BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

286
ETNIČKO ČIŠĆENJE - OZAKONJENI ZLOČIN STOLJEĆA
stvaralačkog duha. U protivnom dovest ćemo u pitanje sva naša, sva
njihova i sva ljudska humana načela. Generacije su poput goleme rijeke
s bezbroj pritoka. One se ponašaju kao spojene posude – prošle
određuju sudbinu i «nivo» budućih. Pošto je ostarjelih sve više i sve
češće «žive drugi život», sve više bivaju izolirani. S jedne strane, društvo
ih osiromašuje logikom obezvređivanja minulog rada niskim i
neadekvatnim mirovinama (a time i samo sebe siromaši jer smanjuje
kupovnu moć građana). S druge strane, srodnici ih razvlašćuju od
pokretnina i nekretnina postepeno ili u cjelini. Nerijetko ih prosto
ekspropriraju lišavajući ih osnovnih vrednota, imovine i drugoga. Ili
ih pod starost toliko kinje, ojađuju, potiskuju, ignoriraju i frustriraju
da se dešperatni i ostarjeli svega odriču. Neki čak i života, suicidom.
Većina umire ojađena, i usamljeno. Ne zbog smrti kao kraja života.
Naprotiv – oni je prizivaju, oni su je svjesni i svjesniji nego sadašnje
mlađe generacije. Oni žele da kraj bude častan, da život ide kraju kad
je sve časno i pošteno završeno. Njih najviše pogađa to što se njihove
patnje, žrtve, bol i smrt ne suosjećaju, nego što se te patnje drsko proizvode
poniženjem, izolacijom, uvredama, prezirom i ignorancijom.
Postaju krivi samo zato što su ostarjeli, naprosto što su još živi. Morbidne
li naše civiliziranosti.
Ostarjeli pojedinac, pored svih okljaštrenosti, gubi društvenost
humanog bića umirući usamljen. Ona mu biva oduzeta ignorancijom
starosti, padom u socijalnu izoliranost – usamljenost. A usamljenost
je najgolemija kazna čovjeku, ona sadrži dvostruko umiranje: najprije
nestaje čovjekova suština kao društvenog bića, kao njegova konstitutivna
vrijednost, ta mu smrt teže pada nego ona druga, biološka.
Budući su svjesni usamljenosti kao najteže životne prakse starosti,
napuštenosti od društva, potomaka, srodnika, prijatelja, oni pod kraj
biološku smrt prosto priželjkuju. O tome bi valjalo na vrijeme porazmisliti,
tim prije što nam je svima starost jedina koliko-toliko izvjesna
budućnost.
U ovom ratu ima više poginule djece nego vojnika, više poginulih
žena nego muškaraca i više poginulih starica i staraca nego svih
ukupno. U njemu masovno ginu civili, građani, nevini. Posmatrajući
to neposredno u humanitarnim službama, kao apsurd našeg doba
– etničko čišćenje, eufemistički zvano «humano preseljenje» – kojeg