BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

304
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
na. Na to će nabubreli od ideologije: «Pa, bio je rat». Pošto je ušutkan
od kolega dodam da bi morao da zna da sam svu njegovu gorčinu
osjetio fizički, duševno i moralno. To ne opravdava sadašnji režim, a
najmanje državu, a «kao pravnik, vi taj argument ne bi smjeli izricati,
naročito ne tonom mudrog Grka Teofila, tj. što su argumenti slabiji,
to je glas jači», nastavim. Mene se vikom ne može ušutkati. Počnem
navoditi obilje diskriminacije Srba i to iz raznih zakonskih osnova:
Zakon o općem oprostu, Zakon o preuzimanju i upravljanju određenom
imovinom i Zakon o izmjeni ovog zakona. Zatim pokažem rješenja
na 10-godišnje korištenje tuđe imovine, dakle, kolonizaciju bez
deposedacije. Sve to ukazuje na ozakonjivanje zločina. Čak im pokažem
osobnu kartu i rodni list, i ispričam kako sam poslan u majčinu i
rečeno mi je «da će biti da sam rođen gdje mi izdavač upiše». «Vama
se to čini simplificiranje Zar je to doista ratom uvjetovano» Mir je
sklopljen već dvije godine, a dvogodišnje dijete već hoda i govori.
Pravno gledajući naš mir ni ne muca. Ideološki rat još traje. U Motrištima,
Prizmi, Hrvatskom kalendaru, Spomenaru, brojnoj žutoj štampi
i vladinim glasilima. Vas to, gospodo, ne brine, a mene očajava.
Dakle, iuris prudens moderne države, najstarijeg naroda, s vama svemu
tome asistira. Istina o nama nije sebi sudac. Navlačenjem četničkog
sindroma na hrvatski narod, dakle, kolektivne krivnje Srba, elite
vlasti ne čine samo meni štetu, nego i vama, gospodo. To sad sve više
boli, prijeti i sluti na prolongaciju zla, nego samo zlo koje je iza nas.
Ako država oponaša paradržavu u različitim zločinima, onda kakvi
su izgledi za našu civilizaciju – pitam otvoreno. U sve što sam htio
uvjeriti sugovornike, nažalost, sumnjam da sam uspio. U to vrijeme
nastupila je dramatična kolizija u reintegraciji Istočne Slavonije, nepoštivanjem
potpisanih sporazuma o školstvu. Pročitam sporazum,
navedene ustavne odredbe, odredbe Ustavnog zakona, preuzete konvencijske
obligacije, opet dobivam, samo nešto, ublaženim tonom:
«Bio je rat!» Na to dodam: «Doista stojite na stanovištu: oduzeli ste
nam nedovršeni rat, ali ne možete i mržnju». Zgranut nemogućnošću
dijaloga pitam kad ćemo se urazumiti, da li je doista pripadati manjini,
biti manje čovjek s manjim pravima i manjim potrebama. Dobijem
klasični odgovor kelzenovštine (po poznatom austrougarskom
pravniku): «To je regulirano s najvećim svjetskim standardima», re-