BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

ČLANCI, IZVJEŠTAJI, ZAPISI
287
li cinizma u nazivu, uočio sam prevalenciju pogibije starijih osoba.
Nigdje prema starima i starosti nije bilo ni generacijske, ni kršćanske,
ni humane samilosti. Naprotiv, svugdje bestijalna do sadizma okrutna
odmazda na starcima i staricama. Osim kanibalizma, prisutni su
svi oblici zločina. Starce se ubija pojedinačno, masovno i grupno,
tučenjem, streljanjem, klanjem, vješanjem, davljenjem, paljenjem,
potapanjem, krucifikacijom, silovanjem, odsjecanjem glave, dijelova
tijela, skrnavljenjem leševa, natjerivanjem na suicid, probadanjem,
bacanjem u goreće objekte itd. Inventura naših zločinaca etički se ni
po čemu ne razlikuje u odnosu prema starcima. Navest ću nekoliko
ilustrativnih primjera: 1992. godine ubi snajperista 90-godišnju staricu.
Što uradi, upitam razbojnika A on će: «Što kukaš Prestara je, i
ovako joj je kraj.» Zateknem u vatri okršaja u spaljenom selu i na zgarištu
tri ostarjele žene. Najmlađa ima 70 godina. Zgranut pitam: «Što
ne bježite, što se ne sklonite» Na to će najstarija, ali i najvitalnija:
«Tko će nas, koja mu je vajda Kad nas neće Bog, neka nas ovi vragovi
dokrajče.» Zgranut rezignacijom i samoagresijom, odem u nadi da
ćemo ih na povratku pokupiti. Kasnije ih nađosmo izrešetane desecima
metaka, zagrljene u smrti. Pri identifikaciji utvrdismo da je jedna
od njih nekad odbjegla monahinja, majka devetero djece i supruga
poginulog svećenika u drugom svjetskom ratu. Sin joj je kaluđer u
Hilandaru, a ostala djeca razasuta širom zemaljske kugle. Sahrana bi
po protokolu UNPROFOR-a bez suza i sažaljenja. Kad su azilante iz
duševne bolnice iz Dvora na Uni upotrijebili kao živi štit, među stradalnicima
nije bilo mlađih od 65 godina. Pregledavajući specijalnu
dokumentaciju UNPROFOR-a i UNCRO-a opet sam uočio prevalenciju
žrtava u dubokoj starosti. Jedna me se žrtva posebno dojmila.
Spašavajući Židove iz Sarajeva, jedna se starica u dubokim godinama
života opire svom spasitelju riječima: «Vi me vodite na neko drugo
groblje, a ja hoću da umrem ovdje gdje su sahranjeni i moji pređi»,
pritom pokazujući na židovsko groblje u blizini. Dakle, opire se
«humanom preseljenju», pokazujući pritom i na građanske vrednote
(namještaj iz XVI. stoljeća), vrednote na koje nijedan od očeva rata,
niti jedan časnik, niti izvršitelj zločina ne može pokazati.
Ovo je anticivilizacijski rat kojeg opravdava ona cinična dosjetka
Afrikanera u pismu kući: «Tako se masovno ubijaju, a žrtve ne
jedu».