije, kulturne, naučne, ali
ne postoje solidarne. To je neshvatljivo, nepojmljivo i nerazumljivo
i ne može se ničim opravdati. To samo govori kuda je otišla politika.
Politizacijom fenomena stradanja Srba, oni su izgubili društvenu
komponentu koja im određuje sudbinu. U prošlom stoljeću Strossmayer
je zabilježio u svojim kalendarima oko stotinu mjesta gdje su
bile udruge Kolo sestara milosrdnica «Srpkinja». Danas nema nijednog.
Kada bismo isključili ovu našu devastiranu pravoslavnu crkvu,