BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

RAZGOVOR NEUGODNI –
– AD ABSURDUM
Zamolim prijatelja vrlog, druga ratnoga u ime gorkih iskustava i viših
oblika prijateljstva, jer mi smo, ponavljam, drugovi ratni, da mi
omogući razgovor s nekim od arbitara pravde i pravičnosti u nas,
koji njemu ponekad društvo čine. On je doista veličina u svom umijeću.
Obilježio je epohu. Njega uvažavaju i kad se s njim ne slažu. U
njegovo društvo hrle. On ima utemeljen smisao za suštinu, za istinu
i pravdu, moralne vrijednosti i civilizirano ponašanje. Spreman je na
žrtvu, zna što je država i čezne i stremi ka idealu društva.
Obrazložim mu s kim bi i o čemu bi htio da razgovaram. Oduševljeno
prihvati i znatiželjan za ishod požuri angažirano i spreman da
plati domjenak. Ubrzo zakaza symposion, neku vrstu grčke gozbe, jer
on je praktično i filozof. Pozove dvojicu, a dođu još tri, dakle, pet. Jedan
od njih nabubrio od ideologije, netolerancije. Prijatelj me predstavi,
a oni će u glas: «Znamo mi vas». Najpozvanijem uručim knjigu
Etničko čišćenje – zločin stoljeća, a nabubreni će da oni za sadržaj
znaju prije nego što je tiskan. Tim bolje za naš razgovor, ali to govori
da u nas doista «zidovi imaju uši». «Ne, nego čitamo štampu iz bližeg
inozemstva.» «To je zato», odgovorim ja, «što sam stranac u domovini».
Najprije ih priupitam kako ocjenjuju svoj prag tolerantnosti i
time najavim da ću biti grub sugovornik jer je riječ o pandemičnom
zločinu koji već dugo traje i nema izgleda da skoro prestane, a implikacije
su nesagledive. Oni više radi domaćina, dakle, mog prijatelja,
izjaviše da su spremni na svaki dijalog. Izvadim biltene Srpskog
demokratskog foruma i započnem opisivati zločine dok su još trajali.
Gospićki slučajevi, Pakračka poljana, zadarsku «kristalnu noć»,
više od 10 000 izbjeglih iz Karlovca, ploveće leševe bez glave od Siska
Savom, pročitam naredbu za iseljenje iz slavonskih naselja. Počnem