BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

38
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
su pisali činovnici, policajci, ministri, Tuđmanovi savjetnici, titularni
intelektualci i svojim pogromaškim napisima čistili od Srba ulice, ponegdje
četvrti, a u provinciji cijele gradove.
Markantni su slučajevi za to Gospić, Split u kojem je deložirano
blizu 10 000 Srba, Šibenik, Zadar – «kristalna noć», Osijek, Karlovac
iz kojeg je istjerano preko 13 000 Srba. Tiraž je rastao jednako uspjehu
progona Srba iz Hrvatske. Međutim, to su radili i ostali mediji,
napose elektronski, na primjer emisija Slikom na sliku Hrvatske televizije.
U glosaru koji se upotrebljavao protiv Srba, svi su Srbi zvani
«srbočetnici», «srbokomunisti». Na primjer, u naredbi šefova TV
Zagreb, u potpisu Marčinko i Lilić, upućuje se zapovjedna «naredba
medijima» da ne smiju objavljivati «lelek i plač žrtava», niti «imena
vlasnika miniranih kuća». (Faksimil tog dokumenta nalazi se u arhivu
HRT-a, objavljen u Feral Tribuneu). U užasu kaosa građanske kolizije
– rata jedino je bilo sistema. Svi su se trudili da se dosegne Tuđmanova
projekcija, da se Srbi reduciraju na 3%. Ostvarivanje samostalne
države i redukcija srpskog korpusa smatra se najvećim dostignućem
nacionalne revolucije. Redukcija ljudskog faktora organizirana je uz
najbrutalnije oblike represije od strane policije, pravosuđa, kulturnih
institucija, prosvjete – «Ne može Srbin predavati hrvatski, suditi
Hrvatu ili privoditi na istragu Hrvata». Sve je to teklo nekažnjeno,
ozakonjeno, a poznato je da nema većeg zločina od ozakonjenog.
Ozakonjenje nezakonitog izgona s posla urbanih Srba vrhunac je
bezakonja kojim su Srbi ex lege ostali bez stanarskog prava u Hrvatskoj.
Dakle, izgon iz stana i oduzimanje prava na posao označavao je
beznađe, jer nisu imali od čega živjeti. Njima – tj. Srbima – ne samo
da je otet nekažnjeno zavičaj, pravo na rad, stan, sa svim sadržajima,
nego i državljanstvo, jer je domovina dignuta iznad rodovnice. Porodice
su razbijene, ustrašene, eksploatirane i natjerane na spas golih
života. Međutim, urbani su na tu pošast reagirali neočekivano, na jedinstven
način, bez pobune. Poučeni povijesnim iskustvom primjene
rasnih zakona iz Drugog svjetskog rata, shvatili su da je država fetišizirana
i dignuta iznad njihovog života i smrti. Nigdje nije bilo pobune.
Mnogi se nisu žalili na otkaze, na uvede, poniženja, pa čak na
ubojstva članova obitelji. Tražili su spas na drugim mjestima, u trećim
zemljama, tako da su neki stigli do Ognjene zemlje. Desetkovani
srpski korpus postao je corpus separatum, bez elite, bez ekonomske