BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

INSTITUCIJE SRBA I MEĐUSRPSKI ODNOSI U HRVATSKOJ
407
Pošto su pripadnici srpskog etniciteta manjina, čiji su neki pripadnici
izvršili konkretne zločine, na nas je bačena anatema kolektivne
krivnje. Gotovo da nema pojedinca koji nije ovim zločinom kolektivne
krivnje pogođen, stigmatiziran i gotovo onemogućen. Uostalom
oduzeta im je društvenost kao čovjekova konstitutivna komponenta.
Organiziranjem u «Prosvjeti» pokušavamo institucionalno povratiti
društvenost našem čovjeku, dakle, ljudsku komponentu, a i legitimnu,
oficijelnu logiku odgovornog ponašanja. Nažalost, broj okupljenih je
isuviše malen da bi se stigma krivnje kolektivno mogla odgovorno i
utemeljeno skidati. Tim više što oficijelna politika većinskog naroda
iz dana u dan svim raspoloživim sredstvima do apsurda ustrajava na
kolektivnoj krivnji Srba.
Kada ono započe rat s Istoka udarene su sve paradigme nasilja
– tiranije jačega – ubojstva nevinih, razaranja i pljačka materijalnih
i duhovnih dobara. Taj historijski zločin neoprostivog presedana
mora se osuditi unutar srpskog korpusa i to s istinskom sućuti svim
nevinim žrtvama. Sada se te žrtve s pravom ekshumiraju i oplakuju.
To je bolan čin, ne samo za najbliže rođake, susjede i znance, nego za
svakog prosvijećenog i humaniziranog čovjeka, «ma gdje bio». Jer,
ponavljam, kad gine nevin čovjek, nestaje dio čovječanstva. Svaki je
od nas jedinstven i neponovljiv fenomen. U Vukovaru su uglavnom
ginuli nevini ljudi u obrani integriteta, neponovljivog života i zavičaja.
Tamo su poginuli i mnogi Srbi, nevini. Bilo da su tamo zatečeni
ili da su bili mobilizirani. Postali su žrtve. Kako je to bolno i ružno
i do boli tužno licitirati samo s jednom žrtvom. Tu perfidnost čini
naš etno-intelektualac koristeći svu suvremenu socijalnu psihologiju,
čitaj patologiju, i elektroničku metodologiju. Međutim, tautološki rečeno:
žrtva je žrtva. Ona ne može da se brani. Mi, koji smo slučajno
preživjeli, dužni smo da branimo njenu nevinost, dostojanstveno, da
je oplakujemo i da se suprotstavljamo svakoj tiraniji jačega, bez obzira
na etničko podrijetlo. Brutalno je šutjeti o oskrnavljenim žrtvama
– «glava u Sisku, a truplo Savom u Dunav, truplo u Gospiću, a glava
u Karlobagu».
Kad ono ratni vihor okrenu svoj smjer sa Zapada, paradigme paradržavnih
ponašanja bijahu ponovljene, i nažalost, multiplicirane i
još više. Nažalost, one traju s kompletnom strategijom ostvarenja ci-