BIBLIOTEKA SVJEDOCI VREMENA - Jadovno 1941.

INTERVJUI
241
mora osloboditi rafiniranog etničkog čišćenja, ona se mora vratiti civilizacijskoj
tekovini antifašizma i onemogućiti vandalizme, osuditi
i procesuiranjem goniti zločince srušenih preko dvije tisuće spomenika
antifašizma. Možda nisu svi lijepi, ali su svi istiniti, autentični.
Hrvatska mora obuzdati svoje medije od kolektivne krivnje Srba, što
je podloga za uzurpativno ili nekažnjeno pravo kriminala pojedinaca
i grupa. To je politički zločin kome država ne smije asistirati. Ovo sve
važi i za Krajinu, čije se norme gotovo ni po čemu ne razlikuju po
svojoj represiji od ovdašnjih. Moramo shvatiti da se ne može ni jedan
prostor eksteritorijalno relocirati i da smo osuđeni jedni na druge i
da nam je jedinstvo u razlikama kapitalna vrijednost, a ne povod za
istrebljenje. Dakle, osuđeni smo jedni na druge i moramo časno izvršavati
dug prema sebi i drugima, ako treba i bez posebne ljubavi i bez
posebne mržnje, jer pripadamo vrsti homo sapiensa.
Sad živite u Istri. U Krajini su vas fizički napali. Da li ste imali
probleme u Zagrebu
- Loša i ponižavajuća, prošao sam sve moguće torture, preslušavan,
premetan, pljuvan, vrijeđan, a samo zato što sam javno radio i
govorio želeći da se Hrvatska demokratizira, želeći da se konstituira
kao pravna, socijalna i civilizirana država. U trenutku kad sam trebao
biti likvidiran, nuđen mi je azil u američkom i ruskom konzulatu,
osiguravan bijeg, odbio sam rekavši: «Ne mogu bježati od sebe,
obavijestite predsjednika Gregorića da ne kanim bježati.». Pošto sam
dobio obavijest iz pouzdanih izvora iskrenih prijatelja, Nuncijature,
ambasada itd, napisao sam otvoreno pismo ministru MUP-a i javnom
tužiocu, dajući do znanja da ni jedna država nije iznad života
pojedinca i da, unatoč prijetnji, nemam namjeru bježati, ali ih o tom
obavještavam. Gospodin Mišetić mi se javio telefonom. Ja sam u prvi
mah rekao: Ecce homo, a iz kasnijeg razgovora, nakon što me prestao
hvaliti, rekoh: Gospodine, nisam mrtav! Kasnije mi je g. Vekić
odgovorio nebulozom i, nažalost, ni jedna hrvatska novina nije htjela
objaviti moje i njegovo pismo istovremeno!
Ja sam rođen u Hrvatskoj, proveo sam cijeli vijek u njoj, učestvovao
sam kao partizan u antifašističkoj borbi itd. Kad bi netko uzeo
iz mojeg života učitelje Hrvate, prijatelje i rođake, moj život više ne
bi imao smisla. Međutim, svim bićem ću se boriti protiv višekratnog