BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

INTERVJUI
259
tualci osnivaju Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje spominje samo žrtve
Hrvate. A hrvatske su žrtve i Srbi i Talijani i žrtve bilo koje druge
narodnosti, kojima je Hrvatska domovina. Žrtva je žrtva! Sama se ne
može braniti, pa nije dovoljno ekshumirati samo žrtve Hrvate, već
sve žrtve u ovom ratu. Praštanje zločina osveta je žrtvi. Čovjek se kroz
povijest ne bi održao bez solidarnosti, pa smatram da netolerantnost
kakvu danas živimo u Hrvatskoj ne može biti duga vijeka. Nijekanjem
žrtve, ponovo je ubijamo, skrnavimo, a licitirajući jednu žrtvu,
izazivamo sljedeću. Pogledajte samo farsu suđenja Šakiću. Ne radi se
ovdje samo o broju ubijenih u Jasenovcu, nego o načinu na koji su
ljudi ubijeni i u ime čega su žrtvovani. Ovdje se radi o tome da ih je
Šakić tjerao da mu ližu ulaštene cipele, a Romi su morali svirati «malu
Florami» dok su ih ubijali. Riječ je o genocidu. Aktualna hrvatska
vlast pokušava ideologijom, putem politbiroa, kojega zove VONS,
oktroirati život, a ista Tuđmanova paradržavna ustanova provodi
privatizaciju brutalnim napadom na minuli rad. Hrvatska hranu
uvozi, ljude izvozi, a polja ostaju neobrađena, tereni su minirani. Režim
šalje u rezalište 40 000 svezaka enciklopedije. Treba razminirati
neke mozgove, deustašizirati Hrvatsku zakonima dok je još vrijeme.
Ali, vodeći političari HDZ-a i poneki iz oporbe nemaju predodžbu o
tome što je država jer podržavaju takvu državotvornost da državom
napadaju društvo u svim segmentima. Sada sude filozofu etike Milanu
Kangrgi jer je pokazao na evidentan knjigocid. Međutim, zašto ne
sastave nepristranu arbitražu koja će evidentirati fondove biblioteka
devedesete i danas, pa će vidjeti koje je opće dobro barbarski nestalo.
Zbog osude drugačijeg razmišljanja osim službenih, strahujem nad
sudbinom ljudi, nakon toliko razorenih institucija i moralnih vrijednosti.
Postupno pogibamo od velikih riječi. Uvijek se pitam kada će
u nas istina sama sebi biti sucem. Svakome treba postaviti pitanje: što
se učinilo da ne dođe do rata, a kada se on dogodio: što se učinilo da
dođe do pomirenja Kad je mir oktroiran: što se učinilo da se ciljevi
rata – etničko čišćenje, zločin stoljeća, ne ostvari
Prof. dr. Svetozar Livada od prije osam godina živi u Istri jer u
Zagrebu više nije mogao izdržati. Informativni razgovori trajali su,
kaže, toliko dugo dok se i sami ispitivači nisu umorili i uvjerili da ga
ne mogu ustrašiti. Bježanje nije dolazilo u obzir, jer od sebe ne mogu
pobjeći, kaže profesor Livada. Oduzet mu je nepovratno 1992. godine