BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

ČLANCI, IZVJEŠTAJI, ZAPISI
317
jedne institucije osim okljaštrene pravoslavne crkve. Uostalom, repatrijacija
se odvija pod prisilom međunarodne zajednice. Obnova
je reducirana na goli krov nad glavom, najčešće bez logističke osnove
energenata, pratećih gospodarskih objekata, potrebnih institucija itd.
Npr. obnovljena je kuća Nikole Tesle u prostoru «spaljene zemlje», a
ne i muzealna postava, to ugovarače ne brine. Uništene su sve institucije,
zavičajni muzeji, škole, biblioteke, dakle proveden je ruralocid,
kulturocid. To ugovarače ne brine. Istovremeno traje zabluda da će
se agrarnom kolonizacijom iz Bosne uglavnom žrtvama iste matrice
rata, kraški kraj revitalizirati. Mnogi ne znaju da u povijesti nije
uspjela niti jedna agrarna reforma, niti jedna agrarna kolonizacija.
Prema tome, Dalmatinska zagora, Kordun, Lika, Banija ostat će dugo
pustinje za povijesno pamćenje.
Proučavajući kolonizaciju poslije drugog svjetskog rata uvjerio
sam se u tvrdnju pokojnog Mije Mirkovića, na osnovu empirijskih
činjenica, da «ni jedna agrarna reforma, ni jedna agrarna kolonizacija
nije polučila uspjeh», pa prema tome neće ni ova.
Razaranja su nadgradnje tako velika, da je faktički nemoguće–
prostor obnoviti, jer je razoreno ili zaposjednuto novim kolonistima
oko 37 000 ruralnih objekata. To ugovarače ne brine. Dakle, državne
predstavnike i srpske «legate» jer ni jedni ni drugi ne traže na historijski
zločin historijski odgovor.
U ugovoru nema nigdje insistiranja na takozvanoj pozitivnoj
diskriminaciji, niti pak proporcionalnoj zastupljenosti u vlasti, niti
drugim prioritetima. Njih ne brinu ni nestali ljudi, ni spomenici, ni
javna dobra, niti naselja, ni institucije, ni zajednički energenti, ni
stočni fond, ni inventar rada, ni namjerno posječeni voćnjaci, gajevi,
ili opljačkana dobra. Dakle, njih ne brine, niti ih zanima zavičaj
u nestajanju kao jedinstvena cjelina, ni «činjenica da to nestajanje
nije posljedica rata kao sukoba ili kolateralna šteta», nego namjerno,
spontano organizirano razaranje i pljačka da se Srbi ne vrate. I taj
proces još uvijek traje. Navodim jedan primjer. Na području općine
Lapac, kao najrazorenijem prostoru gdje su Srbi bili većina i danas
su, prema zakonskim normama posebno Ustavnom zakonu, u Policijskoj
upravi, od 70 zaposlenih trebalo bi biti bar 60 Srba. Međutim,
tamo nema nijednog. Čak ni portir nije Srbin. Stoga podvlačim da bi