BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

INSTITUCIJE SRBA I MEĐUSRPSKI ODNOSI U HRVATSKOJ
411
ne smije prešućivati, nego se mora onemogućiti. Osobno se zalažem
za zakonsku deustašizaciju u Hrvatskoj, da se «carska ne poriče». Jer,
ako se u Njemačkoj ne mogu naći na registarskoj tablici vozila s dva
S, da se ne bi podsjećalo na zločin ovih oznaka, onda se naša staronova
neofašistička scenografija i radnje moraju zakonski zabranjivati.
Iz vladajuće ideologije nastala je čudna praksa nekažnjene i nesankcionirane
zločinačke orgije. Desetinama tisuća oteta su stanarska i
vlasnička prava i posjedi, razoreno je i opljačkano desetine i stotine
institucija, škola, zavičajnih muzeja, ambulanti, crkava, stacionara,
energetskih izvora, komunalnih objekata, gospodarskih osnova itd,
samo zato što su služili nekima iz srpskog etniciteta. Nestala su brojna
naselja sa svim sadržajima. Sve je to u funkciji strategije onemogućavanja
povratka i tako je nastao najveći muzej na otvorenom stalne
postave zločina za milenijsko pamćenje na četvrtini hrvatskog socijalnog
prostora, samo zato što su tamo nekad živjeli Srbi. Uništena je
pretpostavka povratka i izmirenja. Kako je svakom siromahu njegova
potleušica zamak i vila, a naselje i zavičaj i velegad i megalopolis, moramo
se boriti za njegovo pravo na povratak. To nije samo politika,
nego pravo smisla življenja ovdje i to je naš moralni dug prema žrtvi.
Samo zato što žrtva ne može bez nas, a i svaki od nas je mogao biti u
njenom položaju. Prema tome, borba za spas materijalnih i kulturnih
dobara svake seoske potleušice, svakog dijela materijalne kulture,
inventara i alatki, svakog naselja, zaseoka i selišta do usamljene kuće
prosvijećen je i kulturni čin. To je dio naše zadaće i naše politike. To
je zadaća «Prosvjete». Osim njenih članova nitko drugi to neće valjano
učiniti, jer smo neposredno i najdirektnije tangirani.
Nas je malo preostalo. Međutim, toliko nas je, da pokrivamo cijelu
nomenklaturu suvremenih zanimanja. Prema tome, možemo stručno
i profesionalno, a trebamo moralno i odgovorno svjedočiti o opsegu
i sadržaju zločina koji je učinjen nad nama i nad našim zajedničkim
hrvatskim i srpskim socijalnim prostorima. To je naš strukovni, a i
moralni dug i prema etnicitetu, prema roditeljima i rođacima, susjedima
i zavičaju, ali i hrvatskom socijalnom prostoru. Hrvatska nama,
i kad je lijepa i kad je ružna, po prirodnom pravu pripada. A što je
prirodno ne mogu nikakvi oktroirani zakoni derogirati. Brinuti o
sudbini ljudi, materijalnoj i duhovnoj kulturi moralni je čin. Samo se
u Hrvatskoj javno tvrdi da je zakon iznad općeg morala.